Bio je fizički radnik, mornar, kopač zlata, ratni izvjestitelj i dječji pisac, ateist i socijalist

Dok je Europa gorjela u plamenu Velikog rata, one najkrvavije jeseni 1916, u Americi je, na svome ranču u Kaliforniji, umro Jack London. Kažu da je umro od uremije, mučnom i bolnom smrću, u stanju potpunoga raspada organizma.

Opustošen alkoholom, morfinist – morfijem si je pokušavao olakšati bolove – s jedva preboljenim skorbutom, s nizom znanih i neznanih tropskih bolesti, s posljedicama tuča i ranjavanja, do kraja je istrošio darovano mu tijelo. Što i ne bi bilo neobično da nije navršio tek četrdesetu.

Živio je i umro kao ateist. Smatrao je da postoji samo ovo što je sad, i da nakon smrti stiže mrak. I da pred smrću jednake šanse imaju on i neki komarac. Iza obojice ne ostaje ništa. Tražio je da ga kremiraju i da mu pepeo sahrane na farmi. Na sprovodu mu je bilo malo ljudi: nekoliko prijatelja i rođaka, njegovi radnici.

Željezna peta Dvaput se ženio, jednom razvodio. Druga žena, Charmian Kittredge, nad­živjela ga je za skoro četrdeset godina, i za nekoliko epoha. Kada je 1955. ona umrla, Jack London bio je netko iz poodavne prošlosti čovječanstva, i već je od heroja radničke klase, velikoga pisca svjetskog proletarijata, ikone američke ljevice, čiji su se romani, naročito “Željezna peta”, pri pretresima izuzimali od mladih revolucionara i prilagali kao inkriminirajući i dokazni materijal, u međuvremenu postao veliki dječji pisac, heroj milijuna adolescenata na komunističkom Istoku i kapitalističkom Zapadu, kojima je on, Jack London, bio prva postaja na putu u književnost ili u životnu avanturu.

Veliki rat je propustio, jer je već bio pri svome kraju, ali toliki su ratni dopisnici, uključujući i Ernesta Hemingwaya, u taj posao krenu­li tragom Jacka Londona, emocionalnim, životnim i pro­fesionalnim, vođeni njego­vom velikom avanturom, ali i idejom, političkom i moralnom, o ispravnosti radničke klase, toga mitskog svjetskog pro­letarijata, koji gine na svim stranama fronte za interese svojih nacio­nalnih buržoazija. On im je pro­sjekao put svojim reportažama iz rusko-japanskog rata.

Bio je ludo hrabar i osion, uvjeren da je njegova riječ – da je novinarska i književna riječ – iznad svih imperijalnih, državnih i geopolitičkih interesa, pa su ga Japanci tri puta u četiri mjeseca uhićivali. Treći je put oslobođen tek na intervenciju američkoga predsjednika Theodorea Roose­velta.

Bio je mornar, sudjelovao je u potrazi za zlatom – u velikoj američkoj zlatnoj groznici, opi­sanoj u književnosti i na filmu – bavio se najtežim fizičkim poslovima. Idealist, angažirani socijalist, aktivno se borio protiv kapitalizma, stjecao golemo čita­teljstvo, slavu, a bogme i novac. Ali ni bogatstvo ga nije moglo pripitomiti. Osim što nije vjerovao u zagrobni život, nije vjerovao niti u to da bi mu novac mogao donijeti životnu sreću.

Dugo su se širile glasile o njegovu samoubojstvu. Čak se i danas ponegdje, u ne­koj novinskoj biografiji ili na internetu, mo­že naći na krivi podatak da se Jack London ub­io. Ali u njegovom je postupanju ci­jeloga života postojalo nešto samoubilačko.

Razlog je, opet možda, u zlosretnom dje­tinjstvu. Podaci o njegovome stvarnom podrijetlu, imenu koje je ponio rođenjem i drugim okolnostima rođenja izgubljeni su požaru koji je 1906. nastupio kao posljedica velikog zemljotresa u San Franciscu. Čovjek po kojemu je ponio prezime očito mu nije bio biološki otac. Mati je bila nesretna i suicidalna. Bila je učiteljica glazbe, bavila se spiritizmom. I sve je oko njega bilo nesigurno i neizvjesno. Sudbina se tumačila iz zvijezda, razgovaralo se s duhovima, a ne sa živim ljudima.

Jack London jedan je od uteme­l­jitelja suvremene znan­stvene fantastike. “Željezna peta” jedno je od temeljnih djela socijalne fantastike. Bio je za svoje doba tipični ničeanac. Čovjekovu je volju suprotstavljao silama prirode i snazi zla, pronalazeći način da čovjeka uvijek učini pobjednikom. U svojim je roma­nima i pripovijetkama pokušavao obuhvatiti cjelokupnu čovjekovu povijest i pretpovijest, a naročito njezine krajnje tačke: pisao je o pećinskim ljudima i o ljudima iz daleke budućnosti.

Napisao je “Martina Edena”, roman ponesen autobiografskim zanosom ili potrebom da se ispovjedi vlastiti život, ali tako da ga se preseli u drukčiju sudbinu, koji je dugo u našim krajevima doživljavan kao klasično djelo svjetske književnosti, da bi u posljednjih pedesetak godina bio skrajnut i zaboravljen. “Martina Edena” čitao sam jer je to bila najdraža knjiga moga oca. Štošta sam o njemu, o ocu, saznao od Jacka Londona.

Nije ga teško za­misliti kao našeg suvremenika, kao čovjeka iz 2016. U koječemu bio je kontroverzan.

Premda ljevičar, uvjeren u brat­stvo svih ljudi, užasavao se kines­ko-japanskog doseljavanja u Ameriku. Opsjednut borbom za opstanak – tojest, cjeloživotnim insceniranjem situacija u kojima će se boriti za opstanak – živio je jako nezdravo. A divio se izvornoj prirodi, idealu općega zdravlja.

Napisao je “Bijelog oč­nja­ka”, jednu od najvažnijih knjiga u mom životu. Ali o tome sam već pisao na dru­gome mjestu. U “Bijelom očnjaku” ušao je u dušu vuka, pretvorio se u vuka. Poslije je bio vrlo angažiran u novinarskoj kampanji protiv mučenja cirkuskih životinja. Nisam u to siguran, ali mislim da je Jack London prvi aktivist za prava životinja u povijesti. Ako i nije, rad sam vjerovati da jest. Živio je i umro kao pas. Bio je lijep i izrazito muževan – jedna od muških ikona našega vijeka – imao je dušu umorne kuje

1.

“Lupali neki ljudi”, kaže predsednica kućnog saveta. “Neki važni ljudi. Doveli silne radnike. Ako ovako nastave, srušićemo se! Statiku će poremetiti. Dole, u podrumu, pojavila se pukotina pored strujomera, to ste videli. Sad se širi. Zato se i lift zaglavljuje. Mogu oni da pričaju da to nema veze, ali ja vam tvrdim da je od toga. Kradu nam struju i vodu. Šta da radimo? Imate li nekog u upravi grada?”

On zamišljeno odmahuje glavom.

“Nemam, rekao sam vam.”

Ona nastavlja, kao da ga nije čula.

“Više ne znam kome da se žalim. Uništiće nas lupeži.”

Hteo bi da krene, žuri mu se, ali ona stoji posred stepeništa. On gotovo ovlaš, ne pomerajući ostatak tela, jednom nogom zakorači na stepenik, izgovarajući:

“Draga gospođo Seko, njih je nemoguće mimoići kada dođu ona vremena. A uvek dođu. Kod Bulgakova, Harmsa, Kundere…”

Slaba nada da će ona uzmaknuti pred ovim njoj neprepoznatljivim imenima. Predsednica kućnog saveta nadire još silnije ka njemu.

“Koja ona vremena, gospodine Todoroviću? O čemu govorite? Za ovih mojih šezdeset i pet godina samo takva vremena i poznajem.”

”Šta ćete…”

Todorović je lagano i ostatkom tela krenuo za onom nogom na stepenici.

”Bulgakov je pisac, znam ga. Rus. A taj, Hans?”

“Harms. Danil Harms.”

“Nemac, je li?”

“Ne, i on je Rus. Pisao je kratke priče.”

“Nismo mi za kratku priču. Za nas je roman. I to u nastavcima. Videli ste koliku firmu su nam okačili na fasadu. Već treći mesec je prošao, a ni dinara nam nisu platili. Ne znam više kome da se žalim. Svi su oni uvezani. E, ako i vi nemate nikoga u opštini… pa vi ste učen čovek, na važnom ste mestu…”

”Ma dajte gospođa Seko, kakvo je to važno mesto?”

”E, loše nam se piše… Kad živimo u razbojničkoj državi.”

U njemu zatitra nada, jer je konstatacija o razbojničkoj državi obično dolazila na kraju ovih tirada besne, a nemoćne žene; smešne na prvi pogled, ali jedine kojoj je u tom staništu sve samih ”rođenih Beograđana” bilo stalo do toga da se izbori za red.

I tako već mesecima traje dijalog na stepeništu između stanara sa drugog sprata, Vladana Todorovića, kustosa u Muzeju pošte, koji se pre nepunu godinu doselio u zgradu pod brojem dvadeset i tri u tihoj ulici nadomak Tašmajdanskog parka, i gospođe Seke, alias Margite Šoškić, predsednice kućnog saveta, koja je u toj zgradi rođena. Četvorospratnica je u međuvremenu – a to međuvreme je čitav njen život – porasla za još jedan sprat.

“Vanbračno uvećanje stambenog prostora”, kako je gospođa Seka krstila nelegalnu gradnju, realizovano je odmah nakon NATO bombardovanja u leto 1999. godine. U podrumu je na dva nivoa bio Opelov servis, koji je preko noći prestao sa radom, da bi zatim deo tog prostora uzela od grada u zakup ista osoba koja je u prizemlju držala kafić.

“Naravno da vi to ne možete da razumete, jer niko normalan to razumeti ne može”, rekla je novom stanaru gospođa Seka samo nedelju dana nakon njegovog useljenja. “Na čitavoj Paliluli ne postoji zgrada u kojoj ne živi barem jedan skot, međutim, ova naša je leglo skotova, koji će za sitnu crkavicu da se združe sa svakakvim ološem. Tako je uvek bilo. Kao da smo ukleti. Nikako da nas ostave na miru. Eto, sada onaj Tomić iz gradske vlasti, zapravo njegov brat, uzeli u najam od državne firme “Prostor Beograda” i donji nivo našeg podruma, ostavili nam samo šupe. Hoće da grade samoposlugu. Sve bez dozvole. U opštini me šetaju od jedne do druge službe. Pa, nisam luda, vidim ja da je sve to korumpirana banda. Pamtim dobro kako je počelo. Sa onim penzionisanim supovcem sa četvrtog sprata, koji je bez dozvole uzeo vešernicu i pretvorio je u garsonjeru. Posle prodao i stan, i garsonjeru kriminalcima koji nam već dvadeset godina vršljaju po zgradi. I samo se smenjuju, sve gori od goreg.”

Gospođa Seka je na neki njemu nerazumljiv način doznavala kad on ulazi u zgradu, i često bi baš tada izvirivala iz svog stana u prizemlju, preprečivši mu put, zadihano iznoseći neku neodložnu temu vezanu za zgradu. Nije mu uvek bilo do razgovora, ali bi pristojno ostajao da sluša, jer je vrlo brzo shvatio da zahvaljujući njoj zgrada izgleda i funkcioniše kao bilo koja u Beču, a tamo znaju kako se kuća održava. Bilo je i nešto još značajnije – snabdevala ga je informacijama, dragocenom građom za nešto što je sanjao da jednog dana ostvari, ako se usudi, ako vidi da to što sanja čvrsto drži u rukama. Nije se nikome poverio, jedva se i sebi usudio da prizna, da sve te rečenice koje prebira po glavi dok šeta Tašmajdanom, svi ti papirići koje skuplja, svi ti isečci iz novina, sve to vodi jednom cilju – jednoj velikoj knjizi o Beogradu. Njegovoj knjizi.

Ušavši u stan, zapisivao je Sekine reči: kuća je sagrađena pred sam rat i jedina je u ulici ostala netaknuta u nemačkom bombardovanju 1941. godine; ni “prijateljska razaranja” savezničkih aviona na Uskrs, na kraju rata, nisu joj naudila; vlasnik, bogati rentijer, predvideo garažu za svaki stan, i to u ono vreme; živeo je sa kućnom pomoćnicom kojom se posle rata oženio, i nisu imali decu; njega ne pamti, ali nje se seća, stanovala je na četvrtom spratu; od onolikog bogatstva nakon nacionalizacije rentijer spao na dve sobe; to ga je i oteralo u smrt, a kažu bio je pravi gospodin, čitav život radio kao mrav; ovi danas samo grabe i otimaju, sve bi da steknu preko noći, gori su nego komunisti posle onog rata; šta nam vredi što će i njihovo proći; ili, ipak, neće?; šta vi mislite gospodine Todoroviću? jači su ovo formati, bezdušniji, karikature… “Šta je babo, šta se buniš? Jel’ hoćeš da te pojede mrak?” Tako mi je pre neki dan rekao onaj Tomićev brat; kriminalac koji reketira pola Beograda…

Još dugo nakon što uđe u svoj stan, Vladan nosi u sluhu glas gospođe Seke. To je ta moćna intonacija, visoko uznemirenje kojim se vreme otvara kao konzerva. Samo reč, dve su dovoljne da šmugne iz zatočeništva istih misli, prizora, glasova. Jer, iste misli uvek prave istu priču. Brže se stari u istoj priči. Duša usahne, a telo vegetira do sudnjeg dana.  

Ne samo na činjenice koje mu komšinica iz prizemlja saopštava, reaguje Vladan još na nešto – osetljiv je na boju njenog glasa; ponaša se kao precizan prisluškivački instrument. Konstatuje svaki detalj. Ovog puta je to Palilula. Jeste, nekada u tursko doba beše zabranjeno u varoši pušiti na ulici. Za čas bi negde planuo krov od slame. Tek na izlasku iz varoši, na mestu u blizini kamenoloma, smele su se paliti lule. Odatle Palilula. Reč odbegla iz kakve dečje uspavanke. Lula-lula-pali-lula… Palilula.

Zna on da se baš tu, ispod Tašmajdana, nalazio jedini deo turskog Beograda koji nije porušen, gde su Austrijanci tokom svoje dvadesetogodišnje vladavine naselili nemačke seljake, i podigli selo Karlstal. Međutim, nakon odlaska Austrijanaca iz Beograda 1739. godine, nestalo je i ovo naselje. Ipak, kad god krene od Palilulske pijace Aberdarovom ulicom prema Tašmajdanskom parku – gde će na terasi kafea “Poslednja šansa” popiti jutarnju kafu, a zatim se uputiti u Muzej pošte – ugleda lelujave prilike sa tamnim klobučastim šeširima kako se dovikuju na nemačkom, da bi zatim nestali čim se pojave razmahani vojnici sa turbanima i isukanim sabljama. I sve tako, jedni druge smenjuju, svaki kubni santimetar prostora nabijen je prošlošću koja ne prolazi.

Ništa na ovom svetu ne iščezava sasvim. Uvek negde nešto preostane, kakav znak interpunkcije – zlatni prsten, zenica topaza, muštikla od slonovače. Ali i ono što korodira, truli, u prah se pretvara, traje neko vreme u nečijem vidokrugu. Kao što Vladan pamti vitraž kredenca u trpezariji Hristine Sedrlandić kod koje su iznajmljivali sobu kadgod su majka i on boravili u Vrnjačkoj banji. Engleska pastorala: zeleni brežuljci, bele tačke ovaca, pastir pod drvetom. Kredenac je kupljen u Londonu, poklon Hristininog dede, Nila Sedrlanda svojoj ženi Jelisaveti. Bio je telegrafista u srpskoj pošti. Pred kraj života dodao je svome prezimenu nastavak “ić”.

2.

Na Tašmajdanu je nekada bilo groblje.

Isidora Sekulić u svojim sećanjima na Prvi svetski rat zapisuje: “Staro. Markovo groblje. Posekli su drveta. Stabla popadala, a grane se još povijaju. Na svakom grobu sedi po jedan vojnik i zviždi. Razgovaraju, žagore, vijaju se, pa se onda razilaze. Njima je ručak, a nama je podne.”.

Dve godine ranije dobila je srpsko državljanstvo. Pre toga je bila austrougarski državljanin. Objavljivala pod okupacijom, kao i Bora Stanković. Na kraju je on platio ceh za sve.

“Zar se samo književnici optužuju za saradnju?”, pitao se mnogo godina kasnije Ivo Andrić. “Zašto ne odgovara kasapin što je klao pod okupacijom stoku, pekar što je pekao hleb, vozovođa što je vozio ljude, kafedžija što je držao kafanu? Prvi put kada je došao u moj stan, Bora mi se žalio kako su i za njega tražili vešala. Užas!”

Kako se odvijao onaj nevidljivi život, o tome knjige ne svedoče, tek po neki trag. Kako je Ivo Andrić rešio radni staž? Kako je nabavio silne potvrde? Kroz koliko je samo država prošao. Sigurno je imao uredne papire. A ne kao Tin Ujević. Ili Matoš. Krleži papiri nisu bili potrebni. Njega je Tito zvao Fric. I to je bilo dovoljno.

Risto Ratković nije imao papire. I nikome nije bio Fric.

Bio je diplomata, kao i Andrić. Obojicu uhvatio rat u embahadama. Andrića u Berlinu, a Ristu u Kairu.

Risto je nosio cipele broj trideset i četiri. Nepoznato je koji broj je nosio Andrić. Bio je tih čovek. Kao da hoda bos.

Duboko iza zavese je papirologija egzistencije. Tu se odvija nevidljivi tok života. Ne može se preskočiti.

O tome vazda misli Vladan Todorović.

Jednom godišnje, na svoj rođendan, ulazio je Vladan u neku od poslednjih godina pisaca koje je voleo. Počelo je to na njegov dvadeset i sedmi rođendan. Pitao se šta je od svog života uradio. Eto, Ljermontov, sa samo dvadeset i sedam godina zaokružio je neprolaznu biografiju. Ludovao, ljubio, pisao, borio se u dvobojima. Takav život vredelo je voditi. A ne kao on, Vladan, stalno sebi podnosi izveštaj, ne prestaje da koriguje šta god da radi. Kao mladić prekidao je ljubavne veze samo zbog kakvog gesta, intonacije, pogleda kojim bi voljena zaparala sklad trenutka. Nekada je to bila primedba treće osobe, kao onda na letovanju u Makarskoj kada je Viktor, njegov najbolji drug, usput primetio da devojka sa kojom je Vladan otpočeo vezu ima tanke usne i čudno se smeje. Još iste večeri ugasio se u njemu svaki interes za tom devojkom.

Šta drugi kažu, bilo mu je važnije od vlastitog mišljenja. Nije se pitao da ono što kažu možda nije ono što misle. Neprestano je u njemu radio virus sumnje. Nesigurnost je bila trajno stanje. Ali, zar je po tome poseban?  Drugi isto rade, u sebi sa sobom razgovaraju. I ćute. Malo ko iznosi originale na svetlost dana.

Vladan je živeo u jednom nepreglednom izveštaju, između rubrika, uvek iznova podvlačeći crtu. Uzeo bi za kratko vazduh, i opet zaronio u omamljujuće dubine navika. U međuvremenu je tekao nekakav život. Mogao se i sa Ljermontovom porediti – ruski pesnik zbog zdravlja sa babom seli na Kavkaz, Vladan sa majkom u Vrnjačku banju. Bilo je još sličnosti između ruskog romantičara i njega. Jedino su pesme nedostajale.

I tako je prošla godina u kojoj je nekoliko puta pročitao Junaka našeg doba, i započeo infantilnu igru koja je bila njegova najdublja tajna. Smenjivali su se pisci u svojim poslednjim godinama. Čitao ih je ponovo, šetao njihovim biografijama.

Ali, nije Vladan postao lovac na vreme u dvadeset i sedmoj godini. Mnogo ranije, još kao dete sakupljao je račune koje bi mu majka nakon kupovine dala. Odlagao je cedulje po fiokama pisaćeg stola, u posebnim kutijicama koje je pažljivo pravio od hamera, ukrašavajući ih sličicama isečenim iz maminih ilustrovanih žurnala. Pogled na šarene kutijice u dnu fioke značio je isto što i Sezame, otvori se! Njegovi drugovi su skupljali autiće, plastične kauboje i Indijance, simulirajući trke ili bitke, a on je skupljao listiće sa različitim ciframa i datumima i tako postajao vlasnik dana na koje su se računi odnosili, u njihovom punom totalitetu. Ono što pamćenje propusti da zabeleži, ono što bi vreme da odnese i uništi, ostajalo je u svojoj esenciji utisnuto na papirićima i činilo ga vlasnikom tog zauvek uređenog kraljevstva.

Otac, zaposlen u Vojnom istorijskom institutu, tvrdio je da će mali biti sjajan matematičar. Možda glumac. Dovoljno je da samo jednom pročita stranu nekog teksta, pa da ga od reči do reči odmah reprodukuje. Međutim, Vladan je bio ravnodušan prema prirodnim naukama. Po čitave sate ležao je na krevetu i uvodio tramvajske linije u mestima koja je poznavao. Tako je Vrnjačku banju i Šabac premrežio šinama. Kasnije je širio mrežu i na gradove kroz koje bi tek usput prošao. I raj je zamišljao kao prostor kojim klize tramvaji.

Maštao je da bude nevidljiv. Posle je imao opsesiju da napiše knjigu o onome što se ne izgovara. Knjigu o prećutanom. Međutim, kada je završio gimnaziju nije upisao književnost, niti istoriju, kao što je to njegov otac priželjkivao, već studije istorije umetnosti. Nije žudeo da piše, već da popisuje. Evidentirati umesto kreirati.

Kada bi sa društvom leti putovao jadranskom obalom, za sobom je u mašti ostavljao tramvaje od Kopra do Ulcinja. Klatili su se i po ostrvima. Vodio je ljubav, živeo kao sav normalan svet, a u sebi je negovao ono dete koje je sakupljalo račune. Svako ima fantazme koje nikome ne poverava. Vladan je živeo svoje fantazme.

U času kada mu prilazimo napunio je pedeset i četiri godine. Baš tako, u jedanaest časova i deset minuta, kako je zabeleženo u krštenici. Proživeo je još jedan Ljermontovov život. Dva Ljermontova u njemu.

Sedi na klupi u tašmajdanskom parku. Nemi spomenici Hajdera Alijeva, osnivača modernog Azerbejdžana, i pisca Milorada Pavića. Sa zvučnika Rimski Korsakov: Bumbarov let.

Žagor iz bašte Madere.

Kako je stario, opredeljivao se za manje poznate pisce, pa je tako godinu dana ranije dao prednost Dragomiru Brzaku, zaboravljenom književniku i boemu, stalnom posetiocu kafane Dardaneli, u odnosu na Andreja Belog, čiji roman Petrograd je znao napamet. Presudila je bliskost, pripadnost po instituciji. Brzak je bio prvi sekretar Uprave poštanskih fondova i inspektor telegrafa. U Beču je završio poštansko-telegrafski kurs. U tom gradu je stekao boemski staž. Večeri provodi po kafanama, povremeno peva u horu pozorišta Margareten.  Po povratku u Beograd postaje član Beogradskog pevačkog društva. Turneju po Balkanu ovekovečio je u putopisu Sa Avale na Bosfor.

Tog jutra kad ističe Brzakova godina, Vladan je na korak od poslednje godine Danila Kiša. Sada da uđe u Maderu, i krene da anketira od stola do stola, svi bi znali ko je Danilo Kiš. Međutim, da ih pita ko je bio Ivo Ćipiko, usledio bi tajac. Ili bi se, ipak, našao neki udbaš, pajtaš Miljana Miljanića, koji bi primetio da je jedan Ćipiko pre rata igrao fudbal za splitsku Auroru. Desnog halfa, kaže zamišljen.

Da li iko u Maderi zna ko je bio Ivo Ćipiko?

Rođen 1869. godine u Kaštel Novom kraj Trogira od oca potomka mletačkih plemića i majke seoskog porekla. Sa dvadeset godina dovršio školovanje u Gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcima. Otada pune dve decenije je šumarski službenik po ostrvima i zagorju u Dalmaciji i u Dubrovniku. U vreme Balkanskih ratova prelazi 1912. godine u Srbiju, gde postaje šumar u Pinosavi pored Beograda, a zatim se seli u Đevđeliju, odakle se krajem 1915. godine povukao u Solun. Na kraju Prvog svetskog rata vraća se iz izbeglištva i postaje inspektor Ministarstva šuma i ruda u Beogradu. Umro je 1923. godine u Kaštel Starom.

Ali, šta je bilo između? Šta se smestilo u tih nekoliko godina posle Prvog svetskog rata u zajedničkoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca? Zašto se Ivo vraća u rodni kraj da tamo umre? Da li se ikome poverio? Postoje li deca ili unuci Ćipikovih prijatelja ili rodbine u kojima takva informacija još živi? Ili bar tinja, u zabačenim delovima svesti.

I zato, umesto slavnog Kiša, Brzaka smenjuje poluzaboravljeni Ćipiko. Otkako je Vladan pre šest godina izašao iz godine Bulgakova, nije se mrdnuo iz svog grada. Zato je i birao pisce koji su njegovim ulicama gazili. Isti su to pravci, miris bliskog snega u jesen, kreštanje vrana u golim krošnjama, košava koja rasteruje poslednje lišće iz bašte “Poslednje šansa”.

Kako li je Ivo Ćipiko obavio transportne radnje. To vreme ne poznaje lake, veštačke materijale. Zimski kaput odraslog muškarca mogao je biti težak skoro kao oklop srednjovekovnog viteza. A tek koferi! Ivu Andrića su drugi pakovali. Nije razmišljao o ogrevu i zimnici. Tačnije, mislio je o tome mnogo ranije, kada se o tome obično ne misli. I tako se obezbedio za čitav život.

Zbog nekih kofera Milovana Đilasa, koje nije uspeo da donese iz Moskve, Risto Ratković je spao na prosjački štap. Tako kaže legenda. Istina je, međutim, drugačija. O tome je Vladanu jednog popodneva u kafeu hotela “Moskva” pričao Ristin sinovac, Ljupče Ratković.

“Sve su to izmišljotine. Đilas mu je bio naklonjen. Risto je osnovao prvu partijsku ćeliju u Crnoj Gori. Do kraja života je ostao ortodoksni komunista. Pravi vernik. Ime je dobio po stricu, koji je bio zaljubljen u muslimanku. Zajedno su se ubili. Romeo i Julija Bijelog Polja.”

Prošle su tri godine otkako je boravio u poslednjoj godini Rista Ratkovića. Sada ulazi u sazvežđe Ćipiko. Pamti ga sa fotografije krupnog, u lovačkom odelu, sa muštiklom. Nije sušičav, bled pesnik, već snažan, život struji u njemu. Od majke ta seljačka krepkost, od oca gospodska podloga.

Ivo Ćipiko potiče iz patricijske porodice Cippico, poreklom iz Rima, u kojoj su od davnina negovani humanistička tradicija i književni rad. Jedan od njegovih predaka bio je čuveni Koriolan Ćipiko (Coriolanus Ceppio), humanista i novolatinski pisac 15. veka. U “Ćipikovoj palati” u  Trogiru pronađena je sredinom 16. veka Trimalhionova gozba, jedini sačuvani deo iz romana Satirikon rimskog pisca Petronija. S padom Mletačke republike, porodica Ćipiko počela je siromašiti i približavati se običnom narodu. Majka Iva Ćipika bila je seljanka.

Ipak, živeti u istoj kući, makar i u različitim vremenima, sa fragmentom Petronijevog Satirikona, jeste dar Proviđenja. Mogao je Ćipiko i više da uradi da je manje lutao dalmatinskim, šumadijskim i makedonskim šumama.

(Odlomak iz romana “Adresa”)

Драган на фотељи туђу жену љуби
Ана у свом ћошку испија коњаке
у њеном се крилу твоја рука губи
ја коштицом трешње пуцам у оџаке

кроз канте за ћубре гладне мачке рију
у дворишту пуном климавих астала
нечје усне-пчела на врату ми спију
и на излет крећу чула радознала

а затим ће доћи попевка крај Саве
музика ће страсна да хуји ко бура
отицаће вода у даље прљаве
бацаћемо у муљ крунице божура

у зору ће умор свалит нас у траву
и дрхтаће тела самотничку страву

Dva sarajevska dana, putopis (treći dio)

Nedjelja, taksi, skoro će jedanaest. Čini mi se da poznajem taksista. Nema glasa, samo miče usnama dok govori, a iz grla mu izlazi neki čudan, pomalo zastrašujući šum. Kao da se došaptava pod smrtnom prijetnjom. Tako govore ljudi u posljednjem stadiju raka grla. Lice mu je bolesne, sivo-crvene boje. Pamtim i tu boju, a najednom mi se učini kao da i on mene zna. Ali kako bi mi nešto rekao, ako je ostao bez glasa? I ako je isto tako bio bez glasa i kada smo se prošli put sreli. Prošli put kada smo bili u Sarajevu, prije tri godine, u ista ova jesenja doba, nismo se vozili taksijem. Prije toga bili smo tu za vrijeme Javorkinog sprovoda, od čega su prošle već skoro četiri godine. Može li čovjek toliko dugo biti ovako bolestan? Vjerojatno ne može. I vjerojatno se ne poznajemo, nego mi se samo čini poznat. I više ga nikada neću vidjeti.

Stanite kod znaka zabranjenog parkiranja – pokazujem mu prstom mjesto pri vrhu Sepetarevca, odakle može skrenuti niz Kevrin potok. Izlazimo, nosim veliki IKEA ceker, u koji je posloženo još desetak istih takvih IKEA cekera. U njih ćemo spremiti stvari, koje ćemo kasnije, vjerojatno za sljedećeg posjeta Sarajevu, prepakirati u kutije. Ne znam zašto sam tako zakomplicirao stvari. Nisam navikao na ovo. Jednom u životu čovjek se ovako preseljava, čisteći za sobom i posljednje predmete i tragove svoga bivanja na nekom mjestu, i bivanja svih svojih koji su tokom proteklog stoljeća živjeli tu, rađali se, pa umirali, i opet se rađali, da bih ja zatim za sve njih morao odlaziti. I onda ne znam kako da se ponašam, nisam siguran što bih trebao da mislim i da osjećam. Pomišljam da je problem u karakteru, u slabosti, nespretnosti i nesposobnosti, u tome što sam, ipak, bio razmažen i nenaviknut na ovakve događaje. Nisu me odgojili i poučili za ovakvu selidbu. Kao da su ikoga ovome učili.

Stojim nasred ulice i čekam da ona izađe iz auta. Držim se kao da mi je svejedno. Kao da se dosađujem. Ovo je mjesto na kojem bih bivao pod pogledima sveg komšiluka iz kuće preko puta. Kasnije, toga dana, vidim da su prozori na sva tri kata zaprašeni, da su roletne izblijedjele, i da ni u tim stanovima više nitko ne živi. Mrtvi su ili ih više nema. U čemu je razlika? Ako su mrtvi, leže na Barama i Vlakovu. I na neki su način prisutni u ovome gradu. Ako ih više nema, to znači da su otišli na neko drugo mjesto da umru. Pa ih nema kao da ih nikada nije bilo.

Odmah s vrata stan se čuje po onome teškom vonju ustajale pustoši, prašine i dotrajalih furnira, koji sam prvi put osjetio kada sam se nakon rata prvi put popeo na Sepetarevac. Tada je sve još bilo u ratnome neredu i u neredu Javorkinog rasturenog života, i vječnog odlaganja da se nešto opere, očisti, promijeni i baci. Od tada, pa do ljeta 2011, kada je, ispunjena životnim ambicijama, trule drvene prozore zamijenila nepotrošivom i besmrtnom plastičnom stolarijom, nije se taj vonj pustoši mogao istjerati iz podova i zidova. Ako ga je netko i tjerao. Javorka se, bit će, na taj vonj navikla, pa ga više nije ni osjećala, kao što se ne osjeti miris doma u kojem živiš, ali ja se nikada nisam mogao naviknuti.

Sad mi se čini da je taj vonj, što se u kuću uvukao za vrijeme rata, dok smo u strahu od trebevićkih granata i snajpera živjeli i podrumu – gdje će ona nastaviti da živi sve do jeseni 1995 – bio vonj njezine smrti. Iako je poživjela sljedećih šesnaest poslijeratnih godina, iako su neke od tih godina, možda, bile najljepše i najispunjenije godine u njezinu životu, jer se, nekim čudom, Sarajevo svelo na njezinu mjeru, na mjeru njezine neurednosti, poraza i jada, pa se nekad činilo da između sve luđih i luđih rasporeda u njezinu stanu i novih urbanističkih rješenja s Avazovim tornjevima i ruševina bivših kuća, nikakve razlike niti nema. Družila se s ljudima, stekla nove prijateljice i prijatelje, učlanjivala se u planinarska i kulturna društva, slovenska, hrvatska i ona druga zajednička i svačija, odlazila je na božićne i bajramske koncerte, do suznih ganuća telefonom mi dočaravala svu ljepotu ilahija i kasida, i konačno se mirila s time da njezin život nikada neće nalikovati životu drugih žena. Zaboravila je na dva svoja razorena braka i još nekoliko izvanbračnih katastrofa, na majku koju nije podnosila i koju je optuživala za sve svoje životne poraze, na majku koja ju je ubijala svojom hladnoćom, osvećujući se preko nje dragome Bogu za smrt voljenog sina. Zaboravljala je na sve ono što će postati osnovna tema mojih budućih knjiga, i živjela je u tom vonju svoj lijepi, iznenada okraćali život. Koji je postao lijep zato što je Sarajevo pregazio rat, i što se u naš stan uvukao taj mrtvi vonj. Taj miris groba.

Šta osjećam dok ulazimo u kuću, dok idemo niz hodnik prema mojoj nekadašnjoj sobi, onoj istoj sobi u kojoj su umrli i ona i njezin otac, moj Nono?

Razgovaram s mladićem koji sad živi u njezinom stanu. Neugodno mu je, htio bi da što prije izađe van, da nas ostavi na miru, da skupljamo ono što trebamo sakupiti. Ali ne puštam ga, nego bih da pričamo. Nastojim i njega i sebe uvjeriti da ne postoje razlozi za nelagodu.

Ona za to vrijeme zagleda sitnice. Otvara ladice koje godinama nisu otvarane. Pomjera predmete, pokušava oživjeti svijet koji je odavno mrtav. Nakon što je on već otišao, zagleda kaktus, čije stabljike vise poput pletenica rastafarijanca, pita hoćemo li pokušati da ga zalijemo. Iako vidi da je iz njega davno istekao život, umro je prije dvije zime, nakon što ga je netko posljednji put zalio. Ali ona bi htjela da nastavi iluziju, uvjerena da bi se iz te iluzije nanovo mogao probuditi život.

To je emocionalno najintenzivniji trenutak ovoga putovanja.

Ne, nije to časak od suza. Nema u njemu onih plitkih sentimenata koji bi se mogli isplakati, zapiti, pretvoriti u nešto lako i trivijalno. Riječ je o dubokoj, ljekovitoj tugi, koja mi je oduvijek draža i bliža od svake Božje radosti, pamtim je i od nje živim. Ako mi je i za trenutak manjkalo ljubavi prema njoj, a nije, u toj je šašavoj namjeri da zalijeva mrtvi kaktus, goriva za najmanje tri zaljubljena života. Zašto ja nju nezamjenjivo volim, tako da nikada nisam osjetio potrebu da je nečim zamijenim, drugom ženom, dužom ili kraćom samoćom, putovanjem u prošlost, bilo čime? Zato što će joj na um pasti da oživljava mrtve. I zato što će u najneočekivanijem trenutku ovom putu u Sarajevo dati smisao.

Rekao sam joj da ne zalijeva kaktus. Odavno je mrtav. To je gotovo. Već se dvadeset i pet godina dobro razumijem u kaktuse.

A onda sam krenuo da razabirem knjige.

Ima ih u tri ormara, na tri mjesta: u mojoj sobi, u hodniku i u onoj drugoj sobi, u kojoj je Javorka dvije godine pred smrt načinila sebi kancelarijicu, da tu obavlja posao “certificiranoga samostalnog knjigovođe” Taj je ormar u dva reda pun knjiga, od poda do stropa. Onaj u hodniku je, također u dva reda, ali samo do pola u knjigama. U trećem je najmanje knjiga.

Tu je, naokolo, i nekoliko stotina gramofonskih ploča, koje također treba prenijeti, fascikli, registratori s dijelovima moje dokumentacije, novinski članci koje sam izrezivao sve do rata, pa oni drugi što ih je Javorka izrezivala poslije rata, nedovršeni rukopisi, bilješke, fotografije, i tko zna čega sve tu još ima…

Većina tih stvari, a možda i svaka od njih, već su iščezle, prebrisane su i zaboravljene, i nijedna mi ne bi nedostajala da sam učinio ono što nisam mogao učiniti, a što me je tako privlačilo: da se ne mičem iz Zagreba, nego da nazovem prijatelje koji će organizirati smetljarski kamion i dvojicu radnika da isprazne stan, i svaku, do posljednje stvarčice, bace u smeće. Tako bih se riješio ove muke, a ostaci Sepetarevca, i ostaci nekoliko prethodnih života, završili bi tamo gdje i pripadaju, na groblju mrtvih stvari, na gradskome smetljištu, tamo gdje su završili i svi oni na koje me ti predmeti podsjećaju.

Umjesto da tako učinim, ja ću se podsjetiti onoga što sam već zaboravio, jer za svaku knjigu koja je tu znam kako je i kada došla, tko ju je donio na Sepetarevac, iza koga je ostala i tko ju je sve čitao.

I to je čudno. Za većinu knjiga koje imam uza se, u Zagrebu i na svome turopoljskom selu, ne znam kada sam ih i gdje kupio, a za neke ne znam ni jesu li moje. Tu su, a da nemaju svoju priču, niti me na išta podsjećaju. One su živi predmeti, otvorenih biografija, neostvarenih i nejasnih sudbina.

Knjige na Sepetarevcu mogu se podijeliti u tri skupine.

One najstarije pripadale su Noni i Nonetu, neke i Mladenu, a nabavljane su, uglavnom, između dva svjetska rata, i u prvih petnaestak poslijeratnih godina, nakon čega je Javorka nastavila donositi knjige u kuću. Manji dio tih najstarijih knjiga, srećom, samo je dvadesetak takvih, na njemačkom je, i uglavnom tiskano na gotici. Njih ne mogu ostaviti ni baciti. Moram ih prenijeti u svoj život, iako ih ne mogu čitati. Te knjige su onaj uteg, kolekcija savršeno beskorisnih i neupotrebljivih, a na kraju i prilično bezvrijednih predmeta koji su moja simbolička veza s prošlošću i s onima koji su me odredili, definirali, učinili ovakvim kakav jesam, između ostaloga i nemoćan da bacam i uništavam njihove stvari.

Ostatak njihovih knjiga, one koje su na našem jeziku i na slovenskom, na latinici i ćirilici, u kojekakvim izdanjima, uvezane u kožu ili bez ikakvog uveza, u roto edicijama, u rasparenim kompletima, neke skoro uništene, a druge kao nove, prelistavam jednu po jednu, i odlučujem na koju će koja stranu, koje su za put, koje za ostanak na Sepetarevcu i za preseljenje u neku tuđu biografiju ili u nestanak.

U knjigama nalazim stara pisma, listove s bilješkama – u njemačkoj knjizi o budizmu, objavljenoj 1932, nalazim dvolist trgovačkog papira, s Mladenovim rukopisom: bilješke na hrvatskom, o budizmu i njegovim razlikama prema kršćanstvu – stare novinske isječke, rukom pisane recepte za kolače ili, čega je najviše, papiriće ne šire od jednog centimetra, dužine četiri pet centimetara, obično iskinute iz novina, koji označavaju dokle se došlo sa čitanjem.

Pogađam tko je čitao koju knjigu, i onda stao.

Papirići u njemačkim knjigama su, vjerojatno, Nonini. Nono nije toliko čitao beletristiku, niti su to naslovi koji bi me na njega podsjećali –  Galsworthy, Heinrich Heine, biografija vjerovjesnika Muhameda, minhensko izdanje 1895. (iako bi to već i mogla biti knjiga za Noneta), Goethe i Hoelderlin, jeftini ljubavni romani, pa tri toma Dmitrija Mereškovskog na njemačkom, koja su ostala iza Mladena.

Što znači podatak da je sa “Sagom o Forsajtima” Nona zastala na 121. stranici drugog toma, minhenskog izdanja iz 1903?

Velika povijest, obuzeta narodima, državama i armijama, spušta se, riječ po riječ, prema maloj povijesti, koja se u filigranskom, srebrenom vezu, na kraju bavi ljudima čiji život nije od povijesne važnosti, ali u čijim se životopisima ogleda lice epohe. Što je u njihovim životima onaj najsitniji podatak koji bi mogao biti zanimljiv sa stanovišta male povijesti?

To da je Olga Rejc, rođena Stubler, zastala na 121. stranici drugog toma “Sage o Forsajtima”?

U drugoj skupini su Javorkine knjige. Od najranijih, koje je dobijala u školi za odlično učenje i primjerno vladanje – recimo, Josip Vandot: “Kekec” ili u sedmom razredu gimnazije Lion Feuchtwanger: “Španjolska balada”, do onih koje je kupovala 2011, posljednje godine kada je bila zdrava.

Sedamdesetih i osamdesetih, u zlatno doba akvizitera, koji su išli od poduzeća do poduzeća, gdje su radnim ljudima prodavali najnovija izdanja velikih jugoslavenskih izdavača, kupovala je komplete slavnih pisaca i klasika: Dostojevski u svijetloplavom platnenom uvezu, Krleža u nekoliko izdanja: onom najljepšem, zagrebačke Zore, s omotnicama lijepih boja i fontom koji je dizajnirao Krsto Hegedušić, potom pet tomova “Zastava”, u izdanju sarajevskog Oslobođenja i ćirilični komplet beogradske Prosvete, zatim Emil Zola, Archibald Cronin i Sergej Jesenjin, pa izabrana djela crnogorskog proznog klasika Mihajla Lalića – čije je romane Nona čitala 1981-1982, a ja, s jednakim oduševljenjem, pet-šest godina kasnije, zatim romani Johna Knittela, mondenog švicarskog pisca koji je pisao na engleskom jeziku, osvajajući ženska srca tokom nekoliko poslijeratnih desetljeća pripovijestima koje su se obično zbivale na nekom egzotičnom mjestu, u Egiptu ili na Bliskom istoku, a najčitaniji mu se roman zvao “El Hakim”, onda izabrana djela Antona Pavloviča Čehova, izdanje zagrebačke Zore, svijetlih omotnica, crveno-crne tipografije, s lijepim, asketskim ilustracijama na naslovnici, pa romani Pearl Buck, američke nobelovke, koja je živjela na Dalekom istoku, u Kini, i pisala romane – neusporedivo bolje od Knittelovih – o ljubavi i o životu, u kojima je Nona naročito uživala u svom predsmrtnom eskapizmu, jer su je odvajali od njezina, činilo joj se, promašenog života…

Književnost bi nam svima često poslužila da pobjegnemo od života, da iskočimo iz matice što nas je nosila mimo naših volja, tamo gdje nismo željeli poći, i da makar na neko vrijeme, makar i u iluziji, živimo nove i drukčije živote. Od takve sam svrhe na kraju načinio život, poduhvativši se goleme, i po svemu neostvarive ambicije da napišem i u tekst pretvorim sve što su oni proživjeli, da ih smirim u njihovim grobovima pretvarajući nesreću u fikciju.

Kupovala je i pojedinačna izdanja: enciklopedije, atlase, luksuzne, ilustrirane knjige o odgoju djece i autogenom treningu, velike hitove epohe – Karla Štajnera “Sedam hiljada dana u Sibiru”, Solženjicina, Artura Londona i Veljka Mićunovića “Moskovske godine” – pa Marxov Kapital, Bibliju, u izdanju Stvarnosti, Kuran u Čauševićevom prijevodu, knjige o pletenju i šivenju, kojim će se jednom, govorila je, baviti, jer je smiruje. Devedesetih i dvijetisućitih u kuću je dovlačila knjižuljke o opsadi grada, memoare generala Armije Bosne i Hercegovine, trivijalnu patriotsku literaturu, poneki vjerski kalendar, izdanja Srpskog kulturnog društva Prosvjeta i Hrvatskog kulturnog društva Napredak, popularne knjižice o islamu i o dužnostima svakog muslimana, amaterske knjižice pjesama, u kojoj su joj pjesnici upisivali posvete, ponekad na njezino, a ponekad i na moje ime. Kupovala je i donosila najnovije romane Ceesa Nootebooma, pisca kojeg je zbog nečega jako voljela. Moja majka koja je imala takvu glavu koja se istovremeno mogla oduševljavati Nooteboomom i Amosom Ozom, i budalastim hvalisavim svjedočenjima branitelja grada, koji u svojim memoarima tvrde da bi, da nije bilo izdaje, već u lipnju 1992. deblokirali Sarajevo.

Treću skupinu knjiga, koja je na policama izmiješana s prethodne dvije, čine knjige koje sam ja kupovao, a nisam ih do sada odnio u Zagreb. Prije nego što se bacim na njih, da ih tranširam i raspoređujem koja će na koju stranu – ova će sa mnom, da s drugim mojim knjigama, kojih je, vjerojatno, već odavno previše, čini moju mentalnu mapu, olovni DNK, otisak prsta, i da se, čineći jednu nikad katalogiziranu privatnu biblioteku, razlikuje od svih drugih biblioteka, a ova će ostati u Sarajevu, preći u tuđe ruke, izgubiti se iz moga života i sjećanja, neželjena, nepotrebna i suvišna – a u tom raspoređivanju mojih već odavno bivših knjiga ključnu će ulogu igrati to koliko sam se, kako i na koji način promijenio u ove dvadeset i tri godine otkako živim u Zagrebu i ne uznosim knjige na Sepetarevac.

Među knjigama koje sam kupovao je, recimo, Hegelova “Fenomenologija duha”, a za njom niz od stotinjak temeljnih knjiga iz povijesti filozofije, znanih i zajedničkih svakome studentu filozofije na svijetu. Tu su, zatim, knjige iz sociologije, pa “Mitologike”, “Zlatna grana” i besmrtna Margaret Mead, Johan Huizinga i Roger Caillois, pa “Sistem Stanislavski” i velika, temeljito iščitana i zamrljana knjiga Johna Cagea, na kojoj se i četvrt stoljeća nakon što sam je posljednji put držao u rukama golim okom jasno vide moji otisci prstiju.

Te knjige, i još mnoge druge: zakučasti i nerazumljivi eseji o postmodernizmu slovenskih teoretičara i teoretičarki filma, feminizma, punka i tko zna čega sve ne, koje sam čitao na slovenskom, eseji Abdulaha Šarčevića i Kasima Prohića, Wittgensteinov “Tractatus logico-philosophicus”, što sam ga čitao kao najljepšu i najugodniju, međutim vrlo hermetičnu poeziju, sve te knjige više svjedoče o tome što sam mogao biti, nego što sam doista bio. U to sam vrijeme, s navršenih dvadeset i pet godina kada su posljednje među ovim knjigama stizale na Sepetarevac, pred sobom imao niz životnih mogućnosti, koje će se munjevito suziti i svesti ponajviše zaslugom Radovana Karadžića i Milutina Kukanjca, koga će ubrzo zamijeniti Ratko Mladić, a onda i zato što će me stići vrijeme, koje svakoga na kraju stigne, i što ću od koječega što me je zanimalo na kraju izabrati samo ono što me je vodilo lijepoj, ili manje lijepoj književnosti i novinarstvu kao njezinom najsirovijem izrazu. Novinarstvo je književnost koja se piše da bi je čitali i oni koji nemaju talenta potrebnog da čitaju književnost. Novinarstvo je kao muzika za ljude bez sluha.

Istina, među tim je knjigama, ipak, daleko najviše romana, zbirki pjesama, knjiga iz teorije i povijesti književnosti. Neke sam zaboravio. Drugih se u ovih četvrt stoljeća nisam ni sjetio, a sad bi mi opet mogle postati važne, a treće sam iznova kupovao i prilagao ih u svoju zagrebačku biblioteku, misleći da sam ih na Sepetarevcu izgubio ili da je lakše još jednom kupovati istu knjigu, nego ići po nju u Sarajevo. Bilo je to dok sam još s radošću i dobrim očekivanjima išao u Sarajevo.

Skupljene zajedno, na jednome mjestu, tu na Sepetarevcu, ove tri izmiješane skupine knjiga, i u njima pet ili šest osobnih doživljaja svijeta, generacijski i na mnoge druge načine različitih, čine ne samo jednu porodičnu biblioteku, nego cijeli jedan svijet, jednu kućnu civilizaciju, koja se, kao i svaka druga civilizacija, može rekonstruirati i objasniti preko tekstova koje je baštinila. Neki zamišljeni institut, akademija nauka koja nikada neće biti formirana, ali je mogu zamišljati kao još jednu romanesknu fikciju, provodit će istraživanja u kojima će biti primijenjene strukturalističke, tekstološke, antropološke analize, čiji će konačni cilj biti da se naznače obrisi civilizacije sa Sepetarevca, njezine karakteristike i razlike u odnosu na druge, srodne, ali i mnogo veće civilizacije. Konačno, kako se civilizacija sa Sepetarevca, sačinjena od pet-šest žena i muškaraca različitih generacija, koji su zajedno, kao jedna porodica, odživjeli dvadeseti vijek, odnosi prema civilizaciji Sarajeva i Bosne, prema potonuloj i prezrenoj civilizaciji Jugoslavije, prema još većoj i starijoj civilizaciji Austro-Ugarske, koja je njezin, rejcovsko-štublerovski i jergovićevski pratemelj, njezina abrahamovska legenda?

Stojim nasred sobe, dok ona u drugoj sobi pregledava prastare stolnjake i plahte, pazeći da se ne baci nešto što se ne bi smjelo baciti, zurim u ormar s knjigama, i prije nego što započnem veliki posao na um mi pada tužna misao:

Čim ove knjige podijelim i razdvojim, prenoseći ih na jednu i na drugu stranu, nestat će svijeta koji su one suobražavale. Kao stvarnost i kao metafora, kao jedna kućna civilizacija. I više neće biti načina da se taj svijet obnovi, niti da se o njemu ispripovijeda priča. To će biti kraj. Još jedan kraj, konačni kraj u kojem se sabire niz prethodnih već konačnih krajeva. Grob za sve njihove grobove. Ono što će ovdje biti rastureno, više ne može biti sastavljeno. Ali što bi me tu moglo tako uznemiravati? Nisam li ionako sve ovo već jednom zaboravio, i sad sam doputovao da se podsjetim i da vratim to što je već tako sretno iščezlo iz moga života? Nije dobro kada se pamti, a ne valja ni kada se zaboravi.

Pa onda mislim kako bi, možda, bilo primjerenije, sukladno kraju civilizacije, da biblioteka bude na licu mjesta spaljena, i da Sepetarevac izgori u jednome malom i temeljitom požaru, o kojemu će sutra javiti crne kronike Oslobođena i Dnevnog Avaza.

Komplete sabranih i izabranih djela ću redom ostaviti. Ponijet ću, možda, samo Zorino izdanje Krleže, i ćiriličnog Maksima Gorkog, u deset tomova. Krležu iz estetsko-dizajnerskih razloga, a ćiriličnog Gorkog da me štiti od zla kolektivnog prepoznavanja. Stavit ću ga na vidno mjesto, da me podsjeća da ne budem kao oni, da im ni u čemu ne budem sličan. Niti znaju ćirilicu, niti su čitali Gorkog. Vjeruju da je to neki dosadni sovjetski pisac. Preziru ga onim pojednostavljujućim i prostačkim prezirom rulje. Prezirom naroda. Ljudima je lakše i jednostavnije misliti narodnom glavom. Osim toga, narodna glava nikad ne zaboli. Nacija je savršen anestetik.

Ustvari, Maksima Gorkog prenosim u Zagreb da bih ga čitao.

Prenosim i sve knjige na kojima piše: Javorki Rejc, za odlično učenje i primjerno vladanje… Sedam ih je ili osam. Za svaki svršeni razred po jedna. Na moje ime samo jedna je takva knjiga: Branko Ćopić: “U svijetu medvjeda i leptirova” Za odično učenje i primjerno vladanje u četvrtom razredu osnovne škole. Tada sam, čini se, bio na vrhuncu. Već mi sljedeća godina nije bila tako uspješna. I nijedna poslije.

Slikovnice i dječje knjige. Javorkine i moje. Lijepo ilustrirane “Afričke priče”, s licem crnoga čovjeka u slamnatom šeširu, na mekanoj, smeđoj naslovnici. Od prijateljice Nade, Javorki za rođendan. Godina 1954. Dvadeset i šest godina kasnije, prva književna posveta u mom životu. Milica Miron, dječja spisateljica, udovica poznatijega sarajevskog pisca Mihajla Mirona, posvećuje svoju slikovnicu mome ocu, uz napomenu – “za malog Miljenka”. Bile su mi četiri godine.

Ivan Cankar: “Pavličekova kruna”, Novo pokolenje 1949, ilustrirao Aleksandar Grbić. Posveta, pisana nalivperom. “Dragoj Javorki, od omame”.

Ovom, nepodnošljivo tužnom, razdirućom pričom, koja i nije za djecu, a pretvorena je u vrlo lijepu, dobro uobličenu ilustriranu knjižicu mekih korica i velikog formata, započinje Javorkino djetinjstvo. Iz Pavličekove sudbine, koja je tužnija i od sudbina Andersenove “Djevojčice sa šibicama” i od Brlićkinog “Potjeha koji je tražio istinu” – a tužnija je zato što nije bajka, nego je naturalna, istinita, realistična na način talijanskoga filmskog neorealizma – započeo je život moje majke. U koječemu je nisam razumio, nisam nalazio opravdanja za njezinu samoživost, za hladnoću prema onome što me je mučilo i opterećivalo, za njezinu vječitu nespremnost da mi, makar i uz najsitniju žrtvu, pomogne da stvorim iluziju kako smo porodica kao i svaka druga, nisam prihvaćao, niti prihvaćam da je bila takva zato što je njezina majka, a moja Nona, prema njoj bila hladna, niti zato što je doživjela sve te bračno ljubavne i životne potope, ništa od svega toga je nije u mojim očima opravdalo ni iskupilo, čak ni danas kada je više nema, ali ta “Pavličekova kruna” jest.

Kada je netko rođen u znaku tako tužne, neutješne i nesretne priče kakva je “Pavličekova kruna”, tom je sve oprošteno. Okameni djetetu srce ne bi li se spasilo tolike nesreće svijeta. Tuđe, Pavličekove, Cankareve, svemirske, a onda svoje i svoga vijeka. I nije joj omama donijela takvu tugu i nesreću, darivajući je “Pavličekovom krunom”. Tuga joj je bila unaprijed namijenjena. I bilo je sve uzalud.

Za sitnice one koje ti je nekada darovala lako je: spakiraš ih u kutije i odneseš u podrum ili na tavan. Čak i ako ih zaboraviti ne želiš, nestat će, u memli ili u potkrovnoj čađi, posute možda crvenim pustinjskim pijeskom, zalutalim ko zna koje noći odnekud iz zemalja Magreba. U oči upast će samo kad traži se nešto deseto, trinaesto ili devetnaesto. Načas te povući u vrtlog uspomena nagrizenih danima između ostavljanja i ponovnog susreta s njima. Pa reći ćemo, svako od nas:

“Da, morat ću jednom polako otvoriti poklopce, prašina da ne uđe, pa još jednom pogledati sve. Bože, kako je bilo lijepo to vrijeme s njom! Gdje li je sad?!” I, razumije se, krenuti dalje, u potragu za onim zbog čega smo tu. Jednom, dakle. Jednom drugi put. I na tome će ostati. Sa mislima je mnogo sporije i teže. Slažeš ih

u nejasne pregrade u sebi, nadajući se da će se pregrade pretvoriti u urne, misli u pepeo, da slojevi novih dana prekrit će sve. Nadaj se. Dok ne shvatiš da napravio si skladište poraza. Da oni su ti ishodište, Maslinska gora tvoja, kamen što zaglavni trebaše biti, a ispade iz ležišta. Pa se sad i, što je još gore, tad nekad, pa opet i opet, znači uvijek, ruši kuća u čijim zidinama si htio živjeti i umrijeti. Unutra više se ne može, a konačno se srušiti nikada neće. A ona,

doista, gdje li je onda sad?!

Povodom knjige poezije “Jebati smrt” Lamberta Schlechtera koja će se uskoro pojaviti u izdanju Buybooka, a koju su sa francuskog na bosanski preveli Aida Dautbegović i Faiz Softić

Lambert Schlechter, jedan od najvećih luksemburških pjesnika svih vremena, pripada samom vrhu ne samo luksemburške, već i svjetske književnosti. Autor je velikog broja poetskih i proznih knjiga. Preveden je skoro na sve važnije jezike svijeta i obilato nagrađivan za svoje stvaralaštvo.

Svoja pomiješana osjećanja – strah od smrti i radost življenja, svakodnevno pretače u poeziju pišući svakoga jutra po nekoliko sati. Postao je to pjesnikov ritual, navika bez koje se ne može.

Osamnaestog aprila 2015., kuća u kojoj je živio od 2006. godine u Eschweileru, u Ardenima, uništena je u požaru, a oko trideset hiljada knjiga i rukopisa je nestalo u plamenu.

Živi sam u Wellensteinu, od juna 2015., u staroj kući vinara, u vinogradima pored rijeke Moselle u Luksemburgu.

Živi sam. A sa cijelim svijetom. Sa ljudima, životinjama, biljkama…

Pjesnik trenutka, pjesnik egzistencijalnog bezizlaza iz onoga što jesmo i onoga što nam je dano, svoja bogata životna iskustva sažima u, naizgled, jednostavno ispjevavanje. I ne mogu se sjetiti da je iko svoj mikrokosmos na tako vješt i poetski pitak postupak transponovao u transcedetalne svere našeg postojanja. Od, ponoviću – naizled najobičnijeg detalja, od trenutka koji nas okrzne i nestane – Lambert pravi pjesmu dajući joj svemirske dimenzije.

Sve o sebi, sve o svojim najintimnijim trenucima rekao je ovaj čudesni pjesnik, sa nepreglednom galerijom poetskih slika koje se vječito poigravaju na njegovom horizontu.

Evo jedne od njegovih pjesama :

on je čovjek, ne star, ali stariji
živi zadnju godinu svoje šezdesete
ne znamo mnogo o njemu
on ne govori puno
kada izlazi on stavlja šal
bijeli ili crveni ili crni
samac je, ali kad izađe
ponekad ga vide sa ženom
ona je dragocjena tajna njegovog života

U devet stihova, a sve su mu po metraži iste, rekao je sve o onom čovjeku, rekao je o sebi i o ženi koja možda i ne postoji. Ili postoji samo u njegovim mislima, pa mu se tako ponekad pričini da ga gledaju dok skupa šetaju nepreglednim stazam uz rijeku Mosselle, gdje u toplim i sunčanim danima možete sresti usamljenog Schlechtera.

I tako iz pjesme u pjesmu, nastale iz najobičnijeg detalja, Schlether nas uvodi u okean poetske gozbe koji je, u svoje dubine, primamio na hiljade života i dao im svrhu i smisao postojanja. A sve to bojeći se smrti koja je poharala njegovu kuću, i radujući se životu – životu u kojemu će svakodnevno napisati po nekoliko pjesama.

Lambert Schleshter vrlo često ostavi nedorečenu svoju duboku intimu, ali ono što mi naslućujemo, kao savjesni čitaoci poezije, dovoljno je da vidimo boju njegove duše i onu sitnu iskričavost koja je ostala nerečena.

Vrijedi živjeti i pisati…

Artur Lundkvist

Život kao trava

I trava je lutala preko svijeta,
šira i zelenija od rijeke pod vjetrom.
Trava uvijek na putu
uz bokove brežja, ka usnulim gradovima,
preko ravnica, savana, stepa,
gdje kentauri nikad nisu savladani,
gdje daljine bubnjaju ispod konjskih potkovica
i mlijeko raste u šatorima ispod kosookog mjeseca.
Trava
nosi kišu bojišta na bezbrojnim hrbatima
i čvrsto drži zemlju sa bezbrojnim sitnim nožicama.
Trava sklapa bez bojazni svoje tanke prste
oko lobanja.
Trava radi neumorno i nikada ne oklijeva,
ona razbija puteve ili se penje preko
i na svaku prijetnju izrastanjem odgovara.
Trava voli svijet kao sebe samu
i srećna je takođe i za teških dana.
Trava se prelijeva u korijenju, putuje
na čvrstim stopalima,
uvijek je u mnoštvu, zajedništvu, skupu.
Trava prati čovjeka kao saputnik
prijanjajući za sjećanje što ulazi u zaborav.
Trava se prostrla uz rog jednoroga
i indijansku sjekiru
i raste kao zaštitne trepavice oko izvora
i crta velikim mrkim buketima
konture životinja koje je grom ubio.44|
Divlji miš
vuče drhtavu nožicu kroz travu:
bezgraničnu travu
koja služi jednako zemlji i zvijerima
koja umire za vatru ili studen
ali uvijek iznova iskrsava
i nikad ne sanja da bude čeljust ili sječivo:
život kao trava.

Mravi

Kane da osvoje svijet.
Tlo nestaje pod stopalima
koje se nabija u mravinjake i smjesta napada.
Mravi potkopavaju zidove tako da se kuće ruše.
Ispunjavaju lampe tako da se svjetlo gasi.
Uvlače se u otvore čovječijeg tijela
i pustoše ga poput crne vatre.
Izviruju iz izjedenih zjenica portreta.
Spuštaju se s granja u gubice konja
koji posrću za vidjela.
Izjutra se nastanjuju u cipelama
i mogu se istjerati samo snažnim vodnim šmrkovima.
Ulaze u trezore i proždiru vrijednosne papire.
Napadaju štamparije i zauzimaju slovna mjesta.
Preplavljaju pruge i vozovi iskaču iz šina.
Provaljuju u gradove i zaštitni podrumi ne služe ničemu.
Ništa ne može zaštiti od mravljih bezbrojnih armija
i nigdje se od njih ne može pobjeći.
Umiru u milijardama, ali ne osjećaju nikakav gubitak.
Efektniji su od pumpi zaprašnih.
Oni rastu sa zadatkom,
bivaju krupniji i otporniji svakim danom, u pancirima,
pancirnih pogleda.
Nastavljaju sa napadom i kad im se smrvi polovina tijela.
Oni jedu gumu kao hljeb, piju mlijeko i viski ne praveć razliku.
Nemilosrdniji su od ognja i leda zajedno.
Oni nad svim trijumfuju
a vjerovatno nemaju nikakvo osjećanje za vlast.

KINESKA SLIKA

Zid

Stajao sam na Velikom zidu na oktobarskom vjetru.
Kamenje je bilo naborano kao lica starih ljudi.
Nebesa vjetrom propuhana.
Žbunje se svijalo i čupalo iz korijenja.
Putevi su se vukli kroz padine brežja
kao travni požar ispod sivog dima.
Mislio sam na olujne noći što ostavljaju pobijena
jata ptica oko zida.
Mislio sam na milione ljudskih života
na milione ljudskih godina koje je zid tražio.
Strah se hrvao sa vlašću
i zid podizao.
Bitke su bile nestvarne
kao velika zima
rane čudile prije no što bi ubile,
uplašeni konji uz njiskanje
stropoštavali se sa strmina.
A ono za šta se gomila borila
bilo je od njih predaleko
poput vizije pod oblakom.

Slike

Je li to jato ptica u daljini
ili grad sa krivim krovovima
još udaljeniji?
Bliže je jedna žena
sa makom suncobrana u snijegu,
sa otiscima stopala poput traga igle za šivenje
preko bijelog krajolika,
i jedna bjeloprsa svraka što skakuće
preko crnih grančica.
Konji koji su preživjeli zimu
dižu gubice ka granama šljive u beharu
kako bi onjušili je li to snijeg.
Novi bambusovi izdanci već su
dugački kao prsti u vezilja
i mame cvenooke miševe
da se penju uz žitke šibljike.
Mnogi izlaze vani
da posmatraju vodopad
što baca svoj svijetli prah ka suncu:
neki nose knjige pod pazuhom,
drugi sjahuju sa svojih konja
i slušaju sa šakom na uhu.

Ne, Sever nije

Ne, Sever nije kakvim ga većina zamišlja,
čak ni zimi.
Koji severnjak upotrebljava riječ arktički
mnogi zacijelo ne znaju čak ni šta ona znači.
Severno svjetlo je rjeđe u zbilji nego u pjesmi
i rogovi sobova nikad ne cijepaju maglu
palu preko uspavanih gradova.
Vodopadi izbjegavaju hladnoću
tako što se povlače u ledene pećine
(iz kojih izbijaju potom poput
vozova iz tunela).
Osjećajnoj vodi u očima jedva da prijeti
mogućnost ledenja
(premda putevi mogu ležati zaleđeni mjesecima,
i može se na skijama prelaziti od mjesta do mjesta).
Ali gledaj kako ograda nestaje u snijegu
kako jedna kobaltno plava drvena kuća
stoji sa užarenim svjetlom na tri sprata
kao da gori iznutra.
Kako električne lampe povijaju svoje jasno voće
između crnošibljastih breza,
kako žene svaki čas moraju savijati krajeve marama
kako bi se useknule.
Kako usamljena lokomotiva može utirati put kroz snijeg,
i ako ispadne iz šina nesreća ne biva tako velika
dok liježe na bok u sniježnom nanosu
i polagano se hladi.
Lisica može sjedeti satima i gledati
u bobice u kruni jarebike.
Lisica takođe može strpljivo čekati pred rupom u snijegu
u koju je miš nestao.

*

Proboj novih modernističkih struja u švedskoj peoziji najaviće dvije knjige: antologija 5 mladih (fem unga, 1929) i debitantska zbirka Gunara Ekelefa (Gunnar Ekelöf) dockan na zemlji (sent på jorden, 1953).

Najznačajnija imena u antologiji 5 mladih jesu Artur Lundkvist i Hari Martinson (Harry Martinson). Oni predvode novu generaciju proleterskih pisaca sa velikim životnim iskustvom i književnim znanjem koje su, kao autodidakti, sa svih strana prikupili.

Artur Lundkvist (1906–1991), frontalna je figura ovih književnih prevrata. U ranoj fazi koja započinje zbirkom Žar (Glöd, 1928) i obuhvata Goli život (Naket liv, 1929), Crni grad (Svart stad, 1930) i Bijeli čovjek (Vit man 1930), Lundvist je pun “primitivne” dionizijske snage i radosti.

Oslanja se na iskustva E. Sedergran, V. Vitmana, K. Sandburga i E. L. Mastersa. Formalno oslobođenje duguje Vitmanu, a životnu filosofiju Ničeu i Bergsonu. Njegovu vitalnost i književnu znatiželju potvrđuje knjiga eseja Ikarov let (Ikarys flykt, 1939) u kojoj introducira najznačajnija imena evropskog i američkog modernizma (Rembo, Eliot, Džojs, Fokner, Sent-Džon Pers, Henri Miler, Pikaso, nadreaisti, itd.). Izbor otkriva i nove zaokrete u vlastitoj poetici: dinamički optimizam smjenjuje sve jači pesimizam i formalno priključivanje nadrealizmu koji započinje knjigom Mostovi noći (Natens broar, 1936). Napustiće brzo i ovo usmjerenje, izgubiti vjeru u automatsko pisanje i okrenuti se konkretnijem jeziku i ekspresionizmu, pokušavajući da opiše svijet shvatljivim terminima.

Dugo već, godinama, gradim svoj svijet, a nitko ga, srećom, ne razgrađuje. Nitko oko mene ne čisti i ne sprema ono što nikako ne bih želio da bude očišćeno i pospremljeno.

Smisao takvog svijeta je da traje takav. I da sve bude na dohvat ruke. Da se ne dižem dok čitam. To bi mi odnijelo pažnju. Niti dok pišem.

I onda tako slažem stvari oko sebe, rastu piramide knjiga, papirića, olovaka, kemijskih i grafitnih, načetih i nenačetih blokova i bilježnica, strip-albuma.

A negdje na polici uz fotelju, u jednom pretincu koji mi je pod rukom, francuska čokolada i krekeri. Pod rukom je i boca s vodom, metalna posudica sa zrnima nara. Jesen je, stigli su šipci, turski, koji su skoro jednako slatki i sočni kao šipci barski.

Oko fotelje niču piramide.

Načinjene su od knjiga, novina i papira.

I od vremena.

Na dnu pojedinih piramida ima stvari koje su tu već pet-šest godina.

Među pretincima police uz fotelju novine, papiri, bilješke od prije deset godina.

Tada smo, u sarajevskom Bezistanu, kupili ovu policu i donijeli je u kuću na selu. Pomrlo je od tada svijeta. I tko zna što je od njih sve ostalu tu, sakriveno.

Jednako stara je i fotelja. Nasloni za ruke su se izlizali, zijevnule su rupe u platnu, izvirila je spužvena utroba fotelje. Spužvena utroba stvari.

Snimljeno početkom kolovoza 2016.

Životi su nam ko žileti
Tanki i pravilno šuplji

I svaki je od svakog
Na svoj način šuplji

U dedinoj kući, eno
Klačarda se trusi, ko

Sol po pastrvi u kadi
Pitaš me jesmo li sami

Sami, da samlji biti
Ne možemo, sami

Ko alemi na munari…
I ono što se čuje

U noći, to su samo sati
I njihove kazaljke –

Tišinu taktanjem muče
Na ulici, jedno malo kuče

I u njemu srce što
Svemirom štekće

Ko da je bog izašao na popiš
A cipele mu potpećene