(Povodom teksta Mahira Sokolije Nacionalizacija koja traje: U ime oca i sina i svetog Jergovića)
*
U magazinu Stav od 18. 3. 2016. godine izvjesni Mahir Sokolija objavio je tekst pod naslovom Nacionalizacija koja traje: U ime oca i sina i svetog Jergovića, proglasivši ovog pisca najcrnjim ustašom. Jergović je to, jer, prema Sokolijinim navodima, nacionalizira bošnjačke pisce i slikare unazad, te je gori i od samog Ante Pavelića, Starčevića i svih onih koji su u Bošnjacima gledali hrvatsko cvijeće. Naravno, Sokolija ničim ne može dokazati svoje teze, pa pušta mržnji i fobiji da se razmašu u njegovom tekstuljku pokazujući još jednom da se svaki nacionalizam bazira na banalnostima, lažima i falsifikatima. Smeta Sokoliji što Jergović piše o bošnjačkim piscima, Skenderu Kulenoviću, Hasanu Kikiću, Aliji Nametku, Muhamedu Kondžiću i slikaru Behaudinu Selmanoviću, razmatrajući između ostalog i njihovo nekadašnje nacionalno izjašnjavanje i proglašavanje Hrvatima.
A baš na primjeru pomenutih bošnjačkih pisaca i slikara Jergović pokazuje u kojoj mjeri je svaki kolektivni identitet ideološki narativni konstrukt i koliko su ideologije, pa i ona ustaška, bile pogubne po bošnjački kulturni, politički i nacionalni identitet. I ne samo po njega, već i po hrvatski i srpski što ih ustaška i četnička ideologija razaraju iznutra. Jergovićevi tekstovi o bošnjačkim piscima veoma su kritički postavljeni prema različitim ideološkim projektima, a u konačnici oni pokazuju dramu bošnjačkih pisaca u ideološkom i povijesnom rasteru svoga doba. Neki od tih tekstova, kao npr. Onaj Samoća bosanskih muslimana, u kojem se analizira uticaj Selimovićevog Derviša i smrtina profiliranje bošnjačkog nacionalnog identiteta i afirmaciju bošnjačkog kulturnog i vjerskog identiteta u kontekstu Titove Jugoslavije – spadaju u same antologijske vrhunce onoga što je napisano u bošnjačkoj književnosti uopće.
Sokolija bi da Jergović misli njegovom glavom, gleda njegovim očima, a da mu glavni intelektualni uzor bude Bakir Izetbegović, baš onako kako jeSokoliji politički, ideološki i intelektualni uzor i šef. Naime, Stav i novinu Faktor uz Erdoanovu finansijsku pomoć napravio je upravo Izetbegović, a svojedobno je bio kupio i jednu ovdašnju privatnu televiziju da bi formirao medijsku mašinu s jednim jedinim zadatkom – uvjeriti Bošnjake da im je on, Bakir beg, jedini i pravi izbor, njihova neizbježna sudbina takorekuć, a Erdoan sȃmo sunce što nad njima sija. U tu mašinu Bakir je nakrcao piskarala koja slave njegovo i Erdoanovo ime, a bogme znaju i zašeniti pred moćnikovim nogama.
Pranje bošnjačkog mozga u Stavu zasnovano je na starim, ljiljanovskim identitarnim procedurama: arhaizaciji, getoizaciji, klerikalizaciji, viktimizaciji, militantnim narativima te izmišljanju neprijatelja i izdajnika koji opasano prijete da Bošnjake odvedu u bespuća povijesne zbiljnosti. Jednom je taj neprijatelj Fahrudin Radončić, koji kao gubitnik prijeti državnim udarom, drugi put Željko Komšić i njegova Demokratska fronta, te Tanovićeva Naša stranka, koje su proglašene negdašnjim Centralnim komitetom što opet jaše i lovi bošnjačke pisce, samo zbog toga što su se usprotivili da po ustaškom laureatu Enveru Čolakoviću osnovna škola u selu Lokve kod Hadžića dobije ime, treći put je to Mustafa Čengić zbog knjige Alija Izetbegović, jahač apokalipse ili anđeo mira, a izdavač ove knjige i njeni promotori su sve sami udbaši. E, u taj niz bošnjačkih demonskih neprijatelja metnulo je Miljenka Jergovića i proglasilo ga ustašom poslije ustaša, Starčevićem i Pavelićem ujedno, uz malu primjesu Zlatka Hasanbegovića, aktuelnog ministra kulture u Vladi Republike Hrvatske.
Čime je to Jergović zaslužio? Time što piše vrhunske publicističke i esejističke tekstove o bošnjačkim piscima, Kikiću, S. Kulenoviću, Humi, Selimoviću, Kondžiću, T. Kulenoviću itd. sa puno empatije prema bošnjačkoj književnosti, kulturi i bošnjačkom identitetu u cjelini. A intelektualni patuljak Mahir Sokolija to tumači kao Jergovićev velikohrvatski nacionalizam te piše: „Jergović, vidjet ćemo, voli muslimane. One s malim “m”, a velikim “H”. Kako drukčije nego kao ljubav protumačiti njegovo višegodišnje pasionirano biskanje bosanskohercegovačke književne i likovne scene u potrazi za muslimanima koji su makar malo bili ili mogli biti Hrvatima i žal za onima koji su se iz hrvatstva oturili.“ Stara je ovo teza bošnjačkog nacionalizma prema kojoj gotovo sve što se napiše o bošnjačkoj književnosti, a ne odgovara njegovoj ideološkoj osnovi biva proglašeno viševjekovnim svojatanjem bošnjačkih pisaca. Takav model tumačenja bošnjačke književnosti postavili su bošnjački nacionalistički nastrojeni književni povjesničari. Ali, dok su oni svoja ideološka stajališta zaogrtali u ruho nauke, Sokolija laže, falsificira, istrže iz konteksta Jergovićeve rečenice i učitava im svoje ideološke fantazme.
Jergovićevo „višegodišnje biskanje bosanskohercegovačke književne i likovne scene“ nije ništa drugo do vanredan spisateljski dug i pohvala sredini iz koje je potekao i njenoj kulturnoj tradiciji u kojoj je oblikovan. Zato on pomenute bošnjačke pisce poima kao vlastito književno nasljeđe, dakle, kao eliotovski pojmljenu tradiciju kojoj se pripada i koju se vlastitim književnim djelom i talentom preoblikuje. To, naravno, Sokolija ne može vidjeti, ne samo zbog toga što pojma nema o književnosti, već zato što mu je ideologija zamračila pogled, pa traži neprijatelja Bošnjaka tamo gdje ih nema niti može biti, a svoju mržnju prema Jergoviću pretvara u tobožnju brigu za bošnjačku sudbinu. Mnogo je takvih branitelja bošnjaštva protutnjalo ovdašnjim javnim prostorom od rahmetli latićevskog Ljiljana, preko Waltera i Fatmira Alispahića do sadašnje postave iz Stava i Faktora koja gospodaru Bakiru radi ono što mu žele najveći politički neprijatelji.
Mnogi su bošnjački pisci u 19. i 20. stoljeću bili prinuđeni na različita nacionalna izjašnjavanja, zbog toga što bošnjačka nacija nije bila poltički priznata. Jergovićev pristup tom problemu sličan je onome što ga je postavio Midhat Begić u svom veličanstvenom eseju Muslimanski pisac i njegova raskršća. On poput Begića, a obojica po književnom talentu i znanju pripadaju samom vrhu književnog kanona na južnoslavenskom govornom području, vidi u tome politički i ideološki paradoks i razobličava ga do temelja. Potom tom paradoksu dodaje novi, onaj proistekao iz današnjeg kanoniziranja hrvatske i srpske književnosti. Onaj tuđmanovski profiliran hrvatski književni kanon, iz sebe isključuje sve što nije nacionalno čisto i ideološki podobno, baš kao što je nekad u svojoj metropolicentričnosti iz povijesti hrvatske književnosti isključivao bosanskohrvatsku književnost. Naravno, postoji i drugačji tip hrvatskog književnog kanona kakav u svojim djelima izvode npr. Cvjetko Milanja i Krešimir Nemec, a koji u osnovi poštuje interkulturnu prirodu hrvatske književne prakse. Današnji srpski književni kanon uglavnom asimilatorski u sebe inkorporira pisce nesrbe i podređuje ih svom poretku vrijednosti.
Književna povijest na ovim prostorima prečesto je na različite načine ideološki funkcionalizirana, a ona nerijetko poima literaturu kao naraciju kojom se ostvaruje nacionalni identitet. Jergovićevi eseji o bošnjačkim piscima počesto polaze od ovakvog stanja književnog kanona i razotkrivaju modele inkorporiranja i brisanja različitih, ne samo nacionalnih drugosti iz književnih kanona. Zato oni i spadaju u osobenu sociokulturnu i sociopolitičku književnu kritiku, kakve gotovo da nije bilo na južnoslavenskom govornom području. U konačnici takav pristup pokazuje ideološko nasilje kojem su bili izloženi bošnjački pisci pri svom nacionalnom izjašnjavanju. Tu se i otvara prostor Jergovićeve velike empatije prema njima i bošnjačkoj književnosti u cjelini.
A u kojoj mjeri Sokolija laže, doušniščki podmeće i falsificira tragajući Jergovićeve rečenice iz konteksta i tjerajući ih da postanu mjerom svog nacionalizma neka posluži slijedeći primjer. „Iako ni sam ne može shvatiti kako je moguće da su u nacionalnom smislu ‘Hasan jedno, a Skender drugo’, Jergović pritom ne misli na to da njih dvojica pripadaju bošnjačkom nacionalnom korpusu, već onom hrvatskom“. Ovo piše zapjenušani Sokolija, nastojeći da Jergovića pokaže bošnjačkom čitateljtsvu kao novog Andrića i Njegoša zajedno, dakle pisca koji je bošnjakomrzac do te mjere da samo što ne priziva novi genocid nad Bošnjacima, kako su to prema bošnjačkoj nacionalističkoj kritici činili Njegoš i Andrić u svojim djelima.
A u tekstu, Hasan Kikić, ljubavna priča, Jergović ne samo da Hasana i Skendera smatra bošnjačkim piscima, nego njihovo negdašnje nacionalno izjašnjavanje promatra iz perspektive krvavog raspada Jugoslavije i zločina nad Bošnjacima: “Za razliku od Hasana Kikića, koji će ostati hrvatski pisac, sve dok ga hrvatska književnost ne zataji i ne odrekne ga se, Skender će srpskim piscem biti i preko ivice groba, svog groba i grobova tisuća nedužnih njegovih sunarodnjaka koje će vojske bosanskih Srba i njihovih beogradskih pokrovitelja ubijati od 1991. do 1995. Ostaje Skender srpski i nakon što mu je u onome bosanskokrajiškom gradiću prebrisano ime s tahti jednoga sokaka, koji je zatim prezvan imenom njegove fikcionalne junakinje Stojanke majke Knešpoljke“. A u esejističkom zapisu Skender, pjesnik iz mrtve čitanke Jergović naglašava krvavu prirodu veliskorspke ideologije i njen zločinački karakter: „Za tu je poemu vezana i jedna od ilustrativnijih priča o prirodi rata u Bosni i Hercegovini. Nakon što je, u nekoliko paklenih mjeseci u proljeće i ljeto 1992. grad Prijedor očišćen od svoga većinskog bošnjačkog, te hrvatskog življa, na red je došlo i mijenjanje imena ulica. Ono što je krvavo provedeno nad živim ljudima, trebalo je, dakle, da se dovrši na simboličnoj razini, pa je tako nestalo i imena Ulice Skendera Kulenovića. Preimenovana je u Ulicu Stojanke majke Knežopoljke. Fikcionalni je lik zamijenio pisca, mijenjajući tako i vlastitu prirodu i etičko utemeljenje. U ime virtualne Stojanke, koja je do neki dan bila živi spomen na sve srpske majke, čiji su sinovi stradali od ustaškoga noža, simbolički je likvidiran njezin pisac, a stvarno su likvidirane tisuće njegovih sunarodnjaka. Danas se ‘Stojanka majka Knežopoljka’ više nigdje ne recitira. Jednima smeta što ju je napisao Bošnjak, drugima što opijeva Srpkinju.“
Jergović ne samo da Kikića, Dizdara, Kulenovića, Nametka itd. smatra bošnjačkim piscima prikazujući njihovu dramu nacionalnog izjašnjavanja u društvenom i ideološkom rasteru u kojemu su živjeli, nego tu dramu dovodi u kontekst zadnjeg krvavog rata na prostoru bivše Jugoslavije nedvosmisleno iskazujući saosjećanje sa svim žrtvama, a pogotovu bošnjačkim. Na toj osnovi on razobličava manipulativne strategije nacionalističke ideologije i njen krvavi militarizam.
Mogao bi se navesti čitav niz i drugih Sokolijinih doušničkih laži i falsifikata. Evo jednog primjera koji pokazuje kakvom logikom se rukovodi ovaj intelektualni patuljak: “A da u Kulenovićevo srpstvo Jergović nije do kraja povjerovao, potvrda je analiza Skenderove pjesme Nad mrtvom majkom svojom, u vezi s kojom će zabilježiti da je, ‘od svih soneta napisanih u dvadesetom stoljeću na hrvatskome i na jezicima koji se s hrvatskim međusobno razumiju, ovaj najljepši’.“Ovim logičkim kalamburom Sokolija hoće dokazati Jergovićeveo ustaštvo, ubjeđujući čitatelje da Jergović tvrdi kako je Skender svoj glasoviti sonet napisao na hrvatskom jeziku. A, zapravo, Jergović uzdiže Sekendera na vrh ukupnog južnoslavenskog pjesništva i tvrdi da je njegov sonet najljepši od svih napisanih na južnoslavenskom govornom području u 20. stoljeću. U analizi ovog soneta Jergović postavlja i tezu da je Skender u ovom sonetu prvorazredni muslimanski pjesnik, iskazujući divljenje njegovom pjesničkom talentu i umijeću: „U dvije tercine u poeziju je saliven cijeli jedan religijski sustav, i njegov odnos prema smrti i sahranjivanju. ‘Taj kasni jauk vjere’ još jednoga, uz Mešu Selimovića, uvjerenog ateista, iskazan u kršćanskoj, pače katoličkoj pjesničkoj formi, bez sumnje pripada najljepšim literarizacijama islama u našim jezicima, tako tih, nježan i okamenjen, bez grijeha plača, jer su suze nad otvorenim grobom u islamu grijeh, on Skendera čini muslimanskim pjesnikom u najbitnijem smislu riječi. Pritom, druga tercina, sam finale ove pjesme zbog koje strancu i domaćemu ima smisla učiti naše jezike, religijsku ideju dovodi do najvišeg poetskog ostvarenja, kada se i Bog pretvara u stih. Dogodilo se to u stihu: ‘stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava’.”
Bakirov novinar mora prešućivati ovakvu utemeljnost Jergovićevog pristupa bošnjačkim piscima i njihovoj književnosti kako bi napravio ram za sliku demonskog bošnjačkog neprijatelja, a Jergovića kao jednog od najboljih pisaca na južnoslavenskom govornom području proglasio tumđmanovcem, pavelićevcem i starčevićevcem te ga ideološki upario sa Zlatkom Hasanbegovićem. Sve to učiniti piscu koji na poetski virtuozan način razboličava hrvatski klerikalistički nacionalizam npr. u ciklusu Hrvatske pjesme, zaneseno se tokom krvavog rata u BiH divi muslimanstvu i saosjeća sa Bošnjacima tražeći u pjesmi Džamija u Folengovićevoj od Boga da ga prihvati kao bosanskog muslimana, zato što s bosanskim muslimanima sudbinu dijeli. A o Jergovićevoj kritici ustaštva i njegovih zločina, te tuđmanizma da se i ne govori. O tome je ovaj pisac napisao na stotine stranice. Jergovićevom opusu, naravno, nije potrebna nikakva odbrana od bilo koga, pa ni od Sokolije. Mnogo je intelektulanih pataljuka napadalo ovog pisca i njegovu književnost. Mržnja prema njemu samo je dokaz konstatinovićevski shvaćene filozofije palanke, odnosno kasablijskog modela društvenih vrijednosti u kojem je elita gora od rulje, kako bi rekao Mirko Kovač. Sokolija sa svojim lažima o Jergoviću novi je dokaz da nacionalizam počinje tamo gdje prestaje mišljenje a počinje mržnja, surova i primitivna, ispunjena stereotipima i predrasudama prema svakom obliku drugosti. Nacionalizam sržno živi od izmišljanja neprijatelja i izdajnika, a Sokolija i Bakirov magazin Stav dodaju mu novu notu, pretvarajući književničko prijateljstvo u demonsku sliku neprijatelja. Zato je takav nacionalizam patuljast, autodestruktivan, u konačnici bezmjerno glup. Ako su Sokolija i Stav ideološka mjera politike Bakira Izetbegovića, a bez sumnje jesu, onda ona može kukurikati samo od Čaršije do Marindvora, ljubeći svoju sliku u onom što se u Stavu o njoj piše. Sve dok se ne uguši smradu banalnosti, u opštim mjestima, kao npr. onom Sokolijnom o Ćatiću: „Kako bismo drukčije objasnili Ćatićevo Srbovanje, Hrvatovanje i Bošnjakovanje – ta nije etnički mogao biti i jedno i drugo i treće – nego kao lutanje, zabludu, inat, politički izričaj.“ Kakva priglupa nacionalistička interpretacija Ćatićevog pjesništva. Nije Ćatić ni srbovao, hrvatovao, bošnjakovao, već pisao pjesme, Srpski ponos, Hrvatskoj slobodi i Ja sam Bošnjak. U njima je on u skladu sa svojom poetikom liminalnosti iskazivao čežnju za slobodom južnoslavenskih naroda u vrijeme kad su oni bili porobljeni od strane Austro-Ugarske imperije, te davao svoj obol ideji južnoslavenskog jedinstva. Takve pjesme samo nacionalist može iz današnje perspektive čitati kao lutanje, zabludu ili inat. Tako je Sokolija i Ćatića pretvorio u bošnjačkog Judu budućnosti, kako je takve identitarne strategije ismijao Amir Brka u jednoj svojoj pjesmi. Ali to Bakirov novinar ne može pojmiti, jer je njegovo mišljenje čvrsto armirano nacionalističkom glupošću.
Hrvatske pjesme/12
Intro
Na početku svega svijeta stoji jedno dijete
Bačeno na ulicu noć je mrkla studen magla
I nikoga nema a ono se samo boji na početku
svega svijeta dok je bilo ono čega više nema
Zatim su zvonila školska zvona zatim su
Padale bombe oko naših su ušiju šištali snajperi
Kao laste ptice u proljeće kao pretis lonci u kojima se
Proljetna juha kuha zatim su zvonila školska zvona
I mi smo odlazili kao što su odlazili oni prije nas
I mučila nas je savjest kao da smo dužni da ostanemo
Kao da prije sata matematike bježimo iz škole
I sad nas je stid i taj će stid nastaviti da grize da živi
Da šišti mimo nas kao lasta kao pretis kao snajper
U snu u mrkloj noći svijeta na početku u Sarajevu