1. U Dnevnom avazu, u članku Pojeli su državnu i imovinu naroda na temelju vlasti, Muhamed-beg Filipović, zvani Tunjo, zvani Lažov Bili, koji je dojuče bio marksista, član CK i ključni partijski intelektulac u BiH, izjednačio je fašizam i komunizam.

Mladen Delić bi pitao: “Ljudi moji, zar je ovo moguće?” Jašta je: najveći živući bošnjački viktimolog je u proučavanje čije su sve žrtve dosad bili Bošnjaci pošao od samog sebe i predstavio se kao jedna od najvećih žrtava komunizma.

Povijest me nikad nije zanimala: Napoleon Bonaparta, koji ju je pravio, kazao je da je “istorija je zbir dogovorenih laži”, stoga ne mogu reći jesu li u prošlosti Bošnjaci prošli kroz tri, pet ili sedam genocida, ali znam kroz kakve je sve genocide, u doba komunizma, prošao Tunjo, pa sam mu šacnuo knjige i svoje nalaze nudim onim koje bi to moglo zanimati.

2. Štijući knjigu Bosanski duh lebdi nad Bosnom u kojoj Tunjo sebe oplakuje kao omiljenu žrtvu komunista, sjetio sam se stare Kine u kojoj su dame imale lutku da na njoj ljekaru pokažu mjesta gdje ih boli – toliko su bile stidljive i kreposne.

Na te dame liči današnji Tunjo: njegova noga u CK nije kročila nikad, a kamoli da je u njemu, kao član, sjedio godinama; u tu ambulantu je slao svoju lutku umjesto sebe, toliko je taj tankoćutni beg bio sramežljiv i ćudoredan, stoga danas može da, svijetla obraza, komunizam zvekne preko njuške kad god mu prahne, čak i da ga izjednači sa fašizmom.

Beg ima tipične osobine žrtve. O takvima Anri Monterlan veli: “Privlačio je udarce, kao ranjena kokoška koju kljuje sva živina”. Ali tu je bilo i njegove krivice: svaki čas mogao si vidjeti kako u CK ulazi šešir i pod njim Tunjo.

Zborio sam mu: “Ne idi među crvendaće. Kad te potkače, neće se imati od tebe šta ukopati!” Ali lakše si mogao Dženis Džoplin odvići od heroina nego Lažova Bilija od Komiteje.

Savjetovao sam ga: “Mani se crvene fukare. Ti, kome je u rodu Derviš-paša Teskeredžić, posljednji beglerbeg Rumelije, ti, sin praunuke Idris-paše Idrizbegovića koji je bio lični sekretar sultana Abudlaziza, ulaguješ se potomcima svojih kmetova, sram te i stid bilo!” Ali pričao Tunji ili bukvi s Poljina, na isto ti se fatalo: kao ovca na solilo, trčao u CK gdje je bješnjela diktatura proletarijata i crveni horjati skoče pa sve po begu ko po konju.

Pričao mi je istinit čoek da je u CK bilo šest vrsta palija, koliko i buktinja u grbu, koje su plakale za nečijim leđima, a za čijim će ako ne za Tunjinim? Pa kad dijalektičko-materijalistički batinaši raspale po Tunji Kumrovečkom, s tog je krajiškog sokola lećelo perje na sve strane. Čudi me da mu danas nije mezar u CK!

I ko zna koliko je puta iz Sintraljnava kamitjeta letio glavački kao, iz kafane, u šest ujutru, pjanac koji je goste svunoć terorizirao. Ali im nije se dao: izbace ga na vrata, a njega evo kroz prozor. Šutnu ga kroz pendžer, ali, pet minuta potom, neko zvoni, oni otvore, a pred vratima stoji šešir i pruža im zahtjev da ga prime u CK. Oni podignu šešir, a pod njim Tunjo.

Ne znam tačno koliko su hajki digli na njega, jer sam nakon četvrte prestao da ih brojim, a najgoru je preživio kad je dobio nagradu za knjigu o Lenjinu. E kako su ga tada parandžikali: sve jedan pušti, a drugi ufati – ja gledo. Znate li kakav je bio? Vidio sam stotine pokojnika, i svaki je u licu bio ljepši od Tunje. Kad tada nije zijanio glavu, biće orlova vijeka, jer Statut SK nalagao ja da komunisti svog devetaju kao da nije njihov već kao da je žitelj države Burkina Faso.

Njine hajke bile su objektivne, čak ravnodušne kao pitanje koje, nakon 50 godina braka, muž upućuje ženi preko novina koje čita, ali sam znao da ga mrze zato što socijalizam i Lenjina hvali zlatoustije no svi, a kako neće kad su to bile poljoprivredne face, a Tunjo plemić: među njima, ličio je na zlatnu kutlaču među aluminijskim kašikama. I kao što Merlin Monro nije mogla bez heroina, Tunjo nije mogao bez stradanja i publike koja će se svojim očima uvjeriti da mu patnje divno pristaju.

Tunjine naricaljke nad onim što ga je snalazilo u socijalizmu, potresne kao epitafi sa engleskog groblja voljenih životinja, temelji se na vjeri da su nam Mladićeve granate toliko razvukle pamet da se više niko ne sjeća vremena kad je najveći jugo-lenjinist bio komad namještaja u CK. Vjeruje da smo zaboravili kako je, uoči pada komunizma, pjevao serenade pod prozorom Partije kao “jedine autentične revolucionarne i demokratske snage autentične borbe i ostvarivanja slobode”, i kad ovaj autentični lakej crvene vlasti, koji je muzao Partiju kao autentičnu kravu simentalku, oplakuje svoj udes u komunizmu i sebe kao autentičnog oporbenjaka obasipa hvalospjevima lišenim ukusa i pameti, ostaje mi da se od ibreta prekrstim i sjetim se Gogoljeve junakinje: “Laže taj čovjek, dušo moja, to je strahota, ali šta se može, takva je volja Božja!”

Tunjine knjige me liječe od paranoje. Odahnuo sam kad sam iz njih doznao da pastorak i žrtva komunizma nisam bio ja, kako sam uobražavao, već Tunjo kome su komunisti dali sve, jedino mu nisu digli spomenik, a trebalo ga je izliti ga u bronci i posaditi na najveći trg u prestonici da izmjenjuje misli sa sugrađanima i diže im intelektualni nivo, ali ne sumnjam da će, ako umre, dobiti spomenik koji će Sarajlijama držati predavanja do kijametnog dana. No ko zna, možda i jest bio žrtva komunizma? Možda se u drukčijem svijetu ne bi prometnuo u slugu režima? U zemlji gdje sluge vlasti nisu basnoslovno nagrađivani, možda bi Tunjo bio osoba za poštovanje?

3. “Evolucija mojih stavova”, veli Tunjo, “išla je konstantno. Samo glupi dogmati mogu kazati da mišljenje ne treba mijenjati.” Što je točno. Evo evolucije jednog Tunjinog stava.

Jula 1989. u Odjeku je rekao: “Mene su, istina, jedamput isključivali iz Saveza komunista”. Zatim, 30. 9. 1990. u Slobodnoj Dalmaciji kazao je: “Tako sam dva puta isključivan iz komunističke stranke.” Najzad, 27. 9. 1991. u Novostima tvrdi: “Bio sam tri puta izbacivan iz Saveza Komunista”.

Kako vidite, evolucija Bilijevog stava o broju njegovih isključenja iz avangarde proletarijata zaista je “išla konstantno”, čak je i ime partije koja mu je sve dala evoluiralo u komunističku stranku. Evoluciju, kojom se suprotstavljao gluposti dogmata, rat nije okončao: u knjizi Bosna i Hercegovina (1997.) taj “učitelj bosanskog pamćenja” veli da je “kao politički disident i kritičar režima, te kao nosilac određenih inortodoksnih ideja četiri puta isključivan iz Komunističke partije i Saveza Komunista”.

Pa se pitam: je li pri čistoj svijesti? Dobrovoljno priznaje ono što ja ne bi priznao ni na mukama: da bi te četiri puta isključili, morali su te četiri puta opet uključiti. Disidente su isključivali iz KPJ i SK jednom zauvijek: niti je njima naumpadalo da se vrate, niti bi ih Partija opet primila u svoje redove, jedino su Tunju i Slobinog jurišnika Milorada Vučelića isključivali i vraćali, ali potonjeg dvaput. Otpadnik četiri puta navaljuje da opet uđe KPJ i SK i u tome uspijeva. Odmetnik koji bez KP i SK ne može kao ni mi bez kisika. Tunjo je svoje postojanje van KPJ i SK smatrao nelegalnim.

I mada nema dokaza da je akademik koji izjednačuje fašizam i komunizam bio “politički disident i kritičar vlasti”, a od dokaza da je bio slušče režima moglabi se sazidati kula Tunjinog amidže Muhamed-bega Filipovića, u knjizi Bosanski duh lebdi nad Bosnom Bili se podrobno sjeća gdje je, šta i kojem rahmetliji rekao kao protivnik diktature, branilac slobode mišljenja, demokratije, BiH i muslimana. Te priče o Tunji kakvog ima samo u Tunjinoj predstavi o Tunji izazivaju sućut: pomišljaš da to kuluk na koji je doživotno osuđen i sažališ se na njega, jer liči konju koji će do smrti okretati dolap iz Rakićeve pjesme, čak poželiš da ga osokoliš pjesnikovim riječima: “Napred, vranče, nemoj stati!” Tunjino laganje zaista nije sinekura, i izaziva sućut, ali na kratko, jer toliko vremena laže da liči bolesniku koji toliko dugo odbija umrijeti da ga je okolina prestala žaliti.

4. Jednom pitam znanca koji je Tunju hvalio: “Čime je trajno zadužio bosansku kulturu? Navedi knjigu. Ili knjige”. “Jesi li mu čitao doktorat?” “Jok”. “Je li znaš da je taj doktorat preveden čak i u Kini?” “Jok”.”U Pekingu 1982. godine, u izdanju Akademije društvenih nauka izišla mu je knjiga ‘Lenjin. Monografija njegove misli’. To mu je teza. Pročitaj, pa dođi da pričamo”.

I sjednem da je prostudiram i ostanem malo je reći paf. Nisam je ni morao čitati da znam kakva je: dosta je što je preveden u Kini, jer nije šala Mao Ce Tung koji je pobio 50 miliona ljudi, te, ako iko, njegovi stručnjaci su znali šta valja u marksizmu. Stoga Suverenoj BiH čestitam, ako i sa malim zakašnjenjem, kao vlasnici doktorata koji je Kineze oborio s nogu, i činio bi čast i jednom SSSR-u, a kamoli “ovoj zemlji kraj Evrope”, da se poslužim stihom Hamze Hume.

Kako neće biti genijalan kad se u predgovoru veli: “ove godine se navršava pedeset godina od onog oktobarskog petrogradskog dana 1917. godine, kada je započela prva uspješna socijalistička revolucija u svijetu, vođena po idejama i pod neposrednim rukovodstvom Lenijinovim”. A za mene Oktobarska je, nakon potopa, najveći događaj u istoriji. Stoga, kad je Tunjo, o kom Vikipedija veli da je “jedan od najvećih intelektualaca u Južnih Slavena”, rekao da se “bije još uvijek ista bitka koju je vodio i sam Lenjin” i da “naše vrijeme još uvijek protiče, u velikoj mjeri, u znaku njegove ličnosti i djela”, bio sam udivljen ovom inortodoksnom idejom zbog koje su ga komunisti uzeli na nišan i htio sam telefonom pitati: “Kako si se, matere ti, usudio ovo reći?”

Kako neće biti genijalna teza koja veli da je Lenjin “sigurno jedan od najvećih ljudi, ako ne i najveći, našeg stoljeća. Što se tiče politike koja je svakako glavno polje njegove djelatnosti i gdje se njegov genije najpotpunije ispoljavao, on je najveća ličnost našeg stoljeća”.

Ovo je inortodoksni Tunjo pogodio kao da je pitao mog oca Velimira koji je, prije no što je u potoku ucemkan kao ibeovac, čitao Lenjinovu biografiju i začudio se njegovoj visini, pa ju je kredom obilježio na patosu i legao da se izmjeri, a potom kazao: “Ko bi rekao da od mene nije bio viši jedan od najvećih ljudi, ako ne i najveći, našeg stoljeća, a što se tiče politike, gdje se njegov genije najpotpunije ispoljavao, sigurno je najveća ličnost stoljeća?”

Da genijalno pišeš o Lenjinu treba i gorostasni um, ideološki savršeno dresiran, i vjera da “moderno vrijeme, tj. posljednjih stotinu godina, nije dalo veću, značajniju, interesantiju i kompleksniju figuru čije bi djelo imalo tako ogromne posljedice na više ljudi i čije su misli pokretale veće mase nego što je bio Lenjin”, stoga “za svakog istinoljubljivog čovjeka našeg vremena, a posebno njegove političke i idejne istomišljenike, Lenjin predstavlja prorazrednu veličinu i autoritet”.

Da je beg ushićeni Lenjinov “idejni i politički istomišljenik” vidiš iz svakog retka teze, posebno iz tvrdnje da je “Lenjinov literarni opus” “prije svega djelo genijalnog političara”, kao što se vidi da Veliki piše o Velikom, ali “osjećanje veličine i istinsko oduševljenje za njegovu ličnost i ideje koje je zastupao” Bilija nisu spriječili da Lenjina veliča sa distance i da svaki čas skreće u bespoštednu samokritiku Vladimira Iljiča.

Dokorat o Lenjinu pisao je marksista koga je trebalo zaštiti gromobranom: do tolike se visine u njoj digao, a što se tiče dubine zahvata u Iljičevu filozofiju, bolje je da šutim, jer što god rečeš malo je, a jedno je sigurno: štijući njegove analize Lenjina pitao sam se kako na onoj dubini preživi bez ronilačke maske?

Tunjina teza je takva da ne moš odvojiti dva oka od nje, zato je i krije od svijeta: boji se da joj zle oči ne naškode! Ili bivšem marksisti, koji sad gaji ideologiju feudalnog smjera, nije milo kad ga upozoriš da je juče njegovao marksizam, filosofiju za fukaru? To nije umanjilo moje divljenje Tunjinoj tezi i, da sam čitao Lajbnica, kazao bih: u našem, najboljem od svih mogućih socijalizama, Filozofski fakultet u Sarajevu bio je najbolji od svih mogućih filozofskih fakulteta, a Tunjo najbolji od svih mogućih marksista, naših, pa prema tome i cijelog svijeta.

U završnom pasusu teze veli: “razmatranja Lenjinove misli mogu se svesti na jednu jedinu i bitnu pouku da nema razvoja prave marxističke misli bez razvoja revolucionarne prakse i obratno”, da “revolucionarno djelo traži revolucionarnu misao, kao što revolucionarna misao traži revolucionarno djelo”. Ovo ne bi oborili svi marksisti Varšavskog pakta da su se udružili u tim za pobijanje Tunje, a mene plijeni univerzalnost te poruke: tek kad sam pročitao tu filosofemu, postalo mi je jasno da šipka traži bubanj a bubanj šipku, da Panto bez Kunta nije Panto a Kunto bez Panta nije Kunto, jer kad ukineš turu, ukinuo si i jaziju, i obratno, i da će tako ostati do kijametnog dana, sve drugo su bapske priče dostojne prezira. I Tunjinog i mog.

3. Lažov Bili koji danas izjednačuje fašizam i komunizam usmeno nas ubjeđuje da je s komunistima pod murvom igrao briškule i da su svi varali na kartama, a okolo govorka da je tezom o Lenjinu iznutra rušio komunizam, jer ima genijalnu sposobnost o kojoj je govorio Vanja Sutlić: “da ljude uvjerava u nemoguće”, da vas ubijedi da postoji konjska avijacija.

Danas je očito da je apologijama ne samo “iznutra rušio komunizam” već mu je i došao glave. Da mu je zabranjeno da ga hvali i naređeno da ga napada, komunizam bi bio bi duljeg vijeka. Tunjo je govorio da je Marks “vratio izvornu snagu čovjekovom mišljenju” i da je Kapital “možda najveća knjiga koju je čovjek napisao”, a sad se čudimo što nema komunizma za koji vrijedi ono što Sioran veli o bogu: ne troši se on u huli već u pohvali. Tunjini panegrici ubili bi bivola, a nekmoli komunizam osjetljiv kao hercegnovska mimoza.

5. U knjizi Bosna i Hercegovina Tunjo tvrdi da je bio “politički disident, kritičar režima i nosilac određenih inortodoksnih ideja”, što je točno, jer je na moje oči odstreljivao režim, čak sam se čudio kako taj socijalizam, kad Tunjo u njega isprazni disidentsku sačmaricu, ostaje na nogama? Čak nisam smio slušati ono što Bili zborio đe ga svak čuje i nisam jednom pobjegao sa Tunjinog predavanja o socijalizmu, jer je zakon precizirao koliko zatvora dobija onaj ko govori, a koliko onaj koji ga sluša a ne prijavi ga policiji. Od njegove kritike režim nije mogao dihati, pa su kušali da ga potkupe, čak i 27-julskom nagradom i Muhamed-beg je sve peškeše primao uz objašnjenje: “Ovo uzimam kako sebi ne biste mogli predbacivati da niste poduzeli sve da me obuzdate!”

4. Taj doktor marksizma, režimskog a inortodoksnog, u julskom broju Odjeka 1989. rekao je da je “Partija ostvarila najviši nivo oslobodilačkog kretanja u našoj povijesti”. Što je točno: SK je pred mojim očima hametice ostvarivao “oslobodilačko kretanje”, najočitije u prvomajskim paradama kad se Beogradom marširalo najoslobodilačkijim korakom koji je svet ikad video. Da na prostoru SFRJ, otkako je Bog krmetu rep iskrivio, nivo slobode nikad nije bio viši no za socijalizma, u to se svak mogao uvjeriti ako prelista dokumente usvojene na bilo kojem od partijskih kongresa. Nivo slobode bio je toliko visok da je SK držao u pripravnosti vojsku i policiju, u strahu od poplave do koje, na sreću, nikad nije došlo, ali je točno da je vodostaj socijalističke slobode vazda bio iznimno visok, a marksista Tunjo, onako dugačak, ličio mi je na motku za mjerenje tog vodostaja.

Pet ljeta nakon poja o “oslobodilačkom kretanju”, Tunjo je o socijalizmu šargijao ovako: “Ljudi su bili masovno suđeni i progonjeni za svaku misao, za svaku izjavu, za namjeru ili mogućnost namjere da djeluju protiv komunističkog režima”. Profesor logike doveo me u nepriliku: kako usaglasiti ove iskaze? Kazaćete da mijenja mišljenja kao Imelda Markos cipele i dodati: lagao je ili kad je hvalio “oslobodilačku misiju” socijalizma, ili kad zove društvom do neba vapijuće neslobode.

Ali ti iskazi nisu oprečni ako ih dijalektički gledamo unutar trijade teza-antiteza-sinteza, a marksisti Tunju dugujemo bar toliko. Tvrdnja: SK je bio instrument borbe za slobodu bila je teza. Tvrdnja: ljudi su bili osuđivani čak i za namjeru da djeluju protiv režima bila je antiteza. Evo i sinteze: SK je masovnim suđenjima dosegao najviši nivo oslobodilačkog kretanja u našoj povijesti i masovnim progonima potvrđivao sebe kao jedinu autentičnu snagu ostvarivanja slobode.

Tunjo veli i da je, u dane kad je pisao da je Partija “još uvijek jedina autentična revolucionarna i demokratska snaga autentične borbe i ostvarivanja slobode”, usmeno prorekao pad komunizma: “Još 1989. sam sazvao konferenciju uglednih muslimana u Zagrebu u džamiji i tada sam najavio da će komunizam pasti i da će se Jugoslavija raspasti”.

Je. Bude to da genij u bogomolji pretrpi napad proročkog nadahnuća, ali da jedan od najortodoksnijih predstavnika udvoričkog marksizma doživi u božjoj kući prosvjetljenje, to ima samo u BiH, ili je svojstvo filipovićevskog duha koji danas “lebdi nad Bosnom” i za koji nemoguće ne postoji. I nije sazvao konferenciju već držao predavanje u džamiji, ali zar to da prizna bivši predavač na partijskoj školi u Kumrovecu?

Jedni tvrde da je na džamijskim vratima, u strahu od špijuna. legitimirao sve koji su došli slušati ga, a drugi da je samo cijepao ulaznice, ali je zaslužio ukor zbog dvoličnosti: dok u džamijama proriče propast komunizma kao Špengler propast Zapada, u marksističkim glasilima se zalaže za njegovo spasavanje: “Demokratizacija u Savezu Komunista i u društvu je, dakle, veoma složen društveno-povijesni proces i ona se može izvesti samo uz najsnažniji angažman kompetentnog mišljenja i duboko humano i teorijski utemeljenog djelovanja u skladu sa savremenom znanošću i shvatanjima o čovjeku, njegovim neotuđivim pravima i slobodi kao uvjetu njegovog rada”, rekao je u časopisu Opredjeljenja 1990. godine.

Ako se sjetim da je njegov doktorat o Lenjinu kod nas nagrađen a vani preveden na 7 jezika, uključujući i albanski, da je objavio još tri knjige, sve marksističkiju od marksističkije, te ako dodam da je bio glavni urednik Izbora iz djela J. B. Tita, očito je da riječi “najsnažniji angažman kompetentnog mišljenja” preporučuju Tunju za spasitelja SK. Dok je u džamiji vazio da je komunizam odgudio svoje, u režimskim glasilima nudio se za šefa tima koji će komunizmu ugraditi bajpase.

Kad slušate ili štijete ono što danas o sebi govori, pada u oči temeljni paradoks Tunjine “duhovne biografije”: njegovo pero vječito se zalagalo za komunizam, a jezik vječito lajao protiv. Njegove tekstove pisao je izmećar komunizma od kojeg je dobio sve, a pred rahmetlijama i po džamijama bio je oporbenjak o čija je leđa režim izlomio sto tojaga. Ni jednu manje.

U nas je crvenih mislilaca bilo da ih lopatom zgrćeš: kad prevrneš balegu, pod njom nađeš trojicu, i zašto je Tunji pripala čast da u godini Titovih i naših jubileja bude glavni urednik Maršalovih izabranih djela izašlih 1978. godine? Zato što je Tunjo “kao politički disident i kritičar režima, te kao nosilac određenih inortodoksnih ideja”, bio poznata žrtva komunista: da bi ponudio nepristran izbor iz Titinih djela i u pogovoru prvog toma Referati sa kongresa KPJ (SKJ) gensekovu misao genijalno objasnio proletarijatu, morao si biti dva-triput išćeran iz Partije, što je obezbjeđivalo neophodnu kritičku distancu spram predmeta, a smatralo se i da, u legiji njegovih himnopojaca, Doživotnog niko neće hvaliti zlatoustije i objektivnije od Tunje koji je u Kini bio slavan kao genijalan veličatelj Lenjina.

Njegov pogovor prvom tomu Titinih Izabranih djela panegirik je spram kojeg su popovske litanije Gospi običan amaterizam: taj pogovor ne dopušta misao da je na našem jeziku napisano išta krilatije o Doživotnom. Bio je rječitiji jedino kad je hvalio Kardelja, jer ga je Bevčeva smrt duboko potresla: “Smrt druga Kardelja je nenadoknadiv gubitak za cjelokupnu demokratsku javnost svijeta”, ridao je Tunjo, a kako i ne bi kad “danas, u svjetskom komunističkom pokretu i u svjetskom radničkom pokretu teško možemo naći figuru koja bi po kvalitetama i osobinama odgovarala i mogla se porediti s drugom Kardeljem”.

Ovdje nema kritičke distance, jer piše o rahmetliji. O živom Kardelju i ja sam zborio što i Tunjo, ali nisam bio Drug Član i nisu mi vjerovali: ili su mislili da sam podmuklać koji se sprda, ili su moj marksizam gledali kao divljaku, a pikao se jedino marksizam tunjinski pitom i odnjegovan, kao šeftelija, u režimskim baščama, zato je i vrvio od inortodoksnih ideja.

Iz Tunjinog pogovora vidi se da Tita tumači titan marksističke misli. Prepuštajući drugima da odgovore na pitanje ko je Maršalu te referate pisao, Tunjo veli da oni “predstavljaju sintetičku analizu i ocjenu cjelokupnog procesa društveno-istorijskog, političkog, ekonomskog i kulturnog razvoja našeg društva u cjelini, razvoja naših ideja u socijalizmu baziranom na samoupravljačkoj socijalističkoj demokratiji, politike KPJ odnosno SK i metoda njene realizacije u praksi”.

I ovo je istina, mada u njoj ima inortodoksije, neizbježne kad Broza hvališ sa distance. I ja sam iks puta rekao da je bez samoupravljačke demokratije socijalizam nezamisliv, kao pop bez epitrahilja ili Bajram bez baklave, da su Titine ideje o toj demokratiji i naše ideje, i da mu je svaka analiza sintetična, a svaka sinteza analitična, svojstvo koje krasi spise mnogoženaca.

Ti referati su, veli Tunjo dalje, “analiza kako uzroka i razloga propasti građanskog društva i vlasti buržoazije, koja je ogrezla u izdaju narodnih interesa, tako i naše revolucije i razvoja našeg socijalističkog društva sve do sadašnje njegove faze punog integralnog sistema samoupravljanja”. Ovaj alkar je pogodio u sridu: i ja sam ne jednom kazao da samoupravljanje neće otići daleko ako je puno a nije integralno, ili integralno a nije puno, jer samo puna integralnost i integralna punoća vode u hiljadugodnji raj. A kad neko pomene buržoaziju, govorio sam: “Pih, kaka je! Nek joj je Maršal dao po nosu. Neka vala baš! Neće joj više naumpasti da ogrezne u izdaju narodnih interesa”.

Zatim pritvrđuje da ti referati “predstavljaju jedinstvene analize” koje “najpotpunije izražavaju suštinu političkog trenutka”, da “predstavljaju jedinstveno djelo, izraz su jedinstvenog duha, i jedinstvene ideje o slobodi i socijalizmu, jedinstvene prakse ostvarenja te ideje”, da “predstavljaju sukus, suštinu cjelokupne teorije i politike našeg radničkog i komunističkog pokreta”.

Iz ovog je očito da je autor Titinih referata bio Davičo, ali Tunjin stil ovdje nije na potrebnoj visini, zato što je u jednoj rečenici triput upotrijebio glagol “predstavljaju” i zato što četiri puta posegao za pridjevom “jedinstven”: to jeste riječ iz svetog jezika od kojeg se ne smije odstupati, ali je morao reći bratstveno-jedinstven – ali to su sitnice u poredbi sa obzirnošću prema vrhovnom komandantu oružanih snaga SFRJ: bojeći se da Maršal ne zna šta je “sukus” Tunjo je tu tuđicu preveo sa “suština”. Što ti je reći plemić!

A kad je ogrezao u izdaju propalog komunizma, a Joža više nije bio u punoj formi, njegov kućni marksista je kazao: “Bit Titovog režima bila je u totalitarizmu”. Nadam se da nećete opet, u nastupu lakomislenosti, krajiškog bega nazvati lažovom nego da ćete, nakon moga predavanjca iz dijalektike, izvući sintetičan zaključak da je totalitarizam bio Titino “jedinstveno djelo” kao izraz njegove “jedinstvene ideje o slobodi i socijalizmu, jedinstvene prakse ostvarenja te ideje”, a da su Tunjina okretanja ćuraka naopako “najpotpunije izražavala suštinu političkog trenutka” i u Bivšoj i Dejtonskoj BiH: taj vazda zna šta i kako treba, na vlastitu korist, govoriti danas, a jebe mu se šta je zborio juče, jer “samo glupi dogmati”, veli, “ne mijenjaju mišljenje”.

Tunjo je bespoštedno hvalio i Titin antistaljinizam: “Referat sa VI kongresa je duboka briljantna analiza staljinizma i svakog dogamtizma, te izgradnja teorijske i praktične osnove za nove ravnopravne odnose u komunističkom pokretu”. I ovo je istina, ali kad je ogrezao u izdaju mrtvog Maršala, ovaj “učitelj bosanskog pamćenja”, kako Tunju zove paramilitarni hodža Džemaludin Latić, rekao je da je Džugašvili bio mila majka u poredbi sa Titom koji je “imao više ovlaštenja i veću vlast nego što je Staljin, po Ustavu SSSR-a, imao ikada”. Briljantni analitičar staljinizma prekonoć mu je postao gori od Kobe: kapa dolje pred Tunjinom dosljednošću! Jedini moral kojeg se taj beg držao u dugom životu bio je moral punog prkna koje mu je bilo uvijek iznad istine, zato mu je cio život protekao u laganju.

“Nepotkupljivi svjedok Povijesti” drži se one Sioranove: “Ako bismo posredstvom kakve natprirodne intervencije izgubili svojstva prevrtljivaca, istorije bi istog časa nestalo”. Ne znam šta bi bilo sa istorijom, ali, ako bi ga lišio prevrtljivosti, kroz Tunju bismo prolazili kao kroz vazduh: toliko ga ne bi bilo. O svojoj sklonosti ka okretanju ćuraka kazao je: “Da ga ne okrenem, bi mi se usmrdio”. Samo je Tunjo, najveći bošnjački pehlivan svih vremena, dok je SK bio na vlasti mogao reći da je ostvario “najviši nivo oslobodilačkog kretanja u našoj povijesti”, a pet godina docnije da je “taj režim pao zbog toga što je iscrpio sve mogućnosti daljeg postojanja, što više nije imao istorijskog rezona niti prostora za postojanje”. Ovaj put dijalektika ne spasava Tunju od optužbe da je lagao ili kad je uoči njegove propasti tvrdio da “nije iscrpio potencijal oslobodilačke misije” ili kad je rekao da je “iscrpio sve mogućnosti daljeg postojanja”, no zar je Tunjo kriv što je komunizam za 17 godina pojeo svoju budućnost. Komunizam je bio takav: u srijedu se čini da je “moderni duh jedna od najsnažnijih zaloga komunizma kao budućnosti”, a za vikend postane jasno da nema “istorijskog rezona niti prostora za postojanje”.

U podnevnoj novembarskoj šetnji Dobrinjom, sarajevskim kvartom u kome stanuje, poznati bosanskohercegovački novinar i publicist Vehid Gunić zaustavio se nakratko u samom centru naselja pored jedne od dvadesetak nedavno postavljenih klupa u lijepo uređenom bulevaru. Ova, pored koje je zastao pa na nju nešto kasnije i sjeo, po mnogočemu se razlikuje od ostalih, jer jedino na njoj piše ime osobe kojoj je posvećena – klupa maestra Esada Arnautalića. Smještena na samom rubu Bulevara branilaca Dobrinje i Ulice Mimara Sinana, na trotoaru između dva pješačka prelaza, udaljena stotinjak metara od zgrade u kojoj maestro stanuje. Klupu je prije dva mjeseca na svečanoj ceremoniji maestru Esadu Arnautaliću posvetio načelnik općine Novi Grad Semir Efendić uz prisustvo nekoliko maestrovih prijatelja.

Ideja za posvetu jedne klupe poznatoj osobi potekla je upravo od Vehida Gunića jer – kako kaže – on smatra da je Esad Arnautalić svojim višedecenijskim muzičkim stvaralaštvom, ako ništa više a ono bar klupu za odmor zaslužio, pa kad krene u šetnju, a svakim danom sve rjeđu, jer ga godine i bolest sve više pritišću, da na toj kratkoj relaciji ima svoje mjesto za predah. Naravno, klupa je namijenjena i ostalim građanima za odmor. Zaslužio je maestro da u Sarajevo ima i svoju ulicu, baš kao i doajen sevdalinke Safet Isović, smatra Vehid Gunić.

Iako se nisu dogovorili za susret, samo koji minut nakon Vehida pored klupe stiže i slikar Selver Porča, a potom i poznati sazlija (svirač muzičkog instrumenta saz) Avdo Lemeš. Ovaj dobrinjski umjetnički trojac se tako, sasvim slučajno, našao na okupu pored mjesta namijenog njihovom prijatelju Esadu Arnautaliću, s kim su u Dobrinji drugovali i u ratnom, opkoljenom Sarajevu kada su se češće družili nego danas. Sva četverica su u tom ratnom periodu stvarala svoja djela koja su ostala vjerni svjedok otporu agresiji, fašizmu i blokadi grada, a stanovnici Dobrinje posebno pamte nenadmašno djelo Esada Arnautalića – ženski hor “Bosna” koji je djelovao cijelo vrijeme opsade grada. Esad je na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu u startu okupio desetak žena razne starosne dobi koje su iskazale interes (naravno i sklonost) za pjevanjem te s njima svakodnevno vježbao izvođenje pjesama različitog žanra. Interes za hor je stalno rastao te je za koji mjesec stotinjak žena postalo stalnim članicama “Bosne”.

Postojao je i aktivan bio hor “Bosna” i nakon završetka rata šireći nastupe i gostovanja i u još neke gradove Bosne i Hercegovine, ali nakon rata mnoge članice hora su se vratile svojim redovnim poslovima u preduzećima i ustanovama u kojima su radile ranije, pa je vremenom i hor postao malobrojniji da bi se potom ugasio. Umjesto njega maestro je osnovao dječji hor “Vesela djeca”, otkrivajući mlade pjevačke talente, ali kako su godine Esada Arnautalića sve više pritiskivale, aktivnosti hora su slabile i prije koju godinu i on je otišao u historiju.

Kada je, čini mi se, 2007. godine ženski hor “Bosna” održao posljednji koncert u sali sarajevske općine Novi Grad, izvodeći šarolik repertoar pjesama u obradi njegovog dirigenta, nakon koncerta družio sam se upravo sa pomenutim dobrinjskim trojcem i maestrom Esadom Arnautalićem koji je te noći bio posebno sretan i zadovoljan, jer ga je dupke puna sala za ovaj nastup nagradila velikim pljeskom.

Čestitajući maestru na briljantnom nastupu hora, kazao sam mu da je taj koncert, po raznovrsnosti repertoara (od sevdalinke, popularnih hitova do brodvejske muzike), aranžmanima pjesama i maestralnom dirigovanju, bio više od običnog koncerta, te da – ne samo za ovaj nastup nego cjelokupno svoje stvaralaštvo – zaslužuje najveća priznanja ovog grada.

“Hvala ti na tim iskrenim čestitkama, ali ja bih više volio da mi kažeš šta to u nastupu hora i izvođenju djela nije bilo dobro, pa da te pogreške, ako ih je bilo, na sljedećem nastupu otklonim”, savjetovao me maestro Esad Arnautalić.

Kazao sam mu da ja nisam takve propuste uočio i da je koncert bio izvrstan. Pričali smo mi sa maestrom te noći još i o drugim stvarima i njegovom umijeću i vještini komponovanja, aranžiranja i dirigovanja, ali mi je u sjećanju ostala jedna njegova krakterna osobina – skromnost. Kada sam mu, bez imalo licemjerstva, kazao da on svojim gotovo pola stoljeća aktivnim djelovanjem na muzičkoj sceni u Sarajevu i bivšoj državi zaslužuje najveća društvena priznanja, odmahnuo je rukom kazavši:

“Ne trebaju meni nikakva priznanja, jer ja sam radio samo svoj svakodnevni posao!”

Potom sam ga podsjetio na činjenicu da su njegove zaslužne kolege u susjednim državama dobile najveća priznanja i da je za njih država upriličila svečani koncert, potvrđujući to primjerom koncerta (sada već pokojnog) hrvatskog umjetnika Arsena Dedića na kome se okupila cijela muzička elita iz regije. “Jedan takav koncert, Eso, i ti si zaslužio ovdje u Sarajevu. A vjerujem da bi na njemu rado nastupili ne samo svi ti umjetnici za koje si ti stvarao i s njima sarađivao, nego i ovi mladi muzičari.”

No, maestro je i dalje ostao pri svom mišljenju – da njemu tako nešto ne treba.

I dok se uz klupu maestra Esada Arnautalića u Dobrinji, u društvu Vehida, Avde i Selvera prisjećam svih tih naših poslijeratnih druženja s njim, kao i niza noći provedenih u dobrinjskim kafanama, Selver Porča će upitati Avdu Lemeša za maestra potencirajući da mu kaže kakvo je ovih dana zdravstveno stanje Esada Arnautalića. Nije Avdo mogao biti ravnodušan na to pitanje te je pomalo tužnog izraza lica i nešto tišim glasom kazao da se maestro teško kreće i da najveći dio vremena provodi u stanu.

Samo koji mjesec prije ponekad sam Esada Arnautalića susretao u ovom dijelu Dobrinje kako sjedi sam za stolom u kafani “Mrkva” i pije čaj. Kada bih ga upitao za zdravlje, kazao bi mi da se osjeća starački i da se zbog bolova u nogama otežano kreće.

Sjetio sam se tada da sam maestra, danas 78-godišnjaka, upoznao još prvih 1970-ih godina u Zabavno-muzičkoj redakciji tadašnjeg Radio Sarajeva kad sam jednog jesenjeg dana došao u redakciju, započinjujući uspješnu saradnju sa urednikom Nikšom Dabovićem, koji je sjedio u istom uredu sa Esadom Arnautalićem. Bilo je to vrijeme uspona pa i zenita u Esadovoj muzičkoj karijeri. Nakon što je ranije, početkom šeste decenije 20. stoljeća u saradnji sa bratom Ismetom, poznatijim pod imenom Nuno, i još nekim sarajevskim muzičarima trasirao muzičku stazu pop ansamblu “Indeksi”, Esad Arnautalić je 1967. godine bio idejni tvorac, a Televizija Sarajevo organizator, muzičkog festivala “Vaš šlager sezone” koji je stvorio nekoliko sarajevskih zvijezda zabavne muzike. Nakon rata maestro će mi u jednom intervju za lokalnu televiziju o tom festivalu kazati i ovo:

“Ja sam čovjek koji je smislio ‘Vaš šlager sezone’. On je trebao da krene 1963. godine. Međutim, neki tadašnji ljudi na Radio Sarajevu nisu to dali. Na snazi je tada bila teza da će u državi Ljubljana proizvoditi svu ozbiljnu muziku, Zagreb svu zabavnu, a Beograd svu narodnu muziku. Mlad i nadobudan, kao što je većina omladine, shvatio sam da je to kolonijalni odnos i na jedan moj lukav potez ‘Šlager’ je ipak krenuo u proljeće 1967. godine. Otada je rastao i rastao i bio sve bolji i bolji. Ono što jeste i radi čega je festival napravljen je, prije svega, pružanje šansi bosanskohercegovačkij autorskoj i izvođačkoj produkciji.”

Umjetnički opus Esada Arnautalića može se podijeliti u četiri faze: komponovanje i rad na mjestu urednika i producenta u tadašnjem Radio Sarajevu, zatim organizacija festivala “Vaš šlager sezone”, stvaranje filmske muzike (“Miris dunja”, “Savršen krug”, “Ono malo duše” i drugi) i vođenje hora “Bosna”. Iz te prve faze nezaboravni su i njegovi aranžmani za “Muziku raspoloženja”, opus ozbiljne muzike u vlastitom aranžmanu (orkestarske obrade klasike i klasika popularne muzike) koji je 1986. godine uradio za TV Sarajevo zajedno sa bratom Ismetom i redateljem Ademirom Kenovićem. O svakoj ovoj maestrovoj umjetničkoj fazi mogli bi se napisati posebni romani.

Vrstan muzičar, darovit kompozitor, nenadmašni dirigent te dobar pedagog i praktičar, Esad Arnautalić je isto tako interesantan i u privatnim susretanjima i druženjima.

I dok nas četverica tako, sredinom novembra 2016. godine, u dobrinjskoj dokolici družimo pred klupom našeg prijatelja Esada Arnautalića, prisjećam se jednog od njegovih prvih većih uspjeha kada je na jednom od splitskih festivala zabavne muzike debitovao sa pjesmom “Kud plovi ovaj brod” (za koju je tekst napisao Arsen Dedić) u izvođenju Radojke Šverko, koja se i proslavila ovom melodijom. U toj Esadovoj pjesmi dosta simbolike može se prepoznati i danas, u ovo tranzicijsko vrijeme kad su u društvu mnoge vrijednosti, a umjetničke pogotovo, izgubile svoje značenje i kad u poplavi folka pravu umjetnost malo ko cijeni. Zato nije zgoreg metaforički se upitati ponovo kud plovi ovaj brod na kome su današnji populisti koji su grandioznom maestru, umjesto istinske zahvalnosti za sve ono što je u svom stvaralaštvu uradio za Sarajevu, Bosnu i Hercegovinu i bivšu državu, darivali jednu običnu parkovsku klupu, koju može svakodnevnim radom zaslužiti svaki prosječni građanin u firmi ili nekoj ustanovi bilo kojeg sarajevskog naselja ili mjesne zajednice.

LANČARA U JASENOVCU

___________________ocu

Na Tucindan
Strikan ide iza kuće klati svinju

Idi za čičom
Viče mi baba šta gledaš šta cmizdriš
Evo ti šerpica pa mi krvi nahvatavaj

Biće zime, bijele zime
Hoću s vana vene namazati

Sutra je badnjaki
Šapće sestrica u hodalici

SEOSKO GROBLJE

Baka je čuvala sve svoje pletenice

Čim bi koja narasla do ispod leđa
Ona bi je rezala i ostavljala okikanu u kutije

Bila ih puna soba pod krevetima
U regalu kraj kredenca
I nitko nije znao zašto je kosu toliku čuvala i kome
Tako složenu

Čim je umrla
Snahe rasplele pletenice i potrpale u jastuke
Četiri velika jastuka koja bi iz regala vadile
Samo za goste

I tako su gosti spavali na bakinoj kosi
I sanjali što je već sanjano
Pod njezinom kosom

Kao što se iznose zaspala djeca iz kina
I s njima film na trepavicama nahvatan
Kao što se sinagogica osvijetli
Kad u njoj kakav kruh prenoći

“Gledaš li se s kim?”, uvijek me isto, kad navrati do Zagreba, upita crnogorski prijatelj. Zanima ga kakav sam s mjesnim piscima, pa pita pristojno, izokole, sve se nadajući. “Ne daj bože, vala, da bi se s kojim od njih pogledao!”, odgovaram, nastojeći da mu u jeziku budem ravan. Eto, takav je moj životopis u kasnu jesen 2016. Ispunjen brigom o jeziku. U toj vjeri i pišem, trudim se da budem dostojan riječi i rečenica dobrih pisaca čije knjige upravo čitam. Istim onim trudom kojim nastojim biti ravan pitanju moga crnogorskog prijatelja. Njegovom sadržaju, ali mnogo više – formi. Jer je forma u ovom slučaju dala mjeru sadržaju. Sve što potpisujem, to sam i napisao sam. Kada govorim, ne volim da netko sa mnom govori u isti glas. Ove 2016. nisam potpisao nijedan zajednički proglas, peticiju, mišljenje. Zato što ne sudjelujem u hajkama. I zato što s onima s kojima se ne gledam zajedno ne bih potpisao ni Opću deklaraciju o ljudskim pravima. Vazda ću se prije gledati s onim prezrenim. I kada nije u pravu, jedan je dok je njih mnogo. Od njegovog, možda, i nastane književnost. Od onoga njihovog – nikad.

Bi mali srpanj i trešnje su prezrele.
Otkosi već neku godinu čekaše
svoje kosce.

Jedanaestog je bila Srebrenica.

Petnaestog se vodila bitka za moje selo.
S jutrenjem se pojačavalo hrzanje tenkova
kao kašalj starca koji može smiriti samo šolja
jutarnje varenike.

Bili smo spremni.

Majka mi je očistila crno ispod noktiju
i obukla čiste bijele gaće kao da smo k
ljekaru naumili ići.

STENDAL – O UMETNOSTI I UMETNICIMA

Stendal je, za mene, naravno, prvi francuski romanopisac, bio i ostao. Izvan moda i vremena, novih iščitavanja i spoznaja. Broj pročitanih francuskih romana je rastao, ali je  Stendal bio sve čvršći i trajniji kao fundament. Išao sam redom, prvo Crveno i crno, potom čudesni Parmski kartuzijanski manastir, i onda knjiga o kojoj hoću da pišem, ili povodom koje hoću o sebi u tim sedamdesetim godinama da pišem. Jesu li to sedamdesete, ta sedma decenija, moje intenzivno studiranje svega i svačega, ili šezdesete kako je u narodu uvriježeno da se računaju godine en bloc? Valjda jesu, samo spominjem da se ne bismo mimoišli u vremenu, pa ja mislio na šezdeset i neku a vi, čitaoci, na sedamdeset i neku. Godine studiranja provodio sam uglavnom u Sarajevu, na Prirodno-matematičkom fakultetu, prve dvije godine razbacanom po ostalim fakultetima (matični na Baščaršiji, potom Filozofski, Arihtektonski, Medicinski, Poljoprivredni), a raspuste u Kostajnici i Perastu. Tako se i desilo da sam tamo 1964. godine, krajem juna, silazeći od željezničke stanice, koja je bila i ostala za obje Kostajnice u Hrvatskoj, iznenađeno zastao pred novootvorenom knjižarom beogradske Kulture. Nisam vjerovao svojim očima – u Kostajnici je otvorena knjižara! Nosio sam svoj koferčić, ali on me nije spriječio da odmah ne uđem u knjižaru i razgledam šta unutra ima osim onog što se nudilo u malenom i jadnom izlogu, pribor za školu i pakpapir. Unutra je bilo i knjiga, ne mnogo, ali sasvim dovoljno da me odmah zainteresuju, moram da ih kupim, ovog trenutka, ako ne baš sve koje nemam, onda bar jednu, a ostale neka se sklone pod tezgu do sutra kada ću doći po njih. Mlada prodavačica poznavala me je, ali nije trebao nikakav poseban tretman, knjige se slabo prodaju, rekla mi je. Još je dodala, Kostajnica je ovo, nije tvoje Sarajevo. Čuj, Sarajevo, a moje! Kasnije ću obavezno obilaziti takve male knjižare po našim kasabama i zabitima, gdje se mogle pronaći knjige rijetke već a jeftine. Izdavači su otvarali i održavali takve knjižare, koje su opstajale uprkos slabom profitu, sve dok nije došlo vrijeme svođenja računa i naglašenije kapitalizacije.  Kod nas su postojale samo rijetke samostalne knjižare i nikakva distributerska mreža, koje nema ni danas. Planska privreda, rezultat haos prije ili kasnije. Uglavnom smo bili i ostali mimo svijeta.

Šta me je posebno privuklo kod tih knjiga koje su djelovale na prvi pogled kao edicija?

Bijeli zaštitni ovitak, ispod koga su platnom presvučene čvrste korice нa kojima je utisnuto sasvim skromno ali elegantno latinično ime pisca i ispod naziv djela. Najstarije knjige bile su iz 1957. godine, dvije koje sam odmah uzeo, bez naziva edicije, ili biblioteke, dok je na ostalim pisalo velikim slovima BIBLIOTEKA KNJIŽEVNA KRITIKA I ESEJ. Te dvije su bile Stendal, O umetnosti i umetnicima i Čehov u uspomenama savremenika. Ostale su sačekale da se sutra pojavim, pošto sam jedva iskamčio od majke nešto para, bile su to, redom: Vazari, Životi slavnih slikara, vajara i arhitekata;  L. Edel, Psihološki roman;  Lukač, Tomas Man; Ž.P. Sartr, O književnosti i piscima; Heine, Iz kritike i publicistike, i Niče, Rođenje tragedije. Preda mnom je bila sjajna, velika ljetnja gozba. Naravno, matematika je mogla malo da pričeka, pa će se malo odužiti moje studiranje. Inače sam bio u stalnoj dilemi, da li da matematiku potpuno ostavim, onako kako sam ostavio gitaru, kada sam osjetio da sam kasno počeo da je učim, i da se prepišem na književnost, ali to će se pojavljivati sve rjeđe, studij je bio pri kraju, morao sam da ispoljim čvrst karakter i da ga završim. Tako sam i učinio, da ne bih majku razočarao, kako sam objasnio profesorici Veri Šnajder boreći se za prolaznu ocjenu iz Racionalne mehanike.

Svaka od navedenih knjiga bila je snabdjevena sjajnim predgovorom koji je za mene bio kao neka od lekcija sa katedre svjetske književnosti. Dva predgovora, o Stendalu i Sartru, napisao je briljantni Sreten Marić, koga ću od tog vremena smatrati za esejistu koji može da sjedne barabar pokraj Isidore Sekulić. Pored profesora Marića, tu su bili tekstovi Erosa Sequija, Vide E. Marković, Miloša Đorđevića i Miloša N. Đurića. Svaki od tih predgovora pročitao sam više puta, smatrao sam ih sastavnim dijelom tekstova koji dolaze poslije. Ne samo zbog korisnih informacija nego i zbog stila kojim su napisani. Tada se držalo do svakog teksta koji se štampa, naročito u knjizi velikog pisca. Znao sam za ove knjige ali ih u Sarajevu više nisam mogao da nađem, a ova biblioteka smanjila je format i nastavila da objavljuje izuzetna djela od kojih sam među prvima, čim je izašla, kupio Paskalove Misli, jednu od temeljnih knjiga moga cjelokupnog obrazovanja. Kasnije ću kupiti još desetak, toliko su mi bile značajne. Spomenuću ovdje: Unamuna, Parandovskog, Olešu, Da Vinčija, Bekona. Svaka od tih knjiga zavređuje da se o njoj ponešto kaže jer su za obrazovanje i uživanje mladog čovjeka značajnije od mnogih školskih knjiga i cijelih predmeta. Ediciju je znalački vodio pjesnik i esejista Radonja Vešović, stari partizanski kadar.

Vraćam se na značaj Stendala i ove knjige u autoportretu mene kao (ne)apsolutnog samouka. Očarala me je baš ta strana Stendalovog pisanja o  umjetnosti i umjetnicima. Bio je kompilator, neosporno, ali ni manje ni više nego što je to bio, recimo, Šekspir. Jesmo li baš sigurni u autorstvo bilo čije na ovom svijetu kada sumnjamo u autorstvo samog Gospoda Boga našeg? Svakako da nismo. Bart je u pravu, ne postoji više jedan autor, nego u svakom djelu vidimo mnoge autore, otvorene ili prikrivene, jasne ili tamne. Proučavajući stare autore i savremenike pisac pušta da se njegovo moguće, buduće djelo, još i njemu neznano, ogleda u drugima, tražeći pravi oblik, pravu priču, pravi ritam, pravu leksiku. Pisac-čitalac stalno uči, od dobrih i loših, malih i velikih. Prije svega o ljudima. Nikad dosta studiranja ljudi, njihovih karaktera, postupaka, potonuća i uspona. U tome je Stendal učenik jednako slavnih francuskih moralista, ali i italijanskih majstora, poput Makijavelija. Zaljubljen u umjetnost, u taj beskrajni svijet ljudskog duha, on sagledava svu krhkost tog svijeta, sujetu, mržnju, ljepotu i gnusobe. Ali on nikada ne prikriva motive svojih ocjena i pogleda.

Iz obilja onoga što bih mogao da citiram a što sam podvukao ko zna kada, evo dva  citata.

MORAL UMETNIKA

Mikelanđelo di Karavađu je verovatno bio ubica. Meni se, međutim, više dopadaju njegove slike, tako pune snage, od Grezovih brižljivo urađenih rđavih slika. Šta me se tiču moralna svojstva čovjeka koji želi da me zabavi svojim stihovima, muzikom, bojama ili prozom? Pisci kojima se neko podsmeva uvek viču da se vređa njihova čast. Eh, gospodo, šta me briga za vašu čast? Nastojte da me zabavite ili poučite. Koristim ovu priliku i izjavljujem svečano da sve osrednje umetnike kojima se podsmevam smatram odličnim građanima, pa čak i vrlo prijatnim ljudima.

*

O Rosiniju se veoma ružno govori. Kažu da je lenj, da potkrada poslodavca, da krade samog sebe, itd. itd. Ali koliko ima poštenih muzičara koji ne teraju na zevanje…

Čudno je koliko ljudi nalaze uživanja u tome da užasno klevetaju genijalnog čoveka kome nimalo nije stalo do društvenih preimućstava! – Moglo bi se reći da je zavist jedini nesumnjivi znak velike vrednosti u ovome dobu izmoljakanih pohvala, domunđavanja i piskaranja.

Naravno, sjetićemo se onih velikih mjesta iz Stendalovih romana gdje on koristi ova ovdje iznijeta saznanja, naročito o Rosiniju, koga je poznavao lično i o kome je napisao knjigu. Ali, mnogo više i potpunije poznavanje društva, jednako italijanskog, francuskog, njemačkog, engleskog i ko zna još kojeg. Tek nedavno, čitajući ponovo Crveno i crno otkrio sam koliko kasnimo za francuskim društvom, koje je prije skoro dvjesta godina, prošlo kroz svoj divlji kapitalizam. Recimo, ovaj odlomak:

Žilijen primeti u salonu nešto neobično: sve su oči bile uprte prema vratima i nastade polutajac. Sluga najavi čuvenog barona Tolija, na koga su izbori skrenuli opštu pažnju. Žilijen pođe napred i dobro ga osmotri. Baron je predsedavao jednoj izbornoj komisiji: i pala mu je na um sjajna misao da zdipi glasačke listiće jedne stranke. Ali da bi ih nadoknadio, on ih zameni odgovarajućim brojem drugih listića na kojima je bilo ispisano ime koje mu je bilo po volji. Nekoliko birača primeti tu presudnu podvalu i pohita da izrazi svoje čestitke baronu. Dobri čovek još je bio bled od ovog velikog poduhvata. Zlobni ljudi nabaciše reči: robija na galijama…

Čiji je to stil? Volterov ili Stendalov?

Dvije su bitne stvari prešle lako iz Stendalove knjige u mene kao preporuke i zapovijesti. Prva, da putujem. Druga, da slušam muziku. Treća bi se mogla dodati, proučavati slikarska djela, gdje god naiđem, ali to je već sadržano u onoj prvoj, koja je naređivala putovanja. Ova knjiga na kraju ima sasvim skromnu ali izuzetno korisnu hronologiju Stendalovog života iz koje sam doznao koliko je putovao ovaj čovjek željan znanja i dobrog provoda. Hedonista u svemu, shvatio je da se iz prazne ne puca, trebalo mu je duhovnih i tjelesnih uzbuđenja. Podvukao sam tada rečenicu koja se odnosi na 1800. godinu, kada je napustio Pariz i otišao u Italiju kao dobrovoljac da se pridruži Napoleonovim jedinicama. Već 29. ili 30. maja  doživljava prvi okršaj. I onda, ovo: Početkom juna, u mestu Ivrea, prvi put čuje operu “Tajni brak” Domenika Čimaroze. To me je fasciniralo. Priželjkivao sam takav život, ali on na vidiku nije bio.

Te godina majka je nabavila naš prvi radio-aparat. Znao sam po cijelu noć da slušam sve što se emitovalo, ali, malo po malo, Stendal me je upućivao u djela koja moram čuti. On je postao moj vodič kroz svijet umjetnosti. Desilo se, da li baš te godine, mislim da je bilo u zimu, kada sam i spavao u toploj kuhinji, da jedne večeri saslušam nevjerovatan podvig, sva tri velika Betovenova klavirska koncerta (3., 4. i 5.) u izvođenju već vremešnog ali jednako moćnog Artura Rubinštajna. Do tada ništa tako čarobno nisam slušao. Ponovo vidim malu kuhinju, jedva dva i po metra široku i dugačku, golu sijalicu na plafonu, prozor s jednostrukim staklima, sav zamrznut od hladnoće koja će navaliti na mene pred jutro kada se ugasi vatra u fijaker peći. A ja sam bio negdje drugdje, možda u Karnegi holu, među hiljadama srećnih i povlašćenih ljudi. Hoću li ikada nešto slično dočekati? pitao sam se te noći bezbroj puta.

Od te zime promijenio sam svoje navike, odlazio sam na sve koncerte u Sarajevu, i u Narodno pozorište gdje sam gledao opere i po više puta. Bio sam u gradu na Miljacki, ali sam duhom bio daleko, tamo kuda je lutao i luta dalje Stendalov duh vođen čarobnjacima, Mocartom, Rosinijem, Čimarozom. Nekadašnja republička poslovnica za gostovanja, mislim da se zvala nekako slično, izuzetno je dobro radila. U BiH su dolazili eminentni svjetski umjetnici kao plod tadašnje planske razmjene ali i povezanih turneja po Jugoslaviji. Rihter, Menjuhin, Kazals, sve imena koja su privlačila jednako znalce i radoznalce donosila su nam ono najbolje što je svijet u tom trenutku imao.   

Ipak, bio sam ušančen u svojoj Kostajnici. Još nisam bio čuo velike stvari. Nisam znao da ću ih uskoro čuti, trebalo je strpljenja a ja ga nisam imao. Čekao sam čas kada ću sjesti u voz za Zapad, ma gdje to bilo, morao sam da izađem iz prostora koji mi se više nije sviđao, gdje je najveći oblik muzike harmonikaš Ejub a razonode Gospojinski zbor kada se okupe već podnapiti seljaci i zaigraju svoje kolo kozaračko, kojim bi rado pregazili ostali svijet i svoju jadnu svakodnevicu. Kao da mi je zavičaj bio tamo negdje daleko, mada nisam znao tačno gdje. Od Stendala, ali i od Getea i Bajrona, naučio sam da pisac i nema zavičaj, on je vječni lutalica, u stalnoj potjeri za novim i za sobom. Prije ili kasnije sve će mu se samo kazati, samo ne treba da se opire svojim jasnim željama. Bez njih bi bio prazan i potpuno nepotreban. Nije li baš Stendal napisao, ili prepisao, da umetnost živi samo od strasti.

Te zime zagaziću u čitanje Tomasa Mana, njegovog moćnog romana Čarobni brijeg. Odjednom, u meni su se sukobile dvije struje, dva pogleda na svijet. Jedan Stendalov, drugi Manov. Oba autentična, isključiva do kraja, ali meni tako potrebna. Samo što će trebati više od dvadeset godina da dođem do Doktora Faustusa, prošavši nekako pokraj Ničea a da me se nije previše dotakao svojom raspravom o Porijeklu tragedije iz duha muzike. Sve u svoje vrijeme, poučavao me je profesor Raško Dimitrijević, najbolji poznavalac muzike u djelu Tomasa Mana, ali i banjalučki profesor Anđelko Habazin, koji je doktorirao na Bergsonu, svojim tekstom o istoj temi. Meni su to bila dva najdraža teksta koja sam tražio i dobio za ondašnji časopis Putevi koji sam uređivao više godina.  

Na kraju knjige o kojoj pišem, sasvim uzgredno, kao dijelu autobiografije, izdvojene su misli iz više djela, dnevnika, pisama, bilješki i rasprave O ljubavi. Da sada ljubav ostavim po strani, tu su uputstva kojim putem treba da ide jedan samouki pisac željan da se izrazi, da nešto napiše, sa sasvim nejasno postavljenim ciljem. Uopšte, šta to znači – biti pisac? Stendal sebe analizira i postavlja kratkoročne ciljeve.

Navršio sam dvadeset godina. Ako ne uđem u društvo i ako ne uznastojim da upoznam ljude kroz iskustvo, izgubljen sam. Ja poznajem ljude samo kroz knjige, ima strasti koje nikad nisam video van njih. Kako onda mogu da ih slikam? Moje slike će biti samo kopije kopija…

Šta je moj cilj? Da steknem glas najvećeg francuskog pesnika, i to ne pomoću intriga kao Volter, nego po stvarnoj zasluzi. Zato moram znati grčki, latinski, italijanski, engleski.

Ne smijem nipošto svoj ukus da formiram po ugledu na svoje prethodnike, nego neprestanom analizom, ispitujući zašto i kako se poezija dopada ljudima, kako može da im se dopadne u najvećoj meri…

Razmisli šta bi rekao o nekom čoveku ili nekoj stvari kad bi bio pozvan da o njima kažeš svoje mišljenje u dve reči pred sudom koji bi sačinjavali Molijer, Helvecijus, Kornej, Homer, Osijan i Lafonten…

I na kraju, ono što ću sam zaključiti za koju godinu, koliko mi je trebalo da steknem slična iskustva Stendalovim:

Moje divljenje prema Šekspiru raste iz dana u dan. Taj čovek nikad nije dosadan; on je savršena slika prirode. To je udžbenik koji mi odgovara. On nije ništa znao. Ne treba, dakle, ni ja da učim grčki. Treba osećati, a ne znati.

Bio je fizički radnik, mornar, kopač zlata, ratni izvjestitelj i dječji pisac, ateist i socijalist

Dok je Europa gorjela u plamenu Velikog rata, one najkrvavije jeseni 1916, u Americi je, na svome ranču u Kaliforniji, umro Jack London. Kažu da je umro od uremije, mučnom i bolnom smrću, u stanju potpunoga raspada organizma.

Opustošen alkoholom, morfinist – morfijem si je pokušavao olakšati bolove – s jedva preboljenim skorbutom, s nizom znanih i neznanih tropskih bolesti, s posljedicama tuča i ranjavanja, do kraja je istrošio darovano mu tijelo. Što i ne bi bilo neobično da nije navršio tek četrdesetu.

Živio je i umro kao ateist. Smatrao je da postoji samo ovo što je sad, i da nakon smrti stiže mrak. I da pred smrću jednake šanse imaju on i neki komarac. Iza obojice ne ostaje ništa. Tražio je da ga kremiraju i da mu pepeo sahrane na farmi. Na sprovodu mu je bilo malo ljudi: nekoliko prijatelja i rođaka, njegovi radnici.

Željezna peta Dvaput se ženio, jednom razvodio. Druga žena, Charmian Kittredge, nad­živjela ga je za skoro četrdeset godina, i za nekoliko epoha. Kada je 1955. ona umrla, Jack London bio je netko iz poodavne prošlosti čovječanstva, i već je od heroja radničke klase, velikoga pisca svjetskog proletarijata, ikone američke ljevice, čiji su se romani, naročito “Željezna peta”, pri pretresima izuzimali od mladih revolucionara i prilagali kao inkriminirajući i dokazni materijal, u međuvremenu postao veliki dječji pisac, heroj milijuna adolescenata na komunističkom Istoku i kapitalističkom Zapadu, kojima je on, Jack London, bio prva postaja na putu u književnost ili u životnu avanturu.

Veliki rat je propustio, jer je već bio pri svome kraju, ali toliki su ratni dopisnici, uključujući i Ernesta Hemingwaya, u taj posao krenu­li tragom Jacka Londona, emocionalnim, životnim i pro­fesionalnim, vođeni njego­vom velikom avanturom, ali i idejom, političkom i moralnom, o ispravnosti radničke klase, toga mitskog svjetskog pro­letarijata, koji gine na svim stranama fronte za interese svojih nacio­nalnih buržoazija. On im je pro­sjekao put svojim reportažama iz rusko-japanskog rata.

Bio je ludo hrabar i osion, uvjeren da je njegova riječ – da je novinarska i književna riječ – iznad svih imperijalnih, državnih i geopolitičkih interesa, pa su ga Japanci tri puta u četiri mjeseca uhićivali. Treći je put oslobođen tek na intervenciju američkoga predsjednika Theodorea Roose­velta.

Bio je mornar, sudjelovao je u potrazi za zlatom – u velikoj američkoj zlatnoj groznici, opi­sanoj u književnosti i na filmu – bavio se najtežim fizičkim poslovima. Idealist, angažirani socijalist, aktivno se borio protiv kapitalizma, stjecao golemo čita­teljstvo, slavu, a bogme i novac. Ali ni bogatstvo ga nije moglo pripitomiti. Osim što nije vjerovao u zagrobni život, nije vjerovao niti u to da bi mu novac mogao donijeti životnu sreću.

Dugo su se širile glasile o njegovu samoubojstvu. Čak se i danas ponegdje, u ne­koj novinskoj biografiji ili na internetu, mo­že naći na krivi podatak da se Jack London ub­io. Ali u njegovom je postupanju ci­jeloga života postojalo nešto samoubilačko.

Razlog je, opet možda, u zlosretnom dje­tinjstvu. Podaci o njegovome stvarnom podrijetlu, imenu koje je ponio rođenjem i drugim okolnostima rođenja izgubljeni su požaru koji je 1906. nastupio kao posljedica velikog zemljotresa u San Franciscu. Čovjek po kojemu je ponio prezime očito mu nije bio biološki otac. Mati je bila nesretna i suicidalna. Bila je učiteljica glazbe, bavila se spiritizmom. I sve je oko njega bilo nesigurno i neizvjesno. Sudbina se tumačila iz zvijezda, razgovaralo se s duhovima, a ne sa živim ljudima.

Jack London jedan je od uteme­l­jitelja suvremene znan­stvene fantastike. “Željezna peta” jedno je od temeljnih djela socijalne fantastike. Bio je za svoje doba tipični ničeanac. Čovjekovu je volju suprotstavljao silama prirode i snazi zla, pronalazeći način da čovjeka uvijek učini pobjednikom. U svojim je roma­nima i pripovijetkama pokušavao obuhvatiti cjelokupnu čovjekovu povijest i pretpovijest, a naročito njezine krajnje tačke: pisao je o pećinskim ljudima i o ljudima iz daleke budućnosti.

Napisao je “Martina Edena”, roman ponesen autobiografskim zanosom ili potrebom da se ispovjedi vlastiti život, ali tako da ga se preseli u drukčiju sudbinu, koji je dugo u našim krajevima doživljavan kao klasično djelo svjetske književnosti, da bi u posljednjih pedesetak godina bio skrajnut i zaboravljen. “Martina Edena” čitao sam jer je to bila najdraža knjiga moga oca. Štošta sam o njemu, o ocu, saznao od Jacka Londona.

Nije ga teško za­misliti kao našeg suvremenika, kao čovjeka iz 2016. U koječemu bio je kontroverzan.

Premda ljevičar, uvjeren u brat­stvo svih ljudi, užasavao se kines­ko-japanskog doseljavanja u Ameriku. Opsjednut borbom za opstanak – tojest, cjeloživotnim insceniranjem situacija u kojima će se boriti za opstanak – živio je jako nezdravo. A divio se izvornoj prirodi, idealu općega zdravlja.

Napisao je “Bijelog oč­nja­ka”, jednu od najvažnijih knjiga u mom životu. Ali o tome sam već pisao na dru­gome mjestu. U “Bijelom očnjaku” ušao je u dušu vuka, pretvorio se u vuka. Poslije je bio vrlo angažiran u novinarskoj kampanji protiv mučenja cirkuskih životinja. Nisam u to siguran, ali mislim da je Jack London prvi aktivist za prava životinja u povijesti. Ako i nije, rad sam vjerovati da jest. Živio je i umro kao pas. Bio je lijep i izrazito muževan – jedna od muških ikona našega vijeka – imao je dušu umorne kuje

1.

“Lupali neki ljudi”, kaže predsednica kućnog saveta. “Neki važni ljudi. Doveli silne radnike. Ako ovako nastave, srušićemo se! Statiku će poremetiti. Dole, u podrumu, pojavila se pukotina pored strujomera, to ste videli. Sad se širi. Zato se i lift zaglavljuje. Mogu oni da pričaju da to nema veze, ali ja vam tvrdim da je od toga. Kradu nam struju i vodu. Šta da radimo? Imate li nekog u upravi grada?”

On zamišljeno odmahuje glavom.

“Nemam, rekao sam vam.”

Ona nastavlja, kao da ga nije čula.

“Više ne znam kome da se žalim. Uništiće nas lupeži.”

Hteo bi da krene, žuri mu se, ali ona stoji posred stepeništa. On gotovo ovlaš, ne pomerajući ostatak tela, jednom nogom zakorači na stepenik, izgovarajući:

“Draga gospođo Seko, njih je nemoguće mimoići kada dođu ona vremena. A uvek dođu. Kod Bulgakova, Harmsa, Kundere…”

Slaba nada da će ona uzmaknuti pred ovim njoj neprepoznatljivim imenima. Predsednica kućnog saveta nadire još silnije ka njemu.

“Koja ona vremena, gospodine Todoroviću? O čemu govorite? Za ovih mojih šezdeset i pet godina samo takva vremena i poznajem.”

”Šta ćete…”

Todorović je lagano i ostatkom tela krenuo za onom nogom na stepenici.

”Bulgakov je pisac, znam ga. Rus. A taj, Hans?”

“Harms. Danil Harms.”

“Nemac, je li?”

“Ne, i on je Rus. Pisao je kratke priče.”

“Nismo mi za kratku priču. Za nas je roman. I to u nastavcima. Videli ste koliku firmu su nam okačili na fasadu. Već treći mesec je prošao, a ni dinara nam nisu platili. Ne znam više kome da se žalim. Svi su oni uvezani. E, ako i vi nemate nikoga u opštini… pa vi ste učen čovek, na važnom ste mestu…”

”Ma dajte gospođa Seko, kakvo je to važno mesto?”

”E, loše nam se piše… Kad živimo u razbojničkoj državi.”

U njemu zatitra nada, jer je konstatacija o razbojničkoj državi obično dolazila na kraju ovih tirada besne, a nemoćne žene; smešne na prvi pogled, ali jedine kojoj je u tom staništu sve samih ”rođenih Beograđana” bilo stalo do toga da se izbori za red.

I tako već mesecima traje dijalog na stepeništu između stanara sa drugog sprata, Vladana Todorovića, kustosa u Muzeju pošte, koji se pre nepunu godinu doselio u zgradu pod brojem dvadeset i tri u tihoj ulici nadomak Tašmajdanskog parka, i gospođe Seke, alias Margite Šoškić, predsednice kućnog saveta, koja je u toj zgradi rođena. Četvorospratnica je u međuvremenu – a to međuvreme je čitav njen život – porasla za još jedan sprat.

“Vanbračno uvećanje stambenog prostora”, kako je gospođa Seka krstila nelegalnu gradnju, realizovano je odmah nakon NATO bombardovanja u leto 1999. godine. U podrumu je na dva nivoa bio Opelov servis, koji je preko noći prestao sa radom, da bi zatim deo tog prostora uzela od grada u zakup ista osoba koja je u prizemlju držala kafić.

“Naravno da vi to ne možete da razumete, jer niko normalan to razumeti ne može”, rekla je novom stanaru gospođa Seka samo nedelju dana nakon njegovog useljenja. “Na čitavoj Paliluli ne postoji zgrada u kojoj ne živi barem jedan skot, međutim, ova naša je leglo skotova, koji će za sitnu crkavicu da se združe sa svakakvim ološem. Tako je uvek bilo. Kao da smo ukleti. Nikako da nas ostave na miru. Eto, sada onaj Tomić iz gradske vlasti, zapravo njegov brat, uzeli u najam od državne firme “Prostor Beograda” i donji nivo našeg podruma, ostavili nam samo šupe. Hoće da grade samoposlugu. Sve bez dozvole. U opštini me šetaju od jedne do druge službe. Pa, nisam luda, vidim ja da je sve to korumpirana banda. Pamtim dobro kako je počelo. Sa onim penzionisanim supovcem sa četvrtog sprata, koji je bez dozvole uzeo vešernicu i pretvorio je u garsonjeru. Posle prodao i stan, i garsonjeru kriminalcima koji nam već dvadeset godina vršljaju po zgradi. I samo se smenjuju, sve gori od goreg.”

Gospođa Seka je na neki njemu nerazumljiv način doznavala kad on ulazi u zgradu, i često bi baš tada izvirivala iz svog stana u prizemlju, preprečivši mu put, zadihano iznoseći neku neodložnu temu vezanu za zgradu. Nije mu uvek bilo do razgovora, ali bi pristojno ostajao da sluša, jer je vrlo brzo shvatio da zahvaljujući njoj zgrada izgleda i funkcioniše kao bilo koja u Beču, a tamo znaju kako se kuća održava. Bilo je i nešto još značajnije – snabdevala ga je informacijama, dragocenom građom za nešto što je sanjao da jednog dana ostvari, ako se usudi, ako vidi da to što sanja čvrsto drži u rukama. Nije se nikome poverio, jedva se i sebi usudio da prizna, da sve te rečenice koje prebira po glavi dok šeta Tašmajdanom, svi ti papirići koje skuplja, svi ti isečci iz novina, sve to vodi jednom cilju – jednoj velikoj knjizi o Beogradu. Njegovoj knjizi.

Ušavši u stan, zapisivao je Sekine reči: kuća je sagrađena pred sam rat i jedina je u ulici ostala netaknuta u nemačkom bombardovanju 1941. godine; ni “prijateljska razaranja” savezničkih aviona na Uskrs, na kraju rata, nisu joj naudila; vlasnik, bogati rentijer, predvideo garažu za svaki stan, i to u ono vreme; živeo je sa kućnom pomoćnicom kojom se posle rata oženio, i nisu imali decu; njega ne pamti, ali nje se seća, stanovala je na četvrtom spratu; od onolikog bogatstva nakon nacionalizacije rentijer spao na dve sobe; to ga je i oteralo u smrt, a kažu bio je pravi gospodin, čitav život radio kao mrav; ovi danas samo grabe i otimaju, sve bi da steknu preko noći, gori su nego komunisti posle onog rata; šta nam vredi što će i njihovo proći; ili, ipak, neće?; šta vi mislite gospodine Todoroviću? jači su ovo formati, bezdušniji, karikature… “Šta je babo, šta se buniš? Jel’ hoćeš da te pojede mrak?” Tako mi je pre neki dan rekao onaj Tomićev brat; kriminalac koji reketira pola Beograda…

Još dugo nakon što uđe u svoj stan, Vladan nosi u sluhu glas gospođe Seke. To je ta moćna intonacija, visoko uznemirenje kojim se vreme otvara kao konzerva. Samo reč, dve su dovoljne da šmugne iz zatočeništva istih misli, prizora, glasova. Jer, iste misli uvek prave istu priču. Brže se stari u istoj priči. Duša usahne, a telo vegetira do sudnjeg dana.  

Ne samo na činjenice koje mu komšinica iz prizemlja saopštava, reaguje Vladan još na nešto – osetljiv je na boju njenog glasa; ponaša se kao precizan prisluškivački instrument. Konstatuje svaki detalj. Ovog puta je to Palilula. Jeste, nekada u tursko doba beše zabranjeno u varoši pušiti na ulici. Za čas bi negde planuo krov od slame. Tek na izlasku iz varoši, na mestu u blizini kamenoloma, smele su se paliti lule. Odatle Palilula. Reč odbegla iz kakve dečje uspavanke. Lula-lula-pali-lula… Palilula.

Zna on da se baš tu, ispod Tašmajdana, nalazio jedini deo turskog Beograda koji nije porušen, gde su Austrijanci tokom svoje dvadesetogodišnje vladavine naselili nemačke seljake, i podigli selo Karlstal. Međutim, nakon odlaska Austrijanaca iz Beograda 1739. godine, nestalo je i ovo naselje. Ipak, kad god krene od Palilulske pijace Aberdarovom ulicom prema Tašmajdanskom parku – gde će na terasi kafea “Poslednja šansa” popiti jutarnju kafu, a zatim se uputiti u Muzej pošte – ugleda lelujave prilike sa tamnim klobučastim šeširima kako se dovikuju na nemačkom, da bi zatim nestali čim se pojave razmahani vojnici sa turbanima i isukanim sabljama. I sve tako, jedni druge smenjuju, svaki kubni santimetar prostora nabijen je prošlošću koja ne prolazi.

Ništa na ovom svetu ne iščezava sasvim. Uvek negde nešto preostane, kakav znak interpunkcije – zlatni prsten, zenica topaza, muštikla od slonovače. Ali i ono što korodira, truli, u prah se pretvara, traje neko vreme u nečijem vidokrugu. Kao što Vladan pamti vitraž kredenca u trpezariji Hristine Sedrlandić kod koje su iznajmljivali sobu kadgod su majka i on boravili u Vrnjačkoj banji. Engleska pastorala: zeleni brežuljci, bele tačke ovaca, pastir pod drvetom. Kredenac je kupljen u Londonu, poklon Hristininog dede, Nila Sedrlanda svojoj ženi Jelisaveti. Bio je telegrafista u srpskoj pošti. Pred kraj života dodao je svome prezimenu nastavak “ić”.

2.

Na Tašmajdanu je nekada bilo groblje.

Isidora Sekulić u svojim sećanjima na Prvi svetski rat zapisuje: “Staro. Markovo groblje. Posekli su drveta. Stabla popadala, a grane se još povijaju. Na svakom grobu sedi po jedan vojnik i zviždi. Razgovaraju, žagore, vijaju se, pa se onda razilaze. Njima je ručak, a nama je podne.”.

Dve godine ranije dobila je srpsko državljanstvo. Pre toga je bila austrougarski državljanin. Objavljivala pod okupacijom, kao i Bora Stanković. Na kraju je on platio ceh za sve.

“Zar se samo književnici optužuju za saradnju?”, pitao se mnogo godina kasnije Ivo Andrić. “Zašto ne odgovara kasapin što je klao pod okupacijom stoku, pekar što je pekao hleb, vozovođa što je vozio ljude, kafedžija što je držao kafanu? Prvi put kada je došao u moj stan, Bora mi se žalio kako su i za njega tražili vešala. Užas!”

Kako se odvijao onaj nevidljivi život, o tome knjige ne svedoče, tek po neki trag. Kako je Ivo Andrić rešio radni staž? Kako je nabavio silne potvrde? Kroz koliko je samo država prošao. Sigurno je imao uredne papire. A ne kao Tin Ujević. Ili Matoš. Krleži papiri nisu bili potrebni. Njega je Tito zvao Fric. I to je bilo dovoljno.

Risto Ratković nije imao papire. I nikome nije bio Fric.

Bio je diplomata, kao i Andrić. Obojicu uhvatio rat u embahadama. Andrića u Berlinu, a Ristu u Kairu.

Risto je nosio cipele broj trideset i četiri. Nepoznato je koji broj je nosio Andrić. Bio je tih čovek. Kao da hoda bos.

Duboko iza zavese je papirologija egzistencije. Tu se odvija nevidljivi tok života. Ne može se preskočiti.

O tome vazda misli Vladan Todorović.

Jednom godišnje, na svoj rođendan, ulazio je Vladan u neku od poslednjih godina pisaca koje je voleo. Počelo je to na njegov dvadeset i sedmi rođendan. Pitao se šta je od svog života uradio. Eto, Ljermontov, sa samo dvadeset i sedam godina zaokružio je neprolaznu biografiju. Ludovao, ljubio, pisao, borio se u dvobojima. Takav život vredelo je voditi. A ne kao on, Vladan, stalno sebi podnosi izveštaj, ne prestaje da koriguje šta god da radi. Kao mladić prekidao je ljubavne veze samo zbog kakvog gesta, intonacije, pogleda kojim bi voljena zaparala sklad trenutka. Nekada je to bila primedba treće osobe, kao onda na letovanju u Makarskoj kada je Viktor, njegov najbolji drug, usput primetio da devojka sa kojom je Vladan otpočeo vezu ima tanke usne i čudno se smeje. Još iste večeri ugasio se u njemu svaki interes za tom devojkom.

Šta drugi kažu, bilo mu je važnije od vlastitog mišljenja. Nije se pitao da ono što kažu možda nije ono što misle. Neprestano je u njemu radio virus sumnje. Nesigurnost je bila trajno stanje. Ali, zar je po tome poseban?  Drugi isto rade, u sebi sa sobom razgovaraju. I ćute. Malo ko iznosi originale na svetlost dana.

Vladan je živeo u jednom nepreglednom izveštaju, između rubrika, uvek iznova podvlačeći crtu. Uzeo bi za kratko vazduh, i opet zaronio u omamljujuće dubine navika. U međuvremenu je tekao nekakav život. Mogao se i sa Ljermontovom porediti – ruski pesnik zbog zdravlja sa babom seli na Kavkaz, Vladan sa majkom u Vrnjačku banju. Bilo je još sličnosti između ruskog romantičara i njega. Jedino su pesme nedostajale.

I tako je prošla godina u kojoj je nekoliko puta pročitao Junaka našeg doba, i započeo infantilnu igru koja je bila njegova najdublja tajna. Smenjivali su se pisci u svojim poslednjim godinama. Čitao ih je ponovo, šetao njihovim biografijama.

Ali, nije Vladan postao lovac na vreme u dvadeset i sedmoj godini. Mnogo ranije, još kao dete sakupljao je račune koje bi mu majka nakon kupovine dala. Odlagao je cedulje po fiokama pisaćeg stola, u posebnim kutijicama koje je pažljivo pravio od hamera, ukrašavajući ih sličicama isečenim iz maminih ilustrovanih žurnala. Pogled na šarene kutijice u dnu fioke značio je isto što i Sezame, otvori se! Njegovi drugovi su skupljali autiće, plastične kauboje i Indijance, simulirajući trke ili bitke, a on je skupljao listiće sa različitim ciframa i datumima i tako postajao vlasnik dana na koje su se računi odnosili, u njihovom punom totalitetu. Ono što pamćenje propusti da zabeleži, ono što bi vreme da odnese i uništi, ostajalo je u svojoj esenciji utisnuto na papirićima i činilo ga vlasnikom tog zauvek uređenog kraljevstva.

Otac, zaposlen u Vojnom istorijskom institutu, tvrdio je da će mali biti sjajan matematičar. Možda glumac. Dovoljno je da samo jednom pročita stranu nekog teksta, pa da ga od reči do reči odmah reprodukuje. Međutim, Vladan je bio ravnodušan prema prirodnim naukama. Po čitave sate ležao je na krevetu i uvodio tramvajske linije u mestima koja je poznavao. Tako je Vrnjačku banju i Šabac premrežio šinama. Kasnije je širio mrežu i na gradove kroz koje bi tek usput prošao. I raj je zamišljao kao prostor kojim klize tramvaji.

Maštao je da bude nevidljiv. Posle je imao opsesiju da napiše knjigu o onome što se ne izgovara. Knjigu o prećutanom. Međutim, kada je završio gimnaziju nije upisao književnost, niti istoriju, kao što je to njegov otac priželjkivao, već studije istorije umetnosti. Nije žudeo da piše, već da popisuje. Evidentirati umesto kreirati.

Kada bi sa društvom leti putovao jadranskom obalom, za sobom je u mašti ostavljao tramvaje od Kopra do Ulcinja. Klatili su se i po ostrvima. Vodio je ljubav, živeo kao sav normalan svet, a u sebi je negovao ono dete koje je sakupljalo račune. Svako ima fantazme koje nikome ne poverava. Vladan je živeo svoje fantazme.

U času kada mu prilazimo napunio je pedeset i četiri godine. Baš tako, u jedanaest časova i deset minuta, kako je zabeleženo u krštenici. Proživeo je još jedan Ljermontovov život. Dva Ljermontova u njemu.

Sedi na klupi u tašmajdanskom parku. Nemi spomenici Hajdera Alijeva, osnivača modernog Azerbejdžana, i pisca Milorada Pavića. Sa zvučnika Rimski Korsakov: Bumbarov let.

Žagor iz bašte Madere.

Kako je stario, opredeljivao se za manje poznate pisce, pa je tako godinu dana ranije dao prednost Dragomiru Brzaku, zaboravljenom književniku i boemu, stalnom posetiocu kafane Dardaneli, u odnosu na Andreja Belog, čiji roman Petrograd je znao napamet. Presudila je bliskost, pripadnost po instituciji. Brzak je bio prvi sekretar Uprave poštanskih fondova i inspektor telegrafa. U Beču je završio poštansko-telegrafski kurs. U tom gradu je stekao boemski staž. Večeri provodi po kafanama, povremeno peva u horu pozorišta Margareten.  Po povratku u Beograd postaje član Beogradskog pevačkog društva. Turneju po Balkanu ovekovečio je u putopisu Sa Avale na Bosfor.

Tog jutra kad ističe Brzakova godina, Vladan je na korak od poslednje godine Danila Kiša. Sada da uđe u Maderu, i krene da anketira od stola do stola, svi bi znali ko je Danilo Kiš. Međutim, da ih pita ko je bio Ivo Ćipiko, usledio bi tajac. Ili bi se, ipak, našao neki udbaš, pajtaš Miljana Miljanića, koji bi primetio da je jedan Ćipiko pre rata igrao fudbal za splitsku Auroru. Desnog halfa, kaže zamišljen.

Da li iko u Maderi zna ko je bio Ivo Ćipiko?

Rođen 1869. godine u Kaštel Novom kraj Trogira od oca potomka mletačkih plemića i majke seoskog porekla. Sa dvadeset godina dovršio školovanje u Gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcima. Otada pune dve decenije je šumarski službenik po ostrvima i zagorju u Dalmaciji i u Dubrovniku. U vreme Balkanskih ratova prelazi 1912. godine u Srbiju, gde postaje šumar u Pinosavi pored Beograda, a zatim se seli u Đevđeliju, odakle se krajem 1915. godine povukao u Solun. Na kraju Prvog svetskog rata vraća se iz izbeglištva i postaje inspektor Ministarstva šuma i ruda u Beogradu. Umro je 1923. godine u Kaštel Starom.

Ali, šta je bilo između? Šta se smestilo u tih nekoliko godina posle Prvog svetskog rata u zajedničkoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca? Zašto se Ivo vraća u rodni kraj da tamo umre? Da li se ikome poverio? Postoje li deca ili unuci Ćipikovih prijatelja ili rodbine u kojima takva informacija još živi? Ili bar tinja, u zabačenim delovima svesti.

I zato, umesto slavnog Kiša, Brzaka smenjuje poluzaboravljeni Ćipiko. Otkako je Vladan pre šest godina izašao iz godine Bulgakova, nije se mrdnuo iz svog grada. Zato je i birao pisce koji su njegovim ulicama gazili. Isti su to pravci, miris bliskog snega u jesen, kreštanje vrana u golim krošnjama, košava koja rasteruje poslednje lišće iz bašte “Poslednje šansa”.

Kako li je Ivo Ćipiko obavio transportne radnje. To vreme ne poznaje lake, veštačke materijale. Zimski kaput odraslog muškarca mogao je biti težak skoro kao oklop srednjovekovnog viteza. A tek koferi! Ivu Andrića su drugi pakovali. Nije razmišljao o ogrevu i zimnici. Tačnije, mislio je o tome mnogo ranije, kada se o tome obično ne misli. I tako se obezbedio za čitav život.

Zbog nekih kofera Milovana Đilasa, koje nije uspeo da donese iz Moskve, Risto Ratković je spao na prosjački štap. Tako kaže legenda. Istina je, međutim, drugačija. O tome je Vladanu jednog popodneva u kafeu hotela “Moskva” pričao Ristin sinovac, Ljupče Ratković.

“Sve su to izmišljotine. Đilas mu je bio naklonjen. Risto je osnovao prvu partijsku ćeliju u Crnoj Gori. Do kraja života je ostao ortodoksni komunista. Pravi vernik. Ime je dobio po stricu, koji je bio zaljubljen u muslimanku. Zajedno su se ubili. Romeo i Julija Bijelog Polja.”

Prošle su tri godine otkako je boravio u poslednjoj godini Rista Ratkovića. Sada ulazi u sazvežđe Ćipiko. Pamti ga sa fotografije krupnog, u lovačkom odelu, sa muštiklom. Nije sušičav, bled pesnik, već snažan, život struji u njemu. Od majke ta seljačka krepkost, od oca gospodska podloga.

Ivo Ćipiko potiče iz patricijske porodice Cippico, poreklom iz Rima, u kojoj su od davnina negovani humanistička tradicija i književni rad. Jedan od njegovih predaka bio je čuveni Koriolan Ćipiko (Coriolanus Ceppio), humanista i novolatinski pisac 15. veka. U “Ćipikovoj palati” u  Trogiru pronađena je sredinom 16. veka Trimalhionova gozba, jedini sačuvani deo iz romana Satirikon rimskog pisca Petronija. S padom Mletačke republike, porodica Ćipiko počela je siromašiti i približavati se običnom narodu. Majka Iva Ćipika bila je seljanka.

Ipak, živeti u istoj kući, makar i u različitim vremenima, sa fragmentom Petronijevog Satirikona, jeste dar Proviđenja. Mogao je Ćipiko i više da uradi da je manje lutao dalmatinskim, šumadijskim i makedonskim šumama.

(Odlomak iz romana “Adresa”)