Bila je to zimska večer, u peći je pucketala vatrica, brat se igrao pored mene i pjevušio. Prava zimsko-idilična atmosfera. Mama me za stolom ispitivala gradivo iz prirode u kojem se govorilo o jednoj vrsti žabe koja se zvala žuti mukač. Sutra sam, naime, imao test o gmazovima i vodozemcima. Uredno sam joj pričao o tome kako ta vrsta žabe na prsima ima žute mrlje, kako se u slučaju napada neprijatelja okreće na leđa i kako neprijatelj, kada vidi te žute mrlje, gubi hrabrost i odustaje od napada, misleći kako je žaba otrovna. Stari, koji je u fotelji čitao novine i pio svoje već četvrto pivo te večeri, samo je rekao, više onako za sebe, u bradu:

– E baš me zanima kog’ je tako zajebala…

Stara, već na rubu suza od cjelodnevnih koškanja sa starim, reagirala je burno:

– Jebeš mi sve ako si ti normalan! Ne, ti stvarno nisi normalan! Idi, ostavi nas na miru da živimo, molim te kao Boga!

Kao da je samo to čekao, stari je skočio iz fotelje, srušivši pri tome bocu „Osječkog“ piva s rukohvata:

– Jebemu mater, Anđelka! I tebi i boci!

Demonstrativno je krenuo prema vratima, uzeo baloner s vješalice i izašao u noć, zalupivši pri tome vrata tako jako da se brat rasplakao. Mama, ionako u stanju latentnog plakanja, uzela ga je u naručje pa i sama zaplakala. Kako nisam podnosio ničije suze, pogotovo majčine, otišao sam na brzinu u krevet, rekavši kako se moram odmoriti za test.

***

Ne mogu reći da je stari pio. Ali imao je faze u kojima je bio nepodnošljiv. U fazama njegove apstinencije, ili barem smanjene konzumacije, imali smo stvarno lijep obiteljski život. Na žalost, periodi njegove apstinencije bili su sve kraći…

To me je doslovno tjeralo na ulicu. Beskonačna lutanja, druženja sa svakim tko bi se tamo našao, prerani izlasci. Jednom prigodom sam se vratio kući nakon što smo vani pili pivo. Pivo me čini gladnim, a kako i inače volim jesti, pogotovo navečer, kući sam došao gladan kao vuk. Rutinski sam otišao do hladnjaka i pronašao lonac pun sarme. S obzirom na to da kiseli kupus vrlo šmeka kada si u mamurnom stanju, izvadio sam dva-tri komada u šerpicu, malo to podgrijao i nabrzinu maznuo. Zatim sam otišao spavati, a ujutro me probudila galama. Mama se derala na tatu, da gdje su sarme! Polako sam ustao i pokušao obraniti oca, objasnivši da sam ih ja pojeo, ali samo nekoliko komada, jer sam bio vrlo gladan kada sam došao kući. Mama se prekrižila i samo mi rekla:

– To su bile sirove sarme, tek sam ih jutros stavila kuhati!

Još gora situacija dogodila se za Uskrs iste godine. Izašao sam na Veliku subotu s društvom i, kako smo slavili Uskrs, prilično se popilo. Kako sam narednog jutra htio biti uvjerljiv u tvrdnji da na Veliku subotu ništa nisam pio, odlučio sam otići do roditelja, čestitati im Uskrs i šmugnuti van iz spavaće sobe. Logika je bila jasna: oni onako sneni i bunovni neće primijetiti da sam malo popio, a ujutro će sasvim razumno zaključiti da sam bio potpuno trijezan, jer im u suprotnom nikako ne bih dolazio na oči. Plan je naizgled bio bez greške. Međutim…

Parket u roditeljskoj spavaćoj sobi bio je povodom nadolazećeg najvećeg kršćanskog blagdana ulašten kao da će se na njemu igrati onaj glupi sport u kojem Kanađani metu led. Preko parketa je nonšalantno bio postavljen mali tepih, odnosno „staza“, kako smo to zvali. Došao sam do mamine strane, čestitao joj i poljubio je, a zatim htio čestitati i ocu. Nisam prelazio na drugi kraj kreveta, već sam se nagnuo preko majke kako bih poljubio oca i tada se dogodila katastrofa: kako sam težinu tijela prenio naprijed, noge su izgubile oslonac i otklizale nazad, pomaknuvši tepih po uglancanom parketu, a ja sam pao i popriječio se preko roditelja. Što je bilo najgore, onako pripit nikako nisam mogao ustati, a još sam se počeo i smijati. Naravno, bio je to onaj pijani smijeh, koji dolazi iznenada i nikako ne može prestati. Otac je, iskusan s takvim stanjima, odmah shvatio o čemu je riječ pa je samo rekao:

– Stara, molim te vodi ga u kupatilo!

Nisam to smatrao alarmantnim. Čak i kada su došle obveze na poslu, piće s dečkima koje se znalo oduljuti do kasno u noć, pa prelazak na žestice. Bio sam uvjeren da imam potpunu slobodu, i da me ne sputava ništa – da ja vladam alkoholom, a ne on mnome.

***

Krasna curica koja se rodila neposredno nakon ženidbe, igrala se po sobi. Bilo je popodne, proljetno doba, ni prevruće, niti prehladno. Idealno za dječju igru. Ali i za sjesti na terasu, pogotovo ako ti kolega s posla slavi rođenje sina. Smatralo se gotovo blasfemijom odbiti poziv na piće, na druženje. Druženje vodi prema pjesmi, pjesma traži gitaru, pa se tako netko pametan dosjetio da bih mogao skoknuti doma po gitaru „da malo zapjevamo, kao nekada“. Kada sam oko osam navečer ušao u kuću, njih dvije spremale su se za kupanje. Ona je samo rekla:

– Hvala Bogu da si došao, krepana sam.

Nisam imao snage reći da se vraćam, samo sam uzeo kofer s gitarom i krenuo prema vratima. Grintanje sam anulirao zalupivši vrata. Izašao sam van i polako krenuo prema kafiću, dok sam u daljini slušao dječji plač.

***

Drugo jutro probudila me kćer. Nježno mi je mazila kosu i povlačila me za uši. Probudivši se ugledao sam njezin pogled. Bila je sretna što me vidi, dok sam u ustima imao onaj odvratan okus kante za smeće, koji se redovito javlja nakon konzumacije piva u većim količinama. Smogao sam snage i ustao, ne dobivši pozdrav za dobro jutro. Da ne mučim ni sebe, ni nju, odlučio sam otići do kafića na kavu. „Samo na kavu“ rekao sam sebi. Kada je pitala gdje idem, planuo sam, okrenuo se naglo prema njoj i slučajno srušio vazu s ormarića:

– Jebemu mater, Vlatka! I tebi i vazi!

U tom trenutku život mi je prošao pred očima. Krenuo sam prema vratima, ali ne onako demonstrativno kao stari. Bio je to odlučan hod. Iz špajza sam izvukao gajbu gotovo punu piva, otvarao jedno po jedno i sipao ga u kanalizacijski otvor u dvorištu. Osjetio sam odjednom slobodu koja me obuzimala, dok se ispod rešetke stvarala stabila, postojana pivska pjena optimalne gorčine.

U sobi u kojoj je umirala ormar je od poda do stropa, sličan onim starinskim regalima, sa zastakljenim policama na kojima su nikad korišteni servisi za čaj i kavu, ukrasni tanjurići, pozlaćene šalice i kašičice, predmeti koje je osvajala u nagradnim igrama ili ih je kupovala uz specijalne popuste i na rasprodajama u tvrtki za koju je honorarno radila još od prvih poslijeratnih godina. Do njih su još tri police s knjigama, a ispod – ladice.

Ormar je rađen po mjeri, od vrata do prozora, naručila ga je nekoliko godina prije bolesti, tokom posljednje adaptacije stana, kada je i stare, natrule prozorske okvire zamijenila novim, plastično-aluminijskim, koji savršeno dihtuju i ne čuje se ni kad se kamion vere uz Sepetarevac, ni kad je vani oluja, ni kad pred kućom gromovi udaraju. Ako se ne daj Bože opet zarati, rekla je, neću čuti kad budu padale granate…

U prvoj ladici odozgor odvijao se njezin život. Uredna, bez viška papira koji se pretvaraju u smeće, ta je ladica izuzetak u stanu. Jedino nju je postavila ukrasnim papirom – onako kako je to Nona činila dok je još vladala kućom, tada su sve ladice u kući bile postavljene ukrasnim papirom. U toj je ladici, ispod tog papira, sakrivala novce. Ustvari, nije ih sakrivala, nego ih je spremala, onako kako se to uvijek radilo u našoj kući i kao što se, vjerojatno, radilo u svim drugim kućama u ona vremena. Ladice su se postavljale ukrasnim papirom, a ispod tog su papira u onoj najljepšoj i najurednijoj ladici bili novci, dinari, devize, marke. Poštari su raznosili penzije, svakoga prvog ili petnaestog na blagajnama preduzeća zaposleni su preuzimali plaće u papirnim platnim vrećicama. I svo bi to blago, dovoljno da se preživi do sljedećeg mjeseca, završavalo ispod ukrasnog papira u ladici. Ili u kuhinjskoj kredenci, koja je također bila postavljena ukrasnim papirom, ispod tanjura za goste i servisa za čaj. Vjerojatno su u ono vrijeme i lopovi čuvali novce u ladici, ispod ukrasnog papira.

Kada bih joj, za dolazaka iz Zagreba, ostavio koju stotinu eura za popravak krova ili za bojenje drvenarije, ona bi ih odmah spremala na to mjesto. Ponekad bih zavirio da vidim koliko tu ima novaca: sto, dvjesto eura, ili ništa.

Prvo što sad nalazim u toj ladici, odmah na vrhu, ružičasta je kutijica, neobičnog oblika.

Otvaram je: zubna proteza.

Umjetni fragment osmijeha, ugrađen u izraz lica.

U rujnu ili listopadu, mjesec ili dva prije smrti, nije je podnosila u ustima.

Kada sam je posljednji put vidio bila je bez zuba u donjoj vilici. Starica, vještica na umoru iz dječje bajke.

Protezu je izradila tri godine ranije.

Propale zube vadio joj je profesor Boško Kučanski, kipar i predavač na dva fakulteta, stomatološkom i na Likovnoj akademiji.

Toga se sjećam.

I sad gledam te lažne zube koji su još bili kao pravi, baš je bila zadovoljna kako su ih napravili, ponjušim ih, osjeti li se kiselina njezinih usta, pa pomišljam kako su ti zubi, iako umjetni, ustvari dio moje majke. Posljednje što je od nje još ostalo nad zemljom.

Hoću li ih zadržati? Spremiti ih i nositi sa sobom u Zagreb, zajedno s drugim memorabilijama i dragocjenostima, baterijskom svjetiljkom Croatia, pismima, svjedodžbama i đačkim knjižicama, olovčicama, adresarima, porculanskim figurama, svim onim predmetima koje bih mogao izložiti u nekome svom muzeju…

Ti lažno-bijeli zubi, utisnuti u ružičastu plastiku, koji su savršeno nalijegali na njezinu čeljust.

Spremam kutijicu sa zubima u Ikein ceker za selidbu.

Predomišljam se nekoliko sati kasnije.

Ne spominjem joj zubalo, ne pokazujem ga, ubacujem ga, zajedno s kutijicom, u crnu vreću sa smećem, zaostalim komadima odjeće, papirima, praznim i punim kutijama i kutijicama. Kada se jedna vreća napuni, što se događa svakih pola sata, ona je odnosi na raskršće, gdje su odvajkada kontejneri sa smećem, a ja načimam novu.

Na raskršću je netko upravo raskopao prošlu vreću, i iz nje izvadio ono što bi mu moglo koristiti, a ostalo je rasuo oko kontejnera.

Moj plastični fotoaparat. Imao sam sedam godina kad sam ga dobio. Pored kontejnera. Dvije bilježnice za matematiku iz sedmog razreda osnovne i Zbirka zadataka iz matematike za prvi razred srednje škole, autora Stjepana Mintakovića. Sve je to ostalo oko kontejnera.

Tako će, zamišljam, netko pronaći i njezine zube.

Umjesto da budu sahranjeni, ili umjesto da stoje kao ukras na mojoj polici s knjigama, naći će se na raskršću, pokraj kontejnera. Da ih njuškaju psi lutalice. Oni će o zubima moje majke znati više nego ja.

daleko od psovke
u nekim blaženim
predjelima
obitavaš moja budućnosti
sve svoje da ostavim u
ovim riječima
i sva čuda
koja se mogu činiti
da se povuku sa mnom
u osamu
da tiho živimo
ispreplitanog korijenja
i ne znam koja još
želja
u času kad se sve već
čini ispunjeno
otimanje od zaborava
uzaludno
slovo po slovo
preplavljuje plavi
a kad se povuku vode
za njima ostane
plodonosni mulj
prapočetak

Romanom „Otac“ iz 2010. g. Miljenko Jergović otvorio je novu dionicu u svojem iznimno bogatom opusu, koju je potom nadogradio još dvjema knjigama : „Rod“ iz 2013. i „Sarajevo, plan grada“ iz 2015. U tim se knjigama naime on posvetio istraživanju odnosa dokumentarne stvarnosti i fikcije (što je naglasio i u tzv. bilješki o piscu u zadnjoj knjizi). U prvim dvjema spomenutim knjigama fokusirao se na povijest svoje obitelji – u romanu „Otac“ Jergović problematizira vlastiti odnos s ocem, a u knjizi „Rod“ ispisao je vrlo obimnu, višedijelnu romanesknu sagu o porodici Karla Stublera, svoga pradjeda, uključujući i životne priče Karlove djece i unuka. Jergovićeva aktualna knjiga „Sarajevo, plan grada“ svojevrsna je nadogradnja prethodne knjige „Rod“, i zapravo ju se može čitati kao sastavni dio te knjige, koju skladno nadopunjuje. Jer, iako Jergović u novoj knjizi tematski fokus s porodice prebacuje na širi, gradski plan, i knjiga „Sarajevo, plan grada“ obiluje mnoštvom autobiografskih detalja i materijalom vezanim uz živote članova njegove obitelji.

Već u petoj rečenici knjige čitatelj primjećuje prvu iz niza njenih osobitosti – Jergović se naime služi drugim licem jednine, ali se pritom on ne obraća čitatelju, već se obraća samome sebi. Međutim, puno češće nego sadašnjome sebi, on se obraća ondašnjome sebi, sebi-djetetu koje je živjelo u Sarajevu i koje još nije doseglo dob kad počinje čuđenje i kada svega nestane. Tomu je tako iz razloga što Jergović ne piše o sadašnjem Sarajevu, već Sarajevo koje on, ulicu po ulicu, čovjeka po čovjeka, gradi na stranicama svoje knjige Sarajevo je iz sjećanja, snova i mašte. Dakle, iz pozicije sadašnje, kad je sve o čemu piše već iščezlo, pa tako npr. i hauzmajstor Šulc (poznat nam već iz autorove sjajne istoimene knjige pjesama), zrakoplovni mehaničar u mirovini koji se bavio popravkom svih pokvarenih stvari („osim televizora, tada bi se zvalo majstora Fišekovića“) Jergović se obraća sebi-djetetu koji je sve to što je kasnije iščezlo, prihvaćao zdravo za gotovo, bez čuđenja. Jer, „vremena čuđenja počinju kasnije, kada se odraste i kada svega nestane“. No takvo obraćanje samome sebi nekadašnjem u drugome licu jednine, ili pak sebi izvan kalendarskog vremena, sugerira da je potrebno odmaknuti se od sebe da bi se moglo ono najdublje u sebi dosegnuti – jer toga o čemu Jergović piše, kako rekosmo, više nema, osim u dubini njegove nutrine, u snovima, mašti, sjećanjima. Takva pripovjedna pozicija također ima svrhu i knjigu pozicionirati u vremenu, jer Jergović ne ispisuje literarnu mapu Sarajeva sadašnjeg, nego mapu Sarajeva ondašnjeg, grada iz vremena svog odrastanja, a često odluta i u još davnije Sarajevo, opisujući grad kakav je bio puno prije autorova rođenja. No, na taj način on postiže i veći stupanj literarizacije građe koja je u osnovi dokumentarna; obraćajući se nepostojećome sebi u drugom licu jednine on to „ti“ čini akterom priče koji hoda ulicama Sarajeva iz mašte, sjećanja i snova, i tako službenu povijest Sarajeva (kroz priče o ljudima koji su nekad živjeli u Sarajevu i o onima po kojima pojedine ulice grada nose ime) pretvara u osobnu priču, od dokumentaristike na taj način stvarajući fikciju.

Sukladno naslovu knjige, Jergović katalogizira sarajevske ulice, a svako ime ulice sadrži (najmanje) jednu priču, jedan životopis, mahom čovjeka koji se – najčešće nakon nasilne smrti, pogibijom u ratu – sasvim pretvorio u jednu ulicu. Odnosno, svaka je ulica zapravo jedan neispisani roman, a autor, svjestan toga, ali i nemoćan smoći toliko vremena da ih sve ispiše, to nadoknađuje posvetivši tim brojnim ljudima barem nekoliko rečenica kojima zaokružuje njihove životne priče koje su svoju važnost i ulogu u životu grada dokazale upravo takvim imenovanjem. Naravno, većina od tih imena ne traje vječno jer historijske mijene svoje ukorijenjenje u društvu vole potvrđivati upravo preimenovanjem ulica, a Jergović često ispisuje i povijest tih preimenovanja (ali do trenutka vlastitog odlaska iz grada, iako su i nakon njega, naravno, uslijedila nova preimenovanja), pa ova knjiga ima i karakter svojevrsnog rodoslovnog stabla ulica, koje imaju i svoje potomke i svoje roditelje. Pritom autor svako preimenovanje smatra ubijanjem grada i njegova duha te nasiljem nad sjećanjem, pa se ovu knjigu može smatrati svojevrsnim otporom tome nasilju. Ali ulice ne žive samo kroz živote ljudi po kojima su imenovane već im život udahnjuju ljudi koji ih nastanjuju, i svim tim brojnim ljudima, danas uglavnom nestalima, Jergović napučuje knjigu, oživljava ih na njenim stranicama, knjizi udahnjuje život svojim rečenicama vraćajući te ljude iz mrtvih. Upravo stoga možda autor knjigu i otvara napisom o Mejtašu, trgu nad gradom koji nosi ime po „kamenom kubusu na koji se tokom dženaza-namaza polagao tabut“. Dakle, „Mejtaš je kamen za mrtvaca“.

Knjiga je to koja zrači duhom prošlih vremena, ponajviše 1970.-ih i 1980.-ih, kad je na tim ulicama stasavao onaj „ti“ kojem se Jergović obraća, no zrači i duhom još starijih vremena, kad su iz kuća i sa tih ulica odvođeni Jevreji u logore, te još starijih, otomanskih vremena, kad su pojedine od tih kuća bile građene. Jer, u nekim od tih ulica, kao npr. u Hadži Hajdarovoj, vrijeme teče mimo vremena u kojem je Jergovićev „ti“ živio, a „Sarajevo, plan grada“ knjiga je svih tih vremena, sve odreda prošlih, a koja vremena Jergovićeva književna vještina sve odreda čini živima, sadašnjima, neprolaznima, i vječnima. Jer, jedna od svrha umjetnosti, a osobito književnosti, jest upravo to, učiniti trajnim, vječnim i neprolaznim i ono što je davno bilo, i ono što sada jest, i ono što nikada biti neće, sva vremena spojiti u jedno, vječno nadvrijeme, što Jergović u svoje dvije zadnje knjige nenadmašno čini.

A kako autor u Sarajevu već dugo ne živi već inventarizaciju njegovih ulica, sokaka, džada i mahala vrši po sjećanju i snu, problematizacija memorije i zaboravljanja učestalo je u knjizi zastupljena. Pa se tako npr. Jergović spomene i „bolesti prevelikog sjećanja“, najkobnije od svih hereditarnih bolesti, jer ljude čini gorkim a ta ih gorčina na kraju i ubija. No pri pisanju, osim sjećanjima, maštom i snovima, Jergović se umnogome potpomaže i zapisima Alije Bejtića iz knjige „Ulice i trgovi Sarajeva: topografija, geneza i toponimija“ koju je 1973. objavio Muzej grada Sarajeva i bez koje ni njegove knjige bilo ne bi.

Posebno mjesto u knjizi imaju ulice koje svoja imena duguju umjetnicima – piscima, slikarima i inim ljepodusima čije životopise (npr. Branislav Nušić i Stevan Mokranjac) Jergović izlaže, redovito povlačeći paralelu između njihovih sudbina, ondašnjih političkih prilika i sadašnjosti, političko-društvene i socijalne. Politika je naravno obilno prisutna u knjizi jer je ona ta koja je (pre)usmjeravala putanje života Sarajlija a autor se najčešće bavi tematikom manjinstva, bezdomništva i apatridstva, ili pak intimnog pripadništva onima „koji granice svojih domovina iscrtavaju sami“, što su osjećaji koje autor dijeli s mnogim nositeljima naziva sarajevskih ulica.

Postupno Jergović knjigu pretvara u povijest Sarajeva, njegova urbanizma, njegove kulture, njegove umjetnosti; ispisujući životne priče ljudi po kojima su nazivane sarajevske ulice, Jergović ispisuje povijest grada. Jer, svi su ti ljudi izgrađivali Sarajevo, unosili dijelove sebe u taj grad. Dobar primjer je Topal Šerif Osman paša koji je podigao prvu bolnicu, prvu štampariju, veliki han ali i pivaru te je svoje snage upreo u opismenjivanje naroda, podržavši djevojačku školu Stake Skenderove (u kojoj je školovanje djeci siromašnih građana bilo besplatno) tako što je i svoje kćeri u nju upisao. Osim o onima po kojima su ulice nazvane, autor često piše i o onima koji su u pojedinim ulicama živjeli i po kojima on upravo te ulice pamti, i te su dionice, pisane poput kratkih priča (npr. one o školskom podvorniku Mustafi i medicinskom tehničaru Nikoli Karasu) među najdojmljivijima u knjizi. No unatoč autentičnim nazivima stvarnih ulica i životnim putanjama stvarnih ljudi po kojima su te ulice nazvane kao i onih koji su u njima živjeli, Jergović na nekoliko mjesta ponavlja da se ipak radi o „gradu-iluziji“, „gradu koji se nalazi na mjestu Sarajeva“, gradu koji je stvorio u svojoj mašti i koji „ni s jednim Sarajevom nema nikakve veze“, iluziji koju on „pomno gradi svakoga dana svog mira i sabranosti i gradit će je dok ga ima“ jer je, kako kaže, uz tu iluziju on vezao svoju sudbinu.

Knjizi ne manjka ni duhovitosti, pri čemu se osobito izdvaja ona opora (npr. o odnosu tzv. pravih Bosanaca prema zubarima), a osim što je, naravno, prepuna i autobiografskih detalja i pojedinosti  vezanih uz živote članova autorove porodice (što knjigu, kako već rekoh, čini svojevrsnom nadopunom prethodne knjige „Rod“) „Sarajevo, plan grada“ riznica je prekrasnog vokabulara, vjerojatno u dobroj mjeri zaboravljenog i danas slabo korištenog. Knjiga tako obiluje riječima iznimne ljepote i čarobnosti, poput primjerice musafirluk, muhurlejisati ili pedžušembe, ali je ispunjena i imenima podjednako pjevnim i punim magije (Hadži Hasan Buzadžija, Guti Bamberg, Vlajko Palavestra, Evlija Čelebija). Pritom je melodioznost svih tih prekrasnih imena i riječi posve sukladna melodioznosti i eleganciji Jergovićeve razgranate ali tako tečne i prekrasne, pjevne rečenice. A svaku sudbinu koju rekonstruira i svaku životnu putanju koju u knjizi ispisuje Jergović to čini na način blizak usmenom pripovijedanju, u čemu se može iščitati i dodatna, implicitna posveta gradu. Jer, kako na 359. stranici autor veli, „sve što je zbilja veliko u kulturi toga grada započinjalo je, i vazda započinje, iz usmene pripovijesti, da bi se na kraju u neku širu i veću, istu takvu pripovijest i ulilo, i u njoj se izgubilo, kao što se manja rijeka ulijeva u veću, koja se zatim ulije u more. (…) Ljudsko je pamćenje veće od svakoga romana, čovjekova je porodica šira od naroda, a priča, ona usmena, govorna, ulična, kafanska, moćnija je od sve književne povijesti, jer se svakoga dana obnavlja, mijenja i ispočetka priča“.

U knjizi ne nedostaje ni (uvjetno rečeno) političke provokativnosti i polemičnosti  pa tako Jergović  podsjeća npr. i na nečasnu ulogu nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića tokom Drugog svjetskog  rata a nije izostala ni kritika poslijeratnog „obračuna s klasnim neprijateljima“ provođenog putem nacionalizacije imovine i progonstava. Među zanimljivije takve dionice spada i ona u kojoj se autor suprotstavlja dugogodišnjoj ideološkoj mantri o tolerantnom Sarajevu koju nedavna ratna prošlost demantira i kojoj Jergović kontrira apostrofiranjem mogućnosti postojanja više različitih Sarajeva, „dva, tri, četiri, ako ne i svih sedam Sarajeva“, a od kojih je jedan i Sarajevo bjesomučne vjerske mržnje i u kojem Hajro nije nužno spašavao svog komšiju Davida za vrijeme ustaške države i nacističke okupacije.

Osim što se radi o literarnom spomeniku jednome gradu, ova je knjiga oružje borbe protiv zaborava, kako onog prirodnog, starenjem i smrću izazvanog, tako i onog historijskog, političkim razlozima generiranog i selektivnim pamćenjem provedenog. A uspješnosti te borbe jamac su Jergovićeva lucidnost i hrabrost, ali prije svega njegova iznimna književna vještina i darovitost – jer on prošlosti udahnjuje život tako vješto i uspješno da posredstvom njegovih rečenica čitatelj živi više različitih vremena i epoha istovremeno, prenesen u vrijeme i prostore fizički mu nedostupne, a među Jergovićem retcima tako stvarne, gotovo pa opipljive.

“Nova Istra” br. 3-4/2016.

Zatutnjalo je.

Upalio sam svjetlo i pogeo glavu da se priberem. Na malom četvrtastom satu pulsirale su četiri crvene brojke. 05:44. U krevetu do prozora, pokrivena do brade spokojno je hrkala moja mlađa sestra. Ganule su me njene guste, razbarušene šiške. Poželio sam da je probudim, da joj kažem nešto lijepo. Da se utješim njenom vedrinom. Preplavila me nemoć, neka vrsta poniznosti. Navukao sam čarape i trenerku, zgrabio cigare i izletio iz sobe.

Očeva jakna pala je sa vješalice u hodniku.

Majka nikada nije ostajala da spava u dnevnom. Ako bi gledajući film zaspala na kauču, otrgnula bi se snu i prešla u spavaću. Ekran televizora bljeskao je u tami. Masivna vitrina od hrastovine, poklon od rahmetli dede, uz rat je postala skladište uspomena, sitnica od kojih se teško rastati. Pazeći da je ne probudim, čeprkao sam po kutiji od cipela u kojoj smo držali lijekove. Većini je sigurno već istekao rok. Napipao sam narančastu bočicu od mekane plastike. Bila je lagana, prazna. Bivacyn puder davno je nestao na mojim zguljenim, dječačkim koljenima… Uzeo sam tablete, a kutiju vratio u ladicu. Na mjesto.

Ukočio sam se kad je nešto tresnulo o pod.

Naglo se pridigla.

–  Šta… Šta je bilo? – zblanula se.

– Daljinski… Isp’o ti je daljinski – pokušao sam se osmjehnuti.

– Što si to ust’o?!

– Ma ništa, spavaj – pružio sam ruku da isključim lampice na novogodišnjoj jelki.

– Ozbiljno, šta ti je? Boli li te to zub? – zapaničila je.

– Boli.. ne boli me puno.

– Moj sine…

Pritegla je pojas svilenog sivog ogrtača i namještajući kosu otišla u kupatilo. Na toplom kauču ostala je zbačena deka. Popio sam dva caffetina, stavio vodu za kafu, i zapalio. Hodajući po kuhinji kao u transu, krvnički sam vukao dimove. Majka je stala kraj sudopera. Otvorila je kredenac i kratko me pogledala. Po zvukovima koje je proizvodila spuštajući šoljice na tacnu, po rasporedu i dinamici, poznao bih njene pokrete i u najbučnijem restoranu na svijetu.

Bilo mi je lakše što je tu.

– Jesi li popio tabletu, je li ti imalo lakše?

– Jest – slagao sam. Gdje ti je ona rakija?

– Kakva rakija!?

– Odakle ovi kolači? Nisam vidio da je stavila tanjir na stol. Ispod zadignute aluminijske folije bila su tri kolača. Sa šlagom.

Prebirala je ormariće, praveći se da me nije čula.

Potegao sam i promućkao. Šuplji kutnjak nepodnošljivo je sjevnuo. Zahvatilo je cijelu stranu glave. Stresao sam se, pa potegao još jednom. Rakija nije pomogla. Ni tablete ne djeluju. Čučnuo sam i spustio bocu ispred sebe. Usta su mi se napunila pljuvačkom, lice stisnulo u plačnu grimasu.

– Hajde, sipaj kafu – ja odo’ donijet’ drva i naložit’ vatru. Nema kocke, eto sitnog šećera…

Čekajući da se kafa malo ohladi, opet sam zapalio. Ostala su još tri ili četiri. Uhvatila me panika. Prodavnica se otvara tek u sedam. Iz kupatila se začuo kašalj i puštanje vode u šolju. Otac. Kad je došao?

Zora je razrijedila mrak između zgrada. Naselje je pusto i neće s jutrom zaživjeti. Iako je raspust, neće se čuti graja djece. U našem ulazu nije bilo nikoga osim nas. Još nisam prežalio stabljiku trave, koja je u ljeto ’93. ostala na balkonu komšije Zaima. Stalno pripiti sredovječni zajebant, iz radoznalosti je šupnuo u zemlju tri sjemenke i zovnuo me da se pohvali. Kad bi morao na liniju, ostavljao mi je ključ, da je mogu zaliti. Roditelji su mu bili u izbjeglištvu. Sklonio ih je od srpskih granata. Grmolika biljka u crnoj kanti, bila je svakim danom sve šira i gušća. Iz većih grana udarale su manje, a iz njih još manje… U proljeće te godine, po naselju se ispotiha pričalo o nekakvim tenzijama između hrvata i muslimana. Ja sam bio zaokupljen očevom kolekcijom ploča. Prenio sam u svoju sobu albume od grupa koje su svirale na Woodstocku: Country Joe & The Fish, Jefferson Airplane, Santana, Crosby, Stills & Nash i Canned Heat. Skakao sam od sreće kad bi došla struja… Onda su počeli kupiti muslimane i odvoditi ih u logor. Oca su pokupili pa, kad su skontali da je srbin, pustili. Mi i druge porodice iz mješovitih brakova morali smo ostati. Zaim je ovaj put ključ predao nekom od vojnika koji su došli po njega. Oni što su zauzeli stanove, i dalje su živjeli u okolnim selima. Slabo sam poznavao uži zavičaj.

Miris pjene za brijanje ušao je u trpezariju na trenutak prije oca.

– Šta je s tobom – što ne spavaš, zub te boli? – iznenađeno je upitao.

Klimnuo sam glavom.

– Čim svane, zubaru i rješavaj to!

Tu mogućnost nisam uopšte uzimao u obzir. Plašio sam se i pomisli na zubara.

– Otiću…

Cijelo vrijeme držao sam zabalavljeni dlan na obrazu.

– Svrać’o sam ti jučer u školu – napravio je kratku pauzu, pa nastavio: Kakve su ono ocijene? Opet bježiš sa časova?… I okani se onog hašišara! – glas mu je bio nesiguran i promukao. Kao da je sa svakom izgovorenom riječi pokušavao učvrstiti poljuljano samopouzdanje.

– Ma pusti sad to…

Naramak drva bučno se stropoštao u kartonski sanduk.

– Gdje se ti napi? – majka dobaci ocu, sjede na štokrlu i otvori vratašca šporeta.

(Iz rukopisa u nastajanju)

Strane

Rijetki su takvi autori koji tuđim djelima dodjeljuju ništa manju pažnje negoli svojima. Znam nekoliko takvih autora s prostora bivše Jugoslavije, no ako se netko od njih osobito izdvaja, onda je to Miljenko Jergović. Ove druge neću sad posebno predstavljati jer njihove sam knjige na bugarski već prevodila i pisala o njima: Aleš Debeljak, Igor Isakovski, Josip Osti, Nenad Veličković, Ivan Herceg, Gojko Božović… Neki od njih kao izdavači, drugi kao esejisti, činili su i nastavljaju činiti mnogo ne toliko za promociju svojih knjiga, koliko onih knjiga koje su ostavile trajan pečat na njih.

Ono što Jergović čini posljednjih nekoliko godina uistinu je fenomenalno – popunjavajući upražnjenu nišu književne kritike u postkomunističkim književnostima, Jergović predstavlja novonastale knjige na način koji te tjera da ih se čim prije domogneš. Tako je prošle godine napisao prekrasan esej o Slučaju Džem Vere Mutafčieve, koji je postao dostupan hrvatskim čitateljima zahvaljujući prijevodu Ksenije Banović i izdavačke kuće Sandorf (a bilo je krajnje vrijeme da se prevede taj roman ne samo zato što je sjajan, nego i zato što korespondira s jednim od najljepših djela Ive Andrića – Prokletom avlijom). Nedavno je Jergović na svojoj stranici objavio i esej o romanima i pričama Georgija Gospodinova, koji se može pročitati i na bugarskom, na Internet portalu Otkrita literatura.

I kako samo iskazuje očaranost prijevodima – Marije Joane Stojadinović u beogradskim i Ksenije Banović u hrvatskim izdanjima!  Jergović je istodobno jedan od najbriljantnijih primjera da su najbolje stranice o književnosti napisali upravo – pisci. Čak i s jednom objavljenom autorskom knjigom, kritičari sa spisateljskim talentom ne mogu ostati neprimijećeni. Sposobnost da pronikneš u stranu riječ, da se s istinskom pažnjom nadviješ nad sve one što manje, što više vidljive dijelove umjetničke strukture, poput urara nad starim džepnim satom – to je talent.

Miljenko Jergović je, naravno, ne samo afirmiran pisac, već jedan od onih koji objavljuju najviše dobre književnosti posljednjih godina. Čak i sama činjenica da su u bugarskome prijevodu triju prevoditeljica objavljene četiri njegove knjige, a vrlo skoro predstoji i pojavljivanje sljedećeg romana, dovoljan je dokaz. Otkud takva magija u tom piscu? Možda zato što piše i sebi i čitatelju, ali i zato što – ako parafraziramo Susanne Sontag – „jer je književnost prije svega“? Ili zato što, kako sam autor piše: “Mene budućnost nikada nije zanimala. (…) Budućnost pripada samouvjerenim i lakomislenim. Pripada onima koji znaju što bi sa sobom, onima kojima je zakržljala mašta. Jer mašta je uvijek okrenuta prošlosti.”

Ovo Jergović piše u romanu Otac, na posljednjim stranicama. Posljednjim – uvjetno rečeno, jer pred nama je autor – neosporni majstor u tjeranju čitatelja da se ponovno vrati s kraja upravo pročitanoga romana na njegov početak. I puštanju mašte da pogledom pomiluje prošlost.

Roman Otac još nije preveden na bugarski, ali korespondira s ostalim Jergovićevim knjigama prevedenim kod nas, osobito s knjigom koju je briljantno prevela Rusanka Liapova – Mama Leone – zbirkom kratkih priča o sarajevskom djetinjstvu. Ljudi iz Jergovićeva života česti su likovi njegove proze, a on – istovremeno i pjesnik, koji je prije negoli je počeo objavljivati prozu ima i tri objavljene zbirke poezije i ne prestaje ju pisati – piše svoje romane, priče, eseje na granici između lirskog i epskog govora. A to da je nevjerojatan stilist, koji po raznolikosti pripovjednih tehnika podsjeća na Raymonda Queneaua i njegove Stilske vježbe može se vidjeti u još jednoj njegovoj knjizi Inšallah Madona, Inšallah, koja se pojavljuje 2004.

Usporedba s Queneauom odnosi se na sposobnost varijacija i umijeća razvezivanja jezika do stupnja u kojem se razotkriva u čitavoj svojoj raskoši i magičnosti. Inšallah Madona, Inšallah zbirka je priča proizašlih iz povratka uspomenama na bosanske sevdalinke. Sevdalinke su narodne lirske pjesme, etimološki povezane s izrazom “sevda” i zapravo, vrlo često upravo tako se i zovu. Arapsko porijeklo riječi otpravlja nas prema crnoj žuči, prema melankoliji, a turski (sevdalinke se na Balkanu pojavljuju s dolaskom osmanlija na poluotok) – prema ljubavi. Upravo s ljubavlju povezano je i lijepo žensko ime Sevda koje se sreće u Bugarskoj. Sevdalinke se u početku izvode bez glazbene pratnje, ali širenjem austro-ugarske vlasti na Balkanu i ona se pojavljuje (najprije se uključuje harmonika), tako da su se u varijanti poznatoj Jergoviću već pretvorile u pjesme gradske kulture. Pjesme o tuzi i ljubavi.

Kako i sâm Jergović piše u bilješkama na kraju ove knjige, tvrdnja da je njegova knjiga jednostavno “inspirirana” sevdalinkama, nije točna: “Nijedna priča nije ‘inspirirana’ pjesmom, pa ni skriveni i manje skriveni stihovi pretvoreni u prozni tekst nisu tek citati”. Ono što je ovdje daleko važnije, a i od početka karakterizira njegovo pisanje jest njegov duboki lirski interes za pretvaranje riječi u neizrazivo, u nešto što izgleda potpuno nemoguće za pisanje. Osjećaj, glazbu, atmosferu – to je ono što Jergović traži u svojim knjigama upravo u njihovom izražavanju je izvanredan. Jer opijenost neopisivim u osnovi je jezika plamtećeg poput katedrale. Inšallah Madona, Inšallah je knjiga koja osim svega ostalog privlači čitatelja i svojom krasnorječivošću. Ovdje Jergović nastavlja s tradicijom pisanja predivnih pripovjedača kakvi su Ivo Andrić i Meša Selimović, koji unose nasladu Šeherezadina govora u književnost. Ali Jergović ne preslikava, on je u tom pisanju posve svoj i uranjajući u potpunosti u svijet islamske muzikalnosti, stvara nešto poput novog “zapadno-istočnog divana”, ali ne u stilu Goetheove lirike, već u tonalitetu svog pripovjednog majstorstva.

Da je Jergović pisao samo zbog fabule, knjige mu ne bi bile to što jesu – varijacije prošlosti poput glazbenih motiva. Istovremeno potopljen u proživljenu i još uvijek proživljavanu stvarnost (koja je, međutim, često obeshrabrujuća), kao pripovjedač je silno obuzet iskušenjem da sagleda stvari iz novoga kuta, u novome svjetlu. Pisanje, sanjarenje općenito, izvor je tog novog svjetla i Jergović to zna.

Obeshrabrujuće je opisivanje prošlosti u romanu-eseju Otac, ali ta obeshrabrenost me podsjeća na slavnu frazu Lecha Wałęsa o komunizmu „Ako je bilo nečeg lijepog, koje ne mogu odbiti komunizmu, to je da sam tada bio mlad.“ Pisanje je laboratorij preživljavanja onoga što inače izgleda nemoguće za preživjeti, onoga što prijeti da zauvijek ostane nesavladiva bol, koja je zapela u grlu. Ali to pisanje ne čini psihoterapijom, iako, ruku na srce, umjetnost pokazuje za to uspješne primjere. Jergović stvara iz posve različite perspektive, on nadilazi prošlost prije nego je počinje ispisivati. I to se vidi po bogatstvu tehnika koje iskušava, a posebno u njegovom vještom pripovijedanju. I ovdje ću objasniti naslov ovoga teksta – Jergović se vraća svom sarajevskom djetinjstvu kao stranac, poput “jednog Amerikancu u Parizu”, posjećujući svoju prošlost kao istodobno blisku, ali i zapanjujuće nepoznatu sredinu.

Otac je pogled na djetinjstvo, isprovociran smrću oca, ali citatnost ovog romana ne ograničava se samo na citiranje vlastite prošlosti. Kao što sam već spomenula – kod Jergovića je neosporno najjači impuls za pisanje sama književnost i prošlost kao književnost. I tu dolazimo do one istinske citatnosti u ovom romanu eseju koja nas usmjerava na raznovrsne tekstovima kako iz jugoslavenske komunističke svakodnevice (uključujući i uspomene jednog djeteta razvedenih roditelja, koje su odgajale baka i samohrana majka), tako i na kino, glazbu, umjetnost, književnost. Ali ova citatnost nije besciljna igra i ne prestaje sa šupljim referencama zato što je Jergović duboko dijaloški autor i zato što zna da se književnost oživljava upravo u dijalogu.

Postoji jedan frapantan dijalog u ovom romanu kojemu bih željela posvetiti nešto više pažnje. Ne nosi poseban naziv, ali ne samo da nije skriven, već je vidljiv i u strukturi romana, kao i u nekim trenucima važnim za roman. Jergovićev Otac i Camusov Stranac počinju zapanjujuće slično. Camusov roman, podsjetimo se, počinje jednom od omiljenih tehnika u povijesti žanra – katastrofično. Učinit će to i Hašek u svome slavnom romanu o doživljajima dobroga vojnika Švejka frazom “Tak, ubili su nam Ferdinanda” (prijevod Nada Gašić) – frazom, nakon koje počinje Švejkovo putešestvije po labirintima Prvoga svjetskog rata. Camusov roman pojavljuje se dvadeset godina poslije Švejka, usred stihije Drugoga svjetskog rata i što je na prvi pogled iznenađujuće – ne počinje frazom tipa “Ubili su našu Europu” (Hitler se još nije ubio, a samom Camusu Europa nikada nije prestala biti boljkom, objašnjavajući njezinu obranu na prvome mjestu kao obranu humanosti.), već rečenicom: Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam. Dobio sam brzojav iz ubožnice… Gotovo sedamdeset godina kasnije, nakon krvavog raspada Jugoslavije, Jergović će započeti  svoj roman Otac ovako: “Umro mi je otac. U četvrtak je zvonio telefon, javila se žena koju sam upoznao jednom davno, na književnoj večeri u Dubrovniku, rekla je da su ga jutros smjestili u bolnicu.”

Istinski dijalog između Stranca i Oca tek započinje i on nije formalan. Zapravo, ništa nisu manje zanimljive razlike – jer Stranac započinje smrću majke i na kraju opet stiže do nje, ali jezgra romana jest ubojstvo koji lik izvršava u Alžiru. I Jergovićev roman započinje smrću oca, ali završava ne samo njegovom smrću, već krajem čitava Jergovićeva roda, čiji je posljednji izdanak pripovjedač. Centar oba romana je osjećaj otuđenosti. Ako gospodin Mersault odlazi na majčin pogreb kao stranac (da bi poslije u Alžiru ubio Arapina, za njega – drugog stranca), Jergovićev lik se vraća u Sarajevo svoje prošlosti kao stranac, ali u Sarajevo kakvo je danas, odbija se vratiti – ne odlazi na pogreb ocu jer: “nisam želio da me itko u Sarajevu vidi pri tom posljednjem, simboličnom, susretu s ocem. Mene u Sarajevu više nema, i važno mi je da tako i bude Prema sprovodima ne osjećam ništa. (…) Ništa tako ne ugrožava čovjekovu intimu i dostojanstvo kao ta simbolična situacija u kojoj ga netko gleda u trenucima kada pokušava prihvatiti da nekoga njemu bliskog više nema.”

Ako Camusov lik puca vani, pri kanonadi opkoljenog Sarajeva, iz kojeg odlazi, Jergovićev lik bira pucati unutra. S jasnom otvorenošću čovjeka koji zna da je sve izgubljeno točno u onom trenutku u kojemu počinješ tražiti stranca izvan, a ne unutar sebe. I upravo kroz misao o strancu dva romana se sreću i u pitanjima vjere i mjere, ateizma i komunizma, ljubavi i smrti.

Lik u Strancu osuđen je na smrt zbog činjenice što javni tužitelj inzistira na “tajnoj vezi” između bezosjećajnosti sina pri majčinu pogrebu i ubojstva koje kasnije izvršava. Za otkriće te veze osobito važnim se pokazao njegov uporni ateizam. Jergovićev lik postavljen je u gotovo jednaku situaciju jer se ne želi pomiriti s time da znak jednakosti može biti postavljen između religije i nacionalne pripadnosti, između vjere i identifikacijskog dokumenta. I to u vremenima u kojima se zbog toga ubija – a da on sam nije ubijao! Ali ovaj lik – pripovjedač je nemilosrdan prema samome sebi – dok s melankolijom i suosjećanjem opisuje svoje bližnje, analitična oštrina koju pokazuje spram samoga sebe slična je jedino načinu kojim opisuje bezumlje svijesti osakaćene ideologijom. I ako ovaj lik pokazuje svoju slabost i sklonost kompromisu (da se ipak pomiri s apsurdom jer mora primiti katoličku vjeru kako bi dobio hrvatski pasoš), čitatelj ne može ne zapitati se – kakvi li su onda prikriveni kompromisi koje su počinili svi oni ljubitelji ideološke zaštite koji su na brzinu zamijenili petokraku simbolima nacizma, da bi ubrzo napustili i polje simbolike, bacajući svoje posve doslovne granate na stvarnost. Od njih ovaj lik bježi u prošlost, jer “samo se u prošlosti da razriješiti nešto što se u prošlosti i dogodilo”. I zato što je književnost najsigurniji vremenski stroj. Stroj koji ne prestaje podsjećati da je pored čitave njegove udaljenosti prošlost daleko privlačnija za maštu, jer neprestano “treba pokušavati mijenjati događaje iz prošlosti. To je jedini način da oni ne budu krivotvoreni, i da iz krivotvorina ne nastanu nove, još nakaznije metastaze prošlosti“.

A i zato što, kako se pripovjedač te prošlosti prisjeća, “Još od vremena kada sam išao u osnovnu školu, budućnost se sastojala u tome da je sutra ponedjeljak, a prvi sat matematika.”

Siječanj 2017. godine

***

Ljudmila Mindova, pjesnikinja, književna kritičarka i teoretičarka, prevoditeljica.

Autorica je zbirki poezije Blus po nikoe vreme (2009), Tambos (2014), Život bez muzika (2016), kao i dviju knjiga književno-kritičke problematike: Glasat na baroka. Ivan Gundulić i hrvatska barokova norma (2011) te Druga Itaka. Za doma na literatura (2016.)

Prevela je brojne autore sa bivšeg jugoslavenskog prostora, među kojima su Danilo Kiš, Dubravka Ugrešić, Josip Osti, Tomaž Šalamun, Aleš Debeljak, Ivan Herceg i Simo Mraović.

Njezina je poezija prevođena na hrvatski, engleski i turski jezik.

Završila je slavensku flologiju na Sofijskome sveučilištu, te doktorirala na hrvatskoj baroknoj književnosti.

Suosnivačica je književnog portala Otkrita literatura.

Tekst s bugarskog prevela i bilješku o autorici sačinila Ksenija Banović

I.

“Prolazinici bi se ustavljali pred sprovodom, prebrajali vijence, križali se. Radoznaliji bi ulazili u povorku i zapitkivali: ‘Koga pokapaju?’ Odgovorili bi im: ‘Živago’. ‘Njega li! Onda je jasno.’ ‘Ma ne njega. Nju.’ ‘Svejedno. Pokoj duši. Bogat ukop.’“[1]

Drugi je to pasus  te velike divne knjige kakva je Doktor Živago. Ali komičnost razmjene riječi u potpunosti pogađa samo onaj tko zna da Živago, na ruskom, znači živ.

Kao i tolike druge stvari i ovu sam naučio od svog oca.

II.

“El gera un bellissimo morto, el gera longo cofà la Culiada”[2].

Kada sam mu jednoga dana u ulici Nino Bixio, u mjestu Thiene, pričao da mi je otac često s udivljenjem spominjao te dvije rečenice i tu rustičnu sličnost, iskopanu iz knjige anegdotâ čijeg se autora više nije sjećao, Meneghello koji je u svoje doba pročitao Doktora Živaga, i o njemu pisao, priupitao me: “Koliko je tvoj otac literat?”

III.

Opet sam se prisjetio Doktora Živaga, Meneghella, i svog oca, neki dan kad sam se zatekao na repu za bankomat. Ispred mene su bile dvije gospođe prilično šik, dvije prijateljice. Dok su podizale novac, ćakulale su. Čuo sam da jedna onu drugu pita: “Dakle, pričaj mi kakav je bio Larin sprovod?”.

Ali odmah su otišle dalje, pa mi se činilo pretjerano nepristojno da idem za njima kao kakav gnjavator ili uhoda; pa tako , o toj nepoznatoj Lari (ili je to možda bila Ilaria?) jer ne košta me ništa zamišljati ju s crtama lica Julie Christie, više ništa nisam doznao. Ali negdje će netko živ, malo ili više literat, i dalje pričati o njoj, u to sam uvjeren.

[1]    U prijevodu Milana Mirića: B. L. Pasternak, Doktor Živago, izd. Školska knjiga, Zagreb 2006., str. 9. — prim. prev.

[2]    Doslovno: “Taj je bio tako lijep mrtvac, dug kao Culiada”, a Culiada je dugačka, pravocrtna aleja kojom se s jugoistoka stiže u Feltre — op. a.

S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

Imaginarni prijatelj/15      

Godina je 1969, kad glavnom uredniku Politikinog zabavnika na um pada jedna od onih suludih glavnouredničkih ideja, kojima se izluđuju podređeni, troše se novci i stvara se izvanredna situacija u redakciji, a konačni cilj svega toga je da ideja odumre prirodnim putem ili da sam glavni urednik shvati ono što znaju svi drugi. Tako je, eto, Nikoli Lekiću – tako se glavni urednik zvao – na um palo da bi se i u nas mogao osmisliti i nacrtati onakav svijet kakav postoji u Asteriksu. Naprosto, ako Francuzi imaju Gale, mi bismo mogli imati Stare Slavene. Jednostavno, nije li?

Mora da je tog dana dragi Bog stvarao sve same izuzetke od pravila, sve ne bi li se književni i umjetnički kritičari imali sa čime zabavljati i ne bi li čovjek kao takav shvatio da ni jedno pravilo nije toliko čvrsto da ga Bog u svome nedokučivom naumu ne bi mijenjao i iznevjeravao, tek nastao je strip o Dikanu i stricu mu Vukoju, koji upravo dovršavaju veliku seobu naroda i razračunavaju se s carem Justinijanom, Rimljanima, Ilirima, Hazarima i ostalom povijesnom i mitskom čeljadi stoljeća sedmog i osmog.

Dikan je prostodušan i vedar mladić, jakih mišića i vješt na oružju, gustih plavih kosa. Bilo bi ga lako prevariti da mu nije strica Vukoja, bjelobradog, ćelavog druida, koji stvari drži pod kontrolom, bavi se strategijom borbe i nastupanja prema modernom dobu, i pod kontrolom drži Dikanov emocionalni i intelektualni život. Mladić je, naime, zaljubljive naravi, sklon da skrene s pravoga puta, pa umjesto da se bavi onim što je doista važno – dakle, seobom naroda i ostvarenjem naših povijesti, onakvih kakve one jesu – on bi da živi tipičnim životom svoje generacije. Istina, stric Vukoje u jednome ipak griješi: naputi ih da tragaju za Atlantidom, što je, mi današnji to napokon znamo, bila uzaludna misija.

Dikana i njegove nacrtao je, i do kraja crtao, Lazo Sredanović, beogradski ilustrator i karikaturist, te samo sporadični strip autor, rodom iz Nikšića. Način na koji je proveo jednu neostvarivu glavnouredničku zamisao bez usporedbe je u novinskoj povijesti. Od čuda koje se trebalo dogoditi, i od materijalnog bogatstva što mu ga je Dikan trebao donijeti, Sredanovića je spasilo samo to što je stvarao i radio unutar malih i temeljito uneređenih, po svemu – osim po svojim najdarovitijim umjetnicima – beznačajnih kultura. Ovako je morao raditi do u starost, provodeći život u blaženoj anonimnosti, između Boke kotorske i Beograda.

Dikanovo omiljeno oružje je golemi nauzbljeni buzdovan, pije medovinu i na svojim se putešestvijama Balkanom susreće sa stvarim i legendarnim ličnostima onoga doba. Njegova vječna ljubav zove se, naravno, Vesna. Jer kako bi se drukčije i mogla zvati jedna Stara Slavenka. Kako su se scenaristi Dikana izmjenjivali, dok je Lazo Sredanović samo crtao ono što bi njima na um palo, tako je i Dikanova ljubavna priča varirala između tipske, epsko-stripovske neostvarljive čežnje, očijukanja i sitnog ljubakanja, do epizode – naprosto nečuvene u socijalističkoj i ateističkoj pedagogiji – u kojoj Vesna lebdi nekoliko centimetara iznad tla, obasjana svijetlom aurom proljeća.

Svaka prava ljubav u stripu ostaje neostvarena. Neka tako bude i s Dikanovom.

Imaginarni prijatelj/14        

Majka koja je tri sina dala za slobodu. Obrazac partizanske mučenice, majke palog borca, svake od tisuća njih, čiji moralni autoritet proizlazi iz njezina gubitka. Ona je, s uspostavom političkog režima utemeljenog na žrtvi za narodnu stvar, stražar na braniku unutarnje sigurnosti. Ona svjedoči protiv unutrašnjeg neprijatelja, jučerašnjega, današnjeg i budućeg, čuva oganj revolucije, otklanja mogućnost pobune, mijenjanja društva ili uspostave zajednice koja će, ne prezrevši žrtvu, ipak biti uspostavljena na nekim drukčijim načelima, na načelima živih i budućih ljudi.

Stojanka izgovara svoju tužbalicu genijalnim jezikom Skenderovim, najsavršenijim pjesničkim jezikom našega vijeka, u duhu starih narodnih tužbalica svojega roda i svoje zemlje. Dok tuži za Srđanom, Mrđanom i Mlađanom – čija se tri đ zabijaju u srce poput dugih šupljih igala, grebu ga i ranjavaju, Stojanka se poziva na sjećanja, na nezaborav i na osvetu. To je ono što poemu Skendera Kulenovića čini moralno neodrživom i nepodnošljivom, ali što joj, barem u našim krajevima, u našim vremenima i ratovima, jamči vječno trajanje. U nekom od sljedećih ratova druge će majke tužiti za svojim sinovima, Stojanka će ponijeti nova imena, drukčije će se zvati njezini sinovi, njezin jezik više neće biti Skenderov, ali sve drugo će ostati isto. Imprativ osvete, nezaborava i potmule mržnje na zlotvora ostaje isti, i guši sve koji bi se nadisali onoga čistog zraka koji je zaostao, nedisan, za Srđanom, Mrđanom i Mlađanom.

Stojanka je seljačkoga roda. Pravoslavna vjernica, svjesna Srpkinja, sa sviješću o mitološkome svijetlu, kosovskoj legendi i svim legendama njezina roda. U njoj se niz pjesmu miješaju dva diskursa i svjetonazora, dva pogleda na svijet koji joj je ostao poslije trojice mrtvih sinova. Prvi je okrenut zemlji, kruhu, naćvama i njivama, koje više nema tko zasijati ni požnjeti. Drugi je okrenut mitu, Bogu i Kosovu, i svima koji su svojim smrtima prethodili trojici njezinih sinova. Golem je, sjajan i pozlaćen svijet Stojankinih smrti. Vječan je tako da nas pred njim uhvati strah. Gubimo volju da išta pokušavamo, da išta mislimo i osjećamo, jer će nas Stojankini osjećaji nadživjeti, a smrti njezinih sinova u nama žive i živjet će življe od naših života. Pred njom smo krivi i odgovorni. Tom nas krivnjom i odgovornošću režim drži u stanju vječne ucijenjenosti. Sve dok se ne zarati, sve dok ne stigne nova sloboda i neka nova Stojanka majka Knežopoljka ne započne svoju tužaljku nad mrtvim sinovima.

Skender Kulenović bio je zagrebački student. Na vrijeme je pobjegao u partizane, i u vrijeme neprijateljske ofanzive napisao je Stojankinu poemu. Bila je to velika pjesnička gesta upućena stradanju Drugog. Kada o Drugome piše, pjesnik je slobodan da prekoviše kaže. Skenderu se, međutim, dogodilo to da ga vrijeme sravni sa Stojankom, i da mu se njezino zazivanje osvete vrati kao prokletstvo. Pjesnik je postradao od ruke svoje velike heroine.

Odavno Skrender već nije bio živ kada su u Prijedoru, a možda i drugdje po Republici Srpskoj, ulice koje su nosile njegovo ime preimenovane u ulice Stojanke majke Knežopoljke. Strašna je osveta u ime angažirane poezije.