dnevničko-putopisna proza

DAN PRVI

Srijeda, 12. oktobar 2016.

Sakarya, grad u istoimenoj provinciji, u regiji Marmara, na sjeverozapadu Turske. S prozora sobe hotela Balturk, gledam na polupraznu, jednosmjernu ulicu. Još uvijek je rano, osam je sati ujutro, i zrak se tek puni glasovima ljudi i brujanjem automobila. Tokom noći i ranog jutra, kiša je orosila cestu, pa je, nakon jučerašnjih 28 stepeni celzija, sada mnogo ugodnije. Inače, klima je ovdje blaga, spoj mediteranske i suptropske s jedne, te vlažnog kontinentalnog uticaja s druge strane.

U Sakaryu sam, skupa s još nekoliko pjesnika iz regiona, stigao jučer, na četverodnevni književni festival Sapanca, koji se ove godine održava šesnaesti put zaredom. Na istambulskom aerodromu Sabiha Gökçen, mene i Naidu Osmanbegović, pjesnikinju i univerzitetsku profesoricu iz Doboja, također gošću festivala, dočekao je naš domaćin i prevodilac, pjesnik Serdar Çelik. Po prirodi veseo i druželjubiv, Serdar je čovjek od pedeset pet godina, omalenog rasta, visokih zalizaka, guste, prosijede brade i neobično živih očiju. Dvadeset godina živio je u Kataloniji, uglavnom u Barceloni, gdje je emigrirao sredinom osamdesetih, bježeći od vojne obaveze. Govori katalonski, španski, portugalski, italijanski i engleski jezik, ima licencu kapetana kratke plovidbe i glasan, pomalo frenetičan smijeh koji vas naprosto tjera da se smijete s njim.

Na putu do Sakarye, vozimo se obalom Mramornog mora. Široka je to i namreškana površina indigo boje, po kojoj plutaju teški naftni tankeri i ribarske lađe. Uz samu obalu, u nizu od nekoliko kilometara, tiskaju se, sve jedno do drugog, postrojenja za preradu nafte. Ono malo naselja uglavnom je smješteno uz auto-put, s obje njegove strane. Mnoga od njih se, zapravo, još uvijek šire i izdužuju, a utisak je da se gradi bez nekog urbanističkog plana i estetskog principa. Poznat mi je i prilično blizak način i stil gradnje: kuće na jedan ili dva sprata, uglavnom od opeke i armiranog betona, s betonskim simsovima i krovovima na dvije vode. Većina ih je nedovršena, osposobljen je samo jedan dio, najčešće prizemni, dok su sprat ili potkrovlje ostavljeni za neka druga, bolja vremena.

Na recepciji hotela Balturk, djevojka tamne, anadolske puti daje mi ključ od sobe na prvom spratu. Hotel ima četiri zvjezdice, ali dok se uspinjem uskim stubištem, primjećujem da je već pomalo zreo za jednu ozbiljnu sanaciju. Kamenom obloženo stepenište je ponegdje otučeno, tapete izbledjele i na pojedinim mjestima zaguljene, a u dugačkom hodniku na prvom spratu nedostaje nekoliko šaltera. Tipična turska ležernost, rekao bih.

DAN DRUGI

Četvrtak, 13. oktobar 2016.

Sakarya je širok grad, s nekoliko simetričnih i lijepo uređenih avenija, na kojima se odvija gust saobraćaj. Okružena je sivom anadolskom ravnicom, malim poljoprivrednim imanjima, poljima kukuruza, plantažama dunja, kamenolomima i fabrikama različite namjene. Dalje, na jug, prema gradu Bileçik i srcu Anadolije, izrastaju visoka, krečnjačka brda i klisure obrasle šumom, kroz koje krči svoj put rijeka Sakarya, u ovo doba godine siva, skoro prljavo smeđa.

Iako prilično naseljena (blizu 900.000 stanovnika), Sakarya je, na prvi dojam, miran grad, jednostavne arhitekture, bez megalomanskih struktura od betona, željeza i stakla, tako karakterističnih za evropske gradove njene veličine. Sve je ovdje građeno na četiri, pet spratova iznad zemlje, i to prilično davno, rekao bih, pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga vijeka, ako je suditi po arhitektonskoj formi, neravnim cestama i oronulim fasadama. Minareti džamija, aščinice, čajdžinice, kafeterije, kebabare, male zanatske radnje i samoposluge utisnute u suterene i prizemlja stambenih objekata – sve je to prožeto osjećanjem grada koji živi svoj tihi, mirni život, ni nalik, recimo, gužvi i vrevi Istambula, udaljenog nešto malo manje od 150 kilometara ili sat i pol vožnje auto-cestom.

Sa svojim domaćinom, Talipom Avçijem, općinskim načelnikom za kulturu, jednim uglađenim mladim čovjekom, vozim se gradom. Lijepo uređeni parkovi, tek otvoreni kružni tokovi i tržni centri, dio su modernizacije grada koja uzima sve više maha, a koja je, zapravo, posljedica velikog nacionalnog ekonomskog napretka u posljednjih deceniju i pol. Centralne četvrti su prilično uredne i nakrcane automobilima. Ima tu svega: od starih do novih modela velikih svjetskih marki (Toyota, Audi, Wolkswagen, Hyundai) od koji mnoge u okolici imaju svoje velike, luksuzne salone. Ono čega uopće nema jesu biciklisti i motoristi. Svaki pokretni mašinski sklop ovdje ima minimalno četiri točka.

Talip, koji vrlo slabo govori engleski jezik, atipičan je turski vozač: smiren je, suzdržan i uglavnom se pridržava saobraćajnih pravila. Dok pričamo o Sakaryi, njenoj povijesti i kulturi, ponešto ga uspijem razumjeti. Grad je nekada pripadao Bizantijskom carstvu, a u 13. vijeku osvojile su ga Osmanlije. Zbog specifičnosti svog geografskog položaja, mnogim je vojskama i trgovačkim karavanama bio tek usputna tačka, s jedne strane na putu prema Stambolu i dalje, prema Evropi, odnosno s druge, na jug, prema Anadoliji i dubini azijskog kontinenta. Danas je to, prije svega, univerzitetski grad, s velikim brojem studenata iz svih krajeva Turske, Azije, ali i iz čitave balkanske regije.

S Naidom, Serdarom i Adnanom Özerom, umjetničkim direktorom festivala, navečer šetam ulicom Ankara. Vrijeme je toplo, parkovi su puni šetača, bašte kafića još uvijek su otvorene. Odsjedamo u restoranu Lemon Kültür, jednom od rijetkih mjesta u gradu gdje se može naručiti alkohol i čuti zapadnjačka muzika. Inače, Lemon Kültür naziv je satiričnog časopisa, neke vrste turskog Charlie Hebdoa: otud po zidovima restorana karikature koje na sarkastičan način opisuju javni i društveni život u Turskoj. Od Adnana, čija je izdavačka kuća punih pet godina izdavala taj časopis, saznajem da je on već godinama trn u oku konzervativnom dijelu turske javnosti, a pogotvo njenog vladajućeg političkog establišmenta. Često se, na njegovim stranicama, mogu vidjeti karikature najviših vladinih zvaničnika, uključujući i samog predsjednika, Rejepa Tayyipa Erdoğana.

Dok pijuckamo izvrsno tursko vino Idol, iz zvučnika dopire sonorni glas Amy Winehouse. Oko nas su uglavnom mladi ljudi u dvadesetim i tridesetim godinama. Mnogi od njih piju pivo i prilično bučno razgovaraju. Inače, grad se grčevito opire amerikanizaciji i pozapadnjenju u svakoj sferi društvenog života. Pa ipak, u njemu nerijetko možete naići na ugostiteljske objekte koji nose engleske nazive, poput caffe bara David’s People, gdje sam poslijepodne popio odličan esspresso.

S Adnanom i Serdarom pričam o svemu osim o politici.

„Posljednjih mjeseci to je ovdje škakljiva tema“, kažu mi, uz ljubazan osmijeh. Ipak, saglasni su u tome da je od presudne važnosti za budućnost Turske to što državni udar, koji je, sredinom jula ove godine, organizirao jedan dio turske vojske, nije uspio.

„To je velika pobjeda za tursku demokratiju“, složni su.

Lemon Kültür napuštamo malo iza ponoći. Ulica Ankara sada je skoro pusta. Iz poneke otvorene kafane dopire orijentalna muzika. Noć ima miris šećerne trske: to je zato što se u blizini nalazi fabrika za proizvodnju šećera. Vlasnici dućana iznose i na pločnik odlažu vreće pretrpane smećem i otpacima. Kroz otvoren prozor jednog automobila s kojim se mimoilazimo, dopire rap muzika. U njegovoj unutrašnjosti, četiri vesela mladića u potrazi za zabavom i noćnim životom – to je ovdje tako rijetka slika.

DAN TREĆI

Petak, 14. oktobar

Današnji dan obilježilo je putovanje naše male književne karavane u mjesto Teraklɪ, na jugu provincije, udaljeno na sat i pol vožnje autobusom od Sakarye. Ni selo ni grad, Teraklɪ je mjestašce dosta bogate prošlosti, bačeno u njedra surih anadolskih planina. Osnovano je još u helenska vremena i tada je nosilo ime Dablar. Kasnije su ga Osmanlije priključile Otomanskom carstvu. Stare, ali svježe renovirane kuće, građene u orijentalnom stilu, s visokim pročeljima, pravougaonim drvenim prozorima i doksatima, još uvijek se mogu vidjeti na svakom koraku. Danas uglavnom služe kao muzeji ili mjesta na kojima se organiziraju kulturni događaji.

Ulice Teraklɪja su uske i pretrpane trgovcima. Petak je, pazarni dan, pa se nudi i prodaje sve – od voća i povrća (dominiraju žute, mesnate anadolske dunje), preko organskih proizvoda (džemovi, marmelade, sirevi) do različitih antikviteta, rezbarija, bižuterije, pravog nakita, kuhinjskog pribora, sve do orijentalnih odjevnih predmeta. Centralno mjesto zauzima mali trg na kojem se nalazi pozlaćena Atatürkova bista. Okolo su klupe i betonske kaskade, koje natkriljuje nekoliko gusto zasađenih crnogoričnih stabala. U vrijeme kada stižemo u ovo mjestašce, a to je rano predvečerje, trg je skoro potpuno prazan. Tek na jednoj od klupa sjedi ulični svirač i prstima prebire cümbüş, tradicionalni turski žičani instrument. Njegov lelujavi, istočnjački glas tužno odzvanja u vedrom oktobarskom predvečerju. Oko trga su se natiskale male konobe i čajdžinice, s nekoliko uglavnom starijih ljudi koji nas znatiželjno posmatraju kroz zastakljene izloge.

Večeramo u jednom orijentalnom restoranu, na padini s koje se pruža otvoren pogled na naselje. Bakarno sunce pali ovlaš ožutjele krošnje i stvara odbljeske na prozorima. Na štriku susjedne kuće suše se haljine. Predvečerjem odjekuje ezan i nekoliko ljudi upravo ulazi u džamijsko dvorište. Po doživljaju urbanog prostora, po nošnji ovdašnjih žena i držanju muškaraca nije teško pretpostaviti da je vjera ovdje osnovni princip života. Njoj je sve podređeno, po njoj se sve ravna i sve mjeri.

Za večeru nam mladi konobari, još uvijek dječaci u otomanskim odorama, poslužuju tradicionalne domaće specijalitete: sogan-dolma, pilav s orasima i suhim sirom, keške, slatko od tikve i, naravno, baklava. Vrlo prijatni i poznati mirisi vraćaju me u djetinjstvo, u malo selo nadomak Stoca, gdje sam proveo prvih sedam godina života. Moja nena, Saja, poznavala je recepte za sva ta jela, koja, otkako je umrla, u mojoj porodici više nema ko da spravlja.

Nakon večere, ponovo silazimo na trg. Prije samog čitanja, domaćini nas po ko zna koji put goste čajem u jednoj čajdžinici. Tu me pronalazi ružna vijest: kurdski separatisti ispalili su dvije rakete na Antalyju, poznato ljetovalište na obali Sredozemnog mora, udaljeno nekih 430 kilometara od Sakarye. Na sreću, nije bilo žrtava. Niko zbog toga ovdje ne pokazuje pretjerano uzbuđenje. Nesređeni računi s Kurdima i rat u Siriji sastavni su dio turske svakodnevnice.

U autobusu, pri povratku u Sakaryu, raspravljamo o današnjoj odluci Nobelovog komiteta da ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost dodijeli Bobu Dylanu. Adnan Özer izdavač je Dylanovih Hronika za tursko tržište. Za njega i njegovu izdavačku kuću odluka Nobelovog komiteta ima poslovnu pozadinu. Zanimljiv je, uopće, taj njegov istančani izdavački osjećaj: Özer je bio prvi turski izdavač nekolicini pisaca godinama prije nego su postali nobelovci. Među njima su bili Saramago, Llosa i još neki drugi. I dok se u autobusu živo raspravlja o tome može li se uopće Dylanovo književno djelo valorizirati bez njegove muzike, Adnan nam se mudro osmjehuje i zadovoljno trlja ruke.

U Sakaryu stižemo nešto poslije jedanaest sati uvečer. Ulice su skoro prazne, iako je petak i sutra je vikend. U jednom obližnjem marketu, kupujem vrlo dobro tursko pivo Bomonti. Flaša od 0,33L košta 6,50 turskih lira ili 3,25 KM. Serdar, koji mi pomaže pri kupovini, kaže da je, u odnosu na druge proizvode, alkohol u Turskoj prilično skup. Vlada je nedavno nametnula nove poreze na alkoholne proizvode, pa su konzumatori alkoholnih pića jako nezadovoljni. Uzimam pivo i odlazim u sobu, jedva čekajući da se domognem kupke i kreveta.

DAN ČETVRTI

Subota, 15 oktobar

Posljednji dan festivala održava se na obali jezera Sapanca, po kojem festival i nosi ime. Radi se o vjerovatno najatraktivnijoj destinaciji u čitavoj Sakarya provinciji. Iako je turistička sezona na izmaku i već završava, na jezerskom keju još uvijek se mogu sresti šetači iz raznih krajeva Turske. Iz okolnih restorana dopire tiha orijentalna muzika. Između njih, zbijaju se kičasti štandovi s bižuterijom, raznim drangulijama i dječijim igračkama. Zrak je nešto svježiji nego u samom gradu  i ispunjen je mirisima svježe ribe, prženog kukuruza, snažnih orijentalnih začina i vegetacije. U jednom zatonu, zaraslom u visoku travu, primjećujem jato gusaka. Obližnja šuma, tamna i gusta, tek je počela da poprima boje jeseni.

Tokom večeri upoznajem mladu studenticu iz Breze, Azru Kadrić. U kratkom i ugodnom razgovoru, kaže mi da na ovdašnjem univerzitetu ima jako mnogo studenata iz Bosne i Hercegovine.

„Pozdravi ih sve“, kažem joj u šali, na rastanku.

„Pozdravite vi meni moju Bosnu“, odgovara ona, već odlazeći.

A ta Bosna, čini mi se, nije toliko daleko koliko to kažu geografske mape. Što zbog povijesnih veza – veliki broj bosanskohercegovačkih muslimana, koji je krajem devetnaestog vijeka, s odlaskom osmanlijske vlasti, stigao u Tursku, tadašnja je turka vlast naselila upravo u ovu regiju – što zbog kulture, odnosa prema tradiciji i srdačnosti ljudi, čini mi se kao da sam još uvijek u njoj: samo sam jedan grad zamijenio drugim.

Ta istost između Sakarye i bosanskih gradova od samog početka me pomalo zamara, oduzima mi doživljaj susreta s novim i nepoznatim – toliko je izražena i očita da se teško privikavam na nju. Olinjale fasade i napuštene kuće, ruševni i dotrajali krovovi nakićeni satelitskim i analognim antenama, skromno odjeveni ljudi u prolazu, prekrivene žene s najlonskim kesama iz kojih viri lisnato povrće, zamišljeni starci koji izlaze iz džamija s rukama na leđima – sve su to motivi iz bosanskih gradova, koje je u Sakaryi nemoguće ne primijetiti.

Dok odlazimo, raskuštrane oblake na nebu već guta bistra jesenja noć. Prohladni vjetrić kojeg osjećam na licu nedovoljan je da zatomi osjećaj vrućine kojim mi je tijelo prožeto otkako sam stigao u ovaj grad. Iza nas ostaje jezero, mirno, mračno, obrubljeno svjetlima okolnih naselja i natkriveno zvijezdama. Vrijeme je da krenem kući, pomišljam, od koje kao da nisam ni išao.

FOTOGRAFIJE:

Sakarya, jednog oktobarskog poslijepodneva 2016. Pogled na kružni tok ispred caffe bara David’s People.

*

Jedan od najvažnijih kulturno-historijskih spomenika iz bizantijskog perioda, svakako je Justinianov most. Nekoliko puta obnavljan i renoviran, most je sagradio rimski car, Justinian između 558. i 562. godine nove ere. Dug je 384 metra. Na njegovom kraju, nalazi se kamena arkada, jedini preživjeli ostatak nekadašnje kapelice. Most je premošćavao potok Çark, koji je odvodio vodu iz jezera Sapanca do rijeke Sakarya. Svojevremeno je povezivao Konstantinopol s istočnim provincijama Istočnog rimskog carstva. Danas je turistička atrakcija. U trenutku kada  stižemo do njega, a to je u kasnim prijepodnevnim satima, on je potpuno pust. Tek dva upravo vjenačana bračna para svečano poziraju fotografima. Za uspomenu i dugo sjećanje.

*

Teraklɪ

*

Na slici do mene je Aldo Kliman, pisac koji već trideset godina živi u Puli. Rođen je u Skoplju, od oca Istranina i majke Makedonke. U Skoplju je studirao, radio i živio sve do sredine osmadesetih, kada odlazi u Istru, u jedno malo mjesto odakle korijene vuku njegovi preci. Zastupljen je u mnogim hrvatskim i makedonskim antologijama. Svojevremeno je imao i izdavačku kuću, a prijateljevao je i s pokojnim Mirkom Kovačem, koji ga i spominje u svojoj prijepisci s Filipom Davidom, objavljenoj pod naslovom Knjiga pisama 1992. – 1995.

From: The Balcans Dictionary, Brussels 2511, 99th unrevised edition

Jugoslaven = You go schlafen!

Onaj život u “miru, slozi i rahatluku”, onaj “kao nekada”, onaj koji je bio uspostavljen pod “komunističkom diktaturom” ostao je, nažalost, za nama, i to zauvijek. I jedino što nam ostaje, kad vidimo koja su ološ ovi današanji demokrati, jeste da uzdahnemo: “Đe si, Diktaturo, stope ti ljubimo!” I ostaje nam da disciplinovano robujemo našim pljačkašima i da strancima budemo krotka kolonijalna raja.
M. Vešović

Svet je, u njegovom doživljaju, s neke druge strane brda a ne u njegovom svetu, kao svetu palanke koji je, u tom smislu, ne-svet.
R. Konstantinović, Filosofija palanke

Prije nekoliko tjedana pretražujući obiteljsku arhivu – dokumente, izvode iz matične knjige rođenih, smrtovnice, vjenčane listove, diplome i sve ono što se nakupi tijekom interakcije tri generacije jedne obitelji i njenih članova sa državnim birokratskim molohom (točnije više njih jer vjerujem da nisam prvi koji prihvaća usud, igru slučaja ili samoispunjujuće proročanstvo da se na ovim prostorima čovjek u jednoj državi rađa, u drugoj živi a u trećoj- umire ) naišao sam na dokument čiji me sadržaj udario u pleksus izazivajući mučninu, zatim srdžbu da bi se na kraju kristalizirao u rezignirano ogorčenje izopćenika. Na vrhu tog strašnog, hladnog, distanciranog i nemilosrdnog dokumenta kočoperio se hrvatski grb ispod kojeg je pisalo: „Republika Hrvatska, Ministarstvo unutrašnjih poslova“, broj spisa i datum: 15.3.1993. Bila je to suhoparna sudska presuda koja zadire u samu bit onoga što me odredilo, natjeralo i naučilo da prihvatim ono što jesam – apatrid. Otpadnik. Drugi. Taj je dokument stručnim, birokratskim frazama obraćajući se mojoj Nani a posredno i meni poručio kako ovdje nemam što da tražim i sa zakonom kao vrhunaravnim autoritetom zaključio kako je najbolje da čitava familija, „neprijateljski, miješani okot“, bez puno buke jednostavno – nestane.

U isto vrijeme kada su ljudi iza ovog dokumenta određivali sudbinu moje familije i zemlje u kojoj sam se rodio, sve što sam mislio da jesam rasulo se u paramparčad i počeo sam s mukom da se orijentiram među razvalinama privatnog i kolektivnog „jučerašnjeg svijeta“. Nekoć zadani, vanjskim okolnostima i odrastanjem uvjetovani osjećaj pripadnosti počeo se osipati, rastakati i nestajati. Štoviše tek nakon što su se začuli prvi pucnji, započeli prvi sukobi i prerezani prvi vratovi, nakon što su se u kosti uvukli prvi strahovi počeo sam razmišljati tko sam zapravo, koliko je dvanaest godina Jugoslavije, djetinjstva i mira odgodilo vrijeme da se suočim sa vlastitom pripadnošću, odnosno nemogućnošću da prihvatim uski nacionalni tor koji mi je tih sudbonosnih godina namijenjen. Do tada o nacionalnoj pripadnosti nisam razmišljao. Izgubljena nevinost, iščezla naivnost, djetinja perspektiva rasula se u skladu sa razaranjem gradova i ljudi. Bio sam Jugoslaven bez ostatka, ali toga zapravo nisam bio svjestan. Da me netko pitao – kao što je tada bilo popularno i zlosutno – tko sam? gordo bih mu odgovorio da sam slobodan poput albatrosa, da želim provesti sezonu u paklu, jašući u crvenoj konjici, vratiti se opor i surov sa oblakom u hlačama kupljenim u dućanu cimetove boje. Divio sam se boemiji i ahasverskoj sudbini pjesničkoj. Pijani brod, noć nalik čudovištu sa tisuću očiju, moja sestra – život, dvanaestorica – sa svakom od ovih metafora, sa svakom od ovih pjesničkih slika intuitivno sam se identificirao. Osim što sam po prirodi vlastitog stilskog višeglasja Jugoslaven, internacionalist, kozmpolit i stanovnik planete, ne zaboravljam ni vlastiti antifašizam i socijalizam kao etapu u razvitku ljudskog roda i vlastite familije – ne komunizam kakav su provodili veliki proroci revolucije do koljena zaglavljeni u krvlju poškropljenom sibirskom snijegu ili u tami sumpornih rudnika koje nam otkrivaju „Priče sa Kolime“, ne ni maovsku verziju a kamoli sjevernokorejsku. Ideju socijalne jednakosti koja isključuje staljinizam a proizlazi iz etičkog izbora da se suprotstavim tmini, izbora olakšanog kontekstom obiteljske povijesti i ponašanjem bližnjih u drugosvjetskom pokolju.

S druge strane, baka Magdalena, principijalni lik ove krhke i kratke historije, bila je četrnestogodišnja djevojčica kada je započeo 2. svjetski rat. Rođena u bogatoj prokljupanskoj trgovačkoj obitelji, doživjela je sve blagodati buržoaskog života, svirala klavir kojem ju je – kao uostalom i svemu drugom – poučavala guvernanta. Njen je stariji brat Stojan upravo upisao pravo, a Nana i njena sestra Milica gledale su ga kao heroja. Tako im je s vremena na vrijeme povjeravao važne zadatke. Nana nam je kasnije pripovijedala kako su njih dvije djevojčice iz „boljih“, dobrostojećih kuća švercale komunističke pamflete, proglase i pozive na ustanak – materijale iza kojih je stajao komunistički štampar Stojan Stefanović zvani Bata, njihov stariji brat. Štamparija – ili po partizanskom ilegalnom žargonu „tehnika“ – nalazila se na tavanu obiteljske kuće trgovca Lazara Stefanovića i njegove supruge Panajotović, Grkinje čije je pravo prezime bilo Panaiotos. Ne treba napominjati previše da nitko u kući nije znao za štampariju. Ne želeći svoje najbliže pretvoriti u saučesnike, niti Švabama i nedićevcima dati izgovor da se s njima zvjerski obračunaju, Bata je svoj agitatorski, ilegalni zadatak dvije godine diskretno izvršavao. Nana nam je pričala o danima kada je po Batinom nalogu švercala komunističku propagandu pravo preko trga „punog Nemaca“. „Nemoj da ideš pokrajnjim ulicama, nemoj da se ponašaš kao da nešto skrivaš, budi oprezna i sigurna u sebe.“ Batina se strategija pokazala uspješnom. Donekle.

Nakon nešto manje od dvije godine Gestapo je u suradnji sa lokalnom policijom uhapsio njega i nekolicinu drugova. Odveden je na sjever u koncetracijski logor Bergen-Belsen gdje je umro. Nana, njegova mlađa sestra i „suradnica“, nikada nije otišla da mu traži grob. Ne zna se gdje je pokopan. Vjerojatno u masovnoj grobnici. Nikada Nana nije otputovala u Norvešku, nikada nije stajala ispred spomenika žrtava, nikada nije ušla u krug logora. Ali ga je spominjala do kraja života. Siguran sam da je svakog dana umirala pomalo, tisućama malih smrti, tumarajući u mislima norveškom divljinom, njena sitna crna prilika kao upitnik u nepreglednoj bjelini.

Meni danas preostaje da s vremena na vrijeme potražim njegovo ime na popisima „Streljanih, ubijenih i umrlih interniraca sa područja jugoistočne Srbije u koncentracionim logorima Norveške“ na sajtu Crvenog krsta. Proučavam svjedočanstva i dokumente u kojima se opisuje logoraška svakodnevica, zamišljam Batu u onoj strašnoj prugastoj uniformi, čitam kako su svoj borbeni duh održavali jugoslavenski zarobljenici, nadam se spomenu, bilo kakvom tragu koji bi mi otkrio nešto više od monotone liste imena.

Nikada nisam niti pomišljao da bih mogao biti nešto drugo. Nešto-uže. Moje je jugoslavenstvo bila prirodna posljedica etničke polimorfije što se nalazila u srži države sastavljene od biskih naroda koji govore varijantama istog jezika i čije se tradicije isprepliću. Uživao sam u stilskom višeglasju i vlastitoj komplikovanosti. Filip David u „Kući sećanja i zaborava“ pita: Šta čini „jevrejstvo“? Ko je, uopšte, Jevrejin? Pre svega onaj koga drugi vide kao Jevrejina.“ Tako sam postao Jugoslaven jer me okolina Jugoslavenom doživljavala.  Također, slijedeći misao Marine Cvetajeve iz 1930-ih da su u „ovakvom svetu svi pesnici Jevreji“ ogledavši se oko sebe, u simulakrume individua koji su se ostvarivali samo kao pripadnici određene nacije, u društva čiji se identitet zasnivao po onome što nisu – bilo to Srbi ili Hrvati – shvatio sam da usprkos kamuflaži koju mi je pružalo čudno ali nesrpsko prezime Strašek u očima drugih mogu biti samo jedno, a to je Jugoslaven. Intuitivno sam znao da nije bitno kako se ja osjećam. Jedini zakon bio je mišljenje društva (nacije). A oni su znali da sam jugoslavenski otpad. Ja nikada nisam znao kako da steknem pravo i kažem: „moj narod“. Koji je to narod moj i po kojim kriterijima se to određuje?  Da li osoba to zna i osjeća u utrobi ili je to nešto što se stiče, nešto do čega treba doći-napornim i ozbiljnim radom? Ionako sam se grozio većine pa ipak dobro se sjećam kada sam prvi put osjetio vlastito jugoslavenstvo. Ne morate mi vjerovati, ali do 12. godine života, 1990., nisam nikada razmišljao o vlastitom etničkom identitetu. Tek kada su počela prebrojavanja zrnaca krvnih, a pripadnost naciji postao imperativni izbor svakog čovjeka počeo sam se raspitivati tko sam etnički, kojem plemenu pripadam, tko su mi preci. I došao sam do zida. Jedina nacionalnost s kojom sam se mogao identificirati bila je ona nepostojeća, nadnacionalna -jugoslavenska. Ali kako sam mogao pomiriti etničko višeglasje češkog i slovenskog, hrvatskog i srpskog, grčkog i židovskog porijekla? Tu je naravno i pitanje religije – odgojen sam kao ateist, a Bibliju, Kuran i Vede čitao sam kao literaturu. Kao što sam uživao u starogrčkoim mitovima tako sam iščitavao i biblijske priče i kao antičke junake doživljavao starozavjetne proroke, Isusa i Muhameda. Dakle niti u religijskom smislu ostah-neodrediv.

Jedino rješenje, ma koliko opasno i suprotstavljeno zapjenjenim govorima nacionalističkih političara, jedini mogući odgovor bio je da sam – komplikovan . I tako sam shvatio da pripadam malom, ekskluzivnom, ugroženom, od svih strana proganjanom „narodu“ koje ne povezuje etničko porijeklo već svjetonazor, kozmopolitizam, kulturni afiniteti, otvorenost, pojedinačnost, tolerancija i želja da se vidi što je sa one strane brda, stilska polifonija, za nacionaliste- „muzika samog pakla“. Mnogi od ljudi sa kojima dijelim taj imaginarni svijet jugoslavenstva otputovali su ili pobjegli u svijet svjetskog duha, duha bezbrojnih mogućnosti, duha stilskog višeglasja. Daleko od zatvorenog duha palanke.

Otada sam proždirao sve što je moglo potvrditi ovaj izbor bez izbora, sve što je činilo mogućom ideju jugoslavenstva – ne političkog, ne etničkog već idejnog, multikulturalnog – komplikovanog. Uz pripadnost koju sam osjećao prema zemlji koja je nestajala dok sam se tražio, gotovo sve što sam čitao, slušao i gledao učvršćivalo je komplikovanost kao odgovor unificiranom, uniformiranom etničkom identitetu iza kojeg su hulje skrivale prave motive – masovnu pljačku i prisvajanje društvenih dobara. Svaki pisac sa ovog prostora kojem sam se divio bio je „jugoslavenstvujušč“ već po izostanku mržnje prema drugome. Čitajući kao adolescent Krležine „Zastave“ lik u kome sam se prepoznao bio je Kamilo Emerički. Čitajući Kišev esej o nacionalizmu ježila me preciznost kojom je 20 godina prije ratova 90-ih autor „Časa anatomije“ opisao mentalitet, karakter i psihološki profil po kojem se nacionalist prepoznaje. Kada sam nešto kasnije pročitao „Filosofiju palanke“, sve se poklopilo – Konstantinović je 50 godina ranije opisao duh vremena koje živimo, duh koji vlada društvima nesvršenih istorija, u sebe zatvorenih, ne-istorijskih, jedno-obraznih, stilski i idejno ograničenih društava koja postoje samo dok postoji i percepcija izabranog neprijatelja. I njegova mržnja koja opravdava „našu“, njegova „drugost“ koja je ništa drugo do li dokaz naše ispravnosti. Radi se simbiotskom odnosu. Između naroda i nacionalizma. Između naroda i „drugog“. Osjećao sam prezir prema ljudima koji nesposobni da se ostvare kao pojedinci vlastiti značaj zahvaljuju etničkoj grupi kojoj eto pripadaju iako na to nisu imali nikakva utjecaja. O kako mi se gadio njihov ponos. Kako mi se gadilo njihovo prisvajanje domovine i boga. „Upoznali smo odvratne, vidjeli – glupe, vrijeđali su nas nepismenom ohološću, nasiljem i pohlepom  pa ipak i uprkos svemu nismo zaboravili na osnovne ideje koje oblikuju povijest i društvena uređenja, ideje jednakosti, bratstva i slobode.“

Nana nas je, uplašena kasnonoćnim pozivima i prijetnjama, molila da se uklopimo, kamufliramo i ne ističemo. Gledao sam kako prijatelje, poznanike i susjede sa muslimanskim ili srpskim prezimenima šikaniraju, kako u najboljem slučaju postaju prozirni ili nevidljivi, a u najgorem nestaju da se više ne vrate, gledao sam kako ih u ratna vremena balijama i četnicima zovu u lice, a nakon rata – iza leđa. Gledao sam kako lebde u međuprostoru, ni tu ni tamo, osuđeni da kao pelivani, na užetu razapetom iznad ništavila, drhtavim korakom pokušavaju pomiriti raščerečenost svoga bića, svoju višestrukost, različitost i samoću. A znao sam da iz “ničije zemlje” izlaza nema jer nacija ne trpi – “ostatke”. Vidio sam kako im čine nepravde samo zato što su “drugi”. Svjedočio sam njihovoj nesreći i osjećao kako im pripadam. Ne mislim da je sreća što se ne prezivam Stefanović iako sam, sa određene vremenske distance, siguran kako mi je opskurno prezime Strašek, sa svojim slovenskočeškim prizvukom, olakšalo život u ovoj i ovakvoj državi, u društvu svedenom na dvije riječi – “Bog i Hrvati”.

I kako je rat odmicao sve mi je bilo jasnije da hrvatstvo i srpstvo za masu predstavlja imunitet od krivnje zbog svake pa i najgore počinjene opačine. S vremenom sam primijetio i nacionalističke elite, glasne na riječima, a zapravo „profesionalne Hrvate/Srbe/Slovence“ čiji je pravi cilj izvršiti krvavu diverziju i iskoristiti vrijeme dok društvo svoje napore, živote i pažnju usmjerava u ratnu stihiju i za to vrijeme (ratno) profitirati, obogatiti se prisvajanjem društvenog vlasništva, kupati se u jacuzziju plaćenom suzama, razaranjem, smrću, egzekucijama, mržnjom, krvlju i posvemašnjom bijedom. Uz nacionaliste Kišove to su oni kojima je čitava bratoubilačka orgija prilika za zaradu, za bogaćenje. Svi političari od rata do danas svoju korupciju i inkompeteciju prikrivaju glasnom retorikom mržnje prema „drugome“, odabranom neprijatelju, uzroku svih „naših“ problema i nedaća. Kada ih uhvate u ordinarnoj krađi, kokošarenju javnim dobrom spremno započnu ukazivati na krivnju ove ili one etnije. A svaka od etnija svojim je izborom tu gamad dovela na vlast i od tada gamad vrlo dobro shvaća da je alibi, opravdanje, distrakcija izvediva zazivanjem rata, povijesti i međuetničke mržnje. Tako Radovanu Karadžiću „Na Drini ćuprija“ postaje nacrt i „objašnjenje“ svega što čini. No, najstrašnija je spoznaja da niti danas, četvrt stoljeća kasnije, ova laža i dalje izvrsno kotira. Nove nacionalne političke elite brzo su shvatile da su im krvave, lopovske ručetine slobodne dok god se masom može manipulirati a mržnjom manevrirati. I siguran sam da prešutno, uz diskretan stisak ruke, smiješak ili zagrljaj, jedan drugome priskaču u pomoć i preuzimaju štafetu. A tada se u sve umiješa slučaj, elementarne sile našeg planeta i odjednom segregacija, mržnja, nacionalni mitovi prskaju poput čireva, a mase pokazuju dobrotu, solidarnost, bratstvo. Poplave u BiH pokazale su da pred bijesom prirodne katastrofe padaju razlike, nestaju mržnje a mitovi postaju magla. Čovjek je u biti dobar. Čovjek je društveno biće. I potrebno je uložiti novac, vrijeme, čitavu propagandnu mašineriju da bi se čovjeka svelo na nacionalistu, palančanina, mrzitelja. No ti se okovi odbacuju kada je u pitanju pomoć susjedu i komšiji, kada se pred primordijalnom katastrofom treba da spašava bližnje, one u njevolji. U ovakvoj situaciji kod svakog suosjećajnog ljudskog bića budi se bazični moral, razlika između dobra i zla.

Svakog smo tjedna moj brat i ja išli na ručak kod Nane. Uvijek je brinula. Briga je bila neodvojiva od onoga što je bila. No nikada ju nisam vidio tako zabrinutu kao za vrijeme rata. Izbjegavala je da priča o bratoubilačkom džumbusu što se odvijao vani, daleko od stola za kojim nas je gostila. I nakon nekog vremena, brat i ja smo slučajno primijetili da čim pređemo prag Naninog stana počnemo da dačemo, da govorimo bre, da ju oponašamo. Možda smo to na početku radili iz ironije, nesvjesno, no nakon što smo toga postali svjesni, počeli smo u Naninom prisustvu da se jezično natječemo s njom. Koliko je samo riječi, izraza i narodnih uzrečica ušiveno u moju svijest, moj govor, moj vokabular?

A njena briga? Njena vječna briga? Nije se razbacivala pitanjima identiteta, ušutjela bi kad smo spominjali politiku. Umjesto toga uvijek je brinula da će nam biti hladno, da smo gladni, da nam nešto fali. Utkala je sate strepnje u rukavice, kape i šalove koje nam je neprestano poklanjala. Proheklala je smrt dvije kćeri, ratove devedesetih i privatizaciju, anonimne telefonske prijetnje, proheklala je i pokušaj da joj oduzmu državljanstvo. Danas mi se čini kako je jedan dio nje – koliki? ne znam – osjećao krivnju što je na nas prenijela „srpsko prokletstvo“ i nije se usuđivala da o tome govori. A izbjegavajući s nama razgovore o ratu i politici, o identitetu i komplikovanosti, možda se nadala da ćemo nekim čudom zaboraviti. Znam da je od raspada Jugoslavije do smrti čitala Feral i Novi list iz kojeg nam je svakog tjedna čuvala prilog iz kulture Mediteran. Bila je vrlo dobro svjesna klime koja je vladala u ratnom Zagrebu. Pa ipak, nije htjela da brinemo za nju pa je tako uporno brinula za i umjesto nas.

Otkako sam naišao na presudu kojom je Nana prestala biti hrvatski državljanin, pitam se što je mislila? Što je osjećala? Bijes? Strah? Prkos? Siguran sam da se živa ne bi dala otjerati. Iako pamtim zabrinutu, plašljivu staricu, sve što znam o njenom životu, sve što sam naučio u vrijeme koje smo proveli zajedno, govori mi da nikada ne bi mogla ostaviti žive unuke i mrtve kćeri. Na Batin grob nikada nije otišla jer nije znala gdje je. Na grob svojih kćeri odlazila je svaki tjedan do kraja života. Možda se ta kod staraca tako česta, pomalo morbidna i tužna opsesija sa nekoliko kvadratnih metara zemlje i mramornom pločom iznad nje i rodila iz krivnje što nikada nije otišla da vidi gdje su joj nacisti – majku im jebem – ubili brata.

Pedeset godina kasnije nova verzija fašizma, nacionalističkog, odlučila je da ju protjera iz zemlje u kojoj je provela život, zemlje koju je osjećala svojom. Ne znam da li je itko od ljudi koji su o slučaju Magdalene Horvat, rođ. Stefanović odlučivali znao išta o njoj, njenom životu, njenom prkosu i njenoj tuzi zbog koje nikada nije otišla.

Evo kako država objavljuje presudu koja se bavi temeljnim ljudskim pravom, jednim od najintimnijih pitanja ljudskog života: „Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Hrvatske temeljem članka 36. i 30. stavka 2. i 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine RH“ broj 53/91.) u svezi sa člankom 263. stavka 2. i članka 269. stavka 2. Zakona o preuzimanju Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine RH“ broj 53/91.), rješavajući po pravu nadzora u predmetu Magdalene Horvat iz Krapine, P.Zrinskog i K.Frankopana 14, općina Krapina, radi upisa u knjigu državljana, donosi:

RJEŠENJE

I. Ukida se nalog broj:511-16-31-4-249/92 od 05.02.1992. godine Policijske stanica Krapina i odbija se zahtjev za upis u knjigu državljana temeljem članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu Horvat Magdalene iz Krapine, P. Zrinskog i K. Frankopana 14, općina Krapina.

II. Danom dostavljanja ovog rješenja stranci prestaje valjanost svih dokumenata (domovnice, osobne iskaznice, putovnice) izdatih temeljem ukinutog naloga, pa je stranka dužna ta dokumenta odmah po prijemu rješenja vratiti Policijskoj stanici Krapina.

Ovako počinje dokument kojim je mojoj Nani odbijeno državljanstvo – hladnim, neopozivim, birokratskim sječivom jezika kojim je trebalo maligno tkivo odstraniti prije nego što njena „drugost“ metastazira i inficira zdravi korpus hrvatskog nacionalnog bića. Iz ovih se rečenica može iščitati da je Magdalena Horvat, rođ. Stefanović, nakon raspada Jugoslavije zatražila i dobila domovnicu i ostale dokumente, no samo godinu kasnije pokrenuta je destilizacija, deratizacija, čistka hrvatskog društva od zaostalih „sumnjivih“ elemenata. Jedan od njih bješe i moja tada šezdesetsedmogodišnja Nana postavši – nakon 40 godina provedenih u republici iz koje je nastala Neovisna Država Hrvatska – suvišna. I ma koliko je jezik presude suhoparan, distanciran, stručan i zagušen pravnom terminologijom lako je providjeti koprenu fraza i „prevesti“, svesti ovo Rješenje na jedan, devedesetih popularan urlik: Marš iz Hrvatske! Pola stoljeća nakon Budakove mržnjobudnice upakirane u stihove i ovdje između redaka piše: „Bjež’te psine preko Drine!“.

Dakle, moja baka Magdalena, udovica partizana i Hrvata Vilima Horvata i majka dvije kćeri, nakon što je ovdje provela čitav radni vijek u knjižnici sudjelujući u pothvatu nesebičnog širenja pismenosti i znanja, nakon što je pokopala muža, a zatim i dvije kćeri nad čijom je grobnicom svakotjedno bdjela, početkom 1993. prima dokument kojim se obavještava da ovdje ne pripada, da joj niti jedan dokument ne vrijedi i da kao srbočetnički agresor može zahvaliti sv. Savi što joj nisu poslali u posjet Mikolu i Nimca, ili neke druge heroje slične ovim Merčepovim bitangama i probisvijetima krvavih ruku.

Nana je tada živjela u Zagrebu sa svojim drugim, nevjenčanim mužem pa ovo rješenje nije odmah stiglo do nje. Primitak je potpisao susjed Hrvat i u hodniku ispred njenog krapinskog stana i zatim poslao u Zagreb. No ovaj je dokument samo nastavak iste atmosfere, u pravne fraze pretočena mržnja i prijetnje koje je od početka rata Nana primala od pravih, hrabrih Hrvata putem usrednoćnih, anonimnih telefonskih poziva u kojima bi joj nepoznat netko naređivao da bježi ili će ju, kako se tada govorilo, „progutati mrak“. Ratne godine bile su za Magdalenu Stefanović godine straha, prikrivanja i pokušaja da se bude nevidljiv.

Često je u mjesecima prije smrti spominjala, miješajući strah i humor, svoj susret s „ustašom“ u kupeu vlaka Zagreb – Krapina. Naime, negdje 1991. Nana je već ostala bez starije kćeri Mire i svaki je tjedan putovala iz Zagreba u Krapinu da obiđe svoje pokojnike – muža i kćer. I na jednom od tih putovanja u njen prazan kupe ušao je hrvatski branitelj koji je putovao kući s ratišta. Nana je problijedila. I imala je zašto. Jer i nakon 40 godina života u Hrvatskoj Nana je govorila jezikom svog rodnog Prokuplja. Kada je kraj nje sjeo vojnik, htjela je propasti u zemlju. Izbjegavala je njegov pogled očajnički zureći u knjigu u svom krilu. Pa ipak, vojnik je, vidjevši njenu crninu, postao znatiželjan. Pitao je kamo ide? Nana se isprva snebivala, pokušala pristojno i kratko odgovoriti vrstom neutralnog jezika. Vojnik se nije dao smesti. Bio je uporan. Po crnini je zaključio da ide u posjet mrtvima. I dok je Nana pokušavala odgovarati kratkim rečenicama, vojnik se raspričao, izvadio bocu rakije i ponudio. Nana se isprva snebivala, no strah i drhtavica naveli su da otpije nekoliko gutljaja. Vojnik je počeo opisivati vlastiti razlog za put, a nakon nekoliko dobrih gutljaja već je živopisno objašnjavao svoje pustolovine, borbe sa „srbočetničkom soldateskom“ između psovki pojašnjavajući da nisu „svi Srbi isti“, da se neki od njih bore na hrvatskoj strani, itd. Nakon isprike zbog pitanja, vojak se zanimao da li gospođa možda ide u posjet poginulom sinu. Nana je otpila gutljaj i na prokupljanskom dijalektu objasnila da ide na grob svoje kćeri i muža. Sa zebnjom je iščekivala reakciju sugovornika, no on ili nije čuo Naninu ekavicu ili je džentlmenski prešao preko nje. I tako su sa svakim gutljajem dvoje putnika, hrvatski branitelj na povratku s fronta i udovica u posjetu mrtvima, počeli sve opširnije razgovarati, sve slobodnije izražavati stavove o ratu, politici i obiteljskim pitanjima. Nana je kasnije pričala da joj se činilo kako vojnik vrlo dobro zna da ona pripada neprijateljskom narodu, ali je iz nekog razloga odlučio preko toga preći. Ipak i dalje je drhtala, pogledavala njegov kalašnjikov naslonjen na fotelju, i pokušavala da bira riječi i izbjegava „dakanje“. Nije bilo potrebno. Kada je došlo vrijeme da siđe stanicu prije Krapine, srdačno su se pozdravili, vojnik je krenuo i kada je izašao Nana je duboko izdahnula osjetivši olakšanje. No, vojnik je iznenada pomolio glavu i uz smiješak ju upozorio da pripazi i da pokuša više šutjeti jer nisu svi hrvatski branitelji tolerantni kada je u pitanju ekavica. Pitao je da li ga prepoznaje. Nana je zurila u lice tog mladića, no nikako se nije mogla sjetiti. Vojnik se nasmijao i spomenuo kako je bio jedna od njezinih najvjernijih „mušterija“ u knjižnici. Čuvali ste mi knjige. Opraštali zakasninu. I dozvoljavali da posudim „nepoćudne“ naslove. Prepoznao sam vas od trenutka kada ste rekli da ste radili u krapinskoj knjižnici. Nadao sam se da ćete i vi prepoznati mene, no svjestan sam koliko bi to bilo teško. Uniforma ukida ličnost. Individuu, pojedinačnost. Bio sam balavac. Nana se nasmiješila, priznala da ga se ne sjeća i jedva suzdržala suze. Dotaknuo je prstom kapu, kao da salutira i nestao.

Knjige ipak nečemu služe, zapisao je negdje Danilo Kiš.

„Obrazloženje: Horvat Magdalena iz Krapine, P.Zrinskog i K.Frankopan 14, općina Krapina, podnijela je zahtjev za upis u knjigu građana Policijskoj stanici Krapina priloživši pismenu izjavu da se osjeća pripadnikom hrvatskog naroda. Temeljem takve izjave navedena Policijska stanica donijela je nalog pod gornjim brojem za upis stranke u knjigu državljana temeljem članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu.“

A sada slijedi u frazeologiju upakiran užas i pravi razlog njenog odbijanja.

„Utvrđivanje državljanstva temeljem članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu pretpostavlja pripadnost hrvatskom narodu.

Nadzorom nad provođenjem Zakona o hrvatskom državljanstvu temeljem članka 36. istog zakona u svezi sa člankom 263. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku utvrđeno je prvostepeni organ pri donošenju predmetnog naloga povrijedio materijalni zakon.

Naime u spisima predmeta nema dokaza da je stranka pripadnik hrvatskog naroda niti na takvo utvrđenje upućuju njeni osobni podaci.“

i odbija se zahtjev za upis u knjigu građana temeljem članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu Horvat Magdalene iz Krapine, P.Zrinskog i Krste Frankopana 4, Krapina.“

Odbijenicu državljanstva potpisao je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Ivan Jarnjak. Evo, prilažem dokaz i molim da uđe u zapisnik.

Imaginarni prijatelj/13   

Strašan početak za jednu dječju priču: gore uz planinsku strminu starija rodica vodi šestogodišnju djevojčicu, siroče bez oca i majke, da je preda djedu. A djed je neki mračan tip, čudak od kojega zaziru ljudi iz doline. O njemu se prenose kojekakve priče, sve ružna od ružnije, a svaka se svodi na to da starac mrzi ljude, mrzi ih bez izuzetka: jednom su mu davno učinili neko zlo ili je, naprosto, po prirodi takav. Predati dijete takvom čovjeku naopako je da ne može biti naopakije, ali biva tako kada si ničiji i siroče, a devetnaesto je stoljeće u Europi. Mit o siročadi bio je vrlo prisutan u naraciji tog vijeka: napušteni i prezreni, od Olivera Twista do Twainova prosjaka koji će postati kraljević, nahodi, siročići i kopilani lutali su gradovima i romanima, a da ne pronađu utjehe ni smirenja.

Heidi je, za razliku od većine njih, bila dijete prirode. Ali ne kao mali Tarzan ili dječak Mowgli, kojeg su odgojile divlje zvijeri, Heidi za razliku od njih nije bila dijete divljine. Ona rodica, ako joj je to uopće bila rodica, i ako naša sjećanja na roman nisu fatalno narušila i izmijenila tekst Johanne Spyri, ostavila ju je gore, u kolibi s djedom, i pobjegla u mir svoje savjesti. Heidi se našla među kozama, uz mrgodnog, nedostupnog i šutljivog starca, strašnog upravo onako kako su ga i predstavljali, usred alpskoga raja, pod samim nebom. Taj spoj beznađa životnih okolnosti i rajskog okruženja ono je što odmah na početku čitatelja – ustvari čitateljicu – privuče k Heidi. Djed je čovjek s tajnom koju valja razotkriti, pa bivamo uvučeni u svojevrsnu igru detekcije, s Heidi kao glavnim i jedinim detektivom. Djedov mrak postaje svjetlo, njegovo zlo ustvari je dobro. Modelski, djed je vrlo sličan Hlapićevom majstoru Mrkonji: i on je slomljena srca, izgubio je sina jedinca, prokockao svu imovinu. Odrekao se svijeta, a onda se svijet odrekao njega.

Nakon što smo odrasli u cinike, čini nam se baš običnim i predvidljivim da je Heidi preobratila djeda, razmekšala ga i učinila dobrim. Ali u ona nevina doba – u slučaju ovog čitatelja, ili čitateljice bilo je to kad mu je bilo sedam – ta je transformacija bila uzbudljiva i neočekivana. Kad si dijete, jedno od većih ti je čuda kad netko strašan postane dobar i drag.

Dvije je velike stvari djed učinio: dopustio je Heidi da spava na tavanu, tamo joj je načinio postelju od sijena, i pravio joj je tople sendviče s topljenim sirom. I danas, kada je po godinama i raspoloženjima već mnogo bliži djedu nego Heidi, čitatelj osjeti istu onu glad čim se sjeti djedovih sendviča. U cjelokupnoj kasnijoj povijesti književnosti malo gdje se tako jelo kao u Heidi.

Ovaj čitatelj možda je čitateljica zato što je osjećao potpunu identifikaciju s Heidi. A taj je roman u ona vremena doživljavan kao skroz ženski. Bila je to toliko i tako knjiga za djevojčice da se od dječaka nije ni očekivalo da je pročitaju. Čime me je tako osvojila? Ne sjećam se tadašnjih svojih odgovora, ali danas znam: Heidi je figura bez identiteta, nevoljena, neželjena i sama, i susreće se s nekim tko je također nevoljen, neželjen i sam, i tko je prezreo vlastiti identitet.

U ono vrijeme čitao sam cenzurirano, socijalističko izdanje Heidi. Prije nekoliko godina pročitao sam integralni prijevod. Molitva je za Heidi još jedan oblik samoće.

Ovo što više od deset mjeseci žijem,
U praznom, bez Gordane, moje
Najčešće nije
Gotovo ničim.
Čak na stajanje pred strojem
Streljačkim zna da zaliči.

I kad smrkava i kad sviće,
Sve se zbiva u meni, a bez mene.
Tako će ostati sve dok se u nebiće
Jednom ne djenem.

Nekad u dnu duše se prene
Blok, čovjekomrzac i jedan
Od mojih po peru pređa,
Koji je volio rijeku Prjažku da gleda
Okrenuv gradu leđa.

No ima trenutaka kada čak zlatnim
Vidim ovo trajanje,  jer živim višak
Koji mi se čini besplatnim
Kao kiša.

<20.1. 2017. 22:13>

Malo ko se danas seća tipa koji je nastupao pod imenom Blowfly (rođenog kao Clarence Henry Reid, 1939-2016), crnog repera koji je vrhunac karijere doživeo osamdesetih, u poslednjoj dekadi kada je rep još bio stvarno opasan, i kada je zasluživao naziv “crni pank”. Blowfly, sam po sebi, nije bio ni prineti genijalcima kakvi su bili Public Enemy ili NWA, nije imao ni približno tu oštrinu i socijalnu osvešćenost, ali je ipak nekako sasvim spontano bio i ostao težak underground jer je kršio sve tabue svog vremena – od kojih su mnogi ionako preživeli do danas. Njegove pesme naprosto nisu “radio friendly”, u njima pršti od neobuzdanog seksa, droge, alkohola, od psovki i opscenosti svake vrste. Da li zato ili iz nekog drugog razloga, tek, Blowfly nikada nije postao velika zvezda, ali je imao verno sledbeništvo, i ostvario je dubinski uticaj na specifičan deo pre svega američke, i ne samo reperske potkulture, one koja je volela njegovu lascivnu, a urnebesnu satiru, pri tome u osnovi nepretencioznu i duboko autoironičnu. Jedan beli genije kakav je Jon Lajoie nikada ne bi mogao postati što jeste bez ovakvog nasleđa.

Kako god bilo, ima taj Blowfly pesmu iz 1983, verovatno njegov najveći uspeh, nešto što se u ta vremena moglo čuti i kod nas ponegde, u ponoćnom terminu najslobodnijih radio stanica, ili u kakvom “alter” klubu. To je pesma First Black President, u kojoj se sam Blowfly pojavljuje kao narator jedne, iz ugla te epohe, još sasvim neverovatne priče: Amerika, naime, dobija prvog crnog predsednika. A taj prvi je iz nekog neobjašnjenog razloga baš on, Blowfly.

E sad, lepo je biti prvi crni predsednik, ali nevolja je što je Blowfly samo jedan šalabajzer koji o visokoj politici i ostalim tzv. ozbiljnim stvarima ne zna ništa niti za njih uopšte mari, i kojem je samo do duvanja, snifanja koke i povaljivanja svoje sekretarice, pa je nameran da prvo svoj ofis, a onda valjda i celu Ameriku i svet, pretvori u nešto između narko jazbine i bordela. Jer, mislim, šta će ti vlast i moć – ako su ti već nekim blesavim slučajem pale u krilo – nego zato da potpuno neobuzdano i nekažnjivo ispunjavaš sve svoje fantazije, a koje druge fantazije bi uopšte mogao da imaš nego one iz žanra “u se, na se i poda se”?

I tako se Blowfly u pesmi zapredsedničio i krenuo u ostvarivanje svojih snova, ali avaj, u tome ga bar povremeno prekidaju i ometaju dosadne “klasične” predsedničke dužnosti, zivka ga te ovaj te onaj, čak i Papa lično; on nastoji da pobegne od tih smorova, da povuče dobar dim i crtu koke u kancelariji, ali sekretarica mu stalno dodijava pozivima… Njemu to dojadi pa krene da je povaljuje, ona se otima i govori kako mora nešto da mu kaže, on neće da je sluša dok sve ne bude gotovo. Kasnije, ona mu priznaje da ima herpes, a Blowfly je potpuno šokiran: “Herpes?! Fucking herpes?! I resign!”. I tako Amerika ostaje bez prvog crnog predsednika…

Blowfly je, rekoh, nepretenciozni, a ipak pakleno duhoviti zabavljač. U Prvom crnom predsedniku on se sprda ne samo sa samim sobom, nego i eksploatiše jedan rasni stereotip, onaj o mladom urbanom severnoameričkom crncu kao tipu kojem je samo do drogiranja i kresanja. Neko drugi bi na njegovom mestu nastojao da se patetično “bori protiv” tog stereotipa, Blowfly ga, naprotiv, razvija do krajnjih konsekvenci, nakon čega se ovaj, naravno, rasprskava u sopstvenom apsurdu.

Tačno četvrt veka nakon ove pesme, Amerika dobija pravog “prvog crnog predsednika”, Baraka Obamu. Samo što je ovaj sve suprotno od lika koji je utelovio Blowfly: decentan, akademski tip, levi liberal iz više klase, uglađeni intelektualac koji je pročitao (s razumevanjem!) više knjiga nego deset “prosečnih” belih američkih predsednika zajedno, lik bez vidljivih poroka i skandala, figura koja je najviše moguće udaljena od svakog stereotipa te vrste. Ono što je kod Blouflaja bilo moguće samo kao nesmiljena (auto)satira – i to možda baš zato što je u epohi nastanka te pesme to već bilo moguće kao zamisao (i nešto što će se “sigurno jednom dogoditi”), ali ne i kao neposredna praksa – obistinilo se na sasvim suprotan način. A samo tako je i moglo: deprivilegovani dobacuju do ravnopravnosti teškom mukom, i to tek kad dokažu da su mnogo bolji od pripadnika (klasno, rasno, rodno ili nekako drugačije) privilegovanog sloja koji pretenduju na isti posao.

Blowfly je preminuo početkom 2016, dakle, dočekao je stvarnog prvog crnog predsednika, i još malo pa odživeo oba njegova mandata. Nije, međutim, dočekao izbor Donalda Trampa za predsednika Amerike i bar teoretski najmoćnijeg čoveka sveta. Možda je tako i bolje, iz više razloga, ali ovde nas zanima jedan.

Ako pažljivo odslušate First Black President upravo na dan kada Donald Tramp preuzima Ovalni i ostale ofise u Beloj kući, teško da ćete prevideti da u liku kojeg je u pesmi utelovio Blowfly ima nečega izrazito “trampovskog” – baš kako u njemu nije bilo ničega “barakovskog”. Naime, šta nam je Tramp svojim dosadašnjim životom emitovao ako ne sliku o sebi kao neobuzdanom seksualnom predatoru (žene treba “grab by the pussy” koristeći svoju društvenu ili finansijsku moć) i hedonisti opšte prakse koji uživa u porocima i luksuzu, a za tzv. ozbiljne stvari ne mari baš nimalo i o njima, ako ćemo pravo, baš ništa bitno i ne zna? Oduzmite Blouflaju-naratoru “crnu” boju glasa i ponešto od slenga i dobijate nešto što bi prosečan stanovnik zemljine kugle danas lako mogao da zamisli kao prvi dan na poslu Donalda Trampa…

Pa tako ispada na kraju da je najbelji mogući belac, ne beo tek po boji kože nego po ideologiji koja nije daleko od neke vrste bele supremacije, i koja je snažno alijenirala ogromnu većinu crnaca i ostalih manjinaca, zapravo idealan maneken mahnite Blouflajove satire, snimljene pre 34 godine. To jest, da je Donald Tramp, a ne Barak Obama, “first black president”!

Naravno, ima nešto što fundamentalno razlikuje Blouflaja i Trampa. Ne, ne mislim tek na činjenicu da je prvi bio predsednik u sumanutoj satiričnoj pesmi, a drugi je to u stvarnosti. Mislim na to da je lik iz pesme simpatični luzer kojem je nekako upala sekira u med, pa bi sada da na brzinu nadoknadi sve u čemu ga je život uskraćivao. Donald Tramp ne deluje kao bilo šta od toga, naprotiv: on je odbojni bogataški plejboj, arogantni ignorant rođen sa zlatnom kašikom u ustima, tip koji je od života u svakom trenutku dobijao mnogo više nego što je zasluživao, da bi se na kraju po istom tom receptu ušunjao i u Belu kuću. Mada je to one 1983. izgledalo još mnogo luđe od ideje o crnom predsedniku.

I da, ima još jedna razlika. Nešto ne verujem da bi ovog jedan običan herpes zaustavio. Radije bi gledao da ga proširi što dalje.

Objavljeno na  www.kaleidoskop-media.com

Mislilo se do sada da je o Ivi Andriću čaršija “znala” sve: za hrvatsko-katoličku bio je nacionalni prebjeg i vjerski konvertit, posrbica i prodana duša, za građansku srpsku – fra Ivan-beg, politički suncokret koji je iznevjerio kralja i monarhiju a za pun tanjur i miran život prihvatio Tita i komuniste, za bošnjačko-muslimansku mrzitelj islama, Bosne i muslimana. Još koješta se nadodavalo. Neki su mudri hrvatski književni povjesničari pouzdano znali da je fratarsko kopile, bošnjački znalci su ih korigirali: ne, no je begovsko pa mu otuda genijalnost, a osim toga napisao je po naredbi Udbe roman Derviš i smrt , to kukavičje jaje koje je morao potpisati Meša Selimović da bi muslimani lakše progutali prijevaru (vidi ovdje: Lažni pisac Meša Selimović). A u svim čaršijama jednako se “znalo” i da je bio beskrupulozni erotoman, mizantrop, škrtac, itd.

Sve se to u toplo-smrdljivim horizontima skučenoga čaršijskoga uma, koji izuzetne duhove mrzi pa ih svlači u vlastito blato a književnost ne razumije niti mu je potrebna, odavno “znalo”, samo se do nekidan nije znalo da je Ivo Andrić bio i – rasist. Sada nas je čaršijski um, napokon, prosvijetlio i tim saznanjem. Obnarodovao ga je Nerin Dizdar govoreći o knjizi Rusmira Mahmutćehajića Andrićevstvo: ona mu je otvorila oči za taj epohalni nalaz. O sretnome nalazaču Dizdaru pak znamo tek to da ga u krugu Mahmutćehajićevih apologeta tituliraju kao “istraživača ideologijskih zabluda u bosanskoj političkoj i kulturnoj pluralnosti” (?), a u stvarnom životu je zastupnik SDP-a u parlamentu Hercegovačko-neretvanskoga kantona.

Nepokolebljivo uvjeren u otkrivenjsku misiju Mahmutćehajićeve knjige, “istraživač zabluda” zaokružuje i sažima njezine ideje: “Rasizmom je opterećen cijelokupan Andrićev opus! Čitav njegov opus, upravo zbog estetike – ljepote celofana u koju je upakovan, naročito taj rasizam – predstavlja još veću društvenu opasnost, jer upravo je taj rasizam često nesporno prihvaćan kao apsolutno činjenično stanje“, a “Andrićevim se knjigama mahalo u Višegradu, gradu koji je rezultat genocida nad Bošnjacima a dokazi njegovog jasnog rasizma postoje zapisani u doktorskoj disertaciji”. Smetnja su, gotovo da se žali Dizdar, samo “književnici poput Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića koji ne žele priznati da je bio rasist”.

Jednako nadahnut Mahmutćehajićem, Senadin Lavić donosi još jedno senzacionalno književno-političko otkriće, koje je promaknulo cjelokupnoj dosadašnjoj književnoj znanosti što se bavila Andrićevim djelom: “Andrićeva književnost je veliki antibosanski projekt, velikosrpski projekt, rezultat Nedićevog režima, u kojoj su dobri Bošnjani prikazani kao remetilački faktor.”

Vijest o sijelu u Mostaru, na kojemu su Dizdar, Lavić i drugi adepti Mahmutćehajićeva umovanja gorljivo raskrinkavali “nacionalističke, orijentalističke i kulturno rasističke odnose prema Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu” u djelu Ive Andrića, obišla je medijski prostor i u njemu izazvala različite reakcije i komentare. Među njima najzanimljiviji su mi neki srpski autori, koji energično protuslove ovakvom vandaliziranju Andrićeve književnosti, a u intelektualnom i teorijskom pogledu “argumentacija” koju nude istovjetno je nacionalističko vandaliziranje, samo s naličja. Tako će, na primjer, historičar Čedomir Antić reći da ovakvim tretmanom Andrića “Bošnjaci samo pokazuju da su im stvarne namjere 1992. bile stvaranje etnički čiste bošnjačke države”, a pisac Vladimir Kecmanović: “Priča se o mržnji prema muslimanima da se ne bi pričalo o srpskom poreklu većine muslimana, a priča o njemu je nezgodna jer su svi svesni da je istina.”

O izumu “andrićevstva” pisao sam još prije tri godine (vidi ovdje: Kopile ovjenčano Nobelom) kada je bio lansiran u Mahmutćehajićevom časopisu Forum Bosnae u formi jednoga od poglavlja buduće knjige. Tu se Mahmutćehajićev perenijalistički i kvaziteološki mlin, što uvijek melje jedno te jedno bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome, ljutito dohvatio i moje malenkosti zbog opaske u eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji da je Andrić “najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti”. Kasnije, u knjizi Andrićevstvo: protiv etike sjećanja taj moj krimen u Mahmutćehajićevoj “teološkoj” imaginaciji se razrastao i nabujao dotle, da sam proizveden u zlokobnu figuru “žreca andrićevstva”, suglasnoga s Emirom Kusturicom i Dobricom Ćosićem, onoga koji “s inkvizicijskom sigurnošću presuđuje”, zastupnika “totalitarnog hrvatstva” i “nacijstva”. Toliko je očigledno uzrujanost i nebuloznost tih izmišljaja u obrnutoj proporciji s istinitošću, da je o njima besmisleno raspravljati. Ali me, skoro zabavno, podsjećaju na ono što je isti autor tvrdio kada sam 2003. godine u sarajevskim medijima bio izložen istovrsnim napadima i objedama, kakvima se on služi sada. Oblijeva tada Mahmutćehajić Lovrenovića superlativima (neumjerenima, kakve su mu i sadašnje inkriminacije uostalom), te piše kako su “divljački i šovinistički napadi na Ivana Lovrenovića nepopravljiva sramota i mrlja na bošnjačkom narodu. Njih ništa ne može izbrisati. Za to su odgovorni svi pripadnici tog naroda toliko koliko su prema toj sramoti i toj mrlji ravnodušni”.

Prepadnut tim kolektivističkim mi-govorom, otklonio sam tada Mahmutćehajićevu obranu: “Nipošto i nikako! Ni u što tako tvrdo nisam osvjedočen kao u to da nema opasnije manipulacije nego što je ona kad se govori ispred naroda, u ime naroda, bez obzira govori li se s dobrim ili s demagoškim namjerama… Kakve li je sve užase i stradanja na ovim stranama u daljoj i bližoj povijesti proizvela takva manipulacija narodom i mi-govorom – je li potrebno podsjećati?“ (Vidi ovdje: Govor ništenja)

U eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji (2008) pisao sam o potrebi i mogućnosti da se Andrićevo djelo analizira “sa stajališta objektivno postojećih eurocentričkih i orijentalističkih premisa (u smislu izvornoga Saida) u Andrićevu djelu i u njegovoj intelektualnoj formaciji. Takva analiza, oslobođena od ideoloških apstrakcija i preduvjerenja, konkretno oslonjena na tekst, kontekst i na stvarni svijet Andrićevih likova i situacija, uvažavajući osnovni zahtjev u interpretaciji književnoga teksta (osobito kad se radi o polifonijskoj romanesknoj strukturi) – da se likovima ne može mehanički pripisivati identitet i stajalište autora i obratno, donijela bi mnogo iznijansiraniju sliku, s uvidima koji potpuno relativiziraju pa i obaraju tezu o Andrićevoj islamofobiji, i, čak, bosnofobiji (!). Andrića je umjetnički zanimala i izazivala sva Bosna, zanimao ga je kompleksni totalitet te zemlje kao ‘graničnoga prostora na kojem se sreću Istok i Zapad, zajedno sa hrišćanskom zajednicom, koja je vekovima bila potčinjena administraciji zasnovanoj na islamu'”, kako piše Celia Hawkersworth.

Ovdje donosim fragment iz poglavlja Andrić i muslimani u tom eseju, gdje se osvjetljuje problem koji leži u samome srcu spora oko Andrića.

Turkofilija i turkofobija

(…) Andrić je zapravo neka vrst goleme prizme kroz koju se prelamaju i propituju velike, transhistorijske paradigme i ideologeme, neuralgična pitanja kolektivnih identiteta u nastajanju i fluktuaciji, traumatična iskustva periodičnih međuetničkih sukoba i pogroma… Jedan od sržnih aspekata u tom kompleksu svakako je – pitanje historijskoga i kulturnog vrednovanja osmanske epohe u povijesti Bosne. Od početka moderniteta u našim kulturama i s procesom nacionalnih emancipacija, to pitanje skoro cijela dva stoljeća zapravo ne silazi s dnevnoga reda, obnavljajući se s drukčijim odgovorima u svakoj od različitih državno-političkih formacija i ideoloških sustava kroz koje smo prolazili, i drukčije unutar svake etničke zajednice, a način na koji se ono postavlja u današnjoj Bosni i Hercegovini, kao ideološko-identitarnome „laboratoriju“, jedna je od njegovih novih faza, umnogomu odlučujuća po buduće odnose i fizionomiju društva i zemlje.

U najgrubljim crtama, svi odgovori se grupiraju oko dva glavna pola – “negativnoga” i “pozitivnog”. Na prvome polu naglašava se osvajački, okupacijski dolazak Osmanlija i islama, represivni karakter osmanlijske vlasti, podjarmljenost, obespravljenost i socijalna bijeda nemuslimanskoga stanovništva, uzurpacijski odnos domaćih muslimanskih moćnika prema vlasništvu nad zemljom i prema raji, konzervativizam, opće civilizacijsko zaostajanje i kulturni vakuum epohe, slave se manifestacije otpora Turcima. Na drugom polu govori se o tolerantnosti islamsko-osmanskoga sistema spram neislamskih vjerskih zajednica u Bosni, o znatnim kulturnim dometima islamske književnosti, kulture i civilizacije, o osmanskoj Bosni kao paradigmi multietničnosti i tolerantnosti, koju su narušili zloćudni nacionalizmi u 19. stoljeću “uvezeni” iz Evrope, to jest, iz Srbije i Hrvatske. Prva se interpretacija može, uglavnom, karakterizirati kao hrišćansko/kršćansko, srpsko–hrvatsko, a druga kao bošnjačkomuslimansko gledište. Međutim, linije ove vjersko-nacionalne polarizacije znaju se lomiti, mijenjati, prefigurirati u ovisnosti o dominirajućim ideološkim akcentima i ciljevima konkretnih političkih režima i epoha. O tomu kako su se te linije iscrtavale i povijale kroz cijelo razdoblje od odlaska turske vlasti iz Bosne do novijih vremena, mogla bi se izraditi cijela studija. Zanimljiv ideološki spoj nastao je u komunističkoj Jugoslaviji (eo ipso: i u Bosni i Hercegovini), osobito u prvoj epohi snažnoga centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu. Tada se u novi mit, spleten od narodnooslobodilačke i od klasnorevolucionarne dimenzije, a s izrazitom antireligioznom i antitradicionalističkom notom, ulio stari antiturski, kroz koji se u tom novom amalgamu ipak prešutno produžavao antagonizam između krsta i lune, s jasno čitljivom apologijom srpske tradicije i heroike. Antitursko gledište (u historiografiji, u obrazovnom sistemu, u publicistici…), koje je često izražavano u esktremno negatorskim, upravo nihilizirajućim formulacijama, naročito je pogađalo Bosnu i Hercegovinu, i to na dva načina: odricalo je toj zemlji bilo kakvu kulturnu vrijednost i dinamiku u osmanskome razdoblju, a bosanskim Muslimanima odricalo je povijesnu vrijednost i utemeljenost, te suvremeni nacionalni subjektivitet. Po osjećaju neke elementarne pravednosti, ali isto tako i po žudnji k punijoj i uravnoteženijoj povijesnoj istini, mnoge nas je (krajem šezdesetih i u sedamdesetim-osamdesetim godinama stoljeća) odbijala ta ideologija neobuzdanoga čišćenja povijesti Bosne i Hercegovine i minorizacije političkog statusa jednog naroda u njoj. Utoliko više što mnoge njezine konkretne manifestacije, osobito one prizemne, medijsko-političke, nisu bile ništa drugo do vulgarni nacionalizam, pa i šovinizam. Samo po sebi, to nas je vodilo potrebi za jednom drukčijom perspektivom i na prošlost i na suvremenost, perspektivom koja će biti lišena ideološke zadrtosti (pogotovo ovakve, u kojoj se više nije znala granica između socijalističko-samouopravne pravovjernosti i nacionalizma sa srpskom podlogom, a pod formom jugoslavenskoga patriotizma), te koja će poštovati temeljne naloge znanstveno-kritičkoga mišljenja i opisivanja. Shvaćajući i tada da je osmansko razdoblje i naslijeđe “ključ svega”, pisao sam u eseju Izolacionizam i njegovo prevladavanje (1978) o tome kako se cjelina osmanske epohe u Bosni ne bi smjela promatrati s isključivoga aspekta tuđinske vojno-političke okupacije, s kojega se ona ukazuje kao “duhovni i kulturni vakuum, kao fatalna i historijski neproduktivna epizoda”. Posljedica takvoga pristupa jest “gubljenje iz vida rezultata kulturnih procesa, koji doduše jesu ‘dovedeni’ na valu velikih vojno-političkih potresa, ali tokom četiri stoljeća poprimaju smisao organskih kulturotvornih procesa i činjenica, koje zahtijevaju kulturnohistorijski i estetskomorfološki tretman neopterećen ideološkim i civilizacijskim idiosinkrazijama. Fenomeni kulture ne mogu se svoditi na svoj političko-historijski ’ekvivalent’, bez opasnosti od teškoga nasilja nad njima i nad historijom.”

Današnji dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka, međutim, otklizao je u suprotni ekstrem – u nekritičko idealiziranje osmanske prošlosti, u tumačenje osmanskoga osvajanja Bosne i unošenja islama kao povijesnoga i, malne, eshatološkoga spasa. Kao pomoću kakvoga iluzionističkog trika, u tom tumačenju potpuno se gubi povijesno-politički moment okupacije i uništenja srednjovjekovne bosanske države i civilizacije, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd. Obuhvaćajući svojim imaginacijsko-istraživačkim pogledom cjelinu Bosne, trudeći se da pronikne u sve važne slojeve njezine historije, Andrić je, naravno, zaustavljao svoj pogled i svoju misao i na ovim aspektima, pa ako su njegovi književni izvještaji u koječemu “mračni” i “nepovoljni” po one koji u tom periodu predstavljaju vladajući i povlašteni element, optuživati ga zbog toga predstavlja klasičnu zamjenu planova po načelu – ubiti donositelja loših vijesti.

Dva opisana a suprotstavljena stajališta o osmanskoj epohi čine potpun par: turkofilija i turkofobija lice su i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijemu središtu nije čežnja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i nacionalnoga ekskluzivizma.

Promotren iz ove vizure trajnoga sporenja dviju oprečnih nacionalnih koncepcija oko tumačenja osmanske epohe, “slučaj Andrić” ukazuje se u stvari kao indikacija, ne govoreći ništa previše važno o Andrićevoj književnosti, a govoreći mnogo o ideološkoj poziciji antagonista. Obje nacionalne ideologije – turkofobna (srpska, i u implicitnoj, podrazumijevajućoj formi jugoslavenska, danas djelomično i hrvatska), i turkofilna bošnjačkomuslimanska, Andrićem se samo služe, potpuno ignorirajući književni karakter njegova teksta i metodološko-spoznajne zahtjeve koji iz toga proizlaze. Prva – tako što Andrićev tretman muslimana i Turaka svodi na “dokaz” za svoje teze, druga – tako što svojim “historijskim istinama” o tobožnjoj idiličnosti osmanskoga razdoblja osporava “tačnost”’Andrićeva teksta, prokazujući njegovo djelo kao jednu od “najsnažnijih uporišnih stopa protivbošnjačke ideologije” (kako se tvrdi u predgovoru zborniku Andrić i Bošnjaci, Preporod, Tuzla 1999).

Imaginarni prijatelj/12

Strip “Alan Ford” tipičan je proizvod talijanske konfekcije s početka sedamdesetih. Pritom, jedan od neuspješnijih. Naime, “Alan Ford” je, zahvaljujući nekom danas bezimenom uredniku u Vjesnikovoj roto ediciji Romani i stripovi, dopro do Jugoslavije, gdje je doživio neusporedivo veću slavu nego u domovini. A drugdje u Europi, ili u Americi – budući da se radnja stripa zbiva u New Yorku, a svi glavni junaci su Amerikanci – za “Alana Forda” nitko do danas nije ni čuo. Ako se u poznatome umjetničkom djelu, knjizi ili filmu, zrcali zajednica unutar koje je nastalo, tada se, paradoksalno, u stripu “Alan Ford” zrcali Jugoslavija. Kao što su u rijetkim sretnim trenucima talijanski majstori oslikavali zidove naših crkava na jadranskoj obali i u unutrašnjosti Hrvatske i Bosne, pripovijedajući na freskama veliku priču koja će postati pričom cijeloga naroda, tako su Magnus i Bunker, crtač i scenarist “Alana Forda”, učinili nešto tomu slično, ali u druga vremena i unutar druge, sekularizirane mitologije koja, za razliku od one sa crkvenih zidova, ne polaže prava na vječnost.

Strip je ponio ime po liku koji su Magnus i Bunker predvidjeli za glavnog junaka, ali im se priča rano otela, te je Alan Ford postao samo jedan – i to manje važan – protagonist iz sirotinjske njujorške cvjećarnice, iz koje djeluje sumnjiva skupina polukriminalaca i gubitnika, predvođena Debelim šefom, kojemu ubrzo prevlast u grupi preotima Broj Jedan, paralitični starac koji broji najmanje tisuću godina. Od Alana Forda veću ulogu u strip serijalu ima Bob Rock, njegov najbolji prijatelj, maleni nosonja u kariranom odjelcu, cinik i frustrirana svađalica, kojem uglavnom ništa ne polazi za rukom. Od Alana je, naravno, prisutniji i Broj Jedan, koji odrana postaje glavni pokretač svih zbivanja.

Alan Ford lijep je i mlad, po zanimanju reklamni crtač i kopirajter. Plavokos, u crnim uskim hlačama i dolčevitki, prototip je studenta egzistencijalista s kraja šezdesetih, iz onoga posljednjeg idealističkog doba Europe, kada su se mladići odlučivali na samoubojstvo iz filozofskih razloga. Iako je po naravi sklon depresiji i tugovanju – more ga ljubavni jadi, među njima i Brenda, neprežaljena životna muza, koja se povremeno vraća, ali nikakve sreće od tih povrataka – Alan Ford je daleko od toga da postane samoubojica. Rezignirani je patnik, tip koji žene lovi na čežnjive poglede, i kojemu je njegov emocionalni život vazda važniji od svega što se okolo događa. Paradoks je u tome što ga vanjska zbivanja melju i tjeraju da bude aktivan, da stalno u nečemu sudjeluje.

U cvjećarnici, tajnom sjedištu Grupe TNT, Alan Ford se pojavljuje u prvoj epizodi stripa. Ako se čitatelj dobro sjeća: pogriješio je adresu. I tu zauvijek ostaje, jer silom prilika postaje tajni agent. Kasnije, u flešbekovima, saznajemo kako je izgledala Alanova karijera reklamnog agenta. (A to je, opet, vrlo upečatljivo. Dok gledam sve ove budale i diletante koji se oko nas bave novinskom i televizijskom reklamom, smišljanjem slogana i televizijskim spotova, svaki put se sjetim kako je to radio Alan Ford. A bio je karikirani antitalent za taj posao…)

Čime je “Alan Ford” očarao baš jugoslavensku publiku? Odgovora je više. Ali jedan je važniji od svih drugih: genijalni prevoditelj stripa na naš jezik bio je Nenad Brixy. Osim što je u tome bio kreativan i duhovit, Brixy je za partikularnost hrvatskoga jezika unutar istih i međusobno razumljivih jezika učinio više od svih hrvatskih jezikoslovaca zajedno. Humor je moćniji od nacionalizma.

Imaginarni prijatelj/11

Prvi književni junak u mom životu, ali i moj prvi imaginarni prijatelj, bio je Bijeli očnjak. U zimu 1971. na 1972, posljednju prije polaska u školu, i posljednju koju je Nono proživio s nama, Nona mi je svake večeri čitala roman Jacka Londona. Lijenčina jedna, slijegali su ramenima, druga djeca već znaju sva slova, a on neće i ne zna. Onda bi još govorili da ta knjiga i nije za moje godine. To je za klince u trećem-četvrtom razredu, najranije.

Legli bismo jedno uz drugo u sobu na katu, pročitala bi mi desetak stranica, i zaustavljala se kad bi postalo najzanimljivije. Imao sam pet i pol godina, i usred bih dalmatinske zime, dok je bura s Biokova daleko prema pučini raznosila ledeni zrak koji je, tako sam zamišljao, stigao s bosanskih planina, sanjao daleki sjever i arktički krug, i vuka po imenu Bijeli očnjak.

Početak romana je, pamtim, bio podosadan i teško razumljiv – ipak pretežak za moju koncentraciju, pun opisa i nerazumljivih riječi. Pamtim to, i važno mi je kao osjećaj, da mi je materinji jezik “Bijeloga očnjaka” bio prepun riječi čija značenja nisam poznavao, nego bih ih učio iz konteksta, ili bih prekinuo Nonu i upitao – a što je to kositar i kakav je to vječni led? Ali onda se, treće ili četvrte noći, dogodilo čudo: priča što ju je pričao nevidljivi pripovjedač najednom se premjestila u glavu vuka. Sve što se u priči čulo, vidjelo, nanjušilo ili naslutilo, sve što se pomislilo, bilo je iz glave vuka. To me je zatravilo: je li ja to sad znam što misli vuk? Književnost je kad znaš što misli vuk. Od tog je trenutka bila razriješena moja sudbina i postao sam ono što danas jesam: čitatelj. Iako nikad nisam prežalio što mi više ne čita netko drugi i što će “Bijeli očnjak” biti posljednja knjiga koju mi je Nona pročitala.

Istu tu knjigu, isti primjerak “Bijelog očnjaka”, u izdanju sarajevskog Veselina Masleše i u ediciji Lastavica, čitao sam još jednom u Sarajevu, kolovoza 2008, za dana održavanja filmskog festivala. Tada su mi se obnovila sjećanja na knjigu, ali su se i pomiješale dvije perspektive: djetinja i odrasla. Ono što me je iznenadilo: Bijeli očnjak nije se promijenio, osim što mi početak više nije bio dosadan i više nije bilo nepoznatih riječi. I otkrio sam što me je davno očaralo: u većini književnih djela personifikacija životinje, psa, mačke ili patke, u pravilu je zasnovana na skrivenoj ili raskrivenoj antropomorfizaciji. Dakle, životinje misle kao ljudi da bi ljudima bile razumljive. Bijeli očnjak, međutim, ne misli kao čovjek. Svijet ljudi i čovjekovih ideja za njega je najteži oblik ropstva. Mi mu vjerujemo da misli kao vuk, vjerujemo piscu da se uvukao u vučju dušu i progovorio iz nje. U početku Bijeli očnjak se ne uspijeva osloboditi ropstva jer je fizički zarobljen, a poslije ga priječi njegova vjernost i ljubav prema novostečenom gospodaru. Ili je riječ gospodar, ipak, ružna? Trebalo bi se sjetiti vučje riječi, riječi Jacka Londona…

Njegov svijet nije zrcalo ni metafora ljudskoga svijeta. Nego je vučji svijet. S Bijelim očnjakom nema identifikacije. Samo razumijevanje i suosjećanje. Ali čitatelj je, dijete i odrastao čovjek, promatrač njegove svijesti. Jedino sa čime sam se identificirao bila je – samoća. Zamislio sam da sam vuk, neosjetljiv na zimu. I to me je s pet i pol godina učinilo sretnim.