Petrovići

Od Bileće prema Crnoj Gori
Sve sami Goli otoci, vijugave

Ceste – kvrgave rečenice, skakavci –
Tačke, poskoci – kvake, kamene

Kafane – na kašike kafene pale
Petstoljetne patine, po trgu

Po guvnu – u Petrovićima
Pijevac pjeva pjesmu kokošima

Mali Kovač kuje oreol za Hrista
Od felge Poni bicikla

Što je bilo na umu fotografu Burhanu Ozbiliciju kada je, nasuprot čovjeka koji drži pištolj nakon što je već ubio drugog čovjeka, podigao svoj aparat i okinuo? Pedeset i devetogodišnjak, iskusni reporter AP-a, na licu mjesta se zatekao slučajno. Bio je na putu kući, pa je svratio u galeriju gdje je ruski ambasador otvarao izložbu. Zanimljiv događaj: Moskva i Ankara se mire, nakon što su već bile na ivici rata. I onda čovjek u crnom odijelu i bijeloj košulji s kravatom, nalik zaštitaru, puca u ambasadora. Svi padaju na pod, a on prijeteći viče. Tko bi se u tom trenutku odvažio slikati? I što je tu profesionalizam?

Fotografija je impresivna. Veličanstvena i jeziva. Veličanstvena je zbog svega onog što na njoj vidimo, što nam se razotkriva, a ostalo bi nevidljivo i sakriveno da tu nije bilo Burhana Ozbilicija. Krenimo od detalja: izlizani potplati na salonskim cipelama mrtvoga čovjeka, nije tražio od obućara da mu stave gumena ojačanja, jer su mu cipele bile samo za svečana otvorenja, diplomatske prijeme i kazalište; u crno-bijelom prizoru, osim boje ljudske kože, na bijelom zidu galerije šarene se slike na zidovima (lijepi, pastoralni prizori na fotografskoj izložbi “Rusija u očima Turaka”)…

Prizor je vrlo dinamičan: u desnoj ruci ubojice je pištolj (prst je sklonio s obarača, karakteristično za nekoga tko je školovan u rukovanju oružjem), lijevu je podigao visoko u zrak, neobično dugim kažiprstom pokazuje prema stropu, prema nebu; u raskoraku je, blago iskoračene lijeve noge. Već je neki cinik na mrežama uočio da pozom neodoljivo podsjeća na Johna Travoltu s plakata za “Groznicu subotnje večeri”.

Burhan Ozbilici nije, naravno, bio u prilici da precizno kadrira sliku. Žrtvi je odsjekao nogu i ruku, ubojica je malo preblizu objektivu. Ali sve važno na slici dobro se vidi. I osjeti se jeziva atmosfera prostora, jedinstvena u svakom pogledu. Nismo još vidjeli ubojstvo u galeriji, u aseptičnom, savršeno dobro osvijetljenom prostoru bogate, a neobične i neočekivane asocijativnosti. Kojekuda su ljude ubijali, ali po galerijama moderne umjetnosti nisu. Scenografija i kostimografija atentata u Ankari zastrašujuće je artificijelna, kao da gledamo kadar iz nekog Antonionijevog filma s početka sedamdesetih ili Kubrickovog iz nekih malo kasnijih vremena, i upravo je ta pretjerana – premda slučajna – stilizacija ono što tako snažno naglašava ovu fotografiju. To više nije samo slika atentata, nego i njegov vizualni komentar.

I što je to onda pokrenulo raspravu je li rad Burhana Ozbilicija trebao biti izabran za fotografiju godine na World Press Photo izboru, najelitnijem žurnalističko-fotografskom natjecanju na svijetu, u koju su se uključile i najvažnije novine anglosaksonskog svijeta New York Times i Guardian? Bilo je to ono vječno pitanje je li snimanje ubojstva ili terorističkog čina podrška ubojicama. Predsjednik žirija, Magnumov fotograf Stuart Franklin misli da jest, i zato je, uza sve poštovanje prema Burhanu Ozbiliciju i njegovoj hrabrosti, bio protiv nagrađivanja. Ja mislim da nije, i zato pišem ovu priču. Ali isto tako mislim da u svakom trenutku, i ne samo kada je riječ o ratu, terorizmu i ubijanju, nego i pri inim, manje drastičnim, fotografskim prikazima stvarnosti, valja imati na umu da fotografija u određenom smislu propagira ono što prikazuje. Propagira svijet tako što ga čini vidljivim.

Međutim, slika Burhana Ozbilicija reklama je za terorizam samo ukoliko smo skloni teroristima. Ukoliko mislimo da je ruskog ambasadora trebalo ubiti. Ako smo, pak, protiv ubijanja ljudi, pa onda i ovog konkretnog čovjeka, ili čak i ako smo ravnodušni prema ubijanju ili smo politički ambivalentni, efekt fotografije bit će u korist žrtve. (Svatko tko je ikad imao cipele za kazalište ili za svadbu, izlizanih potplata, morao bi osjetiti suosjećanje za ubijenog čovjeka.) Samo u svijetu koji je izgubio sve moralne i ljudske obzire, u svijetu u kojemu se svugdje i u svemu vodi neprestani rat između naših i njihovih, ova fotografija može biti zloupotrijebljena. U mom svijetu ona je remek-djelo – kao žurnalistički artefakt, ali i kao sutrašnji historijski dokument, te, što je samo po sebi kontroverzno, i kao umjetničko djelo – a Burhan Ozbilici je junak. Novinar koji je riskirao vlastiti život da bi pošteno obavio svoj posao, umjetnik koji je svijet suočio s nečim u što se ne gleda i za što bismo sebi htjeli reći da ne postoji.

Na samom početku rata u Bosni tada dvadeset i petogodišnji Ron Haviv snimio je najvažniju i najutjecajniju sliku tog rata: srpskog vojnika, arkanovca, koji negdje u Bijeljini zamahuje nogom da šutne mrtvu ženu (da je mrtva to ćemo kasnije saznati). Kad god bi nestalo riječi da objasne sav užas bosanskoga rata, ali i obaveze Zapada da učini nešto da zaustavi ubijanje ljudi u toj nesretnoj zemlji, mogla se izvući, i izvlačila se, Havivova fotografija. Da nije bilo nje, u to sam baš najdublje uvjeren, mrtvih bi bilo više, zlo bi bilo još gore. Zašto mislite da slika iz Ankare prikazuje nešto posve drugo?

Ako je netko pridonio slavi atentatora – slavi terorista – bili su to oni koji su ubojicu likvidirali, umjesto da ga privedu zakonu. To je u posljednjih deset godina postalo manirom. Teroristi i ubojice više se ne privode zakonu. Time se od njih stvaraju mučenici i heroji. Oružje ubija, a ne objektiv. Objektiv objektivizira.

Objavljeno 10.12.2010.

U mojemu iskustvu, figura oca je slaba, nesolidna i fragilna. Otkada znam za sebe, ili otkad sam toliko uzrastao da podignem bedeme oko svoga emocionalnog svijeta, što se dogodilo rano, već u petoj- šestoj godini, otac je za mene bio poput porculanskoga servisa za čaj. Dovoljno je da u bijesu povučem stolnjak, i da se razleti u komadiće. U četrdeset i tri godine, koliko smo imali jedan drugoga, otac mi je dao bezbroj razloga da to učinim, a da nakon toga ne osjetim nikakvu odgovornost pred zajednicom, porodičnom ili bilo kojom drugom, ali ni pred samim sobom. Uvijek sam, baš u svakome trenutku, kad god bih na njega pomislio, imao to na umu. Kada se toliko razbjesnim, povući ću stolnjak, i njega više neće biti. Ali, ipak, to nikada nisam učinio, nego sam u neka doba počeo osjećati neku nježnost prema toj lomnosti, iako je do kraja ostalo neizvjesno je li to bila nježnost prema ocu, ili prema samome sebi.

Jaka očinska figura za mene je socijalna, kulturološka, literarna konstrukcija. Znam da takvo što postoji, da funkcionira kod većine ljudi, da se iz očinskoga autoriteta generira društveni, politički, crkveni i svaki drugi autoritet, ali ja to nisam doživio. Kao što, recimo, ne znam kako, zapravo, izgleda bratska ili sestrinska ljubav, jer nikome nisam bio brat ili sestra. Za mene je to nešto što je naučeno, ili što sam imaginirao i kroz paralelne živote i narativne svjetove priveo svome iskustvu. Nema u tome ničega osobito izuzetnog, svim ljudima se događalo. Recimo, ljudi koji su od rođenja slijepi, imaginiraju svijet videćih, da bi se mogli s njima sporazumijevati. Njihova sljepoća nije nikakav nedostatak ili defekt, kako nam se često sugerira, nego je samo riječ o razlici u perceptivnoj udešenosti. Problem nije što ti ljudi ne vide, niti su oni zbog toga nesretni, nego je problem što videća većina smatra da bi oni, nekako prirodno, trebali biti nesretni jer svijet ne gledaju očima (na um mi pada onaj divni deseterački stih „čarne oči da bi negledale“), a još je grdnije što su društvena zajednica, kultura, civilizacija i općeniti pojam ljudskosti, podešeni načinu mišljenja i života onih koji očima vide. Na sličan način, ovaj je svijet prilagođen percepciji jake očinske figure. Slijepci i ja morali smo se prilagoditi.

Svi muškarci u porodici, osobito djed, a onda i sam otac, za mene su bili povlašteni pripovjedači. Prema njima sam imao onoliko, i onakvo, poštovanje, koliko su jake bile njihove priče. Na kraju, tako sam ih emocionalno i hijerarhizirao. Istina, otac ni tu nije naročito dobro prošao, ali to se više tiče njegovoga kazivalačkog talenta, nego moga emotivnog odnosa prema njemu. Bio sam okrutan, kao što su djeca inače okrutna, a kasnije sam tu okrutnost, kakvo je i pravilo u svijetu odraslih, pripitomio i kamuflirao u nizove društvenih ceremonijala, fatamorgana i varki. Pred djedom, a onda i bakinim bratom, sam i danas zadivljen, jer su njihove priče bile najjače. Ali oni nisu bili nadomjestak slabe očinske figure, nisu proizvodili, niti danas proizvode osjećaj autoriteta.

Moj autoritet (ili u slovenskome, u ženskom rodu, avtoriteta) je bez ostatka ženski. Umjesto jake figure oca imao sam jaku figuru none, majčine majke. Iako ne vjerujem u petparačku psihologiju, niti u jednostavna psihijatrijska objašnjenja iz Oprah Showa, moram napomenuti da se taj ženski autoritet u mome životu nije prenosio kao spolna bolest, pa njime nisu bile zaražene žene s kojima sam dijelio ista četiri zida. Nisam u njima tražio svoju nonu, kao što bi se to moglo naslutiti kroz vizuru šarenih novinskih editorijala. Ako bismo baš tako razlagali stvari i insistirali na tome da svaki uzrok mora imati neku posljedicu, kako me jaka očinska figura nije učinila ocem, jaka je noninska figura u meni probudila ženu. (Ne, to doista nema veze sa spolnim preferencijama i seksualnim sklonostima, ako ste to pomislili, nemojte ovo dalje čitati, potražite nešto zabavnije…)

Osobno, ne osjećam baš nikakvo poštovanje prema činjenici da je netko predsjednik Republike, akademik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, ili nositelj svejedno koje društvene funkcije. Samim tim, nemam poštovanja ni prema državama i njihovim simbolima. A istovremeno, lako se dam opčiniti i fascinirati bilo čijom osobnom veličinom i izuzetnošću. Nije tu riječ o racionalnom stavu, nego o onome što osjećam: recimo, moje poštovanje prema Mati Klobučaru, mladome krojaču, koji se borio i izborio s divljaštvom školske zajednice u kojoj se zatekao, nemjerljivo je veće od poštovanja prema Ivi Josipoviću, predsjedniku Hrvatske. Ali naravno, postoji mogućnost da i njega počnem poštovati kao šnajdera Matu (bio je tome blizu u vrijeme svojih bosanskih stratišnih turneja), ako on to, iz moje subjektivne perspektive, svojim djelovanjem zasluži. A postoji i, istina teoretska, mogućnost da moje poštovanje prema njemu bude veće od poštovanja prema mladome krojaču. No, njegova funkcija, sama po sebi, meni doista ne znači ništa. Ili je doživljavam kao potencijalno izvorište zla, jer s takvoga mjesta, s mjesta predsjednika, biskupa, velikog imama, generala, lame, alajčauša, kralja, cara ili glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, čovjek ima priliku unesrećiti i ojaditi bezbroj svijeta. Ljudima na takvim funkcijama postajem zahvalan već onda kada nikoga ne ucvile, ali ih ni tada ne poštujem koliko jednoga krojača. Pretpostavljam da bi bilo drukčije kada bi sve te funkcije, počevši od one očinske, doživljavao kao izvore autoriteta. Ili kada ih ne bi pokušao osvijestiti, kao što se, na žalost, većina ljudi ne usudi ni misliti o svome odnosu prema autoritetu.

Pripovijest o identitetu vrlo je slična. Ako se stvari svedu na funkciju i formu i simbol, tada je lako, jer tada smo svi Hrvati i katolici. Oni koji to nisu, katkad su „remetilački faktor“, katkad cvieće u našem perivoju, ali su također to što jesu, jasni i do kraja definirani. Ako na stvari gledamo iz takve perspektive, tada je sve čisto i dovršeno, pa tada ni priče o identitetima ne služe ničemu, osim da ljude iritiraju svojom ekscentričnošću. Ali ako nas zanima sadržaj, ili nismo fascinirani jakom očinskom figurom, koja svoju simboličnu presliku nalazi u nacionu, nego identitete razlažemo i ne sramimo se onih njihovih sastavnica koje umrljaju čistoću slike, nego ih još i naglašavamo jer se izdvajaju svojom posebnošću, tada cijela priča biva silno složena, slojevita i zauvijek nedovršena. Tada i otac postaje velika i ozbiljna identitetska tema, i u stvarnom, i u metaforičnom smislu.

Neki ljudi se instinktivno roguše kada krenem pričati – zapravo pisati – o identitetima, a pogotovu kada raspredam o tome što je Hrvatska, tko su sve Hrvati ili što bi to bilo hrvatstvo. Brane se ljutitom gestom kako ja uopće nisam Hrvat (jer sam rođenjem, ali i na niz drugih načina, Bosanac), jer da jesam, to bi onda bilo nešto o čemu se nema potrebe ni razgovarati, nego ga se valja samo slaviti. Čupkaju mi po rodoslovnom stablu, ponešto izmisle ili isfabuliraju, a ponešto, bogme, nađu i u mojim književnim i novinarskim tekstovima. Ali krunski dokaz da ja nisam i da nikako ne mogu biti Hrvat jest u onome što o Hrvatima, Hrvatskoj i o hrvatskim sekularnim i crkvenim svetinjama pišem i govorim, i to ne samo u Hrvatskoj. Doista, često se i meni učini, da sam, recimo, Srbin koji živi u Beogradu, ili da sam, što je, eto, mome rodoslovu ponešto bliže, Nijemac koji živi u Berlinu, i da o hrvatskome društvu i o njegovim zastranjenjima pišem ovako kako pišem, možda bi mi se moglo prigovoriti da sam katkad zlonamjeran ili da sam negativno opsesioniran, ali ja niti živim u Beogradu ili u Berlinu, niti imam rezervnu društvenu zajednicu, u kojoj bih se brčkao i uživao nakon što mi dojade hrvatska natezanja. Čak i kada živi negdje drugdje, kada se zauvijek odseli i ne pada mu na um niti da se turistički vraća u svoju postojbinu, kakav je slučaj, recimo, s Witoldom Gombrowiczem, i tada on ostaje vezan utezima materinjeg jezika, porodice, oca, majke, bake ili djeda, te beskrajnim naslagama identiteta, koje ne mogu prekriti ni sve godine života u drugoj kulturi, identitetu ili jeziku. Vrijedi tako pročitati Gombrowiczev „Transatlantik“ (famozni prijevod Mladena Martića, po matrici Zdravka Malića, a u izdanju Frakture), izrazito rugalačku knjigu o Poljskoj i o poljstvu (ili bi to bilo poljaštvu?), kakvu mogu doživjeti, ali i otrpiti, samo velike nacije, ali koja je, istovremeno, i najtočnija literarna sinteza identiteta i pohvala šugavoj domovini. Tu je knjigu pisao u samoći Buenos Airesa, aktivno zazirući od svojih sunarodnika među emigrantima, i uopće se ne nadajući da će ona ikada preći ocean i stići do Poljske. Da nije bio Poljak, Gombrowicz bi, vjerujem, pisao o nečemu drugom. Pa da se i ja očešem o taj grandiozni književni hram: da nisam Hrvat, ne bi mi bilo ni na kraj pameti da išta o Hrvatima napišem; a ako bi ih upola ovako dobro poznavao, zazirao bih od njih i bježao kao da su svi Hrvati od dva brata djeca, i kao da su svi braća Šapina. Čudesno je, međutim, koliko ovakav moj odnos prema identitetu ide na živce. Katkad ne znaju kako bi ga diskvalificirali, pa se služe jeftinim i krajnje neukusnim usporedbama s ozbiljnijim i tragičnijim narodnosnim i identitetskim okolnostima, i govore o tome kao o „samomržnji“, vjerujući tako da ukoliko postoji židovska samomržnja, onda može postojati i „hrvatska samomržnja“. Kao u onom vicu kad slon i miš bratski gaze preko mosta, a miš kaže: joj, što nas dvojica tutnjimo!

Pišući o mojoj knjizi „Otac“ i ukazujući mi čast na kakvu, doista, u svome jeziku nisam navikao, Davor Butković napisao je i nešto što bi, u nekim drugim okolnostima, bilo vrlo poticajno za raspravu, a u ovim našim oskudnim, neka to ostane naša mala, gotovo intimna, razmjena tekstualnih gesta. Butković, naime, govori i o tome da se politički ne slaže s knjigom „osobito ne s tezom o kolektivnoj odgovornosti hrvatskog naroda, i o osobnoj odgovornosti svakog Hrvata za ustaštvo.“

Krenut ću od drugoga, da bi došao do prvog: ne, naravno da svaki Hrvat, onaj koji je doživio Drugi svjetski rat, kao ni onaj koji se rodio poslije rata, nije odgovoran za ustaštvo. Ali svaki je odgovoran pred ustaštvom. Naravno, govorim samo o Hrvatima koji su vrijedni građanskoga i ljudskog poštovanja. Ta jedna rječca, „pred“ umjesto „za“, je zapravo ključna. Ustaštvo je konstitutivni, istina krajnje negativni i sotonski, element našega nacionalnog identiteta, kojega ne možemo prekrižiti, ni poništiti, jer onaj tko to poništi, taj više i nije Hrvat. Ne može se Nijemcem biti po Goetheu i Fassbinderu, a ne biti, još više od toga, po Adolfu Hitleru. Ista je, pa još drastičnija- zbog odsustva svake autorefleksije- stvar i s Hrvatima. Za nju mi nikako ne možemo biti odgovorni, ali bismo pred njom morali biti odgovorni svakoga svjesnog trenutka u svome životu. Da, „Otac“, pored ostaloga, i o tome govori.

A što bi značila nacionalna autorefleksija, to barem svakodnevno viđamo. Primjerice, ovoga ljeta se povela rasprava o prirodi ustanka u Srbu. Jesu li 27. srpnja 1941. ustali komunisti ili četnici? Da smo u stanju mirno se i sabrano pogledati u ogledalo, ili da želimo znati što u cjelini znači biti Hrvat, tada bi nam najprije na um pale neke jednostavne činjenice. Recimo, ta da je do 27. srpnja 1941. u logoru smrti u Jadovnome, ali i u drugim dijelovima NDH, već bilo pobijeno više Srba, nego što je ukupno registriranih žrtava Domovinskog rata iz 1991. Pobijeni su u nepuna tri mjeseca. Je li to bio dovoljan razlog za ustanak, i je li to nama današnjima, ako smo Hrvati, dovoljno da se okanimo ideoloških diskvalifikacija ustanika. Jer što bismo, zapravo, željeli ustvrditi kada insistiramo na tome da su ustanici, ili dio njih, bili četnici? To da su ustaše bile u pravu kada su ubijali ljude u Jadovnom, što dokazuje činjenica da su u Srbu ustali baš četnici? Ili dokazujemo da su četnici bili antifašisti, pošto su u Srbu ustali protiv ustaša? Ili dokazujemo da ustaše nisu bile fašisti, jer su protiv njih ustali četnici, koji su bili fašisti? Da smo, doista, odgovorni pred ustaštvom, na dan 27. srpnja bismo, barem, šutjeli, ako ne želimo biti ustaški sljedbenici.

Ili primjer koji mi je bliži, a ne tiče se ustaša i partizana: kada je poželio da se obračuna sa mnom i javno me diskvalificira, predsjednik Udruge hrvatskih sudaca i sudac Vrhovnoga suda Đuro Sessa, napisao je ovo: „Autor članka Miljenko Jergović očito ne zna ništa doli se nabacivati fekalijama koje teku otvorenim kanalima mračnih vilajeta njegove svijesti (ovo je naravno metafora).“ Posve je irelevantno na što je taj čovjek reagirao, nebitno je i to što stilska figura koju rabi nije metafora, ali važno je što ona sadrži. Tu je „tamni vilajet“, kako se u žargonu beogradske, miloševićevske štampe s kraja osamdesetih, imenovalo Sarajevo, a u žargon ga je prvi uveo Vojislav Lubarda. Tim vilajetom prolaze otvoreni kanali, kao kroz neki Bombaj, ili kroz naše predrasude o Sarajevu, koje su neutemeljene, jer je Turska izgradila zatvorenu kanalizaciju već kada je gradila i sam grad, a bilo je to u vrijeme kada su se s Griča i Gradeca, kao i sa svih europskih srednjevjekovnih gradskih bedema, vrčine s govnima praznile po opkopima, koji su već i svojim vonjem trebali odvratiti neprijatelja od osvajačkih pohoda.

Eto, to je, dakle, sadržaj „metafore“ suca Vrhovnoga suda i predsjednika Udruge hrvatskih sudaca. Kada bi postojala odgovornost pred ustaštvom, ili kada bi – kao među drugim civiliziranim narodima svijeta – među Hrvatima postojao osjećaj kolektivne odgovornosti, ne bi tom visokom državnom činovniku na um palo takvo što, a ako ipak bi, tada on više ne bi smio izaći među kulturan svijet, niti bi mogao obavljati poslove koje obavlja. Pritom, skoro da je najmanje važno što se takvim riječima obratio meni – time si je učinio štetu, jer se doveo u opasnost da njegov čin „opjevam“ i razložim na ono od čega je u njegovoj glavi sastavljen. Jednako bi bilo i da je iste riječi uputio poljoprivredniku, besposličaru, doktoru fizike ili remetinačkome pritvoreniku. Pokušajte zamisliti suca američkoga vrhovnog suda, koji se takvom „metaforom“ ruga na račun nekog Afroamerikanca. Ili njemačkog suca, koji „metaforom“ ima što za reći njemačkome građaninu rođenom u Švicarskoj, Austriji, Rumunjskoj ili Turskoj? Mislite da bi takav mogao biti predsjednikom udruge, makar i ljubitelja buba mara i livadskog bilja? U Hrvatskoj, međutim, nema kolektivne odgovornosti pred zlom koje je 1941. naselilo hrvatske duše, i koje živi i danas, upravo zato što odgovornosti nema. Samo je o tome riječ, i samo o tome, dijelom, govori i „Otac“.

Moji čitatelji su se, vjerujem, upitali zašto sam ovu knjigu najprije objavio u Beogradu. Na ovo pitanje postoje dva odgovora. Ako je ofenzivno postavljeno, sa ciljem da se osporava moja građanska osoba, tada je odgovor potvrdan. Da, objavio sam je u Beogradu, upravo zato da biste se nad tim gadili i zgražavali. Ali taj odgovor nije istinit. Ako upitate dobronamjerno, knjigu sam objavio u Beogradu, jer tamo, kao i u Zagrebu, imam svoga izdavača, sa čijom vlasnicom i njezinim timom gajim i profesionalno i privatno povjerenje. Moglo se, međutim, dogoditi i da je objavim u Zagrebu, jer i sa zagrebačkim izdavačem, direktoricom i njezinim uredništvom, imam slične odnose. I to je sva istina.

Dok sam pisao knjigu „Otac“ znao sam da ću je objaviti u Beogradu. Priznajem, to mi je mnogo toga olakšalo. Jer kada pišem o ustaškoj obiteljskoj noti, umjesto da je se jednostavno odreknem i tako pojednostavim stvari i izbjegnem svaku književnost, lakše mi je da to najprije izađe u Beogradu. Uvijek sam imao manji problem s prijezirom nekoga tko me ne razumije, ili me ne želi razumjeti, nego s vlastitim strahom od toga da se ne priključim našemu pitomome i sveprožimajućem stadu. A možda tu ima i onoga što je dio formativnog iskustva, jer biti Hrvat, kao i biti bilo što drugo, kao i općenito biti, za mene uvijek znači biti u manjini.

Očekivao sam da „Otac“ mine tiho, kao što je i meni minuo životom. Nisam se nadao ovako prodornim reakcijama, kakve su nastupile nakon što je knjiga, i to usred ljeta, izašla. Ne, ne hinim zatajnost, bilo bi to glupo, jer oko sebe, htio – ne htio, obično dižem buku poput ježa koji se noću vrzma po vrtu, ali ovo naprosto nije takva, gromoglasna knjiga. Da je u glazbenoj formi pisana, bila bi to guslačka minijatura, s jedva čujnim folklornim motivom, koju je odsvirao Yehudi Menuhin, jedne davne zime, sedamdesetih godina, kada je gostovao u dvorani Radničkoga univerziteta Đuro Đaković, bivšem jevrejskom templu.

Kada je zaratilo, Alojzija je mobilizacija dva puta zaobišla. Prvi se put uspio sakriti na tavan, a drugi put je pobjegao kroz kukuruze na blage obronke Papuka. Skrivao se tamo do večeri, vratio kradom kući gdje mu se, dok je tješio uplakanu majku, činilo da će ga rat mimoići. Ali treći put pomoći nije bilo! Božja volja htjela je da su taj dan mobilizirali domobrani, pa je tako Lojzek završio u nekoj topničkoj bitnici u Bjelovaru. Tamo bi vjerojatno, spretan i okretan kakav je bio, dočekao i današnji dan, da ratna sreća nije okrenula leđa Poglavniku i svima onima koje je vihor rata zatekao u njegovoj blizini. Domobran Lojzek, krsnim imenom Alojzije Meter, dočekao je kraj rata kao pripadnik oružanih snaga NDH, daleko od rodne mu Slatine, malog slavonskog mjesta podno Papuk gore. Kada je vidio dobri čovjek Lojza da je vrag odnio svaku šalu, razmišljao je kamo bi krenuo. Nije mu se išlo na zapad, a s istoka je dolazilo zlo. Osjećao je Lojza što ga sljeduje, pa je tako krenuo u nepoznato, oboružan vjerom, strpljenjem i nadom, znajući da iza svakog nevremena mora doći sunce.

U vremenu koje je slijedilo, a koje mu se činilo beskrajno dugim, bacalo ga svugdje; noćivao je zavezan žicom po šumarcima ne znajući da li će jutrom osvanuti tamo gdje je s večeri omrknuo, osluškivao krikove i pucnjeve, pripremao se za susret sa Stvoriteljem, priviđala mu se Majka Božja, ili je stvarno Ona bila tamo – tko će to znati! Neki kažu da je bila, da se vidjela i svjetlost, da ga je oblijevao krvavi znoj, jer kako bi se inače Lojzek vratio na rodnu grudu nakon što ga je već dva puta vodilo na strijeljanje?! A vratio se, i to tek negdje u proljeće četrestšeste. Nije o tome nikada govorio, gdje je bio, što je prolazio, tko ga je tukao, vodio na strijeljanje i gdje se tako dugo bio zadržao. A ukućani nisu ni pitali, jer su znali da odgovora ne bi bilo. Bili su sretni da je on tu, s njima, a on je bio zahvalan da mu Svevišnji nije namijenio preranu smrt, već mu je dao da još jednom vidi oca i majku, da vidi svoju kuću i da se napije vode sa svoga bunara. Vode o kojoj je budan sanjao dok je hodio prašnjavim drumovima sa svojim kamaradima.

Malo pomalo, normalizirao se život u Slatini i okolo, barem naizgled. Otvaralo nove tvornice, gradilo škole, instaliralo telefonske centrale, probijalo tunele i pravilo ceste. Mladost je išla na radne akcije, pjevalo se i slavilo partizane. Bio je Lojza dobar čovjek, i drago mu bilo da se gradi i da mladost ‘oće radit’, ali nije mogao nikako u sebi prelomiti – duša je ostala ranjena. Živjela u komšiluku jedna djevojka, ista ona koja je kao dijete gledala kako vojnici u kolima voze mrtva tijela na Veliki Petak četrestčetvrte. Ranilo to i njezinu dušu, pa se našli ona i Lojza. Skromni, fini ljudi, Majka Božja bila im utjeha, ali djece im Bog ne dadne. Da im je dao, sigurno bi im dušama lakše bilo. Ovako, živio Lojza, duše ranjene i tijela izmrcvarena borbom za goli život o kojoj nije nikad pričao, i osjećao stalno da ga nešto guši. Malo je k’o bio prodis’o sedamdesetiprve, ali poslije toga još je teže bilo. Kada digneš glavu i udahneš zraka, pa ti je čizma opet prikuje za tlo puno blata koje se lijepi na lice i ispunjava ti nosnice i usta, samo ti bude još teže.

Bio je Lojza izgubio svaku nadu, da će ikada ljudi saznati muku njegovu i muku njegovih sunarodnjaka. A onda se k’o malo počelo nešto komešati i buditi. Kada je srušilo Berlinski zid, Lojza se ponadao; kada je vidio mrtve rumunjske diktatore, znao je da nešto veliko dolazi. Počeo se on propitivati po Gradu, pa kada je vidio da ima istomišljenika, malo je živnuo i uključio se. Nije Lojza razmišljao o tome po kojem modelu će državna imovina prijeći u taj kapitalizam, već samo kako stvoriti državu. Popisivao je uredno članove Stranke, kronološki, s rednim brojevima i bez greške. Pravim notarskim rukopisom, uredno, pedantno i baš onako, za povijest. Nije pravio razliku tko je došao prije a tko kasnije, samo je upisivao i bio sretan da su došli. Nije u crkvi u nikoga upirao prstom da gdje je bio do sada. Nije nikoga krivio ni za što, samo je molio za one koji su kraj rata dočekali krvavih ruku i izgubljene duše. Organizirao je i obranu Grada, savjetovao nas mlađe da se ne ogriješimo o Boga i polako počeo otvarati svoje srce. Kada je Lojza vidio da nas to zanima, osnovao je s još nekim ljudima udrugu. Neka se udruga bavi štovanjem hrvatskih žrtava, neka uči i podučava, neka o njima istražuje… I neka se zove „Hrvatski Domobran“. Tako je mislio Lojza.

Velika mu čast bila biti predsjednikom te udruge, učiti mlađe, istraživati i pisati knjige. Duša je zacjeljivala. Organizirao je da se na groblju postavi i križ na spomen svoj hrvatskoj braći koji su živote dali za Domovinu. Trebalo mu je snage, ali našao ju je – počeo je ljude voditi organizirano i na Bleiburg, da osjete Duh, da osjete Strah, da osjete Zlo i Prokletstvo, ali i da posjete Ponos i Prkos. Da nauče Povijest. I svaki put kad bi se vraćao, sjedio je ponosno u autobusu, vođa puta, na prvom sjedalu, gledao pitomu slavonsku ravnicu pa razmišljao. Tu su ga nekad’ gonili kao psa, žeđao je, krvavih nogu, poderan, ruina od čovjeka. Ako mu je pored puta tko dodao vodu, blagoslovio ga je Lojza, zahvaljujući Bogu što mu je poslao Veroniku ili Šimuna Cirenca.

Autobus je uvijek po povratku u Slatinu stao na Pijac, odakle su putnici polazili kućama, stajući usput na čašu kuhanog vina, u kojoj bi plivali komadi klinčića i muškatnog oraha. Bio je to mali Lojzin ritual, a tako je planirao i te godine. Autobus je bio vrlo blizu Slatini, vozio je lagano u smjeru istoka, a ispred njega je vozio kombi. Cestom ispred kombija vozio je neki dječak bicikl. Bila je noć. Bicikl je bio neosvijetljen. Vozač kombija spazio ga je u zadnji čas. Okrenuo je volan, zakočio, tko zna. U istom trenutku je naišao iz suprotnog smjera drugi autobus, točno u trenutku da ga kombi udari u zadnji kraj. Udareni autobus se zanio, nekontrolirano prešao u drugu prometnu traku i krenuo prema Lojzinom autobusu. Sraz je, na žalost, bio neizbježan. Malo prije udara, dok su vjetrobranska stakla autobusa bila tik do sudara, Lojza je čuo vozačev krik, a kroz staklo je vidio lice putnika na prednjem sjedalu drugog autobusa. Taj tren mu je kroz glavu prošlo kako mu je Svevišnji ipak namijenio smrt na povratku iz Bleiburga, samo sa zakašnjenjem od šezdeset godina.

***

Kada je zaratilo, Petar je čekao. Pa kada su Nijemci napali Staljina, i kada je proglašen ustanak, priključio se Pero partizanima. Do njih ga je odveo stariji brat, koji je još puno prije rata znao što će i kako će, samo ako Hitler udari. Prolazili Perini partizanski dani u ofenzivama, probojima, borbama s raznim neprijateljima. Bio je dva puta lakše ranjavan, a bome se u partizanima i zaljubio. Kada je došao sa svojom jedinicom na slobodni teritorij oko Čazme, ona mu je rekla da je trudna. I tako je naš Pero, krsnim imenom Petar Vukelić, kraj rata dočekao kao stari, prekaljeni partizan i kao mladi muž. Pričalo se čak da bi mu kum mogao biti i Drug Tito, koji je tada boravio u blizini, ali priča k’o priča – pola odbaci, a od druge polovice svejedno ne uzimaj sve za ozbiljno.

Kada je rat završio, i kada je Pero mislio da je dosta blata, stjenica, kiše, vrućine i studeni, poslalo ga da sprovodi neprijatelja po prašnjavim drumovima nove mu Domovine. Pred očima su mu bila djeca s Kozare, vidio je pred sobom svoju pokojnu učiteljicu i nije mu bilo žao što goni bandu. Tko je prošao što je on prošao, dobro mu je ako ostane normalan. Tako je mislio Pero.

Noći su mu bile najgore. Bio je Pero dobar čovjek, bojao se Boga i nije mu bilo drago slušati krikove i pucnjeve. Bojao se priča koje su kružile među zarobljenicima, kako je nekima od njih došla Majka Božja u pohod. Zato je molio da mu san što prije dođe na oči, da nema previše vremena razmišljati. Vrijeme sravnjivanja računa, koje mu se činilo beskrajno dugim, ipak je prošlo; Pero se, prema pričama starijih, vratio u svoje selo negdje u kasno proljeće četrestšeste. Pronašao je kod kuće ženu koja je na prsima nosila kćer mezimicu. „Za ovo se vrijedilo boriti“, pomisli Pero, poljubi ženu i dijete i uđe u kuću na večeru.

Malo pomalo, normalizirao se život u selu i okolo. Otvaralo nove tvornice, gradilo škole, instaliralo telefonske centrale, probijalo tunele i pravilo ceste. Mladost je išla na radne akcije, pjevalo se i slavilo partizane. Pero je to društvo stvarao, za njega je krvario i drago mu bilo da se gradi i da mladost ‘oće radit’. Kada je kupio svoj prvi televizor, svaki je dan gledao dnevnik i pratio gdje se kreće Drug Tito. Što radi, što govori. Ako je Tito prolazio negdje u blizini, Pero je obavezno bio tamo. Red je da on, prvoborac, pozdravi svog Maršala, kao što je red i da mu omladina i pioniri čestitaju rođendan. Ta, za njih se borio, ne za sebe!

Kada je Tito umro, Pero nije dva dana jeo. A onda je progovorio, rekao ženi da će opet biti rata i zašutio još sedam dana. Kada je srušilo Berlinski zid, Pero je samo vrtio glavom; kada je vidio mrtve rumunjske diktatore, bilo mu drago što je Tito već mrtav. Krenule su promjene, a Pero se povukao u sebe. Sve za što se borio nestajalo je kao gruda snijega u paklu. Svi su ga izdali, tako se osjećao. Hvala Bogu, penziju mu nisu dirali, jedino što mu je sada na odresku pisalo „umirovljeni časnik“, a ne više „penzionisani oficir“.

Kada je Pero čuo da se organizira put za Kumrovec, negdje prije Dana mladosti, rekao je ženi: „ja idem, a ti kako hoćeš“. Pošao je na Pijac, gdje su se skupili, brzo ukrcali na autobus i krenuli put zapada. Pero je ponosno sjeo na prednje sjedalo, osjećajući se kao vođa puta. Ako je znao komandirati u ratu, znat će i u miru odvesti kamarade da se poklone sjenama svoga Maršala. Autobus je vozio lagano, a u susret mu je iz suprotnog smjera dolazio kombi. Cestom ispred kombija vozio je neki dječak bicikl. Bila je već noć. Bicikl je bio neosvijetljen. Vozač kombija spazio ga je u zadnji čas. Okrenuo je volan, zakočio, tko zna. Pero je osjetio kako kombi udara u zadnji kraj autobusa. I onda je nastupio pakao. Autobus se zanio, nekontrolirano prešao u drugu prometnu traku i krenuo prema autobusu koji je odjednom izronio iza kombija. Sraz je, na žalost, bio neizbježan. Malo prije udara, dok su vjetrobranska stakla autobusa bila tik do sudara, Pero je čuo vozačev krik, a kroz staklo je vidio lice putnika na prednjem sjedalu drugog autobusa. Pomisli kako je to lice već negdje vidio. Trenutak nakon toga obojica su stajala pred licem Stvoritelja.

Imaginarni prijatelj/21        

Europa je bila tuka s istoka, misica socijalističke novogradnje iz Ukrajine, iz Rusije, ili negdje od dalje, iz stepa i tajgi onoga dalekog, mislima i saznanjima nedohvatnog svijeta. Njezina šukunbaba zvala se Ija. S njom je Zaus prevario svoju ženu Heru, preobrazivši sebe u bijeli oblačić, a nju u isto tako bijelu junicu. Ija mu je rodila sina Epafa i praoca sve ljubomore, koji je kao božanski bik Apis vladao Egiptom i imao kćerku Libiju. Ta Libija rodi sina Agenora, a Agenor, kralj feničkog grada Tira, u više brakova narodi Kadma, Europu, Kilika, Fenika i Tasa. U Ilijadi se, međutim, tvrdi drukčije: Europa je u Ilijadi kćerka Fenikova.

Prema antičkim rodoslovima, koje ne bi razmrsile ni najumnije konavoske babe, Europa bi prije bila odnekud iz Iraka. Ali ipak ostajemo pri tom da je odnekle s gornjih istoka. Nije bila velike pameti, ali je imala vrlo snažnu erotsku imaginaciju i bila je nepodnošljivo lijepa. Tako da je Zeus, stari vrag, odlučio zavesti svoju šukununuku. Tom prilikom poslao je Hermesa, šefa tajnih službi, da Agenorovo stado, tamo dolje kod Tira, potjera prema moru, gdje je, na obali, Europa brala cvijeće. Zeus se uobličio u prelijepog bijelog bika, s crnom crtom koja mu preko nosa dijeli glavu na lijevu i desnu polovinu, te se dao, onako pitom i drag, od Europe hraniti cvijećem. Ona ga je, vragolica, zakitila vjenčićem preko rogova, a zatim ga uzjahala… I tu je sve ovo i počelo. Zeus je skočio u more i zaplivao prema Zapadu. Prema antičkim izvorima plivao je skoro istim onim pravcem kojim se danas kreću izbjeglice s istoka, utapaju se u Sredozemnom moru, umiru ne dosegnuvši Europu, koja je njima simbol slobode i blagostanja…

Kada su doplivali do Krete, Zeus se pretvorio u orla. U tom je obličju obljubio Europu. Je li u tom činu bilo njezina pristanka, ili ju je naprosto silovao, e tu se mišljenja razlikuju. Ustvari, bilo je i jedno i drugo. Europa je zavela Zeusa i iskoristila u njemu i bika i orla, Zeus je brutalno silovao Europu, nedužnu i glupavu beračicu cvijeća. Oboje je, dakle, istina. Oboje je u duhu i naravi Europe.

Velike priče neprestano se obnavljaju i ponavljaju. Isus i danas vuče svoj križ na Golgotu, Sizif gura svoj kamen, nosač Samuel nosi svoj sepet uz Sepetarevac, a Europa i danas kiti svog divljeg i opasnog ljubavnika, koji će je silovati, a zatim odbaciti. Iz tog silovanja i odbacivanja, kao i iz lukavog ženskog iskorištavanja moćnika, nastaju i svakodnevno se transformiraju- Europljani. Ona je vrijedna prezira – kao sve one plastične ljepotice naših mafijaša, ubojica i kriminalaca – ali i sažaljenja – kao sve nedužne cure s istoka, koje su kao prostitutke završile na zapadu. Krivo je imati jednoznačno mišljenje o Europi. Ona uvijek dolazi s istoka. Nekad s donjeg, a nekad s gornjeg istoka, ali uvijek iz krajeva europskog prijezira i sažaljenja.

Europa je, zaneseno piše Piotr Kuncewicz, kod starih Grka nazivana i ojkumene, ekumena, od grčkog ojkos, što znači dom. Europa je oblast sveopćeg pripitomljavanja, zajednice jezika i međusobno suprotstavljenih mišljenja. Europa je dvojnost, Europa je lakomislena tuka, koja će, nošena svojim fantazijama, ponovo uzjahati bika.

Uz knjigu Ive Kara-Pešića “Mimoilaženja”

Zbirka kratkih priča “Mimoilaženja” zbirka je fragmenata. Fragmenata jednog grada, grada koji ima svoje toponime, ali zapravo može biti bilo koji grad od kojeg bježimo i čijim se fragmentima vraćamo, pretvarajući ga, samo zato jer je to jedino tako moguće, u mitsko mjesto nekog MOŽDA sretnijeg života. Zbirka je to fragmenata jedne ili više ljubavi, strasti, prijateljstva, obitelji,  fragmenata snova i snica, zbirka zapravo ulomaka jednog ili nekoliko proživljenih života. I upravo to je snaga i privlačnost kratke priče, njezina silovitost u samo naznačenom. Autor je zapravo, namjerno ili slučajno, sjajno spojio tematiku svojih priča, bijeg i slutnju, s karakteristikama kratke priče; to mimoilaženje s deskriptivnim, odsutnost bespotrebne namjere da se svemu da oblik i smisao, taj tek na tren omirisan susret s pripovjedačevom misli, iznenađenost nekom sjajnom rečenicom koja plovi negdje između poezije i proze. Jer ljepota je u nedorečenosti… U književnosti samo, dakako, u životu ona postaje kamen spoticanja i u jednom je trenutku jednostavno poželimo dokinuti. Kao pticu trkačicu.

“Ima neke poetike u uzaludnosti”, kaže jedan od likova iz jedne od priča. I kao da je sva poetika gotovo svih priča zgusnuta u tu rečenicu. Kao da svi likovi pokušavaju umaknuti toj uzaludnosti  pa onda pokušavaju voljeti, ne voljeti, bježati, pisati, slijediti srce ili razum, pokušavaju živjeti strast ili od strasti. Pokušavaju zapravo skupiti fragmente sebe, a na kraju kad u tome ne uspijevaju,  rade jedino što mogu, prigrle uzaludnost, dodaju joj ljepote i ona postane poetika njihova života. Priče su ovo o bijegu. Bijegu svima nama poznatom, bijegu od sebe, od bliskosti, bijegu od drugog, bijegu prečicama i stranputicama kako ne bismo nikad zastali negdje blizu, sasvim blizu, nedaleko od istine.

Gotovo se svi likovi u pričama mimoilaze sa svojim definicijama. Tek ih naslućujemo. Žene su veće coolerice od muškarca, na mjestima im možemo omirisati kožu i  pomisliti da su one te koje se usude “pojebati sudbinu”. Žene su te koje su naizgled spremne sastaviti živote od puzzli rasutih jugom nad nekim, bilo kojim, gradom dok se istovremeno skrivaju iza svojih maski i zapravo, birajući uzaludnosti, bježe u sigurnost mimoilaženja. “Dobro je, mimoišli smo se. Na trenutak sam pomislila da si onaj pravi”, kaže jedan od ženskih likova i time potvrđuje bijeg kao izbor. Ili sudbinu. Muški su likovi, uglavnom pripovjedači, likovi koji zbog oklijevanja propuštaju ono što na trenutak osjećaju svojim usudom, ne znajući, ne priznajući ili ipak priznajući, da za njih oklijevati zapravo znači biti. I time onda, paradoksalno, preuzimaju život u svoje ruke. Žive svoju sudbinu. Uvijek na rubu vode, odani samo svojoj nevjernosti i odlaženjima.

Priče su vrlo zgusnute, jezikom, strašću, glazbom, nesporazumom, nedodirom i traganjem. Stilski su vrlo dorađene, jezično dosjetljive. Dosjetljivost je u priči, kao valjda i u životu, tako očigledno potrebna kako bi se u njezinim sigurnim rukama kliznulo niz pukotine razgovora i na taj način uteklo bilo kakvim oblicima dorečenosti. Upravo su te rečenice-dosjetke ono što čini prepoznatljiv autorski stil. Igre riječima u nenadanom. Iznenadnom. Citatnost, uglavnom glazbena, odraz je pokušaja da se pojasni i pod-crta. Kao da zvučna kulisa može zaustaviti kamen proticanja. Vremena, života, ljubavi…

“Tamo preko sve je ono što je mogao biti, možda.” Sve je u ovim pričama u tom moždabitnom. I upravo to je čini stilski i tematski ujednačenom, ali ne i jednoličnom. Mimoilaženja su dakle zbirka kockica koje se na kraju ipak poslože. Pa makar u jedno veliko, tako snažno i privlačno, nesavršeno i nezavršeno MOŽDA.

Još samo u ovom kršu iznad grada
Živi sjećanje na vrijeme
Kad su venecijanski majstori – obično u zimu,
Dok u stablu manjka soka i smole – dolazili
U Hercegovinu krčiti čemprese i munike:

Od njihovih mramornih kičmi, lađama bi, poslije,
Tesali jarbole, koji su još dugo mirisali na raspilano drvo
Prije nego bi u sebe upili mirise mora i plovidbe.

I samo zimi,
Kad se studene bure spuste u grad,
Čujem glasove mornara
Što, u predahu između dvije oluje,
Razgovorom oživljavaju
Beskonačnu čežnju za toplinom doma.

Imaginarni prijatelj/20         

Krajem dvadesetoga vijeka – stotinu i koju godinu nakon svoga fikcionalnog rođenja – Ivica Kičmanović se u javnome govoru počeo javljati kao vrlo učestala metafora, kao naivan, malo priglup seljačić, koji se nikada neće prilagoditi građanskim, naravno zagrebačkim naravima i običajima. Ali, naravno, kao što to često biva još od vremena onoga veličanstvenog španjolskog viteza i njegova vjernog sluge, novonastala metafora nema mnogo veze sa stvarnim likom. Ako je već i nisu stvorili oni koji roman “U registraturi” nisu čitali, onda je, metaforu, sasvim sigurno rabe oni koji se Ivice Kičmanovića ne sjećaju ili ga nikada nisu ni upoznali, nego su se, avaj i aman, o njemu obavijestili putem interneta ili onih budalastih knjiga koje bi prve valjalo zabraniti, u kojima se prepričavaju djela iz školske lektire.

Ivica Kičmanović, na početku recimo, uopće nije mlad. Pače starac je, već pomalo dementan, zaposlen u gradskoj arhivi (u registraturi), gdje svud oko njega progovaraju personalni dosjei, i buja onaj tužni život sjećanja, u kojemu sve nalazi svoj razlog, povod i smisao tek nakon što pravi život konačno istekne. Ivica Kičmanović je, dakle, arhivist. U ona vremena arhivistima postajali su, uglavnom, propali studenti. Registratura je konac svemu, živi Ivičin grob.

Iz tog groba progovara njegov život. Gesta kojom je to izvedeno mnogo više pripada epohi modernizma – roman “U registraturi” hrvatska je, obrnuta siromaška verzija Wellesova “Građanina Kanea” – nego razdoblju klasičnog realizma, u kojemu Ante Kovačić životom i djelom spada. Roman je Kovačićeva duhovna, ali i politička autobiografija.

Ivica Kičmanović došao je sa sela kao pametan i vrlo darovit mladić, u koga su njegovi zemljaci, učitelj i svećenik, polagali velike nade. Nikad on nije bio naivan, ali je bio čist. A to je važna razlika. Selo s kojeg je potekao bilo je, sredinom devetnaestog stoljeća, siromašno i relativno zaostalo, ali je, u biti, bilo – europsko. Grad u koji je došao nalazio se u posljednoj fazi raspadanja, dekadencije i one dubinske zaostalosti za Europom koju je skoro nemoguće nadoknaditi. Ivicu su tu dočekale sve one nevolje, od mentalne i materijalne korumpiranosti, malograđanske umišljenosti i opsjednutosti administrativnim formama do političke i crkvene iskvarenosti, incesta i elementarne ljudske gluposti, one koju je, nekoliko desetljeća nakon Ante Kovačića, Krleža uzdigao na tron endemične hrvatske književne teme. I onda naravno da Ivica Kičmanović u takvome gradu nije imao baš nikakve šanse da uspije. Pa i zato što se njegova ideja o životnom uspjehu potpuno razilazila s općom, gradskom idejom o uspjehu.

A onda i ta žena. Fatalna Laura. U televizijskoj seriji, dostojnoj Kovačićeva romana, sjajno ju je utjelovila Ljubica Jović, dok je Ivicu u jednoj od svojih najboljih uloga odigrao mladi Rade Šerbedžija. Laura je upropastila Ivicu Kičmanovića, isisala iz njega život, i jednu za drugom potrošila sve njegove životne prilike. Ne, nije ga uhvatila kao naivno seljače. Bila je to žena koja bi dohakala, i koja jest dohakala, i mnogo iskusnijim i ozbiljnijim muškarcima. Velika femme fatale u sebi nužno nosi element destrukcije. Kao, recimo, Alma Mahler, koja će se pojaviti na Laurinu tragu nakon što nesretni Ante Kovačić već mine ovim svijetom.

Ivica Kičmanović za ovog je čitatelja onaj lik iz hrvatske proze s kojim će se on najprije identificirati. Čovjek svih naših doba i jezika, plemeniti gubitnik.