Zapis s jednog putovanja

Sredinom novembra 2013. godine putovao sam u Zagreb, kako bih promovirao tri knjige Nusreta Omerike, mog prijatelja, koje se bave istraživanjem bh. usmene narodne književnosti. Bilo je to tek drugi put da posjećujem Krležin grad, ako se moje proputovanje iz aprila mjeseca te iste godine, kada sam se u njemu zadržao jedva sat vremena, uopće može nazvati posjetom. Šta mogu, putevi me nikada nisu vodili u Zagorje, a ja, ovakav kakav sam – trapavi provincijalac koji ne uspijeva da se ostavi svojih submisivnih, defetističkih navika – ne nalazim vremena (ili čega već?) da se tamo, kako to stari Mostarci kažu, „muhajem“ zaputim.

Također, trebam biti pošten, najprije prema sebi, a onda i prema vama koji čitate ove redove, i priznati da su u meni još živa sjećanja na 1993., kada sam, kao šesnaestogodišnjak, stjeran u podrume i skloništa u Istočnom Mostaru, Zagreb zamišljao kao neku vrstu balkanskog Mordora, mjesta u kojem stoluje sam Sauron, svojom (sijedom) glavom i (neliverisanom) bradom. Dugo sam pokušavao da se oslobodim sjenke tog mladića, borio se da svoj život zaštitim od njegovog uticaja, ali ni danas ne mogu tačno utvrditi koliko je to ratno iskustvo odredilo moj odnos prema Zagrebu i svemu onome što iz njega dolazi. Pa ipak, jedno je sigurno: Saurona već odavno nema i Zagreb je danas grad koji u meni budi posve drukčije asocijacije: na Krležu, Ujevića, Cesarića, ili, da se odmaknemo malo od književnosti, na taj modri, egzotični Dinamo, kojem smo, tako lagano, engleski, utrpali tri komada u finalu Kupa, 1986.

Promocija je upriličena na jednom prekrasnom mjestu: u knjižari Bogdana Ogrizovića u Preradovićevoj ulici, nedaleko od Cvjetnog trga. Ta ogromna prostorija, s mnoštvom knjiga u bijelim, metalnim policama, koje su se pružale od patosa do plafona, imala je, u svom centralnom dijelu, i prostor za čitanje kojim je dominiralo nekoliko spojenih, lako prenosivih aluminijskih stolova. Za njima su sjedili studenti prikopčani na svoje i-phone, s glavama nadnesenim nad stranice što su mirisale po rastočini ljepila, štampe i plijesni. Iznad njih je lebdjela neka ugodna, umirujuća tišina, tišina kakvu mogu proizvesti samo knjige.

Tu, između dugih redova s knjigama, čije sam ofucane i selotejpom ljepljene hrbate sa zadovoljstvom zagledao četrdesetak minuta, sjetio sam se dvojice, meni iznimno dragih i danas pomalo zaboravljenih pisaca, koji bi se, po svojim biografskim odrednicama, podjednako mogli smatrati i Mostarcima i Zagrepčanima: Abdurezak Hivzi Bjelevac i Ilija Jakovljević. Sjetio sam se, naravno, još jednog, mojoj generaciji, kao i onim nešto starijim, mnogo bližeg i važnijeg pisca, kojeg ću te večeri prvi puta sresti. Naime, nakon oficijelnog dijela programa, kada je moderator, po nekom tradicionalnom književnopromotorskom običaju dao riječ publici, u jednom od zadnjih redova pojavila se najprije visoko podignuta ruka, a potom i krhka figura čovjeka kojeg sam odmah prepoznao: bio je to on, Predrag Matvejević.

Nije me iznenadilo njegovo prisustvo: znao sam da se vratio u Zagreb nakon skoro deceniju i po egzilantskog života u Italiji i Francuskoj i, imajući u vidu njegove neraskidive veze s rodnim Mostarom i Bosnom i Hercegovinom, bilo je, na neki način, sasvim razumljivo da te večeri bude u knjižari Bogdana Ogrizovića. Međutim, sama pomisao da sam se nalazio u istoj prostoriji s čovjekom čiji su rani radovi, kako to napominje Bernard Henry Levy, inspirisali Sartrea, bila je dovoljna da se osjetim nervoznim i nedoraslim promotorske uloge koja mi je bila namijenjena.

* * *

Predrag Matvejević.

Kada bih ga morao opisati u tri, četiri riječi, pokušao bih s: kozmoplitizam i intelektualno gospodstvo. Ne znam da li sam to negdje čuo, pročitao, ili sam sâm izmislio, ali, kako god, čini mi se nekako najbližim istini.

Znam mnogo toga o njegovim knjigama, otkrićima, postignućima, polemikama, predavanjima, člancima, esejima, pismima, znam dosta i o njegovoj intelektualnoj slavi, značaju i borbi, o Korčulanskoj školi, o „socijalizmu s ljudskim licem“, o čuvenom pismu Titu iz 1974., o Mediteranskom brevijaru, o Razgovorima s Krležom, o Tim vjetrenjačama, jednom briljantnom govoru studentima iz 1968. godine, koji je dugo vremena bio zabranjen, o mecima ispaljenim u njegovo poštansko sanduče zbog čega je i otišao iz Zagreba 1991., o profesuri na Sorbonnei i La Sapienzi, o tome kako je, na klaviru, Krleži svirao ruske romanse… Znam, zapravo, sve što o jednom piscu može znati njegov pasionirani čitalac. Divio sam se njegovoj hrabrosti da uvijek, po svaku cijenu, bude na strani onih koji drukčije misle, onih kojima je, upravo zbog toga, oduzeto pravo na svaku slobodu; plakao sam kada sam prvi puta čitao pismo koje je, nakon rušenja Starog mosta, uputio najznačjanijim evropskim medijskim kućama; podržavao ga, kada je prije tri godine Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio presudu Suda u Zagrebu, kojom ga se osuđuje na pet mjeseci zatvora ili dvije godine uslovno, zbog toga što je u eseju, objavljenom u Jutarnjem listu 2001. godine, Milu Pešordu nazvao “kršćanskim talibanom, kvislinškim piscem i poticateljem na zločin”…

Bilo bi suludo i pomisliti da se jednim tekstom može obuhvatiti cjelokupnost Matvejevićeve pojave, pa čak i pokušati izdvojiti ono što je u toj cjelokupnosti najvažnije. Njegov profil je toliko mnogostruk da ga se može posmatrati s bezbroj stanovišta, no ono što je sigurno jeste da se o njemu danas malo toga može reći što već nije rečeno, kao i to da je o njemu nemoguće govoriti, a da, na neki način, ne govorimo i o nama samima. Kao čovjeka koji je u Mostaru rođen i koji je u njemu proveo cijeli svoj život, mene je, ipak, oduvijek najviše zanimao Matvejevićev odnos prema rodnom gradu, pogotovo u vrijeme kada ga je, sa svim njegovim vrijednostima, trebalo braniti od Perišićevih koljača i Bobanovih „jakih kiša“. I baš tu, na primjeru Mostara, Matvejevićev ljudski i intelektualni karakter došli su do punog izražaja.

Za one, koji možda ne znaju mnogo toga o Matvejeviću, evo nekoliko najneophodnijih biografskih podataka: Matvejević je sin rusko-ukrajinskog imigranta i mostarske Hrvatice, katolkinje. Svoje svjetonazore nikada nije temeljio na etničkoj ili religijskoj pripadnosti oca ili majke, već prije svega na vlastitom promišljanju i inteligenciji. Odrastao je na Bulevaru, liniji razdvajanja između HVO-a i Armije RBiH u posljednjem ratu, u kući koja do danas nije obnovljena. Bio je đak mostarske gimnazije, kako i sam napominje u jednom članku, „jedne od najboljih u prvoj i drugoj Jugoslaviji“. Za taj svoj Mostar, za ljude s kojima je odrastao, za Velež, ostao je vezan sve do danas. Studirao je u Sarajevu i Zagrebu, doktorirao na Sorboni, u Parizu. Do rata je predavao francusku književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a od 1991. do 1994. slavenske književnosti na pariškoj Nouvelle Sorbonne, da bi od 1994. do 2007. bio profesor srpskog i hrvatskog jezika i srpske i hrvatske književnosti na rimskoj La Sapienzi.

U vrijeme raspada Jugoslavije i agresije JNA na tada već međunardono priznate i suverene države najprije Hrvatsku, a potom i Bosnu i Hrcegovinu, Matvejević je shvatio da taj rat, nije rat između bivših jugoslovenskih republika, već naprosto: rat između dobra i zla. Za njega će to biti i rat između HV i HVO-a s jedne i Armije RBiH, s druge strane, u Hercegovini i Srednjoj Bosni, od maja 1993. pa sve do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, deset mjeseci poslije. Matvejević, kojeg Riccardo Picchio, italijanski slavist i njegov prijatelj, naziva „neohumanističkim tribunom“, nijednog trenutka nije dvojio koju stranu u tom ratu odabrati. U svojim knjigama, posebice u „Između azila i egzila“ i „Le Monde Ex“, izvorno pisanoj na francuskom jeziku, Matvejević ispisuje možda i najdojmljivije pasaže o ratnim stradanjima Mostara i Sarajeva, zbog kojih ga kritika u časopisu Inrockuptibles naziva „pjesnikom među ruševinama“. Zbog svega toga, Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru, dodijelio mu je počasni doktorat, 2006. godine. I to je bilo sve, bar što se tiče odnosa Mostara prema Matvejeviću.

Te večeri, u knjižari Bogdana Ogrizovića, u Zagrebu, na promociji triju knjiga Nusreta Omerike, Predrag Matvejević je govorio o tome kako je većinu narodnih lirskih pjesama ili sevdalinki prvi puta čuo u domu muslimanke Hatidže Sidar, porodične prijateljice njegovih roditelja, koja ga je odgojila. Govorio je i o Mostaru, o Mostarcima, o talibanima, a pročitao je i nekoliko pasusa iz već pomenutog pisma koje je nastalo na dan rušenja Starog mosta. U tamnoplavom odijelu, blijedog, izmorenog lica i razdžilitane kose, Matvejević je ostavljao utisak pomalo umornog, vremešnog čovjeka, ali su, uspkos tome, njegove rečenice imale snagu koja je odjekivala prostorijom.

Bilo mi je drago što ga vidim. Poslije sam mu prišao i stisnuo ruku, rekavši da ga izuzetno cijenim. Nisam se u tom trenutku mogao sjetiti ničega pametnijeg. Dok smo se rukovali, pomislio sam kako su baš tako izgledale i Krležine ruke, koje je, u Predgovoru Razgovora s Krležom, naslovljenom s „Pamćenje i sjećanje – Krleža“, opisao kao „neobično lijepe i blijede“.

* * *

Iz Zagreba sam se vratio sutradan. Padala je ona dosadna, umorna kiša koju Mostarci zovu „spavalica“. Ne znam koriste li i Zagrepčani isti izraz, ali on joj, bez sumnje, pristaje. U autobusu je vladala melanholična tišina, tišina koju može proizvesti samo montono udaranje kapi o limeni krov. U jednom trenutku, sjetio sam se rečenice: „Dugo su padale kiše u septembru“, kojom počinje taj famozni Matvejevićev esej, “Naši talibani”, zbog kojeg umalo nije završio u zatvoru.

Cesta je vijugala morskom obalom. Tu i tamo zapuhao bi jak vjetar, a kiša bi prerasla u grad. Pamtim jednu sliku s tog putovanja, koju ovdje zapisujem jer osjećam da bi tekst bez nje bio znatno siromašniji: dijete na sjedištu ispred mog, prinosi svoj mali nos prozoru, prstima briše maglicu i onda gleda napolje kao da pokušava ustanoviti gdje se nalazi. Ko zna zašto, evocirala mi je uspomenu na onog dječaka kojem se Zagreb nekoć pričinjao kao Talkinova zemlja tame: i sada je tamo, taj dječak, u nekom smrdljivom podrumu, pod ruševinama Istočnog Mostara, doziva svoje mrtve, plače. Čujem ga, ali ga ne mogu utješiti. Htio bih da razgovaram s njim, ali on neće da razgovara sa mnom. Pa ipak, on više nije ja, iako će uvijek biti njegov neodvojivi dio.

S vremena na vrijeme, između gradova što su promicali s druge strane stakla, ugledao bih Jadran, siv, ustalasao. Pitao sam se „zašto je rub uz more ponegdje tako uzak i kratkotrajan“ ili „zbog čega pojedini stanovnici, odmaknuvši se od morske strane, mijenjaju odjednom običaje i pjevaju drukčije pjesme“. Nisam našao odgovore. Ali sam, na kraju puta, našao svoj grad.

(Omer Hadžiselimović 1946-2016, Sjećanje)

Ne napuštaj me svete, ne idi naivna lasto… Omerova smrt stara je već više od dva mjeseca, ali mi ovi Miljkovićevi stihovi jednako bubnjaju u glavi sve od onog trenutka kad mi je u novembru prošle godina (samo tri dana prije njegovog definitivnog odlaska) stigla ona kratka poruka da se više ništa za njega ne može učiniti. Poznavali smo se svega četiri godine, ali bilo je iskreno i duboko naše prijateljstvo kao bunar od četrdeset godina. Iz njega se javi šapat daleke vode kad ubacim ponekad kamičak sjećanja. Tako još uvijek komuniciram sa Omerom Hadžiselimovićem. Rekao sam mu ovih dana da ne mogu da se pomirim sa prazninom koju je porodio i da je njegovo odsustvo iz života naprosto neopravdano i njegova smrt potpuno neosnovana.

Našli smo se pokasno u životu, pod sticajem čudnih okolnosti, i kao u onoj jednoj nezaboravnoj pjesmi Eugenia Montalea mogu reći da bilo je kratko naše dugo putovanje, ali stigao sam ipak da, zajedno s Omerom, siđem makar niz milion stepenica njegove prevodilačke radionice. Uveo me u tajne odaje, otključao blaga, povjerio mi na čuvanje vrijednosne papire, naučio me da volim najmanje pet američkih pjesnika o kojima sam do tada samo znao a danas sam njihove poezije ovisnik. Danas su mi i moje vlastite pjesme prepoznatljivije jer mi je Omer, prevodeći ih na engleski, izoštrio dioptriju na onom jednom paru naočala za daljinu:

FRA OMER

                             Za Omera Hadžiselimovića

Na isti način na koji smo bolećivi spram mana
vlastite djece, nisam se mogao odmaći od
svojih pjesama i sagledati ih očima objektivnim.
Nisam ih mogao čitati kao nečije druge
sve dok mi se jednom, na odmorištu diližansi,
putevi ne ukrstiše sa putevima Fra Omerovim.

Fra Omer je sjedio u zamračenoj sobi i prebirao
dospjelu poštu. Ponekad bi kašljem ili ispuštanjem
monokla poplašio plamen na svijeći. Prinosio je
uhu i dugo slušao moja pisma prije no što bi ih
prepisivao na rezervni jezik i slagao u kutiju
za cipele. Danas sam dobio paket i razvrstavam
prispjelu poštu. Prinosim uhu i slušam po prvi put
svoje pjesme kao neko drugi.

Rodio se 1946. i živio u Sarajevu sve do 1994. Studirao anglistiku i germanistiku, magistrirao, doktorirao, radio na Filozofskom fakultetu, dobio sva univerzitetska zvanja. Kao da ih se nije sjećao! Bavio se pretežno engleskom i američkom historijom i američkom književnošću. Nisam ga zapitkivao! Izdržao dvije najteže godine opsade Sarajeva. Malo je o tome pričao! Od 1994 živio u USA, radio kao profesor na Univerzitetu Loyola u Čikagu, učestvovao u mnogim književnim projektima, pisao, prevodio, dobio mnoga priznanja, nagrade… Nije se nikad hvalio! Sa Markom Vešovićem, za čitanje poezije najvećim živim ekspertom našeg vremena, prevodio je na engleski i sa engleskog. Dva različita temperamenta, vrhunski prevodi… Znao sam i sam sa Fra-Omerom razmijeniti i po dvadesetak poruka prije nego bismo pronašli pravi engleski izraz za poneku tešku riječ pri prevođenju mojih stihova. Ne znam kako je imao živce, ne znam kako me je, ovako nepismenog za engleski, uopšte trpio.

Planovi su da propadaju i kad zavirim u seharu uspomena na Omera vidim prvo ono što mi u njoj nedostaje: jedan dogovoreni susret na Hvaru ljeta 2016, šetnje kraj uzoranog mora, izlet do konobe u napuštenom selu Humac… Njegova Dina i Belma koje su daleko i koje mu stalno nedostaju, njegova Esma koja je stalno uz njega a ne kmeči. Ko će nam sada tu poeziju prevoditi na engleski? Ali zar nismo već sve preveli, zar je potrebno da se više bilo šta govori?

SLOVOSLAGAR

Sve riječi imam, u svim nijansama,
samo nema više šta da se govori.

Jasno je da sam u mrklom mraku,
jedina svjetlost – oči ključaonica.
Nije sigurno s koje strane su ponori.

Imam sve ključeve, čuvam ih pod
šifrom u kasama. Samo sve teže
volim: nema više kome da se otvori.

Omerova smrt stara je više od dva mjesaca i ne znam još da li je njegov prah predan vjetru da ga nesebično rasprši po kontinentima. Nisam pitao! Jer svejedno je. Kad si prah na jednom mjestu – prah si svagdje. Na taj način vraćaš se kući. Možda istim putem, noseći sa sobom istu ljepotu i iste opasnosti da te u nepoznatu kraju iznenađuju.

Sudeći prema anahronosti moralnih principa koje je slijedio, Omer Hadžiselimović zapravo nije ni bio od ovog svijeta. Prije bih rekao da je pripadao jednoj drugoj, odavno izumrloj ljudskoj vrsti, ali je nekim slučajem, kao u lošem filmu, upao u budućnost. Sada je opet sve na svom mjestu i vjerujem da će neko uskoro nabasati na Omerov stećak tumarajući po nekoj od nekropola bosanskih Bogumila. I da će se na tom davnom kamenu još uvijek moći razabrati urezan epitaf koji savršeno pristaje: Nikada nije rekao MOJE ili TVOJE, nikad tu ledenu riječ*.

______________

* Neznatno modifikovan stih grčkog pjesnika Kostantinosa Kavafisa

Bog je siroče, rekao sam mu.
Sasvim je sam, i ne znam kako mu je. Mirno me je slušao. Koliko ima do tamo, pitao je? Ne znam, nekoliko noći i dana.
Važno je da dođemo nekako do Beograda, dalje ćemo lakše, nije Njemačka više daleko.
Jesi bio kada u Beogradu, kako je tamo?
Sada je dobro, i njih su bombardirali.

Možda dođemo i do Sarajeva.
Njih su isto bombardirali, reče mi, samo iz bliže. Eto, vidiš kako znaš.
Jesu li tamo muslimani? Nisu, većinom nisu. U Sarajevu jesu, ali u Njemačkoj, Beogradu i Mađarskoj nisu. Znam sigurno.
Onda neće biti lako, oče, reče.
Neće, sine, važno je se se držimo zajedno.
Ne znam plivati.
Ne znam ni ja.
Nećemo ni trebati plivati.
Kad dođemo do Turske, mora više nema. Nema ga do kraja Njemačke.

Ima li u Sarajevu mora, pita mirno, dok čekamo brodicu, da nas prokrijumčari do Turske zemlje, do obale? Nema, ne može u Sarajevu biti mora kad je tamo bila Olimpijada 1984. ja sam bio dječak i sjećam se snijega, a gdje ima snijega, nema mora.

Obećavaš, kaže, da nećemo morati plivati?

Obećavam, kažem i stišćem jabuku u džepu koju sam ponio, i već satima je premećem i čuvam za njega, ali kad baš ogladni, ili ožedni, ne bez veze, jabuka nije uzalud sađena u raju, kalemovana božjom rukom i zalijevana vodom koju mi ni zamisliti ne možemo. I nije nimalo slana, kao ova što je moramo preći. Uvijek je slana voda koju ćeš preći ili si zaboravio da ti je krv slana.
Gledao me, pospan i slanokrv.

U pristiglu brodicu ušlo nas je sigurno stopedeset previše. U potpalublju nije bilo zraka i u mraku su ljudi hodali jedni po drugima. Mokrilo se u kutu, bilo je strašno. Isprva su ljudi šutjeli. Držao sam ga za ruku. Vremenom su počeli bivati sve agresivniji. Glad i žeđ od ljudi prave demone, i on se stiskao uz mene.

Tad sam mu dao jabuku, u mraku ju je dohvatio i čuo sam kako je zagrizao.
Taj zvuk. Jednom, samo jednom.
Toliko je Ademu i bilo dovoljno.
Jedan zagriz.

Muškarci su počeli razumijevati da se već predugo njišemo na vodi, da su ogromne pare davali krijumčarima da ih prevezu, i da su možda već izigrani.

Zatim je počela oluja. Upravo tada.
Sve se okretalo naglavce.
Izgubio sam ga. Nastao je potpuni kaos, zapomaganja, gaženja, jedni su ispadali, mrak je sve činio još … Dozivao sam.
Zatim puno vode, nesvjestica i mrak.

Probudio sam se u izbjegličkom kampu, ali u bolničkom odjelu. Govorili su oko mene na turskom, i na paštunskom, ženski glas dozivao me na engleskom.
Pitali su jesam li krenuo sam?

Ne znamo plivati, šapnuo sam.

Mislio sam da sam mrtav i da neću moći reći ništa, ali rekao sam.
Ne znamo plivati.

Tko još ne zna plivati, ponavljao je glas?
Sin, šapnem mrtav, dječak, šapnem, sin moj.
Ja nisam siroče. Imao si puno sreće, govori policajčev glas desno, ležao si na dasci, odmah za tobom našli smo jabuku i onu utopljenu djecu.
Izbacila ih voda na obalu.

Siroče je, siroče, mislim, sklopim oči, i čujem cijuke kao u kotilištima pacova u gaju maslina, kod kuće.
Eto, zato je sam. Zagrižene jabuke ostanu same po rajevima.

Jer na Potopu, izgleda da bog nije znao plivati.
Pa je Jona pospašavao sve, samo ne vodu, jer vodu ne možeš spasiti, vodi možeš samo opraštati.
A on bio u njoj.

Rod je roman koji teče u ritmu daha duše, ali nailazi neobuzdano kao poplava, on je obiteljska saga, koja preplavljuje obale i koja uzvitla živi pijesak povijesti, šireći splet pletenica radnje, trodimenzionalno raščupan, on je suprotnost uredno ispletenog konca pripovijedanja koji želi stvarnost konstruirati kao logični poredak i koji već zbog toga ne može zadovoljiti zbunjujuće raznolikim mogućnostima jednog života. Silno, monumentalno, autor podiže spomenik svojoj s njim izumirujućoj svojti (jedna od mnogih faseta značenja naslova Rod), ne prešućuje ni sumnje ni agresije ni rane, ne pošteđuje ni samog sebe, govori potpuno bez maske, nikog, doduše, ne raskrinkava: respekt prema osobama i njihovim sudbinama može se osjetiti u svakom slogu, čak i onda kada se bernhardovski ljuti i kada drvenim čekićem bijesno lupa po sarajevskim stihoklepcima ili po kome god. Vrlo osobno izvještava, nikad ne izbrbljavši tajne, samo onoliko koliko treba i iz nužde biva privatan, jer piše o osobi iz najranije identifikacije, što je obično majka.

Miljenko Jergović, sin jedinac, dijete rastavljenih roditelja 2012. godine morao je pratiti majčino umiranje. Iz samoobrane, kako bi se čuvao od njezinih okrivljivanja, kako bi njezinu i vlastitu pažnju skrenuo s umiranja, on je animira da priča. I pričala je, dokle god je njezino pamćenje dosezalo, o svome djedu, o roditeljima, o svojoj rodbini s majčine i očeve strane, o pradjedu i prabaki. Obiteljsko pamćenje rijetko doseže više od četiri generacije unazad, ni Jergovićeva majka nije iznimka od ovog pravila, a ni onog drugog da je sjećanje na pradjeda i prabaku već manjkavo i netočno i usredotočeno na samo nekoliko neizvjesnih detalja. Oni, doduše, iskaču kao svjetlucajuće točke, blistaju u magli vremena svojom singularnošću, stvaraju identitet i nude pomoć u orijentaciji u moru ponuđenih potencijalnih identiteta. Autor je – prema vlastitom priznanju u djelu od 1001 stranice – započeo rad na priči o njezinom obiteljskom podrijetlu kada se njezino stanje rapidno pogoršavalo, četiri mjeseca prije njezine smrti. Zapisivao je rapsodično, onako kako usmeno pripovijedanje već funkcionira i teče, vođeno asocijacijama, nastavio je nakon njezine smrti, dok djelo nije našlo svoju krajnju formu, upotrijebivši impozantno mnoštvo likova i priča koje piše u skoro pa nezaustavljenoj rijeci pripovijedanja. Ali oprez: ono što izgleda kao razlijevanje riječi pokazat će se, što duže čitamo, još jasnije kao promišljena, iskomponirana strategija zaustavljanja i povezivanja.

U velikom zamahu uzgrednih tokova Jergović reda sudbinu za sudbinom, isprepliće bezbroj biografija u tepih panorame, rasklapa potonuli svijet koji se hranio osmanlijskim, njemačkim, talijanskim, slovenskim, bosanskim, hrvatskim, srpskim i tko zna kojim izvorima, rasklapa europsku suvremenu povijest onakvom kakva se u sučeljenju sa svjetskom religijom islama pokazala, rastvara na kraju i onu neraspletivu mješavinu ljubavi i mržnje, čežnje i odbijanja, sličnosti i razgraničenja, koja stalno prati poremećeni odnos između majke i djeteta.

Naravno, činjenica da će rod izumrijeti nedopustivo će srezati sliku, autor je toga svjestan, ali mu je samostilizacija do zadnjeg potomka jednog daleko razgranatog i do Drugog svjetskog rata dobro napredujućeg klana iz više razloga potrebna i korisna za književnu fikciju. Rod je pun stilizacija i fikcija, roman je, a ne biografija, nije činjenični izvještaj, niti povijesna dokumentacija. Odanost faktima i ropsko kopiranje događaja ionako nisu kriteriji književnosti, važnije su fluidne stvari poput dubine ideje, dobitak spoznaje o egzistencijalnim pitanjima, identifikacijski potencijal i oni s njim povezani trenuci naglog shvaćanja neke istine, užitak čitanja, sve baš u tom redoslijedu. U tom smislu Jergović koristi povijesni materijal, vlastitu obiteljsku priču, kao i književne uzore i tjera radost fabuliranja u neviđene visine – na primjer kada piše nastavak posthumno objavljenog romana Ive Andrića Omer-paša Latas, kada dodaje likove koji se kod Andriću ne pojavljuju, kada mu podmeće citate koje jedini jugoslavenski nobelovac, oko kojeg se svi svađaju, nije autorizirao. Na primjer, kada povezuje vrlo osobna sjećanja svoje bake s građevinom u Sarajevu koja ne postoji i koja nikad nije postojala, čije projektiranje u biti pripisuje još jednom Andriću podmetnutom liku. Na primjer, kada opisuje kako noću, jer ne može spavati u pregrijanoj sobi, u gostionici započinje pripovijetku o životu i pogrebu pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića, pri čemu mu višestoljetni prodavač novina smeta i govori kako mu priča nikako ne valja, jer njegova priča pokazuje kako mu je od danas slavnog pjesnika koji je za vrijeme svog života bio podcijenjen važnije vlastito ogorčenje. I da bi mu on, hvali se prodavač novina, mogao ponešto o Kranjčeviću ispričati iz prve ruke. Ostatak priče Jergović pripovijeda iz perspektive Kranjčevićevog ispovjednika, svećenika s pjesničkim ambicijama i ambivalentnim osjećajima prema omiljenom idolu. Takvi pasaži izravno objašnjavaju da Jergović svako malo ulazi u fikciju (i da samog sebe hvata u laži, što je književni trik), usput su i pasaži koji su se možda tako odigrali, da se sve može shvatiti kao materijal za romane. Možda – vjerojatno – je i štit iza se kojeg se autor mogao tako razotkriti i otvoriti.

Uwe Timm je to najbolje pokazao u romanu Na primjeru mog brata: Tek kada su svi mrtvi možeš slobodno pisati o obitelji, a samo kada možeš slobodno pisati, ispast će nešto vrijedno čitanja. Jergovićeva autostilizacija do zadnjeg potomka jednog vrlo razgranatog i do Drugog svjetskog rata dobro napredujućeg klana je opravdana i zato da bi živuće potomke uglavnom držao izvan priče. Osim toga, opravdana je jer roman govori o nestajanju, o sposobnosti zaboravljanja, o zaboravljenosti i o izloženosti zaboravu, o krivotvorenju povijesti, o povijesnim lažima, o automatizmu laganja samog sebe, pogotovo nakon ratova, opravdana je jer govori o gašenju i uništavanju, o uništivosti tijela i o tome kako smrt starijeg brata, iz kasnije perspektive i moralno gledano – u krivoj uniformi, može obilježiti biografiju – onu Jergovićeve majke. Da on nije poginuo, on bi veselo razgranao obiteljsko stablo, tako kaže fikcija. Smrt ujaka Jergović opisuje propisno, a mi nećemo, previše bismo razotkrili. Samo jednu stvar ćemo otkriti: Rješenje slijedi kao najsitnija figurica matroške unutar većih lutaka u priči unutar priče unutar priče… dosta kasno, ali ne na kraju.

Samostilizacija do zadnjeg potomka jednog daleko razgranatog i do Drugog svjetskog rata dobro napredujućeg klana je linija na kojoj poplava doseže najveću razinu, bazen u kojemu je živi pijesak povijesti i gdje ga se može istraživati; ona je kapsula koja obuhvaća splet pletenica radnje. Bez one fikcije koja kaže da je on posljednji u dugom redu obiteljskih koljena, roman bi se raspao na sve strane, ona je konac koji veže cjelinu. Ima mjesta na kojima se Jergović sam ruga vlastitoj potrebi za pripovijedanjem, gdje priča nadugo i naširoko, gdje nailazi svugdje, u svakom kutu, na priče; on se ne može spasiti od navale ideja i njegova empatija prema likovima vodit će do toga da ga slijedimo sve do Brazilije gdje će gradskim urbanistima Niemeyeru i Costi kao arhitekta pridružiti supruga rodice dubrovačkih prijatelja njegovog pradjeda, pratimo ga do Praga gdje će sin fiktivnog virtuoznog pijanista, netalentiran za glazbu, kojeg su ostavili kod židovske rodbine, žonglirati zapaljenim palidrvcima s četiri prsta i na taj način izbjegavati deportaciju u Auschwitz kako bi kasnije u pedesetim godinama kao beskućnik i psihički poremećen lutao po Zagrebu, pratit ćemo ga do Berlina gdje će za rođaka tražiti dijelove za uskotračne lokomotive i gdje želi uživati u koncertu s Furtwänglerom kao dirigentom, koji će se odgoditi, pratit ćemo ga do Strasbourga, gdje njegovi roditelji, iako već rastavljeni, u pratnji tog strica posjećuju restoran gdje štakori mirne duše prelaze po krovnoj gredi, pratimo ga preko šarenila Miljacke do tkaonice s kojom je austro-ugarska administracija početkom 20. stoljeća muslimanske žene izvela iz njihovih kuća u radni proces, pratimo ga do pradjedova zečinjaka iz kojeg je stari bračni par, poludio zbog smrti sina i izbjegao od revolucije u carskoj Rusiji, uzeo zeca zrelog za klanje i razmazio ga kao da je njihov mali Nikolaj, pratimo Jergovića u sjevernu Italiju gdje rođaci njegovog djeda atentatima i bombaškim napadima zahtijevaju pravo samoopredjeljenja talijanski domesticiranih Slovenaca koji žive u Trstu, pratimo ga u opkoljenom Sarajevu do hidranta gdje će srpska granata raznijeti njegovu sestričnu i njezinu kćer, pratimo ga u njegovo Sarajevo u kojemu se prošlost i sadašnjost miješaju, ne dozvoljavamo da nas zbunjuju imena ulica – neka su se stalno mijenjala: pod habsburškom vladom, u Kraljevini Jugoslaviji, u fašističkoj marionetskoj državi, u socijalističkoj Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini – nećemo ni na uzbrdici ostati bez daha, popit ćemo čašu boze, šetati obalom Miljacke, nabrat ćemo nos zbog vonja mokraće pored gradske vijećnice u kolonadama, s njegovim rengenskim pogledom režemo moderni asfalt sve do turskog popločenja, iskopavamo u vrtovima na Bistriku kamenčiće mozaika sinagoge koja je još prije ulaska ustaša oštećena, divimo se pravoslavnoj crkvi u Novom Sarajevu koja je zapravo bila projektirana za Split. Pratimo ga.

I da, pratimo ga do Gornje Grabovice, do Srebrenice, prvi put piše o genocidu nad Bošnjacima (sjetimo se: U knjizi “Otac” piše kako ga otac poziva da to radi). Oprezno obilazeći, usađeno u priču stare žene čiji je drugi sin nestao u Drugom svjetskom ratu, registriran kao nestali, posljednji put viđen među četnicima – Srbima vjernim monarhiji, a majka ne želi vjerovati da je umro, čeka sve duže, misli da će ga naći na susretima četnika koji su bili u modi prije onih zadnjih ratova, putuje od susreta do susreta, časopisi pišu o njoj, njoj koja je ikona nacionalnog buđenja, i onda u staračkom domu, kratko prije smrti, ona gleda kolone žena, djece i staraca koje tjeraju u autobuse pred kojima skrenu pogled, samo ona ne, a onda gleda Srbe koji bježe iz Like, i svi se uzbuđuju, samo ona ne. Njezina je priča usađena u priču o njezinom najmlađem sinu, muzičaru i aktivistu protiv Miloševića, a ona je opet usađena u priču cijele obitelji uključujući oca, ubijenog u Jasenovcu, a ta je priča usađena u priču o pčelarstvu Jergovićeva djeda, jer njegove pčele stoje na livadi koja pripada toj obitelji. Obiteljska priča je neprestani povod da se priča o ljudima koji nisu dio familije, o susjedima, prijateljima, potomcima i precima tih susjeda i prijatelja, o kolegama, slučajnim poznanicima, o ljudima po kojima se imenuju ulice. Priča o Nijemcima koji su odmah nakon Drugog svjetskog rata radili u Sarajevu, o tehničarima, inženjerima, obrtnicima koji u poraženoj domovini nisu mogli naći posao, priča o dunavskim Švabama koji su isto vrijeme izdržali u logorima i naseljima baraka sve dok Njemačka nije mogla prihvatiti prognanike, priča o obrazovanim muslimanima koji su Sarajevo 1878. prepustili novim vladarima, Habsburzima, priča o došljacima iz svih dijelova dunavske monarhije, potrebnim za administraciju i izrabljivanje mineralnog bogatstva, o njihovom vječnom stranstvu, njihovom neprihvaćanju od strane građanstva, priča o razvoju željeznice u Bosni i Hercegovini, nisu li bili djed i pradjed svom dušom željezničari, željezničari po zanimanju, a u slobodno vrijeme pčelari.

Ta isprepletenost priča nije slučajna, nije razlog samo za radost pripovijedanja, iako autor s time koketira (“Ta predugačka priča o …”). Prividne digresije, ta zečja nagla izmjena smjera kao da je zec u bijegu, još jedna priča, pa još jedan životopis koji najprije nema veze s temom, koji nas prividno udaljava, taj nas uistinu vodi do samoga središta. Autor nam odvraća pažnju, uljuljkuje nas, a završetak priče nas hladno iznenadi. Očekujemo dječju verziju priče iz 1001 noći, nismo spremni za njenu okrutnost. Stvarnost jest okrutna. Umiremo. I nerijetki umiru smrću koja nije prirodna. Budu obezglavljeni, obješeni, poginu. Što i za one, kojima je dopušten prirodni način umiranja, ima strašne posljedice. Digresije su zglobovi između majčine posljednje godine života i smrti starijeg ujaka. Njihovo umiranje vuče se kroz cijeli roman i kulminira u šestom od sedam dijelova koji sa svojih pet poglavlja oduzima polovicu sveukupnog broja stranica. Jergović nalazi za to preuzimanje prostora metaforu koja se odnosi na projekt romana koji navodno neće završiti: U tom romanu je htio pričati priču koja se širi u koncentričnim krugovima kao valovi oko kamenčića bačenog u mirnu vodu. Najveći krug Roda nosi naslov „Sarajevski psi“, poglavlje je dugačko kao ostatak cijelog romana i opisuje vjerojatno posljednji posjet majci, već nekoliko tjedana prikovanoj uz krevet; dan kada će zbog bolova dobivati morfij je skoro tu, ne može više držati mobitel u ruci jer je preslaba, ali i dalje vjeruje da će ozdraviti ili želi u to vjerovati. Sin, pisac, stanuje u hotelu, jer u stanu na Sepetarevcu zbog medicinskih sestara nema mjesta. Grijanje u hotelu se ne može ugasiti (kao u socijalističkim vremenima), širom otvora prozor, u novembru, s vanjskih minus dvadeset Celzijusevih stupnjeva, zamišlja kako na prozoru umire od hladnoće, još prije nego što majka umre, zamišlja vlastitu obdukciju koja se zbog diplomatskih zapleta mora ponoviti (sjajna persiflaža, vjerojatno crni humor) i cijelo to vrijeme prati ga lavež tisuća gladnih i divljih pasa lutalica koji po noći u centru traže nešto jestivo; kad god zadrijema, hvataju ga košmari, u nekom trenutku ne može više izdržati u pregrijanoj sobi, bježi od košmara i misli o njezinoj smrti i hoda cijelu noć po gradu. Jednom uđe u gostionicu (priča o Kranjčeviću, vidi gore), onda luta dalje po staroj domovini koja kao da mu pljuje u facu, samog sebe zabavlja pričama i razgovorima sa samim sobom, ufura se u tirade mržnje samo da ne razmišlja o njezinom umiranju, o njezinoj patnji, o njezinom zaprepaštenju pri nepravdi da će morati umrijeti, sa sedamdeset, zato što neki liječnik nije dobro pregledao histološki uzorak njezinog tkiva, samo da ne misli o tom pokvarenom odnosu majke i sina, sjećanja ga sustižu i cijelo vrijeme laju i zavijaju psi, njihov lavež odzvanja od padine do padine kotline, tek kratko pred zoru se smiri.

Rod se sastoji, kako sam rekla, od sedam dijelova i isto toliko žanrova: predavanje, roman, kvarteti, reportaže, inventarne knjige, fikcija, fotografija; preko duljine dijelova – kratki, duži, kratki, dulji, dugi ostali dijelovi skupa, kratki – Jergović stvara ritam koji mu je potreban za njegov oprezni ispitujući postupak, a to ispitivanje uključuje ponavljanja, ponovno nastavljanje, gledanje s druge strane, iz gledišta drugog lika. Digresije i redundancije namjerno iritiraju, on svjesno zbunjuje, jer ni stvarnost nikada nije jednoznačna, jednoznačnost je uvijek rezultat interpretacije, jednoznačnost nije istinita, nego konstrukcija. Ne možemo živjeti bez konstrukcije, ali se raspada pri umiranju. Kako bi mogao drukčije govoriti o umiranju nego da uništava linearnost i jednoznačnost? Nitko ne može pripovijedati bez niti pripovijedanja, iako se on formalno prekida ili do neprepoznatljivosti zamuti. Jergović podriva vlastitu nit pripovijedanja digresijama i redundancijama (kako bi rekao Stanislav Lem: Pravila treba visoko cijeniti kako bismo se ispod mogli prošuljati). I svako malo počinje ispočetka, koristeći uvijek nove geste pripovijedanja: hladno analizirajući, anegdotsko-poantirajući, lakonski, pričajući iz perspektive pogođenog, sastavljajući objektivnu bilancu, bujno maštovito, komentirajući; koristeći izmjene u tempu i gramatičkim vremenima, pišući ponekad izravno bez ukrasa, onda pak s užitkom celebrirajući rečenične periode od pola stranice, s posve kratkim rečenicama dolazeći do srži, bacajući verbalne dimne bombe – a, onda kada se dim digne, pokaže se jedna udarna misao. On pretjeruje i karikira i uživa u grotesci i zato može i pisati o osjećajima od kojih nam se srce slama, on ubacuje pasaže dijaloga koji oduzimaju dah i na nekim mjestima pjesme, voli uključiti u svoja razmišljanja navođenja o čemu bi volio pisati (a mi odahnemo kada ostane samo razmišljanje…), on izvještava o svom poetološkom postupku, nabraja tu i tamo podatke tako da možemo pratiti razvijanje rada na romanu, dodjeljuje dosadašnje romane i pripovijetke članovima familije ili susjedima, itd, priča tko je kojoj priči kumovao i pokloni se svojim književnim junacima spominjući ili citirajući ih kao jamce na odgovarajućim mjestima ili aludirajući na njihova djela, koristeći njihove motive ili nastavljujući njihove knjige (Omer-paša Latas Ive Andrića, vidi gore) ili pak ubacujući njihove likove u vlastiti roman.

Fotografije na kraju su onakve kakve obiteljske slike obično bivaju: Ne mogu se naknadno mijenjati. Bez utjehe. Kratko odsvirani, točni akord u molu, tugujući, uzaludan. Vidimo glavne aktere romana koji nisu fiktivni – doduše, tko bi to mogao znati?

Što ostaje? Nikad više nećemo čuti lavež pasa a da ne pomislimo na Rod…

Berlin, krajem rujna 2016.

S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec

Imaginarni prijatelj/17

Sredinom osamdesetih se na Televiziji Sarajevo, a onda i na ostalim televizijama unutar zajedničke mreže, pojavila prva, a vjerojatno i posljednja ekonomsko propagandna poruka od početka pa do kraja izgovorena na stranom, i to na talijanskom jeziku. Muški i ženski glas izmjenjuju se u uvijek nepouzdanom sjećanju, i govore: “Everamente bianco! Certificato di qualita Miralaranza!” Bila je to reklama za Avu, licencni proizvod tuzlanske tvornice deterdženata. Mudri kopirajter – neki bosanski Alan Ford – smatrao je da će se potrošač navući na stranjski slogan, makar bio izgovoren na jeziku koji mu je nerazumljiv. Bilo je to u vrijeme plemenite žudnje za idealima zapadnog svijeta, slobodom, demokracijom i ostalom uvoznom robom.

Dvadeset godina ranije talijanska tvornica deterdženata Miralanza je u jednoj reklamnoj kampanji za sapune Ava pred oči javnosti izvela tužno i ojađeno crno pile, koje se još nije čestito ni ispililo, jer mu je na glavi ostao vrh jajeta, a već je suočeno sa svim nesrećama ovoga svijeta. Godina je bila 1962. ili 1963, isticalo je vrijeme talijanskoga neorealizma, ali je svijet još uvijek bio silno senzibiliziran na autsajerske priče. Kreativni tim snimio je niz reklamnih crtanih filmova, a svi su imali isti završetak: crno pilence bi se, okupano i umiveno Ava sapunom, pretvaralo u lijepo i čisto, a što je najvažnije i sretno – bijelo pile. (Zanimljivo kako nitko ovu e-pe-pe metaforu nije rastvorio u rasnom ključu…)

Kalimero, tako su nazvali pile, nadživio je Miralanzinu reklamnu kampanju, postao lik za sebe, pa se iz reklama preselio u život, na crtani film i u strip. To je, valjda, jedinstven slučaj u povijesti imaginarnih prijatelja i fikcionalnih junaka: netko kome je bilo suđeno da, poput vilinog konjica, živi samo jedan dan ili jednu reklamnu sezonu, postao je junak epohe, o kojemu su pripovijedane priče koje više nisu imale veze sa sapunima i deterdžentima.

Ali kako život nije televizijska reklama, pa da svaka priča ima sretan završetak, tako ni Kalimero nije bio te sreće da mu scenaristi nekom čarolijom saperu životno crnilo. Upravo suprotno, njegova će priča biti priča o nepopravljivoj muci i nevolji, o tome da postoje oni kojima je doživotno suđeno da budu i ostanu – žrtve. Crno pile među žutom piladi i nije moglo biti ništa drugo doli žrtva.

Kalimero nije jako pametan, tako da ni nevolje u koje ga dovodi scenarist nisu pretjerano domišljate ni komplicirane. Drugi bi se lako iz njih izvukao, ali Kalimero nikako. Njegovo je da lamentira nad sobom i svojom hudom sudbinom i da pri kraju svake epizode izgovori ono: “Nepravda, pa to ti je!” (ili „To je prava pravcata nepravda“). I ta je rečenica na kraju ostala ono po čemu Kalimera pamtimo.

Je li bio sretniji kao maneken sapuna i deterdženata, u svijetu u kojemu sve košta, sve se proizvodi i sve se može kupiti, pa tako i čisto bijelo perje i nakon što se već rodiš crn, ili je sretniji ovako, u svijetu u kojem vlada nepravda i u kojem on, Kalimero, i postoji samo zato da bi mu se nepravde događale. Ako bi se nešto s ovim svijetom popravilo, Kalimera bi nestalo. Kalimero bi umro.

Na jednoj polici u spomen sobi Ive Andrića u Beogradu, među njegovim knjigama, namještajem i stvarima, koje stoje onako kako su stajale i dok je veliki pisac bio živ, nalazi se i mala ukrasna figura Kalimera. Je li to nešto za muzej, pitali su se kustosi, dok su stvarali postav, ili je sitnica koju bi, ipak, trebalo skloniti s očiju Andrićeve publike? A onda su, ipak, ostavili Kalimera i katalogizirali ga kao i sve druge izloške.

Popovo polje

Ravno ko tabla, kleči pod
Manastirom Zavala; ječi

U monaškim ušima kazaljka
Dok vrijeme, ko mrve, smeće

U nevidljivu lopaticu za smeće
Popovske brade liče kursorima

Smrznutim, u kompjuterima
Ruskim; u polju

Voćke u stavu mirno, dio su
Velike vojne parade, jabuke

I kruške, svojim sokom
Osočnjavaju kundake

Sunce kad dosegne zenit
Vidiš vojničke opuške

Sveti Vasilije Ostroški
Vilama skuplja sijena

I umjesto znoja, svetost
Rukom briše – s čela.

skica za roman o sinu

Čabrinoviću nisu vjerovali.

Lakomislen i prevrtljiv, rođeni vjetrogonja, koji bi po vas dan tjerao šegu, ili bi se snuždio i nije progovarao, pa nisu znali što mu je. Ali ništa što mu se kaže nije moglo ostati tajnom, on bi sve izgovorio, pohvalio se i izdao prvome na koga naiđe. Nema kome Nedeljko Čabrinović nije odao da kreće u Sarajevo da ubije princa. Možda mu baš nitko nije povjerovao? Vrijeđalo ga je što ga ne uzimaju zaozbiljno, ali uzalud mu bilo. Nije se mogao promijeniti, premda se svako malo mijenjao, preuzimajući jedna a odbacujući druga uvjerenja, onako kako bi što pročitao ili kako bi s kim proveo noć u kafani. Socijalist, anarhist i vatreni srpski nacionalist, sve je to u svoje vrijeme bio Čabrinović, jer se svaka vjera plemenita vjera, osim vjere u Boga, na njega dobro primala.

Ujutro, 28. lipnja 1914, na dan kada će se nadvojvoda u otvorenom automobilu svečano provesti Sarajevom, zavjerenici su se, prema ranijem dogovoru, rasporedili  po Apelovom keju – koji će u naša vremena najduže biti Obala vojvode Stepe – jer je tuda, prema ranijoj najavi, carska povorka morala dvaput proći, a kej je uzak i pregledan, tu će ga najlakše ubiti. Rasporedili su se u tri grupe, na svakih tristotinjak metara po jedna, od Ćumurija mosta, do Latinske i Careve ćuprije.

Prvi je, ispred bašte gostionice Mostar, stajao najstariji, Muhamed Mehmedbašić. A do njega je bio najmlađi, Vaso Čubrilović. S druge strane, uz Miljacku, Čabrinović. Niže uz rijeku bili su Cvjetko Popović i Danilo Ilić. Još dalje, pokraj Latinske ćuprije, Gavrilo Princip. I na samom kraju, Trifko Grabež.

Dan ranije, Danilo Ilić podijelio im je oružje. U jednom od dva igrana filma, onom koji je režirao Fadil Hadžić, ili drugom, Veljka Bulajića, postoji scena kad Danilo u napuštenom tunelu vježba gađanje. Nakon ispaljenog metka govori: “Gdje ovaj metak udari, melema nema.” Kažu da je zaista tako bilo.

Način na koji su se rasporedili više govori o autoritetima unutar grupe, nego o  njihovoj terorističkoj strategiji. Nije tu bilo strategije. Bili su amateri i zanesenjaci. Učili su se poslu ubijajući austrijskoga nadvojvodu, tek bi u sljedećoj prilici dorasli do pravih atentatora. Ali sljedeće prilike nije bilo, ona postoji samo u literarnoj fikciji, tom posljednjem utočištu slobode svih mučenika i zatočenika.

Na najpovoljnijem mjestu, kao najsigurnija i najstaloženija figura među zavjerenicima, stajao je Muhamed Mehmedbašić. Tako je sam izabrao, i nitko se nije protivio. Mehmedbašić se, kao ni Princip, nije kolebao treba li pucati u nadvojvodu. Neka bude što biti ne može. Samo njih dvojica, Muhamed i Gavrilo, nisu imali vlastitu maštu za neprijatelja, niti su zamišljali kako će u ponedjeljak izgledati svijet, i što će oni, živi ili mrtvi, biti tom svijetu. Do Muhameda bio je Vaso Čubrilović, fanatizirani, vrlo inteligentni dječarac, najmlađi među mladobosancima.

Međutim, kada je naišla svečana povorka, i usred nje auto s nadvojvodom i vojvodkinjom, Mehmedbašić se sledio. Trebao je izvući bombu, sagnuti se, udariti osiguračem o pločnik, i baciti je. Ali nije se ni pomakao. Kasnije je, u izjavi novinaru, rekao da je iza njega stajao žandar, pa se uplašio da će ga uhvatiti za ruku kad zamahne prema autu. Je li govorio istinu?

Muhamed Mehmedbašić jedini je, nakon atentata, umakao potjeri i prešao u Crnu Goru. Prvu je noć proveo s mladim softama, koji će uskoro postati imami, svojim drugovima iz medrese, u kojoj se sedam godina školovao i primio sva svoja znanja o svijetu. Za razliku od ostalih, gimnazijalaca, radnika, sindikalista, Mehmedbašić jedini je prošao vjerske škole – svjetovne nije ni pohađao – i samo je on imao teoloških znanja. Ostali, uključujući učitelja Danila Ilića, jedva da su se znali pomoliti Bogu, i redom su bili ateisti. Možda ni Muhamed nije vjerovao, ali da su se mladobosanci nakon svega što se dogodilo htjeli preporučiti Bogu da ih sačuva od potjere i austrijskoga suda, mogli su to zaozbiljno učiniti samo na svetome jeziku Kurana Časnog, na arapskom.

S fesom koji nije skidao s glave, i s urednom propusnicom, tek je u utorak 30. lipnja otputovao iz Sarajeva, a u petak, 3. srpnja prebacio se u Crnu Goru. Priča kaže da su mu u bijegu pomogli i neki njegovi bivši kmetovi.

Nikada ga nisu uhvatili.

U ratu, Muhamed Mehmedbašić sudjeluje u srpskome povlačenju preko Albanije. Dali su mu čin potporučnika, što nije bila visoka počast, lako bi je dobio svaki dobrovoljac. U Solunskom procesu 1917, kada će vođa Crne ruke pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis biti osuđen na smrt strijeljanjem, Mehmedbašić je dobio petnaest godina robije. Dvije godine kasnije pomilovan je, i vraća se u Sarajevo. Živio je mirno i tiho, sklanjao se od javnosti, i tako dočekao rat i Nezavisnu Državu Hrvatsku. Nisu ga uhitili u prvom valu hapšenja, jer valjda nisu znali tko je. Datum Mehmedbašićeva uhićenja nije poznat – možda bi ga se i moglo naći u sarajevskim policijskim i državnim arhivima, ukoliko nisu uništeni – ali su ga nakon nekoliko mjeseci pustili. Umro je, kako piše u biografijama, od posljedica mučenja, 29. svibnja 1943. Bilo mu je pedeset sedam godina.

Kako bi izgledala naša povijest da se Mehmedbašić nije oduzeo kada je ugledao svečanu kolonu? U te dvije, najviše tri sekunde koliko je imao na raspolaganju, Mehmedbašić je odustao od svoje uloge u povijesti. Da je drukčije postupio, da je u tih nekoliko trenutaka bio jednako čvrst kao u ostatku života, potekao bi kroz cijelo dvadeseto stoljeće dugi niz uzroka i posljedica, rušile bi se jedna za drugom domine u nizu i koloni s kojom ćemo, nakon što padne i posljednja domina, ući u Guinnessovu knjigu rekorda, drukčija bi bila povijest Bosne i Hercegovine, a drukčija bi bila i Jugoslavija, ako bi je uopće i bilo, i drukčije bi bilo ono nakon Jugoslavije, ako bi i toga bilo… Da je Muhamed Mehmedbašić bacio bombu na samovoz nadvojvode Franje Ferdinanda drukčiji bismo, možda, bili i mi koji smo se nakon toga rađali u Sarajevu. Bili bismo drukčiji, ako se u tom slučaju umjesto nas ne bi rađali neki drugi.

Čabrinović je, međutim, bacio bombu.

Nije se pokolebao, nije razmišljao, nije čekao, nego je bombu prerano bacio, i ona se otkotrljala preko podignutog automobilskog krova, pala na pločnik i eksplodirala. Nekoj ženi, Sarajki koja je sa svog prozora gledala svečanost, pukle su bubne opne. Bilo je strašno, svijet se uskomešao na sve strane, ljudi nisu znali što se događa, atentator je pokušao progutati otrov, ali mu je ampula zapela među zubima. Ili je, tvrde drugi, otrov bio dotrajao, istekao mu rok upotrebe, i umjesto da na mjestu umre, Čabrinovića su spopali mučnina i povraćanje. Mamurluk nakon atentata.

Dok ga redarstvenici pokušavaju svladavati, on već osjeća mučninu, i misli da je takva smrt. Povraća dok ga građani tuku, linčuju ga, dokazuju odanost carevini i svijetlom gospodaru, koji je, hvala proviđenju, prošao neozlijeđen, ali Nedjeljko i dalje ne osjeća ništa, osim što mučnina raste, poput govnjivih voda u crnoj jami, i dok povraća, on misli: da, sigurno je takva smrt.

Ali nije je prepoznao. Nedeljko Čabrinović poživjet će u muci i mrcvarenju terezinske samice još skoro dvije godine. Umire, konačno, od tuberkuloze 21. siječnja 1916, dan nakon dvadeset prvog rođendana. Za razliku od Gavrila koji, kažu, nikada nije naučio pristojno govoriti njemački, Čabrinović je bio talent za jezike. Upijao je njemačke riječi i naglaske, instinktivno savladavao gramatiku, i u kratkim  zapovjednim razgovorima s tamničarima naučio vrlo fino govoriti. U toj germanskoj jezičnoj raskoši bila je posljednja Nedeljkova sloboda. Gavrilo je u Terezinu patio bez knjiga. Za vrijeme istrage govorio je svojim isljednicima da bi se mnogo bolje izražavao, više bi im toga mogao reći, kada bi mu omogućili da nekoliko sati dnevno čita. Svejedno šta. Možda najbolje poeziju. Nedeljko, opet, nije bio naročit čitalac. Sve svoje riječi nosio je u glavi.

Noć pred pucanj proveo je u rodnome domu. Oproštaj je bio gorak: svađao se s ocem jer je stari u nadvojvodinu čast htio izvjesiti svečani barjak na svojoj kafani. Vaso je bio dobar krčmar, raspustan ali kućevan čovjek. Imao je devetero djece iz dva braka, i znao je, onako hercegovački lako i vedro, biti udobre s različitim ljudima i sa svakom vlašću. Nedeljka nikako nije razumio, a možda ga, zbog njegova vječnog prkosa, nije baš ni volio. Otac s tolikom djecom može sebi dozvoliti da jedno ne zavoli. Ili da mu omrzne.

Dan ranije, Nedeljko je kućnoj sluškinji Marici Talangi rekao: “Franjo Ferdinand neće biti vladar, vidjećeš! Dogodine vladaće ovdje kralj Petar!” Ona je to prenijela gospodaru Vasi, i on je pobjesio na sina. Ne bi mu bilo prvi put da ga izbacuje iz kuće, ali sad to, ipak, nije učinio. Nešto mu nije dalo. Dugo ga nije bilo kući, sve rjeđe je dolazio, odbio se od rodnoga doma, nakon što ode, možda više nikada neće doći…

Gostioničar nije htio ostati bez sina. Ili nije htio da se to dogodi baš tako. Kada bi Nedeljko došao, njemu bi laknulo. Živ je. Ali bi mu laknulo i kada bi odlazio. A odlazio je, obično, ozlojeđen, s prijetnjom da više nikada neće doći. I neka ne dođe, pomislio bi tada. A onda ga je, nekoliko dana kasnije, hvatala strepnja da se sinu nije dogodilo zlo. Potrajalo bi tako do sljedećega, uvijek iznenadnog, Nedeljkova dolaska. Radost bi, međutim, trajala kratko. Sve dok im se ne susretnu pogledi… I tako ukrug. Roditeljstvo kao prokletstvo. Mogao ga je samo ubiti. Da je svojim rukama zatukao sina, nikada ne bi požalio.

Ali ne, nije mu vjerovao kada je rekao da će ubiti princa. Ne bi bio u stanju. Nema u Nedeljku te sile. Isto je, zapravo, mislio što su mislili i drugi zavjerenici. Nije Nedeljko uravnotežen ni pouzdan, nije on za velike stvari.

Vrijeđalo ga je što tako o njemu misle. Htio im je dokazati da nisu u pravu, posramiti ih. Zato je onako lako bacio bombu, dok su svi drugi zatajili. I iz još jednog razloga: Nedeljku Čabrinoviću nije se živjelo. Bio je samoubojica, melankolik, tužan i nevoljen. Ili sa snažnim, vječnim osjećajem da ga ne vole i da je višak u toj velikoj i bogatoj porodici. Svima je trebalo nešto dokazati. A jedini dokaz koji se računao bio je – život.

Bez kolebanja je bacio bombu. Gavrilo se kolebao prije nego što je zapucao. Prvu je priliku propustio. Sledio se kada je vidio nadvojvodu i vojvotkinju, nije se mogao uživjeti u ulogu. On nije imao tih problema. Bacio je bombu lako, kao da baca ružu. Gavrilo je pucao nakon njega. Morao je imati svijest da nije prvi, nego je drugi. Znao je da se Nedeljko žrtvovao, da je bez razmišljanja hitnuo bombu. I sigurno je bio malo posramljen. Zato je onako pucao. Sigurno se sjetio kako su njemu, Nedjeljku, pred dolazak u Tuzlu oduzeli oružje koje su nosili iz Srbije. Zato što je nepouzdan. Da sebi ne učini kakvo zlo. Morao se Gavrilo toga sjetiti, i pomisliti tada kako je bio nepravedan prema drugu. Da nije bilo grižnje savjesti, ne bi Gavrilo potegnuo oružje i zapucao…

Nedeljko je te subote, 27. lipnja 1914. obavljao posljednje stvari. Kao da se  skidao pred svijetom, dok ne ostane gol i spreman da umre, i da smrću svom naraštaju nalegne na savjest. Iako je majka bila na očevoj strani u svađi oko barjaka na gostionici, poklonio joj je nožić i sat. Zatim je podijelio novac koji je zaradio nadničareći cijeloga prošlog tjedna. Babi je dao dvadeset, a sestri Jovanki pet kruna. U Jovanku je Gavrilo bio zagledan. Ta djevojka bila je voljena opričana među mladobosancima, tako da je i filmskim scenaristima zapela za oko. Ulogu joj je dala i Biljana Srbljanović u drami lijepog naslova, koja je o godišnjici atentata zaigrala u bečkome Burgtheateru pa u Beogradu. Na odlasku, Nedeljko joj je rekao da ga više nikada neće vidjeti.

Jovanka mu jedina vjeruje da će ubiti Franju Ferdinanda. Ona ga tako voli da ga neće odati roditeljima, makar bi mu to spasilo glavu. Sestrinska ljubav jača je od  smrti. U životu Nedeljka Čabrinovića nije bilo druge ljubavi osim Jovankine.

Od posljednjih nekoliko kruna koje su mu ostale kupio je na dan atentata cvijeće i poslao ga djevojci Jeli Uljarević. Što je sa njom bilo? Je li se udala, je li proživjela život u Sarajevu, noseći na duši Nedeljkov buket od olova? Ili Jele nije ni bilo u ovoj priči, nego je Vojslav Bogićević izmislio tih nekoliko riječi o njoj, da u svojoj knjizi o Sarajevskom atentatu ima nešto što nemaju drugi? Ako je živjela u Sarajevu, udala se, ako je rađala djecu, i ako su joj se u Sarajevu rađali unuci, ako je u tom gradu preživjela Drugi svjetski rat – kao što ga Mehmedbašić nije preživio – ako je dobri komšije nisu odali ustašama da je u knjigu upisana kao cura kojoj je, prvoj i posljednjoj, Nedeljko Čabrinović slao cvijeće, ako je dočekala oslobođenje 6. travnja 1945, postoji mogućnost da je Jela Uljarević lijepo poživjela u Titinoj državi, pa da, zalijevana agdom sarajevskoga bratstva&jedinstva, dočeka još jedan rat, onaj iz 1992. Početkom tog rata, Jela Uljarević imala bi devedeset. Bi li tad sa sigurnošću mogla reći na čijoj je strani sad onaj koji joj je slao cvijeće?

U nedjelju se digao rano, i bez pozdrava izašao iz kuće. S kime se trebao pozdravljati, pozdravio se sinoć. Za druge je već bilo prekasno. Za njim je pošao porodični pas. Marškao ga je da se vrati, pas bi ustuknuo, ali čim bi se Nedeljko okrenuo, već bi ga čuo kako tapka za njim. Na kraju se morao vratiti kući. Otvoriti još jednom vrata, i psa ostaviti unutra. Postoji u Bosni i u Sarajevu narodno vjerovanje da se nije dobro vraćati kada se jednom krene. To donosi nesreću. Je li bezimeni kućni pas, čiji se gen, vjerojatno, i danas seli s naraštaja na naraštaj sarajevske paščadi, Nedeljku Čabrinoviću donio nesreću, jer se zbog njega morao vraćati? U Boga nije vjerovao, kao ni Gavrilo, kao što mladobosanci općenito u Boga nisu vjerovali, ali nije bio izričit ateist kao on. Vjera je bila folklorni znak njegova srpstva, jer Nedeljko, za razliku od Gavrila, nije bio Jugoslaven nego Srbin. On nije stigao saznati što to uopće znači biti Jugoslavenom. Hrvate nije mrzio, oni su mu bili braća, i Luka Jukić mu je bio, poput Žerajića, i brat i uzor, ali Čabrinović nije savladao tu kompleksnu matematsku formulu jugoslavenstva, koja je od brata Srbina, Hrvata i Slovenca činila jedno. Osim što nije bio načitan, on nije osjećao tu mržnju koja je razdirala Sarajevo i cijelu Bosnu, a koju je Gavrilo prepoznao u vlastitom srcu, nakon čega je svjesno, protiv mržnje, odlučio biti Jugoslaven. Nedeljko je imao problema s ocem i s očevom sklonošću da vješa švapske barjake, a o Hrvatima i Slovencima nije previše mislio. Živio je kratko u Zagrebu i tamo mu je bilo dobro. Među braćom od koje se razlikovao samo po vjeri, i koja bi ga samo grlila i ljubila kada bi rekao da je Srbin, jer su i oni, ta njegova hrvatska braća, jednako stenjali pod istim bečkim zavojevačima kao i sav Nedeljkov rod. I zašto bi onda najednom bio Jugoslaven? U Boga, ponovimo, nije vjerovao. Ali je, možda, vjerovao u sarajevske praznovjerice. U to da se opasno vraćati nakon što se jednom iz kuće pošlo. A on se vraćao zbog psa. Je li ikada na to pomislio dok je robijao? Je li krivio psa za svoje stradanje, prije nego što je 23. siječnja 1916. mučeničkom smrću umro u terezinskoj ćeliji.

Krajem 1915. njegovo stanje toliko se pogoršalo da je prebačen u zatvorski odjel mjesne bolnice. Liječnici su zaključili da se bolesnik nalazi u terminalnom stanju, nakon čega je zatvorska uprava naredila da se zatočenik vrati u ćeliju, da ne bi umirao u bjelini i mekoći bolnice, na slamaricama, s pokrivačima, nego na hladnom kamenu, gol i bos, u vlažnoj i negrijanoj tamnici. Zatvorske vlasti u Terezinu su, sve do kraja rata, ili sve do Gavrilove smrti, insistirale na neljudskim uvjetima zatočenja. Presuda austrijskoga suda nije bila u skladu s današnjim penološkim standardima. Bilo je to prije razvitka svijesti o neotuđivosti ljudskih prava, koja se počela stvarati nakon 1945. i svih užasa koncentracijskih logora, genocida i Holokausta, tako da su u pojedinačne presude zavjerenicima i atentatorima upisani danas nezamislivi elementi mučenja. Ali terezinskoj zatvorskoj upravi to nije bilo dovoljno, pa su zatočenike mučili na svoju ruku. Čabrinović je umirao u okovima, mučen glađu, a okolnosti njegove smrti u svome je dnevniku opisao jedan od velikih njemačkih međuratnih pisaca Franz Werfel. Poslije Velikog rata pisao je Nedeljkovoj sestri Vukosavi, rekao joj da se susreo s njezinim pokojnim bratom, i dao svoj mali prilog utopijskoj ideji bratstva svih mučenika, izopćenika i tuđinaca.

Dnevničku bilješku o Nedeljku Werfel je prvi put objavio u berlinskim novinama Die Neue Rundschau, 2. svibnja 1923. Naslov članka bio je “Tschabrinovitsh”, a Dedijer ga je u cijelosti prenio u svom kanonskom djelu “Sarajevo 1914.”, do danas neusporedivo najvažnijom, ali i najčestitijom knjigom koja je napisana o Sarajevskom atentatu. Werfelovi dnevnici u nas nisu prevedeni, za razliku od romana “Četrdeset dana Musa Daga”, posvećenoga turskom istrebljenju Armenaca, koji je, nakon što je 1933. objavljen u Beču, munjevito preveden i objavljen kod Pavla Bihaljija u Nolitu, i bio je, desetljećima, jedna od nezaobilaznih knjiga u svim našim građanskim kućnim bibliotekama, a sve do posljednjega rata često bi ga se našlo i u one dvije sarajevske antikvarnice. Onako kako su, prema Werfelovom opisu, koji je više proizašao iz piščeve imaginacije nego što se temeljio na stvarnosti, u dim i ništa pretvoreni Armenci na brdu Musa Dag, tako će, desetak godina kasnije, nestajati europski Židovi.

Evo kako je Werfel (u Dedijerovom prijevodu) vidio Nedeljka Čabrinovića, u kratkom fragmentu, koji donosimo zbog osjećaja njemačkoga pisca prema bosanskom mučeniku, pomalo se na njega pozivajući u obrani vlastitih osjećaja:

“Dvadeset mu je godina.

         Na njegovom licu odjednom počinje da s naporom sazdaje osmeh. To ide veoma mučno, ali najzad je ipak tu. Odmah sam osetio: taj osmeh namenjen je meni, to je pokušaj da pokaže zajedničku ljudsku osobinu, kako se ja ne bih morao plašiti i stideti. Ali taj osmeh je u isti mah i pozdrav, pozdrav s onu stranu patnje, pozdrav treperave svetlosti duše koja svuda izbija iz razvaline njegovog izmrcvarenog tela i u mome tamnom čvrstom telu traži srodnu svetlost. – Za jedan tajanstveni trenutak prožima me, od srca naviše, neka moćna struja – i ja bih da se nasmešim, da osmehom premostim tu provaliju…

         Ali nisam umeo da uzvratim pozdrav tog osmeha. I bolesnikovo lice gubilo je težinu, polako se vraćajući u svoju blagu, ozbiljnu i vedru uljudnost. Ja sam u toj prostoriji izgubio svoju slobodu, sudbina ovoga čoveka koji je bio povod čudovišnog umiranja prisilila me je, strogo i nemilosrdno, da stojim pred njim protiv svoje volje i svoga ubeđenja.

         Kao dečak, često sam se bavio ovom mišlju: Možemo li zamisliti najboljeg i najgoreg, najsrećnijeg i najnesrećnijeg čoveka? Ili i najbolji (bar u svojoj svesti) ima još pred sobom neizmernost boljih, a najnesrećniji neizmernost nesrećnijih? Tako da onaj najbolji i onaj najnesrećniji tako reći još stoje u sredini?

         To lice tamo u ćeliji, ta dobrota koja više nije čak ni bolna, ta koso nagnuta uljudnost, ta ozarena slabost, potresen, znao sam – bilo je to čudesno, daleko lice onoga poslednjeg u nizu, onoga koji je istisnut iz sredine, koji stoji na krajnjoj ivici ljudskosti. Upravo onako kao na licu junaka, poznao sam u tim izgubljenim crtama lepotu i dostojanstvo ubitačne, nezamišljive usamljenosti onoga koji se nikad više ne može vratiti među ljude. (…)

         Nezemaljski izraz njegovih ruku ja ne umem da opišem.”

         Već u osam i petnaest (prema pedantnim bilješkama istražitelja) Nedeljko Čabrinović je, vedar i nasmijan, ušao u slastičarnicu na Baščaršiji. Pozdravio se sa slastičarkom. Njoj je bilo ime Erna. Tu su već bili Danilo Ilić i Trifko Grabež. Poslije je naišao i Gavrilo. On je Nedjeljku dao bombu i otrov. Onaj otrov koji će mu zapeti među zubima i izazvati mu mučninu. Papirić s otrovom preuzeo je dok je jeo kolače. Istražitelj kaže da je Nedeljko Čabrinović u jutro atentata pojeo tri šampite. U osam i petnaest, u slastičarnici Kod Vlajnića.

Poslije je šetao Apelovim kejom, pregledavao mjesto na kojemu će se sresti sa sudbinom, uživao u sunčanom jutru i veselo ćaskao s drugom s posla, tipografom Tomom Vučinovićem. (To ne treba zaboraviti: Nedeljko je bio tipograf, prsti su mu bili zamrljani olovom…) Pozvao je i ostale kolege iz štamparije u kojoj je nekada radio, da se nađu na taj svečani dan i pođu na fotografiranje, ali je došao samo on, Tomo. Dogodi se tako, naročito u Sarajevu, dogovoriš se s ljudima, svi obećaju, i onda dođe samo jedan.

Čaršijski fotograf nije radio, pa su išli sve do Cirkus placa, kod Jozefa Šraja, vještog cirkusnog fotografa, koji bi za sat vremena izrađivao slike. Šraju je rekao da se zove Mitar Mitrović, i naručio je šest fotografija.

Jednu sliku Nedeljko je poštom poslao babi.

Drugu sestri Jovanki.

Treću Nikoli Novakoviću, starom tipografu iz Državne štamparije u Beogradu, koji je slutio da Nedeljko ide ubiti princa. Povjerovao mu je, i gorko je žalio mladića. On mu je na rastanku pokušao poljubiti ruku. Onako kako je u Čabrinovićevom hercegovačkom zavičaju sin ljubio ruku ocu.

Četvrtu sliku poslao je u Trst, prijatelju kojem historija ne pamti ime. Nedeljko je neko vrijeme radio i u tom gradu.

Petu je sliku slao u Zagreb, na ime Mitra Mitrovića, adresa Ilica 16.

Što je bilo sa šestom slikom?

Ime Mitra Mitrovića ponio je jedan Krležin lik u “Zastavama”, tom grandioznom i opojnom petoknjižju u kojem je, iz prvoga lica, opjevana i sudbina Jugoslavije, i sudbine jugoslavenskih idealista. Mitar Mitrović je “od rođenja lukava glumčina i trbuhozborac”, politički i intelektualni cirkusant, opsjenar i mađioničar. Tom fantastično ispričanom epizodom Krleža se narugao Dimitriju Mitrinoviću, velikome književnom i idejnom patronu Mlade Bosne, ali ga je i književno ovjekovječio.

Je li pisac znao čiji je još duh prizvao oživivši Mitra Mitrovića? Dedijerevo “Sarajevo 1914.” otisnuto je nakon američkoga izdanja i na srpskohrvatskom godine 1966, u vrijeme kada je Krleža bio u naponu snage i vrlo znatiželjan. Ako je prethodno i propustio znati za izmišljenog čovjeka iz Ilice 16, Dedijer ga je na njega podsjetio. Tada su se, u Krležinoj imaginaciji, susreli Nedeljko Čabrinović i Mitar Mitrović iz “Zastava”. Ili se sve dogodilo ranije, u vrijeme pisanja prvoga toma “Zastava”, pa je Krleža svjesno povezao duhove svoje mladosti, svojih zabluda i svoga jugoslavenstva. Kao i Gavrilo Princip, Miroslav Krleža bio je Jugoslaven. Kao i Nedeljko Čabrinović, Krleža je bio i ono što prethodi jugoslavenstvu, bio je Hrvat. Samo on je, u našoj povijesti, do kraja bio i jedno i drugo: Jugoslaven i Hrvat. Kao u Werfelovoj dječjoj skaski: posljednji Jugoslaven i posljednji Hrvat.

Na zgradi u Ilici 16, koja je tu stajala 1914. kao što stoji i danas, spomen-ploča je Nedjeljka Čabrinovića. Nevidljiva ploča od bronce, na toj nevidljivoj hrvatskoj i jugoslavenskoj adresi, svjedoči tako da se Hrvata i Hrvatske, također, i danas tiče priča o ubojstvu princa. Jer Hrvati nisu konobari i panduri, guzate sobarice po dalmatinskim pansionima za austrijske goste slabijih platežnih moći, nego su Hrvati narod sa sjećanjem. O tome svjedoči brončana spomen-ploča, u visini očiju vrlo visokoga čovjeka, na fasadi zgrade u Ilici 16.

Na ploči su pobrojani i neki od razloga zbog kojih je mladi tipograf bacao bombu. Vjerovao je u pravedniji svijet. Htio se dokazati pred drugovima. I htio je napakostiti ocu. Na dan Sarajevskog atentata demolirana je gostionica srpskoga gazde Vase Čabrinovića. Bilo je zauvijek. Otac je izgubio sina, a krčmu više nije otvarao, niti je po njoj vješao zastave.

Imaginarni prijatelj/16       

Bila tri brata. Djed ih slao u šumu da provjere jesu li se pčele preživjele zimu, jesu li se razbudile. U šumi će svaki od njih pokazati svoj karakter. Marun je žudio za bogatstvom, a onaj tko za bogatstvom žudi taj će ga i steći. Ljutiša je žudio za tim da bude moćan, a onaj tko za tim žudi, taj već i jest moćan. Potjeh je žudio za istinom, a onaj tko za istinom žudi, taj će biti nesretan čovjek i po njemu će ova priča biti tužna.

Ivana Brlić Mažuranić je u “Pričama iz davnine” dekonstruirala staroslavensku mitologiju. Otud šuma, pčele, Bjesovi i Bjesomar. Otud Svarožić, koji je unucima rekao istinu, a oni su istinu zaboravili, a sad idu u potragu za njom. Ustvari, jedini Potjeh traga za istinom, dok ona druga dvojica tragaju za onim što je njihova strast i želja, a što je, zapravo, mnogo lakše naći. Ivana Brlić Mažuranić da nam naslutiti kako je, zapravo, lako obogatiti se, a još je i lakše postati moćan.

Djed je imao lijepo ime. Najljepše djedovsko ime što ga djetinjstvo pamti. Zvao se Vjest. Čim su se vratiti iz šume, unuci su mu, jedan po jedan, ispričali svoju priču. Kako bi koji slagao, tako bi ga zaskočio po jedan Bjes, i naselio mu se u džep. Potjeh nije lagao, pa mu Bjesovi nisu mogli ništa.

Po svemu je Potjeh trebao biti jači od svoje braće, i njegova je pobjeda trebala biti jednostavna i laka. Ali tada ne bi bilo priče. Ili ne bi bilo istine u priči. Iako će Marun i Ljutiša nakraju gorko zaplatiti svoje strasti, i njihove će im laži naleći na savjest, na kojoj, eno ih, leže i cijelo stoljeće nakon što su “Priče iz davnine” napisane, a Ivana Brlić Mažuranić napisala ih je i objavila 1916, dok je naokolo trajao rat kojem se naziralo kraja. Potjeh, međutim, neće vidjeti sreće ni dobra, niti će djeda Vjesta živa sresti. Između njih dvojice, između djeda i unuka, zametnula se silna melodrama, koja ne blijedi sve do danas. Niti blijedi, niti je uskisnula u sentimentalnost i patetiku. Istina do koje je Potjeh stigao sačinjena je od čiste tuge.

Ljutiša i Marun pokušali su spaliti djeda u njegovoj kolibi. Potjeha nije bilo u blizini da ga spašava, jer je otišao tražiti istinu. Je li istina toga vrijedna? Pitanje koje se postavlja u neutješnom očaju djetinjstva, kada još nismo naučili izbjegavati priče koje nemaju razrješenja, priče koje nas dovode u emocionalnu i moralnu klopku. Je li istina vrijedna toga da djed živ izgori u svojoj kolibi, na krčevini usred bukove šume, u kojoj nikoga nema osim Svarožića, njegovih Bjesova, jednoga djeda i trojice unuka?

Ali nisu to pitanja na kojima Ivana Brlić Mažuranić insistira. Niti su ona naročito važna za ovu priču – jednu od najljepših – nego je važan osjećaj koji iza priče ostaje. Važna je tuga. Sve ostalo je pripovjedačica splela oko svojih junaka u nerazdrješivom moralnom, emocionalnom i značenjskom čvoru, e samo da bi se čitatelj zatekao u bezizlazu svoje tuge. Zato što je tuga plemenita i dobra. Ona stoji iznad moralnih i duhovnih razloga i pravila, kao mjera naše djetinje ljudskosti. Marun i Ljutiša su mučeni svojim grizodušjem, pa zato nikada neće biti istinski tužni. Tuga je Potjehova istina.

ako ikada budem skakala bungee
s nekog mosta ispod kojeg teče hladna i duboka rijeka
i to tako da mi glava pri doskoku uroni u vodu
i razbije svaku sumnju u relativnost postojanja
ako bi u tom trenutku takva sumnja još uopće postojala,
voljela bih iz svojih pluća izbaciti neki
artikulirani vrisak, poput:
“živote, jebem li ti mater!”
ali znam da se ništa takvo neće dogoditi,
da ću, u najboljem slučaju, uspjeti protisnuti
samo neko smiješno šušljanje
ili gutanje
kao kad se ponekad noću budim iz paralitičkih snova
i da će to biti vrhunac mog
jebanja majke životu.