Marko Vešović i Šeki Radončić
SKICA ZA PORTRET ŠERBA SPLAČINE (1)
1. Šeki Radončić mi javlja: “Hajkači Miodraga Perovića kao pojačanje dobili Šerba Rastodera”.”Onog što je na četničkom fakultetu u Nikšiću cio rat zarađivao platu?” “Jeste. Kilibardin pošteni Bošnjak. Veli da smo sluge režima, mada mu je iza rata taj isti režim dao veliki stan i Trinaestojulsku“. “Mašalah!” “Potpisuje se kao doktor, profesor, član DANU i BANU”. “Dobra mu artiljerija: dva Krnja i dva Zelenka”. “Ti se zezaj, ali nas nije napao bilo ko. Dugo se lome koplja ko je prvi u Bošnjaka iz Crne Gore: Šerbo, ili Perovićev lovački ker Esad Kočan, ili sekretar Muslimanske matice Veseljko Koprivica.”
“U tim medijskim napadima“, veli Šerbo, “koji se organizuju pod pokroviteljstvom vlasti, lideri crnogorskog antiratnog pokreta se sada nastoje prikazati kao navodni zaštitnici počinioca zločina prema Bošnjacima”.
Šerbo je izbirikani lažov, odmah se vidi da je iz zemlje đe svako đače na pitanje: koje vrijednosti možemo ponuditi svijetu, odvraća ko iz puške: laganje, vaterpolo i Njegoša. Ali učenjak s takvom artiljerijom laže ko zadnja sokačara u šlafroku i s viklerima u kosi: misli li da će treštanje njegovog topništva u istinu pretvoriti njegovu laž da veličatelje Slobodana Pejovića, ratnog lovca na bošnjačke izbjeglice po Crnoj Gori, Šeki i Marko kušaju prikazati kao “zaštitnike počinioca zločina prema Bošnjacima”.
Tačno je da se sprdamo sa onima što su našim prvakom u čojstvu proglasili pendrekaša koji je uhapsio trojicu braće Rikalo za čiji grob se ne zna. Rastoderu je Pejović “čojska i sojska Crna Gora”, izmišljotina od koje mi se povraća, ali kakav Šerbo, takva mu Čojska i Sojska, a kakva Čojska i Sojska, takav joj i Sloba.
Šeki je jedan od najžešćih predstavnika antiratnog pokreta u Crnoj Gori, u četiri se knjige crnogorskoj vlasti najebo mile nane i pobjegao iz Podgorice da ga udba ne ubije. Marko je u Sarajevu 44 mjeseca na volej dočekivao granate koje su dolijetale iz Crne Gore, a iza rata je njenu vlast pominjao samo da bi joj dao nogom u krsta.
Šerbo Rastoder, koji je cio rat jeo iz četničkog čanka i nikad nije zucnuo ni jednu protiv rata, a sad se za antiratnim pokretom živ zakla, kad je postao Trinaestojulac, rekao je: “Kad dobijete nagradu države, onda shvatite smisao svog rada i svog stvaralaštva”! Država koju je napravio Milo nagradom je dala smisao stvaralaštvu ljutog antirežimlije Šerba Rastodera. Čestitamo historiku proizvedenom u državnog. Jebo učenjaka koji nije državni. Koji nije Milov.
Ipak Rastoder veli da “pod pokroviteljstvom vlasti” nije on već mi. Bošnjaci ga prozivaju jer se liže i sa Milom i sa Miodragom Perovićem, zato, nakon priznanja da je “Milova privatna država”, kako je zovu Perovićevi mediji, nagradom konačno dala smisao Šerbovu radu i stvaralaštvu, pokušava da se pere s naših leđa: stavio nas pod “pokroviteljstvo vlasti” da ubije poene kod sunarodnika glumeći opozicionera. Šerbo je vještiji no Sijarićevi pelivani, ali mi preziremo taj ples na užetu malo uz vlast, malo protiv, preziremo akrobatu koji režimu umije okrenuti istodobno i lice i zadnjicu.
“U tu svrhu”(s namjerom da se ti “lideri” prikažu kao “zaštitnici počinioca zločina“),”posebno su grubim dezinformacijama i manipulacijama izloženi predstavnici udruženja koja zastupaju porodice žrtava, kako bi svoj gnijev umjesto na vinovnike zločina usmjerili prema onima na čiju su solidarnost i pomoć uvijek mogli računati”.
Ova laž veli da Šerbo zna biti nitkov: omakne li mu se to često? Riječ je o Jasenki Perović, predsjednici udruženja porodica deportovanih Bošnjaka, koju je jedan od tih “lidera crnogorskog antiratnog pokreta“ jednom ambasadoru u Podgorici predstavio kao ovisnicu o drogi, a Šerbo joj rekao da je protiv tog da porodice ubijenih vlast obešteti parama poreskih obaveznika, znači i njegovim, pa mu je Trinestojulskom Milo vratio pare kojim je obeštetio porodice. Lašca sa četiri bestrzajca pozivam da navede “grube dezinformacije” iz Jasenkinih saopštenja u Monitoru. Ako ih ne navede, dobiće nogu u učeno dupe kojim sjedi na dvije stolice.
Na kraju Šerbo poziva “crnogorske intelektualce, predstavnike civilnog sektora i nezavisnih medija da, bez obzira na pritisak da se prošlost potre i tadašnji režim amnestira, zajedno nastavimo da zahtijevamo od državnih institucija da se rasvijetle ratni zločini počinjeni na tlu Crne Gore i odgovornim organizuje fer suđenje”.
Ono što Marko i Šeki govore i pišu o Pejoviću i njegovim slaviteljima Šerbo zove “pritiskom da se prošlost potre i tadašnji režim amnestira” i ne nudi argumente, njegova tvrdnja je aksiom koji se ne dokazuje, pa mu odgovaram kako zaslužuje: ja sam bez artiljerije, a vi ste doktor, profesor, član Brkovićeve i Zukorlićeve akademije, i Milov trinaestojulac, pa ipak bih vas zamolio, ako to nije drsko s moje strane, no čak ako i jest, pokušajte da mi suviše ne zamjerite što ću vas uz dužno poštovanje zamoliti: ne jedi govna!
Kad je primao Trinaestojulsku, Šerbo se ovako ulizivao vlasti: “Zamislite da Gaj Julije Cezar nije izvršio reformu kalendara i nekadašnjoj godini koja je imala deset mjeseci dodao još dva – jul i avgust! Prije svega, želim da kažem da je Cezar, očigledno, bio dalekovid, bar kad je u pitanju Crna Gora, jer jul je mjesec u kojem su se u Crnoj Gori dešavale čudesne stvari”.Vaistinu su čudesne: pljunite mi u ovo mjesto od brkova ako iđe ima još jedan Milo čije nagrade daju smisao stvaralaštvu zadrtih antirežimlija.
2. Četnički vojvoda Andrija Mandić tražio je da Pavlu Đurišiću, Baju Stanišiću i Jakovu Kusovcu država digne spomenik. I hoće. Dići će im ga do 2018. godine. Hidžretske. Crna Gora je, veli vojvoda, “jedina zemlja u Evropi koja ne dozvoljava da se obilježe mjesta stradanja i sahrane ostaci građana koji u Drugom svetskom ratu nijesu pripadali partizanskom pokretu”.Mandić koji ima pameti dovoljno za portira opet miješa babe i šarafe, a Saralije bi rekli: brka pičku i krompirušu, jer Nezavisna je jedina evropska zemlja đe se zahtijeva dizanje spomenika ratnim zločincima.
Državna komisija Crne Gore je 12. 10. 1945. Pavla Đurišića proglasila ratnim zločincem, na što je bila obavezana odlukom šefova Antifašističke koalicije iz Potsdama (avgust 1945.) da se svim nacističkim i fašističkim vođama i njihovim saradnicima organizuje suđenje kao ratnim zločincima, kaže istoričar Radoje Pajović. Naumio vojvoda Mandić da partizane i četnike izjednači kao u Srbiji, što će biti kad mačka prolaje, a tada će i naši četnici u parlamentu imati većinu. No ako Pavle Đuršić ipak bude izjednačen sa Savom Kovačevićem, zapaliću Crnu Goru. Ja lično ću je politi benzinom i zapaliti.
U izvještaju od 13. 2. 43. Pavle Đurišić javlja Čiči:
”Akcija u Pljevljanskom, Čajničkom i Fočanskom srezu protiv muslimana izvršena je. Operacije su izvedene tačno po naređenju i izdatoj zapovesti (…) Svi komandanti i jedinice izvršile su dobivene zadatke na opšte zadovoljstvo (…) Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena tako, da ni jedan njihov dom nije ostao čitav (…) Za vreme operacija pristupilo se potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti”. Potom statistika: “Naše ukupne žrtve bile su 22 mrtva od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1 200 boraca i do 8 000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece.”
“Muslimanski živalj” je pobijen “tačno po izdatom naređenju i zapovesti”, radi se o “potpunom uništavanju bez obzira na pol i godine starosti”, dakle, klasičan genocid, a ne “masakar”, kako veli istoričar Zoran Lakić, i on trinaestojulac: tom tuđicom koja je dokaz da je polupismen, jer se kaže “masakr”, izbjegao je da pomene 8 000 žena, staraca i djece koje su pobili četnici, a među njima su, veli Lakić, vasojevićki bili najokrutniji. Načinom biranja fakata i prepričavanjem dokumenata, Lakić pere Đurišićeve četnike od najgrozomornijeg što su učinili.
Dodajem i svoj darvinski katren kojim se ponosim: “Marko Darin, jest potiče / Iz plemena krivog Vasa, / Baš onako ko što tice / Potiču od gmizavaca“.
3. “Zločine čine ljudi, pojedinci, nenormalni ljudi, i opet to ponavljam, Repeticio mater studiorum est!”, veli Lakić. Ne piše se “repeticio” već “repetitio”. Mogu li “nenormalni ljudi” biti 5 000 četnika koji su, “po izdatom naređenju i zapovesti” i ”na opšte zadovoljstvo”, pobili 8 000 duša? Mogu, ako ih, krčmeći Čičinu ideologiju pod plaštom nauke, proizvedeš u umobolnike, mada Đurišić veli: ”herojski poduhvati svakog pojedinca i čitavih jedinica sa svojim starješinama” “zaslužuju svaku pohvalu”.
Hana Arent pomaže da “opšte zadovoljstvo” s kojim su četnici “pristupili” “potpunom uništavanju” muslimana iz tri sreza ne vidimo kao patološko: to su bili “obični, normalni ljudi u situaciji u kojoj je ukinuta pojedinačna moralna odgovornost i izbrisana granica između nacionalnog heroja i masovnog ubice“. Ta situacija, ocrtana u četiri tačke programa četničkog pokreta, omogućila je da druge istrebljuju nekažnjeno, čak da budu nacionalni junaci, zato “potpuno uništavanje muslimanskog življa” Đurišić zove “herojskim poduhvatima“.
Crnogorsko četništvo doživjelo je moralni vrhunac kad je Đurišić pobio skoro 8 000 muslimanskih “žena, staraca i dece”, a politički vrhunac kad je vojvoda Mandić zatražio da mu država digne spomenik. Dignuće mu ga moj kurac. Država ne može dozvoliti da se “obilježi mjesto“ Đurišićeva stradanja, jer Stara Gradiška je u Hrvatskoj, a vojvoda laže kad kaže da Nezavisna ne dopušta sahranu četnika, jer svud “za svakog ima mesta pozemljom”, kako veli Andrić. Dok se u njoj pitaju Milo Đukanović i Marko Darinkin, Crna Gora će četničkim zločincima spomenike dizati – u zrak. Kad bi jedan takav spomenik ostao neminiran, Milo ne bi smio na oči ni meni ni Šekiju!
Šerbo Rastoder veli: “Grob je oznaka civilizacije, spomenik – ideologije“, ali ne lanu ni jednu kad je Mandić tražio da država digne spomenik Đurišiću koji je istrebljivao Šerbove, a ne moje muslimane. Kad se prođe pored Šerba, treba skinuti kapu kao pored sahrane, jer je njegov život, u potonjih dvadeset i kusur godina, permanentni pogreb ljudskog morala: o takvima narod veli da im je guzica obraz pojela. Ako ga je Šerbo ikad i imao.
4. Iz Crne Gore jedan znanac u e-mailu mi veli: “Bio si surov prema Šerbu. Vjeruj. To ne mislim samo ja.“
Otpisao sam: “Nije tačno. Bio sam blag. Rastoder koji je čitav rat lokao s četničkog korita, meni koji sam čitav rat pasao travu s Bošnjacima, drži moralne pridike, pička li mu materina! Rastoder kome je režim dao veliki stan i Trinaestojulsku koja omogućuje nacionalnu penziju meni koji sam protiv današnjeg režima napisao bar 300 strana, veli da sam sluga tog režima, što može samo hajvan bez repa. Crna Gora kojom Đukanović vlada 20 godina Šerbu je dala sve, a meni slala humanitarne pošiljke u vidu granata, pa ipak taj Perovićev seiz veli da je Marko sluga režima, što može samo stoka. Zar ja koji sam s djetetom i ženom prošao sarajevski pakao mogu pustiti da udvorica crnogorskom režimu piša po meni?
Šerbo se izjasnio protiv dizanja spomenika bošnjačkim žrtvama deportacija u Herceg Novom, a ne lanu ni jednu protiv Mandićeva zahtjeva da se digne spomenik Đurišiću. Umjesto Šerba, Marko piše protiv četničkog vojvode, pa se pitam: ko je istoričar, ja ili Šerbo – jebo ga onaj ko mu dade titulu dr! Njemu ćeš tek tojagom objasniti osnovne pojmove iz etike, vjeruj. To ne mislim samo ja.“
“To ide u Pobjedu?“ – pita Šeki. “Je. A tvoja priča o bihorskim Bošnjacima ne pije vode: Šerbo je Montenegrinjac koji se predstavlja kao Bošnjak!“ “Mašala!“ “Šerbovi preci su Popovići iz Dupila. U svađi oko brava ili junca Petrovići ubiju Popovića, potom četiri brata Popovića uhvate ubicu, objese ga kao brava o hrast i oderu ga: otud prezime Rastoder! Zatim prebjegnu paši skadarskom, pređu na islam i dobiju imanje u Bihoru: trojica su se uključili u novi život, a jedan nije mogao i vratio se u Dupila, gdje je od Petra Prvog dobio oprost, ali uz kletvu: da se u njegovoj kući vazda rađa samo jedna muška glava. Tako je i bilo“. “Od koga si to čuo?“ “Od šefa Milove udbe. Njušio sam ja ko je Šerbo: samo Montenegrinjac može biti onolika hulja. Čuo sam da na čestitke ‘Bajram šerif mubarak olsun’ Šerbo odgovara: ‘Vaistinu olsun’.“
Marko Vešović i Šeki Radončić
SKICA ZA PORTET ŠERBA SPLAČINE (2)
1. Pobjeda je objavila tekst Niko lagat ko Marko ne može koji je repom, ne perom pisao Rifat Vesković, magarica koja se potpisuje kao diplomirani filolog, pa ću ga zvati Diplomirana Magarica koju ne bih dotakao ni stajskim vilama, a kamoli s njom polemisao. Ali u tom tekstu kaže da ga je nazvao Šerbo Rastoder koji je o meni rekao:„To je crnogorski patriota što smoči Pisma iz Sarajeva sa leksikom Matije Bećkovića, grobarem crnogorske nacije“. Pa ću reli koju Šerba koji je u ratu jeo iz četničke kopanje i u svoju knjigu krišom, bez moje dozvole, stavio moju priču o genocidu nad muslimanima u Vraneškoj dolini 1924. godine, napisanu u ratu.
Što Šerbo kuka za tuđim nosilima? – pitala bi Darinka. Šta ga ima boljeti kita za crnogorsku naciju? Ko je on da o njoj boljoglavi i podmeće mi da se ne služim jezikom svoje majke već grobarskim? Šerbo, ako si Montenegrinjac, što se ne izjasniš, da znamo koja si mraka? Ili te Trinaestojulska obavezuje da brineš za sudbinu nacije koja se dvaput u 20. vijeku samoukidala, dvaput bila svoj grobar?
I samo goveče može Bećkovićevu leksiku zvati “grobarem crnogorske nacije“: to je leksika Rovčanke Darinke Tapušković, jezik mog djetinjstva u koji sam zaljubljen i o čijim sam ljepotama napisao četrdesetak strana. To je leksika crnogorskog jezika i samo hajvan može crnogorski jezik proglasiti “grobarem crnogorske nacije“. Što se Šerbo pleka đe mu nije mjesto? Ko je on da sudi o bilo čijoj leksici? Profesor sam jugoslovenske književnosti i sh. jezika, jezička shvatanja Isidore Sekulić bila su tema mog magistarskog rada, a odbranio sam doktorsku tezu Jezik u poeziji Radovana Zogovića – trostruko sam opunomoćen da govorim o jeziku uopšte i o mom jeziku. I moji eseji o poeziji dokazuju da taj jezik odlično znam i razumijem i osjećam, i da imam lingvističko znanje bez kojeg ne možeš pisati o književnosti. Pa ću tog navrat-nanos jezikoslovca pitati: đe su mu diploma ili radovi koji ga ovlašćuju da bleji o Bećkovićevoj leksici?
I đe su mu diploma ili radovi koji ga ovlašćuju da danas bleji o genocidnosti Gorskog vijenca? Čak je Miljenku Jergoviću, nakon što je dobio Njegoševu nagradu, javno održao krasno predavanjce o genocidnosti tog dramskog spjeva. Misli li da mu je dovoljno to je pročitao ono što je bošnjački nacionalista Rusmir Mahutćehajić, po struci elektroinženjer, napisao o Andriću i Njegošu?
Neću razmatrati ostatak Mačaričinog teksta: sve što u njemu lita Šerbo, grobar svega što liči na ljudski moral, budi misao da mu iza moždanog udara kefalo ne radi kako valja, ali zašto se petlja u javne diskusije u kojim nikog ne lemam s namjerom da ga ne boli?!
2. U Vestima Rastoder veli: “Bošnjački savjet je Ibiša Kujevića nagradio priznanjem ‘Hamdija Šahinpašić’, kao priznanje za doprinos u očuvanju folklornog i etnomuzikološkog nasljeđa Bošnjaka Crne Gore. (Nadam se da ovo neće pročitati mahaluša iz Papa i mister Poaro iz Gusinja i optužiti ga za ratne zločine)“.
Zalud se nadao: držimo pod mikroskopom, kao mikroba, a Šerbo i jest moralni mikrob, njegova lupetanja su dokaz da godine ne moraju donijeti pamet, a njegov nemoral se ubio za analizu, i obradujem se kad god mi Šeki javi da je Šerbo nešto lanuo o nama.
Mahaluša je ona koja prenosi ogovaranja i glasine. Milov plaćenik nikad nije pobio ni redak onog što smo o njemu kazali u Pobjedi: ako je ogovaranje ili glasina da je za dva mandata na miloviziji, kao Član njenog Savjeta, maznuo 64.000 eura, zašto nas nije pozvao da tu tvrdnju dokažemo? Znao je da ćemo je dokazati!
Prenositeljem glasina i ogovaranja zove pisca s 21 objavljenom knjigom koji je u četiri polemička spisa protivnike ućerao u crnu zemlju analizirajući gole činjenice. Šerbo mahaluša koja je prosula glasinu da smo “pod pokroviteljstvom vlasti“, a to je ova sokačara čula od Seida hanume da joj se Omerovica klela da su Marko i Šeki pod pokroviteljstvom vlasti, što joj je kazao Esad Kočan koji je to doznao od Atvije koji je daidžićev amidžić Rifata Magarice koji ima ćage da radimo za režim.
Ili se u Vestima Perovićev mudrac odmara od učenjaka u sebi i postaje pjesnik, misleći da se pjesništvo sastoji od ogovaranja i glasina, zato o meni veli: “To je crnogorski patriota što smoči Pisma iz Sarajeva sa leksikom Matije Bećkovića, grobarem crnogorske nacije“. Mahaluša prosula je glasinu da sam “crnogorski patriota“, mada često govorim i pišem da Montenegrinjce ne volim, izuzmem li ljude rijetke ko muve u jesen, da sam ih u ratu mrzio, da ih sad prezirem i da mi je slađe od svega tumezati ih u tisku, jer mi to vijek produžuje. A o „pasjoj zemlji“ sam napisao: “Crna Gora je najljepša kad nije tu. Kad joj se diviš sa bezbjednog razmaka.“
Glasina je da je “leksika Matije Bećkovića“ “grobar crnogorske nacije“, a to je Šerbu rekao Željko Ivanović zvani Goveče, intelektualac iz fabričkog lista kome je to kazao Balša Brković koji je, uoči popisa stanovništva u Crnoj Gori, u Vestima organizirao takmičenje u pišanju po crnogorskom jeziku.
Iz Šerba tukne mahala, a bazd pripisuje meni, jer ne može pobiti ništa o onog što smo o njemu rekli u Pobjedi. Milov plaćenik veli: “To je taj principijelni vazal koji u Pismima iz Sarajeva prijeti četničkom vojvodi i ostalim četnicima koji više nisu ni živi“. Ne smije reći čiji sam vazal, što nije teško pogoditi, jer Perović i njegovi hrti ne prestaju da me zovu Milovim slugom. Ne može dokazati da sam ičiji vazal, a mi smo dokazali da je Splačina, u dva mandata, bio plaćenik Milov i da je u ratu primao platu u četničkom brlogu koji je to i danas.
Glasina da “prijetim četničkom vojvodi“ dokaz je da su u kožu Šerbovu zašiveni lažac i mahaluša. O Mandiću, koji je tražio da država digne spomenik Pavlu Đurišiću, ova kučka ne regnu ni jednu, jer je politički saveznik mojkovačkog bradojla o kome sam rekao: “Ali kad se četnički vojvoda iz Drugog svjetskog rata ničim izazvan povampiri, obuče se u Andriju Mandića i zasjedne u Parlamentu, moja pamet taj misterij ne može da shvati, a pošto nemam glogov kolac i vodu adžijazmu da se s njim obračunam kao Glišićevi junaci sa Savom Savanovićem, najistaknutijim vampirom u srpskoj istoriji, jedino biračima mogu reći: ‘Ne dajte tome vukodlaku vlast u šake, e će Nezavisnoj pogibija pući!’” Šerbo laže da sam Mandiću prijetio, čak sam priznao da nemam su čim na megdan s njim, pa sam birače molio da ne glasaju za tog vampijera.
Glasina da prijetim “četnicima koji nisu živi“ još jedan je dokaz da Šerbo Splačina nitkovski laže dok prenosi mahalska ogovaranja. Rekao sam: “Nek Srbi dižu spomenike Draži, on im oči izbio, ko što ih je i izbio, ali dok se Milo Đukanović i Marko Darinkin budu pitali, Crna Gora će četničkim zločincima spomenike dizati u zrak“. Prijetio sam ne mrtvom četniku već njegovu spomeniku. Šerbo veli: “spomenik – to je ideologija“, ali je ćutao o ideologiji čiji je simbol Đurišićev spomenik. Kaže da “i mrtvi mogu imati ideologiju zahvaljujući živim“, ali je ćutao o ideologiji koju mrtvi vojvoda zahvaljuje živom, a pošto nema čime da mi odgovori, zarežao je da prijetim mrtvima. Kao oličenje zemlje gdje se laže po službenoj dužnosti, Šerbo me podsjetio na riječi jednog prijatelja: “Jedini meni znani žitelj Crne Gore za koga ću u vatru staviti ruku da ne laže zove se Savić Kankaraš. A ne laže samo zato što ne postoji“.
3. Herkul Poaro detektiv je čiji um rješava najzamršenije zločine. Šeki je 20 godina istraživao zločin deportacije bošnjačkih izbjeglica, skupio sve danas poznate činjenice o njemu i može biti ponosan kad ga Šerbo nazove “mister Poaro“, pa zašto ta mahalska mindrepuza misli da će Šekija tim uvrijediti? Zato što nakon moždane kapi često ne zna šta bleji, a nema društva za zaštitu Šerba od Šerba koje bi ga spriječilo da se blamira. Taj moralno zakržljalji stvor titulom “mister Poaro iz Gusinja“ ruga se Šekijevu dugodišnjem radu na rasvjetljavanju zločina nad Bošnjacima! Taj skot se sprda sa Šekijem iz čije knjige prepisuje činjenice o deportaciji, jer misli da je djelo dobro, ali autor ne valja.
I nije nam poznato da je Kujević učestvovao u deportaciji izbjeglica, čak se čini suludom pomisao da jeste, mada ono što je suludo u Crnoj Gori lako postaje stvarnost. Suludo je da je Jasenku Perović, predsjednicu udruženja porodica deportovanih, Esad Kočan u Monitoru lemao braneći bošnjakolovca Pejovića, što je besramlje krmka koji se prelokao na Perovićevu koritu.
Filmom o Pejoviću Šeki je dokazao da je Splačina izio govno kad je hapsitelja Bošnjaka proglasio “čojskom i sojskom Crnom Gorom“, a to što i nakon emitiranja tog filma brani Pejovića i što mu je taj pandur i dalje Čojska i Sojska, to spada u patologiju, a moj resor je običan ljudski moral, zato dodajem: ne ide mi pod kapu da akademik može biti tolika stoka koja u Vestima ne prestaje javnosti soliti pamet.
“To je prijatelj Rajka Noga, Nikole Koljevića i Radovana Karadžića iz 1992. godine“, kaže Šerbo o čovjeku koji je, dok je Splačina sa četnicima srkao iz istog sahana, sa Bošnjacima pasao travu, a protiv Paljana i u odbranu Bošnjaka napisao knjigu Smrt je majstor iz Srbije. Tako veli historik kome nije važno što je Izetbegović bio Karadžićev i Koljevićev koalicioni partner i što je u Skupštinu ušao zagrljen sa budućim istrebljivačem Bošnjaka, i što je opasada počela 6. aprila ’92. i što sam se za devet mjeseci prve godine opsade u novinama, na radiju i televiziji Nogi, Koljeviću i Karadžiću najebo materešine.
Nevažno mu je i što sam učestvovao u drugim demonstracijama Sarajlija, što je kamera zabilježila, a Nogo je, kad me vidio na televiziji, rekao: “Poludio Marko!“ Jer sam s tom trojkom mnogo prije rata, kad sam vidio da BiH ide u ambis, prekinuo svaku vezu, stoga je dokaz moje normalnosti nazvao ludilom: nije znao da može biti sve osim da budem s njima. Zbog svega ovog sam Šerbu opet dao po rogovima da mi ta stoka u pljat ne ugazi.
Sa sarajevskog aerodroma, gdje je pregovarao s Bošnjacima, Koljević mi je na početku opsade po novinaru poručio da ću “biti krivično gonjen zbog blaćenja srpskog naroda“. A blatio sam ga jer sam devetao Karadžića, Koljevića i Plavšićku. Mislio sam da je taj način mišljenja izišao iz mode, da se to više ne nosi, ali na tv Vesti Šerbo veli: “Ja pozivam i Krivokapića i Đukanovića da vide šta im radi vladin dnevni list, koja je to mržnja prema jednom narodu, koji je to rječnik, koja je to novina, da se ne bi zastidio ni pokojni Vidoje Konatar“.
Poziva ih da vide koja je to mržnja prema Šerbovom narodu u tekstovima gdje smo devetali Šerba, Kočana i Rifata Magaricu. Šerbo je pljunuti Nikola Koljević: kad u Pobjedi devetaš tri bitange, to je mržnja prema svim Bošnjacima. Brkovićev i Zukorlićev akademik između tri gada i svih Bošnjaka stavlja znak jednakosti, jer, znamo, nacija je posljednje utočište za hulje.
Šeki veli: “Ako su Šerbo, Esad i Rifat lideri Bošnjaka, meni ostaje konop na grlo! Šerbo je bio protiv toga da se porodicama deportovanih isplati obeštećenje ‘parama poreskih obveznika’ i da se u Herceg Novom žrtvama deportacija digne spomenik, sad je protiv toga da se procesuira njegov prijatelj Pejović koga svjedoci optužuju da je u smrt odveo tri brata Rikalo i za sve to se bori kao samozvani bošnjački lider. Takva je to splačina“.
Pošto ne može pobiti činjenice, krije se iza svog naroda: pokušali smo da javnost zavaramo istinom o Splačini, Kočanu i Magarici i dokazali da mrzimo sve Bošnjake, jer ti Milovi plaćenici su njihove svetinje i ko god ih pipne, mrzi taj narod.
Mandić je osudio hapšenje i izručenje Ratka
Mladića, odbio da u Parlamentu glasa za rezoluciju koja osuđuje genocid u Srebrenici, tražio da država digne spomenik Pavlu Đurišiću, i ni jedna od te tri kučke ništa ne lanu protiv toga, a mene, jedinog koji sam pisao protiv Mandića i Đurišića, Splačina optužuje za mržnju prema muslimanima. Mene koji sam 44 mjeseca dijelio nesreću Bošnjaka, i pisao o njoj u dane kad je Splačina radio u mrestilištu četništva, taj hajvan poredi s Vidojem Konatarom!
“Koji je to rječnik“ zgranuto veli to gospoče. To je rječnik kojim se obraćamo bagri, jer bagra samo taj jezik razumije. Slugom režima zove me bagra kojoj je režim dao stan i Trinaestojulsku i uzela na miloviziji 64 000 eura, onaj režim koji je mom djetetu, mojoj ženi i meni slao na dar granate. Zar da ja, čije je dijete raslo u gladi, žeđi, tmuši i pod četničkim granatama u dane kad je Splačina lokao iz četničkog valova, pustim da ta bagra po meni urinira?
Marko Vešović i Šeki Radončić
SKICA ZA PORTET ŠERBA SPLAČINE (3)
1. Šerbo Splačina je Pobjedu, gdje smo pisali o njemu, Rifatu Magarici i Kočanu koji je 1946. otišao u četnike, izjednačio sa Pobjedom Vidoja Konatara, mada je taj magistar istorije iz Bara u ratu pisao za Konatara! Prijatelj nam je rekao da je Šerbo u Pobjedi imao kolumnu, a pošto se Šekiju ne da istraživati šta je sve Šerbo u toj novini pobalegao, nek budući ispitivači njegovog lika i djela utvrde je li bio Konatarev kolumnist. Držimo da jest, jer Šerbo je vazda tamo đe su pare, jedan od onih koji “više vole da se služe svojim novčanikom nego svojom osobom“, što veli Žan Žak Ruso.
Bio Kontarev kolumnnist ili ne, Šerbo je za Pobjedu pisao kad je Marko u opkoljenom Sarajevu govorio i pisao protiv četnika, čak držao predavanja borcima Armije BIH. Splačina veli da se mojih i Šekijevih tekstova ne bi “zastidio ni pokojni Vidoje Konatar“ kome je Šerbo bio izmećar skupa sa Šćepanom Vukovićem, Momčilom Popovićem, Milenkom Vicom, Vaskom Ždralević, Jovanom Plamencom, Milutinom Labovićem, Vaskom Radusinovićem, Miloradom Boškovićem, Želidragom Nikčevićem, Rankom Jovovićem, Mirom Popović, Velizarom Sredanovićem, Gordanom Vujović, Dragoslavom Milačićem, Marinom Jočić, Mišom Draškovićem, Gojkom Kneževićem, Bobanom Novakovićem, Jovanom Stamatovićem, Vojinom Božovićem, Draženom Draškovićem, Draganom Boškovićem, Jelenom Samardžić, Draganom Grozdanovićem, Tomislavom Šoškićem, Stradimirom Fatićem, Borom Jovanovićem, i drugim iz falange četničkog ološa.
Mladen Delić bi pitao: “Ljudi moji, je li ovo moguće?“ U Crnoj Gori jest. Andrićevski rečeno, Crna Gora je zemlja u kojoj je sve moguće. Splačina je s desetkama završio fakultet montenerinjskog besramlja, čak bi iz toga mogao odbraniti doktorat kad bi se malo potrudio. Proglasio me drugim Vidojem Konatarom, uvjeren da je nevin kao rosa, jer ga je to što je doktorirao i što je član dvije Akademije nauka i dobio Trinaestojulsku opralo od šegrtovanja Konataru u dane kad je bio magistar.
Šerbove batine sam zaslužio i svojim rječnikom koji je takav da se, čitajući naš posljednji tekst o Splačini, stidio čak i Goran Danilović, desna ruka vojvode Mandića i bivši urednik fašističkog lista Glas Crnogoraca koji je najavljivao ustanak Albanaca u Crnoj Gori. Mržnjom prema Bošnjacima koju sam ispoljio devetajući Šerba zaslužio sam da po meni piša taj akademik koji je u ratu pisao za Pobjedu, a kome zakon leži u Vidoju, tragovi mu smrde nečovještvom. Zato što je u Pobjedi lemao nedodirljivog trinaestojulca, Marko Darinkin, koji je u Sarajevu, za vrijeme rata, stao na stranu istrebljivanih Bošnjaka i u njihovu obranu napisao knjigu Smrt je majstor iz Srbije, zaslužio je da se po njemu ko parip ispiša Vidojev lakej koji je i u Politici odjekivao i reagovao.
2. Splačina je na tv Vesti rekao: “Ako je istina da je čitava Crna Gora bila za rat na Dubrovnik, da je čitava Crna Gora bila za zločin, nama ovdje nema mjesta, meni i mom narodu. Oprostite meni je stalo do toga da u Crnoj Gori postoji nešto što je bio antiratni pokret, što je bila antiratna Crna Gora, nešto što je plivalo na nečemu što je čojska i sojska Crna Gora. Ako toga nema onda vi nama ukidate posljednju liniju našeg optimizma za opstanak ovdje. To neko svjesno radi“.
“Meni i mom narodu“, kaže Šerbo Splačina, skroman, kakvim ga je Bog već dao. Kad smo slušali njegovu govoranciju na dodjeli međunarodne nagrade Kurt Haris hapsitelju Bošnjaka Slobodanu Pejoviću, Šekiju sam rekao: “Kako mu od onolike skromnosti ne pozli? Kad bih bio skroman ko Šerbo, ne bih umio disati!“
Neću pitati okle mu pravo da sebe stavlja čelo Bošnjaka i đe mu je ferman da je njihov lider, nego ću reći da ta kučka, danas živi zaklanik za “antiratnim pokretom“, za “antiratnom Crnom Gorom“, u ratu nije ni jednu lanula protiv rata u kojem je nad njegovim narodom izvršen genocid, čak je cio rat primala platu u četničkoj jazbini, a sad veli: ako nema antiratne Crne Gore, “vi nama ukidate posljednju liniju našeg optimizma za opstanak ovdje“. Dajte mu, vijeka vi, antiratnu Crnu Goru, e će Konatarev potrčko bez nje učinjeti nešto od sebe, a ako izgubimo Šerba, Nezavisnu će da bije nazadak 20 godina. Toj četničkoj kurvi iz Pobjede i s Filozofskog fakulteta u Nikšiću nije ni u peti pomisao da Šeki i Marko idu u najčuvenije predstavnike antiratne Crne Gore, jer je zavro da dokaže kako, kao Milove sluge, danas ratujemo protiv sebe, otac ga očin! Ako je suditi i po nesposobnosti da se stidi onog što je u ratu radio i što radi danas, Šerbo je stopostotni Montenegrinjac.
Svakom je poznat antiratni anagažman Šekija Radončića u Monitoru u dane kad je Splačina konatarisao. Šeki je objavio Crnu kutiju u kojoj je dokumentirano prikazao torturu crnogorske vlasti nad Bošnjacima, onim na čije čelo sad sebe stavlja Konatarov đetić, i napisao Kobnu slobodu u kojoj je detaljno istražio zločin deportacije bošnjačkih izbjeglica 1991. godine, pa ipak Šerbo i njega na tv Vestima optužuje za mržnju prema bošnjačkom narodu, a u peticiji napisanoj u odbranu hapsitelja Slobodana Pejovića ono što Šeki i Marko o Pejoviću pišu nazvao je “pritiskom da se prošlost potre i tadašnji režim amnestira“, stoga sam prisiljen reći: dosad sam lemao i Srbe i Hrvate i Bošnjake i Montenegrinjce, i bar sedamdesetak velikih gadova bili su moje “mušterije“, ali nikad nisam nagazio na izmet kakav je Šerbo Rastoder i Željko Goveče.
3. Četnički Radio-Bar, čiji je glavni urednik bio Aćim Višnjić, Šerbo je 1989. u Politici, od rukovodstva koje Milošević nije uspio da obori, branio žešće nego Njegošev Bajo Pivljanin Vrtijeljku.
U januaru 1989. Crna Gora postaje ram za Slobinu sliku: kad je palo je njeno rukovodstvo, kao domine pala sva opštinska rukovodstva, osim barskog, jer mitingaši nisu uspjeli izvesti narod na ulice. U Bar stiže Slobin stručnjak za mitinge predsjednik Poslovodnog odbora ŽTO Titograda Dragutin Vučinić koji je “mladim, lijepim i pametnim“ već željezničare stavio na raspolaganje. Vučinić je postavljen za direktora Luke Bar da podbuni radnike protiv “nenarodnog“ rukovodstva, ali prvi dan Drago Četnik dobija po nosu: lučki radnik Jovanović hvata ga za rever, čupa mu i baca bedž sa Slobinim likom. Jovanovića hapse, a discipliniranje Barana nastavlja se odlučnije, Radio-Bar postaje udarna pesnica Slobine propagande: i pučisti i njegovi novinari proglašavaju najjužnijom srpskom radio-stanicom. Ipak barsko rukovodstvo opstaje do 28. 12. 1989. kad je raspušteno dekretom iz Podgorice, no oni osnivaju Nezavisne organizacije komunista i na izborima, uključeni u Markovićeve reformiste, opet uzimaju vlast, ali tek 1993. promijenjeni su urednici Radio-Bara.
Na ovo podsjećamo da shvatite opširan tekst Radio-Bar je bio trn u oku ‘vlasnicima istine’, s podnaslovom Otvoreno pismo društveno-političkim organizacijama Bara, a pisao ga je Šerbo Rastoder koji u zaključku veli: “odluku o zatvaranju Radio-Bara (bez obzira na njihove propuste) smatram nezakonitom i neprimjerenom demokratom sistemu“.
O čemu se radi? U vicu mali Dražen pita mamu: “Što je to šovinizam?“ “To je kad Srbe mrziš više neg je normalno“. SSRN Bar, osnivač tog radija, odlučuje da urednike smijeni zbog srbovanja većeg neg je normalno, što Šerbo zove “zatvaranjem Radio-Bara“, ali policija upada u kancelarije radija i opštinskom rukovodstvu zabranjuje pristup u redakciju, zatim kreću peticije i telegrami podrške tom radiju, đe je radio sve sami slobodar zato što je Slobo dar s neba bio, a depešu im šalje i Šerbo, asistent Filozofskog fakulteta u Nikšiću, nastanjen u Baru. Uz pomoć policije, Radio-Bar ostaje u rukama glavnog urednika, zakovanog četnika Aćima Višnjića i četničkih novinara Jovana Plamenca, Vaska Laloševića, Milana Vujovića, nastavljajući s nacionalističkim i šovinističkim pjesmama, poukama, porukama i porugama, što komunista Šerbo zove “propustima“, ali, uprkos njima, smatra “nezakonitom odluku o zatvaranju Radio-Bara“ – laž na koju je prisiljen, jer ne može nezakonitom zvati odluku osnivača da smijeni uredništvo. Uz to, sistem koji je zaveo Milošević Šerbo zove “demokratskim“, a “vlasnicima istine“ zove one koji su pokušali da smijene Aćima i kumpaniju. E, Šerbo, Šrebo, stan ti u more bio, rekla bi moja tetka Ljuša.
Malo mu je bilo telegramom podržati četnički radio, pa je u Politici odjeknuo na način koji kaže da je Šerbo jedna od najvećih kurvi u Nezavisnoj. Nezaboravna je rečenica kojom je počeo svoj tekst: “Demokratski talas promjena koji je u oktobru i u januaru zahvatio Crnu Goru politički je artikulisan na upravo završenom kongresu komunista Crne Gore“.
Ovo zaslužuje psovku, a pošto ni jedna nije dorasla bestidnosti s kojom puč proglašava demokratskim, sjetiću se opet tetke Ljuše: “E, Šerbo, Šerbo, paśe ti sirište preko zuba!“ Ne znam šta je pasje sirište, ali mi je smisao tog iskaza jasan. Kad ko prekardaši u nesojluku, u Papama su o muškarcima govorili: “Pas mu se mesa napotezo“, a o ženama: “Paśe joj sirište preko zuba!“ Šerba, koji je u Politici Slobi nudio pičke, Ljuša bi proklela kao ženu.
Ljubezni čitaoci, dopustite da umrem od smijeha: puč kao dehehehemohohohokrahahahatskihihihi tahahahalahahahas prohoho hohomjehehehenahahaha! Šerbo je vražji. U mladosti sam pisao da bih Boga natjerao da se pokaje što je stvorio svijet. Napor je ostao bez rezultata: bio sam neskroman. Treba pisati kako bih ga prisilio da se kaje što je stvorio “pasju zemlju“. Moj napor je otišao ututanj. Skužio sam da sam opet bio neskroman: trebalo je pisati kako bih ga nagnao da se kaje što je u “pasjoj zemlji“ stvorio onakve kao Šerbo i nije isključeno da bi, zagledan u njega, Bog rekao: “Šta ovo ja sazdah, jesam li bio pri svijesti?“
Po Šerbu, puč u Baru nije uspio zato što “na ovim prostorima nije uspjelo da se konstituiše misleće jezgro“, što je živa istina: kad se Miroslav Šolević, jedan od najvećih Slobinih mislilaca, u Titogradu obratio “mislećem jezgru“, republičko rukovodstvo je palo sa police i ko kineska vaza razbilo se u tirinte. Šerbo veli i da je “transformacijom modela ‘ja-sistem’ lansirana još opasnija teza ‘ja-nacija’“, a ove teze Šerbo se držao nedavno na tv Vesti, đe je rekao: kad Šerba lemaš, to je mržnja prema svim Bošnjacima.
Obranu Radio-Bara počeo je veličajnom kanonadom: “Početni koraci ‘učenja demokratije’ otvorili su misaone ventile najšireg sloja stanovnika Crne Gore, aktivirajući ih u borbi za institucionalizaciju demokratskih inicijativa, pretvarajući čovjeka od političkog objekta u aktivni subjekt mijenjanja sebe i okoline“.
Zamislite žitelje Montenegra, tek izišle iz dupka, koje Slobo očinski uči prvim koracima. Demokrackim, bezbeli. Dedinjski kan, čija se moć temeljila na stereotipima koji obustavljaju mišljenje i pretvaraju narod u gomilu, došao da građanima Crne Gore odvrne “misaone ventile“! Zamislite kako ljude iz objekata u subjekte pretvara manipulator kome su šolevići bili žarači za podjarivanje vatre: nije se taj slučajno rodio u Požarevcu!
Vrlo je vispreno Šerbovo objašnjenje na gotovo čitavoj stranici Politike zašto ljevorečki odvrtač ventila nije demokratizirao Bar, ali će vas podgušiti smijeh kad vam kažem da je Radio-Bar branio ka Sinđelić Čegar zato što mu je tu radila supruga. U svom vlastitom interesu Šerbo je bistar ko puška: da odbrani radno mjesto svoje hanume Jasmine, rasflozofirao se kao Bevc: “radi se o klasičnom sukobu starog i novog, dogme i prakse, konzervativnog i progresivnog“, a ovamo ljuti se što ga zovemo Splačina.
Iz njegovih objašnjenja zašto je u Baru Progresivno i Novo dobilo po pički od Konzervativnog i Starog odmah se vidi da je magistar Šerbo Splačina bio partijski sekretar na fakultetu.
U Politici Šerbo je spjevao podoknicu dedinjskom mesaru, a danas crče za antiratnom Crnom Gorom, što može samo čeljade koje je stavilo obraz pod guzicu, kako bi rekla Darinka, a ja dodajem: i sjedi na njemu kao beg na šiljtetu!
Marko Vešović i Šeki Radončić
SKICA ZA PORTET ŠERBA SPLAČINE (4)
1. Bata Živojinović je u Kuriru rekao: “Hrvati sprovode genocid nada mnom“. Očekujemo da Šerbo na tv Vesti kaže: Vešović i Radončić nada mnom sprovode etničko čišćenje. Nije etničko već etičko, ama zaludu: Šerba ne bi oprale ni sve Perovićeve fabrike vode, ali gordo zvuči kad kaže: “Ja i moj narod“. Nije mali broj Bošnjaka Šekiju rekao da se Šerbo ponaša kao Babo, niti mali broj njih uživa u našem lemanju Baba, a mi držimo, i nek to uđe u zapisnik, da Šerbo s razlogom stavlja svoje JA na čelo svog naroda: kad noću pomisli na Bošnjake, do zore ne može da zaspi od brige, Darinka bi rekla: od sičije.
2. Šerbu je Milov koalicioni partner Ranko Krivokapić uplatio 12.000 eura da štampa drugo izdanje knjige Skrivena strana istorije. Novac je uplaćen na račun Pokreta za nezavisnu, potom prebačen na Šerbov račun. Komplet od 4 knjige koštao je 100 eura. Režimski historik je brojne komplete prodavao Milovoj vladi, ministarstvima, državnim organima i preduzećima i teško da je iko smio odbiti da ih kupi koliko je li smio odbiti da kupi Titina djela.
Ne mali broj tih knjiga otkupila je TVCG, gdje je Šerbo bio član Savjeta. Taj se danas drži kao da se uopće nije prcao s režimom, a trbuh mu do zuba. Pa kažem Šekiju: “Kad ti knjige otkupi milovizija u čijem Savjetu sjediš, kako se to zove?“ Šeki veli: “To je sukob interesa. Tako tepaju korupciji“. “Ako Šerbo ovako nastavi, strah me da se ne iskompromituje!“ “To ne bi valjalo nikoliko: u koga bi se onda Bošnjaci kleli?“
3. Na promociju svoje knjige Begovi na granici – Resulbego- vići od Novog, Trebinja do Ulcinja, u ulcinjskom Domu kulture (17. 9. 2011), Šerbo je došao policijskom limuzinom: registracija joj je počinjala sa PG MN – dakle vlasništvo MUP-a Crne Gore. Šerbo je iz nje iskročio s dignutom glavom antirežimlije koji gleda pro vr’ova. Ta ništarija koju vozika Milova policija, a nas zove slugama režima, kuša da svoju biografiju podmetne nama.
4. U knjigu Šahovići Šerbo je, bez mog pristanka, stavio moju priču Posljednji musliman iz Papa, objavljenu 1992. u Danima, i nije se pitao: otkud meni koji sam u ratu jeo iz četničkog pljata i ćutao o klanju Bošnjaka pravo da se kitim Vešovićevim tekstom pisanim u sarajevskom paklu? Je li smatrao da će mi biti čast što je moju priču, uključujući je u svoju knjigu, učinio besmrtnom?! Na tv Vesti veli da mrzim Bošnjake, a u knjigu krišom stavlja priču kojom sam u dane genocida nad muslimanima podsjetio na genocid koji im se desio u miru. Prostitutku kakva je Šerbo majka lako ne rađa.
5. Šerbo je i prije rata bio režimski historik i egzekutor koji partijski kažnjava. U tekstu Preludij šarlatanstva (Pobjeda 26. 05. 1988.) kaže se: “Razmatrajući danas stepen idejno-političke odgovornosti dr Šefketa Krcića, profesora Odsjeka za marksizam, zbog toga što je kao drugi recezent potpisao recenziju knjige Etnogenezofobija, prilog kritici velikosrpstva Sava Brkovića (izdavač Književna opština Cetinje) i izdavanje, takođe, mračne knjižice San o dvoglavom bijelom orlu Sretena Zekovića (Udruženje zavičajnih stvaralaca Plava), Osnovna organizacija SK, koja djeluje na odsjecima za marksizam i za istoriju-geografiju, Filozofskog fakulteta u Nikšiću jednoglasno je Krciću izrekla posljednju opomenu pred isključenje iz SKJ“.
“U obrazloženju predloga, sekretar OOSK Šerbo Rastoder je, između ostalog, istakao da je potpisivanjem recenzije za Etnogenezofobiju, koja je u najširoj javnosti okvalifikovana kao nacionalistički pamflet, dr Šefket Krcić napravio ozbiljan propust kojim je devalvirao sopstveni stručni integritet, kao i integritet institucije u kojoj je zaposlen. Kao član SK on je bio dužan da sagleda sve negativne implikacije koje može izazvati pojava ovakve knjige. Druga njegova greška je što je za izdavača (UZP Plava, čiji je predsjednik) odobrio štampanje knjige Sretena Zekovića San o dvoglavom bijelom orlu, čiji je sadržaj, takođe, problematičan. Zeković je da podsjetimo prvi recezent Etnogenezofobije i autor njenog preludija“.
Piscu knjige Etnogenezofobija, prilog kritici velikosrpstva, narodnom heroju Savu Brkoviću Šerbo je moga pljunuti pod prozor, zato je ofraštio Krcića, što su studenti uočili: “Student Branislav Šćekić se, recimo, zapitao zašto se više kritikuje recezent nego autor, a Aleksandar Čelebić je dodao da mu to liči na rat u kome se generali izvlače a vojnicima se sudi“.
Hajka na Brkovićevu knjigu bila je uvod u AB revoluciju u kojoj je učestvovao Šerbo i u Politici Slobin puč nazvao “demokratskim talasom promjena“, a kao sekretar pseće vjeran partiji učestvovao je i u njenom uvodu. Savo Brković je postao ikona u Nezavisnoj, ali njena je ikona bio i Splačina dok nismo u njemu ubili boga. Kad štije šta pišemo o njemu, Šerbo je zapanjen: “Koji je to rječnik, koja ja to mržnja prema jednom narodu!“, a kad iznosimo činjenice o Šerbu, mi smo zapanjeni: “Koji je to gad, koja je to drolja!“ Režimski historik koji nas je proglasio slugama režima sad se fata za kosu i pita se: “Šta mi je ovo šćelo?“ Odgovor je prost: poazginio od režimskih para.
6. Šerbo je na tv Vesti rekao: “Činjenice su da je ubijeno 85 ljudi“, što je utvrdio Šeki koga Šerbo ne pominje, jer taj historik je postmodernista i nije obavezan navoditi izvore. “Ali nije Slobo Pejović uhvatio svih 85 ljudi. Njemu se pripisuje da je odgovoran za navodnu trojicu, koliko se sjećam radi se o braći Rikalo. Šta je sa ovih 83? Da li treba čitav zločin svesti na tri žrtve, a ove žrtve zaboraviti. Da li je Slobo Pejović jedini učesnik te akcije?“
Podsjećam ovog majstora za zamjenu teze da je Slobu proglasio “čojskom i sojskom Crnom Gorom“ i, mada su u Šekijevu filmu preživjeli svjedoci dokazali da je lagao da je spasio tri Bošnjaka, a Elvira Rikalo ga optužila da je uhapsio njenu braću, Šerbo je, iza emitovanja filma, na tv Vesti kazao da je za njega Pejović i dalje “čojska i sojska Crna Gora“, iako smo se s njim sukobili baš oko pitanja: je li Slobo “Čojska i Sojska“, a danas ta ljucka ništica veli: “nije Slobo Pejović uhvatio svih 85 ljudi“.
Podsjećam Konatarevog slugu da je naše napade na Pejovića proglasio pokušajem da se diskredituje “antiratna Crna Gora“: on koji u ratu nije ni pisnuo protiv klanja Bošnjaka danas crče za Antiratnom i usput kenja: “da li je Slobo Pejović jedini učesnik te akcije?“ Ako nije, Slobo može i dalje ostati “Čojska i Sojska“! Ovakvu raspadenicu kakva je Šerbo ničim nećeš zastiđeti i po tome je rođeni brat Noša Kilibarde i Ješa Brkovića. Ugred: najveće kurve Darinka je zvala raspadenicama.
7. Šeki mi je na telefonu pročitao tužbu protiv Šerba, i, nakon dramske pauze, kazao: “Splačina je splačina“. “To nije dovoljno precizno rečeno“, velim. “Kad se govori o tom plaćeniku režima, jezik ne smije ostati zatvoren u krug, treba ga otvoriti u beskraj: Splačina je Splačina je Splačina“. Ovo nije moje iznašašće već parafraza čuvene rečenice Gertrude Štajn: “Ruža je ruža je ruža“.
8. Sudu časti Univerziteta CG Živko Andrijašević je podnio tužbu protiv Šerba Rastodera “zbog toga što mi je na sjednici Studijskog programa Istorija, održanoj 01. juna 2011. godine, pred većinom kolega i trojicom predstavnika studenata, uputio niz klevetničkih, uvredljivih i neprimjerenih kvalifikacija“. U obrazloženju tužbe Živko kaže: “Na sjednici Studijskog programa, prof. dr Rastoder je, u svojstvu predsjedavajućeg, za potpisnike prijedloga da koleginica Nada Tomović bude novi rukovodilac Studijskog programa, među kojima sam bio i ja, rekao da su ’većinom kreteni’, dok je lično mene optužio da manupulišem ljudima i da sam ’član mafije’. Ovakvim konstatacijama, izrečenim pred kolegama i studentima, prof. dr Rastoder je grubo povrijedio moje lično i profesionalno dostojanstvo, te na osnovu Kodeksa akademske etike (dio III, Odgovornost prema kolegama, dio III), koji sadrži odredbu: ’Akademsko osoblje dužno je poštovati lično i profesionalno dostojanstvo svih zaposlenih na Univerzitetu’, tražim od Suda časti Univerziteta Crne Gore da identifikuje moralne aspekte djela, sprovede postupak i donese odgovarajuću odluku.
Uz Tužbu, Sudu časti predlažem sljedeće dokaze i svjedoke: 1. Zapisnik sa sjednice Studijskog programa Istorija, održane 1. juna 2011. godine. 2. Pismo koje sam uputio prof. dr Šerbu Rastoderu u znak protesta zbog iznesenih kleveta. 3. Svjedoci: 1. Mr Dragutin Papović, sekretar Studijskog programa 2. Mr Adnan Prekić, saradnik u nastavi 3. Prof. dr Nada Tomović 4. Mr Sait Šabotić, saradnik u nastavi 5. Prof. dr Marko Višić.
Evo i Andrijaševićevog pisma Šerbu: “Poštovani kolega Rastoderu, ovim pismom želim da iskažem svoj protest zbog Vašeg ponašanja na sjednici Studijskog programa Istorija, održanoj 1. juna 2011. godine. Pred većinom naših kolega i trojicom predstavnika studenata, Vi ste, predsjedavajući sjednicom, uputili svojim kolegama niz neodmjerenih, neprimjerenih i neistinitih kvalifikacija. Za kolege koje su svojim potpisima podržali prijedlog da prof. dr Nada Tomović u narednom periodu bude rukovodilac našeg Studijskog programa, rekli ste da su ’većinom kreteni’, da su ’izmanipulisani’, te da su svoju podršku koleginici Tomović iskazali ’džukački i seljački’. Mene ste optužili da sam ih instruirao, da njima manipulišem i da sam ‘član mafije’. Sekretara našeg Studijskog programa, kolegu Papovića, nazvali ste ‘šefom mafije’. Mislim da se na ovaj način ne može voditi komunikacija na sjednici Studijskog programa, niti se ovakvim proizvoljnim i uvredljivim kvalifikacijama univerzitetski nastavnik može obraćati svojim kolegama. Zbog toga smatram da ste svojim ponašanjem ugrozili dostojanstvo naše institucije, tim više što ste sve ove kvalifikacije izgovorili u prisustvu studenata. Nadasve, uvredama i insinuacijama upućenim meni, javno izrečenim pred brojnim svjedocima, ugrozili ste i moj lični i profesionalni integritet, zbog čega ću biti primoran da ga zaštitim na uobičajen i civilizovan način. Reći jednom univerzitetskom nastavniku, pred kolegama i njegovim studentima, da je član mafije, za mene je ozbiljan prestup.
Vaše narušavanje akademskih pravila manifestovalo se i agresivnim tonom kojim ste se obraćali kolegama, kao i neopravdanim prekidom sjednice. Primijetio sam da Vas je iznerviralo saznanje o većinskoj podršci koleginici Tomović. Vama je, kao što i sami znate, istekao mandat rukovodioca našeg studijskog programa i mi imamo pravo da za novog rukovodioca Studijskog programa predložimo drugog kantidata. Naš prijedlog dostavili smo dekanu našeg fakulteta, koji, shodno svojim ovlašćenjima, donosi konačnu odluku. Od četrnaest stalno zaposlenih i honorarnih saradnika, ukupno deset kolega (uključujući i koleginicu Tomović) podržava ovaj prijedlog. Bilo Vama prijatno ili ne, Vi morate prihvatiti činjenicu da većina kolega ne želi da Vi i dalje budete rukovodilac našeg studijskog programa. O njihovim motivima za takav stav Vi možete misliti što hoćete, ali je to činjenica. Što se mene tiče, a pretpostavljam i većine kolega koje ste nazvali kretenima, svaka dalja komunikacija s Vama, kao rukovodiocem Studijskog programa je okončana. Iskreno mi je žao što ste svojim nekolegijalnim, uvredljivim i nevaspitanim ponašanjem, i Vas i mene doveli u ovakvu situaciju“.
Ponovimo: Splačina je kolegama rekao da su “većinom kreteni“, da su podršku Tomovićki iskazali “džukački i seljački”, da je Andrijašević “član mafije”, a Papović “šef mafije”. Kako vidite, svaka mu je ka vladikina, te nije čudo što je na tv Vesti bio zgranut mojim rječnikom. Ovo je isti onaj gad koji je puč Slobe Miloševića, čija je pravda desetine hiljada ljudi poslala pred božju pravdu, nazvao “demokratskim talasom pomjena“, a mene optužio da mrzim Bošnjake zato što lemam tri bitange iz Bihora. Splačina se drži ratne devize Ilije Guzine, urednika Dnevnika TV Pale: “Objektivni su oni koji su na našoj strani“.
9. Živko Andrijašević je potom tužio Šerba zato što ga je plagirao i Splačini je sud uručio pravomoćnu presudu da Andrijaševića jeste prepisivao, a pošto je bio obavezan publikovati taj pravorijek, objavio ga je u Službenom listu koji niko ne čita.
Marko Vešović i Šeki Radončić
SKICA ZA PORTRET ŠERBA SPLAČINE (5)
1. Humanistkinja i po Svetlana Broz od TVFBiH pismom tražila je da reprizira Radončićev film Heroj našeg doba i da ga zatim komentira Slobodan Pejović, hercegnovska majka Tereza sa lisicama, na što je urednik dokumentarnog programa Namik Kabil pristao i pismom predložio da se iza reprize upriliči debata u kojoj bi uz Pejovića i Brozovu učestvovali autor i svjedoci iz filma. Našto je Ceca Broz odgovorila da ona i Pejović povlače svoj predlog.
Pejović je petnaest godina u penziji i ničim se nije istakao, a jebeš Crnogorca koji ničim nije zadivio svijet, za koji se matrak rodio, zato je odlučio da se prometne iz hapsitelja u spasitelja bošnjačkih izbjeglica, ali je odbio da u Radončićevu filmu komentira svoju ulogu u deportacijama, a odbio je i dva javna poziva Darka Šukovića, urednika Žive istine, da se u studiju TVIN suoči sa svjedocima iz Šekijeva filma, nakon čijeg je prikazivanja Pejović za Dnevne novine izjavio da će za nekoliko dana organizovati konferenciju za novinare. I slagao. Ne čudi me. U Crnoj Gori ima izreka: da nema laže, ne bi bilo ni svijeta.
2. Humanista i po Šerbo Splačina, koji je Pejoviću uručio i obrazložio nagradu Rifat Burdžović Tršo, u Vestima veli: ”Svetlana Broz je tragajući za ’dobrim’ ljudima u posljednjem ratu napisala predivnu knjigu ‘Dobri ljudi u vremenu zla’ koja je svojevrsno svjedočanstvo o tome da su ljudi, nezavisno od nacionalnog, vjerskog i ideološkog opredjeljenja podjednako spremni za ‘dobro’ koliko i za ’zlo’. Dakle, niko unaprijed nije predodređen za jedno ili drugo, ali pamćenje jednog ili drugog nam omogućava da izaberemo svoje ‘junake istorije’.”
Iz te “predivne knjige“ za svog “junaka istorije“ uzeo sam Ismeta Đuherića: taj se “nezavisno od nacionalnog, vjerskog i ideološkog opredjeljenja“, borio da iz BiH ne iščeznu Srbi kojim se u ovom ratu “ponovila 1941. godina“, što je na mjerodavnom mjestu, na Palama, kazao još mjerodavniji istrebljivač Bošnjaka, a pošto je Montenegrinjac, nije čudo što se iza rata iščaurio u bioenergetičara Dabića i sveca koji “tihuje“ kao Jovan Lestvičnik.
Ja i moji bošnjački prijatelji i znanci prištimo se od te “predivne knjige” u kojoj je Titina unuka Svetlana, “nemoralna humanitarka”, kako ju je nazvao njezin sin Ivan, izjednačila Šerbove Bošnjake nad kojim je počinjen genocid i Srbe koji su genocid počinili. Prištimo se, jer nam ne ide pod kapu da su i prvi i potonji u ratu bili ”podjednako spremni za ’dobro’ koliko i za ’zlo’”, ”nezavisno od nacionalnog, vjerskog i ideološkog opredjeljenja”.
I niko od nas ne može da ne prezire autorku tog “predivnog“ djela kojoj je prezime i to što “ima iste oči kao njen djed” bilo dovoljno da omađija bosanske brave, što ne čudi: jedan iz Čemernice u Bosanskoj Krajini, slijepac od rođenja, na samrti je rekao: “Jedino žalim što nisam vidio Tita“. Ceca danas na ljudskoj nesreći mlati pare: na internetu nema đe nema te dobrotvorke koja je 1999. došla da nam objasni šta nam se u ratu dogodilo, čak je u očima rulje postala junakinja nedavne beha istorije, a ovamo se čudimo što se ta istorija ponavlja!
I odrta budala zna da ”niko unaprijed nije predodređen” ni za dobro ni za zlo, te ako je Ceca došla na svijet da nas ubijedi da su dva i dva četiri, nije se morala rađati, ali vrapci na grani znaju koga su Memorandum SANU, šest korpusa JNA stacioniranih u BiH, Ćosić, Milošević, Karadžić, televizija, tisak, radio, umjetnici, popovi i bataljoni ratnih huškača unaprijed predodredili da počini najveće zločine u Evropi nakon drugog svjetskog rata.
To jest znamo da su Srbi u rat ušli mnogo predodređeniji da kolju no Bošnjaci, a žmuriti pred faktima i braniti tezu da je rat pokazao ”da su ljudi, nezavisno od nacionalnog, vjerskog i ideološkog opredjeljenja podjednako spremni za ‘dobro’ koliko i za ’zlo’” i da ”niko unaprijed nije predodređen za jedno ili drugo” može tek Šerbo koji nikad nije veknuo ni jednu protiv klanja Bošnjaka: smatrao je da niko nije unaprijed predodređen ni za dobro ni za zlo, a danas rat u BiH bezočno istrže iz istorijskog konteksta koji besramnu knjigu Titine unuke utjeruje u laž.
Ceca je kao ljekar radila na VMA, u rata bila jaranica s Ćosićem i Koštunicom, kako reče njen sin Ivan, a kad se penzionisala, otpercala u BiH da širi humanizam bez granica i uručila nagradu lovcu na bošnjačke izbjeglice koji je nakon rata postao spasitelj tih izbjeglica, to jest crnogorski Šindler. Šekijev film je pokazao da je taj pandur običan švindler. Opsjenar. Uz to, u Cecinoj knjizi Dabićev do zuba naoružani jurišnik Ismet Đuherić proizveden je u jednog od “dobrih ljudi u zlim vremenima“.
3. U ratu sam čuo da u Dabićevoj vojsci postoji muslimanska brigada pod groznim nazivom Meša Selimović, ali o njoj nisam znao ništa dok u Večernjim novostima, koje su kao serijal objavile dio knjige Dobri ljudi u zlim vremenima, nisam pročitao ispovijest Ismeta Đuherića. Koji priča kako je generalima Slavku Lisici, Bošku Kelečeviću, načelniku Štaba Prvog krajiškog korpusa, i Momiru Taliću… taj zvuči odnekud poznato, kaj ne? Je. To je komandant Prvog krajiškog korpusa, ratni zločinac koji je, po ugledu na Slobu, prije izricanja haške presude otperjao u džehenem, a Dodik mu potom u Piskavici kod Banjaluke otkrio veličajnu bistu.
Dakle, General-potpukovnik Momir Talić je 19. maja 1992.,postao komandant 1. krajiškog korpusa VRS-a koji je zadržao infrastrukturu i borbena sredstva 5. korpusa JNA. Od maja 1992. godine jedinice krajiškog korpusa angažovale su se u vojnim operacijama zauzimanja opština na teritoriji Bosanske Krajine i Posavine sa osnovnim strategijskim ciljem- spajanjem sa istočnim dijelom BiH pod kontrolom Srba. U junu 1992 godine general Talić, načelnik Štaba Prvog krajiškog korpusa general Boško Kelečević, komandant specijalne jedinice MUP-a RSK general Borivoje Đukić, general Slavko Lisica i tadašnji načelnik Štaba Prve oklopne brigade pukovnik Novica Simić planiraju i pokreću Operaciju Koridor – proboj kroz Posavinu i spajanje sa istočnim snagama VRS i tadašnji načelnik Štaba Prve oklopne brigade Đuherić je trojici srpskih generala predložio “da nam omoguće da formiramo posebnu jedinicu, samostalnu u sastavu VRS, čiji sastav ne bi bio srpski, a veličine jedne ojačane čete, da bi odbranili pragove svojih domova“. Od koga su ih branili? Od Alije koji se zakleo da će svu BiH naćerati da klanja, a zakleti ateist Đuherić mu otpovrnuo: “Moreš, ali samo preko mene mrtva”.
Predlog je svesrdno prihvaćen i tako je rođena, kako Đuherić kaže, “ojačana četa”, mada u knjizi Cece Broz piše da je brojala 1. 200 boraca, znači da je to bila brigada. Generali Lisica i Kelečević bili su kumovi koji su krstili muslimansko čedo s četiri ognjila na fesu, a prvi komandant “ojačane čete“ bio je, pogodili ste, Ismet Đuherić koji kaže: “Imali smo pravo da branimo svoja ognjišta i to smo činili“.A branili su ih od Alije koji je svojim islamistima naredio da, nakon osvajanja novih teritorija, svakom ismetu skinu gaće i, ako utvrde da nije osunećen, da mu zapale kuću. Našto mu mu je Đuherić odvratio: “Kurčina jednog Turčina pripada isključivo njemu – eto zašto sam postao komandant srpskih kvislinga!“
Đuherić veli “jedinica čiji sastav ne bi bio srpski“, jer ne može da prevali preko usta da je to bili Bošnjaci, dočim jedinica čiji sastav nije srpski mogla je svijetla obraza pucati na “Turke.”
Taj gad je predstavljen kao dobri ljud u vremenu zla u knjizi koju “predivnom“ smatra Šerbo Splačina, vazda jednom stranom lica, onom okrenutom vlasti, milokrvno nasmiješen, a drugom stranom lica, okrenutom Bošnjacima, opozicionerski namrgođen, da se lalićevski izrazim, a tu knjigu je napravila Ceca Broz o kojoj u Slobodnoj Bosni njen sin Ivan Golubović kaže da “nema moralni integritet da se bavi humanitarnim radom u Bosni i Hercegovini“ i da to “čini isključivo zbog materijalne koristi“.
Kad smo kod koristi, sjetiću se Šekijeve dijagnoze: „Šerbo je vazda tamo đe su pare“. Prije rata, pare su bile u komunista i Šerbo je bio partijski sekretar. U ratu, pare su bile u četnika i Šerbo je lokao iz njinog korita i bio slušče Vidoja Konatara. Danas, pare su u Mila Đukanovića i Miodraga Perovića i Šerbo muze obojicu. Takva je ljucka mizerija taj doktor i profesor i član dvije akademije. To je endemska hulja. Takvo štogod može dati jedino Montenegro. Jer ako hoćeš da budeš među montenegrinjskim nitkovima uspješan, moraš biti gori od većine njih.
Šerbo u leksici Matije Bećkovića vidi „grobara crnogorske nacije“, a o buljucima bukvalnih grobara bošnjačke nacije, oboružanih nožem, žicom i Srebernicom, sa tri Montenegrinjca na čelu: Sloba, Dabić i Arkan, je li ikad i jednu probezbelio? Jes moj kurac. Šerbo je stručnjak za genocidnost Gorskog vijenca, i Jergovića uči kako bi trebalo da čita tu knjigu, a je li ikad rekao i jednu o nedavnom, sudski dokazanom genocidu nad bosanskim muslimanima? Ako je i jedna bihorska kučka o tome ikad išta lanula, onda je i Šerbo. Koji je ober-kučka.
U crnogorskom jeziku postoji velika razlika između psa i kučke: biti pas je zapravo mila majka. Činjenice koje smo iznijeli u Pobjedi kažu da je Šerbo još od 1989. godine bio pas, a kučka je postao kad se taj plaćenik režima uključio u gergu hajkača na Šekija i mene kao sluge tog režima. Kapa dolje pred ovom prostitutkom!
U potrazi za pupčanom vrpcom
U ladici je i plastična prozirna fascikla, s pismima i razglednicama. To su ona pisma koja su joj zbog nečega bila važna i za koja je, vjerujem, znala da su tu. Ostalo se rasulo i pomiješalo sa smećem, pa će trebati truda da se razabere i sačuva.
Odlažem fasciklu s pismima i tražim ono što je oduvijek čuvala u važnoj ladici, onoj koja se nikad ne zatrpa, u kojoj je ispod ukrasnog papira čuvala novac, u koju je pred smrt spremila zubnu protezu.
Negdje bi tu trebao biti komadić gaze, a u njemu mumificiran komadić ljudskoga tkiva, nalik iskrzanom konopčiću.
To je pupčana vrpca koja me je povezivala s njom.
Čuvala ju je, osjećala nježnost za nju, prvi mi je put pokazala prije tridesetak godina, i tad sam se iznenadio s kakvom toplinom o njoj govori, kako je drži na rukama kao neku dragocjenost. Stala bi joj ta gaza na jedan dlan, ali ona je drži na oba, kao da joj na dlanovima leži nevidljivi čovječuljak.
Uzimam je – pazi! dobro, pazim! – pa njušim ono što je na gazi.
Budalo, govori ona.
Eto, tako je bilo.
I nije više ni na što vonjalo. Kao ni njezino umjetno zubalo.
Ali gaze s mojom pupkovinom u ladici nema. Bit će da je na nekom drugom mjestu. Možda je pronađem. Ako je ona pronađe, automatski će je baciti, misleći da je to nakakvo smeće. Ama o tako je sitnoj i neuglednoj stvari riječ da se ne može ni smećem nazvati. Pedeset godina kasnije to je naprosto – ništa. Ali kad bih joj rekao neka pazi da ne baci moju pupčanu vrpcu, onda bi svaku stvar još triput zagledala, priviđala bi joj se pupkovina u istrošenoj traci za pisaću mašinu, u staroj špigeti, u ukrasnoj vrpci, u starim koncima, pa je bolje da joj ništa ne govorim.
Ovo je raspremanje udvoje, svojevrsna ljubavna priča, čudan i tužan način potvrđivanja zajedništva dvoje ljudi.
Već je jako dobro poznavala moju majku. I misli da je bila prilično luda. Ja je u tom mišljenju hrabrim, ali ona nikada ne bi bila tako radikalna. I ne bi ono zubalo tek tako bacala u kontejner. Potrudila bi se da ga nekako sakrije, da ga ne razvlače prosjaci i psi.
Prvo pismo u fascikli je u koverti s plav-bijel-crvenim obrubom, crvenim ćiriličnim natpisom AVIA i crtežom u socijalističkoj maniri: radnik za električnim strojem daljinski upravlja podmornicom u izgradnji. Crtež je u plavoj, crvenoj i zlatnoj boji. Radnik i stroj su zlatni. Ispod sitnim zlatnim slovima piše Denj mašinostroitelja.
Adresa je napisana ovako:
Ispod iscrtanog obrasca poštanske marke, po kojem je otisnut pečat s vidljivom zvijezdom petokrakom usred koje su srp i ćekić, te slabije vidljivim datumom, imenom Moskve i sovjetskih pošta, na gornjoj je crti ime Jugoslavije ispisano ruskom ćirilicom. A ispod Sarajevo, M. Radojevića 23 i Javorka Rejc našom latinicom.
Slijedi deblja crvena crta, i ispod nje ime pošiljatelja i adresa, opet ruskom ćirilicom: Vesna Reic, B. Perejaslovskaja No. 13, KB.90, MOSKVA, SSSR.
Bijeli papir, koji u ovih pedesetak godina nimalo nije požutio, s urednim, fino ispisanim rukopisom:
Draga Javorka
Nadam se da se ne ljutiš što si ovako dugo čekala na moje pismo. Prvo sam čekala da se malo sredim, pa da odem u grad i kupim koverte, pa da mi stari donese papira (Rusi to ne prodaju u trafikama), i sve tako. Sad još jedino trebam imati sreće da ga stari ne nosa pet dana u džepu prije nego što se sjeti da ga odnese na poštu. Ja im još nigdje nisam vidjela poštansko sanduče.
Ovdje, u Moskvi nije naročito zabavno. Moji jedini izlasci su ponekad s mamom i tatom u šetnju. To je čisto zbog filtriranja pluća. Vazduh je divan, svjež – svaki dan pada snijeg. (Mučim se s ovom hemijskom olovkom k’o Isus Krist. Toliki sam baksuz da mi je čak i tinte nestalo.) Šta se može. Dakle – pada snijeg. Vani je upravo mećava, a kroz moj prozor je tako divan i širok pogled da bih mogla čitav dan sjediti pred njim. Ne znam da li ti je mama pričala, dobili smo stan na osmom spratu, a prozori su veliki i niski, skoro čitav zid. Mislim da će ti se sve svidjeti kada nam jednom dođeš u posjetu. A i Moskva sama po sebi je veličanstvena – svakako je treba vidjeti. Žalosno je samo to što nemaš gdje izaći. Samo u centru ima nekoliko kafana, ali pred njima bude toliki red da ne možeš pristupiti. Ne znam samo šta rade i kako to žive svih sedam miliona ljudi u Moskvi.
Juče sam se upoznala sa jednom Sarajkom. Ona je prošle godine položila III i IV razred gimnazije pa se sada upisala ovdje na fakultet. Od nje sam saznala da mogu sad na sljedećem roku položiti čitav razred i maturu. Ja se nadam da si ti već bila u školi, a sada te molim da mi prijaviš čitav razred i maturski rad “Matoš o srpskim piscima”. Raspitaj se i kada se polaže – da li u januaru ili u februaru. Još nešto, kupi mi knjigu “Kritičari o Andriću” i “Predvojničku obuku”. Kada neko iz Jugoslavije bude dolazio ovamo doći će ti po to.
Unaprijed ti se zahvaljujem i molim te piši mi čim to središ.
Molim te pitaj da li se maturski rad štampa na mašini i u koliko primjeraka.
Voli te Tvoja Vesna.
P.S. Mnogo te pozdravljaju mama, tata i Mladen.
Pismo nije datirano, tinta na datumu sa žiga se razlila, ali godina je 1969., studeni je ili početak prosinca, Vesna se s roditeljima i bratom odselila u Moskvu, gdje će, uz kraće prekide, živjeti sve do smrti. Tu će uskoro upoznati Pertija Koljonena, kojeg ćemo zvati Pepe, predstavnika finske aviokompanije, s njim će se vjenčati, roditi mu dvije kćeri, živjeti će sretno i skladno, sve do zimske večeri 13. prosinca 1978, kada će se u njihov volvo, projurivši kroz crveno svjetlo, punom snagom zabiti blindidrani ZIL, službeni automobil sovjetskih rukovodilaca. Tko se u tom ZIL-u vozio, to nikada nećemo saznati, a neće nam biti ni pretjerano važno. Vesna je ostala na mjestu mrtva, Pepe je bio nepovrijeđen. Sahranjena je šest dana kasnije, 19. prosinca, na malenoj evangeličkoj parceli groblja na Barama, gdje su rasle jedne dvije-tri breze na prostranom, mrtvima još uvijek nenaseljenom novom sarajevskom groblju. Razlog je, naravno, bio u brezama, a ne u vjeri.
U tih je devet godina, između osamnaeste i dvadeset i sedme stao njezin odrasli život. Bila je vrlo lijepa, tanahna i tamnokosa. Zainteresirana za književnost, imala je dara da opiše svijet u kojem živi, Moskvu pod snijegom, usred jedne ranozimske mećave, niske i velike prozore kroz koje se vidjelo sve. Priča bi mogla početi od toga da se u sovjetskim kioscima nije mogao kupiti papir. Ili od toga da je otac, moj ujak Dragan, mogao pet dana nositi pismo u džepu, prije nego što ga preda na poštu. A poštanskih sandučića nigdje.
Ili bi priča mogla početi od teme njezina maturskog rada? Matoš o srpskim piscima. Između putovanja u Sarajevo, preturanja po ladicama, ormarima i kutijama, i priprema za selidbu, putovat ćemo u Beograd, na sajam knjiga i na našu malu božićnu proslavu, pa ćemo proći Skadarlijom, pored onih kafana gdje se Matoš vezivao uz srpsku književnosti i gdje se razvodio od nje.
Nisam nikada ranije čitao ovo pismo, niti sam znao da je moja rodica Vesna po svoj prilici maturirala na Matošu i srpskim piscima…
Slijedi manja, bijela koverta. Marka od 0,80 dinara, crvenkastih tonova, s profilom Josipa Broza Tita. Jedna od onih u različitim bojama i nominalnom vrijednošću, koje su obilježile posljednjih tridesetak godina Jugoslavije, a nastale su prema slavnome portretu Božidara Jakca.
Preko marke je žig na kojem se, velikim slovima ispisano, jasno čita ZAGREBAČKA DUBRAVA, dok su datum i drugi podaci slabo otisnuti.
Adresa primatelja i pošiljatelja uneseni su pisaćim strojem.
Cijenjena gospodja
JAVORKA JERGOVIĆ
Alekse Radojevića 23
71.000 SARAJEVO
Ispod toga su otisnuta dva žiga, jedan je poštanski, sarajevski, a drugi, u boji indiga, obavještava da “Naznačena ulica ne postoji”.
Radojević se, naime, nije zvao Aleksa, nego je bio Miladin ili Mile, a onovremeni su sarajevski poštari o takvim detaljima ozbiljno vodili računa i kažnjavali pošiljatelje krivo adresiranih pošiljki povratom pisma.
Crvenom tintnblaj olovkom prekrižena je Javorkina adresa i dopisano: Zagrebačka Dubrava.
Pismo se, dakle, vratilo pošiljatelju, čiji su podaci, kao što je i red, upisani na preklopu koverte:
P.Jergović
Pionirska 7, Granešina
41.040 Zagrebačka Dubrava
Granešina, 9.11.1972.
Draga naša Javorka!
Javila mi je Mila da je Tvoj dragi tata ovaj kratkotrajni zemni život zamijenio vječnim. Čim sam primila list s tom žalosnom viješću, učinila sam sve za dragog pokojnog tatu što običajem činiti za drage pokojnike, koji su mi bilo na koji način bili bliži nego obični smrtnici. I danas ga se sjetim u molitvi i kod sv.Mise.
Da Tebi istom sada kondoliram, razlog je što sam bila malo jače bolesna i nesposobna za ovakav list. Znam da ni sada nije prekasno, da Ti izrazim iskreno saučešće. Prošla sam takove gubitke i tugu nad otvorenim grobom najdražih bića, pa razumijem i Tvoju bol i suosjećam s njom, odnosno dijelim tugu s Tobom.
Zahvalna sam mojoj dragoj Mili, da me je iscrpno o svemu u vezi s tatinom smrću obavijestila. Inače ne bi ni znala. Posebno mi je drago, da se Dobro tako zauzeo, da tati olakša posljednje časove.
Upravo sam primila dopisnicu od Bude, kojom mi javlja da je Mila u Drveniku. Poslao mi je adresu, pa tako mogu i dragoj gdji mami izraziti saučešće.
Tebe srdačno i iskreno pozdravljam, a za dragog pokojnog tatu ću i nadalje moliti.
sestra M. Paulina (potpis je rukom, plavom tintom, lijepim, starinskim krasnopisom)
Sestra Marija Paulina Jergović, kako je glasilo njezino puno redovničko ime, teta Paulina, očeva je tetka, jedna od sestara moje babe Štefanije. Ona se, Štefanija, nikada nije mirila s Dobrinim brakom s Javorkom – četrnaest godina mlađom, plavokosom i modernom curom – niti me je prihvaćala kao svoga unuka. Ono jednom ili dvaput kada su me kao tro ili četverogodišnjaka vodili k njoj govorila bi – “hajde, dođi teti”. Oko babe Štefanije, njezine uloge u razbijanju braka mojih roditelja, a onda i njezinog odnosa prema meni, sagrađena je bila čitava porodična mitologija – o čemu sam pisao u jednoj priči iz Mame Leone, naliježući njome ocu na muku – ali u tome, kao ni općenito u mitologijama, nije bilo stvarnog doživljaja, ni emocionalne dubine. Kao što se ja nisam ticao babe Štefanije, tako se ni baba Štefanije nikad nije ticala mene. I tu bi priči bio kraj da nije bilo njezinih sestara, očevih tetaka, koje su nastojale popraviti stvar, ili mene i moju majku uključiti u ono iz čega nas je baba Štefanija isključila. U tome je epizoda s tetom Paulinom naročito zanimljiva, moralno izazovna i dramatična.
Bilo ih je šest sestara.
Otac poštar, zavičajem iz Ličkog Lešća, bolesni kockar. Mati prostodušna bosanska žena. Pod stare je dane, kada to više nikome i nije bilo važno, rodila i sina jedinca.
Grdna katolička sirotinja, mučena demonima grizodušja.
I onda otac, Marko mu je bilo ime, osvoji najveći lutrijski dobitak u kratkoj povijesti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Život im se nakratko preokreće. On kupuje jednu, drugu, pa treću kuću. Živi se na visokoj nozi. Pred kćerima se najednom otvaraju nove perspektive. Kupuje im se klavir.
Ali on u kratko vrijeme, tokom jedne godine, prokocka jednu, drugu i treću kuću.
Mati, nesretnica, manji dio novca uspijeva sakriti. Tamo gdje ga on sigurno ne bi tražio: u ložište kraljice peći. Kćerima, pa tako ni najstarijoj, Paulini, ne govori ništa.
Kraj ljeta je bio svjež, Paulina zimogrižljiva, i tako je jednoga dana, početkom rujna, prije vremena naložila peć.
Kada se vratila iz grada, majka je ušla u toplu sobicu i vidjela kako se plamenovi veselo dižu iz ložišta.
Nakon ovog događaja Paulina je odlučila da ide u samostan. To je bilo najviše što je za majku i sestre još mogla učiniti.
Otac ubrzo umire, ne znajući što se dogodilo.
Za njim umire i majka.
Pred rat, sestre Jergovićke bogobojazna su katolička sirotinja s osunčanije strane staroga dijela Sarajeva.
Paulina je u samostanu u budućoj Cankarevoj ulici.
Mila se zaljubljuje u Budu, naočitog poštanskog službenika, solunskog borca, Srbijanca.
Štefanija u kratkoj romansi s dobrostojećim čudakom, profesorom matematika s praškog sveučilišta i osnivačem privatne škole u Sarajevu, rađa sina jedinca. Muž od nje i djeteta bježi glavom bez obzira. To će je doživotno ozlojediti i razbjesniti. Doista, bijesno se molila Kristu.
Pod sobom drži sve sestre, osim Pauline. I Mile, koju s gnušanjem odbacuje, jer je pošla za Srbina.
Uskrs Nezavisne Države Hrvatske za Štefaniju onaj je događaj koji će popraviti sve prethodne životne kvarove.
Četiri je godine kao opijena. Društveno je i crkveno aktivna. Kada se među Hrvaticama raširila njemačka moda adoptiranja siročadi, ona usvaja jednu djevojčicu iz Sarajevskog polja, čije su roditelje zaklali četnici.
Sestre je vjerno prate. Osim Mile. I Pauline.
I one, dvije u paru, usvajaju dječaka.
Dolazi oslobođenje. Dolazi preokret – njihovim jezikom rečeno.
Dvije sestre s posinkom bježe u Argentinu. Tamo će, petnaestak godina kasnije, dječak izvršiti samoubojstvo.
Dvije su nekoliko mjeseci u zatvoru, osuđene u procesu protiv fra Franje Šlafhauzera
Zatim im slijedi život pod socijalizmom. Bezbožnički će ih režim nadživjeti, ali je lako pretpostaviti kako su ga podnosile i doživljavale, i gdje bi bile i što bi radile da su poživjele.
Paulina služi Boga u Sarajevu, tu je predstojnica ženskog samostana u Cankarevoj – dugo će, sve do rata, tamošnji telefonski broj biti na njezino ime – a onda se, sredinom šezdesetih, seli u Zagreb, gdje će ostati sve do smrti. Ali u Sarajevo dolazi barem jednom godišnje, na odmor i u obilazak svoje zemaljske obitelji, koja je svakim časom sve dalje od njezinih ideala.
A ideali tete Pauline bili su takvi da bi o njima vrijedilo misliti. Takvi su bili da ih u ona vremena ne bi bilo lako objasniti ni opričati, a danas je to još mnogo teže.
Ta žena je bila konzervativna katolička redovnica iz onih predkoncilskih vremena, rodom iz siromašne, disfunkcionalne obitelji. Od života nije vidjela ni deset minuta zemaljske sreće. Ono prije zaređenja bilo je ljuta nevolja, poniženje i jad, a ona godina, ili manje od godine, kada se živjelo na visokoj nozi i kada je svega u kući bilo, poslužila je samo da oteža muku i da sirotinji pokaže kolika je sirotinja. Sve dobro i plemenito teti je Paulini stizalo s Neba, iz molitve.
U ona se vremena o politici nije otvoreno govorilo, pogotovu ne s neistomišljenicima, ali je izvjesno da ni ona nije podnosila komuniste. A možda je i u vezi koječega drugog imala stavove slične onima koji su njezine dvije sestre odveli u Argentinu, a babu Štefaniju u zatvor i u bolesnu mržnju prema ženi koja joj je zavela sina, a onda i prema dječaku za kojeg su kazali da joj je unuk.
Po onom što joj je bilo životom zadano, naslijeđu, porodičnim okolnostima i odgoju, teta Paulina trebala je biti hladna, zla i fanatična žena. Kao što je baba Štefanija bila hladna, zla i fanatična. I još malo gora od nje, jer joj je na savjesti ležao onaj novac iz kraljice peći, za koji ne znamo koliko ga je bilo, ali ga je mater bila namijenila kćerima za udaju, pa ga nije moglo biti malo.
I možda je doista i bila fanatična, ali taj fanatizam ne samo da nije bio Štefanijin, niti je bio od one naše sorte, sarajevske, manjinsko-katoličke i hrvatske, nego kao da nije bio od ovog svijeta i vremena. Teta Paulina nije čitala antičke drame, niti je išta znala o tom svijetu, ali što god je radila, a stalno je radila nešto sve uzaludno pokušavajući da obnovi razrušenu obitelj, da bližnje odvrati od zla i da uspostavi pravdu tamo gdje pravde nikada nije bilo. Boga je u tome imala za saveznika, ali tako da ateiste među bližnjima Bogom ne uvrijedi ili im se, ne daj Bože, Bogom nameće.
Svom nećaku, a mom ocu, govorila je da ima krasnu ženu. Lijepu, požrtvovnu, ispravnu. Nitko moju majku nije tako idealizirano predstavljao kao teta Paulina. A ona je u toj slici uživala, i često se u životu na nju pozivala. Optuživala je svijet, svoje bližnje i ljude oko sebe, mog oca od kojeg se odavno razvela, a onda pomalo i mene, da su je onemogućili da se ostvari onakvom kakvom ju je vidjela teta Paulina: lijepa, požrtvovna, ispravna. Kao na fotografiji sa svoje partijske knjižice: nujna, melankolična pogleda Blažene Djevice Marije.
Govorila mu je da je griješan prema njoj, da mu Bog neće oprostiti – ako u njega vjeruje. A ako ne vjeruje onda će zauvijek ostati sam. Pa neka bira što mu je od to dvoje gore.
I još mu je govorila neka neka u toj stvari ne sluša svoju majku. Ona mu sigurno želi sve najbolje. Mater svome djetetu uvijek najbolje želi. Ali pred svojom savješću čovjek je sam. Neće te, sine moj, tvoja dobra majka za ručicu dovesti pred svetoga Petra. Ako te netko njemu bude vodio, onda bi to mogla biti samo tvoja žena. Zato nije dobro da slušaš što ti tvoja dobra majka o njoj govori.
Imaš sina, znaš li ti, dijete, što to znači?
A njoj bi, svojoj sestri, a mojoj babi Štefaniji, govorila: To što ti radiš, to nije kršćanski!
Ne znam što joj je Štefanija odgovarala.
U jesen 1972. moju je majku naslovljavala kao Javorku Jergović, iako se ona nikada nije tako zvala, nego je, sve do formalnog razvoda od mog oca, koji će biti zaključen dvije godine kasnije, bila Javorka Rejc Jergović.
Ali je već odavno bilo jasno, i ona je to znala, jer joj je Javorka rekla, da je između njih dvoje gotovo i da osim “ovog djeteta”- tako bi me, dramatično, imenovala u ovoj vrsti razgovora – njih dvoje više ništa ne spaja. Teta Paulina je to prihvatila, i prihvatila je ideju o njihovom razvodu – iako se sve u njoj i u njezinoj katoličkoj i službujućoj duši bunilo protiv ideje o razvodima brakova – i već joj je tad rekla, godine 1968. ili 1969, da se ona može razvesti od Dobre, ali da se od nje nikada neće razvesti, jer će ona do kraja biti njena teta Paulina.
I tako je i bilo. Doživotno. Pa je tako majka ovo pismo i sačuvala među važnim dokumentima svoga života, u onoj ladici u koju nije trpala smeće, koja je bila uredna, postavljena ukrasnim papirom, s novcem ispod papira, da lopov zna gdje će da traži.
Negdje u stanu na Sepetarevcu, ako ih majka nije zaturila i bacila u svom prenošenju i razbacivanju mojih stvari, trebala bi biti i pisma sestre Marije Pauline koja je meni upućivala.
Ako ih nađem, nastavit će se i priča o teti Paulini.