Dok stalno nastaju nove, moje neobjavljene pjesme u kompjuteru neprekidno se mijenjaju. Ili rastu. Naprosto, nastavljaju živjeti sa mnom, postajući bolje. Ima li za pisca većeg blagoslova?

Prije deset, možda i dvanaest godina, napisao sam pjesmu pod naslovom Vođe koju ni u čemu nisam naknadno mijenjao, a kad li je naslov promijenila u Pomazanici, i kad li sam joj dopisao nova dva odjeljka, pojma nemam.

POMAZANICI

1.

Vođe su kao grad po vinogradu.
Na čovječiju sveli su nas perut.
Vođe koje nas, sve zeru po zeru,
Gutlljaj po gutljaj, privikoše adu.

Svi brzometni i dalekometni
(S imenima poput mašinskoga ulja)
Oko njih brže okupi se rulja
Negoli oko nesreća prometnih.

Vođe, pred kojim plešemo, ka cilju,
Ko balerine po poljima minskim,
Na izmišljene monblane nas šilju
Da usmrte nas usovi istinski.

Nježni i brižni  kao majke s bradom,
Vođe su u našim jetrima bacili.
Vođe što svojim božanskim su smradom
Čak dok Kumove Slame dobacili.

2.

I naizvrat nam izokreću jave:
Sunce što zađe na istoku rišu
A pjege koje na njemu se jave
Jelenskom kožom, ko očale, brišu.

Da ih skupiš, unutar hektara jednoga
Koji opasuje bodljikava žica,
Pod njima brzo struhla bi zemljica
Koliko je bio dubok lijevak što ga
Vrag iskopa padom s neba devetoga.

3.

I svi hrastovom slični su ormaru –
Toliko zbiljska svaka je ta avet.

Ne, nema dvojbe da su gnjev gospodnji:
Mogli su jedino sa toliko smrti
I da uspostave
Savaotov red i
Velika je sreća što ni jedan od njih
U svom demijurškom ne sjeti se žaru
Da Zemlji naredi:
“Od ponedjeljka nemoj da se vrtiš!“

A još je veća što te divanije
Zamijesile su prekrasni mrak u kom
Niko od njih, Bože,
Prekidač za sunce napipati rukom,
Bar za zasad, ne može
I ostaje mu, do daljnjeg, da grije.

Polemički tekst “Može li biti Crne Gore bez Njegoša”, o neusvajanju Zakona o Danu crnogorske kulture, napisao sam s namjerom da se pokrene javna raspava o pitanju koje za naše društvo nema samo simboličko nego i moralno i političko značenje. Prvi se oglasio Šerbo Rastoder intervjuom na portalu Analitika, s kontradiktornim i konfuznim stavovima o Njegoševom književnom i političkom djelu: čas hvali Njegoševo pjesništvo, onda kritikuje njegove stihove kao šovinističke, potom zamjera onima koji su predložili Zakon koji je simbolički vezan za Njegoša, ali ne podržava ni opstrukciju Bošnjačke stranke, da bi na kraju poručio mladima da se iz Njegoševog djela ne mogu učiti humanijem i boljem svijetu!?

Je li u pitanju sitna demagogija i lukavost ili intelektualna inferiornost ovog trostrukog akademika i profesora univerziteta, koji pozivanjem na Brodela želi impresionirati neuku javnost, kad se pita zašto predlagači zakona Dan crnogorske kulture nijesu vezali za ime Petra Prvog, knjaza Danila ili kralja Nikole? Ergo, ovako postavljena dilema nije dolična nekom seoskom učitelju kamoli profesoru univerziteta: Petar Prvi je pisao epske pjesme i poslanice, knjaz Danilo je koautor jednog zakonika, a razlika između Njegoša i kralja Nikole u književnom značaju nije manja od razlike između naučnoj relevantnosti Brodela i ovog profesora istorije u Nikšiću, koji je sudski pravomoćno osuđen za plagijat. U svom blistavom intelektualnom ekskursu Rastoder još kontemplira, “ne smatram da je Njegoš kao pjesnik problem koliko je sporan Njegoš kao ‘parola’.” (Kako poezija, za koju Rasoder još kaže da je “velika”, može biti “problem”?) Kaže još Njegoš je “parola”!? Ovo je zaista ekskluzivni prilog njegošologiji i ovu sintagmu treba ovjekovječiti u bunkerisanom Rječniku CANU, čiji je Rastoder jedan od koautora. Po Rastoderu, dakle, Njegoš je u interpretaciji današnjih obožavalaca prazna, propagandna riječ, marketinškog karaktera, poput bajadere ili Nikšićkog piva.

Akademik Rastoder implicitno tvrdi da je opasno slaviti pjesnike, i da je to usud inferiorne nacije. U tom kontekstu kaže: “Rusi nemaju takav problem sa Puškinom, niti Njemci sa Geteom”. Da je moj spornik malo proširio vidike izučavajući kulturnu istoriju Evrope, saznao bi da su se u vremenu romantizma, narodnih preporoda, i na takozvanim malim književnim jezicima, pojavili bardovi, poput Petefija, Prešerna, Mickijevića, Emineskua, Boteva, Frašerija… koji su i danas ključni toposi nacionalnog identiteta. Tako je i s Geteom: u savremenoj Njemačkoj postoje desetine simboličkih i memorijalnih obilježja posvećenih autoru Fausta, dok je Geteov institut glavna nacionalna institucija za promociju njemačkog jezika i kulture u svijetu.

Rastoder raspreda i o istorijskom utemeljenju Gorskog vijenca, u vezi s takozvanom istragom poturica. Istoričar je vjerovatno u pravu da se taj događaj nije desio na način opisan u ovom dramskom spjevu, ali Njegoševa ambicija nije bila da rekonstuiše istoriju nego da stvori mit koji će imati mobilizatorski karakter za oslobodilačku borbu one šake Crnogoraca koja se još odupirala silnoj turskoj carevini. Za tumačenje vrijednosti književnog djela irelevantna je istorijska autentičnost: kad bi neko rekonstruisao Tolstojev opis bitke na Borodinu, autor Rata i mira neslavno bi se proveo. Književnost u klasičnom smislu nema svrhu da pozitivistički bilježi određene događaje nego da literarnim sredstvima, asocijativno, metaforički, metajezički “pokazuje a ne dokazuje”. U tome je ključna razlika između književnosti, i recimo, istorije ili sociologije. Istinska literaturane može zamijeniti političke programe: ne postoji nijedno značajno književno djelo u kojemu je pisac preuzeo ulogu propagandnog agitatora ili ogoljenog ideologa, bez obzira na javni angažman ili ambiciju da njegov tekst utiče na društvene tokove. U takvu zamku nijesu upali ni najostrašćeniji angažovani pisci koji su pripadali ekstremnim rasističkim, fašističkim, komunističkim ideologijama, poput Paunda, Hamsuna, Brehta, Maksima Gorkog, ili srpskog klasika Crnjanskog.

Rastoder, prilježno, i izvan konteksta, citira stihove iz Gorskog vijenca koji su uvredljivi za Turke i islam, poistovjećujući ih s autorom, kasapeći na taj način cjelovitost poetsko-filozofske potke ovog dramskog spjeva, zanemarujući uz to duh i poruke ostalih Njegoševih djela, Luče mikrokozma, Šćepana Malog, kao i vladičinu političku saradnju sa turskim velmožama onoga vremena koji su pokazivali izvjesnu distancu prema sultanu. S druge strane, Š. Rastoder svako isticanje Njegoševih stihova u kojima pjesnik uzdiže ljepote Stambola smatra neukusnim i “izanđalim”, jer se to ne uklapa u njegove unaprijed postavljene teze o Njegoševoj nesnošljivosti prema Turcima i islamu. Rastoder u tom kontekstu omalovažava i Miljenka Jergovića, najpoznatijeg savremenog bosanskohercegovačkog i hrvatskog pisca, a bez elementarnog osjećaja mjere uznosi Rusmira Mahmutćehajića, za kojega kaže da je jedan od najvećih evropskih intelektualaca, čiji su “iskazi iz njegovih knjiga” prevedeni na sve svjetske jezike (u svijetu ima oko sedam hiljada jezika)! Rastoder hvali Mahmutćehajića prevashodno zbog toga što je ovaj profesor elektrotehnike, bivši političar i kulturni aktivista, u svoj knjizi Andrićevstvo, napisao in medias res ono što Rastoder govori još uvijek indirektno: da je Njegoš duhovni i ideološki inspirator mržnje prema muslimanima, pa samimi tim i etničkog čišćenja i genocida u dijelu Bosne i Hercegovine. Mahmutćehajić manirom socrealističkih ideologa stvara normativnu doktrinu koju grubim i neukim simplifikacijama Andrićevo i Njegoševo djelo svodi isključivo na ideološko-propagandnu dimenziju. On ne pravi distinkciju između Andrićevih retrogradnih narodnjačkih političkih nazora i njegovih romana, čija je “temeljna osobina stila objektivnost pod kojom ključa privrženost autora prema svojim likovima”. Orhan Pamuk, turski nobelovac, Andića smatra svojom pretečom, i nastavlja: “Andrićevi romani su djelo veoma pažljivog istančanog oka koje vidi i obraća pažnju na detalje iz tradicionalnog života muslimana i otomanskog svijeta”.

Da je u pitanju šira aktivnost Rusmira Mahmutćehajića kojom želi Njegoša predstaviti kao ostrašćenog šovinistu i islamofoba pokazuje i to da je prošle godine, uz pomoć Rastoderovih saradnika, pokušao da organizuje u Crnoj Gori seriju promocija ove opskurne knjige. Od mene su tražili da im pomognem oko njenog promovisanja, i ja sam to htio učiniti – Mahmutćehajić je svojevremeno imao prijateljski odnos prema antiratnom pokretu u Crnoj Gori – da mi ovu knjigu nijesu poklonili i zamolili da je pročitam.

Bizarne i sumanute ideje u vremenima potpune političke i moralne dezorijentacije imaju stanovitu javnu pozornost, i relevantan društveni uticaj. Različite političke patologije, pa i one koje se međusobno satiru, po principu spojenih sudova, nalaze saglasnost u najbizarnijim stvarima, poput navedenih tvrdnji da su najblistavija djela stvorena u južnoslovenskoj literaturi ustvari duhovni pretekst najgorih nacionalističkih bestijalnosti. Zanimljiva je činjenica da su među ovim rigidnim šovinistima najbrojniji bivši komunistički apartčici, koji su nemilosrdno progonili sve što je mirisalo na nacionalizam. Jer, dogmatizam svih vrsta, vjerskih i ideoloških, odraz je sužene svijesti i potpune duhovne tuposti i neosjetljivosti. Dogmatski um, ipak, u našim savremenim okolnostima često nije posljedica samo duhovne prostote i postojanosti karaktera nego i sitnoračundžijskog oportunizma i moralne iskvarenosti: zato se ovaj tip bivših partijaca-novih nacionalista endemski razmnožio u zemljama bivšeg komunizma. Oni danas ne ubjeđuju samo druge nego i sebe da su bili ketmani koji su iznutra potkopavali marksizam, kako bi danas s jednakom strašću branili stavove koje su lani demonizovali. Stoga, istom strašću kojom su propagirali Marksov Kapital i Statut SKJ prihvatili su druge “svete knjige” religijskog, antikomunističkog, antisekularnog sadržaja.

U ovoj priči nije nevažna činjenica da je Šerbo Rastoder bio bivši partijski sekretar na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i egzekutor u isključenju iz Partije i radnog odnosa jednog nastavnika univerziteta. Rastoder je u vrijeme opsade Sarajeva bio saradnik listova koji su promovisali etničku mržnju i nesnošljivost prema muslimanskom stanovništvu. Takav intelektualno-moralni profil nije u stanju spoznati kompleksnost jedne tako ingeniozne, svestrano obdarene, i uz to usamljene i tragične ličnosti, kao što je Petar Petrović Njegoš. Rastoderovo selektivno poistovjećivanje iskaza književnih junaka Gorskog vijenca sa samim autorom, pritom ne analizirajući, u užem i širem semantičkom kontekstu djela, metafizičku simetriju protivrječnosti u iskazima vladike Danila i igumana Stefana: čudesno vječno smjenjivanje zanosa i ironije, očajanja i bahatosti u dijalozima sukobljenih Crnogoraca i Turaka, svjedoči i u istoričarevom slučaju o tome da “ko vidi jedno ne vidi ništa: ko vidi hiljade pojedinosti vidi jedno”.

Dogmatska svijest je nesposobna da dijalektički sagledava istorijski proces. U tom smislu važno je naglasiti da je Gorski vijenac kao angažovano književno djelo objavljeno 1847. imalo jednu političko-mobilizatorsku konotaciju do 1913. i odlaska Turske imperije sa Balkana, a potpuno drugu ulogu u vrijeme obije Jugoslavije, kad muslimani postaju jedna politički neartikulisana i umnogome ugrožena etnička i kulturna grupacija. (Stavljati u istu ravan očajnički prkos Vuka Mićunovića u zemlji “odsvud stiješnjenoj” i govor Ratka Mladića prije srebreničkog klanja – kao što to rade srpski i bošnjački kleronacionalisti – najgori je cinizam i istorijski falsifikat). Njegoš piše Osman paši Skopljaku da mu je ” brat Bošnjak”, i još kaže: “ Ja bih rad da sam se malo docnije rodio, đe su se sebe i svojijeh spomenuli i đe javno i pred kazali da su oni dostojni praunuci i potomci starijeh vitezova našega naroda. Kada se ova sveta riječ izgovori blago cijelome našemu plemenu, onda će ime crnogorsko bosanski i proči vitezovi srpskoga naroda (istaknuo M. P.) kako sveti talisman (amanit, zapis) čestvovati i u njedrima nositi.” Razvidno je da Njegoš Bosance (Bošnjake) smatra u svemu ravnopravnim sa “pročim vitezovima srpskoga naroda”, a ne kao baliluk, kojemu se poslije odlaska Turaka treba svetiti i ugnjetavati ih zbog njihovog “vjeroispovijedanija”. Konačno nije potrebno mnogo imaginacije i intelektualne rafiniranosti i pretpostaviti da bi onaj koji je napisao ”al’ tirjanstvu stati nogom za vrat/ dovesti ga poznaniju prava,/ to je ljudska dužnost najsvetija”, u vrijeme potonjih ratova u bivšoj Jugoslaviji bio uz progonjene a ne one s onima što ih progone: da bi nemilosrdno kritikovao pamfletiste Minovićeve Politike i Konatareve Pobjede, kao i ostale ratne huškače.

Dakle, temeljno nerazumijevanje Gorskog vijenca od strane Rastodera i njegovih istomišljenika izvire iz njihove autoprojekcije: Njegošu pripisuju svoje poistovjećivanje bosanskih i crnogorskih muslimana s osmanskom imperijom. Opore poruke koje Njegoš kroz svoje likove iskazuje u Gorskom vijencu odraz su jedne gotovo beznadežne situacije u kojoj se nalazi Crna Gora okružena velikom neprijateljskom evroazijskom imperijom. Tako on u pismu Nikoli Tomazeu ističe: “Je li kervavije stranice u svemirskoj istoriji od crnogorske? Je li strašnije, viteškije i duže borbe među nejednakostju jošte svijet vidio nego što je vidio borbu crnogorsku poslije padenija carstva na Kosovu?”

Rastoderovo nekritičko vezivanje Bošnjaka za osmansku civilizaciju istorijski je sporno i politički nerazborito, makar onoliko koliko je štetno i anahrono političko rusofilstvo nekih njegovih političkih partnera. Iz Rastodera vidljivo progovaraju izvjesni kompleksi dok gorljivo obrazlaže: jesu li “poturice” gori od najgorih ili bolji od gorih. (Prije nekoliko godina Š. Rastoder mi je na jednom skupu u Tirani rekao: “Najbolji su se Crnogorci turčili”.) Ja ne mislim ni da su Turci bili civilizovan okupator ni da su oni koji su mijenjali vjeru, naciju, ideološki svjetonazor, političku stranku, bili ni najbolji ni najgori: jedni su se konvertovali zbog oportunističkih razloga, drugi zbog osvete, treći iz znatiželje… To što osmanska Turska nije svoje podanike masovno prevodila na islam, niti je rušila njihove bogomolje, imalo je ekonomski i politički rezon. Lakše je hrišćane kontrolisala preko njihovih svještenika koji su bili turski podanici, i uz to inovjerci su plaćali veće dažbine nego muslimani. Koliko je, pak, bila napredna osmanska Turska može se i danas vidjeti upoređujući zemlje koje su vjekovima bile podložne Stambolu sa prostorom koji je bio okupiran od strane Austro-Ugarske, Francuske, Venecije. Istina, poslije odlaska turske carevine kod oslobođenih hrišćana stvorio se mentalitet revanšizma. Nacionalisti iz hrišćanske većine poslije 1913. često su javno ili indirektno vrijeđali muslimane zbog njihove lojalnosti nekadašnjoj Turskoj carevini i posmatrali ih sumnjičavo, bez obzira što su oni i u obije Jugoslavije bili njeni najlojalniji građani, sa većim stepenom sekularizma nego većina ostalih konfesionalnih i nacionalnih zajednica. Posljednja ratna stradanja i progoni Bošnjaka stvorili su kod dijela njihove populacije razumljivu frustraciju, što je u poratnom vremenu uzorkovalo da se u nekim političkim i religijskim krugovima stvori ozračje izolacionizma i vjerskog radikalizma, i na taj način upadne u zamku onih koji su bili planirali uništenje BiH. Stoga Bosna i Hercegovina danas funkcioniše kao konfederacija vjerskih i političkih lidera, sa prećutnim dogovorom da svaka kasta nekontrolisano vlada u svom ataru, podgrijavajući pritom međusobne sukobe niskog ili nešto višeg inteziteta. Bojim se da političari iz Bošnjačke stranke, SDP-a i Pozitivne Crne Gore, koji su se još u decembru 2013. opirali usvajanju zakona da se za Dan crnogorske kulture izabere rođendan najvećeg crnogorskog pjesnika, nijesu svjesni da bi svoj narod mogli dovesti u izvjesnu kulturnu getoizaciju koja prethodi političkom izolacionizmu. Crnogorska nacionalno-politička struktura je toliko krhka da je svaki poremećaj može gurnuti u bosanski scenario. Tim prije što na poslu destrukcije Crne Gore, kroz oživljavanje etničkog i klerikalnog nacionalizma, već dugo rade neki centri, unutar i izvan zemlje.

Ove koncepcije svakako nijesu nepoznate Šerbu Rastoderu, koji je u političkoj koaliciji sa Goranom Danilovićem i Srđanom Milićem, tvrdokornim srpskim nacionalistima, koji još s jednakim entuzijazmom trče u Beograd i Moskvu, na svaki mig srpskih i ruskih nacionalista, “kao ovce na solilo”. Rastoder vjerovatno smatra da Bošnjaci treba da gledaju svoja posla, i da trguju sa politički suprostavljenim predstavnicima pravoslavne većine. Ova taktika kratkoročno može biti primamljiva i merkantilno isplativa, ali u moralnom i političkom smislu bila bi katastrofalna za Bošnjake, građansku profilaciju i političku stabilnost Crne Gore. Za razliku od velikih naroda koji su kroz istoriju uvijek govorili o pravu, male nacije su grozničavo tražile pravdu: minorne zajednice ukoliko se povedu za kratkoročnim interesima i odreknu principijelnih načela, u svim velikim igrama postaju moneta za potkusurivanje. Tako Crnogorci koji su početkom devedesetih godina ustali protiv progona Bošnjaka, i zaštitili ih 1999. od namjere Legijinih crvenih beretki da naprave pokolj u Rožajama, Petnjici, Plavu i Gusinju, prevashodno su branili sebe gradeći međusobno povjerenje koje im se vratilo ogromnom podrškom bošnjačkog naroda na referendumu 2006. godine.

Svaki elementarno razborit čovjek mora uvažiti sve kulturno-nacionalne varijete Crne Gore, pa i ono što se ne uklapa u njegov uskonacionalni interes. S obzirom na krhkost unutrašnjih odnosa, koji su još pod snažnim recidivima nedavne prošlosti, i opasnih vanjskih hegemona koji imaju podršku u Crnoj Gori, potrebno je pažljivo odmjeravati svaki potez koji se tiče međunacionalnih odnosa. S druge strane, ukoliko nacionalni Crnogorci, koji su uprkos brutalnoj stoljetnoj asimilaciji, relativno većinska nacija u Crnoj Gori, samim tim i glavni stožer mutikulturalnosti, nijesu u stanju simbolički inaugurisati svoje najviše duhovne i kulturne vrijednosti među kojima djelo Petra Petrovića Njegoša ima počasno mjesto, dovodi se u pitanje i sami opstanak crnogorske nacije i Crne Gore kao samostalne države.

Jer, u poscrnojevićkom vremenu crnogorski identitet se oblikovao u etosu, specifičnoj moralnoj tradiciji, koja se konačno definisala i imenovala kao crnogorsko čojstvo. Njegoš i Gorski vijenac su na neponovljiv način ovaplotili duh herojskog bratstva, pa je pojava ovog dramskog spjeva bila inicijalni događaj koji je od anarhičnih plemena okupljenih oko slabog državnog centra stvorio konture odjelitog nacionalno-kulturnog subjektiviteta. U tom kontekstu Slobodan Tomović ističe: “Slično pojavi cvjetanja u biljnom svijetu, veliki spjevovi izražavaju suštinsku duhovnost i ljepotu svakog ponaosob civilizacijskog korpusa, ali i visoku spoznaju koju karakteriše zrelost formirane narodne samosvijesti. Na taj način oni služe, kao živo svjedočanstvo proteklih vjekova i svega najvrednijeg što oni u sebi sadrže. U tom kontekstu, valja shvatiti istorijski smisao i značaj Gorskog vijenca”.

Crna Gora danas, deceniju poslije obnove državne nezavisnosti, nije identična onoj Crnoj Gori od prije pedeset ili sto pedeset godina. Brojni ratovi, migracije, nasilne političke promjene, mijenjanje deset državnih oblika i imena u potonjih stotinu godina, ogromne tehnološke promjene, i sukobljeni kulturno-ideološki koncepti, umnogome su Crnu Goru promijenili u društenom i političkom pogledu. Crnogorci su obnavljanjem nezavisne države na referendumu 2006. koji su priznale sve nacionalne zajednice izgubili svoju vjekovnu istorijsku državotvornu ekskluzivnost, i odsad će je morati dijeliti sa ostalim nacionalnim zajednicama koje su priznale rezultate plebiscita. U tom smislu sve ostale nacionalnosti, dakle i Bošnjaci, imaju nešto veću odgovornost za budućnost ove države.

Dakako, Njegoševa je grandiozna figura u tako maloj kulturi uzrokovala mnoštvo epigona i nekritičkog odnosa prema tradiciji. Ali, duhovna tromost, sklonost imitaciji i manjak sposobnosti za prepoznavanje novih estetičkih i poetičkih tendencija opšta su mjesta svih naših duhovnih provincija. Njegoš, naš savremenik, svakako ne bi pisao o istrazi poturica, i ne bi ga inspirisali samo epski junaci, antička mitologija i Milton, nego i, recimo, Volt Vitmen, T. S. Eliot, Časlav Miloš, Josif Brodski Lars Gustafson…

Za kraj analize ovog galimatijasa umišljenosti, mimikrije, arogancije i provincijalnog udvorišta, ostavili smo pedagošku poduku profesora istorije budućim generacijama: “Kao što se s guslama teško može svirati rock muzika čini se još težim poduhvatom Njegošem podučavati mlade, boljem i humanijem svijetom”. Sugeriše li to Rastoder da se iz tradicije ne može ništa naučiti ili da se treba kloniti loše tradicije? Po svemu sudeći, u pitanju je ovo drugo, jer on se ne bi usudio ni pomisliti da se mladi nemaju što naučiti, na primjer, od Dželaludina Rumija ili Avda Međedovića. Ovakvu drsku glupost, koja nije manja od njegovog inkriminisanog plagijata, možete izreći samo u Crnoj Gori, a da intelektualna javnost ostane gluva i nijema.

Rastoder, dakle, ne razumije to da je istinska književnost dugovječnija od političkih ideja te da se odnos prema književnoj i kulturnoj baštini ne mjeri s političkom aktuelnošću književnih klasika. Njegoševe političke ideje u svom vremenu bile su napredne, oslobodilačke i državotvorne, ali on je bio pjesnik s vizijama a ne prorok, i neke njegove ideje još su žive, druge je pregazilo vrijeme. Međutim, Njegoševo djelo ostaće vječito životvorno – uprkos neslućenim promjenama digitalne civilizacije koja će usloviti i drugačije poglede na kulturnu baštinu – jer je u njegovim dramskim i filozofskim spjevovima s neuporedivom misaonom i izražajnom ljepotom i snagom, ovaploćeno “svečovještvo… izgrađeno na dubokom osjećanju svjetskog protivrječja i nedokučivosti pokretačkih snaga”.

Uprkos Šerbu i šerbedžijama.

Partijske knjižice moje majke

Lisnica od smeđega skaja. Na desnoj strani preklopa izblijedjeli znak UPI-ja (Udružena poljoprivreda i industrija) i natpis OOUR Sarajevska pivara. U pregradi za novčanice dvije jednako velike crvene knjižice. Svaka stane na dlan. Jedna je uvezana u imitaciju kože, druga u platno. Obje mekih korica. Prva je članska knjižica Saveza komunista Jugoslavije No.269319 na ime Rejc F. Javorka, članica od 29. oktobra 1959, dokument izdan 15. decembra 1959. Druga je Evidencija o plaćenoj članarini u SKJ, izdana u januaru 1969, nakon što u članskoj knjižici više nije bilo mjesta za potpise i pečate kojima je iz mjeseca u mjesec potvrđivana plaćena članarina.

Na koricama članske knjižice zlatna je zvijezda petokraka sa srpom i čekićem u tijelu zvijezde – ovo je nekad bio znak proleterskih brigada – pored zvijezde, u desnom uglu knjižice parola: “Proleteri svih zemalja ujedinite se!”. U dnu korica, s kraja na kraj, većim slovima piše SAVEZ KOMUNISTA JUGOSLAVIJE.

Na unutrašnjoj strani naslovnice ime i prezime ispisani majčinom rukom, kao i datum učlanjenja. Potpis sekretara osnovne organizacije je nečitljiv, vjerojatno latinični. Na fotografiji, veličine kao za ličnu kartu, sedamnaest joj je godina, kratke je, smeđe kose, glave blago nagnute udesno, zagledana u objektiv. Izraz lica, ono što se vidi na usnama, drukčije je nego što će biti za nekoliko godina, a onda i do kraja života. Madež iznad gornje usne koji će imati i kao starica. Odrasla je, odgovorna, ali joj se život nije utisnuo u lice. U obrvama smo slični, ona i ja. Kasnije više nećemo biti.

Ovratnik sa cvjetnim motivom. Takvi detalji na fotografijama uvijek djeluju ganutljivo.

Na trećoj stranici, ili prvoj u knjižnom bloku, članarina za godinu 1959. 19 je odštampano, a 59. dopisano nalivperom. Plaćena je članarina za novembar i decembar. Dvadeset dinara po mjesecu. I latinični potpis blagajnika: H.Omerović. Na sljedećoj stranici, s evidencijom za 1960, otkriva se da je H.Omerović ustvari Hadžiomerović. Članarina ostaje dvadeset dinara sve do siječnja 1966, od kada je, po provedenoj monetarnoj reformi i devalvaciji dinara, članarina 0.50 dinara. Toliko je za učenike, studente i nezaposlene, a zaposleni su plaćali postotak od osobnog dohotka.

Hadžiomerović je potpisani blagajnik sve do oktobra 1960, kada je potpisan – opet latinicom – Kljajić. Jula sljedeće, 1961. opet nailazi novi blagajnik, nečitljivog potpisa, koji započinje latiničnim H. U novembru je opet novi, neki Šulić (latinicom), a od sljedećeg mjeseca pa do aprila 1962. je Španja (latinicom), pa opet prelazni, nečitljivi, latinicom, prvo slovo prezimena R, nakon kojega, sve do marta 1963. ulogu blagajnika igra potpisnik čije prezime započinje slovom T (latinicom), a od aprila do novembra iste godine blagajnik je M. Kočo (latinicom). Od decembra 1963. do marta 1964. blagajnik je Rajić (ćirilicom). Od aprila do decembra potpisana je Tuce Šefika (latiničnim, neispisanim rukopisom). Od januara do jula 1965. blagajnik je Nada Samardžić (latinicom), u augustu i septembru Radović (latinicom), a od oktobra 1965. do septembra 1966. Dizdarević (latinicom). Od oktobra 1966. do marta 1968. blagajnik je Kapetanović (latinicom), a od aprila do decembra 1968. opet Nada Samardžić.

Do 2. novembra 1962. bila je članica Opštinskog komiteta SKJ, Centar.

Nakon toga je tri puta mijenjala osnovnu organizaciju. Posljednji put 28. maja 1968. (na moj drugi rođendan).

Pretpostavljam da je najprije prešla u partijsku organizaciju Ekonomskog fakulteta, pa se prebacila na Medicinski, nakon čega se svibnja 1968. vratila na Ekonomski fakultet.

Knjižica platnenih korica “Evidencija o plaćenoj članarini u SKJ” važila je i predočavala se zajedno s nepromijenjenom partijskom knjižicom. Obuhvatila je plaćenu članarinu od januara 1969. do marta 1976. Do septembra plaćala je 0,50 dinara, u oktobru je platila 9 dinara, kao i u novembru – tada je već bila zaposlenica Službe društvenog knjigovodstva, u decembru 13,50, od januara do septembra 1970. plaćala je po 17 dinara, a u oktobru 25, a od novembra 1970. do marta 1971. 27 dinara. Od aprila do oktobra po 25, a u novembru i decembru 100. Za 1972. platila je odjednom 3620 dinara. Od 1973. pa do kraja evidencije iznosi se mijenjaju iz mjeseca u mjesec, i rastu onako kako je rasla inflacija, a s inflacijom, pretpostavljam, i njezina plaća.

Blagajnica je do septembra 1969. bila Nada Samardžić. Nakon nje, sve do kraja, slijede slabo čitljivi potpisi, koji se često mijenjaju. Prevladava ćirilica.

Negdje u kući, u nekoj od ladica, ili u kutijama u koje je pretovarala ladice iz namještaja koji bi zamijenila, e da stvari iz njih jednom razredi i rasporedi, ali nikad to nije učinila, mogla bi se naći još koja knjižica evidencije, ali i nova partijska knjižica, za koju mi se čini da je izdana krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih. Na njezinim je koricama, ako se dobro sjećam, bila otisnuta silueta lika Josipa Broza Tita.

Do zadnjeg je dana ostala članica Partije. A onda se raspadom i ugasnućem Saveza komunista Jugoslavije ugasilo i njezino članstvo. Disciplinirano je išla na sastanke, sudjelovala u kolektivnim partijskim ceremonijalima, ali posljednji se put doista bavila politikom kad joj je bilo devetnaest godina i kad je bila članica općinskog komiteta omladine.

Nakon rođendana moje tadašnje prijateljice Isidore, koji će u društvenoj povijesti biti upamćen kao “fašistički rođendan”, završio sam na cjelonoćnom isljeđivanju u Službi državne bezbjednosti, u onoj zgradi iz koje je iskakao mladi Ivan Foht, bježeći od ustaške policije. Ispitivali su me o onom što se dogodilo i pokušavali upisati u moju svijest koješta od onog što se zapravo nije dogodilo, ali bi sa stanovišta represivnog aparata i odumirućih komunističkih službi sigurnosti bilo poželjno da jest. Bio sam uplašen, pravio sam se glupljim nego što sam bio, ali sam štošta pamtio. Kancelarija je bila od sedam-osam kvadratnih metara, visokih stropova, s dva prevelika pisaća stola i metalnim ormarem ili sefom. Bila su dvojica isljednika: dobar i loš. Prvi se predstavljao kao Perica. Srednje visine, tridesetih godina, crn. Drugi nije rekao ime. Niži, nabijen, neprestano je urlao i prijetio. U jednom me trenutku upitao o “neprijateljima naroda” u obitelji, o ujaku i očevoj majci. Nisam o njima htio govoriti.

Oko ponoći su mi donijeli ćevape. Zli je rekao: neboj se, nisu otrovani! Nisam jeo.

Zvali su me još jednom.

I još jednom.

Perica mi je rekao da će mi biti lakše ako surađujem. Rekao sam sve, ali nisam mogao govoriti o onom što nisam vidio ili što se nije dogodilo. Na kraju treće i moje posljednje sesije u Službi državne bezbjednosti na papirić mi je zapisao svoj broj telefona i rekao mi da se javim ako čujem nešto što bi moglo biti “bezbjednosno interesantno”. Bilo bi dobro, rekao je, kad bismo se s vremena na vrijeme čuli i vidjeli.

Mislim da sam ga još jednom vidio. Ili mi se samo pričinio, dok sam 31. oktobra 1992. usred velikog granatiranja pretrčavao Tršćansku ulicu, na putu prema Holiday Innu, gdje sam išao na osnivanje Centra PEN-a u Bosni i Hercegovini. On je trčao s druge strane, i čini mi se da je sklonio pogled od mene.

U trenutku sam, nasred ulice, pomislio da bih tom čovjeku mogao u trku podapeti nogu, da bih ga mogao prosuti po asfaltu. Nisam bio siguran je li to on, ali je misao bila vrlo sugestivna. Ako to učinim, ne samo da će mi se promijeniti život, nego će mi se promijeniti i karakter.

Nisam sapleo tog čovjeka na Tršćanskoj ulici, usred velikog granatiranja.

Dugo sam, možda i godinama, onaj papirić nosio u novčaniku. Žao mi se što sam ga na kraju bacio, a dobro se sjećam gdje sam ga, kako i kad bacio. Telefonski broj je još uvijek imao pet cifara, a Perica je iznad slova i u svome imenu umjesto tačke upisao mali kružić. Onako kako to čine djevojčice. Hvatao me je bijes dok sam gledao u taj kružić.

Nakon što su iz Službe državne bezbjednosti poslali obavijest novinarima, i nakon što je započela javna hajka na sudionike rođendana čija su imena objavljena u Oslobođenju i u drugim novinama – sva imena, osim jedne maloljetne djevojke i jednog akademskog građanina, starijeg od sviju nas, kojemu se rođendan učinio “bezbjednosno interesantnim”, pa je otišao u Službu i prijavio stvar – prvi mi se put događalo ono što će mi se kasnije, sve do danas, s vremena na vrijeme događati u životu: da me poznati i nepoznati ljudi psuju i vrijeđaju, i da mi stavljaju do znanja da ovo nije moj grad, moja zemlja i moj svijet.

Hajka je potrajala dva-tri duga mjeseca, a onda se – zahvaljujući nekim starim partizanima, prvoborcima, a pomalo i reakcijama liberalnih zagrebačkih novina, te beogradskog Nina – naglo stišala, tako da je se pola godine kasnije više nitko nije ni sjećao. Jedina stvarna posljedica bila je – izbacivanje iz Saveza komunista Jugoslavije. Čini mi se da ih je bilo dvoje: kazališni kritičar, budući teatrolog i dramaturg, predavač na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, te jedna djevojka s treće ili četvrte godine Filozofskog fakulteta, štreberica i perspektivna omladinka, s dužnosničkom karijericom i perspektivom u Partiji. Njoj se, vjerojatno, život u trenutku izokrenuo. Nakon tog rođendana nikad je više nisam sreo, niti sam išta o njoj čuo. Iščezla je onako kako iščeznu sporedni likovi iz roto romana nakon što odigraju svoju ulogu, odnesu torbu do željezničke stanice i predaju je nepoznatom muškarcu s crnim šeširom ili glavnoj junakinji izrade krivotvorenu bolivijsku putovnicu.

Nakon što sam se vratio kući s trećeg isljeđivanja, s Peričinim telefonskim brojem na papiriću iskinutom iz bilježnice za matematiku, ispričao sam majci što se dogodilo i rekao joj da želim ići. Gdje želiš ići? U Njemačku! Ne znam jesam li to stvarno htio, jesam li stvarno vjerovao da je s mojim životom u ovoj zemlji gotovo i da se ovo mrcvarenje nikada neće završiti, ili sam samo dramatizirao stvari – što smo, naizmjence, činili i ona i ja, dok god se konačno nisam odselio u Zagreb – ali smo razgovarali kako bi se moj odlazak praktično mogao izvesti. Zamišljeno je da naučim jezik i da u Njemačkoj započnem neke nove studije. Tamo sam imao onkel Wernera, udovca tete Branke i oca rodice Katarine, koji će mi u novom životu pomoći. Majka se začas razmaštala – oduvijek je to voljela, a njezine je maštarije obično nisu obavezivale u stvarnosti – tako da sam se u priči već bio otputio u Njemačku. I već sam u toj priči odživio pola života u Njemačkoj, a da se nisam ni pomakao sa Sepetarevca. Ona je otkako sam je znao upravo tako planirala svoj život. Ništa od onog što je najavljivala u stvarnosti se ne bi dogodilo, ali bi svaki put do u tančine sve isplanirala.

Sad mislim da ni u mom njemačkom planu ni u jednom trenutku nije bilo ozbiljne namjere ni ambicije. Služio mi je samo da u nekoj budućnosti, a budućnosti će, uvijek sam mislio, sigurno biti, mogu reći da sam htio ići u Njemačku.

Rekao sam joj da mi je inspektor dao telefonski broj, da mu se javljam čim primijetim nešto sumnjivo.

Nije to ništa, rekla je.

Kako nije ništa?

Pa lijepo.

Ali znaš, ja mu se nikad neću javiti. Mogu me staviti u zatvor, ali ja im se neću javiti.

Ali nije to ništa.

Kako nije ništa?

Lijepo. Ja sam im se javljala.

Kad?

Bila sam predsjednica općinskog komiteta omladine. U osmom gimnazije. Tad sam im se dva-triput javila. I nije bilo ništa.

Na tom je mjestu priča završila. Dalje je nisam ništa pitao, niti sam ikad nastavio ovaj razgovor. A često mi je na um padao i u vrijeme kad je umirala i kad sam je koješta pitao, a ona mi koješta govorila, i ono što je bilo istina i ono što nije bilo istina, da me skandalizira i zaprepasti, da je pamtim kada umre. Ali ipak je nisam pitao.

A sad mi je neobično, sad mi je nevjerojatno da je ta sedamnaestogodišnja djevojka sa slike u partijskoj knjižici, ozbiljnog držanja, s pogledom tužne šumske zvjerčice i ovratnikom na cvjetiće, nazivala Službu državne bezbjednosti – koja se onda, vjerojatno, nekakako drukčije zvala – da se potuži na antisocijalističko ponašanje svojih drugova, da prijavi bezbjednosno interesantna događanja, da pokaže svoju bezbjednosnu kulturu – da, baš na to se Perica pozivao, apelirajući na to da mu se javim, a fraza o bezbjednosnoj kulturi zvučala je poput fraze o redovnom pranju zuba; iz nje je izbijalo zdravlje nacije – i da pokaže, što je, možda, u to vrijeme moglo biti i najvažnije, kako ne dijeli zablude svoga pokojnog brata, mrtvoga neprijateljskog vojnika.

U nekoj drugoj prilici govorila je da se više nije mogla baviti politikom zato što bi joj pri svakoj sigurnosnoj provjeri našli tog brata.

Ali to nije bila istina.

Njezina se politička karijera završila kada se počela udavati pa razvoditi, prelaziti s jednoga na drugi fakultet, svađati se s roditeljima na smrt i na posljednju riječ, pretvarati se u čudakinju.

Njezina se politička karijera završila kada je prestala razabirati i razvrstavati smeće od korisnih stvari i kada je na taj način odustala od života kakvim žive drugi ljudi. Završila se kada je zatrpala prvu ladicu u životu, a onda prešla na drugu. Umrla je kada u stanu više nije bilo slobodnih ladica. Tako bi se njezin život mogao pretočiti u alegoriju, u bajku za odrasle, u slikovnicu za koju bih rado našao crtača…

Nakon tog decembra 1986, Isidorinog rođendana i doživljaja u Službi državne bezbjednosti govorio sam joj neka izađe iz Partije. Psovao sam komuniste, govorio da su isti kao i fašisti. I još sam joj govorio da mene partizani nisu oslobodili. Nisu ni mene, bijesno je, na rubu plača odgovarala. Pa zašto onda ne izađeš iz Partije? Zato što neću.

Nije htjela zato što bi to zahtijevalo neku akciju. A ona na takvo što nije bila spremna. Pogotovu ako je ja nagovaram. Ležala je na kauču u dnevnom boravku, pušila cigaretu za cigaretom, pila kavu i spavala. Kada ne bi spavala, onda je pušila. Televizor je bio uključen. Ekranom su nijemo tekle slike. Kada sam nakon ponoći dolazio kući, ležala bi na leđima, poluotvorenih usta, i tiho hrkala, dok joj je noćna lampa svijetlila ravno u oči. Kao da je zaspala usred policijskog ispitivanja.

Ne bih se trudio da budem tih. Jer koliko god da sam glasan, ona se neće probuditi. Gasio sam televizor, svjetlo i termoakomulacionu peć – ako je bila zima. A u Sarajevu je, barem u mom sjećaju, uvijek bila zima.

Kako je izgledao njezin život nakon što sam otišao u Zagreb? Tko bi gasio televizor, svjetlo i termoakomulacionu peć nakon što je završio rat i život se vratio u normalne tokove. I tko još smije reći što je normalno?

Za nastavak priče potrebna mi je nova partijska knjižica, ona s Titovim profilom na koricama, ali šta ako je ne nađem? Kao što je, vjerojatno, i neću naći. Tokom siječnja ću ponovo u Sarajevo. I onda još jednom. I možda opet. Sve dok sve ladice ne budu ispražnjene i pregledane, sve kartonske kutije, cekeri, ormari, kredenci… Sve dok ovu selidbu ne privedemo kraju.

U lisnici od smeđeg skaja, uz partijsku knjižicu i knjižicu evidencije članarine, dva su lutrijska loza, dvije polovine srećke prvoga kola “Olimpijske lutrije Sarajevo ’84”. Loz je tiskan u crvenoj boji, koja se na sredini polja, tamo gdje je znak Zimskih olimpijskih igara i vrijednost srećke (50 dinara) prelijeva u plavo-ljubičastu. Obrazac je tiskan dvojezično – latiničnim pismom na srpskohrvatskom i ćiriličnim na makedonskom jeziku – dok ostalih službenih jezika u SFRJ, slovenskog i albanskog, začudo nema.

Jedan je serijskog broja 814588 A.

Drugi, 814550 A.

Na lijevoj strani obrasca, u obrisu, je Vučko, maskota predstojećih natjecanja. Gleda udesno, gdje se znakovi Zimskih olimpijskih igara, rasuti poput pahuljica u letu.

Dolje lijevo datum je izvlačenja: 29. 5. 1983.

Dolje desno, potpis predsjednika Izvršnog komiteta Organizacijskog komiteta ZOI Sarajevo ’84. Ante Sučića.

Jedna je srećka pravilno iskinuta iz nazubljenog papirnog bloka.

Druga je pri iskidanju jedva malo oštećena.

Na dan kada je izvlačenje obavljeno imao sam sedamnaest godina i jedan dan.

Majka nije ništa osvojila. Ali bezvrijedne papiriće nije bacila. Ostali su u smeđoj lisnici od skaja, da ih pronađem u jesen 2016, spremljene u pretincu sa starom partijskom knjižicom i knjižicom plaćene članarine. Dok ih je tu ostavljala, njezin čin bio je bez ikakvog značenja. Nadala se da će dobiti na lutriji, a onda je na njih zaboravila. Možda nije ni provjerila jesu li njezini brojevi među izvučenima. Možda je dobila neki sitan novac na lutriji, ali se nije javila.

U času kada sam lozove našao, tu uz dvije knjižice, u rasporedu dokumenata nađenih u lisnici od smeđega skaja, bilo je više metaforičnih značenja nego što bi ih priča mogla podnijeti. Sve je najednom djelovalo kao neki nategnuti, pretjerani koncept ambicioznoga konceptualnog umjetnika koji bi da se bavi raspadom Jugoslavije i padom komunizma. Tako se iz njezina nereda, iz nereda na Sepetarevcu koji je meni ostao da ga sređujem, rađa smisao. Rađa se kič njezina života, kič Jugoslavije.

U lisnici je još samo plastični okvir za prometnu ili vozačku dozvolu.

I fotografija Vesne Rejc Koljonen, crnobijela, snimljena u Moskvi u neka zimska doba.

Ta je slika bila na Vesninim smrtovnicama, objavljivanim u Oslobođenju, polovinom decembra 1978.

pocijepala sam levisice ispod desnog guza
jednog popodneva jedne ratne godine
kad sam se s rođacima kroz prozor visok dva metra
pokušavala ubaciti u staru školu,
ruinu ispod vatrogasnog doma
u kojoj je još moj stari pohađao osmoljetku,
a mi sada pokušavali uloviti tavanske golubove
koje su roditelji rođaka voljeli u paprikašu.
ja nisam voljela golubove
jer su me podsjećali na jutra u predratnom sarajevu
kad su pandžicama cupkali i srali po prozorskom limu
zbog čega je stara pizdila i govorila da će ih sve potamaniti
da njeni prozori ne mogu ostati čisti ni dana
i da jel ona mora uvijek biti do grla u govnima.
svejedno sam sada s rođacima lovila te ptice
jer mi se provaljivanje u zabranjeni prostor
činilo nekako prikladnim za tu ratnu godinu.
nikad nisam saznala
kakav je bio paprikaš od golubova,
a ubrzo nam je dosadilo i provaljivati u školu.
zabavnije od toga postalo je
igrati se forenzičara
i u stražnjem dvorištu moje babe
iskopavati svinjske zube,
zaostale nakon godina i godina klanja tih nedužnih životinja.
iskopane zube smo onda
označavali brojevima po redoslijedu pronalaska
pa rado pokazivali po selu
i svima govorili da su ljudski.

Imaginarni prijatelj/10

U liku nosača Samuela romaneskni je junak ušao u čitateljevu životnu zbilju. Istina, riječ je o pripovijeci, ali u njoj je sudbine za cijeli jedan roman. Samuel je skoro već matuh, udovac bez djece, koji svakoga dana uz Mejtaš pa do Bjelava uznosi sepete s robom za jevrejske dućane. To mu je posao, samo to zna, i cijeloga života radi. A Mejtaš je strm, strmi su sokaci koji od njega vode, pa se znoji Samuel i misli o životu, onakvom kakav je bio i kakav je mogao biti. Najstrmiji i najduži od mejtaških sokaka je Sepetarevac. Tu živi čitatelj, penje se uz Sepetarevac, samo bez sepeta, i misli o tom čudu Samokovlijine proze i Samuelove sudbine, gdje se književnost upisuje u život onako kako se prethodno život upisivao u književnost. Godinama kasnije će u pričama Darija Džamonje doživljavati nešto slično. U djelu ove dvojice pisaca ne samo da je Sarajevo književna činjenica, jedan fikcionalni grad, nego fikcionalnim biva i život čitatelja njihovih priča. On će, pak, čitatelj, slijedeći njihov nalog pisati svoje sarajevske priče i romane. U njima je čežnja za nosačem Samuelom i za dugim nizom likova koji ga slijede, penjući se tako uz Mejtaš, pa uz Sepetarevac, dok idu put neba, kao na kraju filma “Čudo u Milanu”.

Saruča je djevojka iz siromašne kuće. Dvadeset devet joj je godina, a još se nije udala. Nije, zašto što njezini nemaju blaga za miraz. Nemaju ili ne daju. U Sarajevu, gdje se rodbina, svojta i komšije neprestano miješaju u tvoj život i prolaze ti kroz kuću i kroz misli, Saručina nevolja je javna stvar. Kao što je i svačija intima u tom gradu javna stvar, čim je ranjena, jadna ili mahnita.

I tako nekom na um padne da Saruču udaju za Samuela. On bi pristao, nije lako samovati ako mu je već suđeno da se svakoga dana sam penje uz Mejtaš, ali njegovi, ipak, išću nekakav miraz. Tu se priča vezuje u čvor, a u čitatelju se rađaju zle slutnje. Na kraju, ni Samuel ne može mimo svijeta. Kako da pored svih tih komšija, svojte i rodbine uzme curu bez miraza?

Isak Samokovlija svoj čvor razdriješi na najmanje očekivan način: Saručini govore da nemaju za miraza, iako obećavaju da će sakupiti. Samuel se ne odriče snova o onom što bi učinio s novcima, ne odriče se bakalnice koju je naumio otvoriti i u duši se ne miri da će do kraja života uz Mejtaš i uz Banjski brijeg, uz Sepetarevac i uz Bjelave, nositi sepete, sve dok sa sepetima na leđima dušu ne ispusti. Vjenčanje sa Saručom mu je nada da će i njemu jednom svanuti. Ali kad Saručini sakupe novac za miraz, i bace mu ga preko stola kao psu, Samuel učini ono što je protivno naravima naših ljudi, naših krajeva i vremena. Jebeš snove ako ih svojim hairom plaćaš!

Mislio sam, penjući se tako, da ću se cijeloga života penjati uz Mejtaš. I danas, kad god po ravnu hodam – a cijeli svijet je ravan naspram Sepetarevca – pomislim na to brdo. Miješaju se u meni zahvalnost i žalost. Zahvalnost je što hodam po ravnu, a žalost što sam prezreo to brdo. Brdo kojeg više nema, u gradu kojeg više nema. Žalost obično nadjača, i znam da nisam nosač Samuel. Onaj sam suprotan od njega.

_____________za Igora Borozana

Proljeće 

Kroz poluotvorene prozore
Sikću pretis lonci, životi se otkinuli

Kazaljke zveče ko lanci. Veš mašina
Sa sebe zbacuje viškove zime

Melem za oprhle ruke, kremu za
Hemoroide. Mati kroz kuću roji

U zori ptica pjeva rosi
Pjesmu o lozi 

Ljeto 

Plastenici stoje bijelo u polju
Krišku kavade sipljemo solju

Tišina se ko zastava, omakla
Koplju, ocu znojnu, ko ruksak

Na leđa prtimo postelju.
Pjesmom zrikavaca, zri život

Pod majčinim nogama škripi
Šipod; muholovka ko dlan

Tapše nam leđa (dok otac spi)
Da se od nas ko, snom ne udavi.

Jesen

Motorke deru fišek vjetra
Na štriku prhne salveta

Sunce crvenja obodom neba
Iz drvare viri od brašna vreća

Kesica čaja od sljeza
Usahla je suzna žlijezda

Maskirne uniforme ogrnule nam leđa
Preko rakijskog kazana, hvatamo

Wi Fi iz dženeta

Zima

Poljima mati u spavaćici hodi
Mrzlo grumenje oranicom mrmori

Mjesečina je odbljesak dana
Nebo dno tanjira keramičkoga

U sobi otac gomilom tijela diše
Pluća mu kotlovnice svemirske

Po krovu naše crvene kuće
Pada sjenka kiše

(Bog je neuredan redar
Suhom spužvom tablu briše)

I dok niko ne gleda
U peći vatru pale 

Naše neudate tetke
I mijenjaju nam 

Listove kalendarske

___________About suffering they were never wrong,
___________The Old Masters…
___________H. Auden, Musee des Beaux Arts (1939.)

Dobro su to znali i učenici
Starih flamanskih Majstora:
sve ovisi o točki
na koju se osloni pogled.
Uzmi, na primjer, Martena van Clevea
i njegov Zimski krajolik
S Pomorom nevine dječice.
Oko hrli prema kopljima, kacigama,
prema blještećem naoružanju, prema psu
što laje za vojnicim na konju,
dok na lijevoj strani, pri dnu, vojnik pješak
vraća sablju u korice, dok jedan drugi,
mlađi, tek nešto stariji od dječačke dobi,
čvrsto drži kamu a na licu mu
neobičan i oprezan izraz,
u sredini, baš posred slike, treći
konjanik upravo sjašio iz sedla,
okrenuo prema stablu
snažan mlaz mokraće.
To vidimo,
jer to je u prvom planu.
No, izoštriš li pogled,
ugledat ćeš i naslutiti nešto posve drugo
u dnu slike i više u sjeni:
vrata nasilno otvorena, naoružane nasilnike
koji provaljuju, ljutu bol
majki kojima otimlju djecu iz naručja,
pješaštvo  s pogledom u tlo, raširenih ruku
gdje crtaju križ… A ipak
nema traga crvenoj od krvi
na nedužnu snijegu, svo to crvenilo
Marten je razvukao jednolično
po vojničkim plaštevima i po barjacima
koji vrište na vjetru.
A i to bi trebalo nešto značiti,
ne čini li ti se?

S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

Imaginarni prijatelj/9

Po jednoj legendi senzacionalna količina željeza u špinatu, zbog koje su špinatom na mlijeku – tim najodvratnijim jelom u povijesti djetinjstva – hranili naraštaje nas i naših roditelja, posljedica je tiskarske greške u jednom američkom statističkom pregledniku. Nakon što je greška otkrivena na njoj se ustrajalo da se ne nanosi šteta industriji konzerviranog špinata, pokrenutoj upravo zahvaljujući njoj, štamparskoj greški.

Po drugoj, pak, legendi Popajeva sklonost špinatu koji njegovim mišićima daje bivolsku snagu, tiče se reklamnog ugovora što ga je producent crtanih filmova sklopio s industrijom konzerviranog špinata. Druga priča opet govori da je Popaj prvo volio špinat, a tek je onda potpisivan ugovor. Ili je Popaj dijete nastalo iz braka popularne umjetnosti i reklame, ili se kao dijete svoga vremena okoristio jednom od ranih reklamnih kampanja našega doba.

Godinu dana stariji od moga oca, tri godine od ujaka Dragana, Popaj se rodio na početku svjetske ekonomske krize, u stripu što ga je nacrtao Elzie Crisler Segar i objavio 17. siječnja 1929. Popajev tvorac nije bio duga vijeka. Umro je devet godina kasnije, od leukemije.

U ljubavi je s Olivom, ima posvojče Kiću – koji je, evo, već osamdeset i kusur godina beba u benkici, prijatelja Peru Žderu – privrženika junk-fooda, osobito pljeskavica. Životni neprijatelj mu je Badžo, golemi, neotesani i bradati frajer, koji svako malo uznemirava Olivu, jer je u nju zaljubljen.

Popaj je vrlo neobične fizionomije – izraz ozbiljnoga crtačkog genija – ružan, s vječitom lulom od kukuruzovine u ustima, ne osobito stasit, vrlo tankih nadlaktica, ali golemih šaka i napuhanih podlaktica, nalik buhtlama, s tetoviranim sidrom na svakoj. Nastao u vrijeme u kojemu su još uvijek bila svježa sjećanja na rane likovne avangarde, ali i kada je novinska karikatura bila na svojim vrhuncima, mornar Popaj nacrtan je u neočekivanom, senzacionalnom odmaku od realističnih obrazaca.

Iako je mornar, nikad ga nismo vidjeli na moru. Popajev se život tokom cijeloga našeg vijeka, od rođenja pa do smrti mojih oca i ujaka, odvio na kopnu, između dvije plovidbe. Čestit i dobrodušan – a kakav bi i mogao biti Kićin poočim – nesklon kavganju, premda naoko mrzovoljan – valjda zato što mrzovolja bez loših namjera dobro stoji morskome vuku i muškarcu onoga doba – neprestano je u prilici da brani Olivinu čast i svoj fizički integritet od Badže i sličnih nasrtljivaca. Oni su redovito krupniji i mišićaviji od Popaja. On je sitan muškarac, krhke građa, ali čeličnih mišića. U njima nije sabrano jako naslijeđe, nego ozbiljno i mukotrpno životno iskustvo. I, naravno, snaga špinata.

Popaj nije bio superjunak, ali je u jednoj stvari bio preteča superjunaka. Kada bi se našao u ozbiljnoj opasnosti, ili bi ga Badža, stjerao u kut, Popaj bi odnekud izvukao limenku špinata, otvorio je, sasuo je u grlo i napravio rusvaj. Špinat ne bi od njega načinio Superpopaja, ali mu je u određenom smislu davao inspiraciju. Nešto kasnije, u zrela doba superjunaka, Disney se narugao i njima, a pomalo i Popaju. Kada bi pojeo kikiriki iz ljuske, Šilja se pretvarao u Superšilju, junaka koji zavodi pravdu i spašava svijet.

na minus osamnaest
betonski kvadrat napuštenog skladišta
snijegom prekriveno šahovsko polje na kojem su te
(dok nezainteresovani kibiceri okreću glave u stranu)
tako jebeno matirali
na minus osamnaest

na minus osamnaest
željeznička stanica u blizini
zvrji prazna jer
nema tih vozova koji će tebe odvesti odavde
na minus osamnaest

na minus osamnaest
Eutifronova dilema ne muči takve kao ti
važno je ugrijati promrzle ruke
pred spavanje oprati noge vodom iz konzerve
čiste će noge biti poslednji trag tvoje ljudskosti
kada te sljedećeg jutra nađu mrtvog
na minus osamnaest

na minus osamnaest
beonjače tvojih smrznutih očiju
popucaće u krivudavim linijama
poput granica na geografskoj karti
i niko vidjeti neće kako se tvoj krvav ispljuvak na snijegu
pretvara u prelijep nebrušen rubin
na minus osamnaest

11.01.2016.