Imaginarni prijatelj/25

Dječak se zvao Željko. Bilo mu je pet ili šest godina, živio je negdje u gori, pri partizanskoj intendanturi. U to vrijeme riječ gora nije mi značila planinu. Bila je to bjelogorična, najbolje hrastova šuma, na proljeće, u ljeto i s jeseni. Ali nikako u zimu. Zimi nije bilo gora.

Sjećam se i toga da se u romanu ništa važno nije događalo. Kuriri su dolazili i odlazili, partizani su živjeli nekim svojim gorskim životom, a Željko je sebe zamišljao kao jednog od njih. Sam se sa sobom igrao rata.

I onda se usred neprijateljskog napada – jesu li to bili Nijemci, ustaše, četnici? – našao dublje u šumi, tamo gdje ga nitko nije mogao naći. Naokolo je pucalo, naglavce se izokretao svijet, i činilo se da više nikad neće biti onakav kakav je bio prije nego što je zapucalo. A Željko se, sav ustreptao, našao oči u oči s Pirgom. Naravno da mi to tada nije izgledalo tako, ali bih danas rekao da se susreo s vlastitom – metaforom. Bilo je, naime, tako strašno da se njegova protuslika odvojila od njega, da se, lice pred licem, našao pred samim sobom. U nekoj vjerničkoj redakturi romana Anđelke Martić Pirgo bi mogao biti sam dragi Bog.

Kao što je svaka gora bila bjelogorična, tako je od tada svako lane bilo pirgavo. Naprosto, kao što zebra ima pruge, tako je i lane moralo imati pjege. Tako će dugo ostati.

Prijateljstvo između Željka i Pirga bilo je neobično, kao što je neobično svako prijateljstvo između čovjeka i životinje. Dječak je u odnosu na lane bio hrabar, pametan i razuman. Otprilike onako i onoliko koliko su odrasli bili hrabri, pametni i razumni u odnosu na dječaka. Željko se s Pirgom mogao igrati odraslosti. I to je čitatelju bilo zamamno, vuklo ga je na čitanje.

Lane nije bilo antropomorfno, Anđelka Martić nije mu pridala ljudske osobine, niti je zalazila u njegovu svijest. Jedino što u njemu nije bilo kao u živoga košutina mladunca bilo je to što se ponašalo kao domaća životinja, pa se sprijateljilo s dječakom. To je prijateljstvo bilo razmjena dviju nemuštih i nemoćnih samoća. Međusobno su se artikulirali u svijetu kojem, zapravo, nisu pripadali.

Ono što mi je smetalo u čitanju bilo je to što je priča bila ispričana iz naknadne perspektive. Naime, to odrasli Željko pripovijeda kako se sprijateljio s Pirgom. Na početku priče on, dakle, zna kako će se priča završiti. Danas mi je, odraslom čitatelju, to vrlo običan, često upotrebljavan, u biti neutralan ugao pripovijedanja. Kao dječaku – a roman sam čitao kada sam bio samo dvije-tri godine stariji od Željka iz priče, pa neka mi budu oproštene sve pogreške u sjećanju – bilo mi je nepodnošljivo to što priču priča netko tko zna njezin kraj. To mi je izgledalo kao prevara. Ali ne tolika da bih odustao od “Pirga”.

Sjetio sam se tog laneta, i romana Anđelke Martić, objavljenog davne 1953, kada sam, krajem 2016, negdje na internetu naišao na vijest da su mještani dobrovoljno okrečili Dječji vrtić “Pirgo”. Iznenadio sam se i obradovao pomislivši da negdje u Hrvatskoj i dalje postoji obdanište koje nosi ime po lijepom, iako odavno dekanoniziranom i odbačenom romanu Anđelke Martić. Onda sam u vijesti pročitao da se radi o vrtiću za romsku djecu.

Ne može biti ničega tačnijeg, niti može biti ičega uzbudljivijeg, kao kad piše pisac o piscu, a između njih vibrira potpuno unutarnje prepoznavanje. O Anastaziji Šubić, astralnoj pojavi sarajevske književnosti, piše Semezdin Mehmedinović u času njezine smrti, godine 1991, i taj zapis spada među najljepše naše književne stranice.  (I. Lovrenović)

Umrla Anastazija Šubić; saznajem to od mladog pisca koji mi, zadihan, kaže: Zaradio sam petsto dinara. Nosio je kovčeg sa mrtvom Anastazijom. Njena je glava bila pored mog ramena, ali ja nisam imao nikakav odnos prema tome; nosio sam teret, kaže.

Da li je surovo ovo što govori mladić? Nije, jer ju nije poznavao, nije čitao njene tekstove ni knjige. Nosio je kovčeg sa tijelom stranca. Ali je apsurdan svijet u kom veliki pisac završi kao anonimni teret, težak petsto dinara. Ni Bela se ne bi ljutila zbog ovog komentara, on je došao kao posljedica suro­vim uzrocima koji su učinili da veliki pisac proživi život u izola­ciji: njeni su rukopisi nepravedno zatureni u redakcijama i uredničkim kancelarijama. Napokon, Belu bi, mislim, rasrdilo snishodljivo strahopoštovanje. Poštovanje: da, to je u redu.

Poliglot, erudit, vrhunski stilist, u ono vrijeme, dok je još silazila sa Višnjika u grad, pa, znalo se desiti da uđe u foaje Narodnog pozorišta i malo žučnije porazgovara sa nekim ug­lednim kulturnim djelatnikom, služeći se u tom razgovoru i svojim kišobranom. Jer je imala mlado, divlje srce izrazito ne­trpeljivo prema svakom obliku površnosti i primitivizma. Koje imao otpor prema ovakvoj ženi? Oni koji su u književnosti vidjeli samo sredstvo za ostvarenje svojih sitnih komformističkih ciljeva. Komfor?, to Anastaziju nije zanimalo, niti se na ove sitne šićardžije znala okomiti zbog toga; ne, sva njena lutanja su dolazila otuda što su ovi majmuni razbijali prirodne meha­nizme u okviru tzv. književnog života, uglavnom, ulagujući se dnevnoj politici. Jer da ti mehanizmi postoje, onda bi prevodi­telji prevodili, a neki normalni kulturni model omogućio bi štampanje tih prevoda, distribuciju.

Anastazija je – možda s pravom – bila u potrazi za svojim čitateljima, uvjerena da ih ovdje ni nema. Oni su drugdje, u nekom drugom jeziku. Na to inozemstvo je ona mislila pišući u kratkoj autobiografskoj bilješci o profesionalnim nevoljama pi­sca čiji film Judejski rat biva i nagrađen u Beogradu, i stimuliran i preveden na engleski u Sarajevu, a onda zaključan u nekoj od ladica Sutjeska filma, čija radio-drama John and Mary baca Nikoziju u delirij a Tanjug o tome ni riječi, čija je esejistika o Shakespeareovom djelu mogla zemlji donijeti devize, a, govo­reno en passant, nije distribuirana dalje od sarajevske Malte. Možda je to utjeha? Možda se time branila od onih što su joj vraćali njene rukopise, neštampane?

Kad samo pomislim koliko se smeća od knjiga štampalo u Bosni: a njen scenario za tv-film Iscjeljenje, u kome se kao lik pojavljuje Josip Broz, vraćen je sa tako skarednim obrazloženjem, da je Anastazija u tekstu svog odgovora načinila jednu mirnu analizu citirajući ono što je u obrazloženju pisalo; a pisalo je, između ostalog, da je autor stavio svoj jezik u usta druga Tita. Jasno, ni taj tekst nije štampan, da se ne bi vidjelo kako su nam cenzori polupismeni svijet.

Ništa nas zapravo ne određuje koliko geografija; šta ako je mjesto našeg života u sukobu s našom prirodom? Njena apartnost, aristokratska mušičavost, njena oholost je, takoreći, ideološki bila u sukobu sa macho-partizanskom sredinom u kojoj je svaki pastir s jednom ruralnom poemom dospijevao u esta­blishment. Ona je za njih bila žena. Drugdje, još za života Anastazija Šubić bi, zacijelo, bila šekspirolog od ugleda. Nije slučajno (niti je išta slučajno) što u briljantnom eseju Credo, iz knjige Sa Shakespeareom, priča o vječnom Židu, o onom čiji se život pretvorio u strasni san o smrti, završava smrću; u Ahasvera puca neki mladi crvenoarmejac. Komunizam fakat pouzda­no raspolaže smrću; komunizam kao posljedica one hereze u kršćanstvu, jednom utvrđene maksimom: Molitva je utabani put do Istine; tako je istina mogla biti dostupna i smrtnicima; Staljinu, recimo, koji je strahom od smrti upravljao temeljitije od samog Boga.

Ljubitelj očitog, Anastazija je bila pasionirani lovac na gre­ške. Jednom je u kancelariji Udruženja književnika prekoravala mladog romansijera zato što ovaj rečenicu započinje sa Baci­mo, na trenutak, oko… Kako se to baca oko? i još: na trenutak? pitala je. Jednako tako je lovila i vlastite greške: a u čemu je griješila? Na televiziji je gledala nekog pjesnika prilikom do­djeljivanja ugledne nagrade, zatim mu je čitala stihove i – odmah, iste večeri napisala knjigu pjesama. Djevojčica koja je mislila da se status po zasluzi stiče vrijednošću vlastitog djela; a ne doživotnom snishodljivošću, ulagivanjem, podilaženjem prinčevima, na šta ona nikada ne bi ni pristala.

Djevojčica; ali ona djevojčica koja je otkrila daje i Shakespeare, razumije se, griješio: jer kako je moguće da u tradiciji evropskih dinastija nakon smrti kralja prijestol naslijedi njegov brat, ako umrli otac ima već uveliko punoljetnog sina, Hamleta. I još dodaje: Shakespeare, on je genijalan i u svojim greškama.

Nakon čitanja nekih knjiga, ona bi uvlačila papir u mašinu i – nastavljala ih. Napisala je nastavak na Nepodnošljivu lakoću postojanja Milana Kundere; i druge. Sasvim je podražavala stil pisca, čije djelo produžava samo stoga jer u njemu nedostaje ono što bi, po njenom osjećanju, moralo biti prisutno. Istjerati stvar do kraja; i u najobičnijem razgovoru. Jednom sam joj, rezignirano, rekao da se osjećam tako da bih se rado mijenjao s bilo kojim prolaznikom; ili nešto slično. Pa, dobro – rekla je, ne bez ironije – ako je tako, hajde da nađemo dva revolvera i da pred Skupštinom, na jen-dva-tri: sad, pucamo jedno u dru­go.

Onaj koji jasno misli, i njegov govor je razumljiv; onaj koji ima nešto saopćiti svijetu, on to oblikuje jednostavnim, razum­ljivim jezikom; i to je pretpostavka književnosti – govorila je. Možda će proći dosta vremena, prije nego budući klinci, manje surevnjivi, sakupe i objave djela Anastazije Šubić. Priželjkujem da bude štampana u kožnom povezu, sa zlatotiskom. Biće tamo i neka njena fotografija iz mladih dana, kakve je i sama birala za omotnice svojih štampanih knjiga. To: da je bila lijepa i umna žena, već je dovoljno za jednu solidnu tragediju.

Bela je vjerovala da pisca određuje i njegova fizionomija; da se u rukopisu razaznaje njegov stas, crte lica. Jednom je na televiziji vidjela Borislava Pekića, i strašno ju je dojmio; on je kao neka biljka, rekla je, i tražila da joj nabavim njegovu knji­gu: ako može Zlatno runo. Toga je puno, Anastazija, tek što pročitaš jedan tom, iz štampe izađe drugi, a malo nam je života ostalo da bi ga potrošili na jednog pisca – rekao sam, u šali, neoprezno, zaboravljajući da te riječi upućujem starici. I ona se zamislila. A onda rekla: Ne bojim se smrti, strah me je zamira­nja; jedino što ću tražiti: da me bar četiri dana ne ukopavaju kad umrem: užasava me pomisao da bih se mogla u grobu probuditi.

Ali, da ne budem pogrešno shvaćen: nije Anastazija Šubić mistificirala bijeli svijet u koji je gledala preko sarajevske Mal­te; gledala je u svijet u kom je književnost vrednovana; nije to otpor prema sredini u kojoj živi (koju je duhovno, itekako, nadrastala) i s njom dijeli zajednički jezik, već želja za razu­mijevanjem i ozbiljnim kritičkim sudom; a tim razumijevanjem bi se umanjile nevolje pisca kojem je književnost – život. Um­na, kakva jeste, bila je ona načisto s tim da na zemlji ne postoji nijedan narod koji ne bi jednog Isusa razapeo.

(1991)

(Sarajevo blues, Zagreb 1995, Sarajevo 2004)

(Odgovor u anketi podgoričke Pobjede)

Bilo je vremenā u kojima je nad crnogorsku kulturu, pismenost, nad crnogorsku svakodnevnicu, Njegoš bio nadvijen kao idol, uz latentnu opasnost da ona postane kultura jedne knjige. Tada je za tu kulturu jedan od najprečih zadataka bio – emancipacija od tako upotrebljavanoga Njegoša. Moderna Crna Gora, i sama historijski i politički emancipirana, taj zadatak u njegovim najvažnijim elementima uspješno obavlja, zahvaljujući najprije generaciji modernih, svijetu otvorenih, oslobođenih pisaca i intelektualaca.

Trenutno smo, međutim, svjedoci jedne drukčije upotrebe Njegoša – njegove ideološke demonizacije, koja ne vodi računa ni o kulturi, ni o književnosti, ni o duhovnosti uopće, a najmanje o Njegošu – pjesniku. Pa, rekao bih, ni o Crnoj Gori, za koju se književnik Milorad Popović s pravom i s pokrićem znalca i pregaoca pita: „može li Crne Gore biti bez Njegoša“.

Nije ovaj  vid demonizacije Njegoša nov, takvih je glasova bilo i prije, samo su se sada javili na političkoj sceni, u obliku radikalno zaoštrenih sudova, koji su do paroksizma dovedeni u zahtjevu da „Bošnjaci trebaju tužiti Crnu Goru zbog izučavanja i čitanja Njegoševog Gorskog vijenca u obrazovnim institucijama. Razlog je taj što Gorski vijenac potiče čitatelje na činjenje genocida.“ (Mustafa Cerić, predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa.) „Zbogom, draga pameti!“ – stara je bosanska izreka.

Njegoš i Crna Gora? Njegoš je prinos male Crne Gore svjetskoj „banci“ duha i poezije; po njemu Crna Gora nije mala, nije „slamka među vihorove“. Nitko sam sebe  tako ne opovrgava, kao što Njegoš – primjerom vlastite veličine – opovrgava svoje stihove: „Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije, / u velikim narodima geniju se gn’jezdo vije.“

Pjesnička i duhovna veličina Njegoševa genija nije iscrpiva; ona je u isti mah i zagonetna, i svaki put novim uvidima otvorena. Možda stoga u žestokim vandalskim nastupima ima i nečega potencijalno dobrog; oni možda mogu izazvati i pospješiti književne i historijske interpretacije, jednako udaljene i od tradicionalističke idolatrije, i od ideološke redukcije i difamacije; takve interpretacije u kojima će na novi način biti osvjetljavana i afirmirana ta nesvodivost i otvorenost Njegoševoga pjesničkog djela i uma.

Pobjeda, Podgorica, 20. 2. 2017.

izvijaju se i vise golim grlom
licem plitko prema noći

okupator misli da je vješanje
niža recimo zečja smrt

inače bi bilo jednostavnije
s giljotinom na kovanice

vise s balkona i u rukama
drže prazne grude zraka

tanko vlakno lipnja veže
dah za dah za dachau

kao muhe na masakru
kompletira se crna snimka

tužan srednji menadžment
odjednom prekida vješanje

iz tehničkih razloga naime
nema više špage

samo banalnost dobra
banalnost banalnosti

hannah arendt
hannah montana

palačinke od jaja carskog pingvina

_______________Tulle, 1944.

U prozirnoj fascikli iz jedine uredne ladice tri su pisma, dvije dopisnice i razglednica, pisani rukom Franje Rejca i slani iz Drvenika u Sarajevo. Obraćao se kćeri, u svoje ime, ali i u ime naše male zajednice, pošto je uvijek bio više pri peru njego njezina majka, a moja Nona, Olga Rejc. Vjerojatno se radilo i o tome da je s Javorkom bio bliži i prisniji, pa su se i ceremonijali pisama, uključujući i način obraćanja ali i sentimente koji se u pismima ne mogu izbjeći, između njih dvoje lakše prenosili i podnosili.

Najstarija je razglednica s datacijom: “Drvenik 8.5.67.”

Crno-bijela fotografija Dubrovnika – a ne Drvenika – s hotelom Excelsior u prvom planu, i vizurom Grada u dubini slike. Na lijevoj strani, samo što ne isplovi iz prizora, barka na jedra. Ispred Excelsiora kaići na vesla, sedam ih je, osam, a na obali ljudi, ushodali su se naokolo, kao da se nešto zbiva. Kasna su proljetna ili jesenja doba, nema kupača.

Na poleđini, iznad prostora za pisanje: “Crno-bela fotografija i izrada ‘Zadružne knjige’ – Beograd. Snimio: M. Mrđanov”

U Gornjoj Vali u to vrijeme nije bilo kioska ni pošte. Možda ni u Donjoj Vali kiosk nije radio, tek Nono je zbog nečega slao dubrovačku razglednicu. On to ne bi učinio bez jakog razloga, nije bio od onih ljudi kojima je svejedno na čemu, kako i odakle pišu. U svemu je morao postojati red i smisao, kao da ni dopisnice nisu samo dopisnice, niti služe samo onima kojima se šalju, nego bi u nekom budućem vremenu trebale poslužiti u neke druge svrhe, za arhiviranje, dokumentiranje i utvrđivanje činjenica o vremenu i o epohi. Franjo Rejc bio je afektivni dokumentarist, sakupljač i arhivar, iako, zapravo, ništa nije sakupljao. Čak nije ni čuvao dokumente koje bi usput stvarao. Ali i o tome bi tek moglo biti riječi.

Draga djeco,

Ekspr. pismo od 8.5. sada primili, odmah odgovaramo. Miljenko je 3.5. dobio drugu vakcinu, na 5.5. bili smo svi u Dubrovniku i malome kupili cipele kao i ponijeli Brankin dar. Osim toga Dragan i Viola su mu donijeli 2 para odjeće. Ovdje su bili Zeničani na 6. i 7., mi smo na 6. otišli u Gradac, a 7.5. osim Zeničana došli su nam iz Gradca njih šestero. Vrijeme je odlično i lijepo provodimo boravak.

tata

Ispod, dodatak drugim pisalom i rukopisom:

Sve je uredu, voli Te Mama.

Razglednica je adresirana na Jergović-Rejc Javorku, JNA 22/IV, Sarajevo.

Pisana nalivperom, tako da se tinta ponegdje razlila, sitnim, lijepim i skladnim rukopisom, nad koji se nadnosim već četrdesetak godina, divim mu se i zavidim pisaču. Ljepota tog rukopisa nije bila u preciznom pisanju slova, niti u starinskom slijedu tankih i debelih crta – niti su mu slova bila kao u kaligrafskim albumima, upravo suprotno od toga, niti je pisao onako kako su ga učili u školi- ljepota rukopisa Franje Rejca u gustoći je njegovih redova i u vrlo specifičnoj urednosti: iako mu slova nisu bila kao iz slovara, onako kriva i njegova vazda su bila ista. Ponavljao ih je na isti način, kao da ispisuje logo Coca-cole, što ih, na kraju, i čini tako čitljivim, čak i kada se tinta razlijeva po dopisnici.

Ne obraća se kćeri, nego govori- Draga djeco. Tada i nikad više, niti u jednoj drugoj sačuvanoj poruci. Drugo dijete, uz moju majku, za njega je tog svibnja 1967. bio moj otac. Iako je već bilo jasno, a na neki način i izrečeno, da oni više nisu skupa, da od njihova braka neće biti ništa.

Sam sadržaj poruke, iz dana u dan, skoro iz sata u sat, što rade, gdje idu, s kim se viđaju, cipele za malog i vakcine, sve to pripada njegovoj maniri. Savršenom knjigovodstvu života, što ga je Franjo Rejc vodio, a od čega su ostali samo tragovi. Ta strast za pobrajanjem i bilježenjem je nešto što sam, možda, od njega naslijedio. Ili, vjerojatnije: u njega sam se ugledao, preturajući, još kao mali dječak, po one tri njegove ladice u starome ormaru sobe u kojoj je umirao, koje su, kao i ormar, bile u toj sobi i u stanu na Sepetarevcu, sve do rata.

Ali u toj je knjigovodstvenoj preciznosti i još nešto. Možda strepnja, nelagoda i uznemirenost pred neobičnim okolnostima, koje su i meni do danas ostale neobične, a upisane su u moju narav, zbog njih, možda, i radim ovo što radim. Naime, tog mi je osmog svibnja jedva jedanaest mjeseci. Umjesto da sam s majkom i ocem, ja sam s djedom i bakom, tristotinjak kilometara od njih. Djed je astmatičar, na moru smo zbog njegove bolesti. Zapravo, njih dvoje su, Nona i Nono, na moru zbog njegove bolesti, a zbog čega sam ja s njima? Vjerojatno zato što nemam s kim biti.

U to vrijeme, u proljeće 1967, majka je demonstrativno poderala index medicinskog fakulteta – čije sam korice našao u nekoj kutiji, među gomilama stvari, ali sam ih odmah bacio u smeće – optužujući, naizmjence, mog oca, ali i svoju majku, da su je potjerali od studija koji je, navodno, bio njen životni izbor, i optuživat će ih u razgovorima, sjećanjima, lamentacijama nad sobom, dok god bude živa, i vratila se studiju ekonomije. Nije bila zaposlena, nije ni honorarno radila, odselila se od mog oca i živjela u našem starom stanu u Ulici JNA 22/IV. Zašto me nije mogla imati uza se, to nikada, zapravo, nisam saznao. Zato što je morala učiti za fakultet? Nisam se o tome ni raspitivao, valjda i zato što sam činjenicu odrastanja uz Nonu i Noneta doživljavao, i još uvijek doživljavam, kao najvažniju formativnu okolnost djetinjstva i života. Kakav bih bio, što bih danas bio, i da li bi me uopće i bilo da su se Nona i Nono uzinatili, da su procijenili da je za dijete važno da odrasta uz majku, ili čak uz oba roditelja? Ne znam, ne mogu zamisliti, to je za mene nevjerojatnije i više me plaši od zamišljanja svijeta u kojem je Adolf Hitler pobijedio u Drugome svjetskom ratu. Golem je, a možda i neobjašnjiv, moj strah da će vrijeme poteći unatrag, da ću opet imati devet mjeseci i da ću se umjesto s njima zateći s njom, posve sam, u stanu na četvrtom, a ustvari petom, katu zgrade gospođe Heim. Mrzim li je, mrtvu? Ne, ali se plašim toga da se mali i nezaštićen nađem opet s njom. Braneći sebe od stvarnih i fantomskih ugroza, moja majka je bila spremna da me uništi. A otac? Otac me je samo uvjetno imao.

Svake je godine Franjo Rejc kupovao novi stolni kalendar. Ne znam postoje li još uvijek takvi kalendari: metalno ili plastično, položeno postolje, na koje su u dvije polukružne opruge umetnuti listovi kalendara, a u koje se, kao u rokovnik mogu unositi bilješke. Listovi su otisnuti samo s jedne strane, tako da se na praznoj pozadini također može pisati.

Na takvom bi kalendaru Nono vodio svoj vrlo precizan godišnji dnevnik. Zapisivao bi dolaske i odlaske gostiju, izmjenu plinske boce, promjene vremena, odlaske liječniku, manje i veće kupovine, događaje u selu… A kada bi godina završila umjesto da sačuva lanjski dnevnik, da ga negdje spremi i arhivira, on bi ga jednostavno bacao.

(Izuzetak je kalendar za 1972, godinu u kojoj je Nono umro. Otišao je u listopadu, u rujnu te godine ostao je u Sarajevu na liječenju, a Nona i ja smo se vratili u Drvenik, jer sam kretao u školu, ali je od siječnja do kraja kolovoza uredno vodio svoj drveničko-sarajevski dnevnik. Sačuvala ga je Nona, a ja sam ga još 1996. odnio sa sobom u Zagreb, kao memorabiliju, ali i kao mogući materijal za priču…)

Među pismima iz prozirne fascikle nalazim iskinute stranice kalendara za 1969, od nedjelje 22. juna, do subote 23. augusta. Nikad ih ranije, kao ni sva ova pisma i dopisnice, nisam imao u rukama, niti sam znao da postoje.

Riječ je o dnevniku naše selidbe iz zgrade gospođe Heim na Sepeterevac.

Prepisujem onako kako tu stoji:

Crvenom kemijskom olovkom upisana je zvjezdica na subotu 5. juna, a onda na stražnjoj strani lista piše:

“U Drveniku Biščević u prisustvu mene, Javorke, none, Dragana izjavio da ćemo na 15. jula u Sarajevu dobiti ključeve stana u Ulici Miladina Radojevića.”

Sljedeći zapis započinje u nedjelju, 6. jula, pisan grafitnom olovkom, pa se nakon prve rečenice ispisane na bijelom polju datuma preko zvjezdice opet nastavlja na pozadini lista:

“U sumrak Dragan nas dovezao (nono, nona, Javorka i Miljenko) iz Drvenika u Sarajevo. Oko 7h Dragan produžio u Zenicu (tu je zvjezdica, op. M.J.). Oko 16h došao Biščević bez da znamo zašto; spominjao da ide komšijama, međutim to je bila isprazna izjava, jer smo na 8.7., oko 22h ja, Javorka i komšinica neposrednim razgovorom to utvrdili.

Ispod, ponovo crvenom kemijskom, na 7. jula, koji je neradni, praznični dan (Dan borca), kratka bilješka:

“Biščević ponovo tvrdi (vidi 5.7.) kao 5.7.”

Ispod, olovkom, na 8. jula, započinje novi zapis:

Oko 13h Dragan stigao, a oko 17h vratio se u Zenicu. Pregledali novi stan na Mejtašu. (pa dvije zvjezdice crvenom kemijskom i nastavak na stražnjoj strani lista:)

“Vlasnik novog stana objavio preda mnom, Javorkom i Draganom da još nije dobio novac od Energoinvesta (Univerzal Promet- posrednika), a da je u Bgd. kaparisao 1. stan, a kapara mu je propala i da je nakon toga našao drugi stan. Dalje izjavio je da u trećoj sobi stanuje njegov zet Hauptman Franjo, kome je obećao besplatno stanovanje do 31.10.1969. (?)”

Slijedi zapis od utorka, 15. jula, olovkom:

“U sudu doznao da se srijedom daju pravni savjeti. (zvjezdica, pa nastavak na stražnjoj strani) Kancelarija u Univerzal Promet: ja, Obrad Trklja, službenik, šef komisije. Biščević i pravnik i usmena objašnjavanja između mene i pobrojanih. Pravnik između ostalog spomenuo da sam na šverc sagradio treću sobu. Univerzal Promet od 9h do 13h uzaludno traži telefonsku vezu sa Zagrebom. Nakon 13h doznaju da je primljen novac od Energoinvesta, da radi velike sume Pošta nije pristala na telegrafsku otpremu i da šalju novac u Sarajevo putem Banke.”

U četvrtak, 17. jula, olovkom:

“Trklja primio novac (dvije zvjezdice, nastavak). Izjavio da ključeve od kuće ne da dok se u Beogradu ne smjesti u novom stanu.”

U subotu, 19. jula, olovkom:

“Trklja kamionom odvezao stvari u Bgd.

U srijedu, 23. jula, olovkom:

“Obrad Trklja se vratio u Sarajevo.”

U četvrtak, 24. jula, olovkom:

“Dragana pozvala nona u Sarajevo.”

U petak, 25. jula, olovkom:

“Nono prvu noć spavao na Sepetarevcu”

Zbog nečega mi je ovaj detalj važan. I zamišljam tu noć, vruću srpanjsku, koju je prvu noćivao na Sepetarevcu, koji više ne zove Ulicom Miladina Radojevića, nego onako prisno i po domaće, kako ćemo ga zvati sve do kraja. Mom djedu Franji Rejcu sedamdeset i dvije su godine. To srećom ne zna, ali pred sobom ima još tri godine života. Te će tri godine njemu biti kratke, a meni onoliko duge koliko je velika razlika između trogodišnjaka i šestogodišnjaka. Koječega ću se iz tog doba sjećati. Ali ne i prvog odlaska na Sepetarevac. Toga se ne sjećam.

Ne znam u kojoj je sobi i na kakvom ležaju Nono prespavao ovu noć. U dnevnom boravku s kuhinjom. U prvoj sobi do vrata. Ili u onoj drugoj, najljepšoj, gdje će s pogledom na Trebević umirati. I na čemu je, zapravo, spavao? Valjda je od Obrada Trklje opstao neki priručni ležaj, neki otoman za baciti. Gdje se taj otoman nalazio? I što je Franjo Rejc mislio, što je osjećao dok je stajao nasred sobe, u stanu niskih stropova – jer stropovi u JNA ulici bili visoki, starinski – s onim veličanstvenim pogledom na Trebević, koji će nam, trideset i pet godina nakon njegove smrti, konačno zagraditi nekim sivim zidom, i tako, simbolički, najaviti naš nestanak sa Sepetarevca?

Vidim ga kako stoji ispred otvorenog prozora, pali cigaretu i puši. Iz doline čuju se glasovi grada, s Bistrika uz pisak polazi posljednji ćiro prema Višegradu.

A zapravo, zašto je on tu noć bez nas proveo na Sepetarevcu? Iz straha da bi mogao ostati bez stana?

U subotu, 26. jula, olovkom:

“Dragan u Sarajevu.”

I pet dana kasnije, u četvrtak, 31. jula 1969:

“U 2 kamiona izvršena selidba iz JNA u Radojevića ulicu.”

U utorak, 5. augusta, olovkom:

“I Obrad i Javorka za istu struju (konačnu) položili po 20 n. dinara.”

U srijedu, 6. augusta, olovkom:

“Nono isplatio Obradu Trklji 640 novih dinara, po njegovom računu od 8. jula, i vodoinstalateru Stojanoviću iz Fadila Jahića Španca ulice 40 n. dinara za uređenje banje.”

U subotu, 9. augusta, olovkom:

“Vesna Rejc stigla iz Drvenika.”

U srijedu, 13. augusta, olovkom:

“Javorka otišla u Zenicu.”

U ponedjeljak, 18. augusta, olovkom:

“Dragan, Viola i Mladen stigli iz Drvenika. Mladen ostao u Sarajevu. Dragan i Viola produžili u Zenicu.“

U četvrtak, 21. augusta, olovkom:

“U Gundulića ulici naplaćeni dvostruki računi (Obrad i Javorka) – odustao od toga.”

U nedjelju, 24. augusta, olovkom:

“Anka se vratila sa godišnjeg odmora iz Budve.”

U ponedjeljak, 25. augusta, olovkom:

“Javorka (sa Vesnom R.) se vratila iz Zenice. Vesna se uvečer vratila u Zenicu.”

U utorak, 26. augusta, olovkom:

“Naci i Rudo bili u posjeti.”

I tu se dnevnik ljeta 1969. završava. Što je bilo dalje onome tko je iskinuo listove – vjerojatno je to bila majka – više nije bilo važno. Na stražnjoj stranici dvadeset devetoga tjedna, onog od sredine srpnja, još su dvije adrese i jedan telefonski broj, koje prepisujem.

Crvenom kemijskom:

Rizvanbegović Ale

Rizvanbegović Jozefina, rođena Meštrović

Vujevića 2, Sarajevo, tel. 37-357

I običnom olovkom:

(Božo) Meštrović Dragica

Aleja Borisa Kidriča 8/I

I onda ova imena – prva dva, koja su u rasporedu vjernih i inovjernih nazivaka dovoljno iznimna i rijetka – upisujem u internetski pretraživač. Ne saznajem tko su bili Ale i Jozefina, odakle ih je Franjo Rejc znao, zašto su mu bili važni, ali, ipak, saznajem neke činjenice njihovih života i smrti.

Na stranici Geni, s genealogijama poznatih i nepoznatih ljudi, nekoj vrsti internetske matične knjige rođenih i umrlih, piše:

Jozefina (Fina) Rizvanbegović (Meštrović)

Birthday: circa 1908.

Death: died 2006.

Place od Burial: Sarajevo, Federacija Bosna i Hercegovina, Bosna i Hercegovina.

Occupation: viši bankovni činovnik.

O Ali Rizvanbegoviću moguće je doznati samo to da se rodio 1909. i umro 1990., te da mu je Jozefina Rizvanbegović bila žena.

Ale je Noneta nadživio punih osamnaest godina, a Nonu četiri. A gospođa Fina, viša bankovna činovnica, umrla je s valjda navršenih devedeset i osam, nakon što je preživjela opsadu Sarajeva. Još sam je nedavno, možda, mogao pitati odakle njezino ime, broj telefona i adresa u kalendaru Franje Rejca.

Stanovali su u Mile Vujevića ulici, blizu Sepetarevca, i bili su, čini se, prvi naš poznati komšiluk.

A što je bilo s Dragicom Meštrović i tko je bio Božo?

Upisujem i njihova imena u pretraživač, i začudo nalazim ih, vrlo pouzdano, na stranici Geni, premda su im imena tako opća i česta.

Dragica Meštrović, rodom Vugec, rodom iz Pušće blizu Zagreba, bila je, kako piše, diplomirani ekonomist ili inženjer. Rođena 15. novembra 1919, umrla je u Zagrebu, i to od raka želuca, 21. juna 2004. Njezin muž Božidar Meštrović, rođen 11. decembra 1906, umro je 17. jula 1975, od srčanog udara, također u Zagrebu. Rodom je bio iz Livna, a Jozefina Fina Rizvanbegović, i to piše na stranici Geni, bila mu je rođena sestra.

Aleja Borisa Kidriča nije postojala u Sarajevu, gdje je, međutim, postojao Bulevar Borisa Kidriča.

Aleja je, naravno, bila u Zagrebu. Nakon 1990. nekadašnja se Aleja Borisa Kidriča premetnula u Aveniju Dubrovnik.

Božo i Dragica Meštrović, brat i snaha Fine Rizvanbegović, živjeli su, dakle, u Novom Zagrebu. On je, kao, možda, i ona bio ekonomist. Netko od njih dvoje je, pretpostavljam, radio u banci, preko koje je trebala biti provedena transakcija isplate stana na Sepetarevcu.

Obrad Trklja je nešto petljao, petljali su u Energoinvestu, koji nas je zbog izgradnje svoje poslovne zgrade kod Narodnog pozorišta i iseljavao iz našeg stana u stan na Sepetarevcu, koji je Javorka odabrala među dvadesetak ponuđenih, a Franjo Rejc je, preko Ale Rizvanbegovića i njegove žene, našao vezu u banci, tako da ga nisu mogli vući za nos, nego je ispratio transakciju. Božidar Meštrović, Božo iz zagrade, očito mu je nešto u svemu tome pomogao.

I tako bi iz tih nekoliko oskudnih, ali sasvim pouzdanih podataka, s jednoga čudnog sajta, o četvero nepoznatih ljudi čija sam imena našao na listu stolnog kalendara za 1969, mogla započeti duža pripovijetka s temom selidbe, dijelom zasnovana na stvarnom događaju i na jednom od mnogobrojnih rukavaca knjige “Rod”, a dijelom na… Ali od te priče ovdje neće biti ništa. Na ovim stranicama samo bilježim što sam našao u providnoj fascikli iz one jedine uredne majčine ladice.

A tko je bio Biščević? Očito neki gad i petljanac iz Energoinvesta. Ili, možda, odvjetnik? Tko god bio, Nono ga se bojao, bojao se prevare koja će njega, ženu mu, kćer i trogodišnjeg unuka ostaviti na ulici.

Dijelom je to bila paranoja, stečeni strah kuferaša koji, za razliku od svih onih koji su u Sarajevu i okolo Sarajeva imali svoje zemljake, sunarodnike i suplemenike, za razliku od svih konstitutivnih zavičajaca, Srba, Hrvata i Muslimana (s malim i s velikim m, koji će se jednom prozvati i Bošnjacima), zapravo nije imao nikoga svog, nikoga tko bi mu po krvi, zavičaju ili naciji bio dužan uslugu, a dijelom je to, kroz svo to sarajevsko zlopaćenje i lijepo življenje, otkako se početkom tridesetih udomaćio u bosanskome glavnom gradu i prestao se seliti od stanice do stanice, bio stalni problem mog djeda Franje Rejca. Tu je strepnju prenio na svoju kćer, moju majku, a onda sam je i ja prihvatio kao svoju. Tako da mi u tom smislu selidba u Zagreb, gdje nisam svoj na svome, nije predstavljala veći problem, jer ni u Sarajevu nisam bio svoj na svome. A strah da bi me netko mogao prevariti i da bi gologuz mogao završiti na cesti ponio sam sa sobom kao važan dio svoga identiteta.

Otkrivam u tom njegovom dnevniku selidbe iz ljeta 1969. jedan vrlo zanimljiv detalj.

To je ono kad mu Energoinvestov pravnik – očito taj nije Biščević – kaže da je “na šverc sagradio treću sobu”.

Ta treća soba, u JNA ulici 22/IV, koja će dijelom, premda ne i bitno, zadati kvadraturu našeg stana na Sepetarevcu, nastala je Franjinim “probojem” na zajednički tavan i širenjem svoga stambenog prostora. Zbilo se to u kasno ljeto, godine 1951. ili 1952. Zgrada je bila nacionalizirana, oduzeta gospođi Heim i njezinoj sestri Mariji Peserle, koja je tada već bila u staračkom domu u Travniku, Franjo Rejc je za svoje proširenje tražio dozvolu nadležnih službi, a onda i svih stanara. Dosta je bilo da se jedan usprotivi, pa da proširenje propadne, premda tavan više nikome nije služio, niti je teoretski mogao poslužiti, jer se – premda je bio formalno zajednička prostorija – pristup do njega bio moguć samo kroz naš stan, koji, zapravo, u vrijeme izgradnje i nije bio stan, nego tavan, ali je poduzetna investitorica, gospođa Heim, dogradila još jedan prostor. Komplicirano zvuči, ali zapravo je vrlo jednostavno…

Išao je tako od vrata do vrata, svi su mu bez puno priče potpisivali, raslo je pomalo u njemu i samopoštovanje – jer kako i ne bi ako ga komšije tako vole – a gospođu Heim, bivšu vlasnicu zgrade, kojoj je sada ostao samo jedan stan, onaj u kome živi, Franjo Rejc je ostavio za kraj. I kako su mu se, jedan za drugim, potpisivali i zadnji stanari, tako su mu se podsijecale noge.

Danima se nije usuđivao pozvoniti na vratima gospođe Emilije Heim.

Opet je, naime, imao problema sa savješću. Ili sa stranom povijesti na kojoj se zatekao. Naime, u tu se zgradu doselio kao stanar kod gospođe Emilije i njezine sestre Marije. Plaćao im je kiriju, vodio računa o tome da djeca ne budu glasna na stubištu, da se poslije osam navečer ne čuje radio iz njegova stana, a one su, iako drage i pristojne, pripadale nekoj višoj društvenoj klasi, nalazile su se na sunčanoj strani povijesti, udovica i šogorica lokalnoga novinskog magnata, sve dok se nije dogodio povijesni prevrat – zapravo čak dva povijesna prevrata, jedan iz 1941. i drugi iz 1945, u kojima je on, istina, izgubio sina, ali je najednom bio izjednačen s njima dvjema. Najednom su sve troje – prije nego što je gospođa Marija ispraćena u starački dom – bili stanari u tuđoj, ili u zajedničkoj, u državnoj, dakle, zgradi, i on je sad njoj, kao i bilo kome drugom, išao da mu potpiše privolu širenja stambenog prostora na zajedničke, nekorištene prostorije, kako je to birokratskim jezikom bilo formulirano.

A je li postojala ikakva mogućnost da se proširuje na tavan dok je zgrada pripadala gospođi Heim? Što bi se, recimo, dogodilo da je 1935. ili 1938. poželio da proširi tavanska vrata i sagradi si treću sobu? Ništa! Jer takvo što naprosto nije mogao poželjeti. U mišljenju, u jeziku, u emociji tad nije postojala takva mogućnost. Dvosobni stan je naprosto bio dvosobni stan. Da je poželio trosobni, ili da je za trosobni imao novca, mogao ga je i unajmiti. Ali da sam sebi gradi treću sobu u kući koja nije njegova, e to se nije moglo ni zamisliti.

Kada je konačno skupio hrabrosti i kada se sa svojom kartonskom mapom, s prikupljenim papirima i molbom koju je, kako je bilo i propisano, napisao rukom, na dvolisnici trgovačkog papira, pojavio pred vratima gospođe Heim, pozvonio joj, ona mu otvorila, a on joj objasnio o čemu se radi, stara se gospođa ljubazno osmjehnula, pa širila ruke, Bože, gospon Rejc, pa naravno, samo dajte, kako vam ne bih potpisala, i sve je u trenutku bilo gotovo.

Tu trgovačku dvolisnicu s prikupljenim potpisima, kao i dokumente iz Mjesnog odbora, čuvao je kao i sve važne papire koji su svjedočili o njegovom identitetu, identitetima njegove djece, i nakon što se već činilo da su zastarjeli, da odavno ničemu ne služe. Čuvao ih je i nakon što je sve račune plaćao na – trosobni stan, i nakon što su mu država i ljudi na svaki način priznali da ima stanarsko pravo na – trosobni stan.

A onda se u utorak, 15. jula 1969. pojavio Energoinvestov pravnik da mu govori kako je na šverc sagradio treću sobu.

Kopirao je i ovjerio onu dvolisnicu.

I papire iz Mjesnog odbora.

I račune i uvjerenja iz nekih već odavno prošlih vremena.

I otišao u Energoinvest da nađe onog pravnika.

Naravno nije ga našao.

Naravno nije mu se javljao ni na telefon.

Ali on nije odustajao.

Nego je šest mjeseci kasnije, ili možda cijelu godinu kasnije, na njegovo ime poslao preporučenu pošiljku s povratnicom, u kojoj su bili svi kopirani papiri. I kratko pismo u kojem mu je otpisao da on nikada ništa nije “na šverc” sagradio i da njemu i njegovima želi svu sreću u životu i radu.

Slijedi dopisnica s datumom 10.3.’70, poslana, kao i sva druga pošta, iz Drvenika u Sarajevo, ovaj put na adresu Miladina Radojevića 23, pisana kemijskoj olovkom, a ne više nalivperom.

Draga kćeri,

jučer smo dali Tvoj broj telefona Ismetu Brkiću, direktoru bivšeg Montažno-projektnog preduzeća, da sa Tobom ugovori prebacivanje televizora ovamo. Ovo Ti javljam da se ne iznenadiš kada će da Te potraži ovaj čovjek. Posebno se dogovori sa majstorom, koji popravlja aparat o sigurnom transportovanju antene obzirom na ograničen prostor u automobilu. Mene ujedno zanima da li je Dragan ostavio u Zenici i stabilizator ili ga je odnjeo u Moskvu. Mama je pronašla nakon Tvoga odlaska rukavice – ovo toliko da ne kupuješ nove. Za danas bi to bilo sve što imamo da javimo. Oslobođenje nam dolazi redovito, a pretplatili smo se i na Nin.

Pozdravljamo

nono.

Nono je bio uzbuđen oko tog televizora, prvog u mom, prvog i posljednjeg u njegovom životu. Bila je to teška, kabasta kutija, mislim najveći i najteži, a onda i najružniji televizor kojeg sam vidio, sivo-zelenog ekrana, koji je bojom i oblikom, iako je bio mnogo veći, podsjećao na ekrane kakve su u ono vrijeme imali neki medicinski aparati – ili se meni samo tako činilo, pa sam pomalo zazirao i od tog televizora, koji je, zahvaljujući inženjeru Ismetu Brkiću, stigao do Drvenika, ali je radio samo tri večeri, da bi za sva vremena pregorio.

Nakon toga Franjo Rejc živ nije dopuštao da se bilo kakav televizor instalira u njegovoj blizini.

Ali ta će golema ružna kutija, koja je zauzimala pola zida u našoj konobi, ostati tu još sljedeće tri godine. Iz Gradca i Makarske će dolaziti mehaničari da popravljaju televizor, ali će ga samo otvoriti i zatvoriti, kao nasmrt bolesnog čovjeka. Ne može se tu ništa učiniti, govorili su. Sve je u njemu drukčije nego u naših ili njemačkih televizora. Nijedna lampa nije po JUS-u.

I tako je crno-bijeli sovjetski televizor, aparat – kako tu stvar naziva generacija Franje Rejca, što ga je ujak Dragan iz nekoga ludog hira nekako dopremio čak iz Moskve, a inženjer Ismet Brkić ga u svom Peugeotu 404 dovozio iz Sarajeva, završio na nekom srednjodalmatinskom deponiju smeća, u nekoj profundi ispod magistrale.

A inženjer Brkić, suhonjav čovjek s brčićima kao u Koče Popovića, ozbiljna držanja i s nekom kroničnom bolešću, o kojoj bi se govorilo kada bi moj otac došao u Drvenik, bio je brat narodnog heroja Hasana Brkića, po kojemu će ponijeti ime jedna ulica na Koševu, i to baš ona u kojoj će otac proživjeti posljednjih tridesetak godina života. Imao je vikendicu odmah iza Punte, na početku vikendaškog naselja gdje su kuće za odmor gradili Beograđani i Sarajlije. Njegova je bila na samoj obali, u onom pojasu koji je već tad bio zabranjen za gradnju, s velikom taracom nadnesenom nad more. Nona i Nono bi me vodili kod inženjera Brkića na sijelo. Oni bi pili kafu, a ja sam sjedio na rubu tarace, noge bi proturio kroz ogradu, i gledao dolje, u tamno zelenilo mora kojem se nije ni naslućivalo dno. Gledao sam i uživao u jezi, u maštariji da padam u more, a ne znam da plivam. Ideja da bi me more moglo progutati, i da bih tko zna koliko dugo tonuo do dna, hipnotizirala me, svaki put nanovo. I svaki put sam sjedio tako, na rubu tarace, s nogama prometnutim kroz ogradu, sve dok mi jednom sandala, ona plastična plava, za hodanje po plićaku, kakve bih nosio od cijelo ljeto, i onda bih ih, sve do Nove godine i duže, imao bjelinom ocrtane na stopalima, nije kliznula u more, nekoliko se trenutaka zadržala na površini, a zatim potonula.

Iz 1971. nema sačuvanih pisama i dopisnica.

Slijedi 1972, posljednja godina života Franje Rejca.

Dopisnica od 18. siječnja 1972, pisana je kemijskom olovkom. Pisaljka ga je slabo služila, ili je iz nekog drugog razloga jako pritiskao, tako da se pod prstima na kartonskoj dopisnici osjeća reljef njegova rukopisa, kao da je pisana za slijepe. To je čini živom, kao da je jučer napisana, i živa je ruka koja ovo piše.

Draga kćeri!

Evo da Ti se javim ove godine prvi put. Primili smo paket, u kojemu je najveće veselje izazvano kod Miljenka sa satom koji navija i osluškuje kako zvoni. Miljenko je dobio od Vesne i Pertija novogodišnju čestitku na finskom jeziku. Ovdje sada borave Postnikovi, pa Ti svaku večer sijelimo. Pošalji nam zadnji ček od penzije. U socijalnom se interesuj jeli išta učinjeno sa mojim zahtjevom za priznanje rada u Državnom arhivu i Hotel Pošti. Vrijeme ovdje za sada još uvijek je podnošljivo. Dragan i Viola su se javili jednom dopisnicom sa Bajkalskog jezera (Irkutsk). Javio nam se i Amerikanac, ovaj put iz Malage (Španija) i javlja da je klima blaža nego na Jadranu. Iz Dubrovnika nam se je javila Mina. Mama se sprema sa Miljenkom, da ode tamo radi kupovine cipela. To bi bilo sve što sam imao da Ti pišem.

U zdravlju,

nono

Sat je bio od plastike, tridesetak centimetara visok, iza prozirne, okrugle plohe po kojoj su se kretale dvije crvene kazaljke, vidjela se unutrašnjost, raznobojni zupčanici i opruge, redom od plastike. Uz sat bilo je priloženo i pisano uputstvo za njegovo rastavljanje i sastavljanje. Mogao se rastaviti na sastavne dijelove, do posljednjeg beskorisnog zupčanika, a onda ponovo sastaviti u sat koji kuca, radi kao svaki drugi sat. Jednom, kada je te zime dolazio u Drvenik, otac je na moje oči rastavio i opet sastavio sat. Bio sam fasciniran. Mislio sam da on tako može rastavljati i sastavljati sve druge satove.

Nije zvonio, Nono je to krivo napisao, nego je glasno otkucavao – baš, kao u onoj pjesmi, drobio vrijeme – i da, ja sam ga slušao. A Nono je, kao što se odraslima to događa kad prate što djeca rade, kucanje sata zamijenio zvonjavom.

Pismo od 6. lipnja 1972. najduže je i najsadržajnije. Pisano kemijskom olovkom na trgovačkom papiru, u uredno razdvojenim odlomcima.

Zdravo kćeri!

Da ne kažeš – zaboravili smo Sarajlije, evo Ti pišem. Kao prvo: Miljenko će biti upisan u ovdašnju školu u petak 16.VI. Primiće ga zato što u toku ove (1972.) kalendarske godine navršava više od 6 i po godina života. Bio je jučer u Gradcu radi pribavljanja ljekarskog uvjerenja. To uvjerenje bismo već imali u ruci, ali pošto u Gradcu nismo mogli kupiti taksenu marku od 4 dinara, nabavićemo ovu taksu iz Makarske, pa ćemo morati ponovo otići radi toga u Gradac. Tako, dao bog dobro ako ne iskrsne još nekakav problem, za ovaj upis smo do sada investirali 75 n. dinara.

Kao drugo: nona. Njen boravak u Sarajevu od 31/5. do 3/6. bio je više nego neophodan. Mogu Ti reći da vrlo marljivo pije najnoviji antibiotik protiv upale bubrega, i ne samo to, sada znatno više troši sve višestruke praške – vitamine, a kao najvažnije nije više toliko zagrijana u permanentno kuhanje, pranje i peglanje rublja. Kaže da se osjeća prilično dobro, međutim ja lično uočavam da je, upravo da kažem, izmijenila svoju kritičarsku ćud. Da ne duljim više o mami: budi mirna i gledaj svoga posla.

Sada prelazim na svoje brige. Koliko sam ja lično mjerodavan, skoro bih pomislio da nisam bolesnik, nego starac. Ali, ako pomislim na pojedinačne smrtne slučajeve, dolazim do zaključka da nisam prestar. Mama mi je iz Gradca donijela 4 paketića Stugerona, tako da sada imadem na uzalihi Stugerone (velike tablete) do zaključno 4. augusta. Odmah dodajem, da onih malih tableta što mi je Dobro nabavio (odnosno posredovanjem dr Perinovića dao) imadem samo do zaključno 25. juna, što znači da u malim tabletama mi fali 80 komada. Lassex tableta isto tako imadem do 25. juna. Da budem konkretan i da ne duljim, pošalji mi najhitnije recept za male tablete (ja im ne znam naziva, Dobro ih je poimence opisao i rekao, da je njihovo djelovanje umirujuće).

Nastavljam o drugim stvarima. Tvoj paket smo primili iza otisnutog sarajevskog poštanskog žiga. Ja sam na 1. juna potrošio zadnje Chymociclerome, koje mi je dr Doder prepisao, znatiželjan sam kako će se moja gospođa kičma dalje ponašati. Ako se ponovno razboli nakon 9 mjeseci, ja bih toj gospođi zaželio, da okoti blizance. Društvo imademo u oba komšiluka, nešto malo više smo prisni sa Postnikovima, jer su oni ipak za naš ukus nešto podobniji, mada ne smijemo zanemarivati ni Nikolićeve. Ovo posljednje naročito radi toga, jer je Momčilo uložio upadno mnogo svoga truda u našoj građevinskoj djelatnosti. Ukratko rečeno sprat nam je jedinstven, velika soba proširena, mala soba je zadržala svoja dva ležaja, a prednja soba je dobro, dobro prostrana i unatoč velikih vrućina, ja u toj sobi obično spavam iza ručka bez da mi imalo smeta žega. Vrlo važno: do danas još nismo primili ništa od novca, koji je nona u nedjelju 4. juna prilikom povratka iz Sarajeva ostavila kod tebe, a u odnosu na Dragana potrebna nam je tvoja saradnja. Kako sada stvari stoje, mi ćemo ovdje da čekamo dolazak Moskovljana dana 20. jula o.g.

Kako vidiš bio sam nešto opširniji nego što treba i nastojao sam, da Vama oboma barem dočaram naše stanje ovdje.

Pored Tebe, svi koji eventualno pitanju za nekoga od nas, da su nam zdravi i veseli.

nono

Šest dana kasnije, 12. lipnja, na bijelom papiru za pisma, kemijskom olovkom piše:

Draga kćeri!

Vjerojatno si primila moje opširnije pismo datirano (približno) 8. juna. Neposredno na 10. juna smo dobili od Tebe novčanu pošiljku. Upis Miljenka u ovdašnju školu je određen za 16. ili 17. o.mj. Danas vadim u Gradcu već gotovo ljekarsko uvjerenje.

Od drugih novosti, sada nam čini društvo familija Postnikov. Vrijeme vrlo toplo, mi smo oboje zdravi, a o malome da i ne spominjemo. Turizam: do sada što se tiče stranaca tek pokoji Bečlija, od polovine ovog mjeseca biće življe, jer će početi da stižu Subotičani, koji su si ugovorno organizovali odmaralište za 60 ležaja u 3 zgrade kućne radinosti. Na vikende (subotama i nedjeljama) dolaze Mostarci masovno, a viđa se poneki i Sarajlija. Priupitaj dunda Vilka misli li ovamo, jer je nešto takvo mami najavio. Pa ako je to tačno sljedeću pošiljku novca udesi, da on lično donese. Znaš meni baš nije drago da na našu adresu stižu znatniji iznosi.

Mama vrlo pedantno pije lijekove, ja trošim stižerone i upravo obavezno umjesto bevande sam zaveo razvodnjen koncentrat paradajza i nadam se najbojem. Nimalo mi ne smeta neslana hrana.

Pozdrav,

tata

To su posljednja dva sačuvana pisma Franje Rejca odaslana iz Drvenika u Sarajevo. Ono treće, nedatirano i starije (jer je adresirano na našu staru adresu, JNA 22), nije pisao Nono, iako je on na poleđini naveden kao pošiljatelj, nego Nona, kemijskom olovkom, na polovini lista iskinutog iz bilježnice većeg formata.

Draga Javorka!

Dobila sam paket i pismo. Ovdje je sve u redu.

Javila se je i sestra Mileva. Nažalost nemaju mrtvu vakcinu, kaže ako dobiju da će ona doći da nam da. Vrlo ljubazno od nje. Šta je od Dragana? Nama se nije javio. Tetka Lola piše da joj je Branka pisala da joj je Dragan javio da će se nastaniti u Njemačkoj pa joj je jako drago da i ona ima nekog svog tamo.

Mirjani je došao unuk i ostati će neko vrijeme. Mama mu je počela raditi pa nemaju kud s njime. To su naše novosti.

Vrijeme je vrlo loše, kiša pada već tri dana. Miljenko je peksijan, tri puta ga na dan presvlačim, vječno je blatan i mokar kod ovog vremena. Inače je dobro, rumeni se ko jabuka. One kocke mu se jako sviđaju, barem sjedi pola sata i igra se. E pa hvala Ti na darovima. Tvoji te čekaju kad dođemo. Miljenko se ne veseli Sarajevu, kaže da su tamo zločesti doktori.

Voli Te Mama

i ćaća

Posljednje pismo poslano je u zimu 1968/69. Teta Mirjana Nikolić, naša susjeda slijeva, ona koja me je naučila hodati i koja je pekla hleb, lebac, što se u mojoj ranoj jezičnoj imaginaciji, a onda i zauvijek, razlikovao od kruha – lebac je domaći, kruh je kupovni – dobila je na čuvanje unuka Momira – koji je tad mogao imati desetak mjeseci, a to je kod mene izazvalo prvu veliku životnu ljubomoru, prvi osjećaj izdaje i napuštenosti, izbačenosti iz svijeta, da bi dvije-tri godine kasnije Momir postao moj najbolji prijatelj. Opisano je to u pričama iz Mame Leone.

Za božićnog putovanja u Beograd, prosinca 2016. išli smo, vođeni nađenim majčinim adresarom iz jedne od ladica sa smećem, do Carigradske 22, bivše Đure Strugara, na Dorćolu, dvjestotinjak tristotinjak koraka od stana u kojem boravimo kad god smo u Beogradu, jer su tamo, u Đure Strugara 22, živjeli Nikolići, Momčilo i Mirjana. Ali na tom smo broju zatekli novu četverokatnicu, podignutu dvijetisućitih, visokokomfornu, s podzemnom garažom i nadzornim kamerama. Među prezimenima stanara uz kućna zvonca nije bilo nijednog Nikolića. Mirjana i Momčilo danas bi bili skoro stogodišnjaci. Vezu s njima izgubili smo krajem sedamdesetih, nakon što su kuću u Drveniku prodali poduzeću Metalorad iz Turbeta, koji je nekoliko godina tu držao radničko odmaralište. Pronađeni adresar je iz sredine sedamdesetih. Telefonski brojevi su još uvijek bili petocifreni.

Pamtim taj pustošeći osjećaj napuštenosti, ali i podsmijeh, Nonin i Nonetov, nad srcem koje mi se nadvoje raspuknulo – na onu polovinu sjećanja, kada sam bio jedini teta Mirjanin princ, i na ovaj jad i led u grudima, nakon što me je napustila. Pokušala me je zagrliti i utješiti, ali sam pobjegao ispod stola i nisam izlazio sve dok nije otišla. Smijali su mi se, svi osim nje, a ja sam zapamtio taj smijeh. Osjećaj kojim sam ga dočekivao, sjedeći pod stolom, na hladnim crvenim pločicama, jedan je od onih izgrađenih i dovršenih osjećaja, koji će se kroz život javljati nepromijenjeni, onakvi kakve sam ih osjetio prvi put, uza samo malo više činjenica, misli, argumenata i strahova, tog inventara i smeća odraslosti.

Nikada više nisam osjetio takvu ljubomoru.

Ni kada bih, trideset, četrdeset godina kasnije gubio naklonost nečijeg srca.

Ni kada bi mi se samo činilo da tu naklonost gubim.

Ni kada su se raspadale životne veze za koje sam vjerovao da su trajne, ni kada sam stvarno ostajao sam, u neprijateljskom okruženju, na dnu presušenog bunara, s pogledom na zimsko nebo u visinama, bez pomoći i nade u izlazak na površinu, nisam osjećao ništa što bi se moglo usporediti s onim osjećajem koji je slijedio bezazlenu rečenicu iz Noninog pisma majci: “Mirjani je došao unuk i ostati će neko vrijeme.”

To neko vrijeme za mene će biti zauvijek.

Prvo u životu.

U proljeće 1972. izbila je posljednja epidemija velikih boginja  u Europi. Ovako je to počelo: Albanac Ibrahim H, iz sela Danjani, pokraj gradića Orahovca na Kosovu, našao se, po povratku s hadžiluka u Meki, gdje je obavio dužnost koju pred Bogom ima svaki muslimanski vjernik, na jednoj tržnici u Bagdadu. Ibrahim H. bio je priprost čovjek, nije znao što je metafora niti bi razumio ako bi mu se reklo da je tada, tog 6. februara, svojim životom i imenom postao neka buduća metafora, toliko politička i artificijelna da ga čini nestvarnim, i da na neki način poništava činjenicu da je Ibrahim H. prije svega živ čovjek, koji te 1972. vjeruje u Allaha jednoga i jedinog. Dok se gura po bagdadskoj tržnici okružen ljudskom masom koja kulja sa svih strana, i dok kupuje darove za ženu i djecu, on je čovjek koji je prebrinuo svoje najvažnije metafizičke brige. Oslobodio se straha, jer je obavio hodočašće. U Bagdadu je samo turist, među braćom u vjeri, te ponekim zakašnjelim hipikom, pristiglim sa Zapada, koji je malo skrenuo s puta koji vodi prema Afganistanu. Te 1972. bio je još živ Jim Morrison, Led Zeppelin bili su na vrhuncu slave, Allan Ginsberg pjevao je svoj Kadish, ali to nije bio svijet koji bi Ibrahima H. zanimao. Još uvijek je bilo moguće da različita civilizacijska i povijesna iskustva traju na istim mjestima jedno uz drugo. Toga više neće biti kad jednom padne komunizam.

Dvanaest dana kasnije Ibrahim H. proveo je noć dršćući uz peć. Tresla ga je groznica, ali nije zbog toga otišao liječniku. Na Kosovu, najsiromašnijem i najnaseljenijem dijelu Jugoslavije, život se nije činio toliko dragocjenim da bi se zbog obične drhtavice išlo doktoru. Tek mjesec dana kasnije, nekom vrstom policijsko-zdravstvene istrage, otkriveno je kako je Ibrahim H. prebolio netipično blagi oblik velikih boginja, ili variole vere. Usput, zarazio je i sedmero rođaka te četvero drugih ljudi. Kod njih se bolest manifestirala na puno dramatičniji način.

Tek se 14. marta znala prava dijagnoza. Variola vera pojavila se na Kosovu. Osam dana kasnije potvrđeno je da je epidemija stigla i u Beograd, glavni jugoslavenski grad, prijestolnicu Pokreta Nesvrstanih i metropolu komunizma s ljudskim licem. Tih godina u Beograd se nije išlo kao na komunistički Istok, u Moskvu ili Prag, kod baćuške Brežnjeva i svirepoga ruskog medvjeda, koji je prijetio slobodnome svijetu i plašio ga Gulagom i KGB-om, nego se u Beograd dolazilo u svrhu poduke kako komunizam i ne mora biti tako strašan. Bilo je to doba kada je i rimski papa vjerovao kako postoji komunizam koji nije strašan.

Činjenica da su se velike boginje pojavile u Beogradu djelovala je porazno, i za Jugoslavene i za druge Europljane. Na Kosovu, u Bagdadu ili u Saudijskoj Arabiji, smrtonosna epidemija jest nešto što je strašno, ali nije i nešto što je naše.

Širom Jugoslavije osnivane su karantene, a odmah je započelo i cijepljenje koje će u narednih mjesec dana obuhvatiti osamnaest milijuna ljudi. Vakcinu nisu mogle primiti samo trudnice i teži srčani bolesnici. Trudnica koja bi bila cijepljena, u sretnijem bi slučaju pobacila, ili bi rodila nakazno dijete. Imao sam tada šest godina, i budio bih se usred noćnih mora, jer su mi u san dolazila djeca čije su majke cijepljene protiv variole vere.

Na kraju, komunizam i komunistički zdravstveni sustav pobijedili su bolest, i zaustavili je na kapijama slobodnoga zapadnog svijeta. Bila je to velika pobjeda Titove Jugoslavije, iako će se kasnije rijetko spominjati, možda i zato što nitko nije htio pomišljati što bi se dogodilo da su velike boginje ušle u Europu preko neke druge zemlje, u kojoj ne postoji besplatna zdravstvena zaštita za sve građane, neke zemlje slobode i demokracije. Malo je vjerojatno da bi virus ostao impresioniran nekim savršenijim političkim sustavom od jugoslavenskoga, i da bi se okrenuo i otišao.

Tokom epidemije oboljelo je 175 osoba, a umrlo 35. I sve zato što je Ibrahim H. išao na hadž, sve zato što se Bogu molio kao musliman, sve zato što je u Bagdadu, mitskom, drevnom i lijepom Bagdadu, kojim je vladao general Hasan al Bakr, kupovao poklone za svoju obitelj. Da je Ibrahim H. bio pravovjerni komunist, koji je čvrsto zaključio da boga nema, ili da je barem bio katolik ili pravoslavac, i da je, kao svi normalni Jugoslaveni, djeci kupovao poklone u Trstu, ne bi bilo velikih boginja, ne bi bilo epidemije.

Koliko god bratstvo&jedinstvo Jugoslavenima bilo propisano kao lijek, i koliko god se zbog javno iskazanog zazora prema tuđoj naciji ili vjeri moglo završiti u zatvoru, ipak se na slučaj velike zaraze, koju je na Kosovo donio albanski musliman, gledalo s predrasudama, s potmulom mržnjom, i bez pretjeranog razumijevanja prema bližnjemu, s kojim bi, kako su nas učile i Partija i Crkva, trebao biti brat.

Trideset godina kasnije, tačnije – još jednu godinu više, dakle trideset i jednu nakon epidemije variole vere, putovao sam u Torino, na promociju knjige priča Mama Leone. Bio je februar, kao i u Ibrahimovom slučaju. Do Trsta sam putovao vlakom, a dalje sam nastavio sa svojom prevoditeljicom Ljiljanom Avirović. Kroz prozor sam gledao predjele za koje je, kao pripadnik Bosanske regimente u Austro-Ugarskoj carskoj i kraljevskoj vojsci, ratovao moj djed. Tu je i pao u talijansko zarobljeništvo. Držali su ga tri i pol godine, ali pričao je da mu je bilo lijepo. Naučio je jezik, stekao prijatelje za cijeli život, i nije morao ni o čemu brinuti. Godinu i pol po svršetku rata Talijani su ga zdravog i čitavog poslali kući u Bosnu. Tako je to nekada bilo sa zarobljenicima.

Čim smo stigli u Torino, istoga popodneva, javljeno je da sam među finalistima Nagrade Grinzane Cavour. Radovao sam se skupa s Ljiljanom, izljubili smo se od sreće, kao što se Slaveni obično ljube čim im je nešto po volji, a meni se učinilo kako sam s tom nagradom nekako postao stariji nego što sam još jutros bio. I to bukvalno stariji. Bio sam umoran od puta, boljele su me noge dok sam se penjao stepenicama do sobe, i već sam se s nostalgijom sjećao vremena kad sam mogao ustrčati na peti kat zgrade u kojoj sam u Zagrebu stanovao, a da se i ne zadišem. Hvatala me staračka bolećivost za još ranijim dobima, kada sam, bježeći pred srpskim snajperima, u Sarajevu svakodnevno pretrčavao most preko Miljacke, na putu prema redakciji. Bilo je i vremena kada me nikakvo putovanje nije moglo umoriti, a kamoli putovanje vlakom do Torina, i kada sam tri noći mogao piti i nespavati, i da se ne osjetim tako umornim kao kad su mi javili za Grinzane Cavour. Bože dragi, kako li se tek osjećaju nobelovci? Kako li je to kada si star kao Rabindranat Tagore, a divi ti se cijeli svijet?

Tog sam popodneva, u sobi luksuznoga torinskoga hotela, bio umoran i star kao Rabindranat Tagore. Jedino što me pomalo zbunjivalo, bilo je što sam još jučer trčao stepenicama do petoga kata, i ne bih se zadihao. Može li se tako ostariti u jednome danu? Vjerojatno može. Pisanje katkad jako troši čovjeka. Pogotovu pisanje fikcije. Uživiš se u lik penzionera kojega upravo ispisuješ, lik nekoga bosanskog Umberta D, nekoga osamdesetogodišnjaka koji samo što nije ispustio dušu, i toliko se uživiš da odjednom ostariš, i zauvijek ostaneš star. Pretpostavljao sam da se tako nešto lako može dogoditi dobrome piscu, a sve sam činio, i još uvijek činim, da budem dobar pisac.

Negdje oko četiri sklopio sam svoje umorne staračke oči.

Probudio sam se u pola šest, umorniji nego što sam bio, s kostoboljom i nekom čudnom kratkovidnošću, koje jutros nije bilo, pa sam se zaputio prema recepciji, gdje me je Ljiljana već čekala, da krenemo na večeru s talijanskim piscima i izdavačima. Za razliku od svoga djeda, ja na žalost nisam pao u talijansko zarobljeništvo, tako da bez Ljiljane mogu samo šutjeti s ljudima.

S godinama sam, izgleda, izgubio i apetit, iako se biftek s tartufima činio savršenim. Ali i hrana je, eto, ostala dijelom lijepe prošlosti, i sjećanja koje svakim trenutkom sve više blijedi. Bog je to dobro ugodio. Bog ili njegova posestrima, naša majka Priroda. Jedno od njih dvoje uredili su tako da čovjek kako stari počinje gubiti razloge za život. Napuštaju ga, jedno za drugim, sva životna zadovoljstva, više mu se ne jede i ne pije, izgubio je spolnu želju, ne uživa u ljepotama svijeta, svejedno mu je da li je u Torinu ili je u zatvorskoj ćeliji, i samo šuti, umorno se smješka, i čeka trenutak kada će i ovome biti kraj. Jednom, kada ga napusti posljednja radost, umrijet će miran, i pomiren.

Šutio sam i gledao Talijane oko sebe. Oni su se smijali puni energije i životnoga elana. Brbljali su bez prestanka, a ja sam ih samo gledao, i čudio im se kako tako mogu. Biološki gledano, svi su bili stariji od mene. Ali ja sam bio stariji i umorniji nego što je to Sandro Pertini ikada mogao biti. A za talijanske prilike Sandro Pertini bio je najstariji čovjek kojega se uopće i može zamisliti.

Tokom večere palo mi je na pamet kako Talijani zbog nekoga kulturološkog nedostatka nisu svjesni vlastite starosti.

Jedva sam se dovukao do hotelske sobe. Triput sam se morao odmarati dok sam se penjao uz stepenice, i još jednom dok sam išao niz hodnik.

– O Isuse Bože, o majko mila, o Isuse Bože, o majko mila…- mantrao sam i ponavljao kao i uvijek kad mi je teško.

Jedva sam se skinuo, i svalio se na postelju. Ruka mi je pala preko golog trbuha, na kojem sam, odjednom, napipao nešto čudno. Mjehurić s providnom tekućinom, sličan onome kakav je, trideset jednu godinu ranije, na sebi pronašao i Ibrahim H. Nisam se zabrinuo. Bit će da je to neka alergija. Recimo, na talijansku prašinu, koja je drukčija od naše slavenske prašine.

Kada sam se pola sata kasnije probudio, lice mi je gorjelo. Kao da su ga mali Amerikanci u malim helikopterima, ne većim od kućne muhe, u međuvremenu polijevali nekim svojim malim napalmom. Otišao sam do kupaonice i upalio svjetlo. Uplašio sam se kada sam vidio onoga u ogledalu. Lice mu je bilo prekriveno ružnim crvenim plikovima, od kojih su neki bili ispunjeni prozirnom tekućinom, a drugi su se samo prijeteći crvenili. Onako čupav i bradat izgledao sam kao teško bolesni Arapin. Kao bombaš samoubojica koji se razbolio noć prije nego što će se opasati eksplozivom i skupa s kojom desetinom Torineza i torinskih turista poći u nebo. Samo su moje svijetle, plave oči remetile taj osnovni dojam o kulturnoj, vjerskoj i civilizacijskoj transformaciji do koje je došlo iz još, do tada, meni nepoznatih razloga. Ali ima i plavookih Arapa.

Nazvao sam Ljiljanu u susjednu sobu i rekao joj da imam vodene kozice. Imam varicelle. Kako znaš, pitala je. Pa eto, znam. Da variola vera nije istrijebljena, i praktično iščezla kao bolest, vjerojatno bih posumnjao kako se radi o velikim boginjama. Baš godinu ili dvije ranije pročitao sam na zadnjoj stranici novina, u rubrici s bizarnim vijestima, kako se znanstvenici dvoume treba li usmrtiti posljednje preživjele nakupine virusa, pohranjene u sefu nekoga ruskog laboratorija. Ako ubiju te primjerke, vrlo je vjerojatno da će jedna živa vrsta, jedan Božji stvor, biti potpuno istrijebljen. Je li moralno ubiti virus variole vere, čak i ako znamo da mu je jedina svrha u prirodi da ubija nas?

Ljiljana je došla u moju sobu i nije mogla sakriti zaprepaštenje kad me vidjela. Između dvoje ljudi nema veće barijere od one koju stvara bolest. I to jako zarazna bolest, kao što su varicelle. Možda se i nismo trebali poljubiti. Nagrada nije toga vrijedna. Ljudi bi se smjeli ljubiti, samo ako su spremni zajedno poći u smrt.

Za razliku od Ibrahima H mene je pogodio izrazito buran oblik bolesti. Sa svakom je minutom moje tijelo bilo prekriveno sa sve više plikova. Poput vedroga ljetnog neba koje, kako noć pada, biva sve zvjezdanije. Ljiljana je predložila da zove doktora. Predao sam se, i legao u postelju, skršen i slomljen, oslobođen svakoga stida, što će me uskoro pregledati stranac u stranome gradu. Moj tata je liječnik, uvijek sam zbog te činjenice imao povlašten položaj kada se razbolim, ali u Italiji, u Torinu, koju tisuću kilometara daleko od mjesta na kojem me prepoznaju, to prestaje biti važno.

Sat i pol kasnije u sobu je ušao muškarac koji je od glave do pete bio u zelenom gumenom odijelu. Na licu mu je bila kirurška maska, ali je djelovao nekako prljavo, baš kao da je krenuo čistiti septičku jamu. Počeo je vikati, najprije na mene, a onda i na Ljiljanu, ali bilo mi je svejedno. Potom me je dodirivao svojim gumenim prstima, pretraživao mi limfne čvorove, a onda ponovo vikao. Izmjerio mi je krvni tlak: 130/80. Puls: 95. Temperatura: 37,6. Sve je to upisao u nekakav formular, za rastanak se još izvikao, i otišao.

Rekao je da imam varicelle, da neću umrijeti, i da se mogu vratiti u svoju zemlju, u Hrvatsku ili u Bosnu, tamo gdje mi je volja. Bio je neugodan i nepristojan, kao oni ljudi koji pomažu beskućnicima samo zato što su za taj posao plaćeni, pa se osjećaju poniženim, jer im država nije dala neki ljepši posao. Taj torinski liječnik sasvim sigurno nije sanjao o tome da bude javni i komunalni liječnik, nije upisao medicinu da bi osluškivao škripava pluća bolesne balkanske cigančadi, koja umire po ulicama grada. Iz njegove perspektive ja sam samo još jedan od takvih, koji je samo igrom slučaja, koji njega i ne treba zanimati, umjesto ispod kakvoga mosta, noćio u dobrom hotelu. Moja je bolest, kao i svaka bolest pristigla s Istoka, bila neugodna i prljava. Naravno, varicelle postoje i u Italiji, svakoga proljeća od te se bolesti razbolijevaju i torinska djeca, pa iako su s medicinskog stanovišta moje varicelle iste kao i njihove, ipak neka razlika postoji. I virusi se, kao i ljudi, razlikuju po mjestu iz kojega su potekli. Čisto intuitivno, torinski bi liječnik radije imao posla s američkim, nego primjerice s albanskim varicellama. Po tome je on neobično sličan ljudima među kojima živim. Sličan je onima koji su u sebi i ispotiha osuđivali Ibrahima H, jer je u Jugoslaviju iz Bagdada donio velike boginje.

Noć je bila teška i vrela. Stajao sam uz prozor i gledao na ulicu. Ispod stabla kestena stajala je ulična lampa. Pod njom bio je parkiran žuti mercedes. Pločnikom iza lampe išli su ljudi. Zagrljeni parovi, poslovni ljudi u odijelima. Zašto tako kasno po Torinu hodaju poslovni ljudi u odijelima? I gdje su im kaputi? Tamo, s one strane Jadranskoga mora, tamo gdje bih sad i ja trebao biti, ljudi su puno osjetljiviji na hladnoću. Čim malo zazimi, oni za svaki slučaj navlače kapute. To je razlika između bogatih i siromašnih. Prvima nije problem da se malo i smrzavaju, dok je drugima zima jedan od oblika osobnoga siromaštva. Čak se i bogati među siromašnima ogrću kaputima, kao što se, vjerojatno, siromašni Torinezi, ugledajući se na one bogatije, spremno smrzavaju u odijelima.

Satima sam promatrao taj jedan prozorski kadar, sa stablom kestena, uličnom svjetiljkom, žutim mercedesom i ljudima koji prolaze. To će mi ostati  najupečatljivija slika Torina. Sve što ću vidjeti u kasnijim posjetama tome gradu bit će neusporedivo s tim noćnim prizorom, u kojem sam bio tužni i bolesni Arapin, koji utjehu ne nalazi ni u Bogu.

Ujutro je Ljiljana vukla i svoje i moje torbe po torinskome željezničkom kolodvoru, i otkazivala promocije na koje zbog bolesti neću otići. Otkazala je i intervju koji sam trebao dati za vatikanski radio. Novinar je obećao da će se na važnome mjestu pomoliti za moje zdravlje. Nasmijao sam se, i bilo mi je drago. Ljudi u bolesti lako postaju fanatici. Zdravom mi vatikanska molitva ne bi baš previše značila.

U vlaku je bila strašna gužva. Koliko je Italija velika i naseljena zemlja može se vidjeti samo u talijanskim vlakovima. Skoro uvijek su prepuni, narod kulja sa svih strana, baš kao na tržnici u Bagdadu, a ja bolestan i umoran ljuljam se uz rukohvat, ravnodušan prema činjenici da se moj dah miješa s dahom svakoga tko se pokraj mene pokušava provući do sljedećega vagona. Ne upozoravam ljude na svoju bolest, i ne mislim da je to grijeh. Tko zna koliko sam ih u tom vlaku zarazio. Možda nijednoga, a možda i deset. Po načinu prenošenja i zaraznosti varicelle se ne razlikuju od variole vere.

Kasnije mi je Ljiljana našla mjesto. Sjedio sam preko puta mlade žene, koja je na krilu držala crni rokovnik, i u njega zapisivala neke formule. Možda je išla na fakultet, polagati ispit. Kasnije je na njezino mjesto sjela plavokosa trudnica. Pogledala me je, a ja sam spustio pogled. Ako je pomislila da su to na mome licu akne, mladalački prištevi, ili neka neobična autoimuna bolest, jedna od onih koje napadaju samo strance iz dalekih zemalja, tada je sve u redu. Ali ako je prepoznala što mi je, tada je između nas mogla biti samo ona strašna i neljudska mržnja, kojom ljudi mrze pripadnike drugih vjera i rasa, ljude koji s Istoka donose te strašne smrtonosne bolesti. Moja je bolest, baš kao i variola vera, bila smrtonosna za njezin plod.

U Veneciji smo mijenjali vlak. Osjećao sam se sve bolesnije, i pokušavao sam zamisliti trenutak kada ću se dočepati postelje. Tamo gdje me je vodilo moje dugo putovanje, u Zagrebu, čekala me je djevojka, s kojom sam, nakon nekoliko godina zajedničkoga života, upravo okončavao vezu. Između nas nije više bilo ničega, niti sam se mogao sjetiti vremena kada je nešto postojalo. Neke se stvari u životu brzo zaborave. Nosio sam bolest, koja me je svega obuzimala, i ništa osim nje više nije bilo uz mene, a išao sam na mjesto gdje me je, bolesnoga, dočekivala pustoš i tuđina kojom zrače poprišta razvedenih brakova. Skoro da i nema većega inozemstva od stana koji si dijelio s nekim s kime više nisi. Samo je to mjesto za mene bilo udaljenije od Torina. Bio sam Arapin, bio sam Saracen, Ibrahim H, duboko u kršćanskome svijetu.

Starost je doba kada u tegobi
Gotovo svakoj čeka te Gobi.

Mada sam opet čuo iz djetinjstva zebe:
Znak da na noge napokon sam stao.
Opet sanjao anđele sa šiptarskim kapama.
Čak ću možda opet svijet da zavolim?
Mada to mora itekako da boli:
Kako mogu bez tebe?
A mogu. Jer više nikakvom ne nadam se slomu.

Često čak divno usamljen sam kao
Da sam ponovo u staromu domu
Našem u Papama
Koga odavno nema.

No vaseljena više nije nijema.
I kazuje davni glas mi zebin
Da mogu čak misliti o netebi i nesebi
Pa i do svjetskog smaka dobaciti:
Mi, stvorenja koja je trebalo pobaciti,
I u kojima više nije
Ni grama pameti
Isjekosmo drveće na svoj planeti
I sve je manje onih banknota
Zelenih što su držale svijet
Podalje od bankrota.

*

U mladosti, činilo mi se, mila
Pogotovo kad listale su hvoje,
Da bi čak cijela Rusija bila
Preuska za nas dvoje.

Vaseljena bješe mirisna ko krevet davni
Za nas mladence na Jahorini
Nad kojim sada se čuju tavni
Akordi Korini*.

No u ništavilu, nas će dvoje,
Izvan spokoja svih i buna
Ležati, svatko blažen triždi.

Možda će vjetar na grobu nam
Poneki moj stih da otpoje
Ili u jesen da odzviždi.

*

Ovo nije groblje nego greblje
Ovdje narod leži davno istrijebljen

I ne moram čekati smrtnu turu
Da shvatim: i ja sam dinosaurus.

*

Ovaj svijet naprosto sljuhnuo se.
Dosadne mi čak minđe sa minđušama
Nalik na kaplje rose.
Svejedno jesu li bez ili sa dušama.

Šta bi od onog iz mladošti đide?
Sad mi svejedno je li to tunel Svetog Roka
Il onaj ispod šlafroka
Đine Lolobriđide.

Mada ta misao bolna kao nož je:
Nikad više u žensko međunožje.

*

Čak me odavno ne spopada muka,
Kao nekad, i to muka do neba,
Od uvjerenja vajkadašnjeg u meni
(Ne, nego u njemu, u stvari)
Koje je sada čvrsto kao ruka
Tiitnu šafetu što stišće:
Bićemo zaboravljeni
Brže no lanjsko lišće,
Što reče slijepac u zemana starih.
Jer tako i treba.

*

Jeste, loše mi je i unutra i van,
“A jevanđelist Ivan?
Nisi valjda i na njega kivan?”
Pita me Gospod, izvaljen na divan
Od kedra po koji je skoknuo na Livan.
“Nisam. Jer njegov o logosu divan
Zbilja je divan. I prekodivan
Kada je u crkvi pivan”.

*

A može biti, nikada sjeno,
Već zauvijek moja ženo,
Ovo nije samoća, već neka vrst ropstva kanskog
Iz kojeg se otimam zalud. A to ring i jest
Gdje svaki dan odboksujem s prvakom svijeta –
Sarajevo što zaudara na uvijače
Vojničke, toliko je od moje prikaze jače
I, odavno, mnogi dosti
Nisu mi bili gosti –
Mada meni, u licu posve unakaženom,
Pokašto, čini se, lakne, ko da cvijetak
Iz djetinjstva sam udahnuo, od Lotaringije:
Riječ koju još od mladosti
Pamtim iz Miloša Crnjanskog.

<13.2. 2017.>

*Kora – Persefona, kraljica Hada u grčkoj mitologiji. No kora je i afričko glazbalo.

 Mali sajam knjiga u Francuskoj, među prvima na koji sam pozvan kao pisac. Nisam poznavao ljude i nisam zapodijevao razgovor. Uvečer u hotelu muškarac sijede kose, sva još na broju, sjedio je na klupici pred klavijaturom klavira i svirao, možda Chopina. Pio je nešto žestoko i plakao bez jecaja. Priđoh mu, reče mi svoje ime, igra riječi kojom ću jedva jedvice ovladati — Predrag Matvejević. Rodio se u Mostaru. Koje li podudarnosti: tih devedesetih godina često sam odlazio u Mostar, njegov istočni dio, muslimanski, s onu stranu rijeke.

Izbivao je dugo već, stizale su mu tužne vijesti. Moje su bile svježe i gore. Razorena bolnica u kojoj su šivane rane od granata, bez anestezije, pri svjetlu svijeće, u podrumu, ostavljajući gelere u tijelima. Jedan doktor volonter iz Beograda, izvodio je čuda znojeći se.

Znao je da više nema njegova bijelog kamenog mosta sa kojeg je u djetinjstvu skakao. Bolje je što smo se sreli sada: ne bih se bacio sa tih petnaest metara u zelenu pjenu Neretve.

Tako sam upoznao Predraga Matvejevića i suprugu mu Miru. Mnogu smo večer proveli zajedno, svaka je bila ugodna.

U Sarajevu, nakon opsade, popeli smo se uzbrdo jedne ljetne večeri na piće. Bio je tamo Izet Sarajlić, bio je i Ante Zemljar, pjevali su s Predragom na talijanskom:

Non ti potrò scordare piemontesina bella
tu sei la sola stella che brillerà per me.

Izet ju je naučio od talijanskoga vojnika, okupatora. Ante od druga na prisilnom radu na Golom otoku. Domaćin je, da bi zatvorio, sačekao da glasovima ponestane pjesme. Pjesme miješaju kulture, pa tako i jela. Predrag se dugo bavio kruhom, njegova jedna velika knjiga bavi se time. Volio je kruh, tražio ga je kao posjetnicu grada koji bi sreo prvi put. Meni je draže okusiti mu vodu na zdencu.

Bili smo prijatelji. On ih je imao mnogo, ja ne. Zato se vidi da golem je komad koji je nestao na toj slagalici licâ koja se prazni.

Preveo Tvrtko Klarić

U ljeto 1969. doselili smo se na Sepetarevac. Ulica se zvala Miladina Radojevića, ali još uvijek su je svi taksisti znali po njezinom starom imenu. Ulica koja je tekla usporedno sa Sepetarevcem zvala se Ahmeta Fetahagića, ali taksisti su je znali kao Kevrin potok. Obje su kretale uzbrdo od Mejtaša, platoa na kojem je rastao jedan divovski prastari jablan, pokraj kojega je bila stanica za lož ulje. Dvadesetak godina kasnije jablan će se osušiti, otrovan naftom koja je curila iz podzemnog rezervara. Nekad je na Mejtašu bila džamija, a pokraj nje mezarje, ali srušena je još prije Drugog svjetskog rata. Na njezinom mjestu sagrađena je zgrada u čijem je prizemlju već tada, ljeta 1969, bila samoposluga. U dnu ulice, tamo gdje ona izbija na Mejtaš, Sepetarevac se susreće s Ulicom Ivana Cankara, koju su i taksisti zvali njezinim službenim imenom. Na samom uglu, prije nego što će čovjek s mejtaške ravnine krenuti uzbrdo, uz Sepetarevac, ili će poći desno, ulicom Ivana Cankara, prema samostanu časnih sestara i Osnovnoj školi Silvije Strahimir Kranjčević, stajao je, a stoji i danas, drveni električni stup.

U ono vrijeme na Mejtašu nije bilo taksi stajališta, automobila je općenito bilo malo i svijet je, barem tim dijelom Sarajeva, puno više i češće išao pješke. Mlađi su žurili, a starci su napredovali korak po korak, onako penzionerski, pa bi pred onaj veliki uspon uz Sepetarevac uvijek zastali tačno kod drvenog stupa. Neki su vadili naočale iz džepa, stavljali ih na nos i dvije-tri minute čitali. Ako bi se u istome času pokraj električnog stupa našla dvojica-trojica njih, tiho bi razmijenili pokoju riječ u vezi toga što čitaju. Učinili bi to i ako se nisu ni poznavali, a onda bi jedan mimo drugoga kretali uzbrdo. Do vrha brda, koji je jako daleko te im se svakome dugo penjati, do kuće, stolice, fotelje ili sećije na kojoj će otpočinuti, ti  ljudi mislili su o smrti. Na rastanku nisu imali potrebe osvrtati se jedan za drugim, jer se pred onim stupom ne bi pravo ni upoznali. Misao koja ih je vodila bila je posve osobna i nije se mogla dijeliti s drugim.

Otkako smo se doselili na Sepetarevac, na tom drvenom stupu u dnu naše ulice pribadačama su bile pričvršćene osmrtnice. Teško da je prošao koji dan, a da bi stup osvanuo i omrknuo gol i prazan. Umiralo se svih tih godina udarnički i po redu, a počesto i mimo reda. One koji su otišli mimo reda obrubljivali su plavim okvirom. Uz njih bi se pokraj stupa duže odstajalo, čak i ako se ne bi znalo tko su, pa bi se upitalo prvoga koji naiđe od čega je, nesretnik ili nesretnica, tako mlad i tako mlada, preko svakoga reda, pod zemlju pošao ili pošla. Ljudima se razigra mašta pred smrću mladoga bića, pa bi se raspitivali gdje se tačno dogodila saobraćajna nesreća, na putu prema Palama ili prema Semizovcu, tamo ima strašnih okuka, pa treba paziti, i je li poginuli mladić bio kriv, ili je krivac onaj drugi što je ostao živ i za čiji život se bore doktori u koševskoj bolnici.

A ako bi se uz električni stup čulo da je mladić umro od raka, tada bi starci – onako slobodno i neopterećeno – opipavali vlastite kvržice na vratu ili bi spominjali kako je nekoga poznatog, onoga koji će uskoro doći na stup, isto tako samo otvorilo i zatvorilo.

Ako je smrt išla po redu, a obično i jest, na stupu su se izmjenjivale zelene i crne smrtovnice. Katkad ih je bilo više, jedna ispod druge, pa bi se naizmjence, po islamskome i po jednom od dva kršćanska vjerovanja, čitala preporuka Nebesima, te poziv komšijama i prijateljima da se okupe na posljednjem ispraćaju. Na crnim smrtovnicama izmjenjivali su se križ, krst i zvijezda petokraka. Zvijezda je ponekad bivala crvena, ponekad crna. Ispod nje je počesto stajalo ime s titulom: nosilac partizanske spomenice. To je bila osnovna plemenitaška titula socijalističkoga sistema.

Većina smrtovnica imala je sliku pokojnika ili rahmetlije. Ako ga ne bi prepoznali po imenu, ljudi bi se pred uspon uz Sepetarevac zagledali u to lice, zavirivali mu u oči, i naravno da im je bio poznat čak i ako ga nisu prepoznali. Sarajevo je početkom sedamdesetih bilo mali grad, što će do kraja svoje povijesti i ostati, pa se svatko sa svakim morao ponekad sresti, a kako su se ljudi gledali u glave puno više nego što se gledaju danas i kretali su se sporije nego što se kreću danas, tako je svatko svakome morao biti makar malo poznat. Osim toga, nisu se na taj drveni stup vješale obavijesti o svim sarajevskim smrtima, nego samo o onim obližnjim.

Ali svejedno, nije rijetkost bila vidjeti penzionera s kišobranom, kako stoji ispred stupa, pa se sve više primiče fotografiji na osmrtnici, kratkovido zuri u pokojnika, samo što im se nosovi nisu dodirnuli. Nije da ga on ne vidi, nego mu se čini kako će ga prepoznati ako mu se još samo malo prikuči, kako će mu njegovo ime i zanimanje izroniti iz sjećanja i kako će ga tada preliti val tuge zbog poznanikove smrti. Ljudi vole tugovati za mrtvima koji im i nisu bili naročito bliski, pa zato vazda i žure da saznaju tko je sve jučer umro. Zbog tog užitka u žalovanju novine su se i čitale od zadnje stranice.

Ne znam kada sam počeo zastajati pokraj drvenog stupa na uglu Sepetarevca i Ivana Cankara, i čitati osmrtnice. Bilo je to prije nego što sam završio osnovnu školu. Već su se na tom drvenom stupu našla i imena nekih mojih bližnjih, crne i plave obavijesti, pokraj kojih je pred usponom zastajao svijet. Već smo i mi svojim mrtvima doprinijeli zajedničkom odmorištu, i tako je više nego bilo čim drugim potvrđeno da smo tu na svome i sa svojima, i da je tu negdje i naš dom. Možda sam iz tog razloga i iz te potrebe da se osjećam dijelom svijeta koji pribadačama svoje mrtve raspinje na drveni stup, počeo čitati te osmrtnice. U krajnjoj liniji, tek nas smrt čini dijelom neke zajednice. Ona je prvi siguran korak iz posvemašnje društvene samoće i čovjekovog manjinstva.

Tek se u ratu, nekoliko mjeseci nakon početka opsade, počelo događati da stup danima ostane gol. To je neobično, jer se umiralo više nego ranije i jer je smrt ljudima postala bliža i prirodnija. Obavijesti su, međutim, izostajale jer su postojali problemi sa štamparijom ili s papirom. Zapravo ne, u tom je vremenu osmrtnica bilo neusporedivo manje nego smrti, jer su silom prilika bili ukinuti oni ceremonijali koji u normalna doba prate ljudski nestanak. Između ostaloga, više nije bilo penzionera koji bi zastajali pokraj drvenoga stupa i raspravljali o tome jesu li pokojnika poznavali. I više nisu imali razloga da opipavaju kvržicu na vratu.

Novine su tih ratnih dana, mjeseci i godina bile pune izvještaja o neprijateljskom pamu i patu, koji su dejstvovali po sprovodima i dženazama. Po žalobnim povorkama padale su granate i mine svih kalibara. Iako su svaka mirnodopska gesta, svaki čin ljudske normalnosti i običnosti, bili važan artiljerijski i pješadijski cilj neprijateljske vojske, ipak se ni po čemu nije pucalo s takvom kosmičkom nužnošću kao po sprovodima. Činili su to zato što je tuđa smrt mjesto naše sabranosti, ali i društvenosti. Sudjelovanje u nečijem ispraćaju uvijek je znak pripadanja i ljudskoga zajedništva. Na sprovode se može gledati i s nostalgijom, nakon što iz tko zna kojega razloga budeš isključen iz ceremonijala. A nostalgija je do danas ostala prilično podcijenjenim razlogom za zločin. U Bosni se najstrasnije ubijalo iz nostalgije za vremenom kada smo bili braća, jedni drugima išli na božiće i bajrame, jedni druge ispraćali na sprovodima i dženazama.

S ratom je zauvijek raznesena naša vjera u životni red. U to da je čovjekovo da se rodi, krene u školu, pa na fakultet, da ide u vojsku i da se zaposli, a onda, četrdesetak godina kasnije, sa cvijećem i zlatnim satom bude ispraćen u penziju. Rat nam je utuvio u glavu da nikakvoga reda nema, da sve ide napreskok i samo je pitanje koliko sreće imaš u životu. Ali čak ni ako si jako sretan, neće ti se dogoditi da živiš po redu i rasporedu života, onako kako se živjelo nekad.

U ono vrijeme dok se još vjerovalo u red, dok bih gledao osmrtnice na tom drvenom stupu, pomišljao sam da će tu jednoga dana biti ispisano i moje ime. Nije mi ta misao bila niti najmanje draga, jeza me je hvatala od nje, ničega romantičnog nije tu bilo, barem se u tom času tako činilo, ali kakva god ta misao bila i odakle god stizala, ona je svjedočila vjeru u red, te u ono što se prosto narodski zove zavičajem. Mislio sam da će na Mejtašu biti moj početak, sredina i kraj. I drveni stup pokraj kojega zastaju ljudi.

Nakon što sam se preselio u drugi grad i drugu zemlju pokraj stupa na mjestu gdje se sastaju Sepetarevac i Ulica Ivana Cankara počeo sam prolaziti u razmacima od po nekoliko mjeseci. Na osmrtnicama je bivalo sve manje znanih imena. Umiralo se po drevnome redu i u skladu sa statistikama, najviše starci, potom oni srednjih godina, pa mladi, ali te ljude više nisam poznavao. Bio je to najtačniji znak da polako postajem stranac. Smrt na drvenom stupu ni u kojem pogledu više nije bila moja smrt. Na neki način to je dobro i utješno, jer čovjek prestaje strepiti za druge, brinuti se za komšiluk i žaliti tuđe žalosti, ali je loše što se na takav način gubi zavičaj.

Kada listam zadnje stranice Oslobođenja i Avaza, što još uvijek činim, kao da prelistavam vlastitu prošlost. Puno su češće godišnjice nekih dragih i već skoro zaboravljenih ljudi, nego što je novih pokojnika i rahmetlija. Naravno, govorim samo o znancima, nikako o prijateljima i bližnjima. O njihovim životima i smrtima ne razmišlja se kroz statistiku predzadnjih novinskih stranica.

U Zagrebu se nikada nisam naučio gledati tko je umro. Ni u novinama, ni po uličnim osmrtnicama. O smrtima koje bi meni mogle biti važne obavijeste me prijatelji ili o njima čujem na televiziji ili na radiju. Ali nema tog drvenog stupa pokraj kojega bih se zaustavio, niti tih lica u koje bi se zagledao, provjeravajući jesu li mi poznata. Kada se preseliš, nužno nešto gubiš. Ono što si imao u jednome gradu, u drugome nikada nećeš naći. Život na drugome mjestu obično je ljepši i  mirniji, pogotovu nakon što te prođe svrab nostalgije, ali u tuđini više nema smrti. Zapravo, svaka smrt koja te tamo stigne je previše osobna i bliska.

Jesenas sam nakon dugo vremena zastao pred drvenim stupom, dugo čitao šta piše na osmrtnici, a onda polako, penzionerski, nogu pred nogu, penjao se uz Sepetarevac i posve prisno razmišljao o jednom zemaljskom ičšeznuću. Pritom, nije me iznenadilo ime čovjeka koji je otišao. Za tu smrt još jučer sam saznao, dok sam se vozio taksijem od Baščaršije. Onako iznebuha, bez uvoda i objašnjenja, mladi taksist mi je, nadglasavajući se s pojačanim radijom, rekao da je umro Safet Isović. Neobičan je bio ton i način na koji je izgovarao tu vijest. Kao da mi je rekao kako su iz hidrometeorološkog zavoda javili da bi sutra mogao pasti veliki snijeg ili kao da me obavještava o katastrofalnom potresu u centralnom Meksiku, u kojem je izginulo sto tisuća ljudi. Ta vijest, onakva kakvom ju je on mislio i osjećao, nije bila ni u kakvoj vezi s time da je na njegovome preglasnom radiju upravo na sav glas pjevao Kemal Malovčić. Vijest o smrti Safeta Isovića, onakva kakvom ju je prikazao taksist, istovremeno se činila objektivno važnom, ali od njega i od našega današnjeg života, sasvim dalekom. Toliko dalekom da zbog nje nije trebalo utišati radio s kojega je moderni pjevač prizivao munje i gromove na svoju nevjernu ljubav.

Tog popodneva i večeri, te sljedećega jutra, na radiju, televiziji i u novinama slušao sam i čitao kako se ta smrt tumači propuštena kroz filtere narastajuće nacionalne svijesti. Safetovo ime izgovaralo se uz pomoć prigodnih parabola i hiperbola, naučenih još u vrijeme kada su nas javnom umiranju učili Kardelj i Tito, tako da se teško iz tih vijesti moglo barem i naslutiti da je taj čovjek ikada ikome išta značio i da je bio išta više od političke etikete. Zapravo, pretjerivalo se, klicalo i uzvikivalo njegovoj smrti da mi se učinilo kako nema bitne razlike između mladoga taksiste koji se nadvikivao s Kemalom Malovčićem i onih koji su smrt opjevavali u javnim glasilima. Samo ne znam s kime su se oni nadglasavali, ako se već nije radilo o prostom i banalnom nadglasavanju s drugim nacionalnim svijestima. Ili s onim što se na televiziji, radiju i u novinama misli da nacionalna svijest treba biti.

I tako sam s iznenađenjem i s nekom živom tugom stao pokraj drvenog stupa i čitajući osmrtnicu odavao počast Safetu Isoviću. Bio sam iznenađen time što je na Mejtašu, iza leđa taksistima koji su igrali šah, pribadačama bila u drvo utisnuta vijest o njegovoj smrti. Palcem se ljudima govori o smrti, jer se palcem utiskuje špenadla, koja u drvu ostaje još dugo pošto osmrtnicu skinu, i onda hrđa na kiši i vjetru, pa kada je vidiš, više i ne znaš za čiju je smrt u drvo prikovana. Safet Isović živio je daleko od Mejtaša, tamo na Koševu, i već je po tome bilo neobično da se njegova zeleno obrubljena osmrtnica nađe na tom drvenom stupu. A drugo, Safet je bio veliki pjevač i čudo je da za takvoga osmrtnice i ima. One obične, za male ljude, zelenim obrubljene, koju je nečiji palac zakivao u drvo.

Bilo je lijepo vidjeti ga tu. Makar na čas, makar onoliko koliko mi je trebalo da se uspnem do vrha Sepetarevca, misleći o njegovome odlasku. Značilo je to vratiti se u zavičaj, u svoj grad i na Mejtaš, onakav kakav mi je nekada bio i kakav je bio ljudima koji su prije dvadesetak godina zastajali pokraj drvenoga stupa, da vide tko je umro i provjere jesu li ga poznavali. Tog je dana, samo tog trenutka, na mjestu gdje se susreću Sepetarevac i Ivana Cankara, Safet Isović umro za sve nas. Kao susjed iz nekoga prethodnog vremena, u kojemu smo još uvijek imali susjede. Taj naš drveni stup bio je daleko od svakoga nacionalnog buđenja i preporoda, od ovoga i onoga narodnog imena. Smrt je pripadala svakome tko je rahmetliju i pokojnika poznavao, i to je zbog njegovoga odlaska osjećao nekakav gubitak, ili se barem predavao onom čudnom ljudskom užitku u vlastitome tugovanju.

Dobro je učinio onaj tko je njegovu osmrtnicu prikovao na taj stup, premda je sasvim malo vjerojatno da je imao namjere kakve mu pripisujem. Dobro je učinio, jer je na takav način smrt Safeta Isovića vratio u prošlost, kada se dostojanstvenije umiralo i kada je, ruku na srce, liku i djelu Isovićevu bilo primjerenije umirati. Naime, nije on bio pjevač svejedno kojega i čijega nacionalnog buđenja, još manje pjevač neke zatvorene, na mržnju spremne i klaustrofobične čaršije, koja ima jedne kriterije za sebe i svoje unutarnje razumijevanje stvari i stvarnosti, a druge za ostatak svijeta, čaršije koja je s ove strane malte izrazito neraspoložena prema drugima i drukčijima, koja je spremna na podsmijeh, vrijeđanje i omalovažavanje manjina ili komšija s druge strane brda, ali čaršije koja pred strancima i prema vani samu sebe do odvratnosti hvali nekom apstraktnom i umišljenom multikulturalnošću. Nije Safet Isović bio pjevač tog novog Sarajeva, u kojemu su multikulturalne uglavnom fasade i groblja, te pljuvačke rubrike u pokojem slobodnom bošnjačkom tjedniku. Bio je on pjevač puno šireg prostora, u povijesnom, geografskom, duhovnom i kulturnom smislu, koji se prostirao tamo gdje živjehu Južni Slaveni, skupa s onih nekoliko neslavenskih narodnosti. Kažem – prostirao, jer je Isovićeva veličina, kao i veličina većine onoga što je ikada u nas bilo veliko, u nekoj neumitno prošloj prošlosti, koja temporalno i kalendarski nije tako daleka, minula je prije kojih desetak bajrama, ali nam je suštinski dalja nego što nam je brat rođeni. Onaj brat koji je u međuvremenu postao din dušmanin, neprijatelj čije ime izgovaramo samo kao uvredu, a pravo na nacionalnu pripadnost mu odričemo s istom vrstom slijepe strasti s kojom svoju prenaglašavamo. Onaj brat za kojega ćemo reći da je katolik ili pravoslavac, a kad on za sebe kaže da je Hrvat ili Srbin, podsmjehivat ćemo mu se puni pizme i bijesa, pa ćemo – u skladu  sa sarajevskim izvrtanjem onoga što je rečeno – tvrditi kako je taj naš brat upravo priznao da je ustaša ili četnik.

Safet Isović bio je velik dok se slušao iz plastičnih japanskih tranzistora, i dok se njegov glas jedva probijao kroz šumu elektronskih valova. Njega se nije slušalo kroz Bang&Olufsen ili kroz neke druge uređaje koji odsvirani i otpjevani ton čine savršenijim od instrumenta ili glasa koji ga je proizveo. Njegovi albumi nikada nisu remasterirani, niti je kvaliteti njegovih pjesama išta doprinio razvoj digitalne tehnologije. Svejedno je jesu li ga snimali šezdeset i neke ili devedeset i neke. Možda bi Safet Isović najbolje i najtačnije zvučao da su ga snimali kao Beniamina Giglija u tridesetim i četrdesetim godinama, pa da mu se glas čuje iz onih mitskih daljina, kada se stvarna veličina i izuzetnost nekoga glasa mogla samo naslućivati. Kakva bi to samo bila dženaza, kakav veličanstveni ispraćaj i kakva narodna tuga da je takav pjevač kakav je bio Safet Isović umro trideset i neke. Ili barem da je umro 1971, u vrijeme Pjesme ljeta, one čudne estradno-muzičke manifestacije na kojoj su se pjevači svih fela, i narodni i zabavni, nadmetali u pjevanju, pa da se čuje koji je bolji. On je bio od onih koji su vazda bili bolji. Njegova smrt tada bi se čula dokle god je onih koji su slušali njegovu pjesmu i razumjeli njegov jezik.

Veći dio svoje sretnije prošlosti, one koju je doživjela i naša generacija, Bosna i Hercegovina je za ostatak Jugoslavije u kulturnome smislu bila ništa ili skoro ništa. Bosanski bi se pisci proslavili tek nakon što bi ih iz Bosne potjeralo, a sva bosanska umjetnost svodila se na ljupke i oku privlačne dekoracije, koje su okcidentalnu publiku asocirale na Priče iz 1001 noći. Iz bosanske je perspektive okcident bio i na zapadu i na istoku, a najzapadnije je bio Beograd, to mjesto kolektivne čežnje svih sarajevskih kulturnih radnika a i običnih čaršijanera, s naglaskom na raju iz Centralnog komiteta, koji se do dana današnjega nisu pomirili s tim da im je zemlju iz Beograda napalo, da je Srebrenicu iz Beograda pobilo i da je Sarajevo iz Beograda opsađivalo, pa svakodnevno traže i nalaze načina da stvari nekako poravne i podšišaju, te da i Zagreb bude barem jednako kriv. A čim je Zagreb jednako kriv, onda će biti i krivlji, jer Zagreb Sarajlijama nije onako burazerski šarmantan i svjetski, nije onako londonski i njujorški velik i slavan, kao što im je Beograd. E, pa dakle, u tom Beogradu, koji je bio i ostao mjera stvari, Sarajevo je bilo tek jedna skromna vinjetica za Šahrijara i Šeherezadu, a ne mjesto ljudi koji bi mogli ponešto otpjevati ili napisati. Ako bi kome i bilo priznato umijeće i veličina, taj bi se morao pobeograditi, kao recimo Bijelo dugme, morao bi postati malo više njihov, da bi bio shvaćen kao sarajevski. Pa ni Meši Selimoviću nije bilo dovoljno to što se formalno samoodredio kao srpski pisac. Morao je učiniti nešto više i veće od toga, napisati esej o Vuku, započeti onaj nesretni nedovršeni roman u kojem je, ako smijemo suditi o rukopisu koji je ostao samo u kosturu, pa je takav protivno boljim običajima i objavljen, Selimović pokušavao pisati kao netko drugi, kao netko tko supstancijalno pripada svijetu srpske i  jugoslavenske metropole. Da je kojim slučajem završio Krug, možda bi to bila dobra knjiga – dopustimo i tu mogućnost da bi bila bolja od svega što je prethodno napisao, a možda ne bi valjala ništa, ali to sasvim sigurno ne bi bila knjiga pisana o onome svijetu i iz onoga svijeta iz kojega su pisani Derviš i smrt i Tvrđava. Svoj kompleks u odnosu na Zapad, onaj u Zagrebu a pogotovu onaj u Beogradu, ljudi su liječili time što bi se tom Zapadu prilagođavali i nastojali mu biti što sličniji. Zabavno je, ali i mučno, gledati i danas velike sarajevske Bošnjake, koji rado krenu i u pokoju novinsku istragu nad preostalim hrvatskim intelektualcima u Sarajevu, kako u Zagrebu progovore hrvatskim jezikom, pa ga ufine, usitne i deminutivišu baš kao da su, prešavši granicu na Savi, odlučili promijeniti vlastitu seksualnu orijentaciju.

Safet Isović je svih tih godina bio jedan od rijetkih za koje se na tom Zapadu itekako znalo, a da se nije morao prilagođavati, nego je bio ono što jest. Pjevao je bosanske i hercegovačke pjesme, ali kada bi otpjevao i pokoju srpsku – što bi mu se ovih godina moglo zlobno i prigovoriti – nije ga se zbog toga smatralo beogradskim ili srpskim piscem, niti je time bivao imalo razumljiviji svijetu s onih obala Save i Drine. Safet Isović bio je prihvaćan i shvaćan kao Bosanac, a ona oj Safete, Sajo, Sarajlijo, koliko god i ne bila neka važna i ozbiljna pjesma, pogotovu ne u njegovome repertoaru, do dana je današnjeg kod ljudi srednje i starije generacije u Zagrebu i Beogradu ostala nekom vrstom trajne posvete pjevaču s imenom i prezimenom. Ako bismo ostavili po strani sportaše i političare, Safet Isović je možda bio i jedini Bosanac za kojega se s one strane rijeka i znalo.

Ali vratimo se opet plastičnome japanskom tranzistoru, kao prirodnome mediju Safetovog glasa. Tih sedamdesetih godina, kada je Zdravko Čolić s Lokicama punio jugoslavenske stadione, a Bijelo dugme je bilo najnoviji i najsavršeniji doseg partijske politike u kulturi, postojala je i dalje živa građanska kultura, kultura društvenoga sloja kojemu se nije žurilo i koji je, sve do smaka Jugoslavije, ostao prilično neosjetljiv na mode i trendove. Taj svijet držao je uključen svoj plastični japanski tranzistor, slušao je na njemu ono što su mu nudili muzički urednici u onih šest velikih republičkih radio stanica, i to obično na prvim programima. A urednici su bili oprezni i krajnje konzervativni, izbjegavali su novotarije i nisu se niti najmanje trudili da u programu bude za svakoga ponešto. Njima kao da je doista bilo važno samo to da taj spori i mirni građanin nikad ne promijeni program, nego da ostatak svoga života provede uz revijski orkestar RTV Beograd, pod dirigentskom palicom Vojkana Borisavljevića, uz Dušana Jakšića, Žarka Dančua, simfonijski orkestar RTV Zagreb, Miljenka Prohasku, Stjepana Mihaljinca, Gabi Novak, Cuneta Gojkovića, Đorđa Marijanovića, Safeta Isovića… Ti muzički urednici, ti ravnatelji građanske svakodnevice, u znatnoj su mjeri odredili i mjesto Safeta Isovića u kulturi zemlje koje se sjećamo. Ali odredili su i način na koji se danas sjećamo njegovoga glasa. Taj gromoglasni vokal, izvučen u prvi plan, koji je sasvim nadglasavao orkestar, na svim Safetovim snimkama iz tog vremena zapravo je imao i jedan sasvim praktični smisao. Mali plastični japanski radio nije bio baš neki senzacionalni prijemnik i predajnik zvuka, a ni tih famoznih radijskih odašiljača nije bilo kao danas, pa se moralo razmišljati kako netko u Makarskoj, u Kaknju ili u Loznici čuje pjesmu koja se emitira u studiju sarajevskog radija. Ili beogradskog, zagrebačkog… U vrijeme lošeg radijskog signala nisu prolazili pjevači blagih i tihih glasova.

Samim time što smo ga slušali s tranzistora koji je jednako krčeći svirao u brijačnici, piljarnici, granapu i u svakoj od one tisuću i jedne portirnice, iz koje nas je, tražeći nam ličnu kartu, mjerkalo uniformirano lice nekog budućeg srpskog artiljerca, hrvatskog akademika ili bošnjačkog ministra, samim tim što je Safet Isović uglavnom bivao zvukom javnih prostora, kao i drugi naši veliki pjevači, samim tim što je bivao zvukom socijalističke svakodnevice, on nam je bio nešto više od pjevača. Posve patetično rečeno, iz sarajevske je perspektive on bio zvuk Miljacke koja teče i zvono tramvaja pokraj nje. Tako je Safetov glas imao i niz drugih, obično urbanih, jugoslavenskih perspektiva, uključujući, recimo, zagrebačku i splitsku. I tamo je pjevao iz istoga tog tranzistora, a da nitko – ili gotovo nitko – tih sedamdesetih i osamdesetih godina nije o tom pjevanju razmišljao kroz perspektivu hrvatskoga nacionalnog pitanja, niti auditivnog zagađenja Hrvatske zvukovima i glasovima orijentalnih i novokomponiranih narodnjaka. Safet Isović je za taj i tadašnji Zagreb bio glas, zvon i zvuk Bosne i Sarajeva, zemlje i grada u odnosu na koje su, vjerojatno, postojale negativne predrasude, ali jednako tako, živjela je i romantična predodžba o dobroj zemlji i dobrim ljudima. Koliko god malen bio interes tadašnjeg Zagreba za Bosnom i Sarajevom – ionako su svi i svugdje bili vazda zainteresirani samo za Beograd – Isović je bio jedna od onih rijetkih pojava koje su prihvaćane bez zazora, i to baš onakve kakve jesu. On je bio taj jedan – bosanski – kamenčić u kulturnome i estradnome mozaiku jugoslavenskoga zajedništva.

To ne znači da je istovremeno bio voljen, niti da su se doista cijenile njegove pjesme i folklor u kojemu su nastajale. Sedamdesete i početak osamdesetih bile su razdoblje kada je, usporedo s rastom gradova, narastala i potreba za prepravljanjem vlastitoga identitetskoga koda i za urbanizacijom kulturne svakodnevice. Iako će toliki danas tvrditi drukčije, iako je sevdalinka – maltene – proglašena za lirski amandman bošnjačkoga nacionalnog programa, u ono vrijeme je malo tko, pogotovu među Bošnjacima, u toj pjesmi, pa onda i u samome Safetu Isoviću, vidio išta osim kafanske zabave i trivijalne prošlosti, narodnih nošnji, turskih jatagana i udžbeničke nacionalne patetike, koje se svi zajedno trebamo što prije osloboditi. Takvoj pjesmi bilo je mjesto u kulturno-umjetničkim društvima, u arhivama sarajevske i beogradske radio stanice, te u specijaliziranim televizijskim emisijama u kojima bi, uz glasove Safeta Isovića, Nade Mamule, Zaima Imamovića, Himze Polovine, Cuneta Gojkovića, Zore Dubljević, Ksenije Cicvarić, bile prikazivane prirodne ljepote naših krajeva. I naravno, takvoj je pjesmi, kroz Safeta Isovića, bilo mjesto u malom plastičnom japanskom tranzistoru.

Smještanje sevdalinke u službenu i elitnu kulturnu sferu odvijalo se na dva načina i kroz dva, moglo bi se čak reći i – civilizacijski suprotstavljena toka, koji često i nisu proizvodili svijest jedan o drugome. Jedan tok činili su pisci i intelektualci (dakle, njih dvojica-trojica), koji nisu osjećali sram od Bosne i zbog Bosne, pa su u tim pjesmama naprosto uživali, pjevali ih, a onda pisali i govorili o njima. Taj je tok bio višenacionalan, uključujući, razumijevajući, obuhvatan, svebosanski… Drugim tokom išlo se za emancipacijom nacionalne stvari. Sevdalinka je, kao i toliko toga drugog – zaparavo kao i sve drugo s izuzetkom četnika, ustaša i Ive Andrića, proglašena za ekskluzivno bošnjačko-muslimansku pjesmu, koju su oni drugi, ako smo toliko merhametli da dozvolimo pomisao da ih je prije stotinu godina i bilo u Bosni, mogli samo osluškivati iz svojih rajinskih izbi i iz svoje kulturne praznine. U ime tako formulirane, ekskluzivne ideje o podrijetlu tih pjesama, ovim su tokom krenuli oni koji bi, da im se dogodila ta nesreća da budu rođeni kao Srbi i Hrvati, jednako zdušno prionuli uz gusle i guslarske epove, kao uz glazbeni izraz nacionalne svijesti. Na kraju će, naravno, od ova dva toka rehabilitacije sevdalinke pobijediti onaj agresivniji, jer tako uvijek i svugdje biva, a uz pjesmu će najglasnije stati oni koji su se nekada najzornije sramili onoga što sevdalinka znači i podrazumijeva. Tako to valjda treba biti i nikakve pomoći više nema.

Ali samo tako Safeta Isovića i možemo zamišljati kao istaknutog bošnjačkog nacionalnog radnika. Za nas koji, pak, nismo Bošnjaci, ili smo nevični nacionalnoj stvari, a pritom dovoljno dugo pamtimo, on će ostati samo pjevač, veliki pjevač, čiji se glas, kroz šumu elektromagnetskih valova i radijskih smetnji, do nas probijao preko bosanskih šuma i planina, pa nas stizao gdje god smo bili. Takvoga Safeta Isovića vrijedi pamtiti, jer pamteći njega pamtimo i sve ono čega više nema, a od čega smo kao kulturni ljudi sačinjeni. Uz Safeta Isovića pamtimo imaginarij i podrijetlo naših izgubljenih i uskraćenih identiteta.

Ona osmrtnica, na mjestu na kojem se susreću Sepetarevac i Ulica Ivana Cankara, pričvršćena pribadačama uz drveni električni stup, bila je bljesak prošlih vremena, podsjećanje na njih i na sve što je sa njima nestalo, nakon čega se samo još više smračilo. Kroz taj mrak čuje se njegov jaki, čisti glas: „U Trebinju gradu…“ I bride palčevi koji su nekada pribijali pribadače uz drveni stup.