Kad bih se vraćao od majke, slazio bih niz Višegradsku ulicu prema parku i gledao kuće. Sanjao sam kako ćemo majka i ja jednog dana dobaviti kuću i kako će ona izgledati kao jedna od ovih niskih, trbuljatih kuća od ćerpiča, s ćeramidnim krovom “na četiri vode” i s bašticom ispred ili iza sebe kakvih je puna Višegradska ulica.

Nisam pretjerivao – nisam birao one najlepše, već sam se trudio da ta naša kuća bude jedna od onih koje se ne ističu, koje ničim ne privlače pažnju prolaznika.

Tako bih se, često, zahabio i ne bih primijetio kako me okružuju djeca iz ulice.

Jedno će me, ono ispred, odgurnuti, a drugo će iza pričučnuti, i ja ću se preko njega opružiti u prašinu i, prije no ustanem, ostati bez kese u kojoj se nalazi, uvijene u brašnjeni papir, pola Avdove pitaljke i majčine krvave ubruse.

Dokoni ljudi koji sjede na drvenim kanatima ispred radnji, grohotom se smiju. Neki se pri tom udaraju šakama o kolena, a neki šake upiru u mene.

Stigao je sms. “Umra je Ante.”

Prvi put vidim da je netko napisao samo “Ante”, a ne “Ante Perković”. Kad god bi pričali o njemu, uvijek smo navodili puno ime i prezime. Recimo, kad dobiješ sms od Pilića “evo nas ispred bookse na kavi, tu smo ante perković i ja. dođi.”

Neke stvari ne možeš opisati, niti reći što o njima, a da ne počneš psovati. I nema smisla da tu psujem. Sve mi je gluplje psovati, znam da sam u četrdesetima, srećem raju uglavnom po sprovodima roditelja, znam da ćemo i mi na pašnjake Manitua, netko prerano, netko prekasno…

Ali, kad vidim onaj sms, u dubini sebe osjetim da su neki ljudi nezamjenjivi, jedinstveni, nenadoknadivi… I da je smrt takvih – jebena tragedija.

Ante Perković je stvarao glazbu, pisao o njoj i o glazbenicima, radio u kazalištu na radiju… I napisao “Sedmu republiku”.

“Sedma republika” Ante Perkovića legitimacija je jedne cijele generacije, njen pasoš i osobni karton. Generacija rođena u sedamdesetim godinama u bivšoj državi izgubila je cijeli svijet. Nas nema. Ovi prije nas barem mogu pobrojati što su izgubili. Moja generacija ne može pobrojati ni što smo trebali imati.

Pojelo nas je vrijeme i ždere nas nemilom brzinom. Zaboravit ćemo sami sebe, ako se ne nađe među nama netko bolji i pametniji da nas zapiše. Taj netko je bio Ante Perković. I zato je “Sedma republika” bitna i velika knjiga. Njenu važnost shvatit će tek naredne generacije. Mi nećemo, jer ne postojimo.

Ne postojimo kad nam fašisti marširaju ulicama. Ne postojimo kad nas siluju s kulturnom kontrarevolucijom. Ne postojimo dok nam se društvo pretvara u prirodnu nepogodu. Nismo postojali kad je Ante Perković gubio poslove i honorare u posljednjih godinu i pol, kad je bio jedan od onih koji smeta. Nikoga nije bilo briga. A nikad ga nisam vidio loše raspoloženog, ljutog, ogorčenog…

Možda bi trebalo ogorčenje maknuti iz ovog “in memoriama”, a možda i ne bi. A možda je zato baš ovo pravi trenutak da si pljunemo u facu jer takvim ljudima nismo nikad rekli koliko su nam važni. I koliko ih volimo. Ne mogu plakati, ne mogu vrisnuti, samo se nešto taloži u meni, osjetim to. Jebeš svijet bez Ante Perkovića.

Nikad neću obrisati iz mobitela brojeve Sime Mraovića i Ante Perkovića. Ne usudim se. Kao da ću nestati ako to napravim. A možda sam već nestao.

Otvorim oči i ugledam očuhov potiljak, njegovu crnu natapiranu kosu i lapte peruti na kragni njegovog jedinog odijela. Stojadin, koji je tog jutra posudio od Fahre, svog najboljeg prijatelja, na jedvite jade se vuče po pustoj, vijugavoj cesti, između palisada drače i rastinja, proizvodeći užasnu buku. Na butini osjećam vlažnu toplinu bratovog lica: on spava, ošamućen vrućicom koju je tog jutra dobio. Majka nervozno gleda u cestu, na filteru cigarete što dogorijeva između njenih kažiprsta i srednjaka, vidim tragove karmina, ozbiljna je, niti priča, niti se svađa s očuhom, samo snažno povlači dimove i otpuhuje ih, čas u njedra, čas u krilo, gdje drži tepsiju s baklavom, umotanu u celofan.

Tu i tamo zaobiđemo poneki autobus, uglavnom prazan, ili se mimoiđemo s vojnim vozilom na čijoj karoseriji sjede naoružani i raspojasani vojnici, mašući nam s tri podignuta prsta. Očuh, tada, uzdahne, izbaci vršak jezika i lizne znoj s orošenih usana, a majka se okrene, provuče svoju tanku ruku između siceva, potapše me po koljenu i kaže nešto što nema veze ni s vojnicima, ni s našim putovanjem. Po tome znam da se događa nešto važno i veliko, nešto što je povezano s tužnom viješću o kojoj smo tih dana u školi mnogo diskutovali: fudbalska reprezentacija Jugoslavije – iako ga je izborila – neće igrati Evropsko prvenstvo u Švedskoj.

Iza jedne šikane, nailazimo na spuštenu rampu. Očuh gleda u majku i šutke zaustavlja kola. Prilazi nam vojnik u maslinastoj uniformi, duge, valovite kose i zapuštenog lica, obraslog gustom, čekinjastom bradom. Očuh otvara prozor i uz ljubazan osmijeh mu predaje dokumente. Gledam u kalašnjikov koji mu visi o ramenu: prvi put, tako izbliza, vidim pušku.

„Kuda putujete?“, pita. Iako mu se usta smiješe, u očima mu se ogleda nešto mračno i usplahireno, a dah, na momente hroptav i ubrzan, bazdi na alkohol.

„U Crniće. Kod punca i punice“, ljubazno odgovara očuh. Potom dodaje, kao da se pravda: „Znate kako je… Bajram je.“

Drugi vojnik stoji u drvenoj stražari, uz samu cestu. Visok je, krupan i nosi nehajno nakrivljenu kapu s petokrakom. U ruci drži cigaretu i ritmično mijenja ravnotežu, oslanjajući se čas na jednu, čas na drugu nogu. Osmijeh mu je krut i pomalo podrugljiv. Iza njega, u ceradom natkrivenom prostoru, ograđenom vrećama s pijeskom, nazirem nekoliko raščupanih glava, čujem smijeh, galamu i povremenu pjesmu.

„Kažeš Bajram, a?“

Očuh i majka klimaju glavama. Na licima im se pojavljuju široki osmijesi.

„A šta to imaš u krilu?“

„Baklava“, odgovara majka, podižući tepsiju uvis. „Želite li komad?“

„Bilo bi to lijepo“, kaže vojnik, listajući očuhove dokumente.

Majka drhtavim prstima iz tepsije vadi kolače i slaže ih u celofan, sladunjavi miris agde u trenu ispuni unutrašnjost automobila, Mito gricka gornju usnu i povremeno zaškripi zubima, brat se budi, sneno odmjerava majčine nervozne kretnje, onda vraća glavu na moju butinu i nastavlja da spava. Ja ponovo zatvaram oči i zamišljam: finale je Svjetskog prvenstva, Jugoslavija igra protiv Brazila, tribine su prepune, zadnja je minuta, dočekujem loptu na vrhu šesnaesterca, primam je na grudi i šaljem u same rašlje, potom sprintam prema tribini s našim navijačima i u deliriju proslavljam gol.

„Imaš li šta u gepeku?“

„Samo rezervnu gumu“, odgovara očuh. „Ako treba, otvoriću.“

„Nemaš…“, tu vojnik malo zastane, obori pogled prema vozačkoj dozvoli koju drži u ruci, pa se onda opet zapilji u očuha. „…Mithate, nikakvo oružje ili nešto tome slično?“

„Ma kakvo oružje, druže“, klikne očuh i nabaci onaj svoj teleći osmijeh kojim se služio kada bi na Tržnici, gdje je cijeloga života prodavao orahovu jezgru, nastojao uvjeriti mušteriju da je roba na njegovom stolu najbolja na pijaci. „’Taće mi to?! Taman posla.“

„Uzmite ovako, nemam drugog načina.“

Majka pruža vojniku celofan u koji je nespretno zamotala četiri baklave. Kristali u njenim minđušama zatrepere i zaljuljaju se. Jedna kap agde iscuri iz celofana i kane na Mitine pantalone.

„Nema veze, nema veze“, upadne on, mahne rukom po pantalonama i doda, uz osmijeh: „opraće se, jebaji ih.“

Vojnik uzme zamotuljak, još jednom odmjeri svakoga od nas ponaosob, vrati očuhu dokumente i da znak kolegi da podigne rampu.

„Sretan Bajram!“, kaže i kažiprstom slobodne ruke dodirne obrvu, u znak pozdrava.

Kad malo odmaknemo, majka ispusti uzdah olakšanja. Dok joj glava počiva na naslonjaču, posmatram njeno lice, sada sasvim opušteno, savršeno mirne kapke na zatvorenim očima i nos koji se lagano širi i skuplja.

„Koji nas tento na ovo natenta?!“ progovara ona umornim glasom.

„Crkla bi da nismo pošli!“, otrese očuh, silovito. „’Ćemo glavu izgubit’ radi tebe, u vražju mater i ti i Bajram, i Crnići!“

„Sto sam ti puta rekla da ne ‘suješ pred đecom! Moreš li ti išta na ovom svijetu reć’ a da ne sastaviš je i be?!“

Mito naglo zine, ali od količine bijesa koji ga prožima ne može da kaže ništa; nekoliko sekundi gleda čas u majku, čas u cestu ispred sebe i trepće, a onda počinje da se smije, nazor i izvještačeno, kao da joj se ruga. Majka uzima kutiju Partnera s instrument table, vadi cigaretu i gura je među zube. U njenom krilu podrhtava tepsija s baklavom, sada bez celofana, i jedna muha, koja se tu stvorila ko zna kako, počinje da kruži iznad smeđe, hrskave kore.

Na vijest o smrti razmišljam o životu. Stariji sam od države, a mlađi od jednog prijateljstva. Mene su zvali “filozofska beba” jer sam rođen prije nego je moja majka, dr. Ina Ovadija Musafija diplomirala na odsjeku Filozofije Filozofskog fakulteta u Sarajevu, pa sam slušao predavanja iz filozofije ugodno ušuškan u utrobi moje majke, pored koje je u klupama sjedila nedavno preminula profesorica dr. Jelena Berberović. Jelena je diplomirala 1960. u prvoj generaciji diplomanata Filozofije, ja rođen 1961.

U dugim šetnjama, zavaljen u drvena bijela kolica, slušao sam peripatetičke diskusije dviju folozofica, malo šta zapamtio, ali par decenija kasnije i sam postao student filozofije. Imao sam tremu prije polaganja ispita Teorija saznanja ili kako se tada to zvalo Gnoseologija, u kabinetu profesorice Berberović. Znam da sam jedno pitanje imao Kanta i da sam znao tačno da objasnim pojam “apercepcije”. Ostalog se ne sjećam. Dobio sam desetku (sad sam provjerio u Indexu koji još uvijek čuvam), mada sam mislio da mi je dala devetku. Kad bolje pogledam, iz filozofskih predmeta većinom desetke: Abdulah Šarčević (Ontologija), Predrag Finci (Estetika), Vladimir Premec (Antička filozofija). Ma rodila me mlada majka i još k tome Filozof.

Mi smo dugo vremena živjeli u malim stanovima, po socijalističkom standardu i nije mi žao. Veoma se dobro sjećam večernjih sjedeljki, gdje je jedan od gostiju bila i Jelena, a od mene se očekivalo da se povučem u dječiju sobu. Liberalno vaspitanje mojih roditelja dozvoljavalo mi je da sam odlučim da li ću ispoštovati očekivanja ili postupati po svojoj volji, tako da sam naravno ostajao i pokušavao shvatiti o čemu diskutuju odrasli… Tu je filozofija nedvosmisleno postala privlačna, jer mi je negdje u mojoj svijesti osiguravala mjesto za stolom gdje imam šta da kažem…

Mnogo češće se događalo da bi Jelena u svom bijelom fići, a kasnije bijelom golfu, dolazila da pokupi mamu i odvede je negdje na čašicu razgovora. Majčina veza sa Jelenom u mojim očima je bila i njena veza sa strukom. Bilo je mnogo majčinih prijateljica koje su nas posjećivale, ali jedini filozof među njima bila je Jelena. Uvijek elegantna, decentna, sa karakterističnim smijehom koji je pokadkad podcrtavao ironiju sa kojom bi se odnosila prema nekome ili nečemu o čemu se u tom trenutku govorilo.

Znam da su zajedno Ina i Jelena odlazile i u Dubrovnik u Centar za postdiplomske studije, i na Korčulansku ljetnu školu, o kojoj sam u to vrijeme malo šta znao, ali sam poslije mnogo godina sa velikim apetitom pročitao u knjizi Bože Jakšića. Čitajući tu knjigu u vrijeme kad sam se već oprostio od oca, mislio sam na intelektualnu klimu koja se razvijala u Jugoslaviji u kojoj sam rastao. Majka mi je govorila o filozofskim kružocima održavanim na Filozofskom fakultetu na koje je dolazio i moj otac kao medicinar koji je volio diskusiju. Jelena Berberović bila je dio tog kruga, a profesori u to vrijeme su bili Vanja Sutlić, Ivan Foht, Rudi Supek… mnogi od njih smatrani vodećim stručnjacima u evropskoj filozofskoj i sociološkoj misli. Ljudi poput Ernsta Bloha ili Herberta Markuzea čije smo knjige čitali kao obaveznu literaturu kao studenti filozofije, na Korčuli su se pojavljivali glavom i bradom.

Danas sam Kanađanin, i izvinjavam se što kao referencu koristim seriju koju sam na HBO kanalu gledao sa velikim zanimanjem da bih objasnio kako danas gledam na moju profesoricu i porodičnog prijatelja – mislim na seriju “Mad Man” koja hronološki obuhvata razdoblje s kraja pedesetih do sredine sedamdesetih godina. U toj se seriji jasno može pratiti emancipacija žene koja zahvaljujući stručnosti i predanom radu od pomoćnog osoblja u muškom svijetu marketinških agencija, postaje ravnopravni partner. Žena od koje se očekivalo da bude domaćica i brine se o porodici najednom je bila suočena sa mogućnušću da odgovori izazovima profesije. I dok je moja majka uspjela doktorirati i baviti se stručnim radom usput podižući troje djece, Jelena Berberović se nesumnjivo opredijelila za profesiju i u njoj postigla renome vrijedan poštovanja. Ne samo što je objavila pet stručnih knjiga, nego je kao član uredničkog odbora učestvovala u izdavačkoj djelatnosti usmjerenoj ka publikovanju djela svjetske filozofske misli. Pamtim je kao samosvojnu ženu koja je svojom pojavom nesumnjivo ulijevala poštovanje, a svojim stručnim autoritetom uspjela je sebi osigurati mjesto pod suncem  i nakon raspada Jugoslavije, bilo da je riječ o Univerzitetu u Beogradu, gdje je predavala od 1994. do 2000. ili Univerzitetu u Sarajevu, gdje je ponovo predavala od 2000. do 2009.

Jelena Berberović je bila veoma privatna osoba. Ne znam mnogo o njenom životu. Poslednji put smo se sreli u Sarajevu 2004. godine. Upravo joj je iz štampe izlazila knjiga eseja o modernoj filozofiji pod naslovom “Racionalnost i jezik” u izdanju Svjetlosti. Govorila je o tome. Ja sam tada počeo profesionalno snimati svadbe, i tom sam prilikom snimao vjenčanje moje rodice Perle u Sarajevu. Ipak da se ne kaže da sam filozofiju popuno zametnuo, govorio sam o Heraklitu i mislio kako se ne može u istu vodu dva puta zagaziti. Iz tog susreta (častila je ručkom mamu i mene) prisjećam se njene geste koja je je trebala reći više od riječi, ukazujući na nivo onih koji nisu zadovaljavali njene kriterije ozbiljnog rada i intelektualnog nivoa sa kojim se suočavala u svakodnevnoj praksi svog profesorskog rada.

Danas kada živimo u svijetu opšte sumnje u nauku, i populističkog prezira prema intelektualcima, Jeleninu posvećenost racionalizmu, odnosu nauke i filozofije, duboko cijenim i poštujem jer je svjesno prihvatila samoću intelektualne elite .

Kraj života dočekala je u Sarajevu, u novoizgrađenom staračkom domu negdje pod Igmanom. Pred sam kraj života, moja majka je iz dalekog Corvallisa u Oregonu, USA, uspjela pronaći svoju dugogodišnju prijateljicu u tom domu, na njeno veliko iznenađenje. Kao što pamtim sliku ostarjelog Tesle koji hrani golubove u New Yorku, tako zamišljam i Jelenu Berberović u tom staračkom domu. Koliko joj je preostalo od njene privatnosti i elegantne figure u toj ustanovi? Šta je tamo ostalo od Ludwiga Witngesteina, Bertranda Russela, Karla Poppera sa kojima se družila cijelog radnog vijeka? Ne mnogo više nego je preostalo u pepelu spaljene biblioteke Korčulanske ljetne filozofske škole.

Toronto, mart 2017.

Imaginarni prijatelj/27

Sestra Bartova, a kći Homerova i Margeina, svira saksofon, predana je vjerovanjima Istoka i ne jede meso. Lisa Simpson je feministica, ljevičarka i aktivistica svih dobrih i plemenitih ideologija koje su autorima serije mogle na um pasti. S njom započinje, na njoj završava pojam političke korektnosti u domu Simpsonovih. Ona je, prije nego itko drugi, amblematska figura one liberalne i slobodarske Amerike čije se najveće iskušenje ticalo predsjednikovih bračnih nevjera i pitanja je li felacio seks ili nije, a koja će pasti, da se za naših života više ne uzdigne, početkom vladavine Georgea W. Busha, zajedno s neboderima Svjetskoga trgovinskog centra. Lisa će, ne odrastajući ni godine, jer animirani junaci ne odrastaju, vrlo osviješteno i angažirano doživjeti Bushovu vladavinu, praćenu zaglupljivanjem Amerike i sramoćenjem svijeta u koji je vjerovala. I nije ni za trenutak posustajala.

Kvocijent inteligencije joj je preko 150, najviši u Springfieldu, što je kod drugih, jednako među djecom i odraslima, izazvalo zavist. Govori francuski, njemački, kineski i talijanski.

Uglavnom je tužna i zabrinuta. Brata voli onom bezuvjetnom sestrinskom ljubavlju, premda je svjesna da nije baš jako pametan i da im se svjetovi ni u čemu ne preklapaju. Dok je Bart po mnogočemu sin svoga oca, a lucidnost i prostosrdačnu znatiželju povukao je od majke, za Lisu je svima nejasno u koga se uvrgnula. Biva tako da se rodi dijete kojemu su i otac i mati jednaki stranci, i koje nema ništa od sveg roda iz kojeg je poteklo. O takvom se djetetu onda priča.

Lisa je strastvena i visokomoralna. To je, uostalom, i čini tako tužnom i zabrinutom. Njezin pogled na svijet je, naravno, globalan. Suprotno i većini svojih političkih i svjetonazorskih srodnika, Lisa će otpatiti nesreće cijeloga svijeta. Recimo, živo je zauzeta oko nezavisnosti Tibeta i podrške Dalaj Lami, što je kineske diplomate dovodilo do bijesa. Ali ne diplomate iz crtanih filmova, nego one iz Pekinga i Washingtona.

Zabavljena je pravima životinja. I u tome je, vjerojatno, prvakinja među imaginarnim likovima našega vijeka. Zamjerila se farmaceutskim tvrtkama i proizvođačima mesnih prerađevina. Ali ni oni joj, kao ni kineski diplomati, zapravo ne mogu ništa. I to iz barem dva razloga. Manje važan se tiče činjenice da je fikcionalne junake još uvijek nemoguće izvesti pred sud. Važniji je taj što je Lisa Simson dijete. Mlađa maloljetnica. Ne mogu joj ništa kad iznosi stavove koji su njima neprihvatljivi. I nikad joj neće ništa moći, jer Lisa ne odrasta, u Springfieldu teče samo društveno, političko i povijesno vrijeme, dok ono subjektivno vrijeme, osobno i obiteljsko, zaustavljeno stoji. To je, zapravo, mogući ideal sreće. Da povijest pokraj nas prolazi, da se izmjenjuju vođe i predsjednici, a da smo mi uvijek onakvi kakvi smo bili na početku priče. S onoliko godina koliko smo imali u prvoj epizodi.

Da mi je da biram u čiju bih se sudbinu pretočio i slio u priči o Simpsonima, izabrao bih, naravno, Lisu. Osim što mi je po temperamentu i karakteru najbliža, s jedanaest-dvanaest godina jednako sam tako bezuvjetno ljubio svoje bližnje. I bio sam jednako pametan i za svijet zainteresiran kao Lisa. Ovisnik o vanjskoj politici, zabavljen oko književnosti, ali i oko filozofija Istoka, dijete pred kojim se svijet rastvarao poput velikoga televizijskog ekrana. Tada sam bio na vrhuncu. Poslije sam u svakom pogledu propao, urušio se moralno i intelektualno. Kad vidim Lisu, bivam svjestan da je, barem u mom slučaju, odrastanje bilo vrijeme opadanja, silaska u prljavu ljudsku kožu.

U kompjuteru imam knjigu Šest balija: tekstove u njoj, koji su u tisku davno objavljeni, malo sam dotjerao, ali izdavača knjige, bezbeli, ne mogu naći, što nije ni važno, jer značaj jednog pisca, iza njegove smrti, mjeri se i brojem njegovih neizdatih spisa. I više ne znam zašto nisam objavio tekst Adil na sudu popušio: možda zato što je predug? Miljenku Jergoviću, jamačno, neće biti.

Adil Kulenović, poznatiji kao Duduk-efendija, na višoj sudskoj instanci ga je definitivno popušio: Kantonalni sud je donio pravosnažnu presudu kojom se ukida presuda sudije Sanje Vučijak da je Marko Vešović obavezan Adilu platiti 2 000 maraka, sve kamate i sudske troškove. Od moje žalbe na tu presudu moj advokat zamalo nije pao u nesvijest: “Znaš li da je ovo samoubijstvo?” Pa sam sudu poslao drugu, kraću i uštivniju žalbu, a ovu sačuvao za knjigu.

1. U obrazloženju presude se kaže: “sud je utvrdio da tuženi ne spori da je u sedmičnom listu ‘Dani’ dao svoj vrijednosni sud o tužitelju, smatrajući da tužitelj, kao javna ličnost, mora tolerirati određeni stepen kritike svoga rada, te da sporni tekst obzirom da se odnosi na satiričan prikaz ličnosti, u skladu sa čl. 7. Zakona o zašiti od klevete ne podliježe sankcioniranju po zahtjevu tužbe za naknadu štete. Cijeneći navedeno sud je utvrdio da nesporno prema praksi Evropskog suda za ljudska prava javni službenici moraju tolerirati intenzivniji nivo kritike od običnih građana, te da su granice dopuštene kritike znatno šire kad su u pitanju javne osobe nego kad se radi o privatnim osobama, jer se one svjesno izlažu pomnom ispitivanju svojih riječi i djela, kako od strane novinara tako i od strane cjelokupne javnosti, pa sukladno tome moraju iskazivati veći stupanj tolerancije.

Međutim, sud takođe utvrđuje da se u konkretnom slučaju navodi spornog članka ne odnose na vršenje funkcije tužitelja kao odgovornog urednika i da ne predstavlja kritiku njegovog rada, već da se istim tužitelj identificira kao osoba upitne pameti s obzirom na to da se za istog tvrdi da je u CK bio ‘vrtlar okopavao, đubrio i zalivao institucionaliziranu glupost, bosansku i jugoslovensku’, te dodaje da je ‘jedna od najvećih budala koje je bošnjačka čuna načinjela u 20. stoljeću, i da je bistar u svom vlastitom interesu. Toliko bistar da je od svoje gluposti napravio instuciju… te da svoju glupost muze kao šarulju… i da se napreže da prekoči normu bez koje ga neće pusti na olimpijadu budala’”.

Razmotrimo ove navode.

a) Tužitelj je vlasnik, glavni i odgovorni urednik koji na TV 99 intervjuirao 5 000 osoba, kako se na sudu hvalio. Upravo tu djelatnost tuženi je ismijavao, i nije istina da satira Pohvala gluposti ne predstavlja kritiku tužiteljevog javnog rada. Tužitelj je sarajevskoj javnosti poznat kao postavljač pitanja dugačkih od PPT Inženjeringa do Kozje ćuprije, zbog čega je ismijavan u Slobodnoj Bosni i u Danima: prvo o problemu natenane izloži svoje mišljenje od kojeg bi i poskok crkao, a potom intervjuisanom postavi pitanje. Gledaoci su, dakle, na Tv 99 čuli mnoštvo mišljenja ovog blago retradiranog filozofa na osnovu kojih je tuženi u svojim tekstovima izricao vrijednosne ocjene njegove javne pameti.

b) Sud sporni tekst tretira kao zaseban članak, a ne kao uvodni pasus teksta Pohvala gluposti čiji je naslov signal da je riječ o satiri: Pohvala gluposti je slavna satira Erazma Roterdamskog, što je tuženi istakao na sudu. Taj tekst se bavi vrednovanjem javne pameti tužiteljeve, a evo i jedan dokaz: “Ta blesa, na primjer, kaže da je RS stvorena ‘na mišiće’. Ne na kamu, no na mišiće: Rašo nije organizirao klanicu nego atletski miting”. Iskaz da je RS “stvorena na mišiće“ uzet je iz tužiteljeva intervjua sa generalom Seferom Halilovićem: zbog te tvrdnje tužitelj je smjesta bio ukoren od bivšeg komandanta Armije BiH.

c) Iz spornog teksta jasno se vidi ne samo da se tuženi bavi tužiteljevom javnom pameću već i priznaje da je privatno veoma pametan: “Znam, naravno, da je Adil bistar u svom vlastitom interesu. Toliko bistar da je od svoje gluposti napravio instituciju” (koja se zove TV 99). I završna rečenica iz spornog pasusa tužitelju priznaje privatnu a poriče mu javnu pamet: „Znam, dakle, da Adil mudro brine o svom probitku, ali, kad slušam njegovo brbljanje, koje mora da izaziva veliku zavist papagaja, ima dojam da se napreže da preskoči normu bez koje ga neće pustiti na olimpijadu budala”.

U svom navodu sudija Sanja Vučijak krivotvori smisao mog iskaza: otkida mu glavu, a njegov rep (“i da se napreže da prekoči normu bez koje ga neće pusti na olimpijadu budala“) uzima kao dokaz da tuženi govori o tužiteljevoj privatnoj pameti. I tvrdnju da je tužitelj “bistar u svom vlastitom interesu“, sud navodi kao dokaz da tuženi tužitelja “identificira kao osobu upitne pameti“, što je mogao kazati jedino sudija upitne pameti.

d) Sanja Vučijak je, tokom rasprave, donijela rješenje da se ne uzimaju u obzir tekstovi u kojim je tuženi Studio 99 nazvao “četničkim mitraljeskim gnijezdom“, kazao da je tužitelj “glupan iz Gornjeg Vakufa“ i da je sam po sebi “jedinica za glupost“, što je trebalo da obrazloži tužiteljevu tvrdnju da ga je tuženi podvrgao “medijskoj harangi“. U toku saslušanja, tužitelj odustao od tih tekstova, a njegova tužba je preinačena, to jest odustao je od kvalifikacije ”medijska haranga“, i ti tekstovi nisu uzeti u obzir pri parničnoj proceduri.

Ipak Sanja Vučijak u obrazloženju presude kaže da je tuženi ”u više navrata spominjao njegovo (tuženikovo – M. V. ) ime u kontekstima koji predstavlju opasnost kako za njega tako i za njegovu porodicu, pogotovo u tekstovima u kojima je naznačeno da je u Studiju 99. “četničko mitraljesko gnijezdo“, te da ga je vrijeđao i navodio da je “glupan iz Gonjeg vakufa“ , da je “jednica za glupost“. Sanja Vučijak je, dakle, u obrazloženju svoje presude stavila van snage svoje vlastito sudsko rješenje koje kaže da te tekstove neće uzimati u obzir, ali ovaj put ne znam govori li to o sudiji upitne pameti ili možda upitnog morala, ili je upitno i jedno i drugo?

2. U obrazloženju presude se kaže: mada tuženi tvrdi da “bez obzira da li je vrijednosni sud pohvalan ili kritičiki, ili je čak uvredljiv za tužitelja, isti ne predstavlja klevetu, jer je osnovna intencija člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama da ne uguši pravo na slobodu izražavanja, kao i da je tekst ‘Pohvala gluposti’ satirični tekst, sud utvrđuje da je neovisno od toga da li se u konkretnom slučaju radi o satiri, kao novinarskoj formi, kada se u određenom tekstu identifikuje konkretna osoba i o istoj se navode izrazito uvredljive činjenice, ispunjen je uvjet za građansko-pravu odgovornost tuženog, iako u spornom tekstu nema elemenata definiranih članom 4. zakona o zaštiti do klevete“. Razmotrimo i ove riječi.

Prvo, ne kaže se “bez obzira da li je” nego “bez obzira na to da li je”, i mada je ovo sitnica, njih u obrazloženju presude ima dovoljno za zaključak da ju je sročila osoba upitne pismenosti. Drugo, satira nije, kako Sanja Vučijak tvrdi, novinarska već književna forma. I ne kaže se ”novinarska” već novinska, jer se ne kaže ni književnička, već književna forma. Autor spornog teksta je na sudu insistirao da nije novinar već pisac sa 13 objavljenih knjiga što u obrazloženju presude nije uzeto u obzir. Sanja Vučijak donosi presudu neovisno o tom što je sporni tekst satira – dakle, neovisno o njegovoj suštini – a sa druge strane tvrdi da je tuženi u spornom tekstu navodio “izrazito uvredljive činjenice“. Kakve sad činjenice kad je prije toga rekla da su to vrijednosni sudovi?

Sanja Vučijak zadužila je historiju sudstva u BiH, jer je u praksu uvela “izrazito uvredljive činjenice“ kao novu batinu za pisce. Jer zakon kaže da sankciji podliježe pisanje “neistinitih činjenica”, i zna se kako se utvrđuje njihova ne/istinitost, ali kako se utvrđuje njihova “izrazita uvredljivost“? Sanja Vučijak sama sa sobom se dogovorila da su te činjenice “izrazito uvredljive“, što je bilo dovoljno za osudu. Stvar je, dakle, prepuštena slobodnoj procjeni sudije koji tvrdi da je satira “novinarska forma”.

Vrijednosne sudove koji po zakonu o kleveti mogu biti uvredljivi Vučijakova čarobnim štapićem pretvara u “izrazito uvredljive činjenice“ i tako je dobila osnov za osudu, mada vrijednosni sudovi nisu činjenice, jer da jesu, mogla bi se na sudu utvrđivati njihova ne/istinitost.

Treće. Osnovna je intencija člana 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama da ne uguši pravo na slobodu izražavanja, koja je osnov funkcionisanja i opstanka demokratkog društva, i jamstvo svih drugih prava i sloboda. Zato, u slučaju mogućeg sukoba ovoga prava s ostalim zagarantovanim ljudskim pravima, sudovi treba da cijene da bi svako ograničavanje slobode izražavanja s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog Ustavom moglo biti tek izuzetak od pravila, u demokratskom duštvu dopušten samo ako to pravilo ničim ne ugrožava slobodu izražavanja nego je potvrđuje.

U svjetlu člana 10.te konvencije, presuda Sanje Vučijak koja kaže da u svakoj satiri, gdje se “identifkuje konkretna osoba“ i navode se “izrazito uvredljive činjenice“, “ispunjen je uvjet za građansko-pravu odgovornost tuženog“, što predstavlja smrtnu presudu satiri, likvidaciju slobode izražavanja u satiričkom obliku, jer je dovoljna “izrazita uvredljivost činjenica“, a nije potrebno utvrđivati njihovu ne/isitinitost. Ova presuda ne samo da nije “izuzetak od pravila“ nego je ugušenje svake slobode izražavanja u vidu satire, nezamislive bez “identifikovanja konkretnih osoba“ i vrijednosnih sudova koji po zakonu o zaštiti od klevete mogu biti uvredljivi, a zakon ne poznaje “izrazito uvredljive činjenice“. Ali ako su činjenice koje Vučijakova zove ”izrazito uvredljivim” sve do jedne istinite, je li za to kriv tuženi ili tužitelj?

3. U obrazloženju presude kaže se da se tuženi “u spornom tekstu izražavao na uvredljiv način o tužitelju, te stoga uvredljive kvalifikacije iznesene od strane tuženog predstavljaju očiglednu povredu ugleda i časti tužitelja, koja je zaštićena čl. 198. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a kojim je regulirano da onaj tko drugome povrijedi čast, kao i tko iznosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica, ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time prouzrokuje materijalnu štetu dužan je da je naknadi, a što je u vezi sa čl. 53. stav 3. Zakona o parničnom postupku, kojim je regulirano da sud nije vezan pravim osnovom tužbenog zahtjeva.“

Prvo. Tužitelj je tražio “naknadu nematerijalne štete zbog klevete“, a sud utvrdio da nema klevete, znači da nema ni naknade nematerijalne štete. Sa druge strane, odredba člana 198. Zakona o obligacionim odnosima propisuje naknadu materijalne štete. Kako je na temelju Zakona o obligacionim odnosima koji traži naknadu materijalne štete dosuđena naknada nematerijalne štete za klevetu?

Drugo. Pošto neistinitost navoda u spornom tekstu nije na sudu utvrđena, kako tuženi može biti osuđen zato što je iznosio “neistinite navode“ o tužitelju “a znao je ili bi morao znati da su neistiniti“? Upitna pamet Sanje Vučijak je zakonu koji šititi slobodu izražavanja pretpostavila je Zakon o obligacionim odnosima koji se može primijeniti samo ako je “tuženi iznosio neistinite navode”, “a znao je ili bi morao znati da su neistiniti”. Iako neistinitost navoda u spornom tekstu nije na sudu utvrđena, jer da jeste, tuženi bi bio osuđen za klevetu, ipak je Sanji Vučijak bilo dovoljno što su ti navodi, po njenoj procjeni, “izrazito uvredljivi“. Kapa dolje pred ovakvim sudijom!

Da je tuženi u tekstu rekao: “Adil Kulenović je lopov, jer je u ratu ukrao nagradu koja je u Belgiji dodijeljenu Marku Vešoviću”, to bi bila kleveta ako tu tvrdnju tuženi ne bi na sudu morao dokazati. Pošto je ne može dokazati, tuženi nikad javno neće reći da mu je tužitelj ukrao nagradu koju je dobio u Belgiji, ali tuženi jeste dvaput napisao da se vlasnik Studija 99 ponaša kao robovlasnik. To nije vrijednosno mišljenje već tvrdnja koja može biti istina ili laž. Ipak, tužitelj me nije tužio za klevetu, jer bih tu tvrdnju lako mogao dokazati: znam dva momka, jednome od njih sam bio profesor, koji su na Tv 99 radili bez plaće, u nadi da će biti primljeni za stalno, ali im je tužitelj, nakon 6, odnosno nakon 10 mjeseci, dao otkaze. Kako se, ako ne robovlasnik, zove čovjek za koga rade džabe? Međutim, zakon ne obavezuje tuženog da dokazuje istinitost vrijednosne procjene da je tužitelj “najveća budala koju je bošnjačka čuna načinjela u XX stoljeću”. To je satirična hiperbola i nije sprdnja tek s tužiteljem već i sa svijetom u kojem se i čune dijele na srpske, hrvatske, bošnjačke, sa svijetom u kojem su jurišnici Novaka Kilibarde utvrđivali civilizacijsku razliku između Srbina i “Turčina” na najbrži mogući način: skidanjem gaća.

Pošto neistinitost navoda u spornom tekstu nije na sudu utvrđena, iz tog proizlazi da je presudu donio sudija male pameti i to na osnovu zakona o slobodi javnog izražavanja vlastite gluposti. Samo sudija male pameti može vjerovati da može nekog osuditi na temelju toga što su navodi, po njegovom ličnom uvjerenju, uvredljivi, mada zakon zahtijeva da se dokaže njihova neistinitost.

Da bi zaštitila privatnu čast tužitelja koji je javna osoba, Sanja Vučijak baca pod noge logiku: tuženi je samo neistinitim navodima mogao “povrijediti čast i ugled tužitelja“, jer čast i ugled su javni, nešto što vam priznaje društvena zajednica, a oni se mogu povrijediti samo laganjem.

S druge strane, prihvatimo li tvrdnju da se tuženi “izražavao na uvredljiv način o tužitelju“, da je iznosio “uvredljive kvalifikacije“, to je moglo izazvati subjektivno osjećanje povrijeđenosti, i to osjećanje Vučijakova proglašava objektivnim, to jest “očiglednom povredom časti i ugleda tužiteljevog“, mada Zakon o zašititi od klevete, koji privatna osjećanja smatra manje važnim od slobode izražavanja, kaže da vrijednosni sud može biti itekako uvredljiv.

Treće. Osjećajući klimavost svoje argumentacije, Sanja Vučijak uvodi dodatno mjerilo: “navodi izneseni u spornom članku po objektivnoj ocjeni mogu škoditi ugledu tužitelja“. Pošto više ne postoji CK u koji smo išli po “objektivne ocjene”, tuženi smatra da se jedina “objektivna ocjena“ temelji na zakonu. Zakon je dezavuiran kako bi Sanja Vučijak uzurpirala pravo da izriče “objektivne ocjene“. Takav je to sudija?

To je sudija koji nije utvrdio istinitost navoda u spornom tekstu, a donosi presudu na osnovu ZOO koji se može primijeniti samo ako je tuženi “iznosio neistinite navode“ “a znao je ili bi morao znati da su neistiniti“. To je sudija koji uvodi pojam “izrazito uvredljive čijenice“, mada zakon govori isključivo ne/istinitim činjenicama. To je sudija koji tvrdi da “navodi spornog članka“ “ne predstavljaju kritiku“ tužiteljeva rada,“ što je laž. To je sudija koji sporni moj pasus razmatra kao zaseban tekst, a ne kao dio šire cjeline. Taj sudija uzurpirao si je pravo da donosi ”objektivne ocjene“. Da li se Sanja Vučijak u sudnici možda osjeća kao Bog?

4. Vučijakova kaže da “tuženi kao autor članka nije bio dobronamjeran“, jer drži da satira kao “novinarska forma“ mora biti dobronamjerna. Tuženi predaje književnost čio život, ali nije čuo da postoji dobronamjerna satira. Ko je završio srednju školu, zna metaforu “bič satire“, a je li iko čuo za bezbolne bičeve? Osuditi pisca zbog nedobronamjerne satire znači osuditi ga što bičem ne miluje.

Vučijakova drži da navodi iz spornog teksta “nepotrebno grubo odstupaju od etike, te kulturnog javnog izražavanja, neophodnog u demokratskom društvu“. I tuženi drži da tvrdnja kako “navodi spornog članka“ “ne predstavljaju kritiku tužiteljevog rada“ vrlo “grubo odstupa od etike”, sudijske, to jest predstavlja neistinu, a sudija koji smatra da je “kulturno javno izražavanje“ mnogo više “neophodno u demokratskom društvu“ od slobode javnog izražavanja koju zakon štiti očito vjeruje da je “pevanje na note” temelj demokratije.

I na kakve se “usvojene društvene norme i mjerila“ Vučijakova poziva kod procjene štete? Koja su to norme i mjerila? Koji ih je donio? Gdje su zapisani? Ko ih je usvojio? Je li Sanja Vučijak komesar za moral ili je plaćena da primjenjuje odredbe zakona?

5. Glavni junak ovog procesa je Novak Kilibarda, crnogorski Šešelj čiji je lik i djelo tužitelj na TV 99 godinama branio upornije no mečka mečiće. Da Kilibarda, koga je Njegoševom medaljom Karadžić zakitio za bratsku pomoć koju mu je pružio u istrebljivanju Bošnjaka, nije došao da se za svoje zločine “kaje” u Sarajevu, među svojim žrtvama, tužitelj ne bi doživio čast da se tuženi bavi njegovim pojedinstvom, jer ne gleda njegovu Tv 99, niti bi ga zanimali tužiteljevi intervjui u kojim intervjuisanim osobama drži predavanja dugačka kao Veliki Post, niti sluša poroštva njegove Vidovite Bebe: mada je tužitelj jučer njegovao marksizam, danas pomoću svoje Tv 99 njeguje sujevjerje, na osnovu čega je stekao neporečan ugled u javnosti.

Kilibarda se, godinama, nije skidao sa Tv 99, pa bi tuženom poznanici ili prijatelji ispričali ponešto od onog što na Tv 99 kaže taj presvučeni četnik i tuženi bi ponešto od tog komentirao u novinama. Ili bi mu telefonirali da su opet gledali Kilibardu i tužitelja na Tv 99, uz upozorenje da sjutradan može vidjeti reprizu tog divana. Sve što tuženi, gledajući te reprize, čuo iz tužiteljevih usta budilo bi duboko sažaljenje puno praštanja da nije tom zlikovcu omogućavao da se pred Sarajlijama razmeće muslimanoljubljem, čovjekoljubljem i demokratičnošću, ali i da o tuženom kaže šta mu na milu pamet padne.

Na sudu je tuženi rekao da je tužitelj na Tv 99 s Kilibardom napravio 8 ili 9 intervjua u kojim je taj četnik iz Crne Gore mogao da o tuženom kaže šta hoće. U jednom od njih, pozvao ga je da podijele megdan na Tv 99. U drugom, ponovio je poziv. U trećem, održao je tuženom lekciju kao lošem pravoslavcu. U četvrtom, toliko je tuženog ispljuvao da je Regulatorna agencija, koja je tužitelja Adila kaznila sa 2 000 maraka zbog emisije o tuženom, navela odlomak iz Kilibardinog govora kao jedan od razloga za kaznu. Rješenje o kazni priloženo je sudu. Da nije bilo tužiteljevih intervjua s Kilibardom, tuženi ne bi gledao Tv 99 i ne bi morao reći da je od “svoje gluposti napravio instituciju“, a onaj ko je intervjuisao 5 000 osoba jeste institucija. Pošto tuženi nema nikakvih kontakata sa tužiteljem, na osnovu čega bi, ako ne na osnovu onog što kaže se tv ekrana, mogao davati sudove o tužiteljevoj himalajski veličanstvenoj gluposti?

Ni jednu od činjenica koje se tiču tužitelja kao javne osobe Sanja Vučijak nije uzela u obzir pri donošenju presude, što joj je omogućilo da ustvrdi kako navodi iz spornog teksta “ne predstavljaju kritiku tužiteljevog rada“.

U obrazloženju presude se kaže: “Čitanjem Rješenja Regulatorne agencije za komunikacije BiH broj 03-07- 2367-7/06 od 20.9. 2006. godine, utvrđeno je da je Studio 99, čiji je vlasnik tužitelj oglašen odgovornim za kršenje odredaba člana jedan, točka 2. koje se odnose na pristojnost i uljudnost kodeksa za emitovanje RTV programa, te mu je naloženo plaćanje novčane kazne u iznosu od 2 000 maraka“. I to je sve. Tom dokumentu, jedinom koji nudi neoborive činjenice, sud u obrazloženju presude ne poklanja nikakvu pažnju, čak se u tom obrazloženju ne navodi zašto je tuženi ovo Rješenje dao sudu.

Iz obrazloženja presude se ne vidi da je tužitelj na Tv 99, mediju neuporedivo jačem od lista u kojem je tužitelj pisao, tuženog podvrgao medijskoj hajci, ne vidi se ni sadržina prekršenih odredbi člana 1. 2. Pristojnost i uljudnost Kodeksa za emitovanje RTV programa u kojim se pored ostalog kaže: “Ne smije se koristiti jezik kojim bi se moglo podsticati na izazivanje nasilja, nereda ili mržnje. Mora se izbjegavati bezrazložna upotreba jezika koji može izazivati uvredu”. Sudu je bilo nevažno što je tužitelj u medijskoj hajci na tuženog upotrijebio jezik “kojim bi se moglo podsticati na izazivanje mržnje” prema pripadniku manjine u gradu gdje živi 90% Bošnjaka.

Evo dio teksta kojim Regulatorna komisija obrazlaže zašto je ta emisija kažnjena: “Da se ne zaboravi: Marko Vešović iz Papa negdje u Crnoj Gori, nastupa na SDS-ovim mitinizima s početka 90-tih u Sarajevu, u Skenderiji, u domu Kulture na Grbavici, gdje drži vatrene govore na skupovima koji promovišu velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92. Da se ne zaboravi (emitovano više puta u razmacima tokom cijelog programa)”.

Pošto je ovaj džingl “emitovan više puta“, a emisija čiji je on dio takođe je ponovljena više puta, tuženi je imao zadovoljstvo sa Tv 99 čuti najmanje šest puta riječi: ”u Skenderiji, u domu Kulture na Grbavici, gdje drži vatrene govore na skupovima koji promovišu velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92. Da se ne zaboravi“. Šta je ovo ako nije medijska hajka?

Ako je na tim skupovima prije izbora “promovisano velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92“, zašto su Muslimani potom glasali za SDS i zašto ih je Izetbegović pozvao javno da glasaju za Koljevića i Plavšićku? Ili je laž tvrdnja da je na tim mitinzima “promovisano velikosrpstvo i sve ono što nam se desilo nakon 92”, ili je Izetbegović imao pamet upitniju od tužiteljeve, jer je iza izborne pobjede u skupštinu ušao zagrljen sa šefom stranke na čijim mintizima je promovisano velikosrpstvo, etničko čišćenje i genocid.

Međutim, u dane kad su Majke Srebrenice, Udruženje boraca Patriotska liga, Udruženje boraca Zelene beretke, Organizacija porodica šehida i poginulih boraca, Asocijacija za brigu o djeci poginulih boraca Fatma, Savez ratnih vojnih invalida BiH, Unija studenata univerziteta u Tuzli, Unija studenata iz Mostara, Unija studenata sarajevskog univerziteta, Udruženje studenata Federacije BiH, Naučno-nastavno vijeće Filozofskog fakulteta iz Tuzle, Helsinški odbor RS, Fond za humanitarno pravo iz Beograda, to jest Nataša Kandić, Savez logoraša RS, Savez studenata RS i akademik Esad Duraković, tražili da se Novak Kilibarda proglasi “personom non grata” u Sarajevu, tužitelj je potpisao u Oslobođenju objavljeno pismo podrške Kilibardi u kojem se pored ostalog kaže: »Zašto ne prihvatiti iskreno pokajanje jednog čovjeka koji je bio u zabludi”, i potom dodaje: ”Prihvatajući kajanje, mi moramo prestati da podsjećamo ljude na ono što su učinili“.

Tužitelj je na svoju Tv 99 pozvao fašistu koji se “u zabludi” borio za ujedinjenje srpskih zemalja, dušmanina Bošnjaka i rušitelja BiH, da prije svog konačnog odlaska u Crnu Goru na Tv 99 ispljuje tuženog koji je 25 dana bio vojnik Armije BiH, nosio pušku, spavao u zemunici i držao stražu, i u svojim ratnim napisima, objavljenim u tisku, branio Sarajevo, Bosnu i Bošnjake.

Tužitelj je pozvao zlikovca “u zabludi” da s Muhamedom Filipovićem na TV 99 raspali po tuženom, a dijelove onog što su njih dvojica te večeri kazali tužitelj je uključio u emisiju koju je Regulatorna komisija kaznila sa 2 000 maraka. Pošto je tuženi čuo šta na Tv 99 kažu o njemu, sjeo je i sročio tekst koji počinje rečenicom: “Sa televizije Adila Kulenovića, poznatog četničkog mitraljeskog gnijezda, opet je po meni, iz ‘sijača smrti’, dejstvovao Novak Koljibarda. Sreća je što je kao streljivo imao isključivo ćorke, inače bi mi bila dženaza”.

Dakle, kad brani zlikovca “u zabludi”, tužitelj traži da ga ne podsjećamo na ono što je u ratu činio i dobio orden. Sa druge strane, u obrazloženju Regulatorne komisije kaže se da onaj džingl “da se ne zaboravi”, ”emitovan je više puta u razmacima tokom cijelog programa”, a ta emisija je emitovana više puta na Adilovoj TV 99. Tužitelj je na Tv 99 do ludila uporno ponavljao “da se ne zaboravi” kako je tuženi nastupao na skupovima SDS, što je tačno, ali je laž da je na njima promovisano ”velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92”.

Recimo da je tačno što tužitelj kaže. Tuženi je za opsade Sarajeva pasao travu sa Bošnjcima i strancima dao bar 120 intervjua protiv etničkih čistača, koljača i silovatelja sa Pala, a u tisku dosad objavio najmanje 1 000 strana u odbranu BiH, Sarajeva i Bošnjaka, pa ipak tužitelj, koji zahtijeva da Kilibardi oprostimo ”zabludu”, na Tv 99 uporno ponavlja da se ne zaboravi da je tuženi, prije izbora, nastupao na SDS-ovim mitinizima s početka 90-tih “u Skenderiji, u domu Kulture na Grbavici, gdje drži vatrene govore na skupovima koji promovišu velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92”.

U peticiji upućenoj Branku Lukovcu, ministru inostranih poslova Crne Gore i Milu Đukanoviću, tužitelj je fašistu “u zabludi” predložio, ako Crna Gora izglasa samostalnost, za prvog crnogorskog ambasadora u BiH, a u Oslobođenju objavljenom pismu podrške Kilibardi poziva nas da zaboravimo njegove ruke koje okrvavio “u zabludi” i ne podsjećamo ga šta je radio u ratu u kojem ga je Dabić odikovao Njegoševim ordenom.

Ovo je tek jedna od stvari koje obrazlažu moj vrijednosni sud da je tužitelj “najveća budala koju je bošnjačka čuna načinjela u 20. stoljeću”. A pošto ne postoji blesimetar, kako se na sudu može utvrditi je li tužitelj najveća, ili jedna o najvećih budala koje je u 20. v. proizvela bošnjačka alatka za pravljenje djece?

To nije sve. Insistiranje da se ne pominje krv koju je Kilibarda prosuo “u zabludi” a da se ne zaboravi kako je tuženi, u vrijeme dok je vladao tužiteljev SK, nastupao na mitinzima SDS dokaz je tužiteljevog nemorala i objašnjava moj vrijednosni sud da od Adila “nema zornijeg oličenja intelektualne i moralne bijede koja je u današnjem Sarajevu uzjahala bijeloga konja”.

U obrazloženju kazne, Regulatorna komisija je navela i odlomak iz razgovora na Tv 99: KULENOVIĆ. Treba li pomoći Marku Vešoviću da iziđe iz stanja u kojem se nalazi ili ga treba shvatiti ozbiljno? … Muhamed Filipović: “Ja mislim da tu nema pomoći. Radi se o dubokim defektima, ljudskim moralnim, psihičkim…” KILIBARDA: On je uobrazio da će on jednim besprimjerno nekulturnim rječnikom, on upotrebljava vulgaritete. Znate, to možete čuti samo na nekoj pijaci, kada se posvađaju recimo šverceri konja. Vidite vi ovdje, neka se on upita čiji je on pisac, koja književnost njega priznaje? Znate đe je njegova tragika, ako ovo sluša neka sluša, znate gdje je njegova tragika, ima ovdje jedan sloj inteligencije koji mu pokazuje koliko je on promašena ličnost u bilo čemu, kome on pripada. Ono je doktoriro u vrijeme, u godinama kad ljudi završavaju svoj naučni rad. Đe su njegove knjige, ko je on, šta je on. Pravo da vam kažem, moram biti ponosan što u Crnoj Gori mi nemamo takvoga pljuvatora. Zaista nemamo».

Ovaj razgovor, u kojem su bošnjački akademik i crnogorski četnik ispljuvali tuženog, na Tv 99 ponovljen je nekoliko puta, a zatim je taj razgovor uključen u emisiju o tuženom koju je Regulatorna komisija kaznila. Dakle, tuženi je imao zadovoljstvo sa TV 99 čuti najmanje devet puta da mu nema pomoći kao osobi sa dubokim defektima, ljudskim, moralnim i psihičkim, i da se Kilibarda ponosi što Crna Gora, koja je izvršila agresiju na BiH, nema pljuvatora kao ja. Tekstovi tuženog o tužitelju, skupa sa tekstom Pohvala gluposti, objavljeni u sedmičnim novinama, mediju neuporedivo slabijem od Tv 99, bili su odgovor na medijsku hajku koju je tužitelj priredio tuženome.

Nakon okončane hajke na tuženog, tužitelj je 20. 9. 2006. novčano kažnjen od Regulatorne agencije, potom kažnjeni hajkač 12. 10. 2006. podnosi sudu dvije tužbe protiv tuženog u kojim sebe prikazuje kao nevinu žrtvu i traži odštetu 6000+ 6000 maraka, plus sudske troškove i kamate od dana podnošenja tužbe. Takav je tužiteljev moral. Sve je ovo predočeno sudu koji u obrazloženju presude nije uzeo u obzir niti jedan navod tuženog.

6. Sanja Vučijak pjesničke slike tumači proizvoljno. Na primjer. Iskaz da je tužitelj “u CK bio vrtlar, okopavao, đubrio i zalivao institucionaliziranu glupost, bosansku i jugoslovensku“ sadrži činjenice čija bi se ne/istinitost mogla na sudu utvrditi, ali na sudu nije dokazano da tužitelj nije radio u CK, ni da CK nije bio vrt za gajenje institucionalizovane gluposti, bosanskohercegovačke i jugoslovenske, ni da tužitelj tu glupost nije “okopavao, đubrio i zalivao“, pa na osnovu čega se u obrazloženju presude tvrdi da se tom slikom „tužitelj identificira kao osoba upitne pameti“? Ta slika je dio šire cjeline temeljne na igri riječima, koja je važno oruđe satire: tužitelj je juče kao baštovan njegovao institucionaliziranu glupost, ne svoju, a sad je svoju glupost pretvorio u instituciju.

Tužitelj je, na sudu, kaznu Regulatorne komisije objasnio riječima ”kadija te tuži, kadija te brani”. valjda je htio reći “kadija te tuži, kadija ti sudi” i promašio za dlaku, a i to kazuje štošta o njegovoj pameti, ali i o moralu, jer nema sumnje da su ga tužili gledaoci, a sudila mu Regulatorna. Tužitelj je čak predložio sudu da rješenje Regulatorne komisije podvrgne ekspertizi i utvrdi da li ima ličnog i redakcijskog stava u tekstu kojim je pomenuta komisija obrazložila kaznu. Pa mu ti piši pamet!

Stoga bi tuženi pitao: čije su, ako ne redakcijske, riječi: “Da se ne zaboravi: Marko Vešović iz Papa negdje u Crnoj Gori, nastupa na SDS-ovim mitinizima s početka 90-tih u Sarajevu, u Skenderiji, u domu Kulture na Grbavici, gdje drži vatrene govore na skupovima koji promovišu velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92”.I čija je, ako ne tužiteljeva, naredba da zaboravimo sve što je ratu radio zlikovac Kilibarda?

1. S. Za vrijeme procesa bilo je očito da Vučijakovoj idem na kurac, a zašto, ne znam. Je li Srpkinja? Ne znam. Ali joj čestitam što mi je ušla u sabrana djela.

ŠEKSPIR, LAZA KOSTIĆ  – RIČARD III.

Сад прође зима наше зловоље

…

Па кад не могу бити љубавник
У брбљању да дани прођу ме,
Е, принуђен сам бити зликовац,
Весеље света мрзит ништаво.

(Šekspir, Ričar III, prevod Laza Kostić)

Evo jedne zaista jedinstvene knjige. Zgužvanu i jedva uočljivu, kao i priličan broj takođe odbačenih, gotovo uništenih knjiga, među kojima je bilo i bibliofilsko izdanje Dekamerona, odmah iza zemljotresa 1969. godine, izvukao sam iz gomile papira predviđenog za otpad. Malo veća od dlana, otvorila se i pokazala mi svoj sadržaj. Nisam mogao da vjerujem, bilo je to kao poklon ljubitelju knjiga kome je nedjeljna razonoda tumaranje po tržnici u potrazi za starim knjigama. Šekspir, Ričard III, u prevodu Laze Kostića. Odnio sam je u knjigoveznicu Glasa, i dobio ovu meni tako dragu malu knjigu, dva velika pjesnika, pisca i prevodioca, Šekspir i Kostić. Porediti ih nećemo, ali silina njihovog talenta svakako je bila bliska, da hrabro ne kažem – podjednaka.

Ali, red je prvo da je opišem, pa ću potom nešto o obojici, a najviše, naravno, o sebi, jer to je smisao ovog teksta. Čak se neću propitivati ni koliko je Šekspir danas naš savremenik, kako nas je učio Jan Kot u svojoj izvarednoj knjizi Šekspir naš savremenik, baviću se sasvim prizemnim biografskim refleksijama iz vlastitog života. Dakle, opis knjige koja je unutar zelenih tvrdih korica kojima je zaogrnuta 1975. godine. Ima tvrdi predlist, potom slijedi naslovna, prva strana sa njenim opisom.

Виљем Шекспир

Ричард III.

         Трагедија у 5 чинова

С енглеског превео

         Др. Лаза Костић

У Мостару, 1904. ШТАМПАРСКО-УМЈЕТНИЧКИ ЗАВОД – ПАХЕРА И КИСИЋА.

Druga, unutrašnja stranica dodaje ovim informacijama i sljedeće:

„MALA BIBLIOTEKA“

UREDNIK : RISTO KISIĆ

VLASNIK : IZDAVAČKA KNJIŽARNICA PAHERA I KISIĆA

U svoje vrijeme, a to bješe upravo austrougarsko vrijeme, Mostar je bio značajnije kulturno žarište od Sarajeva. Imao je slavnog Aleksu Šantića, Svetozara Ćorovića i povremeno Jovana Dučića. Imao je Зору, časopis vrijedan pažnje. Mala biblioteka Pahera i Kisića bila je zaštitni znak mnogim vrijednim knjigama. Važno je ovdje istaći da su se te knjige čitale na cijelom našem srpsko-hrvatskom jezičkom prostoru. Ali, odlaskom i smrću svojih velikana, Mostar je u kraljevini Jugoslaviji potonuo u goru čamotinju od ostalih gradova, naročito Sarajeva i Banjaluke. Ujedinjenje nije donijelo poseban prosperitet Mostaru, ali ni drugim gradovima u Bosni i Hercegovini. Prije će biti da ih je ispraznilo, pošto su svi željni napredovanja i karijere, pohrlili u Beograd.

Trebaće da prođe dobrih šezdeset godina da se pojave knjige u ediciji Mala knjiga,  vrijednog Ice Mutevelića i njegove Prve književne komune. Tako je na najbolji način, uz časopis Most, obnovljena  izdavačka tradicije Mostara. O tome, naravno, treba poseban tekst, u kome će se dati pravo mjesto i pronaći prave riječi za sve ono što je Ico Mutevelić uradio za svoj grad. Mostar, grad sjajnih likovnih umjetnika, u Prvoj književnoj komuni dobio je ne samo izvrsne knjige, nego i grafički nenadmšna izdanja naših pjesnika i pripovjedača, Šantića, Andrića, Kulenovića, Maka Dizdara, Dževada Hoze i drugih. Baš kao što je u naslovnom objašnjenju prethodnog izdavača na koga se Ivo Mutevelić ugledao, njegova Komuna bila je štamparsko-umjetnički zavod. Danas, naravno, ništa slično ne postoji na ovom prostoru. Navikli da svijet počinje od nas, savremenika, lako uništavamo i negiramo prethodno, postajući ne veći nego objektivno manji od tog što nam je moglo biti osnov, temelj i odskočna daska priključenja toj nekoj Evropi.

Mene je, kao pisca, Prva književna komuna privukla kada je u njoj Bisera Alikadić objavila svoj provokativni, erotski roman Larva, a potom drugi roman o svojoj junakinji Evi, Krug. Ponudio sam Ici Muteveliću, preko Rade Prelevića rukopis svog romana Tijelo i ostalo, kojim sam, za sebe, oslobodio našu narodnu leksiku moralnih zabrana, odbacio tu potrebu da se jezik štroji i da pisci silne erotike, kao što su bili i Kočić i Ćopić, tu erotiku nisu mogli da iskažu do kraja punoćom narodnog jezika. Ali, knjiga nije imala vremena da živi svoj normalni život, politika je preuzimala glavnu riječ, a naš život postao je odvratno preživljavanje. Ipak, Larva, Krug  i  Tijelo i ostalo ni do danas, po onome što su uveli u naš romaneskni diskurs, nemaju u BiH neku značajniju konkurenciju. Valjda nema ko da to čita i konstatuje. Ili ima, ali mu se ne mile neki autori.

Šekspir i moj odnos prema njemu su jedna od priča koje su bile započele a da nisam znao ni ko je Šekspir ni zašto bih ga povezivao sa Ričardom III koji je za mene i moju generaciju bio sam film sa velikim ser Lorensom Olivijeom u ulozi kralja Ričarda. Njegova gluma, transformacija, ubjedljivost, tako su me, još tamo u Kostajnici, uhvatili, da sam kasnije, kad je tome došlo vrijeme, a to znači vrijeme lektire cjelokupnog Šekspira, želio da se bavim režijom i da ja postavim Ričarda III na sceni, recimo, društva Slobodan Princip Seljo. Naravno, to mi ne bi bilo dopušteno ni da sam zatražio, ali niko me nije mogao da spriječi da o tome maštam. Jednom prilikom pred kafanom Park u Sarajevu, govorio sam o Šekspiru, kako ga čitam sada integralno, kad je naišao Nenad Radanović i uključio se u razgovor na svoj posprdan način. Jedva sam i Hamleta pročitao, rekao je, ostalo mi nikada nije padalo na pamet. I tebi bi bilo bolje da se toga kaniš i da se baviš pravim piscima. Odjebi Šekspira, prihvati se savremenika. Znao sam da Nenad zbija šalu, ali i da u toj šali ima više istine nego šale. Njegove dotad objavljene priče, jednako za djecu i za odrasle, imale su oslonac u našim savremenim klasicima, Ćopiću i Andriću. Tek kada je, bar jednu deceniju kasnije, došao do Šulcovih priča, promijenio je svoj pristup ratnoj tematici iz svog banjalučkog djetinjstva. I to su mu najbolje priče.

Vraćam se knjizi koja mene vraća vremenu sarajevskom, ali i kasnije, banjalučkom. Laza Kostić je naš prvi šekspirolog, prevodilac i njegov promoter. Upravo će Šekspirovo djelo dati podstreka našem pjesniku da se ogleda i u dramskoj formi i da stvori Maksima Crnojevića. On je bio toliko fasciniran Šekspirom da je 1864. godine o tristotoj godišnjici Šekspirovog rođenja u Novom Sadu organizovao svečanost za koju je preveo dva čina upravo Ričarda III, koristeći po prvi put jampski stih, režirao i pokazao svojim sugrađanima. Bilo je to prvo uprizorenje jednog Šekspirovog teksta kod nas. Od tog će vremena proći upravo 40 godina do izlaska ovog teksta u zasebnoj knjizi u Maloj biblioteci u Mostaru. Nije  to jedini tekst koji je Laza Kostić objavio u Bosni i Hercegovini. On je 1894. godine objavio etnološki rad u Glasniku Zemaljskog muzeja, pod naslovom Narodno glumovanje. Da li je i Šekspir uticao na njegovu ljubav prema pozorištu, ne znam, ali uticaj velikog prethodnika više je nego vidljiv u njegovim dramama.

Vrijeme čini svoje, govorio je Zlatko Gorjan, jednom prilikom na književnoj večeri u banjalučkoj Vijećnici, original ne zastarjeva ali prevod treba mijenjati svakih pedeset godina. Zato nam i ovaj prevod djeluje, suprotno njegovoj originalnoj poeziji, pomalo zastarjelo, ali tačnost mu se ne može osporiti. Što se leksike tiče, na mnogim mjestima su bolja jezička rješenja nego u nama bližem prevodu Živojina Simića i Sime Pandurovića. Naravno, i od tog je prevoda već prošlo više od pedeset godina. Znam da je Luko Paljetak, pjesnik i pozorišni čovjek par excellence, preveo cjelokupnog Šekspira, ali osim soneta o kojima sam svojevremeno pisao, nijedan dramski tekst nisam čitao, tako da ne mogu uporediti. Ovdje govorim o ogromnoj jezičkoj  inventivnosti koja sve do Vinavera nije imala takmaca na našim prostorima. Trebalo bi načiniti rječnik s popisom riječi kojih nije bilo u srpskom jeziku prije Laze Kostića.

Laza Kostić ne bi ostao dosljedan i vjeran sebi da ne prilagođava Šekspirov stih domaćoj tradiciji, razmišljajući vjerovatno o njegovom lakšem prihvatanju, pa tako čuveno oplakivanje ledi Ane, prepjevava kao tužbalicu sestre Batrićeve. Evo, da uživate u ovom zaista izvanrednom prevodu našeg velikog pjesnika.

Ана

Спуст`е доле, спуст`е доле
товар часни,
Ако покров част још може
заклонити,
Да ожалим по начину,
тужној мени,
Прерани пад Ленкестера
предоброга! –
Грдна слико уштапљена
краља светог!
Блед пепелу дома моћна
Ленкестрова!
Допусти ми да призовем
дух твој сада,
Нека чује јаде горке
куку Ане!
Жене сина твог Едварда
убијеног,
Ког прободе иста рука,
рука клета,
Што удари ране ове,
ране моје,
Ох, прозоре, куд пролети
жиће твоје! –
Залуд сузе лију очи
несведене, –
Гром у руку, што отвори
јаме ове!
Гром у срце, што имаде
срца за то!
Крв проклета, што исцеди
крвцу ову!
Још страшнији удес стиго
тог јадника,
Који нас је ојадио
смрћу твојом,
Нег` што желим змијам, жабам,
пауцима
Ил` пузавој присојкињи
отровници!
Им`о л` чеда, и то било
недоношче,
Страхотиња на све пао
пре времена!
Е да Бог да, поглед његов
гадан, страшан,
Устравио око мајке,
што с` у њ узда;
Наследио сву злу срећу
свог бабајка!
Им`о л` љубу; е да Бог да
она млада
Црње јаде набрајала
за њим тада,
Нег` што ја за младим војном
и за тобом!
Сад пођите мирном гробљу
с том светињом,
Што узесмо из Павловке
за свет укоп,
Па кад год се уморите
од терета,
Стан`те да се ја над краљем
сва изјадам.

Imaginarni prijatelj/26

Je li Homer Simpson glasao za Donalda Trumpa? Ne pitam zato što je Homer glup. Krivo je misliti da su glupi skrivili diktatore ili da se zbog ljudske gluposti u vođe pretvaraju oni koji vjeruju da se mržnjom uspostavlja red u društvu ili da će se mržnjom gospodarstvo učiniti efikasnijim. Nešto bi drugo Homera Simpsona moglo preporučiti za Trumpova glasača, nešto što je ovaj vrlo dobro prepoznao, pa skoro da se Homeru i obratio, kada je u svom inauguracijskom govoru progovorio o ljudima iz predgrađa, o autsajderima ili o lumpenproletarijatu, kako se taj soj i sloj ljudi imenovao u vrijeme kada je Adolf Hitler – istina tijesno – u zimu 1933. pobijedio na izborima.

Homer je dijete iz disfunkcionalne obitelji, od koje bježi još kao dječak. Neredovno se ili nikako školuje, lišen socijalnih i intelektualnih talenata ima samo jednu, ali vrlo značajnu ljudsku kvalitetu: silna je dobričina. To amortizira njegovu glupost, čini ga dragim i simpatičnim, kod bližnjih i prijatelja budi specifičnu vrstu sažaljenja, a kod nadređenih na poslu budi osjećaj vlastite važnosti. Homer Simpson savršen je zupčanik u mehanizmu svakoga uređenog društva, onoga liberalno-demokratskog, u kojemu je Homer živio i u kojemu je postao slavan, ili onoga postdemokratskog i postčinjeničnog, koje je nastupilo s Donaldom Trumpom. Takvim ga, opet da naglasimo, ne čini njegova glupost. Mnogo je važnije to što je Homer Simpson dobričina. Tek u kombinaciji s glupošću to ga čini junakom naših dana.

On radi u atomskoj centrali. Ali nitko, zapravo, ne zna što Homer tamo radi. Osim što drijema na poslu, ide na gablec i s vremena na vrijeme izazove omanji nuklearni incident. Znana je epizoda u kojoj se poigrava komadom radioaktivnog uranijuma. Ta stvar zrači s ekrana, ždere živu tvar kao što ju je žderao Černobil – i kao što će ju žderati sljedećih tisućinjak godina, ali imaginarni junaci, pogotovu u crtanim filmovima, imaju tu moć autoregeneracije i preporoda već u sljedećoj epizodi da će Homer Simpson lako preživjeti susret s radioaktivnim uranijumom. Kao što će preživjeti i sve drugo: liberalni kapitalizam, eru rialiti programa, američki san, teror političke korektnosti, Billa Clintona i njegove seksualne avanture, Georgea W. Busha i njegove ratove… Samo junaci crtanih filmova u stanju su da prelaze iz jedne epohe u drugu, da istovremeno žive u prošlosti i u budućnosti, da istovremeno budu svoji preci i potomci. Junaci crtanih filmova neranjivi su i uglavnom besmrtni. Po tome su slični onome famoznom malom čovjeku, prosječnom građaninu koji nikada ni za što nije kriv i uvijek ga se, na kraju svake etape u izvjesnom i već drugotrajnom propadanju čovječanstva, proglašava za žrtvu povijesti. Homer Simson je metafora te žrtve. Naš čovjek, premda Amerikanac.

I onda, je li on glasao za Donalda Trumpa? Što vam se čini? Marge sigurno nije glasala za Trumpa. Ipak je ona studirala novinarstvo i jednom davno je bila društveno angažirana. Ned Flanders pogotovu nije glasao za Trumpa. Njegova bogobojaznost je u nesporazumu sa svim što taj čovjek predstavlja. Ali Homer? On je, ipak, to potajice učinio. I naravno da nikome nije priznao.

Važno je, međutim, imati na umu to da je Homer Simpson, vjerojatno, upravo tako postupio. Dobričine iz predgrađa, ljudi velikih srca i male pameti, čija se lica vihore na vjetru kao zastave, anonimni su pokrovitelji cjelokupne demokratske povijesti čovječanstva. I glavni uzročnici njezina diskontinuiteta.

“Ovako, blagoš, ti reci Mejremi, kaže Avdo, dok meće ćahije u kesu, ovako joj reci. Selam ti je Avdo i ovo ti je poručio: ako ne pojedeš ove tri ćahije pred ovim detetom, nemo’ više naoči da mi se pomoliš. Čul me. Tako ti njoj reci”.

Kad sednemo pod bor i kad se isplače (ona plače bez glasa i, dok plače, okrene glavu na desnu stranu, gleda u Svojbor i ćuberak šume na njegovom vrhu), ja izvadim ćahije iz kese, spustim ih u njeno krilo i kažem joj ono što mi je Avdo kazao.

Majka se blago nasmije. “A kako je Avdo?”, pita. “Šta čini?” Kažem da je dobro, da je nabavio novog šatka, da je tog šatka vodio na virove ispod čifutske ćuprije, da se bio prehladio i da mu se grba bila malo zapalila. Sad je dobro, Hako mu je na mešeku a on na furuni.

I kažem joj, jedi, mama, te ćahije, Avdo će se naljutiti.

Ona podiže ćahiju, polovi je. Jednu polovinu vraća u krilo, a drugu, kao da je bište, razgrće i čupka prstima.

Ćahija se ohladila i lako se troši.

Bijele trohe, slično pahuljama, hvataju se po maminom modrom, prtenom mantilu i tek ih se nekoliko spustilo u krilo.