Ilijina glavica

Rub brda o koji se buši
Balon sunca, kamenje

Obraslo u draču, granica
Između neba i zemlje –

Ilijina glavica. Dolje je
More, dolje su čatrnje

Pune zore, dolje su i starice
U zimu bose, dolje rose

Podmazuju jabučice očne
Da nježnijim učine trenje

Između tebe i svijeta, oče
Dok te posljednji put, turčin

Drži za perčin, dolje nož
Tupo sja, ko kašika

Na kojoj se nahvatalo, kafenog
Kajmaka

Mora se živjeti, mora se umrijeti.
A ne možeš odabrati.
Porod čovjeka i ovog trena traje.
Na svijet i danas dolaze novi ljudi.

Prethodila je ljubav
koja je probudila miris ljubičica
u dva ljudska tijela.
I to je nezaustavljivo.
Događa se svake sekunde.
Nastaje u ženskom tijelu
na plus trideset i sedam
stupnjeva Celzijusa. A i tada se zna samo
to da se mora živjeti i da se mora
umrijeti.
Da drugog izbora nema.

I taj opojni miris ljubičice to dobro zna.
Ali ne mari za to. Mora i on živjeti,
a mora i umrijeti. Ni on nema izbora
kao ni njegovi izabranici,
muškarac i žena,
njime u ljubavi kao vinom opijeni.

Uz temperaturu od trideset
sedam Celzijusa tako njih dvoje
rješavaju svoju
i našu dvojbu
biti ili ne biti.
A biraju već tada
i biti i ne biti. Jer su i biti i ne biti
veliki ljubavnici.

Za sve je poslije toga kasno. Ne postoje
nikakve dvojbe. Mora se živjeti,
mora se umrijeti. Ništa drugo
ne možeš odabrati.

Ljubav za nas tako svake sekunde
ispisuje svoju presudu. Stvoritelj je
prevodi na sve jezike
svoga svijeta, u kojem nije samo
čovjek, u kojem je sve što je živo
i sve što je mrtvo.

Jer ni Stvoritelj tada
ne može birati drugačije.
Mora se živjeti, mora se umrijeti.
Jedino sebe izuzima iz tog ciklusa.
A tako i jest pravedno za Stvoritelja
svega što je živo i svega što je mrtvo.

On obnovu dozvoljava, dakako. Mora se
živjeti, mora se umrijeti. Tu pjesmu
poslije svega pjevaju svi zborovi
Njegovoga svijeta. Svakodnevno.
Iz sata u sat. Mora se živjeti,
mora se umrijeti.
A ništa drugo ne možeš odabrati.

 Imaginarni prijatelj/42      

Da je živo čeljade, da nije vječno mlad i besmrtan, Pero Djetlić bi u proljeće 2017. slavio svoj sedamdeset i sedmi rođendan. Prvi put se pojavio na početku Drugoga svjetskog rata, godine 1940, kao netko tko je trebao naslijediti slavu Duška Dugouška i Patka Dače. Stvarali su ga Ben Hardaway, Walter Lantz i Alex Lovy. U početku je bio neka blesava, hiperaktivna i subinteligentna šumska ptica, da bi se s vremenom pretvorio u vedrog mudraca i dobričinu, ali po svemu superiornu dobričinu, koja zapravo niti nema dostojnih neprijatelja.

Njegovo američko ime je Woody Woodpecker, a legenda kaže da je u ideji začet kada su Walter Lantz i zaručnica mu Grace bili na medenom mjesecu, negdje na jezeru Sherwood u Kaliforniji. Živjeli su u nekakvoj brvnari, i svake bi im noći u san živo kljucao jedan isti djetlić. Bilo je nepodnošljivo, kao da im kucka pod jastukom. A kad je jedne noći pljusnula kiša, dvoje mladih s užasom su shvatili da im je djetlić prokljucao krov na brvnari. Ili je krov sam od sebe bio šupalj, ali njih dvoje su okrivili djetlića. Tada je Grace predložila Walteru da nacrta strip o djetliću. To je najbolji način da relaksiraju frustraciju propalim medenim mjesecom.

Veći dio naših djetinjstva Pero Djetlić zapravo je bio Pera Detlić. Osim što je i ovaj crtani film otkupila, pa onda i sinkronizirala Televizija Beograd, beogradski su ga glumci bolje skidali, vještije mu pozajmljivali glas. Bilo je to vrijeme kada se, uglavnom, znalo koji junaci crtanih filmova dolaze iz Zagreba, a koji iz Beograda. Jedni su govorili srpski i nosili srpska imena, dok su drugi govorili hrvatski i imali hrvatska imena. Bilo je to vrijeme kada nije bilo sramota i nije bilo nedomoljubno znati srpski jezik. Pa su ga onda znala i mala djeca.

Pero Djetlić poznat je po svom glasu, po onomatopeji za koju ni do danas nismo sasvim sigurni što iza nje stoji. Je li to Perin smijeh, kao što nam se to češće učini, ili onomatopeja opisuje zvuk kljuna koji udara po kori drveta. Ali tu trodijelnu melodiju, koja se proizvodi u grli, glasom koji je negdje u daljini nalik kreketu žaba, znalo je izvesti svako dijete. Vjerojatno bi to znala i današnja djeca, e da su kojom srećom čula za Peru Djetlića i vidjela barem jedan njegov petominutni crtani film.

Woodyju Woodpeckeru prvi je glas posuđivao Mel Blanc, valjda i najslavniji glasovni glumac u cjelokupnoj povijesti crtanog filma, čovjek koji je oglasio pola našeg imaginarnog svijeta, od Bucks Bunnyja do Speedy Gonzalesa i Tweety Bird. Za njega se govorilo da je čovjek od tisuću glasova. I, naravno, bio je- ruski Židov. On je osmislio onu Perinu besmrtnu onomatopeju.

Peru Detlića oglasio je slavni beogradski kazališni i filmski glumac Mića Tatić, koji je, kao naš lokalni Mel Blanc, također dao svoj glas cijelome jednom nacrtanom čovječanstvu. Ili bi bolje bilo reći – životinjstvu

Vatroslav Jagić Franji Račkome:
“Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin.” 1890.

Napisao sam na Fejsbuku da je svakim danom sve jasnije kako smo 90-ih kolektivno pucali sami sebi u glavu i jedan drugar iz djetinjstva odgovorio mi je: “Nikola, kaj je tebe stresla ta devedeseta, ratovi, ustaše i partizani? Zvučiš kao random saborski zastupnik. Ne umanjujem i ne omalovažavam povijest, ali može se i danas nešto poduzeti da nam bude bolje i da našoj djeci nešto od ove zemlje i ostane. Ili trebamo odgajati novu generaciju koja će pričati o povijesti i živjeti u snovima o boljoj budućnosti?”

Ovo nije prvi put da mi ljudi, među njima i pravi prijatelji, zabrinuto govore da se moram osloboditi traume devedesetih. Jedan od najbližih drugova nedavno mi je rekao kako mu se čitajući moje tekstove čini da me lom devedesetih, sinteza društvene i intimne traume, u tolikoj mjeri obilježio da postoji realna opasnost da se traume rata i raka nikada neću osloboditi. Vjerojatno njegova opservacija ima veze sa nastankom ovog teksta. Izazvan navedenom rečenicom davnašnjeg drugara odlučio sam da mu odgovorim i u jednom je dahu moja traumatizirana svijest izbacila iz sebe ovu bujicu riječi:

Ti si, druže, otprilike moja generacija i osim ako prvih desetak godina nisi žmirio ili proveo u komi, tada si kao i ja živio u zemlji u kojoj osamnaestogodišnjaci nisu vozili mercedese i ubijali pješake, u kojoj beskućnici nisu prosili na svakom uglu, a u pučkim se kuhinjama nije tražio stol više. Bez da ulazim u ideološku raspravu – tadašnja je „tamnica naroda“ bila ravnopravnija zemlja u kojoj društvo nije bilo podijeljeno na „Tuđmanovih 200 familija“ i sve nas ostale, država u kojoj tvornice nisu raspačavane radi profita „kontroverznih poduzetnika“, zemlja u kojoj je Crkva plaćala porez i nije se miješala u svjetovna pitanja. Naravno, bila je to „strašna diktatura“ u kojoj je bilo zabranjeno pjevati Vilu Velebitu i moliti protiv abortusa pred bolnicama, crkvi je oduzeto ono što je stoljećima otimala, na stadionima je bilo zabranjeno mjeriti visinu kukuruza uz povik Za dom spremni, Ante Pavelić nije bio hrvatski književnik (Pavelić je po Hrvatskom leksikografskom zavodu – književnik. Uredno naveden uz Ivana Gorana Kovačića (čije je remek-djelo nadahnuo pokolj počinjen po Pavelićevoj naredbi) i Augusta Cesarca (kojeg je ubio), Jasenovac nije bio dom kulture u kojem se održavala „Mala Floramy“, a Pintarićev je zločinački pohod bio strašna i atraktivna anomalija…

Sjećam se tog „oskudnog“ vremena kada nismo mogli birati između sto vrsta sličica i igračaka, nismo imali kinderladu, levisice i kokakolu, sve fantastične privilegije zapadnih demokracija bile su nam uskraćene. Hrvatstvo je bilo „potlačeno“ i čovjek nije smio mahati zastavom sa šahovnicom i ponosno – urbi et orbi – objaviti da je Hrvat. I da je na tu kozmičku smijuriju -ponosan.

A kada je došlo vrijeme da svaka republika krene svojim putem jasno je da smo ostvarujući trinaestostoljetni san da budemo svoji na svome i da sami sobom vladamo, da naša lova više ne ide u Pešte, Bečeve i Beograde – u tome “uspjeli” po cijeni tisuća mrtvih i prognanih ljudi, uništenih gradova, pokolja i zločina, a čak smo u dosanjani san uspjeli ugraditi i ubojstvo dvanestogodišnje djevojčice kojoj je hladnokrvni Munib Suljić automatskom puškom Heckler & Koch ispalio svoju ljubav prema domovini u „srbočetnički“ zatiljak…

Nakon „Moje domovine“, „oba su pala“, Trpinjske ceste, „Čavoglava“, Oluje i strastvenog kolektivnog sebeljublja uslijedio je patriotski relativno impotentan period kada su po staroj kakanijskoj vezi, vječnoj ugarsko-hrvatskoj eksploataciji zvanoj nagodba, što implicira i raspored riječi u sporazumu, prodali INU djelujući kao moderni mađaroni, istovremeno lomeći hljeb i hristoserađajući pred kamerama kako bi impresionirali Evropu. Tko bi rekao da će satovi iz hrvatske povijesti devetnaestog stoljeća jednog dana biti tako korisni. Mađaroni. Čak su postojali kao stranka. Hrvati koji zastupaju tješnju povezanost sa Budimpeštom. Hrvatska strana spustila je hlače i nagnula se nad stol rukama se pridržavajući za rubove, isto onako kako je to činila sa mađarskim plemstvom stoljećima. O soboslikarevom narodu ne treba trošiti riječi.

Ali ova nedavna klerikalna ofenziva, poduprta perfidnom privilegijom na domovinu i vjeru, predvođena osobom koja je devedesetih za Sorošove „judine škude“ izvještavala i svijetu objašnjavala na koje načine Tuđman pokušava protjerati Srbe i kontrolirati štampu te branila Feral, ta ista osoba, njen sociopatski gnom Zlatko i dijabolično stupidna Bruna mobiliziraju većinu da (još više!) oduzmu prava, teroriziraju, ušutkaju i obeshrabre manjinu. O ovom procesu pametno je pisao još Herman Broch objašnjavajući kako desnica koristi demokratsku slobodu da bi se borila protiv slobode.

Katkad maštam kako odlazim do Mirogoja, probudim Krležu i provedem ga bandićgradom. Pokažem mu Tuđmanov grob. Spomenik braniteljima. Pa se spustimo busom do Kaptola i do škole koju su nazvali po njemu. Pokažem mu i katedralu za koju zamišljam kako pita „Zar ju još nisu obnovili?“. Zatim polako odlazimo na Jelačić-plac, prolazimo kraj „Krleže“, zastajemo kod štanda Udruge za obitelj, pa mu uz Bakićevu „Razlistanu formu“-koja mu se ne sviđa- objasnim koje su sve spomenike digli u zrak. Prolauimo kraj Gajeve biste i Krleža me pita otkud su izvukli ovu devetnaestostoljetnu skulpturu a ja odgovaram kako je to primjer hrvatske suvremene javne plastike. Nastavljamo prema Cvjetnom bez cvijeća, Ilicom sve do Vinogradske i molitelja pred bolnicama. Zamišljam kako promatra imena banaka, firmi, osiguravajućih društava i kaže: „Pa vi ste nas vratili u Austrougarsku a za dobru mjeru dodali ste otrov klerofašizma. Ovo je umivena kakanijska endehazija.“ Zatim ga odvodim do Rudolfovih vojarni na trgu Franje Tuđmana i prijavljujem ga u vojsku kao Kamila Emeričkog. Ili u Leksikografski zavod da piše enciklopedijske natuknice o Mili Budaku i Ivanu Aralici.

Riječi onog mog druga i dalje rezoniraju u buhari moje svijesti kao pozadinski šum. „Pripazi se druže da ne ostaneš zarobljen u djetinjstvu. Da ti simultana smrt mame i Jugoslavije ne pojedu život.“ Mislio je na 90-te. Godine krvi, zločina, rata i hrane za vrane.

Znao sam da ima pravo jer sam i sam komplikovan proizvod genetskog baleta. Odrastajući kao svjedok vremena kada je ova bijedna, mala, iskompleksirana i retardirana država nastajala, bilo je jasno da se sve događa kao rezultat ratovanja i privatizacijske pljačke u trenutku kada je ugašeno svjetlo i sijevnule su čakije. Blago nama na brdovitom Balkanu gdje hajdučija još vlada, rakija se peče, žene su đavli a ratni zločinci slavni.

I danas, četvrt stoljeća kasnije, živimo u državi koja je suverena, međunarodno priznata i demokratska – sve za što smo se „borili“. Ali umjesto da pjevamo onu staru Puntarićevu: „Oj, Švicarska mati, nemoj tugovati…“ svjedoci smo vladavine najgorih koji su iskoristili rat kao diverziju kako bi društveno vlasništvo akumulirano u 50 godina “tamnice naroda” pretvorili u državno, a zatim privatizirali – što je samo eufemizam za ordinarni lopovluk. Sva ona đubrad što je 90-ih u klimi genocidnoj dolijevala nacističko ulje na nacionalističku vatru sada je sazrela i zauzela utjecajne ekonomske, pravosudne, medijske i političke pozicije. Sjeme što su posijali Šušak, Gregorić, Škegro i kompanija izraslo je kao onaj đapićevski kukuruz i sada ga ponosno mjeri uzdignutom desnicom. Pa su tako vozači kamiona (Luka Rajić), vodoinstalateri (T. Merčep), prodavači cvijeća (Todorić), teatrolozi (Sanader), instalateri klima-uređaja (Čermak) i ostali postali iznimno bogati zahvaljujući svom „kontroverznom poduzetničkom duhu“ i političkim vezama. A bogatstvo koje su stekli zapravo je rezultat društvenog rada u „totalitarnoj“ Jugoslaviji. I tako su Hrvati, svoji na svome, sami sebi postali najveći neprijatelji i krvopije. Ovo nije bez presedana. Sa Karamarkovim slučajem oko INE čak je i zaboravljeni termin “mađaroni” opet dobio puni smisao. Prezirao sam Tuđmana, ali za ove današnje pikzibnere ta je krivousta karikatura u beloj uniformi državnik (zločinac ali državnik). Sudstvo je popunjeno tipovima koji misle da je guranje prsta u anus rukovanje, tipovima koji se druže sa mafijašima a niti jedna krupna lopuža nije osuđena dok se nitko ne pita otkud svakome od njih milioni za kauciju i najbolje odvjetnike.

Ono što zapravo želim reći je da smo – sto godina kasnije – iznova postali feudalnokapitalistička kolonija, da smo sve vrijedno rasprodali za siću kako bi pojedinci koji su proveli „transakciju“ spremili nekoliko milijuna u džep odnosno na ofšor račune da slučajno ne bi porez platili, da smo u svakom pogledu, svakog dana sve više nazadovali vrativši se konačno u globalnu Kakaniju. I tako, napokon „svoji na svome“ slobodni smo da uz bojni poklič „Za dom spremni!“ i Thompsonove filoustaške budnice kao saundtrek svagdašnji živimo u državi u kojoj ljude deložiraju zbog siće dok Todorić duguje milijarde poreza, a firma koje se dočepao i doveo do bankrota predstavlja gotovo isti udio u BDP-u kao onaj od turizma. Sa vjetrom slobode u hrvatskoj kosi živimo u zemlji gdje osamnaestogodišnji klinac u BMW-u koji mu je tata kupio da impresionira cure i pokaže „da se ima“, ubije tri djevojke a sudac ga pusti jer dolazi iz „ugledne“ obitelji. Slobodni smo da se postrojimo u crnim, ustašolikim uniformama na glavnom trgu glavnog grada i radosno uzvikujemo „Ubij, ubij Srbina!“ a da nas policija koja hapsi klince zbog par grama trave uz simpatije i konspirativno namigivanje promatra a na pitanje nekih „luđaka“ zašto ne rade svoj posao odgovara kako je postrojavanje neoustaške vojnice trajalo samo 3 minute pa nije bilo nikakve potrebe za akcijom. O fasadama prošaranim ušastim U sa križem u njedrima da ne govorimo. I svatko tko misli da je taj križ tamo slučajno u dubokoj je zabludi.

Dragi prijatelju, država u kojoj živimo je gotovo stopostotno etnički i religijski homogena, ljudi kojima smo okruženi misle isto na različite načine, ovisno o društvenoj uvjetovanosti njihovih života. Država u kojoj živimo bazira se na nacionalizmu i tiraniji većinskog naroda te na katolicizmu koji se nakon sloma komunizma u maniri lažne žrtve vratio u naše živote jači nego ikada. U državi u kojoj živimo ja sam apatrid, marginalac, dio sićušne manjine koja ne vjeruje u njihovog boga, u njihovu opsesiju nacijom i nacionalnom pripadnošću, u njihove političare i izbor ekonomskog uređenja. Ja sam negacija svega što oni predstavljaju, osjećaju, znaju. Za njih – ne postojim. Suvišan sam. „Drugi.“ A ako se slučajno negdje i pojavim, izrazim svoje mišljenje ili kritiziram njihovo -samo je pitanje povijesnog trenutka da li će me o prvi kandelabr objesiti metaforički ili doslovno. Kako je zapisao veliki Radomir Konstantinović: „Ahasver je Juda bez konopca.“ Ali ja ne lutam kroz vječnost, ja živim tu, gdje je uže lako nabaviti a ljude spremne na linč još lakše okupiti.

I što je najgore, najžešći proponenti isključivosti i mržnje, osim političara, su ljudi sa dna, poniženi, bez posla, ili sa potplaćenim poslom, puni mržnje prema drugačijem, prema onom koji nije dio njihove nacije koji ne vjeruje u njihovog boga. A prema tim ljudima osjećam, često, ljubav i poštovanje. Jer to su izigrani ljudi. Mravi sprženi povećalom kapitala što sjaji kao sunce nad svim njihovim nevoljama, tragedijama, suzama, kricima i pijanim noćima. Kako moćni iskorištavaju nemoćne. Kako ih zaglupljuju. Povlače unazad, ponižavaju, ismijavaju i ostavljaju da crknu. A ja to sve promatram i znam da će poniženi i uvrijeđeni, ma koliko puta iskorišteni i odbačeni, opet progutati udicu mržnje i okriviti mene ili bilo koga tko je krivo rođen ili razmišlja i osjeća ovaj naš balkanski svijet malo, barem malo drugačije. „Što je manje Jugoslavena na popisima stanovništva, to je više Jugoslavije na usnama hrvatskih nacionalista. Što je Jugoslavija u većoj mjeri bivša, to je hrvatskim nacionalistima potrebnija.“ Republika Hrvatska – 21.stoljeće. Nažderite se zastava, suvereniteta i zapjevajte Vilu, zaurlajte „Mi Hrvati“ i naravno staru opernu – „Za dom!“. Ili kako je to divno sročio pokojni Krleža: „Hrvatstvo ne znači onih pet dosadnih, glupih kavana u našem gradu, ni ona tri spomenika: dvojice generala i jednoga fratra (citat iz jedne moje novele), kojima se sada pridružio još jedan brončani biskup, nego hrvatstvo znači onu masu bijednika koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svome naporu potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni.“

Ništa od ovoga više nije čudno jer sve smo najgore iz Jugoslavije preuzeli a sve najbolje uništili. Da nisam proživio 12 godina u toj „strašnoj“ Jugoslaviji, možda bi mi bilo normalno da ulicama defiliraju beskućnici, da radnice Kamenskog dobiju otkaz kako bi se njihova tvornica – prvoklasna nekretnina na prvoklasnoj lokaciji – pretvorila u šoping centar, možda bi mi bilo normalno da dokazani ratni zločinac sjedi u Saboru, da je plagijator ministar znanosti, da ministar zdravstva smatra kako je za bolnicu važniji svećenik nego liječnik, da “kontroverznim poduzetnicima” smeta slaba poduzetnička klima, da hiperpopularni bivši ministar kulture antifašizam smatra floskulom, da heroje domovinskog rata ubijaju u izvrsno organiziranoj sačekuši, da vlasniku televizije propucaju koljena, da pisca koji u novinama kritizira moronsku udrugu zaliju kantom govana, da u centru grada izgrade fontanu i zatim shvate kako je prevelika da oko nje autobusi prođu, da višestruki prometni ubojica – autom i brodom a samo je pitanje kada će nekoga pregaziti avionom – slobodan šeta nakon što je Cvjetni trg betonizirao i “očistio” od cvijeća…

Dragi prijatelju, vjerujem da se sjećaš kako smo žudili za MTV-jem, američkom muzikom, skejterskim tenisicima i svime što u “jugosjevernojkoreji” nismo imali, ali nemoj mi molim te reći da nismo bili normalnije društvo, da nismo brinuli za najranjivije članove, da odnos između radnika i direktora nije bio razuman i da usprkos tužnoj istini što smo vozili jugiće, stojadine i polovne golfove ipak nismo morali na svakom semaforu gledati kako ljudi, često starci sa 40 godina radnog staža, kopaju po kontejnerima. Ljudi više niti ne traže pravo na dostojan život. Pristat će i na samo malo manje patnje.

Nakon prvih višestranačkih izbora u kojima su pobijedile nacionalističke stranke na fasadama se pojavio grafit-proročanstvo: GLASALI STE – GLADUJTE. Nedavno se pojavio drugi, koji pokazuje intelektualni dijalektički razvoj balkanskih masa. Taj grafit glasi: „NE GLASUJTE. TO IH OHRABRUJE!“

Vjerojatno jedan od najvažnijih živućih pisaca našeg jezika, Marko Darinkin Vešović, sin ubijenog informbiroovca, crnogorski Sarajlija koji je čitav rat proveo uz svoje sugrađane, susjede i drugove, o “jugoslavenskom totalitarizmu” kaže: “Onaj život u ‘miru, slozi i rahatluku’, onaj ‘kao nekada’, onaj koji je bio uspostavljen pod ‘komunističkom diktaturom’ ostao je, nažalost, za nama, i to za uvijek. I jedino što nam ostaje, kad vidimo koja su ološ ovi današnji demokrati, jeste da uzdahnemo: ‘Đe si, Diktaturo, stope ti ljubimo!’ I ostaje nam da disciplinovano robujemo našim pljačkašima i da strancima budemo krotka kolonijalna raja.”

A što se tvog spominjanja budućih generacija tiče, mislim da je jedina nada revolucija odnosno transfer otetog u ruke naroda… iako se Mađari, Austrijanci, Švabe i Amerikanci s time neće lako složiti… Revolucija će morati da bude globalna.

Mi smo, druže, oštećena generacija. Suvišna, poremećena, shizofrena. Niti jedno dijete ne zaslužuje da odrastajući čuje imena Siniše Rimca, Muniba Suljića, Tomislava Merčepa i Branimira Glavaša. Tuđmana, Šuška, Mate Bobana, Oreškovića i Norca. Mi smo posljednji ljudi koji će se sjećati Jugoslavije i unucima objašnjavati kako je jednom davno postojala zemlja u kojoj je platni odnos između čistačice i generalnog direktora velike banke bio jedan naprama sedam. Zemlja u kojoj je postojao fond solidarnosti za siromašnije građane, u kojoj je društvo izdvajalo novac za izgradnju socijalnih stanova, zemlja u kojoj je vjera u bradatog starca na nebesima prestala biti obavezna, zemlja u kojoj su komunističke glavešine napuštali politiku sa vikendicom i automobilom (o korupcije! o luksuza!). Zemlja u kojoj su djeca od malena učila kako biti dobar drug, pošten, iskren, odan, nepokolebljiv, istinoljubiv i radišan – kakva je to samo bila dijabolična indoktrinacija!

Oni koji dožive starost neka unucima o Jugoslaviji pričaju u pauzi između Trnoružice i Pepeljuge – isto onako kako će im pričati bajke.

Danas je jasno kako nismo imali nikakve šanse. Zamke su bile tako dobro postavljene. Kako da čovjek odjednom pomiri pionirsku zakletvu i nacionalističku vjeru u „krv i zemlju“? Kako da pomiri radničko samoupravljanje i feudalni kapitalizam? Kako da poštenje zamijeni nepoštenjem, iskrenost lažima, odanost izdajom, nepokolebljivost bijegom u skloništa, istinoljubivost odnosima sa javnošću, radišnost ordinarnim lopovlukom, kokošarenjem bogatstva koje su narodi i narodnosti jučerašnje zemlje 50 godina stvarali? Kako da čovjek mojih godina provari etničko čišćenje sa bratstvom i jedinstvom? Kako da razumije genocid nad susjedima, sugrađanima, nad ljudima sa kojima su 45 godina u miru živjeli, ženili se, rađali, radili, slavili, igrali, plesali, smijali se, pokapali i plakali?

Nakon što u najnježnijim, najsenzibilnijim, svijeta i života gladnim godinama djetinjstva doživiš kataklizmu, nagledaš se razaranja, mrtvih i prognanih, pretrpiš palež i grabež i poslije toga, evo već četvrt stoljeća, čekaš da mržnje ispare, da se pokradeno vrati, da se moralna izopačenost i ekonomska nejednakost borbom za javno dobro i solidarnošću građana vrate u razjapljeno, infernalno ždrijelo iz kojeg su prizvane krvotložnim zovom i vidiš da, sa svakom godinom koja prođe, stvari ne samo da ne postaju bolje nego herostrati našeg djetinjstva i projektanti naše budućnosti svakodnevno učvršćuju tuđom krvlju, progonstvom i suzama stečene pozicije i postaju ugledni stupovi društva, a ono glembajevsko, originalno, start-up ubojstvo i grabež sve brže iščezava u mraku zaborava dok mjesto zločina pokrivaju parkirališta, neboderi i fontane napretka, shvatit ćeš druže da ćemo opet morati u šumu, stvarnu ili metaforičku, da ćemo žerminalovski jurišati na Kulmerove dvore sa vilama, kosama i sjekirama, da će se duh Matije Gupca uvući u srca potlačenih dvadestprvostoljetnih kmetova i da ćemo opet podizati bune i ratovati protiv novopečenih Tahijevaca. Jer „iza svih naših nacionalizama, mržnje i ratova skriva se jednostavna istina da su etnički i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni.“

Stogodišnjica je Oktobarske revolucije, više od dvije stotine godina prošlo je od francuske, sedamdest i pet od jugoslavenskog ustanka. Učili su nas kako se povijest ponavlja. Svijet se okreće, vrijeme teče, bijeda i jad se uvećava, a ja vjerujem da će doći do zamora pregaženog ljudskog materijala i da će biti dovoljna jedna mala iskra, varnica koja će planuti tamo gdje globalni i lokalni jednopostotni najmanje očekuju i proširiti se kao požar. Zato, prijatelju moj, ako se stvari radikalno ne promijene, a po svemu sudeći neće – vidimo se u šumi!

p.s. CRKVA: ukinuli ste financiranje vama suprotstavljenih nezavisnih medija, financirate ( našim novcem) svoje nazadnjačke i stupidne „inicijative“ (kako je rekao pametni Milanski kardinal: „Crkva uvijek kasni stotinu godina za suvremenošću“; stalno slušamo o izjednačavanju svih totalitarizama kojim crkva želi utjecati na povijesnu istinu da su bili za bogobojazne i bogu mile Nijemce i njihove saveznike protiv bezbožnog Sovjetskog Saveza i ostali neutralni do kraja, da ste im, Isus vas prokleo, spašavali najveće zločince svojim kanalima uz poetično ime (nomen est omen) „rat line“ ili štakorska linija, prolaz štakora. Uz to, još ste 1933 ili ’34. potpisali konkordat sa nacističkom Njemačkom. Evo što je konkordat (lat.). 1. Sporazum, ugovor, suglasnost među strankama o uređenju sukoba interesa. 2. Sporazum između neke države i Vatikana o uređenju pravnih i drugih odnosa između Kat. crkve i dotične države. Iza ove frazeologije kriju se crkvene privilegije, prava, ugovori. Ovo posljednje je demokratska, suverena i neovisna Hrvatska ostvarila. Tuđman je sa svetom stolicom potpisao takozvani Vatikanski ugovor i tako, već četvrt stoljeća, crkva ne plaća nikakav porez. Ni na nekretnine, posjede, na imovinu, čak ni na onaj sitniš koji ubiru po misama. Ako prodaju zemlju, kao što su učinili preko puta moje kuće gdje su prodali brdo na čijem se vrhu nalazi samostan, oni ne plaćaju niti jedne ustašice državi. I još vam svi mi, čak i Konzumove prodavačice, dajemo milione. Vama! Tisuću sedamsto godina kontinuiranog bogaćenja, otimanja, života na grbači masa. Ne dvije tisuće godina jer je trebalo „pročešljati“ izvještaje tj evanđelja i složiti KNJIGU te se dogovoriti o službenoj istini koja će se, ne bojte se!, prilagođavati crkvenim interesima otkako je Konstantin, rimski car, u jednom od najglupljih poteza u povijesti, proglasio kršćanstvo službenom religijom najmoćnijeg carstva na planetu- onog Rimskog. I od samog ste početka „zgodno“ zaboravili da je u temelju  Isusovog učenja vrlina siromaštva a jedino mjesto u Novom zavjetu gdje miroljubivi Isus postane nasilan je prema kamatarima ispred hrama. Porazbija im stolove gdje su mijenjali novac i pljačkali ljude, što je ogroman napredak od Zeusa i čovjekobožjih faraona za zapadni civilizacijski krug. I vi muzete i gradite vojne ordinarijate za puste milione, crkve niču a očajni i opljačkani te mržnjom palanačkom prema nepoznatom „drugome“ zadojeni narod baca se u vaše pokvarene ruke pa onda s njim manipulirate. O pedofiliji je dovoljno rečeno. O znanosti također.

Ali najviše ulažete u profesionalno laganje, PR tj. odnose sa javnošću. A jedan od glavnih zadataka je relativizacija ili po vašem izjednačavanje totalitarizama. Oba su ubili milione uz kasnije dijelom i vaše morbidne kalkulacije žrtvama. Jedan je kao ideja htio svijet i ljudsko stanje popraviti (uz katastrofalne rezultate-gulag; a istina stoji da je Staljin bio antisemit) a da opišeš drugi dovoljna je samo jedna riječ HOLOKAUST.

A kad smo kod crkve, države i konačnog istrebljenja, kad filonacisti potegnu „moralo se“ argument osjećam potrebu da uvedem neke stare argumente u raspravu. Hrvatska je jedina samostalno vodila svoje logore točnije manufakture u odnosu na njemački precizne tvornice smrti. Maks Luburić išao je u Berlin da mu SS sve lijepo objasni. Koliko metara žice. Koliko stražarskih tornjeva. Koliko tkanine za logorašku uniformu.  Koliko Židova, Roma i u NDH slučaju Srba, plus naravno komunista stane u jednu baraku. Do plinskih komora nisu stigli ili je predstavništvo SS-a zaključilo da smo za to preglupi. Dakle, Hrvati su se u drugom svjetskom ratu i operaciji eksterminacije židovskog naroda htjeli pokazati većim nacistima od SS-a i kako bi se to reklo- sami preuzeti inicijativu. Mađari su do 1944. Svoje Židove sačuvali no nakon njemačke okupacije otpremljeni su na istok i pretvoreni u dim. Finci su odbili suradnju iako su se sa Nijemcima borili protiv Sovjeta. Dakle mit o tome kako su sve zemlje „morale“ da rade onako kako im Švabe zapovijedaju nije istinit.

No postoje i dva primjera koja pokazuju kako se uz dobrotu i pobunu „tihe većine“ moglo postupiti drugačije. Svi znaju za spašavanje 8000 danskih Židova, 99% je spašeno. Rijetki znaju za bugarski primjer. Ovako sam situaciju objasnio svojoj desetogodišnjoj kćeri:

Kako je svih 50.000 bugarskih Židova spašeno u vrijeme Holokausta. 

„Malo ljudi zna kako je spašeno 50.000 bugarskih Židova. Desetljećima svi su podaci bili zabranjeni od bugarskih komunista, u želji da onemoguće glorifikaciju kralja, crkve i ne-komunističkih parlamentaraca, koji su se uz veliki osobni rizik suprotstavili Nijemcima. Do pada komunizma u 1991. godini , priča je ostala neispričana – posljednja velika tajna iz ere Holokausta. Bugarska je mala zemlja u kojoj je na početku II. svjetskog rata bilo 7 milijuna stanovnika. Židovska zajednica koja je živjela u Bugarskoj od 2. stoljeća nove ere brojila je oko 50.000. U toku II. svjetskog rata, Bugarska se priključila nacističkoj Njemačkoj u nadi da će ponovno dobiti  Makedoniju od Jugoslavije i Trakiju od Grčke, koje su bile oduzete Bugarskoj u toku njenog poraza u I. svjetskom ratu.

U 1940.godini Bugarska je ustanovila socijalne i pravne  restrikcije za svoje židovske građane , na način poznatog Ninberškog zakona“ (da ne smiju raditi bolje poslove, da ne smiju hodati trotoarom nego cestom, da moraju nositi žutu Davidovu zvijezdu oko ramena, da od 8h navečer do 7 sati ujutro ne smiju izlaziti iz kuća, itd). Bugarska je također deportirala ne-bugarske Židove u onim teritorijima, koji su joj priključeni od Jugoslavije i Grčke. Zatim su početkom 1943, nacisti obavijestili bugarsku vladu da će svi bugarski Židovi biti deportirani u Poljsku, koja je bila okupirana od nacista i gdje su bili najgori koncentracijski logori Auschwitz, Treblinka i Sobibor.

Vijest o ovoj nehumanosti postala je važna tema razgovora i opozicija i protivljenje javnosti je počelo rasti. To je bilo  zbog osjećaja bliske povezanosti židovske zajednice u (maloj )bugarskoj populaciji i osobito zbog činjenice da se Bugarska sastoji od manjina Armenaca, Turaka, Grka i Roma, te Židova.

Kako se približavao dan deportacije, parlamentarni (saborski) lider Dimitar Pešev ustanovio je koaliciju od 43 ‘legistatora’ (zakonodavaca) koji su registrirali službeni protest. Novine su osudile deportaciju . Patrijarh bugarske Pravoslavne crkve, arhiepiskop Stefan je aktivno radio protiv deportacije i izdavao lažne potvrde o pokrštavanju („ Židovi koje bi crkva pokrstila nekad bi se spasili i u drugim zemljama, ali crkva to većinom nije radila)“, u nastojanju da spasi Židove.

Episkop Kiril, koji je vodio crkvu u Plovdivu, prijetio je da će leći na željezničke tračnice i obećao je Židovima gdje vi idete, idem i ja, citirajući Bibliju: “Nemoj me tjerati da te ostavim i da odem od tebe: jer kamo ti ideš, idem i ja, i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog. Gdje ti umreš, umrijet ću i ja; gdje tebe pokopaju, pokopat će i mene. Neka mi Jahve uzvrati svakim zlom i nevoljom ako me što drugo, osim smrti, rastavi od tebe.” Biblija, Knjiga o Ruti;

Konačno je, pod pritiskom javnosti, kralj Boris II zabranio deportaciju..

Na kraju su nacisti odlučili da izbjegnu konfrontaciju odnosno sukob sa Bugarima jer su tada1943. ratovali po cijelo svijetu i po prvi puta od početka rata počeli gubiti bitke, posebno od Rusa).

Tako je Bugarska postala jedina nacija u Evropi koja je spasila svoju cjelokupnu židovsku populacija od nacističkih logora smrti i kralj Boris je bio jedini svjetski lider koji se suprotstavio “u lice” Hitleru. (Kralj Boris je umro pod misterioznim okolnostima u 1943.godini – vjerojatno ubijen od strane nacista).“

Od 50.000 bugarskih Židova, oko 40.000 je otišlo u Izrael nakon rata. Među njima bio je i Michael Bar Zohar, koji je kasnije služio u izraelskom Knesetu (parlamentu/saboru) i napisao značajnu knjigu “Van Hitlerovog domašaja”, u kojoj je opisao detalje spašavanja bugarskih Židova. Knjiga je prevedena na bugarski jezik i Izrael je poslao 30.000 primjeraka u Bugarsku, kako bi se osiguralo da narod može učiti o herojskoj strani svoje prošlosti. Eto ljubice, tako su Bugari spasili svoje Židove.“

Sretan vam Uskrs, sugrađani i sugrađanke.

Gvozdeni kikot 

Polica za knjige i fotke.

Na najvišoj:
Andrić, Tariq Ali, Cotzee, Klaićev, zlata vrijedan, Rječnik stranih riječi…
Ali i slika:
plaža, karirana ležaljka,
i Ona,
još djevojčica,
u haljinici,
stidljivo skupljenih koljena.

Na onoj ispod (Eco, Grčević, Grosman, ),
tri od-usta-do-usta nasmijana sina,
sa šiljastim šarenim kapama.
Harlekini!
Kraj njih, omot od čokolade
sa Maršalovom slikom.
Da nam se, k’o biva,
vrati.

Ispod
(Japin, Kolakovski, Konstantin Kadafi, Miloš, Mak),
uz Nju,
još dvije žene mog života:
majka i ujna,
na prvom poratnom izlasku na Boračko.
Majka se skupila k’o čvarak,
zebe,
a ujna,
s cigarom u jednoj, a šćapom u drugoj ruci,
drsko zuri u kameru.
Iza njih, skelet spaljene kuće.
Kažu da ju je šumar sam,
svojeručno zapalio,
kad su mu,
ozg’o,
rekli da se mora povući.

A skroz dolje –
(Silvija Plat, Sabato, Šafak, Okus zemlje koje više nema: recepti iz bivše Jugoslavije)
Njeni otac i mati, u crnobijeloj tehnici.
Odavno, i njih, pokrio mrak.

Soba se polako puni glasovima,
tihim žamorom,
šapatom
ćućorom.
Gvozdenim kikotom.

Kao na vašaru,
ili procesiji.

Slika  

Očevu sliku,
koju drži iznad kauča na kojem spava,
katkad okrene ka zidu.
“A što, mati?”
“’Nako. Naljutio me noćas.”

Ne pitam kako ju je mogao nareziliti onaj
koga već frtalj vijeka pokriva teška crnica.

Znam. To,
što ju je, biće,
davno i sasvim iznenada,
ostavio samu u pustoj,
prevelikoj kući.

Nama, koji smo je, uz rat,
takođe napustili,
otišli – al’ svojom voljom,
nama ništa ne prigovara.
Naše slike na zidu – ikone!

On je on,
a mi smo njeni anđeli. 

Lastavice 

Nekoliko godina pred belaj,
na našu malu terasu
s pogledom na brda
doselile se laste.
Zaposjele mali luster od upletene plave žice,
i tu napravile gnijezdo.

Ništa ljepše!, rekla je mati.
Ali se brzo ujela za jezik,
kad joj je ptičije govno “kapnulo”
pored šoljice za kafu.

Pa smo poslije danima,
sedmicama,
mjesecima
meli i čistili terasicu
od te napasti.
Sve dok jednom,
u napadu bijesa,
nisam zgrabio metlu sa velikom drškom
i rasturio im kuću.

Bjehu uporne,
a ja,
majčino pašče,
još uporniji:
jednom, dvaput, triput.
Sve dok nisu odustale,
i otišle do komšije,
da njemu,
sa gnijezda
kade dom.

Poslije je došao rat,
mi tri godine u podrumu,
ali više nije bilo lastavica.
Nisu se vratile.

Bješe jednom novinar koji se zvao Ivica Šantek. Radio je od prvoga dana u Jutarnjem listu, i onda stradao u nekoj glupoj prometnoj nesreći. Bio je mlad, tako živ i zdrav, i bio je prvi mrtav u povijesti ovih novina. Svi su bili potreseni, iz više pera objavljeno je posljednje slovo, i u njemu je, kako se to već radi, kolegi Šanteku obećano kako nikada neće biti zaboravljen. I doista, u tom trenutku, tog dana i nekoliko sljedećih, pa možda i mjesecima, i koju godinu, ljudi koji su ga žalili, koji su stol do stola s njime pisali, i tekst do teksta u novinama izlazili, vjerovali su u to da nikad, ali baš nikad, Ivica Šantek neće biti zaboravljen. Iako je živio kratko, napisao malo, i bio je jedan od onih vrijednih i marljivih novinara koji samo obavještavaju čitatelje o tome u kakvom je stanju svijet oko njih, a ne objašnjavaju ga i ne komentiraju. Ivica Šantek valjda još nije bio ni stasao do toga da u novinskom tekstu upotrijebi onu fatalnu i u ono vrijeme skupocjenu riječcu – ja. Pravo na ja u novinama imali su još uvijek samo važni autori. Oni koji su se za to ja izborili. Ali svejedno, bila su mu obećana vječna sjećanja. Bila mu je obećana besmrtnost.

Godinu dana kasnije redakcija Jutarnjeg lista sjećala se Ivice Šanteka. Ali nakon dvije, tri, pet godina, sjećanja više nije bilo. Nije bilo malene crno uokvirene vjestice, pomena s pretpostljednjih novinskih stranica, zapaljene svijeće od olova, one posmrtne počasti koja je još uvijek nezamjenjiva baš u novinama. Nitko bližnjemu neće smrtovnicu sa slikom ili bez nje objavljivati na internetu. Šantekovu smrt prekrili su novi događaji, nova sjećanja i dojmovi, a pomalo i nove smrti, tako da je ljudima nekako iščililo iz glave i srca da su mu obećali da će ga se zauvijek sjećati. I to je normalno. Tako to biva među ljudima. Kako protiče vrijeme pokojnici se sve više od nas udaljavaju. Rođaci, braća, roditelji, a kamoli drugovi s iste novinske stranice i iz iste redakcije.

Ali, ipak, na prvu, drugu i petu godišnjicu njegove smrti, baš na taj dan, tako da se ljudi podsjete, objavljivan je in memoriam jednoga kolege. Od Šanteka dvostruko starijega, koji mu ni po životnim interesima, ni po društvu za kavanskim stolom nije bio pretjerano blizak. A onda je, nakon što je prošlo dugo vrijeme, i on odustao. Kao da je pustio mrtvoga da konačno ode svojim putem, nalazeći neku svoju mjeru u sjećanju. Bio je to Tomislav Židak.

A bilo je vremena u kojim Židaka nikako nisam volio. Bunio sam se po redakcijskim hodnicima protiv njegovih dinamovskih kolumni, povremeno ga potkačio u nekome svom komentaru, sve s imenom i prezimenom, jer mi nikako nije leglo to da Jutarnji ima tjednu kolumnu jednog dinamovca, koji piše i nastupa kao Dinamov navijač, a nigdje neke recimo Hajdukove kolumne. I onda, zašto bi netko tko nije dinamovac uopće kupovao i čitao Jutarnji?

Pritom, nisam tad bio, niti kad kanim biti, navijač Dinama, ali sam Židakove kolumne i članke redom čitao, ne preskačući nikad ništa što bi nosilo njegov potpis. Možda sam ga čitao da bih se sa Židakom neslagao, da bih na njega bjesnio, da bih otkrivao dokle to ide… Ali sve su to zdravi i ispravni razlozi za čitanje novina. Možeš biti protiv navijačkog novinarstva koliko god hoćeš, kako u sportskoj rubrici, tako i u unutrašnjoj politici, kako u životu, tako i u novinama, ali kada je netko pravi novinski pisac, kada je netko autor, onda to važnije biva ne samo od toga jeste li istomišljenici, slažu li vam se svjetonazori i navijački sentimenti, nego važnijim biva i od načela. I danas bih rekao isto: da sam protiv navijačkog novinarstva, ali s izuzetkom Tomislava Židaka. Volio bih da se mogu sjetiti još nekog takvog među hrvatskim novinskim piscima, u sportu, politici ili kulturi, ali nikako ne mogu.

U to vrijeme napravio sam za Globus intervju sa Židakom. Uredniku se svidjelo da se posvađamo. I tako smo se, zapravo, i upoznali. Preko jedne neuspjele svađe, koja je započela s nekoliko nasrtljivih pitanja, a nastavila se kao neki lagan i trpeljiv razgovor. Kada je čuo da mi je otac stari dinamovac, htio je da mu se nabave i pošalju neke navijačke memorabilije. Bilo je to posljednje godine u onom stoljeću ili prve u ovom, kada navijački dućani nisu bili na svakom koraku, htio je da se mom ocu nabavi Dinamov dres, a ja sam to nekako eskivirao. Iako bi ocu to bilo drago. Ali tek kad je sve prekasno, čovjek osjeća potrebu da ljudima učini ono što im je drago…

Mnogo godina kasnije, bilo je to pred novu 2011. godinu, Jutarnji list je imao svoju posljednju širu ediciju knjiga za kioske. Najvažnijim svojim piscima novine će tiskati knjižice izabranih tekstova. Kako to obično biva, većina autora vrzmala se oko rubrike kulture i subotnjeg Magazina. Tada sam nekome od nadležnih, je li to bio Tomislav Wruss, Ivica Buljan, ili je bio Gordan Zečić ili, možda, Nino Pavić od kojeg je ideja o novogodišnjoj ediciji i krenula, rekao da im tu nedostaje Tomislav Židak, i da bih ja – a onda vjerojatno i brojni čitatelji – baš poželio čitati njegove kronike iz Maksimirske šume u knjizi, jednu za drugom, u kontinuitetu, onako kako je i prirodno čitati kronike, jer su one, kronike, prvenstveno žanr prošlih glagolskih vremena. Kronika svjedoči o svijetu koji je prošao, nestao, i više se neće vratiti… Rekao sam to, i zaboravio na stvar. I da, ideja je prihvaćena.

Nekoliko dana kasnije Židak je došao s buteljom vina, da mi zahvali. Nije u toj stvari bilo nikakvih drugih mojih zasluga, osim te što sam rekao – i odmah zaboravio kome je to bilo – da su njegove kronike za knjigu. I da nije bilo te butelje, vjerojatno bih zaboravio već i to da sam ikome išta govorio. Ali, eto, on se potrudio da ne bude zaboravljeno. I u tom je trudu imao stila. Nikad ga nisam vidio u odijelu, ali Židak je ustvari bio jedan od one zagrebačke gospode koji pred svijet ne izlaze bez odijela i kravate. Možete o njima misliti što hoćete, i sigurno je da imate razloga da mislite baš tako, ali oni se još uvijek znaju nekome na nečemu zahvaliti. I što je mnogo važnije: u stanju su zamisliti i osjetiti kako je to biti onaj drugi. Židak nije bio navijač okružen navijačima.

Bio je neostvareni kazališni redatelj. Pokušavao je upisati akademiju, ali nije išlo. Jednom davno bavio se amaterskim kazalištem, čini mi se u nekom od zagrebačkih predgrađa. A onda je i od toga odustao. Od kazališta mu je, vjerujem, ostao vrlo aktivan odnos prema riječima, njihovoj težini i dramatici, a onda i sklonost za gubitnike, koja je s vremenom samo rasla i tako se razvijala da je njegova kolumna od kronike najjačega i najmoćnijeg lokalnog hrvatskog nogometnog kluba postale kronikom gubitnika. Pisao je o zaboravljenim i skrajnutim asovima, naročito o onima iz 1982, o Ismetu Hadžiću, slavnome beku te šampionske ekipe, koji je kao fizički radnik radio na tržnici, o Snješku Cerinu, koji se povukao, nigdje ga nema, šuti i izostaje sa svih slavlja, o Štefu Lamzi (najdražem igraču mog pokojnog oca), o Bobeku i Zebecu, pa o generacijama kojih se više nitko ne sjeća, o Ici Hitrecu koji je umro mlad, o bivšim nogometašima koji, kao i bivši kazališni glumci, postoje samo još u legendama svojih suvremenika. Umjesto da režira, Tomislav Židak bilježio je, stvarao i razvijao legende o Dinamu i Dinamove legende.

Posljednjih godina sjedio je u dijagonali na moju desnu ruku, leđima okrenut željezničkoj pruzi, kojom su prolazili rijetki vlakovi. Svakoga dana bismo se tako viđali. Okrzuli bismo se okom. On je ranije odlazio, polako se gegajući niz kadar. Kvaka na vratima dugo je bila razvaljena. Kada su je popravili, već je bio u bolnici. Židak se nikada nije, i nikada neće mašiti za našu novu kvaku.

Poslije bi sjedio u Van Goghu. Pijuckao gemišt, s malo riječi razgovarao s ljudima za svojim stolom. Bio je vrlo prisutan u prostoru, iako nikada glasan. I bio je umoran. U posljednje vrijeme činilo se da je došao u one godine kada se čovjek pomalo mimoilazi s vlastitim tijelom. Piscu njegov posao stvara opasnu iluziju o vlastitoj besmrtnosti, iluziju da je jači i življi od svoga tijela.
Prisluškivao sam ga kako govori da mu je ostalo još nekoliko mjeseci do mirovine. I onda fertig! I onda gotovo! Bila je, čini mi se, nedjelja, kada sam, prateći jedno blisko mi dežurstvo, i sam bio u redakciji i u Van Goghu. Židak je uglavnom bio tu, i subotom i nedjeljom, i petkom i svetkom, ako bi dan nakon svetka izlazile novine. Zar je stvarno moguće da će i dan nakon Židaka izaći novine?

Sjećam se obljetničarske “Jalte, Jalte”. Mi pred Komediju, kad tamo već stoji Tomislav Židak. Došao je puno ranije. U nekom raspoloženju izvanredakcijskom, vrlo svečanom. Je li tad rekao da je bio na premijeri “Jalte, Jalte”, na onoj prvoj od svih prvih predstava? Čini mi se da jest. Iako, više i nije važno. Umro je.

Svakoga dana dogodi se nešto novo. Novine su se, uglavnom, prestale baviti ozbiljnim stvarima. I sve je najednom jednako važno. Pa onda više ništa nije važno. U toj oluji od praznih riječi i nevažnih, a loših vijesti, bit će zbrisano sve što je nekad bilo. I što je još jučer bilo. Bit će zbrisano i naše sjećanje na Tomislava Židaka. Nismo više naivni, pa da mu obećavamo ono što je jednom davno obećavano Ivici Šanteku. I neće biti njega da sebi samom objavljuje pomene na pretposljednjim stranicama novina.

Godinama sam gledajući Dinamove poraze u Ligi prvaka, redovite i neumitne poput metronoma, u posljednjim minutama utakmice pomišljao isto: kako li će Židak sutra ovo opisati? I priznajem da sam uživao. Opisujući uvijek istu stvar, uvijek bi činio onaj mali, sitni pomak koji bi legendi davao novu dimenziju. I uvijek na drugi i drukčiji način. Na kraju je, ljubeći gubitnike, postao navijač gubitničkog kluba. Dinamovi europski porazi našli su svoj kozmički smisao u Židakovim kronikama. Nepopravljiva šteta po tekst i po kroniku, šteta po našu novinsku književnosti, nastala bi da je Dinamo kojim slučajem pobjeđivao.

A što je veće i važnije: dobar nogomet ili dobra priča o nogometu? Mislim da je na kraju krajeva važnije ovo drugo. Eto, u to me je uvjerio Tomislav Židak. On je ono najbolje i najveće što je iza Dinama ostalo u posljednjih četvrt stoljeća. A možda i u mnogo dužem vremenu. Nije bio igrač ni trener, predsjednik kluba, izvršni dopredsjednik ni savjetnik, ali je bio važniji od svakoga od njih, od najboljih igrača u povijesti kluba, a onda veći i važniji od samog Dinama. On je stvorio legendu o Dinamu, u koju možemo vjerovati, a možemo je i prezirati. Ali nema danas smisla pitati se o čemu govorimo kad govorimo o Dinamu. Govorimo o nečemu što je svojim tekstom stvorio Tomislav Židak.

1. Idem Gordani na groblje Svetog Josipa, Sarajevom cvjetaju japanske trešnje i džamijokratija, ne zna se šta je bujnije, od miline ne može da se diše, rečeno kočićevski.

Čekaj, velim sebi, Mevledina Bećirovića, direktora Toplana Sarajevo, ne bi trebalo zvati balijom već vlahom. A vlah kad ofursati, mjere mu nema, kaže Kočić. Bećirović je ufursatio gore od ikojeg vlaha, ali neka je, jer lijepo napreduje, šućur Allahu, moja pisanija o njemu, a sedmi balija, već sam rekao, kao hljeb treba mojoj knjizi Šest balija.

Lijepo napreduje, elhamdulilah, moj rad na portretu direktora koji je zavro da uđe u moja sabrana djela, i jednom, kad se zaboravi da je Mevledina ikad i bilo na svijetu, spomen na njega biće sačuvan u mojoj knjizi, kao muha u ćilibaru.

2. Nakon mog pisma objavljenog na Ajfelovom mostu i na Prometeju, zatim poslanog Bećiroviću, dobio sam njegov dopis u kojem, pored ostalog, kaže:

“S obzirom da niste dozvolili tehničaru Odjela za uviđaje, provjeru Vaših navoda da stan ne zagrijavate koristeći naše usluge centralnog grijanja, molimo da nam na tel br. 033/678-305. javite kada možete omogućiti provjeru grijnih instalacija u premetnom stanu.”

Prvo, kaže se “s obzirom na to”, i suvišan je zarez iza riječi “uviđaje“, a drugo, Bećirović laže, kao kad je mali bio.

Dana 21. 11. 2116. godine, pozvonilo mi je na vrata nešto žuto, malo, proćelavo, što mi je prizvalo u sjećanje pisca koga nije preporučljivo pominjati pred braćom Latić i Rusmirom Mahmutćehajićem. Taj pisac o jednom svom junaku veli, citiram po sjećanju: ni pet para hleba ne može u njega da stane, ali zla može koliko voliš. Andrić jamačno nije rekao “koliko voliš”, ali mi je mrsko tražiti to mjesto u njegovim knjigama, i neka ostane ovako.

Kad mi se taj oblik života obratio, kazao sam: “Ja se grijem na struju”, našto je, kreštavim glasom i zainaćeno, uzvratio: “Onda ćemo poslati tehničare da vam isključe grijanje.” “Radite šta hoćete, ja s vama nemam ništa“, rekao sam svisoka, priznajem, što i priliči piscu i nastavniku univerziteta kad se obraća ljudskoj ništici, a znao sam dobro šta te nule rade mojim sugrađanima.

To nam je bio sav razgovor. Radilo se o pravom Bećirovićevom haračliji, koji je bio jadan i smiješan meni, slobodnom vlahu, rođenom u Crnoj Gori, što znači da je, historijski, stoljećima bio slobodan i odbijao da daje harač sultanima. Današnji džamijokrati haračlijske metode primjenjuju na svom narodu koji ih je i doveo na vlast. Neka mu je ugurli! I jedino što mogu jeste da se sjetim Mažuranićeva stiha: “Haračlije, izjeli ih vuci!”

Bećirović, dakle, laže, i to ko ništačoek, dodali bi u Crnoj Gori,  da njegovog tehničara nisam htio pustiti u stan, jer to nije tražio, a da jeste, ušao bi u zagrijan stan sa hladnim radijatorima, napravili bismo zapisnik, i Bećirović ne bi kušao da mi prodaje ublehe kakve mu pale kod blećaka iz njegovog ummeta.

3. Bećirović je u prvom dopisu rekao: “Utvrdili smo da koristite naše usluge u stanu na gore navedenoj adresi”, a pošto u drugom dopisu priznaje da njegov tehničar nije ulazio u moj stan, na koji način je utvrdio da se koristim uslugama toplane? To je način prostaka na vlasti koji je svoju sumnju da Vešović koristi centralno grijanje proizveo u apsolutnu istinu. Jer apsolutne istine su ono čime isključivo barata džamijokratija, koja je uvod džamahiriju, dodao bi moj prijatelj, doduše Bošnjak, ali ateista.

Drugi Bošnjak, nastavnik univerziteta, rekao mi je da u Sarajevu danas živi 52% stanovnika sa  osnovnom  školom. Moglo bi se, na osnovu rezultata nedavnog popisa, provjeriti je li tačna cifra koju je naveo, ali je razumno pretpostaviti da Sarajlija sa osnovnom školom danas ima u velikim količinama, u Crnoj Gori bi rekli: “ima ih ka Tatara”, i nek bećirovići njima valjaju bombe, rečeno predratnim jezikom, Enver Kazaz bi kazao: “neka njima lafe”, ali vlahu Marku Darinkinu neće.

4. Kad sam pisao tekst Sedmi balija, o Bećiroviću nisam znao ništa. U međuvremenu, na Fejsbuku sam našao njegovu fotku, ali neću ga nazvati papkom sa sunčanim naočarima, jer mi ta imenica nije po ukusu, nego ću reći da sam se, gledajući mu glavu, sjetio Ivana Kordića, ne ove današnje sklerotične blune koja bleji svašta, već davnog duhovitog Ivana koji bi rekao: “Da mi je Bećirovićeva glava barem nedjelju dana, pa da se ko čoek naspavam!”

To je bukova glava lišena sposobnosti da sumnja u bilo šta od onog što radi i što govori, jer iza njega stoji nepogrešivi Babin Sin. Tako ga zovem jer mnogi njegov pristaša smatra da mu je najveća vrlina to što je sin čovjeka koji je, dok su istrebljivali njegov narod, sa dželatima tog naroda krčmio BiH kao karpuzu.

Sin Babin je najgluplji političar u F BiH, rekao sam u e-novinama u dane demonstracija. I šta će mu pamet kad ima pare? Koje nije oteo, ni opljačkao, ni ukrao, već se snašao, kako sam kaže: pare su dokaz njegove inteligencije, koju psihologija i definiše kao sposobnost snalaženja u datoj situaciji. Njegova pamet je izvan njega, deponovana na račune u bogapitaj kojim sve bankama, uložena u ko zna koje sve nekretnine, i u glavi ne mora imati ništa.

5. Telefonom 670-305 nazvao sam toplanu i kazao: “Od danas, pa za sedam dana – ne računam neradne dane – čekaću vas u svom stanu od deset do dva. I molim da mi se vaši tehničari jave sat vremena prije nego što krenu, kako bi ih imao svjedoka, jer živim sam.” Ženski glas je odvratio: “Ali, zaboga, gospodine Vešoviću, nema razloga da toliko čekate, dogovorimo se odmah kad će naši tehničari doći.” I uglavimo: utorak, u dvanaest sati.

Tog jutra svrati mi Šeki Radončić koji se vratio iz Podgorice, gdje je išao gledati četnički miting protiv NATA, i hoće da mi to opriča. A kad Šeki počne da veze, to je za mene praznik, jer je i on iz Crne Gore, o kojoj je, na mjerodavnom mjestu, rečeno: “Ako nije mjesto za življenje, a ono je mjesto za pričanje!” Naletio si kao poručen, velim. Doći će tehničari iz toplane, i zašto da molim čovjeka iz uprave zgrade da mi bude svjedok, ostani do dvanaest kod mene.

Od onog što se za pola sata zbivalo u mom stanu dajem suštinu. Odmah sam shvatio da me Bećirović, preko svojih tehničara, kuša preveslati, ali prečnik njegovog mozga je premali za tu rabotu.

Tehničarima sam zalud pokazivao dva konvektora na kojim se grijem tri i pol godine, zaludu dodavao da od Elektroprivrede o tome imam urednu dokumentaciju koju ću pokazati na sudu.

Jedan sudija, koji mi želi više dobra negoli ja sebi, jer Marko Darinkin ko zna koliko puta je Marku Darinkinu poželio veliko zlo, kazao mi je: “Spavaj mirno. Nemaš sa Toplanama potpisan ugovor o korištenju njihovih usluga, imaš nepobitne dokaze da se griješ na struju, i Bećirović može da pjeva borbene.”

Zalud sam tehničarima govorio: “Pogledajte ovaj konvektor. Pocrnio je od upotrebe!” Zalud sam pričao da je, dok je moja žena bila živa, jedan konvektor grijao dnevnu sobu, a drugi trpezariju i kuhinju, i da je u tom prostoru boravila moja draga, a ja u potkrovlju imam radni sobičak gdje sam sjedio za kompjuterom i grijao se električnim radijatorom. Zalud sam im taj radijator pokazao.

Zalud sam dodavao da je, kad je Gordana umrla, jedan majstor, koji će na sudu sve da potvrdi, prenio u moju radnu sobu konvektor koji je grijao trpezariju i kuhinju. Sve je bilo zalud: Bećirovićevi tehničari došli su sa zadatkom da me zajebu. Ali to su sitni prevaranti koji imaju uspjeha kod neukih i neobaviještenih.

“Da vam isključimo centralno grijanje”, pita stariji tehničar. “Radite šta znate, ja s njim nemam veze.” Zatim je sačinio zapisnik, ali nisam dočitao prvu rečenicu koja kaže da se Marko Vešović slaže da mu se isključi centralno grijanje, jer sam odmah rekao: “Ja taj zapisnik neću potpisati.” Ako se nisam složio da mi se centralno grijanje uključi, ne mogu se složiti ni da ga isključe. Točka. Prečnik Bećirovićeva mozga premali je da bi me zajebao. U Crnoj Gori, u ironičnim razgovorima, takve zovu mozgonjica, divna dvosmislica, jer te navodi da zamisliš malog čovjeka sa velikim mozgom, a zapravo se radi o stvoru s mozgom ne većim od đačke gumice za šesti osnovne.

Nisam potpisao zapisnik, jer sam iz razgovora sa Sarajlijama znao tko je Bećiragić, što mi dođe kao mala nagrada za to što sam ih pažljivo slušao ne sluteći da će izmećar bandita Izetbegovića pokušati da me uzjaše kao magare.

6. Stariji tehničar me pitao: zašto sam se obratio Bećiroviću baš na kraju grijne sezone? Iz mog teksta Sedmi balija očito je da sam popizdeo kad mi je Bećirović nabešao 600 maraka fiktivnog duga, pa sam odlučio da uđem u rat sa tim primitivcem koji misli da je mali bog, a rat ću završiti kad mi on i Toplane isplate 5000 plus 5000 maraka za nanesene duševne boli. I mada je kraj grijne sezone, to Bećirovića nije omelo da mi pošalje četvrti račun i sad mu “dugujem“ 800 maraka, a njih će dobiti kad tice stanu lećeti naopako. Mada više nisam siguran je li Bećirović klasičan balija, ili obična direktorska bitanga koja vjeruje da može raditi šta joj prahne. Ili je oboje.

Pred polazak, vidno iznerviran, stariji tehničar je rekao: “Ovog nije bilo za Tite!” Čega? Slobode koja mi omogućava da kažem: neću da potpišem zapisnik, i u sebi dodam: tko vas jebe, a za Tite toplana je naređivala kako se moraš grijati.

Ćutao sam, ali sam pomislio: Oni pljuju po Titi!  Oni koji su sve što je Maršal stvorio razvukli ko vuci mrtvu kobilu! Oni koji uredno klanjaju pet vakat namaza, a ono što rade neprijeporan je dokaz da su stoput veći bezbožnici od mene ateiste. Da sam vjernik, dodao bih: kazni ih, Bože, jer dobro znaju šta čine! Moj prijatelj bi dodao: “Šta se može, živimo uvod u džamahiriju.”

Nikad se neće znati gdje su nestale milijarde koje su islamske zemlje u ratu slale Bošnjacima. Bošnjački guzonje su pljačkali svoj narod kad mu je bilo najteže u istoriji, pa što ga ne bi pljačkali danas, ali će vlaha Marka opljačkati na Škripov-dan.

7. Stariji tehničar, kad je napušao moj stan, otvorio je kutiju pred vratima i pokazao nam ventil koji je “svježe slomljen“. Došli su, naravno, da pogledaju svoje, a ne moje grijne uređaje. Bećirović nema ni jedan dokaz na temelju kojeg može da me tuži, i nakon mog teksta Sedmi balija postalo mu je jasno da će na sudu popušiti, lulu mira, dakako, pa je pokušao da se snabdije nečim što bar liči na dokaz. Pošto je “svježe slomljen”, to mu znači da sam, za ova četiri mjeseca, kad mi je slao obavještenja da mu dugujem 200, pa 400, pa 600, pa 800 maraka, ventil slomio ja i grijao se Bećirovićevom toplotnom energijom. Ja znam da ventil nisam dirao, a Bećiroviću ostaje samo jedna sitnica: da na sudu dokaže da sam ga slomio.

Možda mu to i uspije na nižem sudu, jer neću reći ništa novo ako kažem da ima sudova, ili bar sudija, koji rade za Sina Babinoga. Ali će Bećirović popušiti na Vrhovnom sudu, iza kojeg stoje stranci, stoga Babin Sin ne može nikog da zastraši, ni da ga kupi, jer ti ljudi imaju 6 000 maraka platu. Tvrdim da su Bećirovićevi tehničari došli kako bi našli ono što su znali da će naći, jer u našu zgradu možeš ući ako pred ulazom vikneš “Pošta!” ili “Reklame!” ili “Struja!”, i ne bi me čudilo da je taj ventil slomio stariji tehničar. Ili ga je slomilo ono malo i žuto o kome bi u Crnoj Gori rekli: “Da mu glavu nađeš nasred puta, niko ne bi umio reći od šta je!“ Njemu sam odbrusio s visine: “Radite šta hoćete, ja s vam nemam ništa”, a ono, kao izmećar moćnog Bećirovića, nije naviklo da mu se tako obraćaju.

8. Kad su otišli, Šeki veli: “Danas svi oni kradu. A pošto svak polazi od sebe, ne mogu da shvate da ima ljudi koji ne kradu.”

“Da ima ljudi koji su krađu sebi zabranili kako ne bi živjeli u zavadi sa sobom. Platonov Sokrat kaže: radije ću živjeti u zavadi cijelim svijetom, nego u zavadi sa sobom. Nastavi”, kažem, ne izvinjavajući se što sam ga prekinuo, jer Šeki zna: misao koja mi padne na um kad slušam drugog moram odmah kazati, da ju ne bih zaboravio kad sagovornik završi priču.

“Kad uđe u tramvaj i nije na dužnosti”, kaže Šeki, “džeparoš drži ruke u džepovima, da ga ne pokradu, jer polazi od sebe.”

9. Riječ ugurli pamtim iz mladosti: Ilja Sijarić, moj drug iz gimnazijskih i studentskih klupa, kad smo igrali šah, nakon što povuče potez koji je smatrao jakim, često bi dodao: Nek ti je ugurli! (Nek ti je sa srećom!). Sjetim se Ilje, sjetim se mladosti, sjetim se šta radi današnja ološ na vlasti, i ko zna koji put kažem: đe si, Titina diktaturo, stope ti ljubim! To veli Marko Darinkin, kome je oca ibeovca Tito dao strijeljati u potoku! Da mi je prije rata netko rekao: doći će dani kad ćeš Titu braniti od njegovih bivših slugu, kazao bih mu: nosi se u majčinu!

10. Enver Kazaz, kome sam poslao ovaj tekst da ga zrakne i ispravi štamparske greške koje ja ne vidim, javlja mi da je našao samo jednu: Bećiragić. “To nije greška”, otpisao sam Enveru. “Taj balija se ponaša kao aginski sin koji pripravnik za bega, a možda i kandidat za beglerbega.”

Imaginarni prijatelj/41

Dovoljno je uz njegovo ime staviti adresu Rovaniemi, Finland (ili Suomi), i on će odgovoriti na svako primljeno pismo. Tako barem tvrde finski veleposlanici kad ih se upita za Djedu Mraza. Pretpostavlja se, valjda, da je pismo napisano na nekom od velikih svjetskih jezika ili na jednom od dva službena jezika u toj zemlji, koje, zbog uspostave društvenog sklada i nacionalne ravnopravnosti, u školama uče svi Finci: na finskom, materinjem jeziku devedesetak posto građana, ili na švedskom, materinjem jeziku pet posto građana ove zemlje. U Finskoj je Djed Mraz zaštićen od svih oblika segregacije, iako nije ni Finac ni Šveđanin. Neki vjeruju da je Laponac, ali većina misli da je Djed Mraz građanin svijeta. Imaginarnim likovima, naime, ne trebaju pasoši ni domovine, nego slobodno prelaze državne i jezične granice, a granice među kulturama su ionako fluidne i nesigurne, kako među kulturnim tradicijama, tako i među živim kulturama.

Progon Djeda Mraza započinje s padom komunizma, uglavnom u zemljama u kojima je stvorena formalna ili neformalna simbioza državne i vjerske vlasti. Umjesto njega djeci darove dijele kršćanski sveci ili novoimenovane bjelobrade figure za koje se pravo niti ne zna tko su ni što su, ali ne stižu iz Rovaniemija ni iz Laponije.

Djed Mraz mitološka je figura iz slavenskih legendi, i barem je tisuću-dvije godina stariji od komunizma. Vozi se na sanjkama koje odnedavna vuku finski sobovi, a u prethodnim su ih stoljećima vukli jeleni, psi, konji… Sve što bi Djed Mraz svojim skiptrom dodirnuo pretvaralo se u led. On je izranjao iz najledenijih dubina zime, stizao je sa sjevera i s istoka, ali za razliku od nekih drugih mitoloških figura povezanih sa zimom i s ledom, Djed Mraz nije zao. Ili nije zao prema djeci. I da, on je paganski, predkršćanski lik, tako da ga ne možemo miješati ni povezivati s Djedom Božićnjakom ili Božić Batom. Ili, ne daj Bože, s malim Isusom, koji je također ponegdje djeci dijelio darove.  

Tako bi to izgledalo kada bi kulture bile jasno razgraničene i zaustavljene u vremenu. Ali kako su kulture žive i neprestano se transformiraju, kao što se transformiraju i naši identiteti, tako je i Djed Mraz prestao biti Slaven, pa je, između ostaloga, postao- maneken za Coca colu, Laponac, Finac, građanin Rovaniemija, za kojeg radi cijeli jedan djedamrazovski institut, sve nastojeći preko njega poboljšati turističku ponudu Laponije. U tom procesu stalnog transformiranja može on ponegdje i ponekad biti i Djed Božićnjak te Božić Bata. Ali kako kad religije zaziru od međusobnog prožimanja i pretapanja, od sinkretičkih formi i paganskih rituala. To što radi Djed Mraz paganski je ritual, pa je po Božić i po rođenje Sina Božjega uvredljivo preimenovati ga u Djeda Božićnjaka. Zato je tu sveti Nikola, da djecu dariva u ime vjere i vjerovanja kojima je izaslanik. Lijepo bi bilo da se u ime raznih vjerovanja ljudi darivaju, umjesto da ih se u ime raznih vjerovanja ljudi maltretiraju.

Baš nikad, ni u jednom trenutku svoga dječjeg života, nisam vjerovao u Djeda Mraza. I nije mi ni na kraj pameti bilo da nekom zamaskiranom čudaku sjedam po krilu. Darovi su mi stizali od ljudi koje sam poznavao i koji su, redom, bili moji kost i meso. Svi oni danas su pokojni. A meni je već kasno da se okrećem Djedu Mrazu.