Volim kada se
kuvano jaje
lako ljušti

Milenine pesme
su teške
za mene
ali mi ipak
prijaju

Na kraju krajeva,
brine me
hoće li Ajdim
uspeti da
usreći narod “Džan”

Kada se vrati
iz Moskve

Ili ih je ipak
pustinja obukla
u svoj slatki,
duboki
san

Tamo negde
daleko na Istoku
gde se spajaju
Turkmenija i
Avganistan

oni će doći velikim teretnim brodovima
čije čelične konstrukcije vuku moje otežale udove
prema lijepim staricama njihovim narodnim nošnjama
koje se suše na ličkim i kordunskim štrikovima
prema finim damama iz arizone, što na podbracima talože
štaub i marmeladu a u noćnim košuljama usahle memoare
oni će doći s tutnjajućim vlakovima srmom spojenih
tračnica bosonogi dječaci
zveckat će nategnutim praćkama i šljunkom
moja će stopala krvariti na vrtne snjegoviće, nanizane trake
mjesečine, njihov miris širi zamagljene vrhove kotlina
gustoću starih krovova, njihove prijateljske ruke
nosit će iznad ovozemne truleži sjetne bolničarke
u plavim kutama zagrizene jabuke
oni će doći jer su takvi rođeni
i bit će opet u bukari misnog vina ispod zaborava
tužnih žena, bunari izvikuju njihova vedra imena
ana lucija zora nevena sanja
oni će doći doći kad umuknu gromoglasni valovi
a mi ćemo biti lopoči s volge i zov divljih sirena

U mom tadašnjem podstanarskom prebivalištu u “Gračaničkoj”, delio sam četvorosobni stan sa još dvojicom, Dobricom i Budom. Prvi, četrdesetogodišnjak, razveden, predstavnik “Kolinske” za Srbiju, drugi, mašinski avio-inženjer.

Tri muškarca u jednom stanu – čudno izmešana družina, svako sa svojim bubicama, ali smo ipak funkcionisali sasvim pristojno. I pored mnogih karakternih razlika, imali smo nešto zajedničko – kako se bližilo veče, rastao je i broj posetilaca, i to za svokog po svojoj meri. Dobrica, koji je držao dve sobe, sakupljao je društvo najrazličitijeg kalibra, među kojima predsednika Skupštine grada Branka Pešića, pa bokserskog šampiona u velter kategoriji Marjana Beneša kome se Dobrica obraćao sa “Bendžo”, pa makedonsku pop-divu Maju Odžaklievsku…, a služili su ih kelneri iz obližnjeg restorana K.P.Z-ea (poznata “Kapeža”) na širokim poslužavnicima sa odabranim mezetlucima i skupim pićima.

Ponekad, Dobrica je zaključavao i iznutra svoje dve prostorije, ali ne radi ljubavnih aktivnosti, nego zbog partije pokera. Tada se od tog dela stana nije oglašavala muzika i veseli glasovi, nego, naizmenično, napeta tišina presecana sočnim psovkama i oštrim uvredama. Jednom, kasno posle ponoći, zbog preglasne svađe koja je uznemirila celu zgradu, na vrata je zazvonila milicija. Verujem da se Buda, kao i ja, još više sakrio pod jorgan u svojoj sobi i otuda osluškivao buran dijalog između Dobrice i ozlojeđenih čuvara reda. Bio sam siguran da je Buda, kao i ja, požuteo od straha pri pomisli da će nas sve đuture pokupiti u maricu i da ćemo te noći zaglaviti u zatvoru. Mogu misliti kako se on tada osećao, kao primeran ekspert u JAT-u, vredan, miran čovek, i šta mu se sve vrtelo u glavi pri pomisli na moguće konsekvence zbog nedoličnog ponašanja. I tada, neočekivano i na našu sreću, desio se preokret. Posle telefonskog poziva koji je Dobrica uputio nekom očigledno važnom (možda Pešiću?), atmosfera se smenila u tili čas. Čuli smo, Buda i ja pod našim jorganima, kako su milicajci počeli glasno da se smeju na nama već poznatim Dobričinim vicevima. Tako se na opšte zadovoljstvo okončala ta noć koja je mogla da preraste u katastrofu.

Od gore navedenog, moglo bi da se zaključi kako je Buda bio sušta suprotnost preglasnom Dobrici – ćutljiv, introvertan, posvećen svojoj profesiji, ali i: prvi hobi – pravljenje lampi, drugi hobi – fudbal. Otuda je njegova soba ponekad ličila na stolarsku radionicu, a ponekad na debatni sportski klub. Sobni dekor se drastično menjao prema hobiju: kad su na redu bile lampe – najrazličitija svrdla, dleta, gajtani i burgije svuda po podu, kutije sa lakovima i četke, a između njih Buda u tamnoplavoj radnoj kecelji, a u ruci bruji bor-mašina. Isti prostor bi se totalno smenio u skup navijača posedalih ispred TV ekrana, napeto iščekujući da se stvori šansa za gol ili da sudija dosudi faul protiv “naših”, svi bi kao jedan poskakali sa stolica i gestikulirali kao podivljali.

Što se tiče uzrasta i životnih poriva učesnika, žurke koje sam ja priređivao bile su najšarenije. Sa svojom devojkom, kasnije suprugom, Jelenom, sakupljali smo ljude različitih generacija, nacionalnosti i profesija: studenta elektrotehnike, majstora za akt fotografije, hirurga-klokotristu, gnjurce, članove jevrejskog hora “Braće Baruh”, nemačke i francuske turiste s kojima smo se upoznali iz kafića u Knez Mihajlovoj.

U vreme “Gračaničke” književnost je opstajala kao moja glavna preokupacija, ali može se reći da se ravnopravno u to umešao i rokenrol, te su tako u društvu na žurkama često bili mladi pisci i rokeri. Iako su mnogi od njih već odavno napustili i Beograd, i Balkan, a poneki i životnu scenu, kad vraćam film sa nekadašnjih žurki tih beogradskih noći, prilično jasno im vidim lica, gestikulacije, slušam, akustično ili prigušeno, njihove glasove. U stanju sam čak i da rekonstruišem neke razgovore, iako viceve, po običaju, zaboravljam.

Ali, pri jednom skorom druženju sa školskim pajtašima iz gimnazije “Orce Nikolov”, sa polupraznim kriglama piva ispred nas, ponovo, posle toliko godina, setio sam se jednog vica iz “Gračaničke”. U tom vicu, kao i u svim drugim, i najneobičniji događaj postaje sasvim prirodan. Old Šeterhend, junak desetak romana Karla Maja, koje sam gutao u detinjstvu (a sa drugovima iz mahale smo imitirali Leksa Bakstera u toj ulozi) ne druži se sa Vinetuom (igrao ga je nedavno umrli Pjer Bris), nego sa legendarnim komandantom Crvene armije, Vasilijem Čapajevim. Zapravo, Čapajev je gost Old Šeterhenda na Divljem zapadu, gde osim ostalih zanimljivosti, jaše i jedna banda loših Indijanaca. Koga da sretnu na putu, prebijaju od batina. Suočavaju se i sa Šeterhendom i Čapajevim. U pustinji sa samo jednim drvetom. Šeterhend se vere na drvo, ali Čapajev ostaje junački da sačeka Indijance. I dobija teške batine. I drugi put im se dešava isto. Kad po treći put ugledaju crvenokožne razbijače, Čapajev se u tren, kao panter, penje na najvišu granu drveta. Indijanci se zaustavljaju ispred drveta i poglavica, koji hramlje na jednu nogu zbog rane zarađene u nekoj od prethodnih bitki (ne znam zašto je ovaj deo bitan?), izjavljuje: – Dosta smo tukli ovog dole, aj sad malo da pročešljamo onog gore. I tako, siroti, pretučeni Čapajev strada još jednom, i sav naduven od batina, hvata najbrži avion za Lenjingrad.

Kao i neki od starih viceva, i ovaj ima svoje naravoučenije: Ako već bežiš na drvo, uradi to odmah, iz prve, ali nikako ne čekaj iz treće, jer ćeš sigurno najebati!

S makedonskog preveo autor

A kada iz nizine
Glas se vine
K nebu
U jednom grebu
Bude tjeskobno
I bono
I iz njega
Beskrilna ptica
Hoće u vječnost
Da odleti
A na zemlji se prolama
ELI, ELI LAMA AZAVTANI

kupujemo nakon što se čuje zadnji udarac
suhe zemlje po rezbarenom lijesu kupujemo
sljedećih četrdeset dana
nismo još položili urnu
palimo lumine i tamjan gradimo privatni mauzolej
progutanih slogova nezaliječenih uvreda prokockanih šansi
mali dnevni rituali upaljen televizor u praznoj sobi
suvenir s putovanja jabuke u šlafroku zimska olimpijada
kupovanjem namirujemo ideju o besmrtnosti
sliku smo dugoročno i pažljivo gradili na pogrešnim premisama
svilena kravata, tople čarape crna haljina
uzaludno pokušavamo spasiti od podzemne hladnoće
onoga što se zgrijati neće
na našim vulgarnim molitvama
ganc novo popeglano i čisto donosimo u mrtvačnice
iznošene iz praznovjerja samo omiljene cipele
hamajlija protiv uroka i planinske nesreće
ako je kadaver pušač kutiju najskupljih cigareta
pripadajuči upaljač
u portaprancu taložimo najdraže jelo
sliku kućnog sveca krunicu iz lourdesa
guramo među ukočene prste
s kojih smo prethodno počupali
zlatno prstenje da ga ne ukradu grobari
psihotični patolozi
na vrh ledenog brijega stavljamo zajedničku fotografiju
s neke ekskurzije smotre folklora rođakove svadbe
naša ideja o zauvijek zajedno, otjelovljuje se
u završnoj grotesknosti algor mortis
začešljavamo umivamo i pudramo
napaćena draga lica
njihova nas boja šokira
poriv da još jednom prislonimo usne
na tragove nevidljivih šamara
bože koliko nemara koliko neostvarenih želja
koliko žudnje i stremljenja na plavičastoj mapi kože
grižnja savjesti poharala je strašnije
od notorne smrti cvjećarnice i šoping centre
kupujemo nesesere šminku
najfinija pića francuske parfeme
prve žižule mlado grožđe
karte za krstarenja prekooceanskim kruzerima
omiljene pisce
iz godišnjice u godišnjicu vrijedni hrčci
arhiviramo po promotivnim cijenama
sve što je mrtvac volio
Ili ono što mislimo o tome
kupujemo kupujemo ne pitamo šta košta
u nepovratnom odsustvu
samo pet minuta zadnji hroptaj zadnji stisak ruku
dio mio, dio mio
slažemo na hrpu nagomilano grizodušje
ni nalik svetoj ljubavi
neizgovorenoj neiživljenoj iscijeđenoj
jednim novozavjetnim psalmom
da trune među suvišnim stvarima
koje ćemo kad nam dozlogrdi dati u bescijenje
Ili naprosto baciti
pred veliko proljetno čišćenje
stana

Oganj na putu za Alkalu.
Dahćemo uz suho rječno korito.
Galame svrake i budale
i bije po kršu vrag kopitom.
Aj, nigdje stanka, nigdje kuće,
so lijepi za kožu prteno ruho;
pišti iz prkna, iz obuće
i vri pakao pod pazuhom.

Gube se djeca, žene, starci,
vise po trnju kozija vimena.
Vrači još mole – ko ugarci
tahnu u molbi božija imena.
Palacne poskok – sjaj opčini
pospane oči: prsne vedrina:
oganj, so, svrake, u visini:
oblaci tvrđi od ledina.  

Možda pomremo. Možda opet
udare na nas riđi ljudi.
Elpenor, ko očni damar propet,
otme se sudbi i izludi.
Šta vidi takav? Šta ga draži
i prstom upire u daljinu,
dok žega kružni udar snaži
vonjajuć na bludom smokrenu haljinu.

I mrkne, naglo. Kao zečija
zjenica sjakti nov predeo:
tornjevi, kule, vriska dječija –
gradić ko koska izblijedeo.
Itaka? Možda. Šaka krana
kezeći oštre, gvozdene zupce
pronosi pro žitka, gola granja
gojne lešine, ćerpič, trupce.

(1987)

Pjesma na goranskom te u autorovom prijevodu na bosanski

ŠO AKO ZAPTISA PROLJEĆ

.
šo ako proljeć zaptisa
i so vreme ne stigne…
šo ako izbrka putoi
kroz m’gle i snegoi
du Gora izgorena

Današnje novine sutra će postati smeće, a za dvadeset godina primarni povijesni izvor, dragocjen za pisanje svake povijesti epohe. Ali dugo je čekati dvadeset godina: čovjeku koji živi dan za danom, i svakodnevno se bavi novinarstvom, teško je miriti se s tim da se ono što je stvorio jučer već sutra pretvara u smeće, i da mu je život beskonačno gomilanje smeća, koje bi tek nakon njegove smrti moglo postati važno.

Novine su svakoga novog dana najpreciznija dijagnoza stanja nacije i neka vrsta testamenta za slučaj smaka svijeta. Za dnevne novine svaki je dan Sudnji dan. Noćna mora svakoga pravog novinskog urednika je uvijek ista: osvanulo je jutro, novine nisu izašle. Umjesto novina na kioscima su se pojavile prazne stranice. Nastupi li smak svijeta, a jednom nastupiti mora, posljednji izašli broj smatrat će se posljednjim riječima umirućih.

Novinski urednik čovjek je kojeg muče dvije kosmičke muke: to što se sva njegova jučerašnja pamet pretvori u sutrašnje smeće, i to što svakoga dana mora smisliti epitaf pred Sudnji dan, koji, eto, nikako da nastupi.

Prvi broj Magazina Jutarnjeg lista objavljen je u uskršnjem broju, 11. travnja 1998. Na njegovoj naslovnici objavljena je fotografija Aleksandra Lebeda, bivšeg zapovjednika 14. armije, kojeg naše novine najavljuju kao vjerojatnog budućeg predsjednika Rusije. Na slici vidimo luđaka u bijelom odijelu i s kravatom, zagrnutog bundom od umjetnog krzna, s naherenom kozačkom šubarom i cigaršpicom među zubima. Lebed nikada nije postao ruski predsjednik, umro je tačno četiri godine kasnije, kada se, negdje u Sibiru, njegov helikopter zapleo u dalekovodne mreže, i tako je u propast otišao prvi apel u povijesti Magazina: “Lebedov marš na Kremlj”.

Godinu i dva mjeseca kasnije, 19. lipnja 1999, Magazin je dobio prvog potpisanog urednika. Bio je to Anđelko Erceg. S njegovim dolaskom na posljednjoj stranici podlistka pojavila se kolumna “Iz maksimirske šume”, koju će do posljednjeg daha ispisivati Tomislav Židak. Prva Židakova kolumna u Ercegovoj eri započinjala je ovako: “Ako se ružno želite narugati glumcu, definitivno ćete ga ismijati ako kažete da je najbolje glumio uloge sobara. Takve uloge ne zahtijevaju osobiti napor, za takve uloge nema Oscara jer se tekst sastoji od jedne rečenice: ‘Pismo za gospodina!’”

Odavno više nikome nije važno o čemu je Židak govorio u svom tekstu. Ostala je samo figura s početka, o glumcu i o sobaru, koju je pažljivo smišljao i na koju je lovio svoju publiku, jedna od onih figura zbog kojih su se, uostalom, i čitale njegove kolumne. Novinski čitatelji su poput lijenih jezerskih riba, na koje židaci zabacuju udicu i love ih na svoje mamce.

Ali pustimo i pisca, u ovoj je priči urednik zanimljiviji. Veliki novinski pisci pomno su opisivani i opisani u klasičnim američkim i europskim filmovima, obrađivali su ih slavni romansijeri dvadesetog vijeka, oni su doista onakvi kakvim ste ih zamišljali. S novinskim urednicima drukčije stoje stvari. Istina, i o njima su se snimali filmovi, ali ti filmovi, ako su američki ili francuski, o hrvatskim novinskim urednicima ne govore ništa.

Anđelko Erceg, prvi službeni urednik Magazina, početkom je devedesetih, u vrijeme kad sam ga upoznao, radio kao urednik u zagrebačkom dopisništvu Slobodne Dalmacije. Zatim je prešao u Novi list, pa smo zajedno radili u Tjedniku (hrvatskom pokušaju njusmagazina, koji je, pod patronatom Slavka Goldsteina i Krste Cviića, potrajao dvanaest mjeseci), nakon čega je završio u Jutarnjem listu. Bio je dobar reporter, umio je razgovarati s običnim ljudima, ali bio je i malo polijen i nefokusiran za karijernoga novinskog pisca. Zapravo uvijek je inklinirao uredničkoj karijeri. Ali ne zato što bi taj posao bio bolje plaćen i što su urednici bili bliže izvorištima stvarne političke i društvene moći – a bili su, devedesetih, kao i danas – nego zato što je Anđelko Erceg po svojoj naravi bio očinski tip. Gledao sam ga još u Slobodnoj i slušao s kakvom pokroviteljskom blagošću razgovara s mladim novinarkama, izbezumljenim od treme pred društvenom odgovornošću. (Još uvijek je to bilo vrijeme kada se novinarstvo doživljavalo kao društveno odgovoran posao. Nešto kao neurokirurgija na živom tkivu nacije.) Te curice, koje nisu još znale ni tko im suknju nosi, a neke od njih neće to saznati nikad, u uredniku su nalazile više nego što će ikad naći u jednom muškarcu. Kao što su i oni, tada već sve malobrojniji redakcijski dečkići, u Anđelku naći ono što nikad neće naći ni u jednoj ženi. Od muževa i žena se, naime, jednom i razvedeš, a od urednika koji te jednom naputio i naveo da se baviš novinarstvom razvoda neće biti sve do penzije ili do propasti novinstva i novinarstva u Hrvatskoj.

Dakle, zahvaljujući uredniku i njegovoj blagosti i uvjeravanju da je sve dobro i da će sve dobro biti, rađali su se novi novinarski naraštaji i čuvala se tradicija društvene odgovornosti u novinarstvu. Anđelko Erceg bio je dični pronositelj upravo takve tradicije.

U vrijeme kad smo se upoznali, ja sam već bio iskusan novinar. Dvadesetsedmogodišnjak, s ozbiljnom karijerom jedinoga stalnog hrvatskog dopisnika i reportera iz opsađenog Sarajeva, pritom nagrađivani predratni kolumnist. Meni Anđelko nije mogao ni pomoći, ni odmoći. Ja sam tu bio da ga gledam sa strane, da špijuniram, pamtim i zapisujem. Iako sam radio u novinama – prvi stalni redakcijski angažman imao sam još 1987. – po ondašnjim kriterijima nisam baš bio pravi novinar. Mnogi su razlozi tomu, ali postoji jedan, veoma važan, zbog kojeg nisam mogao biti ni novinar, ali ni pjesnik. Slabo sam stajao s alkoholom. Ili, preciznije rečeno, nikada se nisam uspio ozbiljnije zainteresirati za piće. U Sarajevu se još u ona vremena govorilo: kad Jergovića upitaš šta ćeš popiti, on kaže – deset s lukom i jogurt.

Anđelko Erceg bio je tipičan novinar staroga kova: pio je više nego što je zdravo za čovjeka, ali ne toliko da naškodi novinaru ili uredniku. I pušio je, kao gospodin čovjek, crveni marlboro. Njegova epoha, i epoha njegovih drugova, protjecala je po redakcijskim kafićima i kafančugama, ali se nije svodila na glupa i besciljna opijanja, kakva su opisivali Charles Bukowski i njegovi manje daroviti hrvatski adoranti. Novinarski se pilo da bi se mislilo i da bi se razgovaralo. Ne samo da je više dobrih tekstova smišljeno po redakcijskim birtijama nego u redakcijama, nego je i ukupan moralitet nekoga boljeg novinarstva i novinstva proizlazio iz moraliteta birtije i iz molitvenog pročišćenja koje bi nastupilo sljedećeg jutra u mučeništvima novinarskih mamurluka.

Zbog takvog života, zbog alkohola i marlbora, živjelo se kratko i umiralo iznenada. Preživljavale su, uglavnom, hulje, te poneki sretnik kojeg je dopala takva genetska kombinacija da je sto godina mogao lokati i pušiti, a da se ni ne zakašlje. Jutarnji list se, sa svojim Magazinom, pojavio pri kraju te klasične epohe hrvatskoga novinstva. Zamisao je, to znamo kao čitatelji, a odbijamo priznati kao novinari, bila jednostavna: stvoriti kombinaciju tabloida i ozbiljnih novina. Tabloid će nabijati tiražu, a Magazin će novine činiti pouzdanim i poštovanim. O tome je li takav žurnalistički bastard, koji je na kraju zavladao cjelokupnom hrvatskom novinskom scenom, donio zajednici nešto dobro, razgovarat će se drugom prilikom.

U prvoj fazi, vjerovalo se da bi Magazin trebali nositi prvorazredni i upućeni politički komentari, i žive reportaže iz krajeva do kojih čitatelj sam ne može doprijeti. S vremenom se od reportaža odustalo – previše koštaju, nema ih tko pisati! – a prvorazredna politička analitika u Hrvatskoj je postala nepoželjna. Tada se prešlo na koncept autorskog novinarstva: čitatelji imaju svoje pisce, njima vjeruju, oni ih zabavljaju, zbog njih kupuju novine. I doista, subotnji broj novina trajno je i stabilno drugi najprodavaniji u tjednu, te s najvećim brojem reklamnih oglasa. Bez ozbiljnije konkurencije, subotnji broj daleko je najčitaniji i najreferentniji. Zanimljivo bi bilo istražiti zašto je tako.

U prvih nekoliko mjeseci Ercegova urednikovanja, Magazin je postavljen i rubriciran na način koji se održao do dana današnjeg. Istina, golema je razlika u grafičkom izgledu, drugi su i autori, ali sve drugo je, manje ili više, isto. Jednom postavljen model služio je skoro punih dvadeset godina, a služit će i dalje, dok god bude novina. I bilo bi bolje da je promjena bilo manje nego što ih je bilo. Novine su zasnovane na tradiciji, na upornom, tvrdoglavom i dosadnom ponavljanju istih ceremonijala, na tome da je kolumna našega uvaženog pisca uvijek na jednom, a križaljka uvijek na drugom mjestu, i da se ta mjesta nikad ne mijenjaju. Lijepo bi bilo provesti život uz novine koje se ne mijenjaju.

Anđelko Erceg nije, međutim, bio urednik za takve novine i za takav subotnji podlistak. On je, rekli smo, bio očinski tip, koji je pružao sigurnost i čuvao strah onima koji tek ulaze u novinarstvo. Idealni pater familias gradske rubrike. Ali Magazin je, ipak, uređivao dovoljno dugo da se njegovo doba smatra herojskim i pionirskim. On je započeo ono što će se zatim ponavljati i prelaziti u rutinu. Povijest tog ponavljanja istovremeno je i najvažniji dio povijesti jednih novina, ali i zemlje u kojoj su te novine tokom proteklih dvadeset godina izlazile. Samo valja biti strpljiv i sačekati da se smeće u koje su se pretvorile jučerašnje novine jednoga dalekog budućeg dana pretvori u povijesni izvor.

Nakon što je stabilizirao format subotnjeg podlistka i brendirao Magazin, Anđelko Erceg je još neko vrijeme radio svoj urednički posao, da bi zatim bio smijenjen u jednoj od uobičajenih redakcijskih pretumbacija i preokreta unutarnjih rasporeda moći i utjecaja. Naša mala povijest ne pamti razloge Anđelkove smjene, ali i njih je lako naslutiti. Bit će da nadležni nisu bili zadovoljni nakladom, htjeli smo još više i još više i još više, bili su im previsoki troškovi Magazina, a vjerojatno im je na živce išla i Ercegova mediteranska opuštenost i pasivnost. Željeli su nekoga, uvijek to žele, u svim balkanskim i hrvatskim tvrtkama, nekoga tko dobro glumi poduzetnost i hiperaktivnost, izgovara mnoštvo engleskih riječi, drobi o ekstenzijama brenda i inim dobrozvučećim zvizdarijama, a zapravo ne radi ništa. Erceg je bio sve suprotno od toga. Njega i njegovu uredničko-novinarsku generaciju pregazila je era manekenskog menadžeraja, pablik rilejšna u novinarstvu, prikrivenog reklamiranja, infotajmenta i svega onog što novine čini sve beznačajnijim i beznačajnijim.

Kako je prestao biti urednik Magazina, još je neko vrijeme figurirao u Jutarnjem listu, odavno je zaboravljeno što je radio i pisao, a onda ga je jednog dana nestalo. Kada iz redakcije i iz novina nestane netko koga ste godinama svakodnevno gledali, s kim ste se pozdravljali, možda i družili, čitali mu tekstove u novinama, cijenili ga i voljeli, trebaju proći tjedni, a ponekad i mjeseci da primijetite njegov nestanak. I inače je tako s nestalima, kako u ratu, tako i u miru: treba vremena da se njihov nestanak registrira, ali nakon toga njihova neprisutnost postaje važnija i utjecajnija od mnogih prisutnosti.

Ali nije u odlasku Anđelka Ercega moglo biti zle krvi. Nije on bio takva narav. Bio je od one gospode koja i kad ih konobar istjeruje iz krčme – ovo je figura: Anđelka nikad nije istjerivao – oni sve učine da stvar izgleda da su otišli svojom voljom. I doista, Erceg je iz Jutarnjeg lista i iz Zagreba otišao svojom voljom. Vratio se u rodnu Makarsku, gdje je započeo najvažniju etapu svoje profesionalne biografije i gdje je svoju životnu sudbinu zaokružio na način velikoga romanesknog lika. Mnogima bi, pametnim i budalastim, zaslužnim i nezaslužnim, pod određenim uvjetima moglo dopasti da uđu u povijest kao prvi pravi urednici subotnjeg podlistka u metropolskim novinama, ali samo istinski velikima, samo ljudima koji su zaslužili i vlastitu sudbinu i ulogu u povijesti, moglo se dogoditi da osnuju i vode Makarsku kroniku, malo i vrlo živahno lokalno glasilo, jedan od prvih i sigurno najznačajniji privatni lokalni list u suvremenoj povijesti hrvatskog novinstva.

Teritorij Makarske rivijere, od Brela i Makarske na zapadu, do Graca, Baćinskih jezera i Ploča na istoku, bio je Ercegov Liechtenstein, u kojem su njegove novine morale znati sve o svemu, i koji je najednom bio živ i informacijski povezan i premrežen, kakav nikada nije bio i nikada više neće biti. Od Makarskog primorja Ercegove novine su stvorile naprednu europsku mikroregiju, nešto što postoji samo u Švicarskoj i Njemačkoj. I sve ono što je naučio u velikim novinama, koje se bave Hrvatskom i svijetom, Erceg je primijenio u svojim malim novinama, nalazeći na svome malenom komadiću obale, koji ima i svoju jedinstvenu povijest i svoj lokalni identitet, sve što postoji na globalnim prostorima. Princip skoro pa fizikalni: svemir se ogleda u svakome svom, pa i najmanjem djeliću. Makarska je svijet, Drvenik je Monte Carlo, Gradac je San Francisco.

Novine su čuvar javnosti. Novine propituju ustaljene društvene vrijednosti. Novine čuvaju pravo na različitost. Novine su prirodni neprijatelj političke i svake druge vlasti. Novine su dobri duh zajedništva. Tako je Makarsku kroniku zamišljao Anđelko Erceg. I onda su ga, naravno, fizički ugrožavali, napadali, tukli. Ali nisu mu ništa mogli, jer je to bila njegova misija, to je bio njegov dug zavičaju i svim malim i velikim identitetima koji su ga određivali. I tako je išlo sve dok Anđelka Ercega prije deset godina nije nestalo s ovoga svijeta. Umro je na kraju još jedne turističke sezone, 2. rujna 2008. godine, što su zabilježili svi tada važni hrvatski mediji. Najljepše je o njemu pisao Ante Tomić, njegov kolumnist iz Makarske kronike. Još nešto je Anđelko Erceg znao: male novine išću velike autore, na jednak način kao i velike. Htio je da veliki pisci vuku Makarsku kroniku, onako kako veliki pisci vuku New York Times. I naravno da je bio u pravu.

Tradicija nije nešto što se nasljeđuje, kao što se nasljeđuju boja očiju ili krvna grupa. Tradicija se tradira, tradicija se svjesno nasljeđuje po mjeri nasljednikova individualnog talenta. Povijest novina i novinskih urednika duboko je određena potrebom za svakodnevnom sviješću o tradiciji koju ćemo prihvatiti kao svoju. Čitatelj upravo zato kupuje i čita neke novine. Ili odustaje od njih. Nitko nikada nije prestao kupovati novine zato što više nije imao novaca za njih…

Sinoć mi se javila Asja, kćerka mog dragog Kasima Prohića: “Znaš li da je umro Vlado Premec?” Nisam znao. Nisam nikada ni pomislio da se to može dogoditi. Nikada voljno ne mislim da će me dragi ljudi napustiti, njima sam nekako namijenio vječnost. Vladimir Premec je bio jedan od njih. Upoznao sam ga davno, ima tome pola stoljeća. Izabran je na mjesto asistenta na Filozofskom fakultetu, bio najmlađi doktor filozofije. Po svemu se razlikovao od drugih kolega: bio je lijepih manira, vrlo komunikativan, govorio pomalo neobičnim akcentom, studirao teologiju, a onda filozofiju i književnost, odlično znao grčki i latinski, govorio nekoliko jezika. Bio je jedinstvena pojava, erudita, drag sugovornik, vrijedan znanstvenik, odličan govornik, sjajan profesor. Kabinet mu je uvijek bio pun studenata, kojima je nesebično davao savjete, tumačio im što im nije jasno, brinuo o njima. Radovao sam se njegovim knjigama, a i odličnim prijevodima slavnog grčkog mislioca Heraklita i njemačkog mistika Bemea. Sve je uradio što se u uspješnoj univerzitetskoj karijeri može uraditi, a nikada nije pokazivao nikakvu aroganciju. Nikada i nikome nije htio biti prepreka, a mnogima je nastojao pomoći. Družili smo se i radili zajedno godinama, nikada među nama grube riječi. Njegov odlazak u meni otvori još jednu ranu.