*

Jutro mrzlo. U dvorištu na muzgavim čengelama razapeta ošurena svinja. Ispod nje zahrđalo korito. Iz svježe rane pod vratom curi gusto. Svinjska njuška uronjena u krv. Iskričavo pucketanje u ložištu čađavog kotla. Bjeličasti dim iščezava u magli. Pod nanosima suhog snijega glasno krckanje. Uz šupu pružen dugački drveni stol. Visoki lonci u nizu. Noževi naoštreni.

Vera zakopčava preveliki crni kaput. Iz široko zavrnutih rukava strše spretne, dječje ruke. Nabacuje kožni ruksak. Stopala joj liježu u hladne čizme. Izlazi na verandu. Vrata zacvile. Boja sasušena, na mjestima oguljena. Nad glavom joj vise plave ledenice. Dok se spušta zavojitim stepenicama prstima otapa inje na metalnoj ogradi.

U bijelu potrbušinu zabija se oštrica. Rez dugačak, precizan. Isparavanje tople utrobe. Snažne ruke izvlače drob. Snijeg izgažen. Prljav.

Verina kratka kosa neukrotiva. Crna. Pada preko namrštenih obrva na sitne zelene oči. Zagledane u kantu s glatkim, sluzavim iznutricama. Raznobojnim. Kosu uzaludno namješta prstima. Okrugle usne joj uvijek malo stisnute. Zatomljena bujica. Osvrćući se izlazi iz dvorišta i penje se na prugu.

S čengela vise svinjske polovice.

Sunce je žućkasta okrugla fleka. Pod prigušenim svjetlom nižu se pružni pragovi u beskraju. Po njima se prosula ledena staklasta prašina. Zanosno ljeskanje. Vera broji pragove. Most je daleko.

S lijeve strane tračnica smrznuto lišće kupine. Nazubljeno. Suhi cvjetovi male bedrenike kristalni. Isprepleteni gustiši zamrli u zavodljivom skladu. S desne strane brdo. Pod njim zbijene naherene kuće snježnih krovova. Iz vrelih dimnjaka se izdižu crne sablasti. Balast zazveči pod Verinim nogama. Gužva gumene đonove. Sapeta stopala bride od boli i hladnoće. Vlažni zrak omekšava joj kosu. Prsti ostavljaju vidljive tragove.

Na željezni kostur mosta sjatile se poljske grakuše. Crne se. Pod njima huči mutna Bosna. Nosi polomljeno granje, otpad i izlučine. Vera zastaje pridržavajući naramenice torbe. Oči joj prikovane na odbačenu polovicu naranče u snijegu. Pored nje rasuti iskidani gorki vijenci. U sasušenim mrljama na tračnicama plave vlasi. Verine noge same pojure. Usne joj se stisnu još jače. Između pružnih pragova na mostu umjesto kamena praznina. Riječni zov je zastrašujuća vrtoglavica.

**

Na Sonjinom vratu dahtaji. Boškove usne ostavljaju vlažne svjetlucave tragove. Ruke joj raširene, zapešća stisnuta uza zid. Glava zabačena. U žutom ornamentnom staklu na vratima pokretne tamne sjene. U uzanom hodniku žamor i šuštavi koraci. Na Sonjinim grudima mekoća i slatke arome. Prepuštanje osjetila.

Metalna kanta zastruže po glatkom podu. Iz prljave, hladne vode Nuša izvlači tarač. Crvenim otečenim prstima nabacuje ga na drveni štap. Njime povlači duge neravne pruge. Hodnik ispunjava oštri miris dezinfekcije.

Sonja je Bošku okrenuta leđima. Govori tiho. U stomaku lepet leptirovih krila. Tijelo joj se zatrese od plača. Boško je hvata za ramena i okreće. Svoje čelo naslanja na njeno. Duhanski dah na Sonjinom licu.

U mokrim prugama blješti bjelina prozora ispresijecana crnim ogoljenim granama. Iz kancelarije broj 12 izlazi Sonja. U sivoj bundi od zečjeg krzna moljci. Sitna jajašca i gusjenice. Nagrizanje. Kosa joj visoko podignuta. Vršcima prstiju razmazuje crne suze. U praznom hodniku odjekuju potpetice. Utišaju se iza vrata wc-a. Obavija je nepodnošljivi miris mješavine mokraće i varikine. Sonja okreće slavinu. Iz nje poteče ledena voda u silovitom mlazu. Umiva se nad betonskim koritom. Koža joj zaškripi. Briše se papirnatim maramicama.

Među Nušinim prstima cigareta. Prinosi je usahlim usnama i snažno povlači dim. Ispuhuje ga u staklo. U dimnoj zavjesi Sonja. Izlazi kroz kapiju podignutog ovratnika. Rukom pozdravlja portira. Vrata s brojem 12 ponovo se otvaraju. Boškove oči mračne, u ruci zveckaju ključevi. Pogleda Nušu i bezglasno joj kimne. Ulazna vrata zalupe. U prozoru sporo prelijetanje sitnih pahulja.

Nuša gasi cigaretu. Zašišti.

***

Na vagi četiri naranče u plastičnoj vrećici. Dva crna utega. Među Sonjinim prstima izgužvane novčanice. Ulica pusta. S ceste sastrugan snijeg. Stvrdnut u hrpama sa strane. Sonja hoda pažljivo. U ruci joj se klati vrećica s narančama.

Autobusna stanica sa šest perona u Ulici maršala Tita. Na nju se naslanjaju austrougarska vila i niske trošne kuće bez znakova života. Krovovi na četiri vode. U prozorima posivjela čipka. U čekaonici je krcato. U staklu bezlična pokretna masa. Sonja ostaje vani oslonjena na metalni stup. Dah joj se rasipa u sićušne kapljice.

Po autobusu tvrdi prljavi led. Vrata se rastvaraju uz glasno otpuhivanje. U žamoru se mimoilaze putnici u dolasku i odlasku. Stiska. Sonja ulazi zadnja. U naguranom autobusu jedva da je ostalo mjesta na stepenicama. Sonja je okrenuta staklu na vratima. U njemu se brzo izmjenjuju mutne crno bijele slike grada Z. Visoke zgrade s bezbroj prozora. Prazni parkovi. Rukom se pridržava za šipku. Zagušenost i kloparanje motora.

Boško sjedi u hladnom autu na parkiralištu. Kaput i ključevi bačeni na suvozačko sjedalo. Glava na naslonu. Oči zatvorene. U odrazu u ogledalu duboka crta među obrvama. Titranje mišića. Dlanovima trlja igličasto lice. S prstiju skuplja Sonjine mirise. U očaju grčevito grabi volan. Sve se zatrese.

Kratko okretanje ključa. Motor zabruji. Brisači zaškripe po hrapavom staklu.

Autobus se zaustavlja na proširenju. Na izrovanom makadamu iznad Sonjine kuće. Oštri zrak ošine je po licu. Uvlači se u ovratnik. Umjesto da se spusti u dvorište Sonja produži naprijed. Po lokvama na putu tanki sloj leda. Raspucan. U očima crvene izlomljene žile. Vjeđe modre.

Vera je iza drvene ograde. Okrugla glava na tankom vratu kao tek izniknuo suncokret. Gleda za Sonjinim prljavim potpeticama. Raskošnim naborima suknje. Sonja se okreće. Osmjehuje se. Vera skreće pogled. Stisnute usne joj se malo nakrive.

Sonja se uspinje na prugu. Brzim i kratkim koracima nestaje iz Verinog vidokruga. Smračuje se. Na kućama se zažute prozori. Po Verinom kaputu suhe, lagane pahuljice.

****

Tutanj teretnih vagona. Boškov auto na pružnom prijelazu. U kapljicama razlivene sićušne slike. Radio krči. Iz kutije izvlači posljednju cigaretu. Slabi plavičasti plamen upaljača zažari vršak cigarete. Obrazi mu se snažno uvlače, ispod očiju oštre brazde. Kutija zgužvana na podu. Utišavanje. Vlak nestaje u zavoju. Pepeo se rasipa u nervoznim pokretima.

Spušta se noć. Pahuljice guste i brze. Ledene. Sonjina kosa mokra. Staje kod mosta. Vrećicu spušta u snijeg. Bundu skida i prebacuje preko ramena. Sjedne pored pruge. Ispred nje visoki električni stupovi. Vrbici i golo šiblje. Polja u crnom spokoju. Pod nokte joj se zabija žuto meso narančine kore. Niz smrznute šake cijedi se sok.

S lustera na stol s bijelim stolnjakom padaju dugačke sjene. Zveket posuđa i dječja graja. Nož škripi po Boškovu tanjuru. Sporo guta suhe komade mesa. U prozoru urlik vjetra.

Pružni kamen lagano podrhtava. U Sonjinim ustima sočno rasprskavanje. U utrobi nježno lupkanje. Bunda sklizne s ramena. Ispušta polovicu naranče u snijeg. Pridiže se i rukama namješta nabore na suknji. Pruga podrhtava sve jače. Sonja stoji na pružnom pragu. U ušima mahnito bubnjanje srca. Tutanj voza zaglušuje huk Bosne. Blješti jarko svjetlo.

Sonja pokriva oči.

Vera zaključava vrata.

Dugi pisak lokomotive.

za Miru Petrovića

    Ćamil je nekoliko puta rasklopio pa sklopio kišobran prije nego ga je odložio u kantu za vratima. Onda je počeo skidati odjeću sa sebe i odlagati je na stolicu što je stajala u hodniku.

    „Šta je to bilo?“, kroz odškrinuta vrata progovori Šemsa.

    „Dofatio se Zulfo motorkom…“

    „Upaljenom?“

    „Jok, ugašenom… Upaljenom, jakakvom…“

    „Kud, majka mu jadna?“

    „Po nozi“, poluljutito odvrati Ćamil i sa sebe svuče patnale.

    Kad je ušao u dnevni boravak, bio je samo u gaćama i potkošulji. Uplakana Šemsa, kad ga vidje, štrecnu se:

    „Jesi li se to nalio?“

    „Danumi kakve pantaljčine i košuljčinu!“

    Šemsa bez pogovora ustade, na stol odloži vajnik u koji je skjeckala raštiku pa se zaputi prema vratima sobe. Dok je prebirala po ormaru, čula ga je kako kašlje, lombra sudima, odvrće česmu, pa na eks ispija čašu vode.

    „Danu, bona!“, nestrpljivo dreknu nakon što je praznu čašu odložio na stol.

    „Pa đe je sad?“, dok mu dodaje košulju tiho progovori žena.

    „Oćerali ga u bolnicu…“

    „Pa je li puno, kukavac?“

    „Ne znam, nisam ja vidio.“

    „Pa šta je radio š njom?“

    „S kim šta je radio?“

    „S motorkom?“

    „Pilo drva! Šta će s motorkom raditi?“

    „Ko mu je pomago?“

    „Haris, mali…“

    „Mogu misliti što se dijete prepalo!?“, reče Šemsa i rukom obrisa suzne oči.

    Taman kad je bila ponovo sjela i nastavila križati kupus, začuše se vanjska vrata. Šemsa ustade pa poče zatezati kauč i na njemu slagati jastuke.  

    „Ustani!“, izdriječi oči na Ćamila, pa rukama, nakon što je ustao, zategnu i zgužvani prekrivač na kojem je sjedio.

    „Jeste li vi čuli?“, već s vrata viknu Mejra.

    „A jesmo…“, reče Šemsa.

    „Kažu za Mostar ga oćerali“, nastavi Mejra dok sjeda.

    „Ko ti kaza, moja Mejro?“

    „Evo Sule sad dođe pa reče…“

    „Pa šta kažu, je li puno?“

    „Bogumi Sule veli da je dobro zasjeko. Na lancu viđeli bijelo, kažu sve komadići kosti.“

    „Eeee kukala mu majkaaaa… Naki čojek…“

    „Neka!“, dreknu Ćamil na dvije žene što su u glas plakale. „Morate li odma… Šta Sule zna kakve su kosti…“

    „Bogumi veli đe jesu, i to sve komadi…“, nedade se Mejra.

    „Pa oklen danas da pila drva? Zar nije imo drva?“, kroz plač ponovo progovori Šemsa.

    „Ma jašta već imo. Nego dobio motorku pa da je oprova…“

    „Od koga je dobio?“

    „Od stranke zar, od koga će drugog…“

    „Ma nije ostranke vego preko opštine što daju za poljoprivrednike povratnike…“, ljutito je prekide Ćamil.

    „E ne znam, bogumi… Mali mu onaj mlađi dođe u nas jučer i kaže otišo babo po motorku u Stolac. Pitam ga u koga je kupio, a on zavika, nije kupio, Rusmir nam sredio…“

    „Kafu ćemo!?“, prekide ih Šemsa i krenu prema šporetu.

    „Sevet mene nemoj, jedino ako je vi niste pili.“

    „Ma popit ćemo po fildžan svi.“

    „Evo nekog…“, pomjeri se Ćamil u kauču.

    „Ma nije, učinilo ti se…“, proviri Šemsa iz niše i naćuli uši.

    Kad su ušutili, iz hodnika se čulo kako neko sklapa kišobran i s njega otresa vodu.

    „Jes bogami, dobro je čuo Ćamil…“, skoro u glas rekoše dvije žene.

    „Selam!“, nakon što otvori vrata, pozdravi ih visok i mršav čovjek.

    „Aljekmuselam, Ibro! Hajde…“, pozva ga Ćamil da sjedne.

    „Taman na kafu!“, dobaci Šemsa dok vodu ulijeva u džezvu i na tablu dodade još jedan fildžan.

    „A nisam ti joj mušterija… Kiselina me satra…“, odvrati joj Ibro i sjede do Ćamila

    „Moreš fildžan…“, uključi se i Mejra.

    „Ma hajde, jedan ću…“

    Dok je Šemsa zalijevala kafu, Ćamil je uključio televiziju i pojačao. Bilo je pet do dvanaest i na HRT-u su trebale početi vijesti.

    „Smanji malo…“, zavika mu Šemsa.

    Ćamil tad uze daljinski, okrenu ga prema slabašnoj svjetlosti što se prosijavala kroz store na prozoru, pa smanji.

    „Šta si ti ojutra radio?“, upita Šemsa Ibru dok po stolu reda fildžane.

    „Ma šta ću po ovom raditi… Išo u prodavnicu. Dvaput podkravu šušanj baco…“

    „Je li ti ono crnu?“, dok drži džezvu nad fildžanom ponovo mu se Šemsa obrati.

    „Ma kani malo mljeka ako ima… Pa šta bi sa Zulfom?“, upita ih Ibro konačno.

    Ćamil se pomjeri u kauču pa slegnu ramenima:

    „Ne znam… Ja jutros izašo kod drva, čujem tamo cika, vriska… Dok sam ja došo, već su njega bili oćerali… Motorka leži upaljena, krvi svukuda, niko ne prilazi… Ona đeca u krivljavinu… Ne znam, pa eto ti…“

    „Pa ko ugasi motorku?“, upita Mejra.

    „Sanel Nuhanov“, otrsito joj odvrati Ćamil.

    „E zlatan ti li je…“, sjetno reče Mejra.

    „Ko?“, upita je Šemsa.

    „Sanel Nuhanov“

    „Zlatan, jes, a vehabija kažu. Pušći, Mejro, tako ti Boga…“

    „Ma Nuhan meni i kaza“, prekide ih Ibro pa srknu kafe. „Mi taman sjeli da jedemo, kad on na vrata. I tako priča. E, reko, nećeš ništa fino čut…“

    „Pa je li se iko vratio iz Mostara? Ima li ikakvi vjesti?“,  reče Šemsa i ponovo poče plakati.

    „Ja koliko znam, nije… Tu mu je onaj zet došo, vidim auto.“

    „E, bogati, oklen mu motorka?“, upita Mejra Ibru.

    „Falan dobio. Tako Nuhan reče.“

    „Evo mi maloprije vjećali od koga je, ja velim od stranke, Ćamil kaže nije nego od opštine.“

    „A ne znam ti ja bogami. Nuhan tako zavika. Ko ga je pito…“

    Ćamil odmahnu glavom na Mejrine riječi pa pojača televiziju:

    „Neka da malo čujemo vrijeme…“

    Glas Zorana Vakule najavljivao je obilne padavine sa snažnim udarima vjetra. Na njegove riječi, četvero ljudi odmahivalo je glavama.

    „Ko je sad?“, u pola vremenske prognoze zavika Šemsa.

    Svi se na njene riječi trznuše i pogledaše prema vratima koja su vodila u hodnik. Kroz zamućeno staklo su gledali kako neko sa sebe skida odjeću, a prije toga se čulo  kako u kantu za vratima odlaže kišobran. Konture tijela za čas popuniše staklo na vratima i ona se, nakon dva kucanja, otvoriše.

    „Selamaleć!“, s vrata ih pozdravi Sule.

    „Alejkumuselam…“, neki od njih mu odgovoriše.

    „Hajde…“, pomaknu mu se Šemsa i napravi mu mjesto na kauču. „Popit ćeš jedan fildžan?“, upita ga nakon što je sjeo.

    „Neću, babina mi rahmeta. U njih, evo, popio“, reče Sule i pokaza na Mejru.

    „Ko ima u nas?“, upita ga Mejra.

    „Bili svi, pa mlađarija skočiše, odoše, Rusmir zvao da se ide u Mostar krv Zulfi davat.“

    Na te Suline riječi svi na trenutak ušutiše, pa žene počeše plakati:

    „Pa zna li se, moj Sule, je li koliko?“

    Sule tu stade, slegnu ramenima, malo odšuti i prozbori:

    „Koliko sam ja mogo načut dok su razgovarali s Rusmirom, izgubio je puno krvi i trebaju ga operisati.“

    „E kukala mu majka… Dvoje đece…“, u glas su plakale žene.  

    „Neka!“, opet Ćamil izdriječi oči na njih.

    „Pa koja je motorka?“, upita Ibro Sulu.

    „Bolan, tridesetdevetka. Ima joj mač ko u tebe noga“, odvrati Sule. „I još lanac nov, oštar ko zmija!“

    Dok oni razgovaraju, Ćamil naglo ustade:

    „Danu mi kakvu jaknetinu…“

    „Kuda ćeš?“, pogleda ga Šemsa.

    „Odo do gori, da vidim šta je….“

    „Bojse ti nema nikoga…“, dok mu dodaje maskirnu jaknu reče žena.

    „Ima, ima… Vidio sam ja auto od onoga mu zeta pred kućom“, prekide ih Ibro.

    „Neka vas, brzo ću ja…“, reče Ćamil i izađe.

    „Da, boni, zalijem još malu džezvu kafe?“, pogleda Šemsa u troje ljudi što su sjedili na kauču.

    „Ja ti je, bogami, ne mogu“, prvi reče Ibro.

    „Ma hajde, nas ćemo troje onda po fildžan…“, preduhitri Šemsa Mejru i Sulu koji ne stigoše ništa reći.

    „To je onda ona najveća?“, dok Šesma zaljeva kafu progovori Ibro.

    „Ko?“, upita ga Sule.

    „Motorka“

    „Ne znam je li najveća, ali je među većima“

    „E znaš li ti Sule, oba ti oka, od koga je dobio Zulfo motorku?“

    „Znam da mu je Rusmir sredio, a od koga je dobio, to ti ne bih znao.“

    „Pa eto od stranke, čim je Rusmir sređivo“

    „Pušći, Mejro, tako ti Boga! Ko da je sad važno oklen je motorka“, reče Šemsa dok nosi džezvu s kafom.

    „Kome je god šta sredio, belaj mu je sredio!“, ljuito će Mejra.

    „Kakav belaj?“, pogleda je Šemsa.

    „Je li prošle godine Vahidu sredio frezu pa š njom u bunar, jedva glavu izvuko… Pa krava u Remze krepa, nije ni po godine prošlo da je dobio…“

    „Pa kome je sve još sređivo pa ništa… Ko da to tako ide…“

    „Bogami je svima valjo i svima nam je nešto sredio“, prekide ih Ibro.

    „Jes, vala, nema ga da mu nije valjo!“, nadopuni ga Sule.

    „E nama nije!“, reče Mejra i okrenu glavu prema televiziji.

    „Kako nije…?“, uglas je upitaše.

    „Kako jest?!“, trznu se Mejra.

    „Je li ti zaposlio i sina i nevjestu!? Tri freze ste dobili kako smo se vratili“, odbrusi joj Šemsa.

    „E, bogami, on nije ni jedno ni drugo zaposlio, ako niste znali… A freze smo dobili ko i svi…“

    „Eno sad…“, skoro u glas rekoše Ibro i Sule i odmahnuše rukom. U to, na vrata uđe Ćamil i prekide svađu.

    „Šta ima?“, trznu se Šemsa.

    „Nađo mu zeta i sestru gori, i đecu, ostali otišli u Mostar sa Sanelom“, poče Ćamil skidajući jaknu. „Pitam kako je, kažu nije u životnoj opasnosti. Taman operacija završila… Zazva mu neko zeta na telefon i tako reče.“

    „Pa kažu li što su ga operisavali?“, upita ga Ibro.

    „Pokido ligamente. Tako zavikaše“

    „Ma nek je on van životne opasnosti. Fala ti, Bože!“, reče Šemsa i oči joj zasuziše.

    „I nek mu je noga ostala. Nek je paćan“, dodade Mejra.

    „Ma nek je on živ!“, okrenu se prema njoj Šemsa. „A živjet se more i bez noge“

    „Eno Seje bez obje“, dodade Sule.

    „Jes!“, podrža ga Šemsa. „Bez obje noge, i eno živi ko i mi.“

    „Drugo je Sejo, on je bez noga u ratu osto, on ima inavlidninu“, reče Mejra. „On ima od čega. A od čega bi Zulfo živio!?“

    „Živio bi. Što od čega bi živio?!“, drsko joj odgovori Šemsa. „Ima proteza.“

    „E ne more se s protezom frezat!“, prekide je Mejra.

    „Hhhm!“, viknu Ćamil i izdriječi oči na dvije žene što su se svađale. „Neka!“

    „E odoh ja…“, da preduhitri tišinu, naglo se ustade Ibro.

    „Idem i ja, moram u prodavnicu“, odmah za njim se skoči i Sule.

    Od gostiju ostade samo Mejra.

    Ćamil i Šemsa, nakon što ispratiše dvojicu ljudi, ogladnjeli, ubrzo usuše po tanjir podgrijane čorbe i zasjedoše da jedu.

    „Da bona i tebi, Mejro, naspem?“, reče joj Šemsa.

    „Neću, nismo ni mi davno…“

    Dok su njih dvoje jeli, Mejra je šutila i gledala u televiziju. Kućom se čulo kako Ćamil iz kašike srče čorbu pa je s komadićem hljeba žvače. Vani je bila stala kiša i na trenutak se ukazalo sunce. Jedna se zraka probijala kroz prozor i udarala u ekran na kojem se više ništa nije vidjelo. Mejrin glas najednom prekide zveket kašika dok udaraju o porculanske tanjire. Prije toga se uspravi u kauču, popravi šal, pa reče:

    „Gonte me… Od kad sjedim…“

    Onda ustade i krenu prema vratima. Ćamil i Šemsa, ne ostavljajući se kašika, u glas za njom viknuše:

    „Hajde pa dođi…“

    „Doćte i vi…“, odvrati im Mejra, pa za sobom zatvori vrata.

U hotelskoj sobi sam smrtan.

Prazne ladice u koje ništa ne odlažem i u koje nijedan od onih koji su u ovoj sobi spavali ništa nije odlagao. Prazne su kao što ništa prazno bilo nije.

Tu ću ostati do ujutro.

Otići ću na doručak, vratiti se, pa ući i izaći iz tijesnog zahoda s nedirnutim sapunima, mlijekom za tijelo, kapom za kosu – sve s logotipom hotela, pospremiti stvari i otići.

Na izlazu se još jednom osvrnuti.

Oprostiti.

Samo jednom u životu u ovoj sam hotelskoj sobi. Sljedeći put ću biti u drugoj. Ali u ovoj nikad više. Nikad više.

I tako idem dalje.

Hotelska soba je kao grob.

Samo si jednom tu.

*

Nikada neću zaboraviti
dan kada je
prijatelj moga oca
i njegov kolega sa kojim je
držao dućan u Prištini,
gospodin Međit Đulderen,
došao kod nas u Vrbas
u posetu
i sa sobom poneo
još uvek tople pitarke, goveđe ćevape
i najbolju kobasicu na svetu –
pećki sudžuk.

Te pitarke za mene su bile
čista magija.
Topile su se u ustima
dok sam smiren kao kakav kaligraf
koji pleše svojim perom i ostavlja harfove na pergamentu,
umakao parče po parče u saft
od ćevapa koji se taložio na tepsiji.

Međit, vrsni poslastičar rodom iz sela Brod
sa Šar Planine
gledao me je veselo i zapitkivao ponekad:
“Valja li Srdžan?”
“Valja, valja.”- odgovarao sam i nastavljao sa svojim mackanjem.
To je valjda prvi put da sam osetio iskonski sabur.

Najukusnije pitarke koje sam ikada probao.
Pitarke Međita Đulderena.

Dnevnik jednog penzionera/10

Prvi jesenji, rijetki snijeg rashladio je zrak i prekrio humke na Gradskom groblju u Kiseljaku. U gornjem dijelu groblja okupilo se desetak ljudi oko sanduka pored rake, iščekujući svećenika koji će svojom propovijedi blagosiljati umrlog Antona Sejpku. U tom očekivanju pogled većine prisutnih je često odlutao prema kapiji groblja, na kojoj se svakog trena trebao pojaviti svećenik.

Nakon desetak minuta iščekivanja vlasnik cvjećare Kruno, koji je kombijem i dovezao tijelo Sejpka i brine se o njegovoj sahrani, obavijestio je prisutne da se upravo javio svećenik koji se iz Sarajeva uputio na sahranu, ali zbog zastoja na cesti, negdje na Kobiljači, kasni te se ispričava prisutnima, obećavajući da će u narednih dvadesetak minuta stići i obaviti obred.

Umrli Sejpka, kako mu je prezime i po kome su ga ljudi više identifikovali nego po imenu Anton, dobro je bio poznat Kiseljačanima. Krajem pedesetih ili početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, radi potreba Doma zdravlja, vjerovatno iz Sarajeva, došao je u Kiseljak kao deficitaran medicinski kadar. Po zanimanju medicinski tehničar, postao je stalni stanovnik Kiseljaka, a općina mu je na kraju ulice Ive Andrića, u tada veoma pitoresknom kraju, sagradila skromnu montažnu kuću u kojoj je, sa suprugom i dvije kćeri, proveo ostatak života. Posljednji je od njih četvoro iz porodice koji je otišao iz te “kućice u cvijeću” budući da mu je supruga ranije umrla, a kćerke, čiji životi put je trasirao upravo on, otišle na rad u Njemačku i tu žive.

Anton je bio lojalan građanin tadašnje države, privržen, osim svojoj profesiji, i vjeri. Dok je u Kiseljaku većina stanovnika katoličke vjere posjećivala onu crkvu na brijegu ispod Borne, on je na mise i druge obrede odlazio u Sarajevo, udaljeno tridesetak kilometara od Kiseljaka. Zašto tamo? Upravo zato što je on pripadao adventističkoj crkvi, odnosno protestantističkoj hrišćanskoj sekti koja u mjestu njegovog boravka nije imala niti pristalica a ni crkve. Kako su Kiseljačani vremenom saznali da je on jednostavno protestant i da umjesto nedjelje slavi subotu kao sveti (sedmi) dan i da tog dana ne želi nikoga u svom dvorištu ili kući da mu ometa tu svetkovinu, prozvali su ga Subotar. Po tom nadimku su ga mještani zapravo i više poznavali, a manje po njegovom pravom imenu.

Dobar stručnjak i vrijedan radnik, kakvi znaju biti istinski vjernici, u tom duhu odgajao je i svoje kćeri. Kako je preko Adventističke crkve bio dobro obaviješten o njenom položaju, statusu i ugledu u Europi, poslao je svoje kćerke – čim su stigle za školovanje u srednjoj školi – u Njemačku da se u adventističkim školama obrazuju i pripremaju za život i zanimanje. Zapravo, postale su, vjerovatno, časne sestre u crkvi radeći za potrebe njemačkih vjernika. No, jedna od njih se kasnije ipak predomislila i napustila taj poziv, osnovavši svoju familiju. Otac je, nakon majčine smrti, ostao živjeti sam, a kako ga je zdravlje dobro služilo – gotovo do osamdesete godine života – sam se starao o sebi. I posljednje dane je proveo u samoći, mada su mu ponekad navraćali njegovi susjedi, pomažući mu i donoseći hranu.

I dok na groblju iščekujemo svećenika, prisjećam se svih tih detalja iz Sejpkinog trećeg životnog doba, jer ga zapravo otada i poznajem. Vesele naravi i učtivih manira, odavao je utisak onog građanina koji sa svim svojim susjedima, pa i poznanicima, želi graditi dobre odnose, makar i površno. Pozdravili bi se u prolazu i razmijenili poneku konvencionalnu rečenicu i na tome se sve završavalo.

Među desetak Kiseljačana koji su se došli oprostiti od svog sugrađanina nema članova Sejpkine porodice. Njegove dvije kćeri iz Njemačke nisu stigle na očevu sahranu. 

Nakon pola sata čekanja na obred, stigao je i srednjovječni svećenik sa još dvojicom ljudi iz sarajevske Adventističke crkve. Ispričao se za zakašnjenje a onda je naglasio da će prije uobičajnog obreda kazati nekoliko riječi o umrlom. Odslikao ga je na najbolji način, upravo onom karakteristikom što je Antona i krasila cijelog života – humanošću. “Kad sam prije neki dan posjetio umrlog u njegovoj kući i od naše crkve donio mu novčanu pomoć, Anton mi je rekao da taj novac podijelim sirotinji u Kiseljaku”, kazao je svećenik.

Zgrada masivna i čvrsta pa izbjeglice izabraše daske
koje život znače za provesti svoje ratne dane.

Starac bježeći kroz drače izdera sve na sebi: pantalone,
duge gaće, košulje.

Sublizu mjeru bog im uze pa iz
depoa izabra kostim Don Juana.

Zamisli Don Juan s francuzicom na glavi,
pruža brazdu za krtolu.

Na kraju reda osloni se na držak motike
i puši cigaru škije

dok oronula ljubavnica pazeći na klicu meće jerlu
u brazdu.

Roger Cohen, kolumnist New York Timesa, te jedan od nesumnjivo najvažnijih novinara i planetarnih kroničara današnjice, ovako je opisao duh epohe koja nas je zadesila: “velike laži rađaju velike strahove koji stvaraju velike žudnje za velikim moćnicima”. Formula je to koja objašnjava pojave kakve su Viktor Orbán, Donald Trump, Jair Bolsonaro… A s njima i sve one demokratske i prividno demokratske političare, građanske konzervativce, ali i tobožnje socijaldemokrate, koji su najprije iz praktičnih, ekonomskih i političkih razloga pristajali na logiku pomoću koje se uzdižu i vladaju Orbán, Trump, Bolsonaro, da bi odmah zatim i sami postali izmišljivači velike laži i promotori velikih strahova, te kandidati za velike moćnike. Upravo to je, recimo, učinio socijalistički predsjednik Francuske François Hollande, kada je nakon serije terorističkih napada uveo vanredno stanje u zemlji, zatvorio granice i započeo vladavinu ukazima, suspendirajući nacionalne slobode u ime nacionalnog straha. Hollandeu, prethodno najnepopularnijem francuskom predsjedniku od Drugoga svjetskog rata, takvi su potezi podizali popularnost, kao što je i Zoranu Milanoviću pomagalo organiziranje veličanstvene vojne parade u centru glavnoga grada, te hermetičko zatvaranje granica sa Srbijom, pri čemu je građanima te zemlje bio potpuno zabranjen ulazak u Hrvatsku – baš kao da su psi, Židovi ili su upravo Srbi – što je Milanoviću svakako podiglo popularnost, ali nije mu pomoglo, jer je, kao i Hollande, bio tek drugorazredni promotor velike laži. Onima kojima se svidjela njegova paradna hunta i koji su uživali u njegovom prekomjernom ustašluku, srca je već osvojio drugi veliki vođa.

U dobu u kojem tabloidi i web-toaletoidi imaju prevlast nad razumom, u zemljama u kojim je klikabilnost ispred svake istine i svake informacije od javnoga značaja, u zemljama, dakle, neotporim na fašizam novoga doba, loše vijesti prodaju “sadržaj”. Pritom, sadržaj može biti medijski i ticati se naklade, klikabilnosti ili gledanosti, a može biti i politički i ticati se osvajanja vlasti. Da bi bile efikasne, loše vijesti moraju biti lažne. Zašto? Zato što u stvarnosti ništa više nije dovoljno loše. A ono što doista jest loše, moglo bi se upotrijebiti upravo protiv medija i politike koji žive od izmišljenih loših vijesti, jer su upravo oni, ti mediji i ta politika, izravno odgovorni za ono što je loše.

Angela Merkel je 2015, kada je europska izbjeglička kriza bila na svome vrhuncu i kada je osmišljavan kontigent laži, koje će rađati velike strahove, iz kojih će onda nastajati velike žudnje za velikim moćnicima, svjesno odabrala da se Njemačka pod njezinom vlašću zatekne na strani istine. Istog je trenutka svakome pismenom, ili svakome tko doista živi u ovome vremenu i prati logiku epohe, koju je Roger Cohen tako ingeniozno sažeo, moralo biti jasno ne samo to da će do tada neprikosnovena kancelarka gubiti na popularnosti, nego i da će na kraju svih krajeva upravo zbog nepristajanja na laž o izbjeglicama ona izgubiti vlast.

Te 2015, koja se po mnogo čemu danas čini vrlo davnom godinom, gorjela je velikim plamenom Sirija, prethodno napredna, bogata, multikulturna, izrazito prozapadna i sekularna personalna diktatura Asadovih, koju su potpalili Amerikanci Baracka Obame, uz piromanske usluge svojih vojno-političkih satelita Saudijske Arabije i Turske, da bi se na kraju orgijanju priključila i Putinova Rusija. Obrazovani na europskim uzorima, uživljeni u europski životni komfor, Sirijci su, bježeći sa zgarišta svoje domovine, krenuli prema Europi. Taj njihov izbor bio je prirodan i jedini mogući. Ali kako to već biva, sirijskim su se izbjeglicama na tom putu priključili i drugi: priključujući vlastite ekonomske i životne nevolje većoj i probitačnijoj nevolji. S druge, pak, strane, preko Sredozemnog mora kretali su se u orahovim ljuskama i čamcima na napuhavanje siromasi iz Afrike.

Angela Merkel našla se pred izborom koji će odrediti sudbinu Europe, ali i sudbinu Njemačke. Umjesto da osigura državne granice, umjesto da ih blindira i zaštiti u metaforičkom i u retoričkom smislu, braneći tako samu suštinu razloga iz kojih na svijetu postoji država koja se zove Njemačka, umjesto, dakle, da postupi onako kako su postupali gotovo svi vladari našega svijeta, uključujući i one koji su krajem tridesetih i početkom četrdesetih sa svojih prekooceanskih obala vraćali nazad u Europu brodove pune židovskih izbjeglica, Angela Merkel je granice otvorila i nevoljnike pozvala neka dođu. To je trenutak koji će sasvim sigurno snažno odzvoniti u povijesti. S njime će se, makar možda i u vrlo dalekoj budućnosti, Merkel naći u onoj skupinici vladara, careva, kraljeva i kneževa, koji su bili bolji od svoje epohe i koji su spašavali svijet. Onoga tjedna kada je kancelarka objavila da se više neće kandidirati za predsjednicu svoje stranke, čime je najavila i kraj svoje političke karijere, zgodni je kanadski premijer Justin Trudeau uputio ispriku onim ilegalnim migrantima, Židovima, koji su prije sedamdeset i nešto godina vraćeni tamo odakle su pošli. Razlika između Merkel 2015. i Trudeaua 2018. je spiritualna. Prvo je bilo suobraćanje sa živima, drugo s mrtvima.

Nije te 2015. Merkel bila ucijenjena njemačkim povijesnim iskustvom, njemačkom dvadesetstoljetnom krivnjom i odgovornošću, nego je postupala s punom sviješću o naravi carstva kojemu se našla na čelu, i o sjećanju koje je upisano u tu narav. Po suglasju memorije i naravi zreli se ljudi razlikuju od djece i od nezrelih, a veliki imperiji od malih, jednokratnih i prolaznih državica. Naravno, ona je znala da ti ljudi, sirijski izbjeglice i svi koji su se šlepali uz njihovu sudbinu tražeći rješenja za vlastite nevolje, Njemačkoj ne mogu naškoditi. Mogu joj samo koristiti. Znala je isto što su znali turski sultani, koji su tokom šesnaestog stoljeća k sebi primali židovske migrante, prognanike iz Španjolske i Portugala, ne brinući se pritom što će ti ljudi u pokrajinama koje će naseliti poremetiti osjetljivu vjersko-etničku ravnotežu i strukturu. Ali isto je tako znala, ili je morala znati, da će ti ljudi iz Sirije već i samom svojom pojavom na njemačkome tlu pokrenuti i neke mračne demone u domaćem čovjeku i u cijeloj zajednici, te da će oživjeti ona prošlost čiji sadržaji nikad nisu iskomunicirani i izgovoreni. Njemačka je, pored svega drugog što jest, i zemlja neizgovorenih trauma. Nepredvidljiv je mrak koji iz toga može prokuljati. Merkel je odlukom o masovnom prihvatu izbjeglica uputila izazov njemačkome mraku.

Prije nekoliko je mjeseci u New York Timesu važan tekst o ovoj temi napisao Wolf Biermann, njemački kantautor te valjda i najpoznatiji politički odmetnik iz DDR-a. Čovjek s iskustvom obje diktature, nacističke, za vrijeme koje mu je otac skončao u Auschwitzu, i komunističke, u koju je grlom u jagode srljao, selivši se kao komunistički idealist sa Zapada na Istoku, e da bi zatim spašavao glavu i svoja uvjerenja bježeći nazad, napisao je da se današnja Europa nalazi na povijesnom raskrižju: jedan put, možda neizvjesniji, vodi u liberalnu kosmopolitsku Europu budućnosti, dok se drugi, poznat i provjeren, kukavički vraća u Europu devetnaestostoljetnih nacionalnih država. Angela Merkel je, piše Biermann, izabrala pravi put, te je 2015. učinila “ispravnu grešku”. I to je zapravo poanta velikog finala: ona je pogriješila izabravši pravi put, i ta će njezina greška spasiti Europu. Ako Europi ima spasa.

Vrlo je neobično kako se zapravo nitko nije pozabavio tim što bi se dogodilo da je ta žena 2015. drukčije postupila. More ljudske nesreće, sačinjeno od milijuna pojedinačnih sudbina, imena i prezimena, već je bilo zapljusnulo Grčku i grčke otoke, ali je nezaustavljiva glavnina tek trebala naići. Grčka, kao ni druge zemlje na koje su na tom svom putu nailazili, nisu imale načina da ih zaustave, i ne bi ga, bit će, ni mogle imati sve dok ti ljudi ne bi stigli do pod Beč. Nakon Grčke, njihov bi očaj preplavio Makedoniju, Srbiju, Madžarsku, Hrvatsku. U tim bi zemljama silom prilika i mimo volje njihovih vlasti nastali golemi izbjeglički logori, nalik onima kakvi su prije pedesetak godina postojali u Bangladešu, koji bi u najvećoj mjeri blokirali funkcioniranje normalnoga života, i predodredili ne samo sudbinu ljudi u logorima, nego i onih izvan logora. Pritom, nijedna od tih zemalja nema ni kapacitete kojim bi se nosile s takvim morem ljudske nesreće, ni minimalne mogućnosti za socijalizaciju pridošlih ljudi. Izbjeglice bi se našle u logorima, a ti bi logori od zemalja u kojima su izniknuli stvorili nove logore. I tako bi to bili logori u logorima, gdje bi se umiralo od gladi i po tko zna koji put uzaludno vježbalo i treniralo humanitarne talente međunarodne zajednice. Iako to oni ne znaju, ili samo neće da priznaju, ili o tome ne umiju i ne žele da misle, tek njemačka je kancelarka spasila rubne europske zemlje i njihove narode takve sudbine.

Treće mogućnosti, zapravo, nije bilo. Njemačka je na sebe primila izbjeglice, te je time ostala da živi vizija liberalne i kosmopolitske Europe, u koju su upravo te izbjeglice uložile najveću vjeru.

Angela Merkel se, legenda kaže, po dolasku na čelo CDU odrekla svoga prethodnog velikog pokrovitelja Helmuta Kohla. Kada je 1999. izbio skandal oko financiranja stranke, i kada je do tada neprikosnoveni stranački patrijarh odbio da otkrije imena tajnih donatora, ona je hladno ta imena objavila i još je pozvala stranku da se ogradi od njega. Iako joj on nije uzvratio, nego je na nogama podnio to ne samo kolegijalno, nego i privatno izdajstvo, njezino će se odricanje nastaviti do groba i preko groba. U istoj je aferi grdno postradao i Kohlov nasljednik na čelu CDU Wolfgang Schäuble, kojeg su mjesecima razvlačili po novinama, sve dok nije objelodanjeno i da je na svoje ime uzeo donaciju od sto tisuća eura, što ga je onda koštalo položaja, na koji će odmah zatim biti izabrana Merkel. Tako je 10. travnja 2000. započela njezina era. Tada se činilo da je hladna, bešćutna i beskrupulozna žena, i da je u politici spremna da gazi preko mrtvih. Takav je bio njezin dolazak na čelo stranke i Njemačke.

Jednaku hladnoću – premda, možda i s razlogom – pokazala je u vrijeme grčke dužničke krize. Nepopustljiva i savršeno nezainteresirana za prizore siromašenja zajednice, koje su Grci odašiljali u svijet, e ne bi li ganuli svoje vjerovnike. Njemačka se, navodno, bogatila na kamatama grčkih kredita, ili je to bila Sirizina propaganda, ali u to se vrijeme nije moglo naslutiti ništa od onog što će se s Angelom Merkel zbiti 2015. Ili smo, za razliku od nje, bili impresionirani nečim što će se u Sirizinom slučaju uskoro razotkriti kao kvaziljevičarska, a odmah zatim i nacionalistička demagogija. U međuvremenu Grčka se podčinila svojim vjerovnicima i u Makedoniji ponovo našla idealan objekt za simbolično namirivanje narušenog samopoštovanja.

I onda se dogodio neočekivani dramatski preokret: žena koja nije imala srca za Kohla i Schäublea, koji su, eto, petljali s novcima, te za Grke, koji su također petljali s novcima, imala je srca za sirijske izbjeglice. Ili, možda, ni to nije bilo pitanje srca nego pameti, kao i neke tek malo složenije računice od one kojom su vođeni europski i američki nacional-populisti. Ti strateški lažljivci, koji čaraju i čarobiraju nad Europom, sve u nastojanju da uplaše najšire narodne mase svojim slatkim lažima i fantastičnim prijetnjama, teorijama zavjera u tisuću nastavaka, kojim su nadomjestili modu latinoameričkih i turskih telenovela, računaju na kratkoročnu dobit, na pozitivne učinke koje bi njihov način vladanja mogao imati po njih same i njihovu ideologiju u sljedećih deset-petnaest godina, ako već u tom vremenu ne nastupi opća propast, koja nužno predstoji u velikom finalu, koji, možda, i ne mora izgledati kao onaj iz 1945, ali će svakako dovesti do jednako revolucionarne promjene civilizacijskih paradigmi. U svakom slučaju, onaj tko danas nije spreman da bude dio ekipe koja će problem azijskih i afričkih migranata – dakle, već danas ilegalnih ljudi! – rješavati pomoću koncentracijskih logora, plinskih komora i krematorija, taj se ne bi trebao dalje igrati s rasističkim i nacionalističkim stereotipima o tim ljudima, sa ciljem njihova obezljuđivanja. Migrantska kriza, svejedno je li izazvana ratno-političkim ili ekonomskim razlozima, može se riješiti na dva načina: solidarnošću ili konclogorom. I jedno i drugo provjereni je europski izum.

Način na koji je Angela Merkel reagirala na izbjeglice, te njezina ustrajnost i tvrdoglavost i nakon što se pokazalo da politika “ispravne greške” i njoj i njezinoj koaliciji donosi štetu, osim što karakterizira nekog tko se orijentira unutar povijesnih, a ne unutar dnevnih i tabloidnih okvira, te je spreman i da gubi, onako kako je, recimo, gubio general De Gaulle, možda se može objašnjavati i preko njezine biografije, te preko načina na koji se ona našla u Kršćansko demokratskoj uniji i na strani tradicionalne njemačke desnice, one koja je svoj početni moralni kapital baštinila na suštinskoj ispravnosti i antifašizmu jednoga čovjeka – Konrada Adenauera.

Doktorica fizike iz DDR-a, kćerka luteranskog svećenika i nastavnice engleskog jezika, političkim se aktivizmom počela baviti pred kraj Honeckerove vladavine, u vrijeme jednopartijskog komunističkog režima, kada je društvo bilo pod strogom kontrolom tajne policije i kada je praktično svatko svakoga uhodio i kontrolirao. Otac je bio pozitivno raspoložen prema komunističkom režimu, ali se, ipak, priključio Građanskom pokretu, autentičnoj istočnonjemačkoj opozicionoj snazi, koja je junački na sebe primala udarce raspadajućeg sistema, ali je onda na prvim i jedinim višestranačkim izborima u povijesti DDR-a katastrofalno loše prošla. Majka se okrenula nastajućem SPD-u, a kći je krenula za CDU-om. Ovako je Angelina mati objasnila kćerin izbor, parafrazirajući njezine riječi: “U SPD-u su pjevali komične pjesme o suncu i slobodi, u CDU je bio kaos, idem tamo.”

Ovo vrijedi spomenuti upravo zbog tih komičnih pjesama o suncu i slobodi. Naime, u za dugih godina istočnonjemačkog komunizma i realnog socijalizma sloboda i sunce bile su također omiljene teme svečanih pjesama, što su se pjevale pred velike događaje. Metaforični i simbolični sklop iz vremena socijalizma nije se previše razlikovao od onog koji je najavljivala nova, demokratska i zapadnonjemačka ljevica. I koliko god nije uputno ozbiljne zaključke izvlačiti iz šala i anegdota, kao ni iz onog čime će nas naši roditelji hvaliti pred nepoznatim ljudima, koliko god bilo budalasto vjerovati da je Angela Merkel završila među kršćanskim demokratima zato što su joj bile smiješne socijaldemokratske pjesmice, ima i neke estetske logike i pravilnosti u takvom izboru. Od ljevice, koja je u to vrijeme još uvijek i bila nekakva ljevica, ljude je u istočnoj Europi odbijala nejasna crta razlikovanja između onoga u čemu su prethodno živjeli i onoga u čemu su upravo trebali sudjelovati. Tako se ni u Poljskoj, osim kilavo reformiranih komunista, krajem osamdesetih nije pojavila nijedna ozbiljna, deklarativno lijeva politička snaga. Svi su, opet deklarativno, bili desni, ali njihova je desna često bivala odistinska lijeva.

Nešto slično će se, možda, kada njezina karijera zbilja mine, reći i o Angeli Merkel. Tokom svoje duge vladavine, duže nego što je bila Adenauerova, Merkel je vladala, i još će neko vrijeme vladati, s pozicija i uz inicijative koje su, barem u značajnome dijelu, bile bliže nekim zamišljenim lijevim pozicijama od pozicija s kojih je vladao Gerhard Schröder. Primjerice, u ljeto 2011, jedva tri mjeseca nakon havarije u Fukušimi, gotovo napoprijeko donijela je odluku o zatvaranju osam atomskih centrala u Njemačkoj, te o postepenom napuštanju nuklearnih izvora energije do 2022. godine. Ta odluka, na kakvu se ne bi odvažio nijedan lijevi vođa novoga kova, izrazito je protivna interesima krupnog kapitala i nitko je, ali baš nitko, tako odlučnu i definitivnu nije očekivao. A nije je koštala popularnosti. Strah od tamnoputih ljudi ipak je veći nego strah da će zatvaranjem atomskih centrala nestati struje u njemačkim domovima. Veći je taj strah i od straha od atomske eksplozije.

A postoji i jedan rijetko spominjani razlog zašto je tako. Još je Bertolt Brecht izbjeglice nazvao “donositeljima loših vijesti”. To je razlog zašto ih nitko ne voli vidjeti, zašto ih ne žele prihvaćati u svojim često slabo naseljenim zemljama (Kao što ni pusta i prazna Kanada nije željela europske Židove…). Izbjeglice su, piše Zigmut Bauman u za ovu temu kapitalnoj knjizi “Stranci pred našim vratima”, “oličenje propasti poretka”. Oni pred naša vrata donose posljednju, ali i konačnu istinu o svijetu, oni su navjestitelji kraja svijeta. Ali za razliku od propovjednika i čudaka, čije smiješne riječi nikoga razumnog neće uznemiriti, izbjeglice ništa ne govore, pače oni niti nemaju pravo na slobodu govora. Umjesto riječima, oni svjedoče vlastitom sudbinom. I zato je njihova vijest o kraju svijeta na takav način nepodnošljiva i neprihvatljiva da se na jednak način dočekuje 2018, kao što se dočekivala 1939. Angela Merkel tome se suprotstavila. Njemačka, koja je 1939. bila izvorište sveg zla svijeta, 2015. je, uz puno svijest o prethodnom povijesnom iskustvu, stala na put zlu, prihvatila izbjeglice, učinila ih vidljivim, preusmjerila njihovu sudbinu, a njom i sudbinu svijeta.

Nije lako predvidjeti način na koji će Angela Merkel na kraju otići. Ideja da se skloni sa čela partije, a da do kraja mandata ostane na čelu vlade u stvarnosti nije lako izvediva. Uostalom, nije li sama Merkel osporavala to isto svom prethodniku Gerhardu Schröderu, koji je nakon ostavke na mjestu predsjednika SPD-a imao ambiciju da i dalje bude kancelar. Ali kako god taj odlazak izgledao, ode li i ona uz sramoćenje kojim se ispraćaju vladari koji su projektirali vlastiti poraz, povijest će na kraju biti na njezinoj strani. Nemoguće je, naime, povjerovati da će na kraju svih krajeva pobijediti oni koji su osmišljavali laž o izbjeglicama, te su od te laži gradili strah kojim će vladati Europom i Amerikom, da će pobijediti oni koji su iluziju o kršćanskim ili – još ciničnije – o judeokršćanskim korijenima europske civilizacije spremni braniti koncentracijskim logorima i krematorijima, kao što su prethodnu svoju iluziju o ujedinjenoj Europi bez Židova također branili koncentracijskim logorima, pa bi sad, nakon što su pomorili Židove, željeli judeokršćansku civilizaciju, koju će usmjeriti protiv muslimana. Mogli bismo se, mi ili naši daleki potomci, vraćati Angeli Merkel kao svijetloj ličnosti u mraku novoga srednjeg vijeka, onoj prema kojoj su se orijentirali brodolomnici europske civilizacije.

Čim bih ušao, gubio sam interes za domaćina, prilazio polici s knjigama, makar bila sasvim mala, i proučavao što se na njoj nalazi. Nisu me zanimali samo naslovi, nego i stanje hrbata, godine izdanja, ukrasne figurice ispred knjiga, tekstura prašine, zaboravljene kutijice s lijekovima, sve ono što je činilo jednu kućnu biblioteku.

U stanovima bez biblioteke, makar i sasvim male police s knjigama, bilo je klaustrofobično. Pustoš nevoljnih biografija. Vonj tijela u nesreći.

Ponekad nedjeljom ustanem s namjerom
Da budem običan u srcu s vjerom i bogom
U peći zapalim vatru, zgužvam novinu, prije tog
Krškam jelovinu pa jaje razbijem na tavu

Na radiju slušam vijesti, vremensku prognozu
Tražim račune od struje, u čatrnji mjerim vodu
Ima li brašna u kući, šećera, ulja, vegete i soli
Ružim noževe zašto su tupi, tepam rupi, na salveti

Prodavačicu u prodavnici pitam kako je spavala
Ona kaže, što je jutros hladno, cesta se smrzla
Na devedeset skočio metar drva, neiscjepanih –
Da znaš, jeftinije se grijat preko klima uređaja

Mogo bih danas pure ili tahrne ili već halve
Otvorim vrata da miris kafe s trave raskuje inje
Ima li negdje broj hodže, da mu platim članarinu
Danas bih da okrečim zidove gasulhane, o svom trošku

Precima mrtvim na nedjelju bih da odnesem vode
Po grobovima njihovim da čupkam travu u vlatu
Običan bih da budem ko točak na automobilu;
Da na zidu kuće moje, kobila hrže na kristalni luster