Башларова “Поетика простора” била је једна од мојих омиљених лектира у време студентских дана. Његове огледе о кући, фиоци, гнеѕду, шкољци… кроз чије странице су се низале аутентичне слике изнедрене од душевно искусног, а младалачког сањара. Насупрот згради, о којој Башлар не пише, где се душевна стања преплићу и распрскују кроз својевидан колективан, чак синдикалан конгломерат, кућа је прибежиште сопственику, иако и ту он свакодневно мора да се суочава са пренатрпаношћу и нервозом савременог живота. Па ипак, улаѕна капија, двориште са стаблима, башта, све то штити и даје сигурност унутрашњем свету и на известан начин га одваја од непосредног притиска свакодневице. У башларовској кући нису удомљени само непотребни, неудобни садржаји, она је повлашћен дом песника, мислиоца, човека са маштом…Иако, већ знано из живота, али и из књижевности, кућа може да се преобраѕи из једног тајног у веома мрачно место, иѕ пријатељског у претеће. Али “Поетика простора” нема ту намеру да се бави поовским устројствима, већ се усредсређује на оаѕна стања заштићене слободе.

Са љубављу и лако. Чак и када је теже. Као ових дана, када део породичне куће, у коме је донедавно живела моја мајка, припремам ѕа издавање. Тај простор, њен, али и мој, који се трошио кроз време, а је ипак силно сачуван у мојим успоменама.

Спаваћа, дневна соба, кујна, морају да се приспособе неким новим станарима, са својим личним навикама, дружењима, илуѕијама…     

To je kuća u koju čovjek kad uđe istovremeno i kuća ulazi u njega.
I onda je čovjek crkva u crkvi.                                                             
__________________________Jergović

Kad ljudima kažem odakle dolazim
Iz Dubrava kraj Stoca, dakle
Ljudi me skoro uvijek, kad čuju to Stolac
Upitaju je li imalo živ Ugljenov hotel 

Slabo, kažem im, ali jest živ i uvijek zatitra
Prst mog druga Igora, kad smo mu kraj zidina
Za razliku od mene – znate – on ga se sjeća
Tamo je, kaže mi Igor, tamo je – pa ni on ne umije 

Od svega, preživjelo je nekoliko drvenih predmeta
Jedan imam kod sebe  – eno ga u mojoj kući
Znate – to je dio total dizajna Zlatka Ugljena:
Gosti mi se na nj kupe ko na Betlehemsko svjetlo muhe 

Ništa posebno, drvena posuda koja ničemu ne služi
Osim svojoj svrsi – da oplemeni praznine
I znate za što još – da u nju tišina prašinu przni
Eto, živ ipak jeste Ugljenov hotel 

I ponekad zatitra u prstu moga druga Igora
On je u hotel ulazio i sad je hotel u njemu
U kapini, uz Bregavu, daleko u bogu i u vremenu

Ugledavši fotografiju unutrašnjosti crkvice na Kalvariji kod Viteza, posvećene svetom Anti, osjetio sam ono snažno ganuće kakvo čovjeka, bez lako objašnjivog razloga, odvede na rub suza. Tako reagiramo na pjesmu, neočekivan stih, neobično poređenje, rečenicu u priči – obično ju je napisao Ivo Andrić, na glazbeni fragment, Bachovu Tocatu, uvodne taktove Sedme Šostakovičeve simfonije, na ono što se ne da tako jednostavno napisati i što nema nikakvu praktičnu funkciju ni upotrebnu vrijednost. Tako reagiramo na liriku.

Arhitektura je, međutim, suprotna lirici. Arhitektura je ono u što se sklanjaš od zime, kiše, snijega. Arhitektura je opredmećenje naših međusobnih individualnih razlika. Sklanjamo se u kuću kao u sebe. Ali kuća nije lirika. Kuća ne gane. Obično je tako.

Oko Svetog Ante na Kalvariji zima je u vrijeme nastanka ovih slika. Svud naokolo je snijeg, onaj tanki jesenji ili posljednji proljetni, koji do kraja ne pokrije zemlju i golo bezlisno drveće, ali pred kojim se promatrač gore mrzne nego da je sve bijelo i pokriveno. Crkva nema zidove, barem ne onakve kakvim ih čovjek zamišlja, debele kamene, drvene, betonske, nego je njezina prozračna i tanka drvena konstrukcija sa svih strana obložena staklom. Čovjek okom misli i osjeća, a ne njuhom kao pas ili mačka, i zato mu je prozirno staklo dostatno za potpunu iluziju širine i otvorenosti. Staklo poništava granicu između onog što je unutra i onog što je vani. I onda sve može biti tamo i ovamo, u mjeri kakva je u skladu s čovjekovom fizičkom i duhovnom prirodom. A crkva, ona i tako ne bi trebala biti fizička građevina, jer nije čovjek u njoj, nego je ona u njemu, i ne bi ni smjelo biti granice između šume na Kalvariji i crkve u toj šumi, između onog što je vani i onog što je unutra. Uostalom, crkva je posvećena svetom Anti, a on se obraća svijetu koji je vani i koji je unutra, onome svjesnom, kao i onome beslovesnom. Pa je onda i tom drveću i svim onim vidljivim i nevidljivim što žive među njegovim ganama mjesto u crkvi. I mahovini je mjesto u crkvi, i šumskom puhu.

Crkva je Božji dom. Bog se, međutim, ne smrzava ni kad je ljudima zima. To nigdje ne piše, ali Bogu, bit će, nikad nije ni vruće ni zima. Ovo je crkva za Njega i za sve Njegove ljude, crkva i za sve koji ostaju vani. To je kuća koja istovremeno zadovoljava temeljnu ljudsku potrebu zbog koje postoji arhitektura, da skloni, da pokrije i da utopli, a da istodobno čovjeka ne odvoji od onoga što je vani, i što pada, pljušti, mrzne, diše. To je kuća u koju čovjek kad uđe istovremeno i kuća ulazi u njega. I onda je čovjek crkva u crkvi. I u toj je crkvi još jedna crkva. I u njoj još jedna. To je lirika. Ono što gane i što nije monumentalno, kao što je monumentalna svaka kuća s koje se može skočiti i ubiti se.

Ima li to ganuće veze s Bogom? Izravne veze nema. Nisam, na žalost, religiozan. Ali se zapitam vjeruje li Zlatko Ugljen u Boga? Svaki mi put to na um padne kad uživo ili na slici vidim neku njegovu crkvu ili džamiju. Nije to pitanje iz praznog divljenja, još je manje iz uvjerenja da bi samo religiozni ljudi mogli graditi Božje kuće ili stvarati umjetnička djela u slavu Božju. Ono u što vjerujem je da čovjek ne mora vjerovati u Boga da bi razgovarao s Njim. Ili se to ne zove razgovor. Potreba za Bogom, za smislom i razlogom koji nadilaze upotrebnu funkciju svake stvari, ono je što čovjeku omogućava da spoznaje Boga i komunicira s Njim. Takvu potrebu nemaju svi vjernici, jer bi u tom slučaju svi oni bili umjetnici. Imaju je, međutim, mnogi ateisti i bezvjernici, koji su umjetnici.

Na mjestu gdje je Zlatko Ugljen svetom Anti podigao drvenu crkvicu od stakla odavno je bila mala kapela i u njoj svečev kip. Ljudi su mu, u skladu sa svojim vjerovanjem i običajima, hodočastili po trinaest utoraka pred 13. lipnja, svečev blagdan i dan njegove smrti. Tako je to bilo godinama i desetinama godina, u različita doba i za različitih država, preplitali su se vjerski s narodnim običajima, a protok je vremena postepeno trošio i ljude i svečev kip. Tako bi se naraštaji smjenjivali, a kip je 2011. restauriran. Tada se, ili još i mnogo prije, javila ideja da se na mjestu hodočašćenja podigne crkva. S obzirom na položaj i na to što do ovog mjesta ne vodi nikakav put, crkva ne bi mogla biti velika. Podrazumijevalo se, naravno, da će malena kamena kapela s Antinom figurom biti negdje pomaknuta.

I još je samo trebalo naći onoga tko će sagraditi takvu crkvu.

Srećom, bit će da se nije mnogo ni tražilo, niti su se arhitekti i graditelji otimali oko čudnoga, zapravo i vrlo starinskog posla, jer će materijal za crkvu u bespuće Kalvarije nužno biti donošen na rukama ljudi ili na leđima konja, pa je tako jednom naišao Zlatko Ugljen. Nije to moglo biti slučajno, bit će da je bilo po pozivu, uz visoke časti i ljubazna očekivanja, pošto je riječ o valjda i najznačajnijem suvremenom arhitektu sakralnih građevina barem dviju bosanskohercegovačkih konfesija, ali ono što je on predložio zapravo je bilo drukčije od onoga što se prethodno naumilo i očekivalo. Ne bi on dirao ni premještao sveca, nego bi ga nadsvodio i ogradio, te na taj način podigao crkvicu u njegovu čast. Mora da je ideja zvučala vrlo skromno dok ju je arhitekt izlagao potencijalnim naručiteljima. I tko zna, možda bi je i odbili da nisu prethodno bili impresionirani djelima svoga velikog graditelja. Iskustvo im je govorilo da će to biti nešto mnogo ljepše, obuhvatnije i na neki način dublje od obične nadstrešnice, ali sigurno je da nisu mogli zamisliti što bi to moglo biti i kako bi moglo izgledati. Čak ni nakon što im on nacrta buduću crkvu, oni je neće moći vidjeti ni sebi predočiti. Jednostavnost se najteže predočava, nju nije moguće zamisliti ni prepričati. To je kao stih koji postoji samo kao stih i ništa drugo o sebi ne može reći. Lirski iskaz. Ugljenova Antina crkvica lirski je iskaz. I u njemu su, u tom iskazu, dva posve različita smisla. Prvi, praktični: doista, crkva je to za te ljude na tom mjestu. U njoj će, i oko nje, moći raditi sve ono što su radili i dosad. Ono što se tiče vjere, kao i ono što se tiče njihovih običaja. Obilazit će oko kipa kao što su obilazili i ranije, samo što će sad istovremeno obilaziti i oko crkve. I čudom će tako, obilazeći oko nje, vidjeti sveca koji je u njoj. I drugi, hagiografijski: u Ugljenovoj crkvi, ovakvoj kakva ona jest, Antun je padovanski upravo onakav kakav je u cjelini svete priče. Tu će se, u hudoj bosanskoj vrleti, u brdu što se pričija planinom, odviti cjelokupna metaforična i stvarna priča svečeva života i njegove posebne, apartne i autsajderske vjere. Tu će, kao nigdje, ribe izaći iz mora da čuju njegovu propovijed, i tu će se naći pred Bogom i pred ljudima, ispred crkve kao ispred obrnutog akvarija. Svijet je akvarij, a samo je Ugljenova crkvica na Kalvariji izvan akvarija.

Eto, tako i toliko o trenutku ganuća pred fotografijama jednoga rada arhitekta Zlatka Ugljena.

Grad u kojem sam nekad živio bio je obilježen urbanističkim i arhitektonskim genijem Jurja Neidhardta. Zatim je došao rat, doba rušenja, pa onda novi mir u kojem su iz urbanističkog reda, zasnovanog na onom starinskom pravu na pogled, a ona i na pravu grada na vlastitu širinu i dubinu, nove građevine počele iznicati kao metastaze, te je red zauvijek izgubljen. S njime su, s tim redom Neidhardtovih urbanističkih planova, pogaženi i svi oni drevni i krajnje konzervativni ideali tradicijske arhitekture i tradicijskih pogleda na prostor, koji su arhitekta trajno privukli i opčinili u njegovu pokušaju da stvori moderno Sarajevo i jedan osobeni modernistički izraz i stil u arhitekturi na osnovu nečega što je prethodno postojalo i što se razvijalo mimo Europe i europskih graditeljskih škola.

Danas su od Jurja Neidhardta u Sarajevu ostale još samo kuće, mnoge od njih ranjene, unakažene, prefarbane, nagrižene, oglodane, preorane, i ostala je, kao priča, arhitektova čežnja  za Sarajevom. I još jedna lijepa i jednostavna grobna ploča na ateističkoj parceli na Novome gradskom groblju na Barama.

Zlatko Ugljen bio je sljedeći. Njegove kuće srodne su Neidhardtovima po tome što je i u njih upisano sjećanje zemlje u kojoj su nastajale, a onda, vjerojatno, i niz vrlo osobnih iskustava i sjećanja. Kuće njih dvojice imaju nešto od književnog teksta u koji pisac upisuje cijeloga sebe. Tako je, bit će, i u svakoj svojoj crkvi i džamiji, upisan cijeli Ugljen. U zemlji čiji su krajolici opustošeni uraganima tranzicije i svega što je s tranzicijom stiglo identiteti njegovih kuća važni su da čovjek ne ostane sam među svom tom rugobom i nakazom. U tim se kućama, svetim i profanim, prepoznaje lijepo ljudsko lice.

Vjeruje li Zlatko Ugljen u Boga? Vrlo, vrlo čudno pitanje. Jer Bog stanuje u njegovim kućama.

Dnevnik jednog penzionera/8

U bolnici, nasamo u sobi, prijetio je baki:
ako sve sada zaboraviš, neće imati što umrijeti, nećeš znati kako duša
prepozna svoje kosti, i prosi li duša svoje kosti od zemlje
I, što radi s isprošenim?

Prosije prošeno
Kroz dušino sito
Limene dušine kvadratiće
I sve što prosije bude višnjik

Kad ovo tebe od vode bude ovo tebe od pustinje
Upamti: što zaboraviš ne može umrijeti
Nerazumno je to kao zarez u muzici – upao u pauzu, u sobu s ogledalima
I nikome te nema

Konac po konac
Rastka se sva košulja
Kao ruža nakon odlaska pčele
Zatečena u starenju

Iz Opservatorije Varšava, ilustracija Vedrana Klemensa

Jedna zagrebačka uspomena

28. 10. 2018.

Da, u godini smo velikih obljetnica. Jedne od njih eto za mjesec dana: 1. decembra stotinu će godina od proglašenja „prve Jugoslavije“, Kraljevstva Slovenaca, Hrvata i Srba pod krunom Karađorđevićā, kada je u Beogradu ispred Narodnoga vijeća SHS dr. Ante Pavelić (ne onaj, nego A. P. stariji, zubar) pročitao adresu Narodnoga vijeća o ujedinjenju regentu Aleksandru Karađorđeviću, a ovaj spremno odgovorio: „Ovim časom ispunjavam svoju vladarsku dužnost (…) te u ime Njegova Veličanstva kralja Petra I. proglašavam ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.“

Kakva, sad, nezavisna Država Slovenaca, Hrvata i Srba? Što to bješe?

E, to je još jedna godišnjica: na sutrašnji je dan, 29. listopada 1918. godine u Zagrebu pod okriljem Hrvatskoga sabora Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba – odbivši prethodno ponudu cara Karla o federaliziranju austrijskoga dijela Austro-Ugarske Monarhije – proglasilo potpuni raskid s Monarhijom i osnivanje Države SHS. U nju su imali ući „na temelju narodnoga jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba“ sve južnoslavenske zemlje i krajevi koji su do jučer bili pod vlašću Austro-Ugarske Monarhije: zemlje bivše banske Hrvatske, Slavonije i Vojne Krajine, grofovije Kranjska, Gorenjska, Koruška i Štajerska (današnja Slovenija), Istra, Dalmacija, Bosna i Hercegovina, grad Rijeka, Bačka, Banat, Baranja…

Onako kako nije imala nikakvih šansi da bude međunarodno priznata, potrajavši ciglih mjesec dana, tako se Država SHS i iz pamćenja izbrisala.

Postoji tek kratka, blago strma uličica na zagrebačkom Gornjem Gradu što se zove po tom datumu: Ulica 29. X 1918.

Četiri davne gimnazijske godine prolazio sam uz nju i niz nju svakodnevno, ne znajući o čemu govore te brojke, ni ne pitajući se o tome. Saznao sam tek kasnije, kada se čitao Krleža, i to sve njegovo, pa i oni redci lamenta nad tom nesuđenom državom.

U knjizi Nestali u stoljeću imam na jednome mjestu zagrebački zapis u kojemu je i ta uspomena:

Zagreb, septembar 2009. Nogu pred nogu penjem se uz Dugu, ne okrećem kroz Kamenita vrata, neobično mi je jer su noge to radile uvijek, automatizirano, produžujem ispod fasada povijesnih zgrada sagrađenih na ostacima bedema gornjogradskih. Ispod strme bašče u Opatičkoj 16 niz koju sam se u šesnaestoj srušio zajedno sa stablom višnje, istrule pri tlu, i svalio kroz trklje s grahom tako da i danas nosim ožiljak povrh rebara gdje me je jedna okrznula oštrim vrhom. Priča o stanu prof. Franje Fanceva, u koji su se moji imali useliti nakon njegove smrti 1943, jer je udovici bio prevelik, i u kojemu su se neke očeve i majčine stvari povlačile još zadugo poslije. Ispod Vrazova šetališta i Palainovke, pokraj Bolléove kapelice Sv. Križa zaokrećem, neću uz Jurjevsku, ostavljam snovitu Jurjevsku uz koju su me, djetetom, vodili u šetnju na Cmrok, Jurjevsku u kojoj je živio i radio gosposni i odbojni zubar, doktor Paspa, sa svojom bubom volkswagen kada je to bio jedan od tek dvatri privatna auta u „partizanskom“ Zagrebu, i koji je živio i držao se kao da ge se ne tiče ta nova stvarnost.

Cijeli jedan tvoj davno potonuli život na Gornjem Gradu! „Mʼruke!“, „Kistihand!“, „Kezi čokolom!“ – stare familije s prezimenima njemačkim, madžarskim, talijanskim, srpskim, a s jednakom starovremskom kulturom. Stanica milicije u Opatičkoj koja gleda uz kratku ulicu što nosi ime koje više nikomu ništa ne govori – Ulica 29. X. 1918. Lijevu joj stranu svu zauzima palača Hrvatskoga sabora, desna broji tek dva-tri kućna broja. U tu stanicu milicije vodila me majka kada sam se, šestogodišnjak, za jedne posjete rođacima u Opatičku 16 iskrao da nađem izlog s olovnim vojnicima na dnu Duge ulice, koji sam vidio kad smo dolazili s kolodvora, i čijem se magnetizmu nije moglo odoljeti. Svi su se isprepadali, majka prijavila miliciji nestanak djeteta, a ono se na vratima stana pojavilo sámo, kada se nagledalo olovnih vojnika. Nagledalo, sasvim pomireno s time da je gledanje sve njegovo imanje. Sasvim ozbiljno sam se prepao da me čeka zatvor, pa kad se sve svršilo time što je majka potpisala neki papir a milicioner mi se nasmiješio i pomilovao po glavi, i nas dvoje izašli slobodni na osunčanu Opatičku, nije bilo sretnijega stvora.

Mletačka, Demetrova, Matoševa, Ćirilometodska, Markov trg, Jezuitski trg. Stara jezuitska tvrđava VI gimnazije u koju se ulazi s Katarinina trga a prozori joj gledaju na Strossmayerovo šetalište i cijeli Donji Grad, s dalekim prekosavskim horizontom za vedrih i bistrih dana. Mitska birtija kod Fanike na uglu Katarinina trga i Ćirilometodske – u njoj sam se kao maturant nekoliko mjeseci hranio „na bonove“, pa sam se na ručku znao sresti s Marinkovićem, nekonvencionalnim profesorom filozofije koji nas je upućivao u slobodu, izdaleka, koliko se moglo a da se ne stavlja glava na panj, ali ipak… I danas se mogu živo sjetiti vatre koju je osuo na našeg štreberskog druga kad se pohvalio da je pročitao Remarquea, Tri ratna druga, te kako mu je to sjajan antiratni roman: „Nemoj, molim te, nasjedati na tu petparačku patetiku…“ Nije nastavio, pa nikada nismo saznali motiv njegove ljutnje na Remarquea, samo se po iskrenoj žestini moglo osjetiti da za to ima neke svoje posve konkretne, bolne razloge. U birtiji kod Fanike probao sam svoju prvu pivu, koju mi je on zovnuo – gorka i ružna, prisjela mi je, u glavi mi se mantalo, ali sam je junački popio, ponosan i polaskan.

Basaričekova: na uglu s Ulicom 29. X 1918. stajao je špeceraj u koji sam jutrom prije škole dolazio po žemlje za doručak. O, kako su zamamno mirisale gornjogradske žemlje na prazan jutarnji želudac! Na gornjem kraju Basaričekove, malo ukoso preko puta stare pošte i slavne birtije „Pod starim krovovima“ – hrvatski PEN, u koji idem na čitanja i razgovore (Slavko Goldstein, Jančar, Šnajder…), i sve mi je odjednom čudno, gledam toga sebe koji ide Basaričekovom na čitanja u PEN, i ovaj koji gleda bliži mi je nego onaj koji ide, intiman sam s njime. Onoga koji ide poznajem, znam sve o njemu, ali puštam ga da odlazi, bez mene…

Na srednjovekovnoj tvrđavi
Vidoški sa koje je pucala
panorama grada Stoca
ovekovečen je jedan prelepi
fitur* u objektivu moje drage

“Želim biti leptir kad porastem” – govorila
je Nora Dizdar, praunuka velikog pesnika
dok je trčkarala po okomitim stenama
a je je uplašeno pratio pogledom.

Leptir, Nora, fitur
kao kod Brane Petrovića
dečak, maljčik, garson.

Već danima ponavljam tu reč
koju sam nedavno naučio od prijatelja
Tomija Janakija
Kruševljanina koji stanuje u Borči,
čiji sam starinski glas jednom čuo
preko telefona

Leptir, Nora, fitur
dečak, maljčik, garson

I na taj način
učim jezik svojih predaka
davno zaboravljen,
asimilovan po vrletima Balkana.

Nora, leptir
fitur.

*

* Fitur – leptir u prevodu sa cincarskog/armanskog jezika.

Nije ni čednost ni pravednost, ni kolokvijalni vokabular srednjovjekovnih bestijarija koji od Aberdeena do Rennesa reprizira uvijek jedan te isti bijeli motiv, nije, dakle, čistoća ono što svake večeri, kada polegnu trave i dignu se vode, opat Betrion vidi na slici Razumni hermelin lovi divljeg zeca.

Slika je velikog formata, skromno opremljena. Prikazuje bijelu spravu omiljenu među infantima, biskupima i djevicama, krzno moći i simbol čistoće, kako kolje zeca deset puta većeg od sebe. Prikazuje, dakle, prijesnu kontrakciju mišića i dekompresiju očne šupljine. Bućkanje krvi kao igru velike ravnodušnosti. Potius mori quam foedari.

Legenda tvrdi drukčije: kralj Conan Meriadoc jahao je sa svitom pokraj potoka kad je na malom povišenju, posve okruženom blatom, opazio životinjicu kako se vrti kao u stupici. Kralju je rečeno da je to zato što hermelin više voli smrt nego blato. Visočanstvu se to iznimno dopadne i on hermelinu pruži rukav po kojemu se ovaj popne u čisto.

Opat Betrion sada gleda hermelina kako zabija zube u moždano deblo zeca, čin se nedovršeno ponavlja po sredini njegove svijesti, i ne vidi simbol čistoće nego vraga, neumjerenost, peti grijeh smrtni u malom planu Božjem. Zatim povraća. Kada napokon dođe do daha, iscrpljen se rasipa u san od kojeg do jutra ne može spavati. Pamti samo plameni obruč na površini vode. Ujutro u velikoj žurbi obnavlja izgubljeni savez, ljubi pehar i traži oprost. Molitvom iskupljuje neoprezni život u prvom licu jednine. Nadzire ruže. Misao mu tako opet postaje stabilna, općenitija, vraća se svom abrahamskom redu u kojem je sve pod pravim kutom podijeljeno na dobro i zlo, to znači dogmu i slobodnu volju, a on, poslušni pinč Božji, na boljoj je strani te podjele. Ali vrijeme noći, prisutno u svemu što je odsutno, ruši mu se nisko u srce.

Ne zna se pouzdano tko je autor slike koja opatu Betrionu pripada kao muka. Nema ni potpisa ni datuma. Sumnja se na divlju energiju slobodnog Torrentiusa, autora Mrtve prirode s konjskim žvalama, kojega su Rozenkrojceri progonili zbog ateizma. On, barem koliko je poznato, nije slikao grč i pokret, nego duboki i zagonetni mir predmeta. Drugih sumnji nema ili ne zaslužuju da ih se ovdje spominje. Zna se tek da je do njega došla kao dar za napor da se jedna duga razmjena teških nesporazuma i krvavih uvreda između dvije ugledne obitelji, čiija imena samo još vjetar iskušava u čempresima, privede kraju.

17. ožujka 1621. rasijani opat Betrion na vrhovima živaca piše pismo nadležnome biskupu u Quimperu u kojem napokon traži da se hermelin zabrani u svom čistom obliku i kao grb i kao zastava i kao svečano ruho apsolutne vlasti na zemlji, da se tu životinju od sada pa do kraja svijeta lovi bez milosti i obzira, AMDG. Svoj zahtjev raspršio je argumentima koji, među ostalim, uključuju: druide čije ime znači hrastovi ljudi, zmiju uroboros, vagu na žetonu mogulskog cara Džahangira, ank od poluporculana, misticizam merkave, Traktat o sferama Johannesa de Sacrobosca, praznu kartu na čijoj poleđini vodoriga guta mač, laž Da Vincijeve Dame s hermelinom, to jest, laž o umjerenosti jedne kurve i jedne krvopije. Pismo završava prostim crtežom svetog srca Kristovog iz kojeg kaplje krv i potpisom: Vječne su sve duše koje smoči ova kiša.

I ja, presvijetli biskup iz Quimpera, požarom prisežem da će dobiti odgovor.

Dok sam se ranog i toplog septembarskog popodneva spuštao niz Bistrik, nakon što sam u Sarajevskoj pivari razgovarao o objavljivanju drugog izdanja moje knjige “Njegovo veličanstvo – pivo”, u džepu mi je zazvonio telefon i na displeju se ukazalo ime prijatelja Emira, zvanog Šajka. Taj dan, 6. septembar 2018. godine ostao mi je u uspomeni i kao četvrtak u kojem sam se, u bašti sarajevskog hotela „Europa“, iznenada susreo sa proslavljenim književnikom, poznatim scenaristom i akademikom Abdulahom Sidranom.

Igrom slučaja, tog četvrtka sam dogovorio sastanak sa Emirom, kako bi jedan drugom ispričali važne događaje protekle godine, jer on živi u dalekoj Australiji, a on me zamolio da mu ponesem i svoju knjigu “Kafa – magični napitak”. Iako smo se dogovorili da se nađemo u slastičarnici „Palma“, blizu njegovog stana na Grbavici, kad mi se oko pola tri javio telefonom da bi provjerio gdje se trenutno nalazim, rekao mi je da sjedi u bašti “Europe” sa Abdulahom Sidranom. Obradova me to njegovo javljanje, te sam odmah krenu prema mjestu susreta.

Dva su razloga tom mom radovanju: prvo obradovao me susret sa Sidranom, a drugo u mojim opcijama za pisanje recenzije za drugo izdanje knjige o pivu bilo je i ime Abdulaha Sidrana iz prostog razloga što je on, prije četrdesetak godina bio strastveni konzument tog pića, te me interesiralo kakvo će mišljenje poznati pisac dati o mojoj knjizi koju sam upravo pripremao za štampanje. A pripremu tog ponovnog, nešto dopunjenog izdanja završavao sam tih dana.

Šajka i Avdo su sjedili odmah na početku bašte, za drugim stolom do zgrade. (Kasnije će mi Šajka kazati da se do tada nije poznavao sa Sidranom nego je čekajući moj poziv, svratio u baštu “Europe” i kako je Sidran sjedio sam za stolom, jednostavno mu je prišao i uz odobrenje sjeo za stol. Tako je i započela priča.) Na početku razgovora Sidran mi spomenu tu knjigu o kafi te reče da je on ima u svojoj biblioteci, što me obradovalo. No, kasnije, kad me upitao je li ovo njeno drugo izdanje, jer ta njegova je bijelih korica, ustvrdio je – pokušavajući onako nabrzinu pročitati koju rečenicu – da je knjiga koju on ima u svojoj biblioteci ipak nekog drugog autora.

Nismo gotovo ništa više razgovarali o toj knjizi, nego je on samo tražio da mu napišem posvetu, što sam rado učinio: “Gospodinu Abdulahu Sidranu, autorov poklon, s poštovanjem. U Sarajevu 6.9.2018. godine.”

I tako sam, ispisujući pomenuti datum i asocijaciju na simboliku broja 69, prešutio svoje trenutne misli, a nastavio slušati razgovor koji su dvojica mojih prijatelja vodila prije mog dolaska. Avdo je nadugo i naširoko pričao o nekoj eskort dami koja mu na Facebooku zadaje probleme, jer ga na toj društvenoj mreži, iako je izbrisao sa popisa prijatelja, kleveće i omalovažava.

Iz neke pristojnosti, nisam htio da ga prekidam u toj njegovoj tiradi, mada mi je bila nezanimljive, a na momente i dosadna. Ja sam želio da s njim razgovaram o onome što mene interesira – mogućnosti njegovog pisanja recenzije o mojoj knjizi o pivu. Kad je nekako napokon završio tiradu, ponovo sam mu pomenuo knjigu o pivu kazavši:

“I da se danas nismo susreli ovdje, ja bih vas, Avdo, pokušao naći preko našega zajedničkog prijatelja Bajtala i zamoliti da pročitate moj rukopis o pivu i da o njemu date svoje mišljenje.”

“Ja sam po zamolbi vlasnika Pivare Hilme Selimovića napisao tekst o Pivnici kad je ona otvarana – ne sjećam se tačno koje je to godine bilo – i za tu priču Hilmo mi nagradio sa dvije-tri hiljade maraka. Tekst imam u kompjuteru, ali ko će ga naći u moru svih tih mojih rukopisa. Ipak mislim da će ti moj sin uspjeti da ga nađe i poslat ću ti ga. Možeš ga uvrstiti u tu tvoju knjigu, pa i kratiti, ako to bude trebalo, ali ja imam 74 godine i u ovakvom zdravstvenom stanju mogu još kratko da nešto napišem, ali nemam snage da čitam taj tvoj rukopis. Jer, za neka krupna pregnuća ja više objektivno nemam ni snage, a ni volje. Uz sve to ja u ladici svog radnog stola držim nerealizovana čak četiri moja scenarija za film.”

Nije rekao da mu godine ne dozvoljvaju da se malo duže skoncentrira na sadržaj, ali sam ja to odmah tako shvatio. Bilo mi je jasno da od željene Avdine recenzije neće biti ništa, što me ražalostilo.

Avdo je potom pričao o fenomenu kako su to Bosanci naziv piva iz srednjeg gramatičkog roda transformirali u ženski rod, kazavši kako i u riječi piva ima dosta bosanske nježnosti i simbolike.

Prisjećajući se te godine kad je Pivnica otvorena, na um mi pade brošura “Sarajevska pivara 1864.-2004.”, u kojoj nema nijedne Sidranove rečenice o tom objektu, nego se u njoj nalazi priča o pivu i Pivari s kraćim hronološkim pregledom važnijih događaja iz prošlosti Sarajevske pivare, na bosanskom i engleskom jeziku, dok je na njenom kraju fotos čovjeka koji je sebe ugradio u razvoj Sarajevske pivare – tada predsjednika Nadzornog odbora Hilme Selimovića.

“Upropastio sam ja svoje tijelo alkoholom, jer sam konstantno pio duže od trideset godina. Ali i to je neko životno iskustvo…”, veli Sidran.

Zamolio sam Šajku da mene i Avdu fotografiše mojim mobitelom, kazavši Avdi:

“Dobro je, Avdo, da se fotografišemo i imamo uspomenu na ovaj dan i naše poznanstvo. Ko zna kad ćemo se opet ovako sastati”, misleći naravno na naše godine i ono vrijeme koje nam je ostalo na ovom svijetu.

Osjetio je Avdo šta sam htio reći te, dok nas je Šajka snimao, dodade.

“Živjet ćemo mi još najmanje 50 godina!”

Iako je više puta kazao kako će nas za koji sekund napustiti, jer su ga već u dva navrata telefonom podsjećali da treba doći kući na ručak i redovni poslijepodnevni odmor, ostao je još desetak minuta u našem društvu.

Nakon ovog susreta u desetak narednih dana između mene i Avde uslijedila je razmjena SMS poruka u vezi sa tekstom o Pivnici. U prvoj piščev odgovor na moju jer bio: “Nisam zaboravio. To je potraga koju mora obaviti moj sin.”

U drugoj dobio sam nešto duži, ali također neizvjestan odgovor: “Muka… teška. Sin misli da i nije u ovoj mašini nego na nekom od stikova sa sadržinom ranijih mašina. Upitaj nekog u Pivnici, a ja ću tražiti dalje iz inata svoga…“

Jasno mi je bilo da su šanse da dobijem ovaj tekst minimalne, te sam – i da mi nije sugerirao – pomoć potražio u Sarajevskoj pivari. U sljedećem dogovoru sa eventualnim budući izdavačem, jednim od članova Upravnog odbora, kažem kako je Sidran pisao naručeni tekst o Pivnici, da bih potom saznao da je na otvaranju Pivnice poznati književnik napisao i pročitao svoju priču o ovom jedinstvenom ugostiteljskom objektu. Za nekoliko minuta na stol stiže video snimak tog govora.

Dogovorismo da neko iz Pivare sa CD skine tekst te mi ga proslijedi. Nakon nekoliko dana imao sam – kako novinari vole kazati – ekskluzivni Sidranov govor koji će se naći u knjizi o pivu, a iz kojega mi se čini interesantan ovaj dio:

“U nekoliko hiljada godina koliko traje istorija piva, o čemu postoje mezopotamski zapisi na kamenim pločama, sasvim je nevažno kada su i zašto Sarajlije gramatički srednji rod pivo promijenili u ženski rod piva. Ali bih primijetio kako u toj promjeni ima neke sasvim bosanske nježnosti, poput majčinskoga tepanja, nisi ti meni pivo ti si meni moja piva. Srećom nije me gospodin Selimović pozvao da izmišljam pivsku reklamu, nego da sudjelujem zajedno s vama u ovome otvorenju. S pravom, kojeg mi daje preko stoljetna tradicija ovoga mjesta, i s razlogom kojeg mi daje moja književno kafanska biografija, niko ne zna da li je zauvijek izgubljeno Sarajevo, čiju tradiciju klasične srednjoeuropske državne prijestonice danas i ovdje otvaranjem ove pivnice spasavaju gospodin Selimović, njegovi suradnici, radnici i suvlasnici Sarajevske pivare.”

Pivnica je danas zaštićeni kulturno-historijski objekat, omiljeno sastajalište Saralija i radi pod nazivom “Pivnicu HS”. Tradicionalni je nasljednik kultne gradske pivnice poznate pod imenom “Kod Sameka”, u vlasništvu Afreda Sameka, čiji otac je početkom 20. stoljeća iz Češke došao u Sarajevo. Otvorena je po tadašnjim običajima pivarske industrije u vrijeme kad je u austrougarskom periodu sagrađena i Pivara i cijelo vrijeme bila je okupljalište sarajevskih umjetnika: književnika, slikara, pozorišnih i drugih djelatnika. U vrijeme dok je živio i stvarao u Sarajevu, u njoj je proslavljeni pjesnik Tin Ujević napisao neke od svojih najpoznatijih stihova. Mijenjale su se države, ali Pivnica je uvijek ostajala sa klijentelom iste ili slične strukture. I tako sve do agresije na Bosnu i Hercegovini (1992. godine) kada poznato okupljalište sarajevskog umjetničkog svijeta zatvara svoja vrata, da bi je prvih godina ovoga stoljeća Sarajevska pivara obnovila i uz nju otvorila i Muzej pivarstva.