O pretrpanim mletačkim trgovima u 18. stoljeću i robi koja se na njima mogla naći objavljeno je, i to ne samo u Italiji, bezbroj znanstvenih radova i barem desetak knjiga, ali se niko, izuzev jednog manje poznatog povjesničara, gubeći očinji vid u prepisivanju trgovačkih teftera i zapisnika sudskih parnica sačuvanih u venecijanskim i drugim arhivima, nije zadržao na robi navedenoj kao „uova ferrata“¹. Dvaput se takva roba navodi 1763. godine u raskupusanoj knjizi računa mletačkog trgovca Gaetana Boscola, koji je radnju, ni uglednu ni veliku, ali ni takvu da ne bi ni imala računskih knjiga, držao između palače Gritti i mjesta na kojem Kanal Grande ulazi u razjapljena usta Zaljeva svetog Marka, a drugi put ih tri godine kasnije, 1766., ne imenujući trgovca ni radnju, spominje Giovanni di Monforte, „odmetnuti sin“, kako tog putopisca, poznatog po odreknuću od svega što je sobom nosio plemićki stalež, naziva zažagreni lokalni ljubitelj povijesti iz Campobassa. Putopis neki, doduše, smatraju izmišljenim, tvrdeći da di Monforte čitavog života nije mrdnuo dalje od Foggie i Napulja, ako je stigao i dotle, ali ga u svom djelu Commercio di schiavi veneziani, uspoređujući robe na tržnicama srednjovjekovne Venecije i one što se na istim trgovima spominju tri stoljeća kasnije, citira medijavelist Pio Bistoni. On, međutim, napominje da je di Monforte u mnogočemu pretjerivao, pristajući uz one koji najveći dio putopisa smatraju izmišljotinom, a za „uova ferrata“ u fusnoti dodaje da je „nejasno o kakvoj robi se radilo“.²

Petar Bakrač se vjerojatno nikad nije sreo licem u lice ni s kim od spomenutih, osim možda, a i to samo nekim čudnim slučajem, ako je Giovanni di Monforte ipak stigao dalje od Foggie i Napulja ili ako je Gaetano Boscolo napravio izuzetak pa se nekad, zbog ko zna kakvog hira, sâm zaputio do nekog od majstora koji su, preko svojih mlađahnih pomoćnika, isporučivali robu za njegov dućan. Pija Bistonija nije mogao sresti već samim tim što je Petrovo ime u maticu krštenih župe Kreševo upisano „13. marca 1741.“, kako je stajalo uz gornji rub strane 17, iskrzane pljuvačkom i onodobnom nešišću prstiju desetina kreševskih fratara. Da matica krštenih, zamašna gotovo kao sama Biblija, nije izgorjela 24 godine kasnije, kada su u vatri i dimu u nebo otpućeni i samostan i crkva, pa tako i gotovo sve što je bilo od papira, sad bismo ovdje mogli priložiti faksimil, prema kojem se – a podatke je starački kvrgavom bosančicom naškrabao krstitelj fra Marko Momčinović – njegov otac zvao Mijo, oženjen Jelenom, djevojački Begulić, te da je kum bio neki Petar Tometinović, uz uobičajeno „omnes hujus parochie s. Katarina V. et. Mar.“.³ Uz očevo prezime dodano je „alias Elčia“⁴, što je značilo da ne pripada drugim dvjema preostalim granama roda Bakrača, Jelkićima ili Gatalima, već najpoznatijoj, Elčijama. Da je, kao što nije, nekim čudom sačuvan samostanski ljetopis iz tog vremena, Petar Bakrač u njemu svejedno ne bi bio ni najškrtije spomenut, jer su ljetopisci pretežno bilježili one koji su se isticali u gradnji crkve ili fratrima davali zajmove za otplatu kipova i slika s mukom donesenih iz odavno zaboravljenih talijanskih pokrajina u koje su slani na studije; one koji će se u životu pogubiti, i to u svakom pogledu, nisu bilježili ako to gubljenje ne bi bilo – kao što ima slučajeva – opredmećeno prelaskom na „tursku viru“ ili na neki drugi način koji bi im „za kaznu i po Božjem pripušćenju“ zadao kakve goleme nevolje.

Bakrači su, „otkad je svijeta i vijeka“, bili poznati kovači, a Mijo je, uvijek pomalo mimo svijet, ušuškan u udobnu toplinu nekih samo njemu znanih planova i ideja, u svemu bio samo alka u neznano dugom lancu u koji su se uglavile tisuće sjekira, čekića, sadžaka, konjskih ploča i ko zna čega sve, iskovanih u užarenom ugljevlju kovačije na Brcu, točno na zaravnici gdje se danas nalazi Dom zdravlja. Jednom u dva tjedna ispred njegove radnje bi se natiskali jaki tovarni konji, a roba bi koji dan kasnije već putovala prema dalekim krajevima za koje je sebi godinama obećavao da će ih jednom i sâm vidjeti, drugim dijelom zamršenog razuma dobro znajući da se to neće desiti nikad. Beograd s rijekama širim od kreševske čaršije, pa Vidin, svijet u kojem jedva da bi razumio poneku riječ, a tek Carigrad ili Skadar, gdje se kreševsku crkvu moglo staviti na čvrste podvore i unijeti je – kolike su bile – u svaku državnu zgradu. Tako su mu barem spominjali kiridžijski momci što su – džaba mu njegov gazdinluk – vidjeli više svijeta nego što će ga njemu do smrti ući u ušne školjke. On je zasad dobacio tek do Sarajeva i Travnika te jednom do Novog Pazara, ali ni tad, od gungule koja ga je zadesila kad je iznenada uhićen vođa kiridžija na čijim je konjima bila njegova roba, nije stigao vidjeti gotovo ništa od jednog takvog grada. Napokon, priznavao je katkad onoj drugoj polovici razuma, koliki god bio jedan čovjek, pa da je i stoput bogatiji i pametniji od njega, čak i da obiđe gradove za koje je ikad čuo, svijet će uvijek ostati još mnogo veći i nedohvatniji u svojoj besmislenoj širini koju je Bog očito odredio nimalo ne mareći za maloću ljudskog stvora.

Je li sklonost za dalekim i nepoznatim svijetom nekim nevidljivim pipcima prešla sa oca na sina, to nećemo saznati nikad. Mijo sigurno nije bio od onih koji bi neke stvari rekli naglas, pogotovo što je i inače pričao malo, jedva koliko se moralo, a i to otvrdlim i grbavim riječima što bi, da su se mogle grafički prikazati, više sličile rogačima oko nakovnja razbjeglim ispod kovačkog čekića nego smisleno koncipiranim rečenicama. Podatak da se kovačija nalazila na mjestu zgrade Doma zdravlja, kad se zna šta je zadesilo Petra Bakrača, možda je rezultat nekakve nespoznatljive i vrlo posredne osvete sudbine, makar je izmakao tada počestim naletima kuge, a nije se ni razbolio od upale porebrice ili sušice, kako bi fratri za uzrok smrti u maticama pokojnih naveli kad neko umre od upale pluća ili tuberkuloze.

Sušica će snaći njegovog druga i rođaka fra Matu Bogdanovića, koji će, i po Božjem i po ljudskom sudu, ni kriv ni dužan postati sudionikom Petrove konačne propasti. Poneki tvrdokorni prznica i kontraš, bez kakvih ne bi budi nijedna čaršija, reći će kasnije da je to Božja kazna fra Matinom 20 godina starijem bratu Marijanu, također fratru i usto bosanskom biskupu, čovjeku tako svetom da su takvo što preko usana mogli prevaliti samo oni kojim vjere nisu imali ni koliko bjeline se može vidjeti na licu kovača kad u mrkli mrak zaključava kovačiju; fra Marijan se, naime, pobrinuo da se njegov mlađi brat, uz teologiju, upiše i na studij kirurgije. Tako je 1760. godine u Palazzo dei Regi Studi, nekadašnju zgradu konjaničke vojarne u Napulju, stigao i suhonjavi blijedi osamnaestogodišnjak iz Bosne, prvih dana, a možda i mjeseci, tegobno zbunjen bjelinom i tvrdoćom zidina i zgrada te nepreglednom plaveti mora, koje je prvi put vidio mjesec dana prije, kada je iz Kreševa prispio u Zaostrog. Da je stigao koju godinu kasnije, kada je sveučilište premješteno u Convento del Salvatore, možda bi mu bilo lakše; vojarnu nikad dotad nije ni vidio ili bar nije našao nikakve sličnosti s malim osmanlijskim kršlama, ohrndanim i vječito urušenih zidova, a samostanskom životu ipak je već bio donekle vičan, makar je besmislenom izgledala i usporedba njegovog, kreševskog, i ovog ovdje samostana, čiji je samo klaustar više vrijedio nego sve crkve, samostani i župne u njegovoj turskoj Bosni.

Od stalnog čuđenja spašavao se svakodnevnom uranjanjem u usrdnu molitvu svemogućem Gospodinu; ne da ga prođe sušica, čiji su pipci zadirali sve dublje u njegovu ponutricu, nemilosrdno udarajući svoje mutne pečate i umarajući mu udove, već da ga spasi od ludila koje se ponekad javljalo kao jedini izlaz iz svijeta u koji se primao samo onoliko koliko nikako nije mogao izbjeći. Pogledi svetaca sa pobočnih oltara crkve San Lorenzo Maggiore, kamo je najradije odlazio moliti se, bludjeli su, međutim, nekud u onosvjetski beskraj, a ako koji od njih i nije sklonio pogled, tada ga je gledao gotovo sažaljivo pa bi se katkad zatekao u grješnoj misli da se moli ne svecima već utvarama. Evo, naprimjer, sveti Anto: njegov kip je, potpuno isti kao ovaj ovdje, samo, izgledalo mu je, ponešto manji, stajao pored ulaza u samostansku crkvu u Fojnici, gdje je njega i svakog ko mu se došao pojadati i posavjetovati se s njim gledao pravo u oči, dok je ovdje, postavljen previsoko, bliže stropu nego podu, zijao kroz prozor, tamo negdje prema svojoj Padovi, šireći ruke kao da će poletjeti i nimalo ne mareći za budućeg fratra iz Bosne, u kojoj ga je uvijek radosno dočekivao. Tu, u crkvi San Lorenzo Maggiore, gdje je četiri stoljeća prije Boccaccio prvi put sreo svoju Flammettu, fra Mato je pokušavao sresti makar i kratkoročnu utjehu ili barem nadu, ali mu je slabo uspijevalo pa bi često pomislio kako mu je od svih života koji su ga mogli zapasti ovaj stvarni, napuljski, bio najgori. Kako su se neka njegova subraća za nekoliko godina studija uspijevali toliko prirasti za tuđinsko tlo da su ostajali profesorovati u Lucci, Vicenci ili Udineu, nije mogao dokučiti, ne shvaćajući ni vlastitog brata fra Marijana, koji je upravo tu, u Napulju, u istoj Palazzo dei Regi Studi, postao ne samo svećenik već i profesor.

Kad više nije pomagala ni molitva, znao bi zastati ispred ulaza i nasloniti vruće čelo na jedan od crnih bazaltnih stupova, ali ni to nije moglo trajati dugo već samo koji čas, jer bi svi mogli primijetiti ono što nikako nije želio da se sazna, da tu nikako ne pripada. Ponekad bi otišao tako daleko da bi umjesto palmi, poredanih uzduž pročelja bivše konjaničke vojarne, zamišljao stabla šljiva, krušaka i jabuka, ali je i od toga brzo odustajao; kržljave bosanske budimke i kolačuše nikako se nisu mogle stopiti u istu sliku sa sjajnim mramorom pa su se stidljivo sklanjale, a ponekad i žustro bježale iz njegovih maštarija.

Na predavanjima je, međutim, i na onim iz teologije, i na onim iz kirurgije, fra Mato bio među najrevnijim, mada možda i ne bi bio da je tu bilo još koga iz njegove Bosne; ovako je bio osuđen provoditi vrijeme s nepoznatim svijetom u zakučastom jeziku koji mu je, što god se više trudio naučiti ga, sve više izmicao, množeći se i rasipajući poput sunčevih zraka na pregradama klaustra u sumrak. Neki od kolega su ga pokušali privoljeti na druženje, ali i kad bi pristao, već unaprijed bi se predao, a sa zgražanjem je odbio uvlačenje u kojekakve čudne mladalačke igrarije, koje su išle dotle da se za neke od polaznika studija pričalo kako znaju zalutati čak i u žutu kuću na lošem glasu. Kuća je stajala u mračnoj pokrajnjoj uličici blizu luke, a matrone su – barem se tako hvalio Luigi Orsini iz Atesse, mladić kojeg je tu i nije dovela želja da postane fratar ili svetac nego činjenica da je bio bliži rođak biskupa Pescare – znale sniziti cijene usluga svojih dama, pogotovo u dane kad bi u grad, zbog pomorskih blokada ili ratova vođenih ko zna gdje, stizalo manje brodova od svakodnevnog prosjeka. Tako je to: dok su jednima pred očima plesale nesigurne predodžbe budućeg raja, drugima je to bilo nešto što će jednom, nekad, doći na red. Možda je među njegovim sudrugovima bio i poneki budući biskup, kardinal, čak i papa, ali mu ne bi bilo lakše ni da mu se u snu javio anđeo i rekao mu kako će jednom svi biti uvršteni u nebeski zbor svetaca.

Još jedno pitanje je mučilo fra Matu: što je s njegovim drugom i rođakom Petrom Bakračem? Verum esse ipsum factum,⁵ pisalo je čvrstim crvenim slovima iznad dovratka učionice u kojoj je slušao predavanja. Tu je, naime, sve nekad do vremena kad se budući fra Mato upravo spremao isplivati iz plodne vode svoje majke Mande, o svom viđenju života studentima pričao Giambattista Vico. O njegovom djelu nije znao mnogo, ali su ga sa strahopoštovanjem spominjali čak i profesori što su na vježbama rezali bedrene kosti i kičmene stupove neznanih mrtvaca, nekmoli oni što su njemu i njegovim sudrugovima nastojali objasniti Boga; pričalo se da su za trajanja njegovih predavanja čak i ptice u prostranom dvorištu Palazzo dei Regi Studi prestajale pjevati. Kako god, čim bi se fra Mato našao ispred učionice, oči bi, ne pitajući ga, otišle na natpis iznad vrata, a on bi se zapitao gdje je sad Petar Bakrač, pa bi potom, trpeći nimalo viteški dvoboj grizodušja i razuma, koji je govorio da mora prekinuti s tim i skoncentrirati se na predavanje, odbacivao pitanje u zrak i sjedao u klupu.

Petar je bio najstariji od trojice Mijinih i Jeleninih sinova, a kovački znat upoznao je takoreći prije nego što je raskrstio s pelenama; kovačija je stajala odmah uz kuću, dijelilo ih je samo dvorište, pa je, čim je malo uznao, pocupkivao u dupku u ritmu masivnih kovačkih čekića, upijajući mirise vrućeg željeza i diveći se njegovom vatrenom sjaju. Već u dvanaestoj godini znao je sve što se moglo znati o kovanju, a u trinaestoj je već napravio nešto za što su drugim šegrtima trebale barem još tri ili četiri godine naukovanja – potkovao jaje. Mnogi to ne bi uspjeli nikad i, makar su postajali majstori, to bi im za cijeli život ostajala falinka, skrivena negdje u nespominjaju neuspjeha i često naprasnom skretanju na druge teme kad se razgovor opasno približi toj mogućnosti. Zato mnogi ispočetka nisu povjerovali u glas što se čaršijom proširio brže od pošlice koja bi po izvanjskim znacima nalikovala kugi, da je neki dječak, još nedorast, drtesina, uspio to tako rano; „gazdin sin, drugi mu potkovali jaje, pa ga sad hvale“, u to bi se otprilike mogla sažeti gotovo nemušta mrmorenja kovačkog esnafa i čaršijskih iskonjaka. Ništa izrečeno se, znamo, ne može vratiti nazad, tamo odakle je izašlo, pa su takvi glasovi ipak došli i do Mije, preponosnog oca i majstora kakvih u čaršiji nije bilo puno. Ukratko, nije prošlo mnogo, mjesec ili dva, i Petar je ponovno, sada pred uglednim svjedocima, ponovio svoj pothvat, a potkova je i ovaj put bila ona svinuta, stranska, kakvu je neki iskolan fratar donio iz Tirola ili Štajerske, samo puno manja, jedva nalik kreševskoj konjskoj ploči i mnogo teža za nalijeganje na jaje.

Šta se sve događalo u njegovoj glavi narednih nekoliko godina, znao je samo Petar, ali ništa nije stršalo toliko da bi govorilo u prilog onom što će se desiti. Dobrovoljno se, naime, kako je tad bio običaj, javio da zajedno s nekoliko drugih momaka isprati fra Matu sve do mletačke granice kod Imotskog; ničega lošeg u turskoj Bosni nikad nije manjkalo, a najmanje razbojnika i svakakvih protuha i sjecikesa što iznenade putnika i začas ga – džaba mu i pamet, i vjera, i zvanje – prečicom pošalju „na bolji svit“, kako je svakom takvom stajalo u matici umrlih. Cijelo vrijeme višednevnog i sporog putovanja Petar je bio šutljiv, a ako je to ko i primijetio, bio bi siguran da je tako zbog toga što su on i fra Mato još od djetinjstva bili najbolji prijatelji. Svi su shvatili pravi razlog tek kad su došli na kraj puta: Petar je, naime, umjesto da se s ostalima vrati u Kreševo, odlučio krenuti sa fra Matom. Vrlo brzo su svi shvatili i njegovu plitku laž da je to naumio zbog njihovog prijateljstva, a onda se i Petar otvorio: u svijet će, pa šta Bog dâ. Uzalud su ga i fra Mato i ostali odgovarali, njegova očito davno začeta namjera bila je čvrsta kao kameniti grebeni Čvrsnice koje su zaobišli dva dana prije.

U kreševskoj čaršiji još nije zabilježeno da bi neko, a pogotovo gazdinski sin, tek tako, bez pozdrava ostavio očinski kućni prag i otisnuo se zarad lažne dunjalučke slave u mutnu bujicu života. Ko zna što su sve dvojica drugova, jedan u turskom odijelu, drugi u fratarskom habitu, ispričali do Zaostroga, a onda i do suprotne morske obale. Fra Mato je u jednom trenutku čvrsto riješio da fratrima u Zaostrogu prijavi Petrove namjere, ali mu je fra Andrija, tamošnji uvaženi pjesnik, sjedokosi starac kojem se sve do pred počinak nije mogao uzmaknuti od čitavog bezbroja nepovezanih pitanja o Kreševu, Bosni, običajima i jeziku, isisao svu energiju pa je, umoran od duga i nesigurna puta, zaspao čim se strovalio na slamaricu u

eliji starog, južnog samostanskog krila. Sanjao je kako ga vodi čaršijom i kako svraćaju u kovačije, a kad uđu u onu Mije Bakrača, na vratima ih dočekuje njegov drug Petar i daruje fra Andriji potkovano jaje.

Gdje je noćio Petar, nije znao, ali ga je ujutro sustigao ni pet minuta od samostana; ako se fra Mato i dospio ponadati da se predomislio i vratio kući, sad je bilo jasno da je gotovo. Uzalud su bila i sva uvjeravanja tijekom tri tjedna provedena u splitskom lazaretu, gdje su morali čekati kako bi se vidjelo da u zavežljaju svega što su bili ne nose pogano sjeme kuge ili čega sličnog, fra Mato i ne znajući da se jedna takva klica u njegovim plućima već podmuklo zakopitila, pritajivši se dok karantena ne prođe. U Anconi su im se putovi razdvojili: fra Mato je krenuo ka jugu, u Napulj, a Petar, sada već potpuno uvjeren u ispravnost vlastitog nauma, na sjever, ka Veneciji, gdje će, nadao se, naići na nekog od bosanskih fratara koji će mu pomoći da „na pravom mjestu“ pokaže svoje kovačko umijeće i postati, kako je rekao, „najslavniji na cijelom svijetu“. Rastali su se gotovo šutke, kao dva kamena na graničnom prelazu koja znaju da, čak i kad ih privremeno razdvoji i zakloni pretovarena karavana, jedan bez drugog ne mogu, kao da dva grada ne leže na dvama različitim morima i kao da ih ne dijele stotine milja nego će, eto, čim malo srede stvari u novom prebivalištu, naći vremena sresti se i popričati o dojmovima.

Fra Filip Lastrić je početkom 1765. godine u kreševskom samostanu, koji će uskoro nestati u vatri, nakon što je ostao nasamo sa gvardijanom fra Bonom, ispričao kako je prije tri godine, za kratkog boravka u Veneciji, a idući na generalni kapitul reda u Mantovu, sreo nekog mladića iz Kreševa. Naišao je na njega na nepreglednom gradilištu palače Grassi, gologlavog i leđa pogrbljenih pod natovarenom daskom, a da je s njegovog kraja, iz Bosne, poznao je po rasparenoj i pohabanoj turskoj odjeći kakvu se u Veneciji nije moglo vidjeti često. Zastao je kako bi pokušao doznati je li doista iz Bosne, a mladić mu je, očito iznenađen, moglo bi se reći i izgubljen, dospio reći, ne skidajući dasku s leđa, samo da je iz Kreševa i da „pozdravi njegove“, jer je nadglednik radova, sudeći po naglasku, neki osioni Furlanac, izraza očiju krvoločnog kao u aljaškog malamuta, vrisnuo na mladića, a podviknuo je i na fratra da se odmah gubi s radilišta. Kad je, nekoliko dana kasnije, išao preuzeti svoju novu knjigu, jedan je primjerak naumio dati Kreševljaku, ali ga tog dana nije bilo na radilištu, a neki drugi nadglednik, pitom i usporen debeljko, ni pored najbolje volje se nije mogao sjetiti nikakvog radnika iz Bosne ili iz Turske osim nekog čiji je posao bio zalijevanje vrelim olovom željeznih klanfi zabijenih u masivne kamene kocke. Ispostavilo se da mrgodni brkajlija, prljav dozavrat, ne zna ni beknuti nijednu bosansku riječ, pa se fra Filip zaputio dalje, za svojim poslom. Da je u samostan došao u vizitu ili kojim drugim neznatnijim poslom, možda bi se Petrovo ime pojavilo i u ljetopisu, jer se fra Bono odmah dosjetio o kome je riječ, ali je predvodio kapitul, pa su ostala zapisana samo imena novog provincijala i diskreta.

Nemoguće je znati dokad je Petar Bakrač argatovao, a kad je i zahvaljujući kome dobio priliku pokazati svoje umijeće. Možda je doista naišao na nekog bosanskog fratra, čak i kakvog svog Kreševljaka, ali o tome zasad nemamo nikakvog, čak ni neuvjerljivog podatka. Iako se imenom ne spominje, moguće je da je neko vrijeme boravio u ladanjskoj kući plemića Alfonsa Querinija u Planigi, čim se u sudskom popisu inventara, napravljenom povodom nekog unutarobiteljskog nesporazuma, a u cijelosti objavljenom 1903. godine u trećem broju znanstvenoga časopisa „Acta Serenissima“, spominje jedno „uovo portafortuna“,⁶ što nije moglo biti ništa drugo do uradak Petra Bakrača, pogotovo što se u drugom dokumentu priloženom sudu spominje radnik čiji je posao “la ferratura delle uova”.⁷

Sloboda, međutim, zavarana nepreglednom širinom, često polomi noge tamo gdje to nikako ne bi očekivala. Kako je od Querinijevih dospio čak u Pondone, daleko na sjeveru, i zašto je tu, a zna se da jest, tretiran kao neka vrsta roba, makar se robova i robovlasnika u Mlecima odavno nije sjećao niko osim prašnjavih dokumenata u sivim arhivskim kutijama, ostaje nam nepoznato. Moguće da je napravio kakav teži prijestup, možda pljačku ili ubojstvo, ali nešto sigurno jest, čim je bačen u okove, s jedinom povlasticom da i dalje može potkivati jaja, sigurno mu ostavljenom ne radi njega već radi onih koji su jaja slali na venecijanske tržnice i od toga ubirali siguran profit. Ne znamo ni dokad je to potrajalo i je li se opet desilo nešto pa Petra Bakrača nalazimo u samici stare barutane nasuprot Piccola torre, danas ruševine izvan gradića. Ako mu nisu oduzeli sitni alat, od bakrene cjevčice za isisavanje sadržaja jajeta pa do zumbe i kliješta svinutih u obliku rahitičnog slova N, mora da ih je, razmišljajući u ruševinama vlastite prošlosti, preturao po rukama kao što je fra Mato u Napulju istodobno prebirao drvene bobke krunice, jer se samica nalazila u podzemnom dijelu kule koji već desetljećima praktički nije služio ničemu; malo je bilo kovača koji su znali potkovati jaje, ali ni najvještiji to ne bi znali u mraku. Usput je svakodnevno teškim, okovanim koracima premjeravao svijet, svoj, koji se, eto, umjesto da se proširi do neslućenih razmjera, sveo na nekoliko četvornih metara ćelijske tmine. Piccola torre je, zapisano je u ljetopisu karmelićanskog samostana u Pondoneu, znatno oštećena, točnije gotovo potpuno srušena u zemljotresu što je u proljeće 1771. godine prodrmao gradić i okolinu, a osjetio se sve do Merana i Trenta.

Fra Mato se svakog svog dana provedenog u Napulju jednako pitao što se na kraju desilo s njegovim drugom Petrom, nadajući se, povremeno čak i vjerujući, da će ga, kad se vrati u rodni kraj, zateći uz kovačko grno i zamišljajući kako će mu, nakon što odloži čekić i zagrli ga, samo odmahnuti rukom na spomen njihovog zajedničkog putovanja. Jedne noći je, nakon što je gotovo cijeli slobodan dan odlučio provesti na predavanju iz astronomije, sanjao profesora Pietra di Martina dok priča o zvijezdama polijepljenim po stropu učionice od kojeg je bilo napravljeno noćno nebo, izglačano brižljivo kao da se spremilo za paradu. Jedna zlatasta zvijezda se, usred profesorove priče, odlijepila i, iako izrezana od malo debljeg kartona, pala točno pred fra Matine noge. U snu je sitnim brojkama zapisao datum na list na kojem je prethodnog dana bilježio latinske konjugacije i deklinacije, krveći sa samim sobom već i zbog pomisli na bapska vjerovanja vezana za zvijezde padalice; u pola pisanja je stao pa odmah nastavio, pomislivši da je to ionako samo zvijezda od papira, jedna od stotina zalijepljenih na učioničkoj tavanici, a onda se probudio sav okupan teškim i gadljivim tuberkuloznim znojem.

Nije prošlo mnogo, a Napulj je zauvijek ostavio za leđima i sretno se vratio u svoju čaršiju. Potrajalo je dugo, a posljednjih nekoliko dana mu je, već nakon što je, zajedno s nekim trgovcima, ušao u Tursku kod Imotskog, pitanje hoće li u Kreševu zateći Petra Bakrača bilo važno gotovo koliko i jesu li mu živi roditelji, brat fra Marijan i sestre. Kreševo je zatekao isto kakvim ga je i ostavio – kasaba puna opore glazbe kovačkih čekića i dima što od jutra do mraka suklja iz čađavih potleušica, onako izvijena u dolini pored Kreševčice, njemu ipak lijepa gotovo kao mlađak kad se tek pojavi usred noćne tmice – samo što, ispostavit će se, tamo više nije bilo njegovog druga Petra.

Za malo vremena, svega nekoliko godina, sušica će prisiliti fra Matu da iz zbrkanih misli neprimjetno istisne Petra. Sve ono što je slušao na napuljskim predavanjima iz kirurgije bilo je uzalud, a sarajevski hećimi i godinu dana stariji kolega fra Franjo Gracić, koji je još kao đak uvijek nešto petljao oko ljekobilja, samo su nemoćno širili ruke. Pokušali su, poslavši ga na župu u Posušje, i sa hercegovačkim propuhom te suhim zrakom, ali ni to, kao ni molitve pune ufanja njegovog brata fra Marijana, koji nimalo nije žalio odriješiti svoju biskupsku kesu s dukatima, nisu polučile baš ništa. Ispostavit će se da se smrt samo na neko vrijeme bila povukla na pričuvni položaj, ali je ustvari neprestano čekala u zasjedi, pa je fra Mato 1771., u 29. godini neveselog i tmurnog života spušten u rupu iskopanu u hladnoj crvenici na posuškoj Ričini, omeđenu pločama od miljevine i zatvorenu masivnim ravno odsječenim kamenom. S ovog svijeta je nestao kao prezreli maslačak na iznenadnom sjevercu, a grob su mu okrenuli suprotno od svih ostalih na groblju, prema župljanima, kojim je propovijedao s toliko žara da bi neko ko bi sve gledao sa strane ni pomislio ne bi da je već odavno shvatio kako mu lijeka nema i da je sve samo pitanje dana; bila bi grjehota, mislili su župljani, ne ostaviti ga tako mladog da im propovijeda i dalje, u smrti. Kasnije će u njegov grob biti položena i tijela njegove subraće fra Marka iz Kreševa i fra Ante iz Ljetovika, a s ovog svijeta nestat će svih onih što su ga se sjećali pa će mu i ime biti zaboravljeno. Samo će još poneka pobožna žena dolaziti pomoliti se ispred kamenog križa bez ijednog slova na njemu.

Tako je bilo sve do proljeća 2012., kada je jednog jutra mali žuti bager, nalik dječjoj igrački, stigao na Ričinu i za manje od sat vremena razgrnuo zemlju i kamenje oko groba. Zubi u fra Matinoj lubanji bili su tako sjajni da bi ih kakav zubar, da se nekim slučajem našao tu, možda ukrao i postavio u izlog svoje ordinacije, a kosti rasute kao kamenje s gornjeg vijenca Piccola torre na periferiji Pondonea, gdje se istog dana pojavio ogromni žuti bager, prava grdosija, nalik onim iz SF filmova. Za manje od sat vremena ruševine nekadašnje Male kule i okolnih zidina bile su zgrnute na gomilu, a kamioni su je prije mraka odvezli na mjesto koje niko nije zabilježio. Koliko sutra geometri će donijeti teodolit, pobiti metalno kolje i razmjeriti plac na kome će uskoro započeti gradnja velikog tržnog centra kompanije „Auchan“. Narednih godina i desetljeća niko od milijuna kupaca nikad neće ni pomisliti da je tu, ispod njihovih nogu, okrutno osuđen zbog ignoriranja sudbine, nalik vojniku na mrtvoj straži kojem smjena nikad nije stigla, ovosvjetski život nekad davno završio bezimeni mladić iz Bosne koji je želio postati najslavniji na svijetu.

Nakon majčinog sprovoda stigli smo na Sepetarevac, gdje je gospođa Sajma priredila ručak. Pitala me smije li upotrijebiti one lijepe tanjure i beštek iz velike sehare s luksuznim servisom za dvanaest osoba, što ga je majka osvojila na nekoj nagradnoj igri, i nikad ga nije koristila. Rekao sam joj da nemam ništa protiv, iako sam zapravo imao, i protiv tog ručka, i protiv tih u svakom pogledu pretjeranih tanjura i posrebrenih vilica i kašika, s nacifranim drškama što podsjećaju na starinske nadgrobnike na Svetom Josipu, ali nije tog dana bilo na meni da išta biram i određujem. Bio sam samo ožalošćeni – sin koji ispraća majku – i sve se trebalo dogoditi mimo moje volje. I zaista se događalo: u sobi iz koje je u nedjelju iščezla, na noćnom ormariću uz krevet, gorjela je svijeća što su je donijele časne sestre iz Abdićeve, i sve je, kao i to postpogrebno okupljanje s posljednjim ručkom i okrjepom za ožalošćene, bilo posvećeno njezinoj duši, koja je napokon sva svečana, lebdjela ispod stropova Sepetarevca, prelazila iz jedne u drugu prostoriju, tiša nego što je ikad bila, spremajući se da pri prvom otvaranju prozora – koje će se dogoditi kada gospođa Sajma po našem odlasku bude istresala stolnjak s krušnim mrvicama – prhne u nebo.

Sjedio sam na čelu stola, a oko mene su bili okupljeni oni. Samo je M. bio tu i za ranijih posmrtnih okupljanja. On je bio veza između Nonetove smrti 1972, tetka Loline smrti 1974, Nanine smrti 1976, Vesnine smrti 1978, Brankine smrti 1979, Nonine smrti 1986. Bio je svaki put tu, za ručkom, ali njegova imaginacija nije takva da bi se sjetio i da bi sve te smrti, i sve svečane ručkove koji bi u pravilu uslijedili nakon sprovoda, poslagao u jedan povijesni niz. To sam pomislio, kada je M., s nekom za njega posve nekarakterističnom melankolijom u glasu, izgovorio: “E, otkad se ovako nismo okupili…” Osmjehnuo sam mu se, onako žalobno, da ne bih rekao ono što mi je bilo pri jeziku i što je, možda, bilo važno da se kaže.

Posljednji put se, dragi moj, okupljamo! Na Sepeterevcu se više neće umirati, a ako se i bude umiralo, neće tu više biti svečanih porodičnih ručkova u čast smrti, za okrjepu živih, čiji je, ipak, osnovni smisao u onom finalnom istresanju stolnjaka, kada se duši pruža prigoda da s ovog vrha svih sarajevskih bregova prhne u nebo.

Trideset i četiri godine ranije usred je noći zvonio telefon – tada broj 514-489 – Moskva, nepoznati muški glas govorio je našim jezikom, javljao je da je stradala Vesna. Iza sna sam čuo majku koja vrlo nervoznim glasom govori Noni da popije tabletu za srce. Bila su tri sata po ponoći, majka se pitala tko je taj muškarac koji javlja takvu vijest. Držala je slušalicu svijetlozelenog telefona, okretala brojčanik, tražila nekog da joj kaže da je sve to ružna provokacija, da nije bilo nikakve nesreće, javit će se Vesna, probudit će ju usred noći, i onda će majka dugo, dugo psovati na telefon, pa će se histerično smijati, pa ćemo se sve troje vratiti u postelje, dugo nećemo moći da zaspimo, a onda ćemo spavati do podne… Koja će to sreća biti, mislio sam, očekujući da se s druge strane žice Vesna javi.

Nona je sjedila na kauču ispod prozora, laktom oslonjena na stol, šutjela je i gledala pred sebe. Tako je bilo 1974, 1976, 1978, 1979. Svaka od tih smrti bila je iznenadna. Tetka Lola je prilegla da se odmori nakon ručka. Nanu je strefilo, danima je ležao u komi, i otišao. Ali i to je bilo iznenada. Vesnu je odnio službeni sovjetski Zil, prošavši kroz crveno. Branka je pošla kao da pucneš prstima. Sad je s ove, sad s one strane. Tad je prvi put izgovorena riječ aneurizma.

Tetka Lola i Branka pokopane su na Boninovu, Nano je na Stupu, Vesna, Nono, Nona, majka su na Barama. Stol je isti, za najviše šest osoba, ali ako se proširi, ako se izvuku daska s jednog i daska s drugog kraja, može ih stati i osam. Za tim su stolom o žalostima blagovali svi redom. Osim Noneta. On je prvi umro, pa prije njega nije bilo žalosti.

U trpezariji su se za tih prigoda, ali i inače, iznosile konačne istine. Tu smo se politički opredjeljivali, vjerovali ili ne vjerovali u Boga. Uglavnom smo nevjerovali. Takve su bile i žalosti, koje su se obično odvijale po sprovodima. Umjesto da jedni druge tješimo trenutkom u kojemu se naš dragi i neprežaljeni, onaj na čiji se pokoj još nismo naviknuli, susreće s dragim Bogom, kada ga On vodi kroz nebeske odaje, pokazuje mu sobe, trpezariju i banju vječnoga Sepetarevca, koji je neusporedivo širi i veći od ovoga sirotog zemaljskog, vječnog Sepetarevca prostranog kao Afrika i Australija zajedno, umjesto da krijepimo duše njegovom smrću i odmaramo vlastite boli na saznanju da njega ili nju više ništa ne boli i ništa ga (je) boljeti neće više nikad, razgovaramo o životu koji je prošao, prisjećamo se, sve nastojeći u san i fantaziju saliti i pretočiti sve ono što je bilo život i što je vjerniku život vječni.

A što bi se za žalosti jelo? Toga se ne sjećam. Premda znam da na Sepetarevcu nije bilo gladnih. Ali to što se jelo, bilo je vrijedno zaborava, pa je stoga i zaboravljeno. Nona je vazda s prezirom govorila o pravoslavnom običaju da se priređuju gozbe po grobljima, nad mrtvima i nad njihovim neraspadnutim tijelima. Njoj bi se pred smrću zatvorilo grlo, pa više ništa ne bi kroz njega moglo proći. Kada je umro Nono, muž njen Franjo, cijelu jesen, pa sve do duboko u zimu, ništa nije jela, nego je samo pušila, i spala je na 42 kile. Bilo je to njezino žalovanje. Bez svijesti o tome što čini, bez namjere da baš tako čini, samo bi nejela i od tog bi nejedenja mršala. I ne samo što je mršala, nego bi poslije nejedenje nad svježom smrću postavljala kao pravilo, kao jedini mogući način ponašanja i žalovanja, kao viši oblik ljudskosti, humanizma i obiteljske žalosti, kao ono po čemu se čeljade razlikuje od živine: ne ždereš kada ti netko umre! Tako je osjećala Nona, i taj je osjećaj na mene prenijela. S vremenom će ga nestati, s vremenom sam počeo gladnjeti, i dobro sam se najeo nad mrtvom majkom svojom, na Sepetarevcu, u rano popodne, 5. prosinca 2012. godine, kada je gospođa Sajma na nikad upotrijebljenim tanjurima priredila gozbu za dušu one koju je protekle godine njegovala, čuvala i pripremala za smrt. Tog je popodneva od mene, pokojničina sina, saznavala što volim, a što ne volim da jedem, i štrecala se nad onim što je skuhala, a ja ne volim. Bili su to trenuci iznenadne bliskosti, koji se više neće ponoviti, jer gospođa Sajma više nikada neće kuhati za mene.

Trpezarija je mala, stiješnjena prostorija, pretrpana svakojakim namještajem: kauč pod prozorom, uz njega zguran trpezarijski stol, oko stola tri stolice, i još dvije uza zid, šivaća mašina, kredenac, moj lažni pisaći stolić, termoakomulaciona peć, vitrina s televizorom, a žalobnika i kondolira je mnogo, obično desetak, i svi se zguraju tu, u trpezariju, oko stola, jeftinog i ružnog, ali koji će nam trajati svih godina Sepetarevca, na kojem je prostrt svečani bijeli stolnjak, koji se u našoj kući prostirao samo za dana žalosti.

I tako sjedimo oko tog stola, već gdje je tko uspio prisjesti, Nona stoji, hoda, leluja pred kuhinjom, kao da će nešto reći, ili će pitati je li netko za kafu, majka puši, mršti se, to je njen način žalovanja, mrštenje, i onda na čas utihne svaka priča, razgovor se stropošta u praznu grobljansku raku, u naglu slabost, u pad krvnoga tlaka, a oni koji sjede licem prema kauču, prema prozoru, kroz žućkastu najlon zavjesu ugledaju komšinicu iz kuće preko puta, ugledaju Jelu, koja pokraj otvorenog prozora trijebi trunje s prekrivača i baca ga niz vjetar. Stalno ona to radi, godinama, Nona govori da je to bolest, i onda ja godinama mislim da je bolest. Danas, kada nema više nikoga od onih koji su sjedili za tim stolom, a nema ni Jele, i više nitko ne živi u njenom stanu, kao ni u jednom drugom stanu u kući preko puta, ja znam da se Jela tako branila od viška života. I to njezino trijebljenje trunja sa svega i svačega vodi istom, služi istom, kao i ova beskrajna priča. Jednom kada netko po svijetu sakupi svo to trunje i svu prašinu koja je nastala od Jelinog trunja i razletjela se po našoj mrtvoj dolini i još mnogo dalje, po svijetu, pa kada pročita ono što u toj prašini piše, a sigurno da nešto piše, pred sobom će imati gotovu priču o Jelinu životu.

U našoj se kući mnogo umiralo. Osim one dvije-tri već spomenute smrti, dvije u Novoj sobi i jedna, izgnanička, u Koševskoj bolnici, naše su bile i sve smrti oko kojih se skupljalo u trpezariji, na žalost. I ta riječ, žalost, imenica koja određuje važan ceremonijal našega doba, najvažniji duhovni ceremonijal mog djetinjstva i vrelo najvećih i najvažnijih priča, ta riječ žalost uglavnom i nije razumljiva onima koji bi mogli na osnovu trunja iz doline da rekonstruiraju život i vrijeme na Sepetarevcu. Pa ako sad ja to ne učinim, neće nitko, a jedna će mi važna riječ biti iščupana iz jezika. Između mene i svijeta tada će se popriječiti žalost, na koju su poslije sprovoda u našu kuću došli rođaci, pa su posjedali u trpezariju, i onda su usred priče nakratko zašutjeli.

Ova bi se priča trebala udjenuti u trenutak u kojemu su zašutjeli. Udjenuti se kao konac u ušicu igle.

I odmah zatim nastaviti:

Nakon što bi se razišli svi sa žalosti, nakon što bi Zeničani i Kakanjci otišli svojim kućama, pa bi Sepetarevac ostao sam, tiho bi, već od sljedećeg jutra, krenuli dolaziti komšije i prijatelji. Kao na vrhovima prstiju, da ne zasmetaju i nekog ne uznemire, kratko bi pozvonili na kapiju, moj bi zadatak bio da se strčim i otvorim kapiju, a zatim i da izbjegnem riječi sućuti, jer ja sam dijete i doživotna mi je nelagoda od primanja sućuti. Propuštao bi došašvšeg, koji je obavezno u lijevoj ruci nosio ceker, jer ga je Nona, sva u crnini, čekala na vrhu stepenica, tu kod vrata, prihvaćala bi pruženu ruku, a zatim zagrljaj od kojeg je neuspješno pokušavala pobjeći, i neke riječi, vrlo tiho izgovorene, koje ja, koliko god bio radoznao, nikada neću saznati.

Ti koji su prvi od jutra dolazili, prvi komšije što su se nadvirivali prema našim prozorima, sve čekajući da se isprazni kuća, da ne smetaju, za svaku bi našu smrt imali oči pune suza: teta Milenka, teta Mara, teta Almasa, Božo Prpić, Cica, jedna i druga, Bernarda, Emina, majstor Fišeković, teta Maca Burazerović, i još oni koje sam zaboravio pa ću ih se kasnije sjetiti, i oni koje sam zaboravio i nikad ih se više neću sjetiti, svi oni bi sa suzama u očima dolazili nama na žalost. I nekako se meni djetetu činilo da više oni žale za pokojnicima koje jedva da su i poznavali, ili ih uopće nisu poznavali, nego što žale oni od jučer, koji su ravno s groblja dolazili na veliku žalost. Oni su se, braća, sestre i rođaci pokojnika, još znali i nasmijati i na žalosti ispričati vic, a komšiluk je baš tronut.

Sepetarevac je bio kuća žalosti, i ja sam pred tim osjećao neki vrlo neobičan ponos. Nemam za to objašnjenja, ali mi je važno da taj osjećaj pamtim. Nikada Sepetarevac nije bio tako velik i visok, nikada moja porodica nije bila tako važna, nikada ja nisam bio tako važan, kao kad bi nam komšiluk dolazio na žalost. Suze što ih je teta Almasa pustila za tetu Branku, koju nikad nije ni vidjela, ali je znala priču o njoj, ne mogu se više ni sa čim mjeriti. Djetinjstvo je vrijeme velikih događaja, a od svega u mom djetinjstvu na Sepetarevcu veće su bile smrti i žalosti. Poslije je naišao život, vrijeme kada se o čovjeku više nema tko brinuti, nego čovjek mora sam, i u tom je životu sve bilo manje nego tada.

Na kraju je umrla majka i odvila se posljednja žalost na Sepetarevcu, za vrijeme koje sam u svojoj četrdeset i sedmoj ponovo mogao uživati u djetinjstvu. Grlila me teta Milenka, plakala mi za vratom, posljednja koja je preostala od onoga komšiluka, i meni se na trenutak stužilo. Kao nikad mi se stužilo. Ali ne zato što mi je umrla majka, jer se njezina smrt dogodila davno, danima, možda i mjesecima prije, i tu sam smrt doživio u savršenoj samoći, nego mi se stužilo jer sam shvatio da je ovo kraj, i da je ovaj zagrljaj s osamdeset i petogodišnjom ženom, našom komšinicom, dobrom i stamenom hercegovačkom Srpkinjom, vazda malo previše zainteresiranom za zbivanja u komšiluku, posljednje što će se još dogoditi u trpezariji na Sepetarevcu. Posljednja žalost, kraj koji nastupa nakon svih smrti, ono o čemu se više ništa ne može reći. Praznina, zasnježeni ekran na kraju televizijskog programa.

Tokom drugog dana žalosti, nakon što bi se, uglavnom vrlo diskretno, izredao komšiluk, popodne i pred večer počeli bi nailaziti prijatelji i poznanici iz nekih prethodnih vremena. Stari bračni parovi – on sa šeširom, u odijelu i s kravatom, ona u demodiranom damskom kostimu, s diskretnom crnom maramom, obučeni kao za pozorište, za neku vrlo, vrlo davnu premijeru – ljudi koje vrlo često nisam ni poznavao, ili sam ih samo površno znao, s prezimenima koja se nisu čitala onako kako su napisana, ali meni nisu bila neobična. Godinama nakon one posljednje, majčine smrti, u vrijeme selidbe te ću stare bračne parove, Nonine i Nonetove prijatelje iz davnih vremena, upoznavati preko imena uklesanih u mramor, na Svetom Mihovilu i Svetom Josipu, davno ugašenim katoličkim grobljima, koja su se zahvaljujući ratu ponovo aktivirala, pa se na njima svih ovih godina dovršava i dosahranjuje kuferaški svijet.

Gospoda bi dolazila bez suza u očima, samo bi muškima na čas zadrhtala usna, pa bi se onda pod oštrim ženskim pogledom nabrzinu sabrali. Kada bi se sad zaplakalo, bit će da se više nikad i ne bi prestalo plakati. Kratko bi zasjeli, muški bliže vratima, a gospođa uvrh stola, tako da bude bliže Noni, koja bi sjela na kauč, i onda bi se govorilo o onima koji su otišli i onima koji su ostali, o kćeri koja se udala u Zagreb i o sinu koji je negdje vani, inženjer je arhitekture, ima divnu ženu, Norvežanku, čekaju dijete, a zatim riječ-dvije o bolestima, obično muškim, jer muško bi među tom našom kuferaškom gospodom uvijek imalo problema sa srcem, dok bi se žensko vazda brinulo da muško redovno pije lijekove. U ta blažena daleka vremena muškarci su bili zaboravni, pa su im žene napominjale. Što se to u međuvremenu zbilo s tom muškom zaboravljivošću?

Sa svakom ih je žalosti bilo sve manje. Tih starih parova, Nonetovih i Noninih prijatelja iz mladosti ili, kako se onda govorilo, kućnih prijatelja. Eto još jedne fraze koja se u međuvremenu izgubila: kućni prijatelji, ima li ih još igdje i ima li ikoga da ima kućne prijatelje? Mi ih nekako nemamo, možda i zato što nismo bili u stanju stvoriti kuću koja bi imala svoje prijatelje.

Obično bi prvo umro on, o čemu smo se obavještavali s predzadnjih stranica Oslobođenja. Ustvari, od 1975. ili 1976. ja sam bio taj koji je otvarao Oslobođenje, na koje smo bili pretplaćeni, pa nam je ranim jutrom stizalo na kućnu adresu, i Noni bih govorio ako je umro netko od poznatih. Ona bi mi tad uzimala novine iz ruku, pa bi bez pokazivanja emocija, onako distancirano i damski, sama pročitala tko joj to sljedeći put neće doći na žalost. Ili kome će ona sutra ili prekosutra ići na žalost. Javorka će sama na sprovod, jer Nona već godinama ne ide po sprovodima. Posljednji na koji je išla onaj je na Boninovu, svojoj starijoj sestri Karli Čurlin, rođenoj Stubler, koju su svi zvali Lola, tetka Lola ili Lukre. Kada je, iznenada, umrla tetka Lola, Noni je bilo navršenih šezdeset i devet. Dvije godine kasnije, kada joj je umro brat Rudolf Stubler, koga smo zvali Nano, bila joj je sedamdeset i jedna. Imala je stenokardije i blagu anginu pektoris, pa je moj otac a njen liječnik doktor Dobro Jergović savjetovao da izbjegava stres. Nona je to iskoristila da se proglasi nepodobnom za sprovode, što se onda kod svih sljedećih smrti poštovalo. Ali na žalost je odlazila.

Kada je u lipnju 1986. ona umrla, više nije bilo živih kućnih prijatelja da nam dođu na žalost. Cijela generacija njezinih i Nonetovih prijatelja, drugova i poznanika, uglavnom kuferaša i predratne gospode, preselila se na interkonfesionalno, zajedničko groblje na Barama, koje je u dvadesetak godina sahranjivanja već bilo doraslo do grandiozne nekropole koja se činila većom od živoga grada. Ako je netko od njih još i bio živ – kao što su, recimo, još živi bili Stublićevi – živio je u Zagrebu, u inozemstvu ili u staračkom domu. Ali o tome u ono vrijeme još nisam mislio. Skoro šest je godina bilo do rata, a ja ću tek u ratu početi da mislim o kuferašima i o komšijama.

Nakon Nonine smrti majka se postepeno selila u trpezariju, a Žensku sobu pretvarala je u skladište. Ovaj proces definitivno će biti dovršen i definiran nakon rata, kada Sepetarevac postane samo njen, i kad ga definira kao vlastitu dušu, a pomalo i vlastiti grob. U početku je živjela i spavala u trpezariji, jer je tu bio televizor, pa bi zaspala na kauču, pokraj uključenog televizora. A kasnije se taj kauč pretvorio u njezino mjesto, pa je samo na njemu i mogla zaspati. Prva dva-tri mjeseca bolesti od koje će umrijeti provela je na njemu, ali onda joj je već trebao netko tko će se brinuti o njoj. Tada se preselila u Novu sobu, na svoju samrtničku postelju, a u trpezariji je noćivala gospođa Sajma. I to je, zapravo, bio kraj trpezarije. Kada je na taj kauč prvi put legla nepoznata žena, kojoj legenda o Sepetarevcu nije bila poznata, započelo je simbolično iseljenje najvažnije prostorije u stanu, u kojoj se odvijao društveni život Sepetarevca, i žalost kao vrhunac tog života. Gospođa Sajma će majku na kraju dostojno ispratiti s ovoga svijeta – meni će, kad iz Pule stignem na sahranu, reći: oprosti, nismo ti je mogli sačuvati! – i prirediti posljednju žalost na Sepetarevcu.

Volim kada se
kuvano jaje
lako ljušti

Milenine pesme
su teške
za mene
ali mi ipak
prijaju

Na kraju krajeva,
brine me
hoće li Ajdim
uspeti da
usreći narod “Džan”

Kada se vrati
iz Moskve

Ili ih je ipak
pustinja obukla
u svoj slatki,
duboki
san

Tamo negde
daleko na Istoku
gde se spajaju
Turkmenija i
Avganistan

oni će doći velikim teretnim brodovima
čije čelične konstrukcije vuku moje otežale udove
prema lijepim staricama njihovim narodnim nošnjama
koje se suše na ličkim i kordunskim štrikovima
prema finim damama iz arizone, što na podbracima talože
štaub i marmeladu a u noćnim košuljama usahle memoare
oni će doći s tutnjajućim vlakovima srmom spojenih
tračnica bosonogi dječaci
zveckat će nategnutim praćkama i šljunkom
moja će stopala krvariti na vrtne snjegoviće, nanizane trake
mjesečine, njihov miris širi zamagljene vrhove kotlina
gustoću starih krovova, njihove prijateljske ruke
nosit će iznad ovozemne truleži sjetne bolničarke
u plavim kutama zagrizene jabuke
oni će doći jer su takvi rođeni
i bit će opet u bukari misnog vina ispod zaborava
tužnih žena, bunari izvikuju njihova vedra imena
ana lucija zora nevena sanja
oni će doći doći kad umuknu gromoglasni valovi
a mi ćemo biti lopoči s volge i zov divljih sirena

U mom tadašnjem podstanarskom prebivalištu u “Gračaničkoj”, delio sam četvorosobni stan sa još dvojicom, Dobricom i Budom. Prvi, četrdesetogodišnjak, razveden, predstavnik “Kolinske” za Srbiju, drugi, mašinski avio-inženjer.

Tri muškarca u jednom stanu – čudno izmešana družina, svako sa svojim bubicama, ali smo ipak funkcionisali sasvim pristojno. I pored mnogih karakternih razlika, imali smo nešto zajedničko – kako se bližilo veče, rastao je i broj posetilaca, i to za svokog po svojoj meri. Dobrica, koji je držao dve sobe, sakupljao je društvo najrazličitijeg kalibra, među kojima predsednika Skupštine grada Branka Pešića, pa bokserskog šampiona u velter kategoriji Marjana Beneša kome se Dobrica obraćao sa “Bendžo”, pa makedonsku pop-divu Maju Odžaklievsku…, a služili su ih kelneri iz obližnjeg restorana K.P.Z-ea (poznata “Kapeža”) na širokim poslužavnicima sa odabranim mezetlucima i skupim pićima.

Ponekad, Dobrica je zaključavao i iznutra svoje dve prostorije, ali ne radi ljubavnih aktivnosti, nego zbog partije pokera. Tada se od tog dela stana nije oglašavala muzika i veseli glasovi, nego, naizmenično, napeta tišina presecana sočnim psovkama i oštrim uvredama. Jednom, kasno posle ponoći, zbog preglasne svađe koja je uznemirila celu zgradu, na vrata je zazvonila milicija. Verujem da se Buda, kao i ja, još više sakrio pod jorgan u svojoj sobi i otuda osluškivao buran dijalog između Dobrice i ozlojeđenih čuvara reda. Bio sam siguran da je Buda, kao i ja, požuteo od straha pri pomisli da će nas sve đuture pokupiti u maricu i da ćemo te noći zaglaviti u zatvoru. Mogu misliti kako se on tada osećao, kao primeran ekspert u JAT-u, vredan, miran čovek, i šta mu se sve vrtelo u glavi pri pomisli na moguće konsekvence zbog nedoličnog ponašanja. I tada, neočekivano i na našu sreću, desio se preokret. Posle telefonskog poziva koji je Dobrica uputio nekom očigledno važnom (možda Pešiću?), atmosfera se smenila u tili čas. Čuli smo, Buda i ja pod našim jorganima, kako su milicajci počeli glasno da se smeju na nama već poznatim Dobričinim vicevima. Tako se na opšte zadovoljstvo okončala ta noć koja je mogla da preraste u katastrofu.

Od gore navedenog, moglo bi da se zaključi kako je Buda bio sušta suprotnost preglasnom Dobrici – ćutljiv, introvertan, posvećen svojoj profesiji, ali i: prvi hobi – pravljenje lampi, drugi hobi – fudbal. Otuda je njegova soba ponekad ličila na stolarsku radionicu, a ponekad na debatni sportski klub. Sobni dekor se drastično menjao prema hobiju: kad su na redu bile lampe – najrazličitija svrdla, dleta, gajtani i burgije svuda po podu, kutije sa lakovima i četke, a između njih Buda u tamnoplavoj radnoj kecelji, a u ruci bruji bor-mašina. Isti prostor bi se totalno smenio u skup navijača posedalih ispred TV ekrana, napeto iščekujući da se stvori šansa za gol ili da sudija dosudi faul protiv “naših”, svi bi kao jedan poskakali sa stolica i gestikulirali kao podivljali.

Što se tiče uzrasta i životnih poriva učesnika, žurke koje sam ja priređivao bile su najšarenije. Sa svojom devojkom, kasnije suprugom, Jelenom, sakupljali smo ljude različitih generacija, nacionalnosti i profesija: studenta elektrotehnike, majstora za akt fotografije, hirurga-klokotristu, gnjurce, članove jevrejskog hora “Braće Baruh”, nemačke i francuske turiste s kojima smo se upoznali iz kafića u Knez Mihajlovoj.

U vreme “Gračaničke” književnost je opstajala kao moja glavna preokupacija, ali može se reći da se ravnopravno u to umešao i rokenrol, te su tako u društvu na žurkama često bili mladi pisci i rokeri. Iako su mnogi od njih već odavno napustili i Beograd, i Balkan, a poneki i životnu scenu, kad vraćam film sa nekadašnjih žurki tih beogradskih noći, prilično jasno im vidim lica, gestikulacije, slušam, akustično ili prigušeno, njihove glasove. U stanju sam čak i da rekonstruišem neke razgovore, iako viceve, po običaju, zaboravljam.

Ali, pri jednom skorom druženju sa školskim pajtašima iz gimnazije “Orce Nikolov”, sa polupraznim kriglama piva ispred nas, ponovo, posle toliko godina, setio sam se jednog vica iz “Gračaničke”. U tom vicu, kao i u svim drugim, i najneobičniji događaj postaje sasvim prirodan. Old Šeterhend, junak desetak romana Karla Maja, koje sam gutao u detinjstvu (a sa drugovima iz mahale smo imitirali Leksa Bakstera u toj ulozi) ne druži se sa Vinetuom (igrao ga je nedavno umrli Pjer Bris), nego sa legendarnim komandantom Crvene armije, Vasilijem Čapajevim. Zapravo, Čapajev je gost Old Šeterhenda na Divljem zapadu, gde osim ostalih zanimljivosti, jaše i jedna banda loših Indijanaca. Koga da sretnu na putu, prebijaju od batina. Suočavaju se i sa Šeterhendom i Čapajevim. U pustinji sa samo jednim drvetom. Šeterhend se vere na drvo, ali Čapajev ostaje junački da sačeka Indijance. I dobija teške batine. I drugi put im se dešava isto. Kad po treći put ugledaju crvenokožne razbijače, Čapajev se u tren, kao panter, penje na najvišu granu drveta. Indijanci se zaustavljaju ispred drveta i poglavica, koji hramlje na jednu nogu zbog rane zarađene u nekoj od prethodnih bitki (ne znam zašto je ovaj deo bitan?), izjavljuje: – Dosta smo tukli ovog dole, aj sad malo da pročešljamo onog gore. I tako, siroti, pretučeni Čapajev strada još jednom, i sav naduven od batina, hvata najbrži avion za Lenjingrad.

Kao i neki od starih viceva, i ovaj ima svoje naravoučenije: Ako već bežiš na drvo, uradi to odmah, iz prve, ali nikako ne čekaj iz treće, jer ćeš sigurno najebati!

S makedonskog preveo autor

A kada iz nizine
Glas se vine
K nebu
U jednom grebu
Bude tjeskobno
I bono
I iz njega
Beskrilna ptica
Hoće u vječnost
Da odleti
A na zemlji se prolama
ELI, ELI LAMA AZAVTANI

kupujemo nakon što se čuje zadnji udarac
suhe zemlje po rezbarenom lijesu kupujemo
sljedećih četrdeset dana
nismo još položili urnu
palimo lumine i tamjan gradimo privatni mauzolej
progutanih slogova nezaliječenih uvreda prokockanih šansi
mali dnevni rituali upaljen televizor u praznoj sobi
suvenir s putovanja jabuke u šlafroku zimska olimpijada
kupovanjem namirujemo ideju o besmrtnosti
sliku smo dugoročno i pažljivo gradili na pogrešnim premisama
svilena kravata, tople čarape crna haljina
uzaludno pokušavamo spasiti od podzemne hladnoće
onoga što se zgrijati neće
na našim vulgarnim molitvama
ganc novo popeglano i čisto donosimo u mrtvačnice
iznošene iz praznovjerja samo omiljene cipele
hamajlija protiv uroka i planinske nesreće
ako je kadaver pušač kutiju najskupljih cigareta
pripadajuči upaljač
u portaprancu taložimo najdraže jelo
sliku kućnog sveca krunicu iz lourdesa
guramo među ukočene prste
s kojih smo prethodno počupali
zlatno prstenje da ga ne ukradu grobari
psihotični patolozi
na vrh ledenog brijega stavljamo zajedničku fotografiju
s neke ekskurzije smotre folklora rođakove svadbe
naša ideja o zauvijek zajedno, otjelovljuje se
u završnoj grotesknosti algor mortis
začešljavamo umivamo i pudramo
napaćena draga lica
njihova nas boja šokira
poriv da još jednom prislonimo usne
na tragove nevidljivih šamara
bože koliko nemara koliko neostvarenih želja
koliko žudnje i stremljenja na plavičastoj mapi kože
grižnja savjesti poharala je strašnije
od notorne smrti cvjećarnice i šoping centre
kupujemo nesesere šminku
najfinija pića francuske parfeme
prve žižule mlado grožđe
karte za krstarenja prekooceanskim kruzerima
omiljene pisce
iz godišnjice u godišnjicu vrijedni hrčci
arhiviramo po promotivnim cijenama
sve što je mrtvac volio
Ili ono što mislimo o tome
kupujemo kupujemo ne pitamo šta košta
u nepovratnom odsustvu
samo pet minuta zadnji hroptaj zadnji stisak ruku
dio mio, dio mio
slažemo na hrpu nagomilano grizodušje
ni nalik svetoj ljubavi
neizgovorenoj neiživljenoj iscijeđenoj
jednim novozavjetnim psalmom
da trune među suvišnim stvarima
koje ćemo kad nam dozlogrdi dati u bescijenje
Ili naprosto baciti
pred veliko proljetno čišćenje
stana

Oganj na putu za Alkalu.
Dahćemo uz suho rječno korito.
Galame svrake i budale
i bije po kršu vrag kopitom.
Aj, nigdje stanka, nigdje kuće,
so lijepi za kožu prteno ruho;
pišti iz prkna, iz obuće
i vri pakao pod pazuhom.

Gube se djeca, žene, starci,
vise po trnju kozija vimena.
Vrači još mole – ko ugarci
tahnu u molbi božija imena.
Palacne poskok – sjaj opčini
pospane oči: prsne vedrina:
oganj, so, svrake, u visini:
oblaci tvrđi od ledina.  

Možda pomremo. Možda opet
udare na nas riđi ljudi.
Elpenor, ko očni damar propet,
otme se sudbi i izludi.
Šta vidi takav? Šta ga draži
i prstom upire u daljinu,
dok žega kružni udar snaži
vonjajuć na bludom smokrenu haljinu.

I mrkne, naglo. Kao zečija
zjenica sjakti nov predeo:
tornjevi, kule, vriska dječija –
gradić ko koska izblijedeo.
Itaka? Možda. Šaka krana
kezeći oštre, gvozdene zupce
pronosi pro žitka, gola granja
gojne lešine, ćerpič, trupce.

(1987)

Pjesma na goranskom te u autorovom prijevodu na bosanski

ŠO AKO ZAPTISA PROLJEĆ

.
šo ako proljeć zaptisa
i so vreme ne stigne…
šo ako izbrka putoi
kroz m’gle i snegoi
du Gora izgorena