Presnimka fotografije Ivana Posavca s likom Josipa Vaniste i slike Crna zastava

Vaništu sam upoznao 1997, nakon što sam u novinama objavio esej o prijevodu knjige Vladimira Jankelevicha Smrt, koji je upravo izašao u Sarajevu. Uputio mi je pismo na redakcijsku adresu, molio me je da mu, ako je to moguće, nabavim knjigu. Sarajevo je tih dana još uvijek bilo daleko. Odgovorio sam mu da imam primjerak za njega, kako da ga pošaljem. Pozvao me je da ga posjetim, otišao sam, odnio mu knjigu. Vrijeme dolazi po mene, rekao je, zato sam vas tako nedelikatno molio za knjigu.

Dvadeset i jednu godinu kasnije, na petoj stranici subotnjeg kulturnog dodatka beogradske Politike, objavljen je nekrolog Josipu Vaništi, naslova “Srebrna linija na beloj majici”. Ispod, na donjoj trećini iste stranice, tekst “Poslednji smisao”, posvećen je knjizi Vladimira Jankelevicha Smrt. Kolika je, statistički, u brojevima govoreći, bila mogućnost da se ovakvo što dogodi? I što se sve trebalo dogoditi pa da se jedan ispod drugog nađu dva tako sudbinski povezana teksta, o čijoj vezi njihovi autori ni urednici ništa nisu znali?

Na kraju, ta veza, čije je ostvarenje bilo statistički tako malo vjerojatno, postoji još samo za mene, koji sam 1997. nosio Vaništi Jankelevichevu knjigu. Za sve druge, između francuskog filozofa, sina izbjeglih ruskih Židova, i hrvatskog slikara, rodom iz Karlovca, jedina, i to vrlo privremena i prigodna veza, u tome je što su obojica danas obuhvaćeni istom smrću. Mrtvi pisac Smrti i mrtvi njegov čitatelj.

Mrtav je i Ljubo Babić, hrvatski slikar, likovni pisac i scenograf, jedno od imena iz imenika hrvatske i jugoslavenske epohe, čija je Crna zastava neko vrijeme visila na zidu prostorije u kojoj je Vaništa primao goste. Tu sam je prvi i jedini put vidio izvan javnih prostora. Sljedeći put gledao sam je u jesen 2010, u Modernoj galeriji, na retrospektivnoj izložbi Ljube Babića. Slika se drukčije ponaša, drukčije ona živi na širokom i visokom galerijskom zidu, zaštićena i deaktivirana kontekstom, oslobođena viška smrti, nego na niskom i privatnom zidu stana pretvorenog u atelje, preko puta gimnazije, odakle kao bakterije iz odvodne cijevi kuljaju sutrašnji smrtnici.

Babiću je bilo dvadeset i šest kada je 21. studenog 1916. umro austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj Franjo Josip Prvi. Velika žalost zavladala je Zagrebom, kao i svaki put kad umre gospodar – možda je i zato Ante Pavelić zavrijedio posebno mjesto u malim hrvatskim srcima: samo on nije umro vladajući, te je zauvijek ostao neumrli – i svud po gradu izvješeni su crni stjegovi. Slikara je obuzeo prizor Mesničke ulice, što se uzdiže prema Gornjemu gradu, dronjava crna zastava, koju je razderala južina prethodnih dana, i tako je naslikao možda najvažniju hrvatsku sliku. Njezina važnost nije nužno estetska. S ovom slikom, i s gospodarevom smrću, započinje nova epoha, započinje hrvatski dvadeseti vijek, a s njim i kratka povijest hrvatske ljevice, koju bis­mo mogli nazvati i kratka povijest Krleže, u kojoj će Ljubo Babić odigrati važnu i nipošto tek dekorativnu ulogu.

Osim toga, s tom slikom započinje jedna povijest umiranja, a smrt u hrvatskoj kulturi trajno preuzima najvažniju ulogu. Sve što je u tom narodu istinski važno i što prerasta njegova malena i uska mjerila, odavno je već mrtvo ili se friško raspada na mjesnom groblju. Hrvati su tako intimni sa smrću da ona pred njih već odavno izlazi u dronjcima.

Prvi vlasnik Crne zastave bio je Julije Benešić, hrvatski polonist, književni kritičar i pjesnik, još jedan od protagonista Krležine povijesti. Od njega je sliku preuzeo Natko Katičić, profesor prava, a Katičić ju je predao Vaništi. Bilo bi zanimljivo poznavati privatne, ali još mnogo više od toga financijske aspekte transakcija slike koja je iz generacije u generaciju dobivala na vrijednosti. U početku bila je to slika mladog i vrlo obrazovanog ljevičara, likovnog i političkog autsajdera, čije je vrijednosti mogao biti svjestan samo netko poput Benešića, koji je ujedno bio u stanju da osmisli i ispriča legendu o slici te da u nju upriča i utka i vlastitu sudbinu. Katičić je bio već nešto drugo: mason, jasenovački zatočenik, kojeg su komunističke vlasti, ali uz suglasnost Crkve, odredile da uz Ivu Politea bude Stepinčev branitelj po službenoj dužnosti. On više nije bio stvaratelj legende, nego njezin interpretator i simbolički čuvar. Kako je, i zašto, zatim proslijedio sliku Babićevom studentu Josipu Vaništi?

On se, pak, rodio osam godina nakon smrti Franje Josipa Prvog i nastanka Crne zastave. Katičiću je, kao i Benešiću, po godinama mogao biti sin. On je, međutim, upoznao jednoga malo drukčijeg Ljubu Babića. Predratni ljevičar, komunistički simpatizer i Krležin pajtaš prihvatio se 1941. dizajniranja ustaških insignija: vojnih činova, novčanica, zaglavlja časopisa i novina. I naravno: zastave! Njegova je ona ustaška zastava s grbom što počinje bijelim poljem, te s ustaškim U u pleteru, na crvenom dijelu trobojnice, bliže koplju. Babić je i tu majstorski odradio svoj posao: vrlo je precizno omjerio proporcije unutar zastave, tako da ćemo, odbacimo li svoju jezu i strah pred samim artefaktom i pred onim što je pod tim artefaktom učinjeno, lako priznati kako je ova hrvatska zastava svakako bolje dizajnirana od budućih hrvatskih zastava.

E, takav Ljubo Babić, poražen, uplašen i konfiniran u vlastitoj biografiji, bio je Vaništin profesor. Crna zastava kada je stigla na njegov zid nije više bila ona ista slika s Katičićeva i Benešićeva zida. (Pritom, valja znati da nijedan od ove trojice nije bio kolekcionar, niti su sakupljali slike onako kako mi pred svako svjetsko prvenstvo sakupljamo sličice nogometaša, nego su kupovali i prihvaćali Crnu zastavu da bi živjeli s njom.) U Vaništino vrijeme ne samo da je već bila daleko od cara i kralja Franje Josipa Prvog i hrvatskog žala za mrtvim gospodarom, nego je pomalo već bila i izvan svoga prvotnog društveno-političkog konteksta. Znak žalovanja sve je manje bio kolektivni, a sve više individualni, privatni, osobni. Pedesete su i šezdesete godine, vrijeme književnoga i filozofskog egzistencijalizma, uz koji je Vaništa oblikovao ne samo ponešto od svojih umjetničkih i književnih pogleda, nego i životne stavove, pa i onu svoju katkad i ceremonioznu distanciranost i distingviranost, o kojima će u danima karmina za Vaništu biti riječi u skoro svakom tabloidnom in memoriamu. Uostalom, i Jankelevicheva Smrt potekla je iz tog filozofskog izvora, pa teško da i može biti pogodnije knjige za pod Babićevu sliku.

Vaništa se osjećao poniženim starošću. A dugo je, vrlo dugo, bio star. Od vremena kada mi je najavio da vrijeme dolazi po njega – pomalo kao da me i opominje da ne očekujem previše od ovog poznanstva – do smrti je prošlo više od dvadeset godina. Skoro trećinu života bio je Vaništa star. Jedna od uobičajenijih stavki poniženja starošću tiče se novca. Ništa nije toliko skupo kao što su skupi svakodnevica beba i svakodnevica staraca. U oba se slučaja preživljavanje plaća suhim zlatom. O prvoj skupoći mnogo se govori, dok se o drugoj uglavnom šuti. Skupoća starosti nešto je nepristojno, nešto o čemu novine ne pišu i ne govori televizija. To je nešto što će se na kraju svih krajeva prešutjeti.

Iza Vaništine odluke da proda Crnu zastavu ne stoji ništa romantično. Ništa od onog što u danima nakon njegove smrti nastoje u legendu upjevati mjesni novinari. Prodavao je sliku jer mu je trebao novac. Starost je veoma skupa, i samo zato mu je taj novac trebao. Ali o skupoći starosti se, rekli smo, ne govori. Umjesto toga se romantiziraju razlozi prodaje jedne u osnovi neprodavljive slike. Jer da bi se prodala Crna zastava, zajedno s njom bi se morala prodati i legenda o slici, opsega jednog obimnijeg i veoma važnog, nenapisanog hrvatskog romana. (Svi, ili skoro svi, važni hrvatski romani nakon Krleže ostali su nenapisani.) A uz tu bi legendu prema logici stvari išle i životopisi Julija Benešića i Natka Katišića, a onda i one hrvatske epohe koja teče od gospodareve smrti, koju komemorira crni hrvatski dronjak nad Mesničkom, do dizajna ustaške zastave i onoga što je nakon te zastave uslijedilo. I naravno, onaj tko bi prihvatio Crnu zastavu, morao bi prihvatiti i to da vlastitu sudbinu preda ovoj slici. Slika je to s privatnog zida, a ne slika iz galerije. U galeriji ona je izvan konteksta.

Možda je Vaništa o svemu tome razmiš­ljao, a možda i nije. Bio je star i trebali su mu novci. Zato je prodavao sliku. Prodavao ju je, pa bi se povukao, pa bi se predomislio, pa bi je opet prodavao… Tako trguju ljudi koji zapravo i ne bi da prodaju ono čime trguju. Tako trguju stari ljudi. Odvajajući se od predmeta oni se s mukom i tegobom odvajaju od života. Naravno, bio je pametan, znao je da za Crnu zastavu nema kupca. Kao što je znao i to da je mora prodati. Ali ne kao sliku s legendom, s velikim nenapisanim hrvatskim romanom, sa sudbinama dvojice prethodnih vlasnika i svojom vlastitom, a onda i sa sudbinom onoga najvažnog, Miroslava Krleže, koji nikada nikome nije bio gospodar, a bio je veći od svih hrvatskih gospodara, nego tu sliku treba prodati kao dragocjen, ali u osnovi običan, prazni predmet, i treba je prodati nekome tko ima mnogo novaca. Tko su ljudi koji imaju mnogo novaca? Prema odgovoru na ovo pitanje mjeri se stanje neke zajednice…

Ivan Posavec, o kojemu je otpočetka ova priča, i zbog njega je, uostalom, i napisana, u Vaništinom se ateljeu našao jednog dana 2011. godine. Došao je po poslu novinskog fotografa. Ali Posavec je od onih veoma rijetkih, u današnjem hrvatskom novinstvu i novinarstvu sve rjeđih ljudi, koji i kada nastupaju kao zanatlije i sitni obrtnici, kao novinski šusteri i šnajderi, očas prepoznaju čudo trenutka i pretvaraju se u umjetnike.

Vaništi je bilo osamdeset i šest, prodavao je sliku, pa se predomišljao. I tako je stao, na putu od tamo ka onamo, između dva nigdje, između kaljeve peći i slike Ljube Babića, i stajao je tu neko vrijeme, očekujući nešto. Fotograf je za to vrijeme sjedio u fotelji. Ili je bio na drugom kraju prostorije, nije radio ništa. Vaništa je i dalje čekao, nije govorio.

Tada je nastala ova fotografija. Vaništa je tako htio, iako to nije rekao. Nema riječi kojima bi se takvo što moglo izgovoriti. Čim bi se izgovorilo, nestalo bi i razloga za fotografiranje i motiva sa slike. Među diskretnim se ljudima mnogo više može reći nego među brbljivcima. Od Vanište se preko šutnji, preko gnomskih iskaza i citata, i preko onog za što nam se kasnije učini da je bilo izrečeno – a nije, moglo sve saznati.

Detalje ove fotografije vjerojatno je i sam Ivan Posavec tek naknadno otkrivao. Kao što pisac nije svjestan cjeline i smisla onoga što je napisao, tako ni fotograf dok ne vidi fotografiju ne može do kraja znati što je fotografirao. Čovjek na slici pognut je u ramenima, ruke drži sklopljene na trbuhu, na ošitu, izgleda kao da se čas prije okidanja stresao. Stresao se od zimice. 

Gleda negdje dolje, mimo slike, u vrhove cipela nevidljivome gostu. U sivoplavim je hlačama, bijeloj košulji i crnoj vunenoj vesti na kopčanje. Ona je u središtu slike, u geometrijskoj ravnoteži s crnim barjakom sa slike na lijevoj strani i s pločicama na geometrijskom tijelu peći na desnoj strani. Vaništin džemper uzdiže se prema zastavi i prema uskovitlanom sivilu Mesničke ulice i jednoga davnog hrvatskog doba. Na slici se vide jučerašnji ljudi, njihove sitne, pobožne prilike kako idu prema Gornjem gradu ili se vraćaju s njega, žaleći gospodara.

Vaništa je grizodušan zbog slike koju će prodati. Zamjerati mu što ju je prodao bilo bi isto što i zamjerati mu što je umro. Dok tako stoji, i gleda u vrhove cipela svima nevidljivog gosta, onog koji će ostati izvan Posavčeve fotografije, on je na odlasku. On je već otišao. I biva neobično sličan motivu s Babićeve slike, toj crnoj zastavi nad Mesničkom ulicom, tom žalobnom crnom hrvatskom dronjku. Vaništa se pretvorio u tu zastavu, i tako zauvijek ostao na slici koju je prodao i koju više nikada nećemo vidjeti u njezinom prirodnom, privatnom kontekstu, na zidu sobe onoga kojemu zajedno s legendom o sebi pripada. Nenapisani romani, koliko god bili veliki, nisu na prodaju. Kao ni životopisi hrvatskih velikana. Oni su za zaborav.

Iako je u novinama reproducirana, Posavčeva fotografija nije za novine. Ona je interpretacija jednoga umjetničkog djela i legende o njemu, u koju je, između ostalog, uključen i taj veliki nenapisani hrvatski roman o slici Crna zastava. Slika slike i njezinog vlasnika, koja je istovremeno i slika o slici i njezinom vlasniku, te objašnjenje što se s njima dogodilo. Smrt i ništa. Zaboravljen će biti Vaništa, kao što je odavno već zaboravljen Ljubo Babić, kao što su zaboravljeni Benešić i Katičić.

Fotografija Ivana Posavca zasebno je umjetničko djelo, i nije multioriginal, niti ju je moguće tretirati tako. Iako je snimljena skoro osam godina prije Vaništine smrti, ona prikazuje ono što se kasnije događalo. Na fotografiji Josip Vaništa se stresa od zimice nakon što se smrti zagledao u vrhove cipela. Lično njoj, ili možda Vladimiru Jankelevichu. 

1.

Pasja sparina, nesvjestice.
Tankom se hilom gnosa kadi.
Nasrću muhe, nemilice.
Podne je, praznik u Heladi.

“…rodi me nimfa. Obleža je
u spilji prostranoj” neki cinik;
muzika, muhe. Ne prestaje
da bije dalga sa pučine.

Mogli bi plakati. Ili presti.
Uza pogrde, o plovu, guditi.
U svakom slučaju, sad ćemo jesti
i zvekom suđa mrtve buditi.

2.

Stara i slijepa kuja linja.
Jutros veselo kokoši rakolje.
Telemah puši, i drijema svinjar,
i u snu, dlanom, čekinju šašolji.

Pripeka, muhe. Duplje nosne
zapahne miris zrele bazge,
mlako sjećanje, i mlak osmijeh.
Pripete po kršu, prde mazge.

Tronožac na trijemu, niske luka.
Zapah znojavog, posteljnog ruha.
Ko riba kroz vodu, kroz zrak ruka
praćakne za strukom miloduha.

3.

Strma obala, plaže grube.
Svečeri žurka ili tenis.
Kiflice, maslac, med iz tube,
kao puž na žaru sprčen penis.

Niko ne misli na plovidbu.
Kljuca motika po kršu ljutom.
Pijemo vino, pecamo ribu
i riblje glave kidamo prutom.

I idu dani i godine. Duž obale
kosti prosaca plima ispira.
I tkalja je oslijepila i otpale
boje su i šare sa njenih ćilima.

(1987)

Zabrana prva

Nikada to neću zaboraviti. Kasno je jutro 27. jula 1993. godine, budim se, nakon noćne dežure na linijama odbrane, u zgradi Komande 1. slavne motorizovane brigade, koju su zbog njenog multietničkog sastava i uspjeha u borbi mnogi zvali, ne bez ponosa, Prva pravoslavna brigada. I jest, bila je prva pravo slavna, ali i prva po svom multiteničkom sastavu u Armiji BiH. Gotovo mjesec dana na naše položaje na Žući traje neprijateljska ofanziva, a na sam plato tog brda pada nemjerljiv broj granata u jednom danu. Znalo ih je, borci su tvrdili, dnevno pasti više hiljada. Naše dežure i obilasci jedinica na linijama odbrane su obavezne, čitava brigada krajnjim naporima brani položaje na Golom brdu. Budim se nakon dva-tri sata spavanja i bauljajući hodinkom, sudarim se s mojim komandantom Enverom Šehovićem. Nešto je niži od mene, ali stamen, pa, tako bunovan, gotovo padnem na dupe od sudara. „Đe si, bolan“, kaže, i nastavi „ i ne viđamo se u ovo zadnje vrijeme“. „Tu i tamo“, pokušavam se zezati, „gore i dolje, a sad, prvo da ti kažem, i ne znam đe sam“. „Tako ti pisano“, kaže komandant koji nam je svima više bio prijatelj nego strogi naredbodavac. „Nego, znaš, u ovoj gunguli“, nastavlja on, „više me umorio sinoćnji san nego borba. Sanjao sam da su me čitavu noć stezale neke zmije, čitavo klupko zmija pljezalo mi je po prsima“. Uhvatim mu pogled i pokušavam se zezati: „Znaš“, velim, „kako se kaže u narodnoj pjesmi? San je laža, a Bog je istina“. I dok tu utješnu glupost izgovaram, sjetim se Frojdove simbolizacije snova i potiskivanja traume i straha. Naravno, ništa o tom ne govorim, jer strah je tada u nama rastao, bio veći od nas zbog smrti koja nam je bila bliže nego kragna od košulje za vratom. „Idem na Žuć“, kaže, i onim svojim oštrim korakom sjuri se niz stepenice. Popodne doznajem da je poginuo, skupa sa Zahirom Panjetom, komandantom Pofalićkog bataljona.

One mi zmije iz glave neće izaći dok sam živ.

Dvadeset i četiri godine poslije budi me oko devet u ljetno jutro uporna zvonjava mobitela. Javim se, a s druge strane glas saborca i prijatelja: „Đe si, možeš li pričat’“, kaže on, dok mi se smrknuta faca razvlači u osmjeh. „Ma mogu, brate s tobom, da sjekire padaju s neba“, zezam ga, „ kako ne mogu, kad ti zoveš, ja sam odmah u stavu – mirno. Nego, kako si, bolan, kako jetra“, nastavim, jer znam da je dobio hepatitis c u koševskoj bolnici, dok su mu ranjenom davali krv. „Ma sve po ps-u,“ kaže moj saborac i drag prijatelj, „nego zovem te da pitam hoćeš li nam doć’ da na dan Enverove pogibije održiš historijski čas, gore na Žući?“

Ne volim takve predstave, niti buđenje ratnih trauma, potiskujem ih na sve moguće načine, ali prijatelja ne mogu odbiti. „Hoću, kako neću, živ ti meni bio stotinu godina“, kažem da ga malo raznježim. I učas se dogovorimo, a on na kraju dobacuje: „Idi, šmrkni tu svoju kahvurinu, glas ti je hrapav, kao da iz bureta govoriš.“

Samo dva dana prije tog mog nikad održanog časa, 25. jula, zove opet on i uz muku cijedi na telefon: „Nikad nisam ni pomisliti mogao da ću ti morati ovo reći. Zabranjeno je da ti govoriš o Enveru. S više instance, možeš i pretpostaviti koje.“ Shvatam sve u sekundi i pitam za obrazloženje. Zanima me, ne ko je zabranio, znam otprilike, ali s kakvim argumentima je to učinio. Prijatelj, snužden, cijedi kroza zube: „Ma šta ti imam pričat’. Upravni odbor u kojem sjedi jedan funkcionerčić iz Vlade. Kaže nama – ne može on. On kritikuje Bakira. Jest, velim ja na to, kritikuje i govori ono što i ja mislim o Bakiru, a tada, dok smo mi ginuli na Žući, gdje ono Bakir bijaše? U sefu Narodne banke ili kod babe u Predsjedništvu. Gdje li?“

Tom neodržanom času i uspomeni na moje saborce prilažem ovu pjesmu:

Žuć, 2013.

Nisam odavno otišao gore
Među njihove sjene

Dovoljno je da pomislim
Na polomljene kosture mladih breza
I pojave se njihova lica
Vidim ih u travi
Polegloj od udara vjetra
Ponekad na semaforu
Čekaju sa mnom zeleno svjetlo

Nisam odavno otišao gore
Među njihove sjene
Neka miruju na pustom brdu
Samotne duše saboraca

Njihovi životi danas su cifre
U kantonalnom budžetu
Izborne parole
Opijum mrtvoj budućnosti
U školskim čitankama

Nisam odavno otišao gore, kažem
Linije fronta posjećuju
U džipovima oni drugi
S plakata i bilborda
Da ritualima umnože moć
Ovjere pohlepu

Nisam odavno otišao gore
Među njihove sjene
Dovoljno je da
Obiđu me u snu:
Tamo je svaki tren
Granata što gađa ravno u srce

*

Zabrana druga

Prije otprilike mjesec i po dana zove me, meni simpatičan i drag čovjek, čije ime i posao koji radi neću da pominjem, da on ne bi imao problema u instituciji u kojoj radi. Nadam se, želim da ih nema. Traži od mene da dođem u Kakanj na književnu večer posvećenu Miljenku Jergoviću. Hoću, pristajem odmah, kako neću, još kad mi saopšti da će tu biti i Ivan Lovrenović, u meni raste radost. Eto, vidjet ćemo se nas trojica skupa nakon dvije godine od pulskog sajma knjiga na kojem smo se družili i pili kafu kod Džojsa, tj. u onom kafeu u kojem je odsjedao veliki pisac dok je boravio u Puli. Radujem se razgovoru sa dvojicom prijatelja i zamišljam salu prepunu publike, kako to već biva u Kaknju, gdje sam o književnosti govorio nekoliko puta.

Ali, prije tri dana naziva me taj dragi čovjek i snuždeno kaže: „Joj, teško mi je ovo reći, ali moram, šta ću. Zabranio je Organizacioni odbor da ti govoriš na Jergovićevoj književnoj večeri“. Šutimo obojica nekoliko trenutaka, dok ja ne procijedim: „A, bogati, koji su argumenti za zabranu? Možeš li mi poslati na mail obavještenje, da imam napismeno tu zabranu?“ I opet nastaje tišina od nekoliko trenutaka koji mi se učine dugi kao godina. „Ne mogu ti reći argumente, jer nije ih ni bilo. Samo su rekli: ne može Kazaz, šta će ti on.“

Znam, odmah, znam – to je opet Bakirova SDA. I kažem mu to, dodavši: „ali, da znaš, Miljenko i Ivan ti sigurno neće doći. Odbit će vas kao s nokta, zbog te cenzure.“ I dok sjedim prikovan za radnu stolicu, pomišljam kako ta politička stranka i njen šef neprestano pucaju sebi u nogu. Književna večer je najavljena, plakate odštampane, ušla u je u program manifestacije Dani Kaknja, kojom se obilježava 15. april, Dan općine Kakanj i Dan Armije BiH. Kako to da je odjednom nema, zbog čega nije održana? Hoće li oni koji su planirali doći, možda pitati organizatore zbog čega nema književne večeri? Kako će im to ovi objasniti?

Organizacioni odbor tako važne manifestacije je političko tijelo prve vrste. Ono mi je poručilo da sam moralno-politički nepodoban, zabranjeni čovjek.

Cenzura je karakteristična samo za totalitarne sisteme vlasti, za režime koji hapse i ubijaju političke neistomišljenike, sataniziraju kritičare i uzdaju se u neograničenost svoje moći. A Bakir i njegova SDA tvrde da su demokratični, čak da su demokratska akcija.

Ivan i Miljenko su, naravno, odmah odbili doći u Kakanj. Njihova gesta nije samo izraz prijateljske podrške, već princip kritičkog pisca i intelektualca da brani slobodu govora od svake vrste moćnika na vlasti. Taj su princip dokazali i pred većim moćnicima od lokalnih, kakanjskih šarafića u Bakirovom režimu.

A režim koji zabranjuje pisce, raspast će se zasigurno. Svaki se do sada u povijesti raspao, puno, puno jači od Bakirovog. Zašto ne bi i on, lohotan, natruo iznutra, izjeden nepotizmom i korupcijom, zaposjednut od onih koji vjeru i bošnjaštvo koriste kao masku za vlastito bogaćenje. Zato mi one Enverove zmije nikad neće izići iz sjećanja. Neka ih tamo. U ratu su bile simbol našeg straha od svakodnevne smrti. Danas, u miru, one su simbol našeg ljudskog poraza, ali, baš zato, u njima je klica iz koje raste otpor koji će srušiti režim zbog njegove neljudske sadržine.

Objavljeno na Prometej.ba

24 godina obiđe svijet Marko (Emilio) Polo
Milion ispovijesti pripovijeda o paklu i raju
o svilenom putu s milion blagoslova
Iz Buharaje do Šećerne ledine (perzijski Samarkande)

Ludo zavolje
Svoju Bibi Hanumu, Timur Lenk iz Uzbekistana
Marko Emilio Polo (ili Mark Pali sa Korčule!?…)
Otkri broj “Jedan Milion”
“Il milione” posta treća knjiga poslije Biblije  i Kur’ana

Kad mislim o Marku (E)miliju
Dođe mi da milion puta ubijem sebe
Zašto ne ostadoh umrjeti u Samarkandi

Danas bih bila Shaha Džahanijeva Mumtaza

Već na samom
početku te kratke
plovidbe
ugledao sam
sa trajekta
ostrvo Gozo.

“Ogigija”,
tako ga je
Odisej
nazvao
kada se hiljadama
godina
ranije
iskrcao na
ovom
istom mestu
gde sam sada
nogom
kročio i ja.

Video sam
Džgantiju
megalitni
hram,

prošao kroz
Viktoriju
prošao kroz
Mdžarr.

Htedoh poći
ka pećini
gde Kalipsa
spava,

al u gradu
In-Naduru
zabole
me glava.

Pust
trg
i crkva
Svetog Petra
i Pavla.

Neće mene
prevariti
nimfa!
Nek mi pukne glava!

Itaka me
moja čeka,
zbogom
Gozo,
gledaću te
samo
izdaleka.

RANKO MARINKOVIĆ – KIKLOP

Sve je osvojio MAAR. Visoko gore na krovu palače razvio platno kad je pao mrak i stao da se dere – MAAR-CENTROREKLAM! Kad je ispisao po platnu tajanstvenim svjetlom svoje moćno ime, MAAR-ova slova izvedu luckasti divertisman pjevajući unisono neku pjesmu u slavu svoga gospodara. Odskakuću zatim u zamračeno nebo, a on još jednom vikne zadivljenom svijetu MAAR-TONFILMSKA REKLAMA.

Ranko Marinković, Kiklop

Svijet je meni, od djetinjstva, jedna velika slikovnica. Zato sam često i posezao za latinskim nazivom tog pojma, Orbis pictus, jer je potpuniji. Sve što proživim, vraćam u aktivno sjećanje kroz slike koje su me tada salijetale. Naročito moje osnovnoškolsko djetinjstvo, u Zagrebu i Bosanskoj Kostajnici. Sve priče o tom vremenu izvlačim iz slika koje im prethode. Tako i ove koje hoću sada da prizovem i odmah obrazložim. Meni je punih sedam godina, idem u prvi razred i prvi put sam doveden na Trg Republike u Zagrebu. Oko mene kaleidoskop boja, zvukova, neobičnih ljudi. Ali ono što svim tim dominira odnosi se na prvu kino-predstavu na otvorenom. Nisam ja do tada bio u bioskopu, u Bosanskoj Kostajnici još ga nije bilo, tek kasnije, s odrastanjem, poći ću u Hrvatsku Kostajnicu u Dom kulture „Nina Maraković“ da gledam flimove. Zato su me ogromne pokretne slike na velikom platnu spuštenom s prednje strane jedne od zgrada na trgu naprosto zaprepastile. Nešto su mi govorili ujak, ujna i moj bratić Božidar, ali ja to nisam čuo. Razrogačenih očiju gledao sam čudo kakvom se nisam nadao. A oko mene tušta i tma naroda, koji se tiska i naguruje kao da se dijeli Unrina pomoć.

Na to mjesto, s tim slikama, vratio me je roman Ranka Marinkovića, Kiklop, koji sam kupio u sarajevskoj knjižari beogradske „Prosvete“, 12.1.1966. godine. Roman je objavljen u ediciji Brazde, sa podnaslovom Biblioteka savremenih jugoslovenskih pisaca. Kasnije ću kupiti više knjiga iz ove edicije, kako u istoj sarajevskoj knjižari, tako i u drugim knjižarama. Ali, knjiga Ranka Marinkovića, čim sam je otvorio i počeo da čitam, obuzela me je potpuno. Cijelu tu noć nisam mogao da se odvojim od nje, kao da me je zaista neki kiklop stegao i ne mogu da ga se oslobodim. Preda mnom se otvarao jedan grad čiji sam stanovnik bio, i ostao u svojim snovima, u maštarijama, grad koji postoji samo kao literarna tvorevina, dok čitaš ovu izvanrednu knjigu, ali u kome ti možeš tražiti i sličnosti sa svojim slikama i svojim uspomenama. Malo je knjiga koje te prožmu do kraja, da svoj život odjednom doživaljvaš na novi način, obogaćen novim smislomi novim tumačenjem proživljenog.

Sve je u meni strujalo dvostruko, ljudi i događaji iz romana, i ljudi i događaji iz mog djetinjstva. Stanovali smo na Antunovcu, odmah iznad Pivovare  u maloj kući, čini mi se na broju 16, što je sama za sebe predstavljala Zagreb u malom. Podne i zidne šarene keramičke pločice, posebno u hodniku, posebno u kuhinji, peć moćna sa velikom rernom i naprijed posudom za vodu sa malom pipom, tako da je domaćica imala uvijek tople vode – sve mi je to govorilo o meni nepoznatim ljudima koji su ovdje živjeli a sada ih više nema. Slično ću doživjeti u Desničinim opisima roditeljske kuće u Proljećima Ivana Galeba. Bilo je u tome neke tajanstvenosti koja me je predveče plašila, na sličan način kao i u Kostajnici uveče, dok čekam majku da dođe a ja sam sjedim na basamcima što vode na sprat na kome je sve u mraku. I sve oko ove kuće izgledalo mi je potpuno tajanstveno. Do „naše“ zagrebačke kuće, ograđena zidom, bila je slična kuća, kao da je iz bajke izašla i tu se smjestila, čije stanare niti smo viđali niti smo znali. Takvu kuću pronaći ću kasnije u nezaboravnom filmu Marijana moje mladosti. Moja radoznalost bila je uvijek ispred predostrožnosti,  nagovorio sam jednom prilikom Božidara da pređemo u ograđeni vrt naših susjeda, što je on prihvatio sa negodovanjem, jer se bojao više svoga oca a mog ujaka nego tajanstvenih stanovnika u čiji smo vrt ušli kriomice. S pravom se bojao kazne, koja nije mogla da izostane, obojica smo od ujaka dobili po guzici remenom i otklečali malo u ćošku.  

Sa Antunovca, Božidar i ja, išli smo ulicom „Kuniščak“, izlomljenom kao potrgani štap koji pokušavaš da ponovo spojiš u nešto smisleno, sve do Osnovne škole Pavleka Miškina gdje smo pohađali prvi razred. Stariji ljudi su tu školu zvali po njenoj lokaciji, „osnovna škola na Svetom Duhu“. Nisam volio tu školu, kao što nisam volio ni onu u Kostajnici u koju sam išao prvo polugodište i poslije katastrofalnog rezultata premješten u Zagreb, kod ujaka na brigu i prevaspitanje. Dapadala mi se jedino graja u dvorištu, kada bismo se na odmoru sukobljavali sa nekom ratobornom grupom. Ubrzo sam postao poznat kao Bosanac, pa su me ostavljali na miru, plašeći se moje plahe prirode i ratobornih pesnica. Jedva sam se nekako snašao te prve godine, i uspio da prođem u drugi razred, kao i Božidar. Ali u odnosu na Zagreb, to nije bilo vrijedno pomena, moje nesnalaženje u ovom velikom gradu bilo je potpuno. Ogroman prostor, ulice i saobraćaj, sve me je to plašilo i ja sam nekako nostalgično čekao kada ću se vratiti u Kostajnicu.

Nedeljom smo porodično išli kod ujaka Duška, na Granice, a to je bočni krak ulice „Svetog Duha“, gotovo u netaknutoj prirodi. On je tu sagradio sebi i supruzi kuću, vješt u svim poslovima koje se mogu uraditi rukama, naročito u mehanici. Govorio je da je on poput druga Tita, mašinbravar. U stvari, Duško je radio na održavanju strojeva u tvornici „Nada Dimić“. Tamo se zaposlio još prije Drugog svjetskog rata, ali su ga uhapsili i sproveli u Jasenovac. Poslije svih tortura, bio je jedan od rijetkih koji je preživio bijeg iz logora pred samo oslobođenje. U logoru je prvo osijedio za jednu noć, a onda oćelavio potpuno. Volio sam njegovu kuću i naročito radionicu prepunu raznovrsnog alata. On mi je pokazivao svaki dio i govorio njegov njemački naziv. Tako sam sve naučio i mogao da mu pomažem, što je, naravno, bilo samo simbolično. Dao nam je nešto njemu suvišnog alata da i nas dvojica majstorišemo kod kuće.

Treći moj ujak, Milan Mirčetić, zidar, živio je sa suprugom na drugom kraju, na Selskoj cesti, gdje je u zajedničkom dvorištu ppodigao sebi kuću. Bio je ospjednut njenom sigurnošću, tako da je sagradio betonski podrum koji će, po njegovom mišljenju, spasiti one koji su se u njemu sklonili od bilo kakvog bombardovanja. Možda čak i od atomske bombe. Svi su moji ujaci imali neke svoje velike ideje, svi osim nekadašnjeg partizanskog oficira Steve Mirčetića, kod koga sam živio. On je bio poznat čovjek u ondašnjem Zagrebu, upravnik zagrebačkih tržnica. Kasnije će se preseliti u divan stan u Branimirovoj tržnici kojom je rukovodio sve do penzionisanja. Tu ćemo propušiti Božidar i ja, ali meni će se jednom prilikom cigareta toliko zgaditi da je više nikada neću staviti u usta, dok će moj bratić nastaviti da puši sve do kraja svog ne toliko dugog života za Mirčetiće.

Sav taj Zagreb, sa svojim čudacima, za nas dječake nogometašima, na mene je djelovao kao što će mi otkriti Ranko Marniković u Kiklopu, kao što je djelovao na njegovog junaka Melkiora Tresića. Zato sam ovajroman tako prihvatio, kao da u njemu ima nečeg moga, biografskog. Od prvog čitanja shvatio sam autorovu ironiju, odnos prema vremenu, događajima, prijetećem ratu – zlu koje je u čovjeku gotovo endemsko. Kasnije ću zavoljeti i Marinkovićeve novele, naročito priču Samotni život tvoj. Kao što me je Kiklop vraćao u Zagreb moga djetinjstva, tako su me priče vraćale u Perast, gdje je živio još jedan moj ujak, Jovo, možda meni najbliži, jer je u mladosti bio izvrstan matematičar, a i likom smo bili slični. Boravio sam u Perastu i ljeti i zimi. Osjetio duh mjesta, samoću i izgubljenost pojedinaca koji se nisu napijali, kako bi preživjeli sve što im je priroda davala kao namet. I moj ujak tonuo je u alkoholizam i zapustio sva svoja umijeća. Pitao sam se hoću li i ja krenuti tim putem. Povremeno sam odlazio kod monsinjora don Gracije Brajkovića, peraškog župnika, na razgovore o Blezu Paskalu i Perastu. Kao mladi pisac upio sam dah Perasta i stvorio roman Nasljedna bolest. Nisam majstor ironije, kao neprevaziđeni Marinković, išao sam putem stalnog unutrašnjeg propitivanja mog junaka koji se ne snalazi u svijetu koji mu je nametnut. Bio mi je veoma blizak Rilkeov negativni odnos prema moći ironije u književnosti, naročito poeziji, za koju je on napisao da ne seže duboko, da ne dohvata tamo gdje stiže istinska poezija.  

Svoju prvu knjigu kod Prosvete, Pod balkonima, objavio je Marinković u vrijeme urednikovanja moćnog Eli Fincija, odmah poslije izlaska Ruku. Danas vrijedi reći da su i ova zbirka priča, kao i Kiklop, štampani ćirilicom. Imam tu malu knjigu, skromnog poveza i žućkastog papira, u biblioteci PUTEVI. U isto takvoj preskromnoj opremi, gdje si prvo morao razrezati stranice da bi je mogao listati,  objavljene su mnoge sjajne knjige domaćih i stranih autora, od kojih, pored Marinkovićevih priča imam i vrlo značajnu knjigu Isidore Sekulić, Govor i jezik kulturna smotra naroda, te zbirku priča francuskog majstora Žana Žirodua, koji je uticao i na našeg Kiša, Iz provincije. Već  u prvoj Marinkovićevoj priči Cvrčci i bubnjevi susrećemo njegovu izvanrednu ironiju na djelu, gdje se sve ironizira,  na način kako se to inače čini u mediteranskim varošicama. Tibulo! – reče Tomi samom sebi, ogorčeno i uvredljivo. – Pjesnik-lažljivac, mistifikator. Takav postupak primijeniće on u Kiklopu na virtuozan način, davši tako budućim doktorantima odličnu priliku da se iskažu tragajući za direktnim i indirektnim citatima. Ranko Marinković je pisac esejista, onaj kome je i literatura inspirativni izvor. U tome je svakako blizak Vladanu Desnici. 

Put kojim ide Melkior Tresić, bježeći od rata, od ljudi, od sebe, vodi ga direktno u Zoovrt, gdje smo i mi odlazili svakih nekoliko mjeseci, naročito ljeti. To je put prema negaciji vremena, civilizacije, razuma, jer su sve te ljudske vrijednosti nestale, ako su ikada i postojale. Upravo to nestajanje i posmatranje svijeta kao lažne slike, na kojoj se veliča ljudski duh i njegov napredak, prostro je u kojem se Marinković kreće superiorno. Reklo bi se da on u tom svom ton-kinu nema premca u našim  literaturama koje su napisane nekadašnjim srpskohrvatskim (i obratno) jezikom. Svako novo čitanje meni otkriva čudesni autorov svijet preuzimanja, dopisivanja, poigravanja. To ga čini neprekidno modernim, sasvim slično Džojsovom Uliksu. Ali završne slike ove ljudske komedije su bliske antičkoj tragediji ispisanoj kao moderna komedija – pritiješnjen nebom gdje se već valja gramljavina zla, Melikor bi rado postao mrav, čak i trava, samo da ne bude čovjek.

Koracao je već izvan gradskog područja, kroz polja, po utabanim blatnim stazama. Još je čuo cin-cin tramvaja s posljednje periferne stanice. Zbogom, reče mu Melkior, nema više šale, ne prihvaćam cin-cin. Idem ususret Polifemu-ljudožderu što sada zemljom gazi…ne bih li mu kako šmugnuo među nogama prije no navali kamen. A kad prođem (ako prođem) povikat ću za njim iz svega glasa: Kiklope, jednooki krvoločni gade…- Zašto ćeš nesrećničke, divljaka dražiti opet? – E, da ga mogu života lišit i duše!…

drugog listopada tisućudevetstoosamdesetsedme
vojo šindolić piše danijelu dragojeviću pjesmu
o slovenskom mjestu koje se zove materija

desetak godina poslije danijel dragojević
kopa s malo više zraka nego motike
sam sebi pjesmu o istom mjestu

kao da se ništa nije dogodilo
kao da su jedan pored drugoga brali
u isti herbarij budućnost staru šest sati

cijeli je slučaj sada povjeren meni
sužava se polako krug oko materije
pendreci trepere

1988

Otvorim oči. Ispod jastuka izvučem cvjetnu, ispranu maramu. Od kose mi je ostalo tek nekoliko sijedih vlasi koje namjestim dlanom. Maramu čvrsto svežem ispod brade i krenem prema vratima. Nogom namjestim tanku ponjavu i okrenem ključ u bravi. Šarke zaškripe, stakla se zatresu. Okrenem se i vidim da mirno spava. U polumraku mu se razbarušena, crna kosa čini još gušćom, spojene obrve nad upalim očima mračnijim. Nos mu je spušten, vilica četvrtasta i široka. Lijeva mu je ruka položena na grudi, vrhovi prstiju zgrčeni, trajno savijeni prema dolje.

Zatvorim vrata i ugledam prepolovljeni mjesec nad olistalim stablima šljive. Obujem gumene opanke koji su odavno poprimili oblik mojih kratkih, širokih stopala. Trava je ujutro rosna i hladna. Osjetim kako mi kapljice kvase stopala, a vrhovi travki škakljaju kožu. Na česmu ispred kuće je navio komad starog kabla i učvrstio ga tankom žicom da se mlaz ne rasprši. Umijem se i obrišem peškirom što ga on koristi kad se opere nakon rada.

Kad se ne opija, pokriva kuće.

Peškir je posivio i zadržao njegov ljutkasti miris. Vratim ga na čiviluk i krenem prema štali. Kad otvorim vrata, zapuhne me oštar i topao vonj životinjskih tijela i izmeta. Šarulja leži na istom mjestu već nekoliko dana. Spustim se i rukom pređem preko mršavih leđa. Uzbunim muhe što su se ugnijezdile na prokrvavljenim mjestima. Nepomična je, još uvijek topla. ”Šarulja”, potiho je dozivam, ona se ne pomakne. Otkako su iz nje izvukli mrtvo tele pala je i ne ustaje. Štrikom su ga privezali za glavu i prednje noge. Troje su ga muške ruke satima izvlačile iz njezine utrobe. Psovke i viku nadjačavala je Šaruljina rika. Tele je bilo crno i sluzavo. Izvukao ga je iz lokve vruće, guste krvi i natovario na tačke. Zakopao ga je ispod pruge. Kući se vratio znojan i gladan.

Vratim se u magazu. Uhvatim ga za rame i prodrmam. Prene se i otvori sitne zelene oči. ”Šta je na uranak?” ”Šarulja”, kažem.  Ustane. Rukom prođe kroz kosu i opsuje. Visok je, jedva mu sežem do širokih ramena. Brzim pokretima navuče hlače i radnu košulju. Zaputi se u šupu, a ja krenem za njim. Uzme veliku sjekiru i nož. Palcem provjeri oštrice. Zasuče rukave i klekne na ulegnutu slamu. Šarulji najprije odrubi glavu. Ona se blago zakotrlja i dalje nas gledajući ukočenim očima. Sjekirom joj polomi kosti i raskomada je. S lica mu padaju ružičaste kapljice pomiješane krvi i znoja. Oči briše rukavom ne ispuštajući sjekiru. U nekoliko navrata tovari dijelove njezina tijela i vozi pod prugu. Po graktanju i mahnitanju vrana uvijek bi se znalo da se tamo nešto zakopava. Što je pod zemljom bilo više smrti, to su barske perunike ljepše cvale. Sve su ljubičaste.

Štala se pretvori u klaonicu. Treba mi nekoliko sati da iznesem krvavu slamu i isperem pod. Nada mnom se nadvio roj zelenih muha, haljina mi natopljena znojem. Intenzivni mirisi mi nadražuju grlo. Svaki put kad se nakašljem, mjehur mi popusti. Požurim u kuću i skinem se. Iz grudnjaka mi ispadnu velike, vlažne grudi i padnu na obli stomak. Kad se presvučem, potražim lonac. U njega ubacim požutjelo rublje. Pomiješam mirise urina i bijelog praška. Stavim ga na šporet i još jednom potopim rublje dugačkom, drvenom kašikom. Otvorim vrata i prozor da uđe svježi zrak. Prozorska su nam okna niska i kroz njih ne vidim nebo,  samo noge prolaznika. Znala bih da netko dolazi po škripanju šljunka pod nogama.

Kad se rublje iskuha, iznesem lonac na česmu i pustim hladni mlaz u kipuću vodu da je rashladim. Sve operem sapunom i prostrem na dugački štrik privezan za stablo jabuke i visoki jorgovan.

Izdaleka ga vidim kako žuri s praznim tačkama, raskopčane košulje. Uđem u magazu i zatvorim prozor. Postavim tanjure i izađem u dvorište. Ugledam tačke premazane crnom, skorenom krvlju, iz šupe se začuju lupanje i psovke. Kroz pukotine među daskama vidim ga kako pije iz zelene staklene boce. Vratim se i pospremim prazne tanjure.

Kraj prozora prođu debele ženske noge, mrve kamen. Prepoznajem rub suknje. Već stoji na vratima s cekerom u ruci. Kosu obojenu u crno nikad ne pokriva maramom. Čelo joj je nisko, obraslo sitnim, gustim dlačicama. Ušne resice se rastegle pod težinom zlatnih naušnica. Nekada male rupice pretvorile se u široke, mlohave otvore. Spužvasta koža visi joj odasvud. Sjedne na štokrlu, a ona zacvili. Iz cekera izvadi kolače. ”Tek sam ih napravila”, kaže. Dok stavlja zdjelu na stol uzme jedan i prinese ga ustima. Palaca jezikom dok uzima drugi. Nudim joj kavu i iz vitrine izvadim mlin i u njega stavim šaku smeđih zrna. Kad se mlin u rukama užari, otvorim ga i zakuham kavu. Izvadim fildžane i šećer. Ona popravi bisere na želatinastom dekolteu. Taj su dekolte voljeli svi muškarci u selu. Ona bi ih zvala da joj popravljaju pukle cijevi, zabijaju čavle, kreče, iznose i unose stvari. Subotom, kad joj je muž u lovu.

Odavno mi je zabranjeno ići k njoj.  

Tek što ulijem kavu svjetlo na vratima zakloni njegova crna silueta. Začujem zvuk metalne tacne kako pada na pod i osjetim vrelinu kave na nogama. Riječi iz njegovih usta su zaglušujuće, strašna buka.

Crnilo.

Otvorim oči. Ugledam golu sijalicu kako visi s crnog kabla i čujem zujanje zunzare kraj  uha. Polako ustanem i kroz otvorena vrata vidim prve svitce kako prkose sumraku. On leži ispred šupe, glave naslonjene na prazne boce.

Mrak postane gust, a njegovu tišinu poremeti nekoliko zamaha sjekirom. Perunike će zasigurno opet cvasti.