Objavljeno 16.12.2008. u Jutarnjem listu

Osjeća se ovih dana žestoka frustracija u onih koji bi govorili o književnosti. O takvima koji su frustrirani najprodavanijom knjigom i njezinom autoricom već se dovoljno čulo, ali ima i takvih kojima frustracija govori kako je danas vrijedna samo ona knjiga koja se jako dobro proda, dok takozvana elitna književnost “ionako nikoga ne zanima” pa se proda u nekoliko stotina ili tek u koju tisućicu primjeraka. Što je, recimo, pedeset čitatelja Kranjčevićeve korespondencije sa ženom mu Ellom pri usporedbi s pedeset tisuća čitatelja nekog budućeg hrvatskog megasellera?

Vjerojatno ništa, ako ne uočavamo razliku između knjiga općenito i, recimo, higijenskih uložaka ili štapića za uho. Ali čak i tada, zašto su, što mislite, u hrvatskim novinama i u svim tim televizijskim redkarpetima uspostavljeni jedni kriteriji za knjige, a drugi za, primjerice, cipele? Jer ako je za umjetničku vrijednost, društvenu relevantnost, pa onda i za medijski tretman neke knjige najednom presudno to jesu li je kupile tisuće ljudi, tada bi i za praktičnu, statusnu i svaku drugu vrijednost pojedinog modela cipela trebalo biti presudno je li ga kupilo barem pola milijuna žena.

Guccijeve cipelice na nožicama kakvoga sisatog anoreksičnog komarca relevantne su koliko i Kranjčevićeva ljubavna i privatna korespondencija. O Guccijevim se cipelicama, dakle, ne bi smjelo pisati po novinama, ni govoriti na televiziji, jer one “ionako nikoga ne zanimaju”, budući da se prodaju u nezamislivo manjoj nakladi od Borovo gumenjača, koje iza svojih vrata ima svaka poštena seljanka na Balkanu, da u njima od jeseni do proljeća gazi po svome blatnjavom dvorištu i da odlazi provjeriti je li se susjedov ker noćas uneredio po lijehi s paradajzom. U skladu s takvim poimanjem kulture bilo bi: središnje stranice novina i udarne televizijske termine posvetiti pričama o Paulu Coelhu i knjigama koje se jako prodaju, te o Borovo gumenjačama, koje se također senzacionalno prodaju. Gucci je, dakle, mrtav, ako za cipele vladaju jednaki kriteriji kao i za knjige.

Da, ali zar čovječanstvo odvajkada, osim u rijetkim trenucima Pol Potove diktature, nije težilo elitizmu i zar se nije iz elitističkih interesa stvarala nova kultura, od kotača sve do kompjutora? To je točno, ali elita je, u svakom vremenu, bila elitom po onome što joj je u glavi, a ne po onome što joj je na nogama. Uopće i ne znamo je li Einstein furao visokonakladne ili niskonakladne cipele. O Mariji Sklodowskoj Currie da i ne govorimo. Ta Poljakinja nije bila ni najmanje nobles, da se narodski izrazimo, tako da nije ni znala što ima na nogama. Nožni elitizam pripada eliti slaboumnih i velenožnih, ali otkud takvima onda potreba da imaju svoje mišljenje o knjigama?

Od loših knjiga koje se fantastično prodaju gore su samo loše knjige koje se loše prodaju. Tako je i s cipelama. No, postoje i knjige koje su znak i po kojima se ljudi u nekome vremenu međusobno prepoznaju. Eto, recimo, knjiga pjesama Marije Čudine. Iako se pjesme ni prije trideset godina nisu naročito prodavale, ta je knjiga bila estetska poveznica jedne generacije. A postoje li i takve cipele, koje bi bile znak prepoznavanja? U načelu da. Eto, recimo, cipelice Manolo Blahnik, o kojima se naširoko pisalo po svim našim, uvelike posustalim novinama. Po toj niskonakladnoj, izgledom užasno jeftinoj a cijenom skupoj cipelici prepoznaje se perad među damama.

Neki su žanrovi u životu najuže povezani s prodajom i nakladom. Primjerice, nafta ili oružje. Ili pisanje, režiranje i produciranje sapunica. Drugi žanrovi s nakladom nemaju baš nikakve veze. Recimo, književnost i elitni šusteraj. Dobrome piscu bit će žao ako njegov roman kupi dvanaest ljudi, ali lošom prodajom njegov roman nije ništa manje dobar, kulturno relevantan i društveno važan. Međutim, ako piscu sapunica propadne najnoviji projekt u tisuću nastavaka, jer publika za njegov rad nije pokazala nimalo interesa, može mu se preporučiti ritualno samoubojstvo ili da ne izlazi iz kuće drukčije nego pod afganistanskom burkom. Tako je to svugdje u svijetu, a tako bi, valjda, trebalo biti i u nas. U vrijeme svoje velike slave, može se to pročitati u njegovoj davno objavljenoj knjizi “Memoari i razgovori”, šezdesetih godina Igor Stravinski prodao bi u Sjedinjenim Američkim Državama, i to kad mu se jako posreći, najviše pet tisuća gramofonskih ploča. Ali nikome nije na um palo da Stravinskog uspoređuje s Bingom Crosbyjem, koji je prodavao barem stotinu tisuća puta više albuma. To se, naime, ne radi, jer je maloumno i jer je pokazatelj mišljenja iz cipele, a ne iz glave.

Ovih se dana odvijaju razgovori i konzultacije između Vlade i predstavnika romskih, srpskih i židovskih zajednica te antifašista kako bi se za mjesec dana organizirala zajednička komemoracija u Jasenovcu, na mjestu najgoreg ustaškog logora u razdoblju NDH. Takva je zajednička komemoracija prijeko potrebna, ona je civilizacijska nužnost. Naime, kakva je to država i društvo koje se unutar sebe ne može dogovoriti oko osnovnih činjenica iz nedavne prošlosti?

Iako se ovi problemi vuku otprije 30-ak godina, mnogo toga se zakompliciralo dolaskom na vlast Kolinde Grabar-Kitarović i potom Oreškovićeve Vlade, micanjem biste Josipa Broza Tita s Pantovčaka i ustašizacijom zemlje. Bojkot jasenovačke komemoracije bio je logičan korak, nažalost, jedini koji je čuvarima jasenovačke memorije preostao.

Što bi se moralo dogoditi da se ponovno održi jasenovačka komemoracija? Mnogo toga. Vlada bi morala prestati financirati revizionistička društva, morala bi uklanjati ploče i insignije s ustaškim sloganima i simbolima, itd., itd. Međutim, prije svega – ona bi morala jasno reći danas ili sutra, a onda i ubuduće i zauvijek – tko je u Drugom svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na krivoj strani.

Na takve izjave obvezuju Vladu i predsjednicu ne samo slovo Ustava (povijesno pravo na državnu suverenost izvodi se, između ostalog, “na uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju NDH 1941., u odlukama ZAVNOH-a 1943. godine) nego i povijesna istina. Hrvati su se, koliko to god proustaškim ušima bilo bogohulno čuti – najkasnije od jeseni 1943. većinski priklanjali antifašističkoj, partizanskoj strani.

Znamo da takva promjena političkog kursa nije laka, da zahtijeva vremena, ali je antifašistička strana spremna čekati, samo kad bi postojala jasna volja Vlade da promijeni politiku i da na njoj ustraje.

Međutim, dok su se odvijale prve konzultacije o ponovnom ujedinjavanju jasenovačke komemoracije, stigla je vijest da je Katolička crkva u Koruškoj zabranila misu na komemoraciji u Bleiburgu. Više je ministara kritiziralo tu odluku, a predsjednik Sabora Gordan Jandroković je izjavio kako je “Jugoslavenska armija na Bleiburškom polju u svibnju 1945. godine ubijala žene, djecu i nedužne hrvatske vojnike”.

Ove su izjave, pogotovo Jandrokovićeva, kao drugog čovjeka u državi, pokazale svu dubinu problema. Ne može se Jasenovac komemorirati izdvojeno, izvan konteksta Drugog svjetskog rata, kao što se izdvojeno ne može komemorirati ni Bleiburg. Jasenovac i Bleiburg dio su jedinstvenog povijesnog kompleksa.

Jandrokovićeva je izjava jednostavno – laž. Ona je samo ponavljanje proustaške propagande o onome što se dogodilo na Bleiburgu i Križnom putu u svibnju 1945. godine. Najmanji je problem što na Bleiburškom polju nije stradao gotovo nitko, nego su ljudi ubijani kasnije, nakon zarobljavanja. Mnogo je veća laž da su ubijane žene i djeca, jer djeca nisu ubijana, a u pravilu ni žene, nego su puštani kućama. Još je gora opaska o “hrvatskim vojnicima” – to nisu bili “hrvatski vojnici”, već ustaško-domobranska vojska, odnosno – kako se onda službeno zvala – to je bio HOS ili Hrvatske oružane snage kao vojska NDH. Neka Jandroković još jednom pogleda što piše u Ustavu na koji se zakleo kad je preuzimao visoku dužnost.

Najgora od svega je formulacija “nedužni hrvatski vojnici”. Naime, ni proustaška emigracija, ni desna hrvatska politička scena, a ni revizionistička historiografija nisu se nikad zapitali, kao što je to prije više od 20 godina učinio Ivan Lovrenović – “nitko nije postavio ono neumoljivo, ono neizbježno, ono logično pitanje – pitanje uzroka! Kako i zašto se dogodilo? Tko je i čime doveo te ljude na polje kod Bleiburga, tko je doveo do toga da su svi ti ljudi, taj ‘cvijet i snaga naroda’ – neki manje, neki više krivi, neki potpuno nevini i naivni – postali taoci i bili dovedeni na Bleiburg”… da se “nađu u takvoj strašnoj situaciji… k vragu, pa valjda je svemu tomu prethodila neka i nekakva politika, državna i nacionalna, i neki ljudi koji su je kreirali i vodili”. Nitko se, naravno, nije ni osvrnuo niti na riječi Stanka Lasića, neposrednog očevica povlačenja prema Austriji, koji je govorio o “ustaškom ludilu tih dana”. Naposljetku su se uzroci i posljedice Bleiburga svodile vrlo površno i shematski kao mržnju na hrvatstvo, što nije točno.

Bleiburg i Križni put samo su dio “obračuna s narodnim neprijateljem” koje su nove jugoslavenske vlasti provele od jeseni 1944. do ljeta 1945. godine (u nekoj mjeri i kasnije) na čitavom teritoriju, od Makedonije do Slovenije.

Baš u danima kad su se u sjeverozapadnoj Sloveniji odigravale najteže bitke, u dolini Sutjeske, tamo gdje su dvije godine ranije partizani vodili jednu od svojih najtežih bitaka, oko 3000 – 3500 četnika Draže Mihailovića našlo se u partizanskom obruču. Partizanski su ih avioni danima bombardirali, a partizanski su komandanti isticali kako sada valja “pokazati četnicima kako je nama bilo”. Izginula je većina četnika, manji je dio zarobljen, od kojih su neki strijeljani, a neki nisu. Mihailović je s nekoliko stotina četnika uspio pobjeći, ali je i većina njih ubrzo ili bila ubijena ili zarobljena.

Na Bleiburgu i kasnije na Križnom putu stradao je jedan broj nevinih koji nisu trebali stradati – za mnogo njih, ako su i bili nešto krivi, smrt je bila vjerojatno prestroga kazna. Međutim, stradao je i priličan broj onih koji su zaslužili najteže kazne, poput jasenovačkih koljača Miroslava Filipovića-Majstorovića, Ivice Matkovića, Josipa Mataije, Tihomira Kordića, Marka Pavlovića, Marije Buždon-Slomić, Mirka Slišković-Slomića, Dragutina Pudića – Paralize, Ante Zrinušića, Josipa Šantićai mnogih drugih.

Često revizionistički (ili proustaški) krugovi govore o “presumpciji nevinosti” (o, kako to učeno zvuči!). Pa i Mussolini je smaknut bez suđenja, ali će se danas malo tko usuditi reći da je nevin. Do suda nije došao ni Hitler. Hoćemo li tvrditi da nije zločinac? Ni Slobodan Milošević nije doživio sudsku presudu.

Revizionistički (ili proustaški) krugovi tvrde kako oni koji su bili suđeni u Zagrebu nisu imali pošteno suđenje, kako su to bili “montirani procesi”. Prvo, oni ne razumiju kako se pravna znanost posljednjih desetljeća razvijala, jer ni osuđeni na Nürnberškom procesu 1946. nisu imali pravo na žalbu. Drugo, najveći dio dokaza koji su zločince teretili na zagrebačkim suđenjima neoborivi su i nisu nikakav proizvod komunističke propagande. Uostalom, tko je kriv za Jasenovac, za koji nadbiskup Stepinac kaže da je “sramotna ljaga za NDH” (te traži “izvođenje pred sud krvnika koji su najveća nesreća Hrvatske”), ako nisu spomenuti jasenovački koljači?

Vratimo se na zamišljenu ovogodišnju jasenovačku komemoraciju: moralno je nepodnošljivo (jer je neiskreno), a politički nakazno da netko jednoga dana komemorira žrtve u Jasenovcu, a koji tjedan kasnije da na Bleiburgu spominje “nevine hrvatske vojnike”, a da se zapravo radi o onima koji su ubijali u Jasenovcu.

S jedne strane, volio bih da zajedničke komemoracije bude, ali s druge, mislim da je ne može biti. Ona se ne radi kako bi bila teatarska predstava za međunarodnu javnost ili kao politički bodovi pred izbore. Možda bi se i te ideološke i političke nesuglasice mogle donekle izgladiti, ali je moralni jaz u ovom trenutku nepremostiv.

Dnevnik jednog penzionera/24

Kad sam davno, bogomi prilično davno, tražila tačnu riječ za ono što sam osjećala, što nisam umjela izreći a što se nematalo kao istina, nezaobilazna, očigledna; kada sam one noći pisala ono pismo za dragog koji će mi izdahnuti na rukama, za dušu koja će mu pobjeći sa usana – Ja, kao još neiskusna sricačica, jelda, luda, odvojila sam jednu, iz hrpe riječi, kratku, taman, reklo bi se, srećno pristiglu, vrlo grubu i vrlo tešku Riječ, među svim riječima jednaku, il možda baš i prednjačeću snagom, nabojem od kojeg puca usna, Riječ blisku Huremovom jeziku i težini njegove duše pridodatu dosljednošću koje sam se plašila i za koju sam, doskora, mislila da dolazi sa starošću. Sada, zaobišavši istinu, u zloslutu tako očiglednu i jezivu, doduše nepjesničku, evo, ježim se dok tu istu riječ, za posve drugu slavu, žvatuckaju okolo brbljivi učitelji raskokanih usana, ravnih čela, mjehurovima ogrozdalih zvijezda, čirovima puklim ljutinom alboje, jezom oborenih vjeđa.

Među svim bližnjima, najmiliji i srcu mome najbliži bio je on, Hurem, nenapadan, prilično uman i poprilično smeten čovjek, kao svi što su, samni, u riječi nepojamne zaljubljeni. Ni trgovac, ni diplomata, ni otac ni pootac, tek pjesmar zavržen u poslove halne i mutne trgovinluke, posvem saosjećajan, snovima otanjen i prijateljstvu odan, zdušan i samotan. Vještinu pisanja otkrio je u njemu stari Alabaš, i dao ga na škole o trošku države. Kako je imao melodičan glas, Hurem je pri nastupu na večeri kazivača skrenuo na sebe pažnju i samo nekoliko dana potom bio primljen u krug priznatih. Stupajući među umne, njemu se pružila prilika da stekne lijepu budućnost i položaj. Ali boravak među knjigama, osim višeg obrazovanja, nije mu ništa naročito donio. Nakon dvogodišnjeg satiranja, izašao je iz škole kao običan pripravnik, s vrlo tankom platom. “Kako će se pokazati, za čitava svoga života, pored sve svoje darovitosti i obrazovanosti, i pored jakih rodbinskih i prijateljskih veza, on nije stvorio nikakvu karijeru u činovničkoj hijerarhiji. Ostao je nelicemjerni prijatelj ljudi”, kako je volio da sam sebe naziva. U napredovanju mu je smetalo to što je bio naklonjen slobodnom životu i bio nemirna duha. Umjesto ambicija za visokim položajem, on je nosio u sebi neugasivu čežnju za stihovanjem, koja ga ni za čitav život neće napustiti. Ta težnja mu je osigurala trajniju slavu nego ikakva činovnička karijera, jer je on u tome nadmašio sve ostale pjesnike, doduše nakon smrti.

Premda u školama koje je pohađao nije dobio naobrazbu koja bi ga unaprijedila vještinom pisanja, on je, krećući se u društvu obrazovanih i putujući po svijetu, ipak stekao mnogostruka znanja – i postao jedan od rijetko vještih metaforičara, kahvenskih dokondžija. Po njegovim vlastitim navodima, smatrao je da osim turskog jezika, zna još grčki i latinski. Međutim, iako je njegovo znanje grčkog, i latinskog jezika naročito, bilo vrlo tanko, odista je pokazivao živo interesovanje za jezike, i vrlo često donosio liste riječi i rečenica iz stranih zemalja sa prijevodom na na naški. Savladavao je gradiva preskačući razrede, dok je veliki ispit položio nevoljno, po Alabašovoj smrti, i od naukovanja zauvijek digao ruke. Imao je razvijen ukus, i znao je cijeniti ljepotu. Bio je kaligraf, crtač, i zaljubljenik u pravdu. Prezirao je nasilje, poroke među uglednicima, zloupotrebe od strane kadija i neznanje uleme. Jedini put, kao savjetnika i uzdanika, nalazimo ga u službi Dražavne uprave, koja mu je povjerila da izvrši popis cjelokupnog stanovništva, kada će obići cijelu carevinu. Onda se povratio i ovdje proveo cijelu zimu, opaku i dugu, najcrnju u životu.

Hurem je volio slobodan i nezavisan život. Zbog toga nikad i nije imao neku stalnu državnu službu, niti je pravio kakvu karijeru ni prema svome obrazovanju ni jakim rodbinskim i drugim vezama s mnogim uticajnim ljudima. Te veze on je stekao samo zato što je imao ugodan glas, smisao za muziku, bio vješt u ophođenju i duhovit u razgovoru. U vrijeme okupacije, ovaj krajičak svijeta mogao je vidjeti samo još jednim okom, onim unutrašnjim. U te teške dane posvetio se sređivanju i redigovanju dnevnika. Vršio je prepise tapija, precrtavao stare zvjezdane karte, mape dalekih zemalja, ponekad i povjerljive spise državnih službi. Za svoju dušu, na posebnom papiru dotjerivao je svoje zapise, s malim crtežima gradova, ljudi i životinja. Pisao je sa obje ruke, s desna u lijevo i s lijeva u desno. Doduše, neka je slova pisao lijevom, a neka isključivo desnom rukom, zavisno od pisma. Riječ majka znao je da ispiše na svim jezicima, a kod riječi smrt djelovao je nesigurno. Slavio je riječ vid i veličao riječ poezija. Ko dotakne sljepilo zna šta je izgubio; koga datakne poezija nikad neće zaboraviti od čega je obolio, zapisano je na jednom mjestu.

Jedno vrijeme Hurem je imao i komotan salon, tu ponad Šadrvana, nedaleko od opštinske kuće, gde su prolazili oni kojima je pisanje bilo jedina strana prema kojoj su se klanjali. Ispisivao je imena velikih pisaca, prepisivao stihove i pisma, popravljao naslovnice odrtih knjiga. Pisao je i vesele pjesmice, za naprednu omladinu, a djevojčice su dolazile da im on ispiše kalendare i razne pouke. Oni koji su pisali i oni koji to nisu umjeli znali su da je to što on piše, nešto lijepo. Kako može išta ružno biti napisano tako lijepim slovima!, uzvikivali su oni kojima je do toga bilo stalo. Već je nosio sjenilo, i svakome ličio na čovjeka koji prolazi pored ženske nagosti s dlanom preko oka, da što manje vidi ljudskog sagrešenja. Ljudi koji su ga znali, gledali su da mu priđu uvijek sa njegove lijeve strane, od srca. Kako su govorili, izgorio mu je vid. Vidio je nešto što nije smio da vidi, nešto za šta čovjeku i nisu date oči. Bio je okružen knjigama kao zvijezdama. Kad god nije bio među njima, osjećao je tjeskobu i plašio se golih zidova i praznih polica.

Knjige su mirisale, i njegov je sobičak pahnuo na cvijeće. Mirišljava slova, slova koja se jednom vide a drugi put ne vide, ukrštena slova, slovo koje je cijela rečenica, – njegov su izum. Hurem je znao sve velike stihove napamet. “Sve što smo jedno drugom rekli, stalo bi u tanušnu knjigu zlatnih korica. Voljeli smo se postrance, onako kako se vole otac i sin: sa zrelošću sin okruća, pa ne mari više za dječačka maženja”. Tako je bilo. Tako neka i ostane. Jer sve drukčije bilo bi ništa, a ništa je “punina” od koje prijatelji, i kad se izmaknu, ne mogu pobjeći. “Pozitivni značaj književnika za opstanak malih naroda ili manjina shvatio sam tek u susretu s jevrejskim znalcima u tuđini, kad su me uvjeravali da je taj nauk i sposobnost promicanja vlastitih interesa u svim prilikama modus opstanka u makazama agresivnih i neprijateljskih većina”, zapisao je učeni Huremov prijatelj. Takva je pozicija naša odista i bila. On je tu poziciju unutar šačice ljudi predanih muzama, znalački koristio. Onima koji su ga optuživali da je brz i nestalan, trebalo je njegovo “opredjeljenje”, kako bi mu se lakše primakli. Imao je zato puno neprijatelja, i najviše među onima od pera.

Znavaše kod Hurema u radnju zabasati i poneko od onih izbirljivaca mirisa, prepun čuvstva, mladosti i sjećanja, koji umedijaše biti prava napast kad kupuje ili kada samo s mirisima ašikuje. To bjehu, kako ih je on nazivao, ljudi bez ličnosti, mahom zaljubljeni u sebe. Protivno poukama, Hurem je nosio vrlo hrapavo odijelo, u čije su se pore taložili mirisi iz radnje. Za njim su po raznizanoj čaršiji vrvjeli mirisi koji se ne davahu osjetiti, ali se mogahu prstima napipati. Kao svi prodavci opoja, on je razrađivao posao, postajao čovjek od upliva, za zehru takši od Jisaka, mlađeg i svakako izbirljivijeg Jevrejina koji je imao radnju odmah do naše. Ono što se nije moglo naći kod jednoga, lahko se nalazilo kod drugoga. Doduše, Jisak je često putovao i otud, iz dalekih krajeva donosio novatorije za koje se narod zanimao kao za miris proljeća pri kraju zime. Hurem se držao, reklo bi se, klasike, i nudio prevashodno mirise koji ukivaju u dušu draga sjećanja, ne debelokore zanose.

Parfimeriju “Duša” otvorio je stari Alabaš. To je bio skroman dućan, ali na lijepom i prohodnom mjestu. Za Alabašova vremena parfimerija je nosila ime “Surma”, iako u njoj surma nije bila glavni artikal. Hurem je promijenio njeno ime i mnoge stalaže s robom koju je pregazilo vrijeme zauvijek iz radnje izbacio. On je bio veliki majstor i spravljač mirisa. Još su ga se sjećali mladi službenici, otresite hanume i ljeporeki putnici. Pored mnogih kućnih, pretežno slatkih mirisa za svakoga, kako ih je zvao, Hurem je osjećao jak i čudan, u životu jedini miris kojemu nije mogao da otkrije izvor i sabije ga u teglu. Bezimeni miris nije odgovorao ni jednom mirisu dostupnom njegovim čulima. Danima je rovario po struhlim jabučarima, skladištima namirnica i otpadima, tražeći tanki trag koji će ga odvesti do otkrića. A to se zbilo u danu poslije kojeg je bilo teško nastaviti išta, pa i pisanje. I Hurem je zastao, na pola puta, pun gorčine od koje bješe ljući samo miris starosti.

Osjetivši ga, zaželio je da mu otkrije izvor, nadjene ime i podari ga čovječanstvu kao mogućnost da se insan, barem, na svakome mjestu sjeti svoje suštine. Oguglalo na podvale iz raznih laboratorija, već duže vremena ovo je “čovječanstvo” osjećalo samo zapahu svoje ustajalosti. Kao svaki radinac, Hurem je bio pretjerano osjetljiv na mirise koji ostanu u sjećanju. Mogao je da se sjeti mirisa svakog dana proljeća, svake tihane večeri ili nagle promjene. No najteže, s velikom mukom reklo bi se, podnosio je mirise koje nose ljudi izglavljeni ili uglavljeni u duge i teške hizmećarske poslove. Zato je davno sročio detaljan katalog osnovnih, zemaljskih mirisa. Ta knjižica ispunjena raznobojnim pravougaonicima, ličila je na tablicu elemenata, na prestaralu bukvicu njegovog oca, s jednim praznim, plavo naznačenim mjestom na sedamnaestoj strani.

Ta “praznina” čuvala je mjesto baš tom nedostajućem mirisu među mirisima kojih je, po Jisaku Kovaljovu, imalo sto i osam, a po Huremu, uz onaj neuhvatljivi i neimenovani, tačno sto i devet. Praznini neimenovanog pravougaonika u katalogu nedostajao je upravo detaljan opis izvora i snaga dejstva. U sahane je uporno grumuljao, mrvio, strugao i dodavao sastojke: opiljke ženskih dlanova, osmijeh prvenčeta, kapljice ženskog miga, tragove oluja, prašinu baruta, otresinu duge, uzalud. Iza gotovo svih dokučenih, rasutih na nadlanicu mirisa, pod prstom se mogla napipati tek bljedunjava skrama očinje vode. I suze, u dodiru s kožom, izazivahu nepodnošljivo bljedilo na obrazima i crvenilo na usnama. Deformisahu ljudsko lice, ističući lijepu prolaznost, skrivajući i potirući s lica sve što pripadaše vječnosti. Da umanje upadljivost izvještačenosti i nestvarne ljepote, majke su kahvenskim kašičicama krišom sipale maslinovo ulje navrh glava svojim jogunastim kćerima, pod pundže i žabice.

Hurem je bio poznat i po sklapanju opojnih trava, prvenstveno za djevojke prestarale za udaju, za momke nesposobne za vojsku. Zreli muškarci nisu koristili nikakva sredstva, ali kape su nosili nakrivo i bežali od sunčanice, da sakriju podignutu vjeđu i naborano čelo pred neumitnim. Hurem je hitao da isproba spojeve za koje je mislio da odgovaraju suštini mirisa koji postoji, koji se ne da izdvojiti i imenovati. Oprao je ruke i otišao u tmušnu prostoriju iza parfimerije, u drugoj ulici od naše kuće. Mrak je padao, i Hurem se nije pojavljljivao u kahvi gdje su ga čekali stari jarani. Nije se pojavio ni kod kuće. Dok je svitalo, on je nehajno prekidao posao i započinjao novi dan u hamamskoj kahvi. Tamo ga je, medu unervoženim ljudima, sustigla strašna vijest o nakaznoj smrti nastavnice pjevanja, oko sabaha izgorjeloj u samačkoj kući. Hurem se ujeo za usne i kap krvi, kao naramak, survala se s njegovih usta u njegovo drhturavo krilo. Na crvenu kahvensku stazicu kanula mu je iz oka zadnja suza.

U nastaloj pometnji, kao u vrtu uskovitlanih mirisa, čaršija je zaudarala na paljevinu, i jedva se disalo. Od muke, ljudi udarahu šakama kroz vazduh, otirahu prste o crne rukave, nagriženih ivica, na kojima ostajahu debele kajase pepela, kristalno jasne. Snijemio kao dijete koje natjeraju da popije kašiku zejtina, Hurem je došao kući, uzeo svoju torbu s uzorcima, katalog mirisa i sve stare zapise. Za malim hastalom, već je znao šta treba da uradi. Svukao je paltu, podvio lijevi rukav i na parče hartije s rukava sastrugao kristalne opiljke pepela s kuće nastavnice pjevanja. Nazirao je ostatke velikog povodnja, paljevine, bolesti, zavjere, neimaštine, nerodnih godina, pljuvačke, odrte ljudske kože, berzanske drhtavice, uslišenih i neuslišenih molbi, kristalnih snova, hrane, prašine, i ljudskog glasa. Te ljuskice pamćenja – samo je trebalo izdvojiti, izolovati i ucrtati u ram osjećanja.

U nakani da poboljšaju sliku svijeta, spravljači opoja u nove mirise stavljali su ono što krijepi, a ne i ono što lomi ljudski mozak. Tako veselih, omamljujućih mirisa imalo je na pretek, uostalom kao i uvijek kad se od stvarnosti samo želi pobjeći. Drhteći, Hurem je pipetom usisao to što je dobio, u žudnji, pretresavši ovaj svijet. Pod staklom ga zapahnu miris ljudskog zla, izdvojen iz krika nastavnice pjevanja. Malecnu flašicu otvario je zubima i u nju nakapao ljepljivu i smrduljavu materiju koja tvori zbilju. Preko ruke, iz stare bočice, osipao se miomiris stvarnog života, kakav zaista jeste i kojemu će tvorac dati ime duša, uostalom, ime koje je nosila radnja koju je on vodio i koja ga je zaklanjala od slatke divljine nerada. Hurem je vješto razvijao posao i uporno prodavao svoju dušu na razne strane. U strahu zbog dušičave prezasićenosti, u grozničavom zgrtanju imetka, zatvorio je parfimeriju. Iz nje, ko je stigao, iznosio je sve što se moglo iznijeti. Odista, lakše ju je bilo isprazniti nego napuniti.

U Huremovu noticu, bez koje on nikud nije išao, u bukvicu okovanih listova, olizanih korica, kad god bih zvirnula kao u nelažnu bunarsku špiglu, sve mi je vidno, a ipak u trepetu ništa mi se nije davalo upamtiti do riječi: “Evo nama trgovaca, vjesnika mira. Evo nama vjernih naših pratilja, u dobru i u zlu”. Kad bih htjela da se narugam inima koji su vratove lomili u hitnji da steknu imaća, prinosila bih čelu njegovu hamajliju i blago udahnjivala zapahu koju je tuga istjerala na vidjelo. Patnju kojoj ni vatra nije mogla ništa. Grčili smo se jedno uz drugo, u nemanju i posrami. Koliko smo svega imali, sad toliko ničega nemamo. I želje su nam se iz tijela povukle. Kolačimo oči sa gađenjem nad slikama stare raskoši iza koje su ostale prljotine po zidovima, u ramovima naše izgubljenosti. Uzalud sam otvarala vrata i prozore da iz pustih soba napolje posukljaju mirisi punine, zaostale u navikama po kući golih trudova, sakrite po kutcima i zavjesama, neprilične i sramotne. Hurem nije izlazio iz kuće na bijeli dan. Ja sam ga odmkenjivala u svemu, čak i u besanici. Kad je on ječao, ja sam jeckala. Kad je on šutao, ja bih umirivala tihom usnom huj dnevni.

U noćima što su dolazile upreskok, koje dugo traju, slušala sam preplašene duše, dvije kumrije na jastuku s kojeg tište stare uspomene, slike koje će nas, u ovakvom stanju, pretvoriti u krlje, u svjedoke starih dana. Hurema je ispijala mučnina sred nemanja; još nije hulio, još nije bogoradio, šutao je i taškao nogom po podu, držao se za bradu i kolutao ljute dimove, zbrajao črte i reze, spajao posramu s čudom golog življenja, zgubolježja lišenog lakobe i strasti riskira. Od srama je satkan ovaj vijek. Hurem se s ljudima nije pozdravljao, zabasao među one s kojima se nikad nije pozdravljao. Drskost palih u zulumima i njihova želja da se dodirnu i sližu sa sebi nejednakima, gori su od gubitka, teži od svake patnje sred tužnog svijeta teških poraza. Misli su Huremove bile plitke, riječi su mu obesmišljene, ruke su mu prazne. Sve je sa njega drečalo kao da ništa na njemu nije njegovo. Satirao se čak i dok jede. Vagao je zalogaje suvišne u gorčini koja remeti navike, i premišljao koji će mu zalogaj barem biti zadnji u teškom danu suočenja. Nisam umjela da mu se približim, i nikad nisam znala, vazda se plašeći istinskog susreta, u nemoći da podijelimo teret koji nije pitao za krivicu.

I bolji su od njega propali, i gori su se od najgorih uzdignuli. Ali niko nije samotan kao Hurem. U nevoljama, dobri propadnu, hrđavi se domognu imaća. Imanja nabrzo stečena smame čovjeka u neoprez, otanje ga dobrotom, okrućaju ga hujom i zatvore samnu mu dušu u jalov sabir vrjednota čuvanih za crne dane. Nekome orah bude zlatna toka, riječ za ispriku; i moć koja ide ispred svih riječi onda padne u blato, pregažena bezobzirom prevarenih. Iako je tek protutnjala, kao da će opet kakva crna nevolja, ili rat ako ga ne preduhitri kakva još gora smutnja. Zasigurno hoće, samo ja ne znam kojim će redom pristizati mučnine, pod kojim izgovorom. Odavno nije pala kiša, i sad svako živ zija u nebo iščekujući odozgor milost, zaboravivši  na skorašnji potop koji nas je koštao i života i mala. Tako se hoće, od svakog nebesnog suviška strada mjera i običaj lagode. Od svakog manjka zemskog strah raskolači oči na licima mirnim, vjerujućim, odanim ravnoteži koja stoji između zemlje i neba.

“Početkom vijeka, bolesni Alabaš, otac Huremov, u snemoći napusti rodnu i ucvijeljenu Otadžbinu i zaustavi se nakratko ovde, na zadnjem odmorištu na dugom putu za pakao”. S puno nade u budućnost, slijedeći navike stotina sinova iz propalih familija, zarobljen stegom lične sudbine, još sumljen berzanskim čudima, zaustavio se na zelenoj čohi doline koju je u hljebnim lukovima prošivala strpljiva ruka Drine. Tada se on na brzinu oženio Emom Erak, mnogo starijom od njega učiteljicom krojenja, izbjeglom iz zgurenog gradića opasanog sa dve kržljave i vadama rasute rječice. Ema je umrla iznenadno, po rođenju Huremovom, uoči rata i velike gladi. S djetetom u naručju, Alabaš se zaudovčio. Od toga trena, ne cvilići, on je svoj jeftini život harčio u grozničavom dopisivanju s daljnjim rođacima, sa utvarama iz svoga smračenog sećanja. Opljačkan do zadnje pare, propao na crnoj berzi, zapijao se u neoprezu iz kojeg bijeda crpi snagu. “Ja sam svoju majku jedva pamtio, uporno dišući pod sličicom s njenim božanskim likom u krzavom medaljonu oko grla. Svi koji su znali Emu Erak – govorili su mi u hodu da ličim na nju i da svakim pokretom otkrivam jako prisustvo njenog duha u svojim jogunastim navikama. “Istina, takvih je gledača duše bilo sve manje i, uz starog Jisaka Kovaljova i jednog trgovca kabastom robom, moglao sam ih izbrojiti na prstima jedne ruke”.

Stari Alabaš odabrao je Mamara da mu on čizme dokoljenice održava. Mamar je bio vješt praktičar, čovjek obolio od prevelike odanosti poslu koji mu je prilično savio kičmu, ali se on još duhom držao uspravno. Samo u našoj ulici majstora je bilo sedam. Na desnoj strani: Hurija, Zibija, Ahmo; sa lijeve strane ulice, jedna do druge, radnje su Osmana, Halima, Omera, Bakije i Mamara. Svi su dobro radili, i svi su oni, osim Mamara, zbog poreza kukali kao da ništa ne rade. Mamar je došao u Grad davno. Sagradio je od lijesa kućicu na desnoj obali Jošanice, i u njoj živio dugo, sve dok se nije dohvatio čaršije šegrtujući kog Ešrefa, Bakijinog oca. Govorio je malo, rijetko i vrlo netečno. Govorkalo se da je iz Sirije, Makedonije, pa čak iz Arnautluka. Znao je posao isto kao i Ešref. Čak i malo bolje od njega. Izbirljivije mušterije tražahu da im on uzme mustru, zaobilazeći Bakiju, tersaća i bukadžiju. Uz sve fale, kad je Bakija teslimio radnju svome sinu, Mamar je postao majstor. Rano se osamostalio, kućom i radnjom, a malo teže poslom. No, vremenom, umiješan kakav je, pridobio je mušterije i ubrzo stao na svoje noge. Mamar je stekao radnju i uz radnju držao mali salon. U salonu se mogla popiti kahva i, kao nigdje u čaršiji, mogla se pročitati taze novine. Ostale su radnje samo obućarske radionice za krpež. U Mamarovoj radnji nije bilo cipelarskih kalupa, što znači da je on pravio cipele samo na živu nogu, po narudžbi. U narodu raznih nogu: šlapavih, žuljavih, gvrgavih, krivoprstih i tabansuznih.

Za švapskom kuhinjom nekoliko mjeseci su se iz čaršije izvlačili ostaci turkaluka. I Zade Alabaš, taj zadnji zvaničnik otomanske sile, uoči samog odlaska proveo je cijelo poslijepodne s Mamarom u njegovoj kući, tražeći da mu Mamar, do jutra, napravi čizme za onaj put. Mamar ga nije prekidao nikakvim pitanjima, samo je odmahivao glavom i čekao da kapetan kaže što ima da kaže. Zade Alabaš je u vojnu stupio nenačet godinama, a otići će iz nje natovaren bolom, kojem ni vrijeme neće moći ništa. Nije se likom promijenio ni za jotu. Njegove izrazito modre usne, sa bljedičastom kajasom okolo, njegove upale ali oštre oči ispod još oštrijih vjeđa, pristajale su njegovoj strogosti kao znak uzvika vojnoj zapovijesti. Kao svaki oficir, ličio je na baletana koji je zaboravio da raspaše sablju upavši na binu. Sidžila je njegovo rodno mjesto. Sidžila je i veliko groblje na kojem je ležalo svo žensko rodstvo Zade Alabaša. Muškarci su svoje grobove rasipali širom dunjaluka, a samo su njine žene čuvale pješčane okrajke zemaljskog pamćenja. Zade Alabaš, jedan od zadnjih punomoćnika velikog carstva, patio je što će svoje kosti odnijeti na svoje groblje, u svoj daleki zavičaj. O njegov grob, u starom zavičaju i groblju, spoticaće se olinjali i oslijepjeli psi, a jata ptica zaobilaziće ga na putu ka svetoj zemlji. Sa njim, oficirom preteklim iz ovog sumračja, tamo u predačkom pijesku, zauvijek, ležaće i znamen velikog pada, poraza koji će se, od tog trenutka pa do kraja svijeta, duže i lakše pamtiti od svakog na zemlji njegova trijumfa. Mamar je prestao da se nećka. Drag mu je bio Zade Alabaša, draži od svih koji su te večeri slavili što će barem, jednoga dana, poumirati u svojim dalekim kućama, među nepoznatom rodbinom. Doduše, niko se osim Zade Alabaša Mamaru nije obratio da mu on napravi čizme za dušu. Takve čizme Zade Alabaša vidio je na rafu u Mamarovoj radnji, zapravo u salonu, prvog dana kad je tu nogom zakoračio. Bjehu bez tvrdih potpetica, bez šnura i šavova. Kao salivene.

Takve su se čizme, diljem carevine, pravile jednom ili nikad u stotinak godina. Naručivali su ih rjetki, a još rjeđi su bili oni koji su ih gradili. Od obrnute kamilje kože, štavljene i krućene na poseban način, čizme su čuvale više dušu nego nogu. Obuvali su ih najčešće nepravedno ražalovani oficiri, primorani obzirima. Mamar je pristao. Zade Alabaš napustio je radnju u akšam a vratio se u sabah. Na stalku su ga dočekale gotove čizme, salivene. One se nisu plaćale. One su bile dug i obaveza, i sveti dug i sveta obaveza. Dok su se rastajali, izgledalo je da se rastaju zauvijek. Sa sabaha već, pred komandom, bjehu se okupili oni koji će, kočijama, napustiti grad. U šutnji, kako i priliči ljudima koji su, polomivši sječiva, pozabadali patrljke sablji u tuđu zemlju. Prođe i jedan sahat a Zade Alabaš se ne pojavi na škripavim stubama. Njegov posilni, držeći konja kojeg je već podbadala dosada tapkanja u mjestu, netrimice je piljio u vrata. Nikad se u tim vratima neće pojaviti taj koga očekuju. Umro je u snu kapetan Zekirija Zade Alabaš. Nastala je pometnja, ali i splahnula čim je prašina na zemlju slegla. Između onih kojima se žurilo i onih koji su htjeli odložiti odlazak da odaju počast svome starješini, strah je obavio posao, što strah što obaveze. Civili su otišli, a oni pod puškama ostali. Vojska je tek sutradan izbauljala iz grada. Zamičući, osvrtali su se uplašeni vojnici za sobom i vidjeli po prašnom putu stope, plitke, kao krilima bodene. Na čaršiju je padao mrak, kao zar na pendžer iza kojeg se crnio grob, mezar Zade Alabaša.

Onda su iz Huremovog života iščiljeli svi koji su išta o njemu znali i koji su, bez izuzetka, njegovu stidljivost pred nepoznatim smatrali dobrom osobinom. U tom trenutku nije imao ni braće ni sestara, i nikoga iz bližeg rodstva ni s majkine, ni s očeve strane, da mu čuva strah. Huremova dadilja ostavila je zapis o stanju u toj nekad nam zajedničkoj zemlji, storiju u kojoj se uzgred spominjao i Alabaš, “neradnik koji se u neznan svijet otisnuo, žudeći za ljudima sličnim sebi. Kad sam od nekog u prolazu čula da našom čaršijom, od tezge do tezge ide neki izludjeli stranac sa drehavim papirima preporuka i garancija u naručju, znao sam šta treba da uradim. Poslije dugih i praznih godina, kao da se ni s mjesta nisam maknula, zadesila sam se ondje gdje je trebalo da se zadesim i odradila sve formalne poslove za preplašenog neznanca, da se Alabaška svojta ne zlopati”.

Družina gradskih moćnika grčila je uz sebe vazda i po jednog «siromaška», beshljebnika, tihoga poetu ili izbirljivog slikara, «molera», ponekad nekog drčnog filozofa ili nerječitog novinara. Kao da je tim halama lokalne vlasti, “gazdurinama” – kako ih je nazivao Adem Hovrc, gradska luda, na ovaj način i na ovom svijetu teklo dragocijeno vrijeme iskupljenja zaradom dobrih djela, milostinjom prema poniženima i nemoćnima. Helem, čaršijski moćni ljudi nisu davali Huremu nikakvoga posla, a mogli su. Držali su ga čvrsto u krugu svoje samilosti, trudeći se se da im se on, uz bilo kakav drugi posao, ni po koju cijenu ne otme i načini kakvoga zijana na račun njihova ugleda. Željeli su ga takvoga kakav je bio, ponizan i muftaćan, bez sigurnosti. Bezbrižno su kuckali svoje bilijar-kugle u Domu vojske, obično nedjeljom popodne i subotom ujutru, a Hasan bi sklonut u ćošku za jednim stolom, uz čašu votke i tanjirić kikirika, pričao ponešto pametno, nekad uvijeno u teške metafore koje su, umjesto na listove knjiga, padale mrtve po olajnom podu. Zvali su ga pjesmar, i niko nikad nije pročitao ni jednan njegov stih, ni jednu njegovu pjesmu.

Zapravo, Hurem nije pisao samo pjesme, naprotiv, plašio se skučenosti riječi u reckavim redovima. On je u svojoj sveščici pravio biografske skice, mini-portrete ljudi sa kojima je provodio dane, zaboravljajući na sve ovozemaljske obaveze, doduše, koje istinski nije ni osjećao. Arso Simatović, Behrija Kaćić, Milan Kostić, zvani Majka, Adem Hašimbegović, zvani Bego. Svi su oni imali svoje uljudno vaspitane i pažljivo njegovane familije, svoje lijepe i udobne kuće, cvjećnjake, svoje garaže i kola, svoje navike koje su se, sa godinama, prenijele i na komšije. Za njih su se kačili i manje važni drugovi, arhitekte, inženjeri, profesori. Dalji vez moći, ruku za ruku, širio se sve tanji i čudniji, do retkih i sitnih zanatlija i praktičara, često odabranih po protekciji i potrebi. Hurem je pravio skice takvih ljudi, u posebnoj svesci. Trudio se da nikoga ne izostavi i da bude što realniji u opisivanju njihovih osobina. Ono što ga je zapanjilo jeste činjenica da je u svakoj ličnosti otkrivao po jednu tačku, zločudnu osu oko koje su se životi odabranika nagrtali kao sijeno oko motke.

Pošto se Hurem iskrao iz neminovnosti pričanja i istinskog trpljenja, uvjerena sam da on ni u šta nije bio siguran kao u svoje pisanje, u istinitost jasnih misli koje su ga cjelile od ubojâ. Živio je ne bježeći od sumnje, ali i ne odajući joj se previše. Čak i kad je harčio život na svojim mučnim putovanjima, među putnicima, i tamo je u toplini kakvog pribježišta nalazio mir i put do sebe, uz svoju tanušnu knjižicu, bez koje nije htio ni u san. Ništa od onoga što je u hodu tada nastajalo, nisam stizala da iščitam. On sâm čitao mi je povremeno stihove koje je, neprestano i kradom, do zadnjeg daha pisao. Iako nije volio deklamovanje. Tako je živio do onoga časa koji mu se u užasu sručio na nježna ramena i na ideale. Neko je, očito vješto, neku ličnu brljotinu potpisao Huremovim imenom. Odmah je on optužen za jeres i za nedolično ponašenje: izolovan je od sredine i gurnut u samoću, iako nije uhapšen. Izbjegavao je otad znance, da ne bi zbog njega stradali od njegovih neprijatelja. Sretali su se u ovom gradu kao u tuđem, i odmahivali jedan drugome, on onom svojom nevidljivom, a oni sa onim svojim nemoćnim i kratkim rukma.

Šapućemo iako se ne čujemo. Ljudi, znanici ravnih i tvrdih čela, stušteni kao brzica koja valja drvlje i kamenje, pod zastavama, nisu se trudili da išta shvate. U tim nijemim poslanicama, u tom išaretisanju skupilo se sve što će, danima, između njih stajati: mrmor na usnama. Hurem je poznavao to osjećanje, ono kad nešto imaš na umu a nemaš u srcu, i obratno. To je to zbog čega se on uvijek ježio, bilo gdje da se nalazio, u bilo kojoj da je zemlji, pod vazda istim nebom, potkočen stihom na usni. I to je ono veličanstvo ponosa, suviška osjećajnosti zbog kojeg bi se, ponekad, zanio u čitanju sopstvenih riječi, ponet punoćom koja je opasna kao kukica za riblja usta. Sve velike knjige počinju baš kako i moraju počinjati, i završavaju kako se moraju završiti: za čovjeka i od čovjeka, bez obzira šta je u njima napabirčila brižna duša. Hurem nije stigao pročitati ni jednu recenziju o svojim riječima posvećenim duši, ni tekstove prisjećanja svojih savremenika. U tim kritikama bilo je svega po malo, i nikad dva dobra na jednom mjestu. Ponegdje je jedna saga uranjala u drugu, ponegdje su se one srećno i nadahnuto svodile na anegdotalnu prisjetnicu.

“Ja koji ovo pišem, nisam onaj o kojem noćima sanjaš, nego sam jedan sasma drugi čovjek, u načelu mrzitelj jezikâ i lijepih umjetnosti. Mene, brbljivca, starinom i strpljivošću odnjegovanog u dubokoj unutrašnjosti imperije, veliki rat zatekao je na pragu lijepih umjetnosti. Govorio sam tečno i pisao čitko na njemačkom i turskom; dobro sam razumjevao španski i uzorito se koristio francuskim, što je bilo dovoljno da, po odluci komisije i pod batinama stanem na stranu Rajha i budem od koristi. Nema ni puna dva mjeseca kako sam počeo da odlazim na brijanje, kod onoga šutljivog ali bistrog čovjeka koji ne voli politiku, zapravo ništa od čega ljudi nemaju koristi. Odkako sam se začovječio, naučio sam da se, u tuđini, stranac najbolje ogleda u licima ubogih ljudi, neznanaca koji svoju bezgrešnost pabirče iz osmijeha beskućnika. A muhadžer, tako mještani ovdje imenuju stranca, uvijek mora biti dotjeran. Zato je moja urednost po pitanju lijepog izgleda, svakome u čaršiji znana. Ali kad mi je zaigralo brijaće sječivo u ruci, uplašio sam se, uzdahnuo sam, izašao napolje i kroz čaršiju, kao stravilo otirući sapunicu rukavima, prošao sve ulice do Korapinog svijetlog salona”.

Huremovu knjižicu treba tumačiti ne zaobilazeći ni njegovo umiljaštvo pričanja uživo, uprkos šutnji i samoći. Na dugopamteće čini plahog pričanja, na sujevjericu o pjesnikovom vrlo lahko dokažljivom poslanstvu, na to njegovo vješto branjenje od ništavila, od kahvenske dokonštine, – ljepila se po zavjetrinama našeg skučenog grada, u getu sred vihora rata, malograđanska sujeta prvenstva, upravo kobnost pozivanja na pravdu po mjestu rođenja. Duhovno i, mnogo kasnije, dokazano čistunstvo Huremovo, poduprto najbolje njegovom lirskom seharom punom istina, nadživeće i državu u kojoj je nastalo, jer poezija njegove duše i danas je ostvarljiva u komociji naših jezikâ. Tako je i Hurem mislio o tome. Tako mislim i ja, čak tvrđe i zadrtije, obijajući tuđe pragove. “Pjesnici su rijetki izaslanici ljepote, nemira i sklada, trojstva koje poznaje samo umjetnost ljubavi”, govorio je on i pazio da se drži i jednoga i drugoga i trećega: i djela, i znaka, i svog u nemanju plašnog snalaženja među ljudima.

«…A šta sam to ja, izmedju kahra i samstva, mnogo godina stiščući usne, i zaboravivši na svoju ličnu bijedu, pronašla u Huremovoj zaostavštini. Ništa naročito: knjižicu nalik na iskombusani dnevnik, sa ispodvlačenim riječima o nasilnoj smrti grupe nedužnih mještana. Ta šačica riječi, ispisanih na rubovima Takvima za tekuću godinu, vrlo nečitko izvučena drhtavom rukom i modrim mastilom, promijenila je moj život. Naime, tih je dana lokalni dnevni list objavio moj rad-prvenac, poduži članak o potajnim pogubljenjima na Hadžetskim livadama, tekst o zločinstvu preko noći izbrisanom iz naših sjećanja. Taj članak, napisan mirnom rukom ambicioznog hroničara, zasnivao se na tezi koja je, da tako kažem, našla upor u tim uzgrednim zapisima Huremovim i njegovim riječima koje su, na sreću, izmakle pjesnikovom situ. Moj rad, pod naslovom «Golgota muslimana naše regije», dobio je pohvale, ali zbog komplikacija koje nisu imale nikakve veze sa ovim slučajem, nikad nije odbranjen. Da kažem, ta priča je predstavljala mikrohistorijsko istraživanje sukoba vođenih u posljednjih pedesetak godina i usredsređena je na našu regiju, naročito na područja Ras i Do. Svjedočenja koja sam, preuzeta od Hurema, uvrstila u četvrto poglavlje ovoga tanušnog rada, predstavljala su jezivu priču o prećutanom zločinstvu. Naime 22. i 23. marta, pošto se kompletno vojno ljudstvo predalo oslobodiocima grada, pritvoreno je i zanoć pobijeno desetak nenaoružanih, uglavnom mladih ljudi. Druga faza osvete odvila se smišljenije. U njoj su učestvovali žbiri, ljudi koji su pripadali logistici novoga režima, koji su živjeli u obližnjim naseljima Sarkov, Han, Ras i Fleke. Oni su sistematski likvidirali odabrane mještane u koje se sumnjalo i za koje se vjerovalo da u kućama još skrivaju neprijatelje mlade države. U ovoj fazi, prema izjavama svjedoka, oduzeto je mnogo mladih života.

Nakon mahnitanja, nedužni su mještani skupljeni i odvedeni u nepoznatom pravcu, a muškarci bili odvojeni od žena i djece. Pomažući se spiskovima, isljednici su izdvajali mladiće, odvodili ih do groblja u blizini džamije i nagonili da sjednu ili da stanu uza zid. Potom su im pucali u potiljak. Muškarci koji su na ovaj način poubijani bili su stari između 20 i 30 godina. Oni mlađi i snagom takši, koji su bili pošteđeni, zadržani su u pritvorima i, odvojeni od staratelja, transportovani do obližnjeg naselja Fleke, na rad. Uzgred budi rečeno, ovo i susjedno naselje Muk bila su jedina među naseljima na putu do Grada na zapadu Regije koja nisu ucrno uvile oslobodilačke snage. To je bilo zbog toga što su muškarci iz tih naselja, po tradiciji, radili u gradu, odakle je urgirano da mnogi budu pošteđeni, da bi dotična vlastela i dalje imala jeftinu radnu snagu i raspoloživu mušku masu. Većina muškaraca poslije mučenja protjerana je na drugu obalu, gdje su im se pridružile njihove porodice. Većina onih koji su ostali u gradu mogli su otići za Tursku, zahvaljujući intervencijama odozgo i za debele novce. Generalno uzev, etničko čišćenje na cjelokupnoj teritoriji regije izvršeno je na osnovu pojedinačnih i vrlo nejasnih naloga i vrlo jasne globalne politike nove države, baš kako je svjedočio vodnik iz bataljona koji je oslobodio grad. Po navici iz prakse, svaki komandant koji oslobodi neko naselje, imao je puna ovlašćenja «da sa lokalnim žiteljima, uhapšenicima, postupi kako nađe za shodno, bilo da su se oni predali ili bili zarobljeni». «Otpor prema svjedočenju o onome šta se dogodilo jasno se pokazao u razgovoru sa desetarom H., koji je kao stari borac učestvovao u toj likvidaciji. On je rekao da se nikada nije vraćao u Grad i da je tamo vidio stvari o kojima ne želi da razgovara. Na insistiranje, objasnio je to ovako:

« – Poredim – ono što se dogodilo u Gradu – samo sa slijedećim. Borio sam se protiv Nijemaca koji su bili naš najgori neprijatelj. Ali kada smo se s njima borili, poštovali smo ratna prava i diktat ljudskih normi ponašanja. Oni, “Švabe”, ubijali su prkosne, ali ne i zarobljenike-ucvijeljene, čak ni zarobljenike-zlikovce.

Ja ga podstičem da kaže još nešto:

– Hajdete, prošlo je puno godina od tada, otići ćete u raj pa će vam reći da ste imali priliku da govorite a vi to niste učinili.

– Toliko sam u životu zgriješio. O tome će me ispitivati tamo.

Baca pogled na plajvaz.

– Zašto to upotrebljavate?

– Zato što ne mogu sve da pamtim.

– Ako ne želim da govorim, to znači da nešto skrivam. To znači da oslobođenje Grada nije bila jedna od naših najuspješnijih ratnih operacija.

– Vi govorite o Gradu i spominjete nešto što niko dotad nije radio.

– Tako je.

Nekoliko minuta kasnije dodaje:

– Da vam kažem, ne sjećam se baš najbolje. Namjera je bila da se grad oslobodi, i počisti od otpadnika. I tačka. Pitajte me nešto drugo – «

Suđenje mome radu počelo je osmog novembra, kada sam prizvata da zauzmem mjesto na klupi za svjedoke. Suština optužnice temeljila se na šest od ukupno 33 navoda iz moje priče, u kojima sam ili pogrešno navela ili odveć slobodno parafrazirala riječi svedokâ iz zapisa Huremovih. U Amarovom iskazu, umjesto “vojnici” napisala sam  “zločinci”. U jednom drugom slučaju, sažeto sam prepričala svjedočanstvo jednog građanina, rekavši da se u njemu opisuje ubistvo iako svjedok to nije direktno kazao, premda je, u stvari, jasno mislio na to. Navodno, u još četiri slučaja napisano je nešto što ne postoji u iskazima svjedoka već samo u Huremovim rezimeima razgovora s njima. Nikakve druge kontradiktornosti nisu pronađene u bilo kom od preostalih 22 navoda koji se odnose na likvidaciju. Međutim, te večeri, iz razloga koje ne mogu da objasnim ni danas, ja sam potpisala dokument i pristala na odricanje sopstvenog rada. Oslabljena i izmrcvarena sumnjama i pod velikim pritiskom prijatelja i susjeda sa kojima sam živjela, prihvatila sam savjet advokata, koji je bio i moj rođak, da okončam čitavu stvar. Takođe, dobila sam uvjeravanja da bi za sopstveno dobro trebalo da potpišem taj dokument, uz, kako je izgledalo, nagovještaj da će mi to omogućiti nastavak rada na Školi. Sporazum kojeg sam potpisala potpuno je iznenadio čak i tužioca. Naslovljen kao «Izvinjenje», sporazum je bio toliko sveobuhvatan da je neugodno podsjećao na «priznanje» iznuđeno od policije pod sumnjivim okolnostima. Dio koji se odnosio na moj rad, glasio je ovako: «Bez ikakve sumnje, želim da pojasnim da mi je, pošto sam iznova preispitala podatke, sada potpuno jasno da nema nikakvoga osnova za tvrdnju da je baš ta ili bilo koja druga borbena jedinica naših oružanih snaga počinila ubistva u Gradu pošto je grad oslobođen. Osim toga, želim da kažem da su stvari koje sam napisala vrlo pogrešno shvaćene – od štampe – pošto ja nikada nisam imala namjeru da ispričam ovakvu, ili bilo kakvu, priču o masakru na Hadžetu. Prihvatam kao istinita jedino ona svjedočanstva pripadnika brigade, njihove riječi koje kategorički negiraju masakr, i zbog toga se odričem svakog zaključka koji se može izvesti iz moga rada, a koji bi mogao ukazivati na to da se dogodio masakr ili ubijanje bespomoćnih ili nedužnih ljudi».

Presuda komisije Savjeta bila je isto tako surova kao i presuda javnog tužioca. U izvještaju objavljenom narednog dana, komisija nije rekla da sam ja izmislila masakr, ali navela je da u priči postoje ozbiljni nedostaci i fatalne tamne rupe, prepuštajući Savjetu da donese odluku o tome šta da se učini povodom moga rada. Pet dana kasnije, Savjet je odlučio da, na osnovu preporuke komisije, diskvalifikuje moje djelo. Meni je dato pravo da prijavim novo u roku od šest mjeseci, ako to želim. U okviru ceremonije sprovedene prema mračnim uzorima iz prošlosti, direktor Velike biblioteke uklonio je moj rad i sa polica u kojoj se čuvaju uzorita i vrijedna štiva. Ovaj čin bio je dovoljno surov da podstakne protest nekoliko članova književnog kluba «Iskra», ali i ti glasovi su ubrzo zamrli. Pisac, koji je upravo tih dana objavio novo djelo, tražio je od Korabe da učestvuje na skupu kojeg je, povodom njegove knjige, organizovao Klub. Koraba se saglasio, ali i upozorio pisca da je njemu zabranjeno učešće na sličnim priredbama. On ga je uvjeravao da je dovoljno uticajan da odoli takvim pritiscima. Nije odolio, i skup  se održao bez njegovog učešća. Niko nije digao glas protiv. Niko. I evo me sada, sjedim s knjigom na krilu, s riječima koje su uprkos ostale bez istine. U svakodnevnici koja odiše duhom većine, metežom u kojem se ništa ne vidi osim straha od drukčiosti, završavam ovaj napis riječima jednog svjedoka, koji govori o tome da su mnogi počinitelji zločina još uvijek među nama i da možda žele da se oslobode tereta strašne tajne koju su godinama skrivali od nas. «Uopšte ne sumnjam da se dogodio masakr. Nisam to glasno obznanjivao idući ulicama zato što nisam imao razloga da se time ponosim. Ali ovoga trenutka, kada je čitava stvar izašla na vidjelo, mora se reći istina. Poslije svega, ova država je dovoljno zrela i snažna da se nosi sa svojom prošlošću». I tako se to nastavljalo, u šutanju. Vrijeme koje je proteklo od zaludne smrti Huremove do ovog suočenja, ostaće upamćeno ne zbog zla, nego zbog nepromjenjivosti naše duše prema zlu…»

Ti si ta koja me vuče kroz vrijeme, sve ovo vrijeme.
Sve ovo vrijeme između tebe i mene
nema nikoga
tko bi darovao postojanjem, daljinom i počinkom
duboko, nedokučivo mjesto na kojem smo.

U tvojim ustima krv cvjeta crno.
Tvoja umorna krv. Otječe u pijesak
pod našim nogama. Grumenje prašine,
mrtve životinje, cesta se lijepi za stopala,
ljepljivo, gusto, gladno cjedilo vremena.
Dubina guta daljinu, jedna je u svima,
ljepota propadanja.

Cijelu smo noć sadile glasove uz cestu,
lupale osušenim kožama o zemlju,
iz prhkog smo sjemenja
tjerale vjesnice bolesti i smrti.
Mjesec nam je izgulio lica, razobličio tijela,
ljušte se srebrne ljuske, padanje ne prestaje,
tvoj odraz s onoga svijeta, moja otpala sjena.
Oko nas raste ravnodušna svjetlost, sljepoća kamena.

Sve ovo vrijeme između tebe i mene.
On je uvijek sam. Nosi ime za svaki vjetar,
zna hoće li donijeti kišu ili glad,
prepoznaje duhove obojane od glave do pete,
prepoznaje miris oguljene kože,
misao žrtve i lovine,
ali ne izlazi iz kolibe, miruje.

Tko je stajao usred vjetra i nevremena, pun divljenja,
tko je zakapao životinje, tko je skupljao vodu i krv
u zemljane posude, natopio sjemenje, oprao ruke, umio lice,
upitao boga da stane i odmori se?
Da podigne šator, savije gnijezdo, sagradi kuću,
čvrsti, nepropusni, tamni šator za nomade u pustinji,
za pustinju u sebi. Ta silna živa slika.
Zlatna kuća sa besprijekornim prozorima.
Tko je tkao sagove i ukrasio ih vezom,
tko je optočio zastore zasljepljujućim zrcalima?
Zlato, mjed, drvo života, rešetka vremena,
tko je sve učinio, nevidljivo i nečujno?

Na putu prosjaci, na drumu razbojnici,
na cesti  ratnici, pet ludih djevojaka
prenoćilo je pred vratima,
ali u naš crni šator, u našu zlatnu kuću
nitko ne ulazi.
Obilje zlata, suho zlato, čisto zlato, zlato moje,
ti si ta koja me vuče kroz vrijeme, sve ovo vrijeme.

Što ja imam s tom ženom,
zar joj se ne sviđa moja čarolija?
Voda čisti bez počinka, uvijek iznova.
Ovo su moje napunjene posude.
Ovo je moja kuća. Kuća mjeseca,
kuća od teških srebrnih blokova,
pod njima pucaju zrcala, trunu sagovi,
osipaju se zastori, prah prahu, oko za oko,
glas pod zemlju, ugušena, mukla jeka tijela,
sve što je nevidljivo, nečujno, propadljivo.
Klizi, tone, viče zaustavi me, ne mogu više,
kakva je to igra da gaziš po mrtvima,
više nam se ne igra.

Cakli se noć, povija se korov uz put,
naša kosa raste iz samoće, naši glasovi
niču iz zemlje i cvjetaju sami od sebe.
Kopamo do vode, hladnoća se hrani kostima,
kosti u blatu, pucaju glinene žile vremena,
svjetla u daljini, kuća od suhog, zlatnog sna.
Sve ovo vrijeme nema nikoga.
Preostaje sve dublje, sve dalje, sve manje,
umor kamena, bolestan i otjeran pas,
kao da se bog vuče za nama.

Širom Jugoslavije tih su godina podizani spomenici kralju Petru Osloboditelju, pa je tako i u Zagrebu djelovao Odbor za podizanje spomenika, sa zadatkom da na Trgu kralja Petra, nazvanom tako još 1927, organizira podizanje veličanstvenog, po mogućnosti konjaničkog spomenika tom prvom vladaru ujedinjene jugoslavenske države. Odbor je bio sastavljen od samih hrvatskih uglednika, a njegovo je djelovanje bilo pod dvostrukim pritiskom. Valjalo je popravljati posljedice atentata u Skupštini, iz ljeta 1928, kada je ubijen vođa hrvatskog naroda Stjepan Radić i kada je među Hrvatima na najniže grane pao ugled kralja i dinastije. Osim toga u Ljubljani je 6. rujna 1931. već postavljen veličanstveni Petar na konju, rad Lojzeta Dolinara, do tada najveći i najznačajniji jugoslavenski spomenik Osloboditelju, tako da su Zagrepčani bili frustrirani što zaostaju za epohom.

Naravno da je graditelj memorijala morao biti Ivan Meštrović. Sin hrvatskoga naroda, jedan od već najznamenitijih i najmondenijih skulptora epohe, tvorac velikoga jugoslavenskog, vidovdanskog i kosovskog mita i brojnih njegovih markantnih figura, od Miloša Obilića do Marka Kraljevića, bio je predodređen da stvori figuru koja će svojom ljepotom i uvjerljivošću nadmašiti Dolinarov rad. Ali opet, kako u Zagrebu graditi spomenik kralja Petra na konju ako jedan takav već stoji u Ljubljani? Trebalo je naći neko novo, originalno rješenje, nešto što će nablistati neusporedivim sjajem proslavljajući Zagreb među jugoslavenskim gradovima.

Meštrović je u to vrijeme bio režimski čovjek. To će ostati sve do nestanka Kraljevine. Pouzdanik Dvora, velepoštovan kod kralja Aleksandra i princa Pavla, netko kome je bilo dopušteno sve i tko je mogao sve. Ne bi bilo pretjerano reći da je Ivan Meštrović bio najutjecajniji Hrvat u toj Jugoslaviji. Radić, a kasnije i Maček, vladali su nadama i emocijama svoga sirotog i obespravljenog seljačkog naroda, ali čim bi došli u Beograd, oni bi bili samo smetnja u ostvarenju velikoga i slavnog projekta južnoslavenskog ujedinjenja, u kojemu je, pak, Meštrović sudjelovao svojom imaginacijom i stvaralačkim genijem. Aleksandar je bio politički, on je bio estetski demjurg Jugoslavije.

I tom je Meštroviću na um pala blasfemična ideja da se na Trgu kralja Petra umjesto konjaničkog spomenika gradi umjetnički paviljon. On će, mnogo bolje nego mrtva brončana figura, biti spomenik besmrtnome Osloboditeljevu djelu. Da je te 1933. ovakvo što na um palo bilo kome drugom, ne samo da bi bilo hladno odbačeno, nego bi se na nadležnome mjestu temeljito prodiskutirala moralno-politička podobnost predlagačava, ali Meštrović ne samo da je bio nedodirljiv, nego su njegove zamisli prihvaćane s uvjerenjem da iznad njih stoji neki viši, nama običnim smrtnicima možda i neshvatljiv razlog i autoritet.

Na kraju, svi su povjerovali da je riječ o vrhunskoj mudrosti i lukavstvu velikoga Meštra. Beograd će zadovoljiti time što će kralju Osloboditelju sagraditi nešto veće od brončanog spomenika, a Hrvate time što u žalosti za Radićem neće morati da gledaju figuru koja bi ih, ovako ili onako, podsjećala na njegovog ubojicu. A s naše privilegirane i distancirane pozicije promatrača  iz budunosti, reći ćemo da je ideja Ivana Meštrovića bila moderna, napredna i u svakom pogledu svjetska i vizionarska. Do kraja dvadesetog stoljeća bogat i kulturan svijet neće više graditi konjaničke figure svojih velikana, nego će u njihovu čast podizati zgrade opera, kazališta i galerija. Eto da su i naši u nečemu prednjačili.

Godine 1933. Hrvatsko društvo umjetnika Strossmayer (danas Hrvatsko društvo likovnih umjetnika) sklapa ugovor s Odborom za podizanje spomenika kralju Petru Prvom Osloboditelju o izgradnji Doma likovnih umjetnosti, koji će simbolički zamijeniti spomen-statuu. Idejnu skicu Doma nacrtao je Meštrović, inače arhitektonski diletant i samouk, čije zamisli u izvedbeni projekt pretvaraju arhitekti Harold Bilinić i Lavoslav Horvat, dvojica perspektivnih graditelja i ranijih Meštrovićevih pulena.

Gradnja započinje u kolovozu 1934. Sam Meštar vodi pripreme i gradnju. Pomaže mu Jozo Kljaković, slikar i prijatelj, još jedan veliki hrvatski Jugoslaven i budući emigrant. Impresivna je ekipa arhitekata koji sudjeluju u radu na Domu. Uz Bilinića i Horvata, tu je i klasik hrvatske moderne Drago Ibler, pa Ivan Zemljak, Nikola Molnar, Zvonimir Kavurić, Lav Kalda. Redom važni arhitekti i graditelji, uglavnom ljevičari. Deset godina kasnije, 5. listopada 1944, Kavurića ustaše će objesiti kao antifašista i tajnika zagrebačkog narodnooslobodilačkog odbora. Ali do tada će još proteći vremena u kojemu se događa sljedeće:

Prvoga prosinca 1938, nakon četiri godine radova, mladi zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac posvećuje Dom likovnih umjetnosti u Zagrebu, podignut u čast i sjećanje na kralja Petra Prvog Osloboditelja. Deset dana kasnije otvorena je izložba Pola stoljeća hrvatske umjetnosti, koju je priredilo Hrvatsko društvo umjetnika Strossmayer o šezdesetoj obljetnici svoga postojanja. Službeni naziv doma inače je Dom likovnih umjetnosti kralja Petra I. Velikog Osloboditelja.

Slijede šesti pa deseti travanj 1941, bombardiranje Beogada, provala sila Osovine u Kraljevinu Jugoslaviju, a onda i osnivanje Nezavisne Države Hrvatske. Dvadeset i drugog svibnja 1941. na godišnjoj skupštini Hrvatskog društva umjetnika Strossmayer dom je bržebolje preimenovan u Dom hrvatske likovne umjetnosti. Već u srpnju poglavnik Ante Pavelić donosi odluku da se dom pretvori u džamiju. HDU Strossmayer iseljen je iz zgrade 20. kolovoza i započinju radovi koji će potrajati sljedeće dvije godine.

Ali povijest zagrebačke džamije je nešto starija. Potekla je od pravaša i sljedbenika frankovačke političke linije, saborskog zastupnika Ivana Zaloke, koji je 1908, u povodu aneksije Bosne i Hercegovine, u stranačkom časopisu Hrvatsko pravo objavio napis u kojemu traži “početak izgradnje muslimanske džamije u Zagrebu”. Svoj zahtjev obrazlaže potrebama muslimana koji iz Bosne doputuju u Zagreb. Listopada iste godine u Starčevićevom je domu na Zalokinu inicijativu održana konferencija o izgradnji džamije. Tada je rečeno da “Hrvati ne žele kao Šumadinci džamije rušiti, već graditi”, dok je Fadil Kurtagić, student, budući pjesnik i budući ljevičar, kazao kako mu je drago što inicijativa dolazi od Frankove Stranke prava, “koja je uviek iskreno ljubila muslimane.”

Drugi je put potreba za njezinom izgradnjom izrečena prilikom posjeta Zagrebu Husein bega Bišćevića, kada se Družba Braće Hrvatskoga Zmaja obavezala da će pomagati gradnju džamije, oko čega su se složili veliki meštar družbe Emil Laszowski i prvak Katoličkog pokreta Velimir Deželić. (Inače, tada je Biščević, kao prvi musliman, primljen u Družbu.) No, njihove je inicijative odložio Veliki rat, usred kojega je, međutim, odlukom Hrvatskog sabora islam postao ravnopravna vjera u Hrvatskoj, te je reis ul ulema svih muslimana u Austro Ugarskoj Džemaludin Čaušević imenovao prvoga vojnog imama pri zagrebačkom garnizonu. Godinu kasnije već je osnovana Muslimanska bogoštovna općina, koja je vrlo brzo uzdignuta na rang muftijstva. Gradsko poglavarstvo je već 1917. darovalo općini zemlju za izgradnju džamije, ali su kraj rata i nova promjena političkih prilika opet zadugo odložile izgradnju.

U Tomašićevoj ulici na broju 12 dana 29. studenog 1935. otvoren je Mesdžid, nakon čega je u siječnju 1939. utemeljena i Zaklada za izgradnju džamije, kojoj su na čelu gradski uglednici islamske vjeroispovijesti, među njima tako i slikar Omer Mujadžić, farmakolog i kemičar Ibrahim Ruždić, pedagog Salih Ljubunčić, zagrebački imam Ismet Muftić, tajnik zagrebačkog upravog suda Mehmed Alajbegović, te drugi uglednici. Alajbegović i Muftić pohodili su hrvatskog vođu Mačeka, koji je pozdravio ideju o izgradnji džamije, “jer muslimani Banovine Hrvatske u svome glavnom gradu trebaju imati svoju bogomolju”, nakon čega je banu Šubašiću i gradonačelniku Zagreba Starčeviću upućen zahtjev za dodjelu zemljišta. Ponuđene su četiri elitne lokacije, ali je Odbor Zaklade bio nezadovoljan. Za džamiju su tražili prostor u zagrebačkom Botaničkom vrtu, ali nisu ga mogli dobiti. Odabran je prostor na Zelengaju, pa se od njega odustalo i prešlo na Gupčevu zvijezdu… Tako je opet prolazilo vrijeme. U to je vrijeme u Zagrebu živjelo oko dvije tisuće muslimana.

Dolaskom ustaša prilike oko džamije su se promijenile. Inicijatori njezine izgradnje to su dobro osjetili, pa su sve prethodne lokacije, uključujući i onu na Zelengaju – jedva kilometar ili dva udaljenu od glavnoga gradskog trga – proglasili za nepogodne, jer da su skrajnute i skrivene, te je sam Pavelić, na svoju ili na njihovu ideju, odlučio da džamija bude na praktično najelitnijem i najvidljivijem mjestu u Zagrebu, uočljivija i markantnija i od same Zagrebačke katedrale.

I tako je nastavljena povijest spomenika Kralju Petru Osloboditelju.

Pretvaranju njegova umjetničkog paviljona u džamiju prilično se hrabro suprotstavio sam Ivan Meštrović. Njemu je prigodom prijema nekakve bosanske delegacije odgovorio doglavnik Mile Budak, osobno, naglasivši da ustaše ne stvaraju “ni katoličku ni muslimansku državu”, nego “hrvatsku državu na najvišim moralnim načelima”, te da “vjerska snošljivost mora osobito u Bosni biti na visini”, dok su “dom kralja Petra” gradili “oni koji su protiv hrvatskog naroda”, zaoštrivši da su “oni dizali u srcu hrvatskom našim novcem ‘prkos hram’ svom kralju”, a sada se, da bi se ispravila nepravda, “muslimanima gradi džamija da pred cijelim svijetom pokažemo da oni nisu tek trpljeni, nego da je ovo njihova država jednako u Zagrebu, kao i u Sarajevu”. Meštrović se nakon toga spašavao bijegom iz NDH. Istini za volju, ustaše su mu taj bijeg omogućili, jer su ga komotno mogli i skratiti za glavu, kako zbog njegova jugoslavenstva i filosrpstva, tako i zbog suprotstavljanja nalogu da se njegova građevina pretvori u džamiju.

Arhitektonsku i građevinsku intervenciju na Meštrovićevom radu provodila su trojica ljudi. Mladi arhitekt Zvonimir Požgaj, građevinski inženjer, te ministar prometa i javnih radova u NDH Hilmija Bešlagić, te glavni arhitekt Stjepan Planić. Za poslove izgradnje zadužen je bio Bešlagićev Odjel za javne radove, a sam je ministar činio sve da budu u cjelini ostvarene ne baš tako jednostavne Planićeve ideje.

Da bi se razbila monotona simetrija okrugle građevine, Planić je odlučio da se podignu tri minareta, čiji će raspored u odnosu na ulice koje se slijevaju prema džamiji biti pomalo nepravilan. Svaki će minaret biti visok po četrdeset i pet metara, načinjen od armiranog betona, pri dnu uokviren bračkim kamenom. Do šerefa penjat će se uz sto i dvadeset stuba ili liftovima koji će naknadno biti ugrađeni. Na preuređenju unutrašnjega prostora radi Požgaj. On ruši pregradne zidove i ispod ostakljene kupole, koju je projektirao Zvonimir Kavurić, koji će uskoro biti obješen, gradi još jednu kupolu. U svakome je hramu kupola najvažniji element arhitektonike. Kupolu zagrebačke džamije gradio je čovjek kojeg će pogubiti režim koji je džamiju gradio. To je simbolički jako.

U unutrašnjem uređenju hrama sudjeluju kipari Jozo Turkalj, Emil Bohutinski i Marijan Matijević, a sarajevski kaligraf i šerijatski sudac u mirovini Muhamed Mujagić crta i piše po unutrašnjim zidovima, nadopunjujući ornamentalna kiparska rješenja. Mujagić zatim putuje u Tursku, gdje proučava najmodernija rješenja u uređenju turskih džamija. Slikar Julije Merlić boji mihrab, a muftija Ismet Muftić s arhitektom Požgajem putuje u Istanbul, gdje izabiru četrdeset isfahanskih ćilima, koje donose u džamiju.

Za tarih džamije odabran je sljedeći kuranski ajet: “I zaista će upravo Naša vojska biti pobjednik!” (Kur’an, Es-Saffat 113) A iznad ulaza postavljena je mramorna ploča na kojoj piše: “U slavu i znak spram Allaha Boga velikoga sviju ljudi i vremena, te u znak pažnje prema muslimanima podiže Poglavnik dr. Ante Pavelić ovaj velebni hram u glavnom gradu Zagrebu, da odani sinovi vitežkog naroda hrvatskoga, izkreni sljedbenici uzvišene vjere islama skrušenom molitvom jačaju pregalačke snage u borbi za obranu i napredak liepe svoje domovine Nezavisne Države Hrvatske koja da bi vazda sretna bila. 1360- -1941.”

Muftija Muftić od Poglavnika je zatražio da se džamijskoj Zakladi dodijeli stambena zgrada, koja će služiti kao vakuf putem kojega će se održavati džamija. Pavelić je drage volje pristao, te je za provedbu stvari zadužio potpredsjednika Vlade Džafera Kulenovića. On je Upravnom odboru Zaklade ponudio tri zgrade, pa da odaberu jednu. Odabrali su modernu višekatnicu, koja je prije ustaškog podržavljenja – ili otimanja – pripadala Židovu Dragutinu Ebenspangeru, koji će, zajedno sa cjelokupnom svojom obitelji, završiti kao žrtva Holokausta. Zgrada u Ilici 15 postoji i danas.

U siječnju 1943, uoči dovršenja unutrašnjih radova, Zagrebom se prvi put u njegovoj povijesti razlegao ezan. Bilo je to, kako su pisale novine, “javno i pokusno učenje ezana”. Prvi ezan proučili su ustaški muftija hafiz Akif Handžić, pomoćnik zagrebačkog imama Himzo Alagić i jajački imam Mustafa Bubrić. Sve to su nadgledali muftija Ismet Muftić, Ademaga Mešić, Ibrahim Ruždić…

Svečano otvorenje dugo je odlagano iz niza proceduralnih razloga, zbog nesuglasica unutar muslimanskog vjerskog čelništva, te zbog želje Poglavnikove, koja na kraju nije uslišena, da se pred otvorenje izabere reis ul ulema. Na otvorenju se okupila nacionalna i vjerska elita, zagrebačka kao i sarajevska, a izostali su, uglavnom, samo oni koji svoju odsutnost mogli opravdati jedino time što su bili u partizanima. Tom je prigodom objavljena i lijepa spomen-knjiga “Džamija u Zagrebu”, koju je grafički uredio sam Omer Mujadžić, s nizom fotografija i naročito dragocjenih tekstova. Džamija je konačno otvorena u kolovozu 1944.

Džamija je najvažnija i najskuplja arhitektonska intervencija u prostoru Zagreba izvršena za NDH, te uz zgradu pošte na Glavnome kolodvoru i jedina markantna novosagrađena građevina.

Minareti što su se već 1942. uzdigli nad Zagrebom i nad Trgom kralja Petra, koji je u međuvremenu postao Trgom Kulina bana, stajat će sljedećih šest godina, preživivši nekim čudom prve tri poslijeratne godine, tokom kojih su muslimanske vjerske vlasti iz Sarajeva apelirale da se džamija ne dira, jer da “džamija nije djelo tzv. poglavnika i NDH, nego je djelo muslimana, koji su radili na tome nekoliko desetljeća i u tu svrhu sabrali dosta novca i osnovali zakladu, te sva sredstva te zaklade uložili u izgradnju te džamije”. U međuvremenu Trg Kulina bana postao je Trg žrtava fašizma.

Minareti su tako stajali, u džamiji se ništa nije zbivalo, niti se nad Zagrebom ponovo čuo ezan, sve do 9. travnja kada je potpredsjednik Gradskog narodnog odbora Mika Špiljak izdao rješenje o rušenju triju minareta “koje je podigao krvnik Pavelić u svrhu raspirivanja mržnje i bratoubilačkog rata među našim narodima”. Rušenje je započelo 12. travnja, a završeno je do 1. svibnja. Prethodno je, i to valja zabilježiti, sastavljena i potpisivana rezolucija “Muslimana grada Zagreba”, u kojoj se zahtijeva rušenje minareta, u kojoj se opisuje ratno djelovanje “njemačkih i talijanskih zlikovaca” i “ustaških krvoločnih zvijeri na čelu s Pavelićem, Budakom, Kulenovićem i drugim ratnim zločincima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.” U rezoluciji se govori i o zavedenim muslimanskim masama, te da je džamija služila da bi se naivni muslimani vrbovali u “ustaške handžar divizije”. Neobično je da se samo tri godine po svršetku rata zaboravilo da je Handžar divizija bila samo jedna, kao i da nije bila ustaška, niti je s ustašama imala veze. Ali, eto, bilo je to vrijeme promjene paradigme. A kada se paradigma mijenja, tada se i memorija prazni. U Rezoluciji se na kraju izrijekom traži: “da se sruše tri minareta oko umjetničkog paviljona na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, jer su oni simbol krvave ustaške tiranije, ruglo i sramota za nas Muslimane, a da se na tom trgu podigne spomenik žrtvama fašizma.”

Nekoliko godina po rušenju, u bivšoj džamiji i bivšem Domu likovnih umjetnosti kralja Petra I. Velikog Osloboditelja već je bio Muzej revolucije. Tako će biti sve do 1991, kada Muzej revolucije postaje Dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a Trg žrtava fašizma mijenja ime u Trg hrvatskih velikana. Godinama zatim svakog 9. svibnja na tom će mjestu biti održavana demonstracije, sa zahtjevom da se trgu vrati prethodno ime. Otkako sam se doselio u Zagreb, svakog bih 9. svibnja bio tu, ali vazda svjestan šizofrenije mjesta i trenutka u kojem sam se našao. Stajao bih kod zdenca, jedinog detalja koji je preostao iza rušenja arhitektonskih Planićevih i Požgajevih intervencija. I uvijek mi je bilo zanimljivo kako su i zašto Špiljkovi ovlašteni rušitelji preskočili ovo mjesto. Je li im se možda učinilo da zdenac ne pripada džamiji? Uostalom, u mom govoru to i nije zdenac, nego je šadrvan. Ako se nalazimo na džamiji, onda smo pokraj šadrvana, tanana.

Zanimljivo je kako je u govoru Zagrepčana ovo mjesto zauvijek ostalo Džamija. Je li to zato što ovaj trg, koji se opet zove Trgom žrtava fašizma, nikada nije imao ukorijenjeno ime? Ne, vjerujem da je razlog drugi. Meštrovićev okrugli, bačvasti paviljon hladan je i nelijep u svome jednoličnom esteticizmu. Ljepota je u minimalnim nepravilnostima. Ali ono što je Stjepan Planić uspio uzdignuvši svoja tri minareta na svaki je način neusporedivo. Uznemirujuće jednoličnoj građevini, obezljuđenoj i monolitnoj, kakve znaju biti građevine iz doba talijanskoga i njemačkog fašizma, Planić je dao smisao i dušu, prostor je učinio živim i životnim. I sve to u najgora vremena i za najgoreg naručitelja. To je, vjerujem, razlog što je Džamija ostala Džamija i nakon što na ovome mjestu više nije bilo džamije.

Prije nekoliko mjeseci zagrebački je gradonačelnik na svoju ruku započeo još jedno preuređenje ovoga prostora. Građevinu oko koje je desetljećima postojala živa vegetacija, koja je, što je i red, pomalo i nagrizala i remetila arhitektoniku prostora, Milan je Bandić sasvim ogolio. Počupano je drveće, stradale su tise i magnolije, nestalo je grmlja, oko paviljona na uzvišenju posađena je – nije posijana! – ona kratka i disciplinirana stadionska trava, tako da je Dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika kao nikad ranije zablistao u svome fašistoidnom savršenstvu. Navečer, da kič ugođaj bude potpun, osvijetle ga nekim čudovišnim šarenim svjetlima, koja u očima ostavljaju dojam predugog gledanja u roza i lila gaćice na snježnobijelim guzicama. Gradonačelnik je, ne znajući što čini, vratio priču na početak, kada je umjesto konjanika slavni režimski umjetnik odlučio graditi umjetnički paviljon. Pa ga je gradio nemajući svijest o posljedicama monumentalne monotonije po duše promatrača. Bio je, naime, samouk. Nepopravljivo samouk. Pa kada se čovjek zaputi hodati oko te njegove građevine, osjeća se kao zamorac kada se zatrči u onome svom valjku. Ukrug trči, pa mu se čini da će tako optrčati cijeli svijet.

Ako znam išta onda posve sigurno znam da se nikada nismo upoznali. Nitko nas nije doveo jedno pred drugo, natjerao nas da pružimo po desnu ruku i izgovorimo sve što se u tim prilikama govori, a što ljude zatim obaveže. Makar i na to da ubrzo zaborave da su se ikad upoznali.

Ali mi nismo.

Jednom mi je, međutim, prišla nakon književnog predstavljanja na kojem sam govorio nešto o nekome, odavno već nije važno što i o kome, i u svom sam govoru izgovorio da se nešto dogodilo u Dugoj Resi.

Prijekornog izraza lica, koji možda i nije bio tako prijekoran, jer isti sam izraz viđao na njezinim fotografijama iz novina, hladnoga, činilo mi se uvrijeđenog tona u glasu, rekla je samo:

– Nije u Dugoj Resi, treba u Duga Resi!

Samo to, te se okrenula i otišla, da nikada ne razmijenimo ni riječi.

U danima njezine smrti, u ganutim porukama onih koji su je znali i voljeli, u novinskim nekrolozima, bilješkama na Internetu, posvuda, bilo je napisano da je Irena Lukšić umrla u Dugoj Resi.

Dramaturški razlog našega kratkog, nekoliko sekundi dugog poznanstva, jest da na kraju svih krajeva njezinim glasom kažem:

– Nije u Dugoj Resi, treba u Duga Resi!

Otac je moj
rođen u malom selu
Dabar u Lici
i možda bi bilo
bolje za svijet
da nije nikuda
ni otišao

gradovi nude ćelije
iza bezbrojnih prozora
grobove za život
mirise kuhinja
i uvelih žena
po stubištima

kradu prostor
od neba

za plačljivo sunce
u malo lokve
na kraju ulice

sve je u gradu monument
vrijeme okaljano dogmom

samo sam jednom
bio u Dabru
spavao u krevetu
na zakošenom podu

ujutro smo popili
kakao s netom pomuženim mlijekom

Vincent je mnogo kasnije
naslikao tu sobu
u kojoj sam sanjao
svoje lice.

Šada se činila djevojkom na mjestu.
Nije se smirila i ostala na tom.
Jednog će je dana proglasit mamom i biće samo takva.
Ljubav će, i šakom i kapom, dijelit po čitavoj porodici.
Naparaćeske, a kad se okrenem i pogledam, sve nas je moglo zapast.

Kada su koljena počela oticati, a leđa savijati se, počastiše je titulom majke.
Smjerna, kakva i jest, volšebno je pehlivanila na užetu koje je pripadalo svima.
Jedino bi svoju brigu isticala kao da je to nešto za istać.
Pa smo i mi, dan-danas, brižni nalik materi.
Al ne ovovremenski i svijeta radi, već više za sebe, u nutrini.

Da smo Bogdom manje.

Praunuka Mia je sa 4 mjeseca prešla granicu da bi vidjela obrise pramajke Šade.
Mia je otvorila svoj krug i zatvorila drugi.
Pramajkine oči su milovale sjajne klikere u glavi “bijele pčele”
i nikakve granice taj flash ne bi razdvojiti mogle.

Ponekada rosna i sunčana jutra, visoko u planinama,
načine slične mijene u ljudima.
Pogledi se spoje i riječi postanu jeftine.
Tada stare, poštene i tople ruke zagrle malo tijelo i s njime cijeli svijet.

U krug radi koga je vrijedilo živjeti.