TKALJA

Dok je tkala platno za svoje svadbeno ruho, u osnovu od zvjezdanog sjaja utkivala je paperjaste parčiće nade.

Dok tka laneno platno za kćerkinu vjenčanicu, u treperave niti utkiva u sebi dugo čuvane snove.

Ćilim dok tka, po kome će On pružati umoran korak, smekšava ga toplinom osmijeha.

Dok pred njenim snenim pogledom raste čudesni ornament krpare, na koju će, silazeći s kreveta, majka spuštati drhtave noge, osjeća kako joj se neki plamičak rasplamsava u grudima.

Šta god radila, tkalja u snu tka platnene merdevine kojima će se vazdići u plavet.

1.

bijela dirka

– jednom je izgorjela jedna velika biblioteka. na stotine knjiga koje gore posmatrao je jedan dječak. taj dječak je kasnije postao pisac koji nije objavio ni jednu knjigu, koji ni jednu knjigu nije ni napisao. smislio ih je i ispjevao na stotine. stihove je stvarao na jezicima koji više ne postoje, na kojima se ,,ja gledam u rijeku” i ,,rijeka gleda u mene” kaže na isti način. u tim jezicima, sve što dodirneš te dodiruje, sve što pjevaš – pjeva tebe. svaki je govornik tih jezika bio ogledalo i odraz.

– u tom su piscu svakodnevno gorjele, izgarale njegove knjige.

2.

crna dirka

– ako si svirač u metrou onda sviraš muziku koja se kreće brzinom od ko-zna-koliko kilometara na sat.

– onda se krećeš previše brzo da bi bio tijelo, samo si muzika.

3.

bijela dirka

– kada se desila paljba, na konzervatorijumu je ranjeno tačno devetnaest instrumenata: violine, klaviri, gitare i jedna posve stara harfa. mrtvih nije bilo. preko puta konzervatorijuma, skriveni u skloništu, neki su se ljudi zagrijali paleći knjigu s imenom ,,roman o čajkovskom.” mrtvih ni ranjenih među ljudima nije bilo. samo je pisac romana, nekada davno, izvršio samoubistvo.

– jedan je takav orkestar svirao u jednom kafeu. orkestar ranjenih instrumenata. svakoga petka u dva, svirali su čajkovskog. u jednom kutku kafea, stalno je gorjela vatra.

4.

crna dirka

– iz brzog voza možeš vidjeti kako voz prozorima lomi svijet oko nas.

– potrebno je slomiti svijet da bi od parčića izgradio novi.

5.

bijela dirka

– došli su u uniformama i tražili da predamo zabranjene stvari. došli su s vriscima, vriske su ostavili za sobom. dolazili su svakoga dana i tražili da predamo zabranjene stvari. zabranjenih ni skrivenih stvari nije bilo. jedino su mene skrivali u ormaru, mene i jednu lutku. otac je radio danonoćno da bi kupio zabranjene stvari, da ne bi više dolazili, da vrisaka ne bi više bilo. zabranjene stvari su bile skupe. onda su odveli oca i odnijeli zabranjene stvari, a vrisci su ostali, u ormaru, u zidovima, ispod drvenog poda.

– ni kuće tamo više nema a vrisci su još u njoj.

6.

bijela dirka

– došli su u lažnim uniformama i izveli neke ljude iz voza. postoje ljudi u vozovima sa stotinama, hiljadama, milionima nepotrošenih kilometara pruge ispred njih. to su bili takvi ljudi. došli su u lažnim uniformama, raspitali se za imena i odveli neke ljude iz voza.

– roman o tome trebalo je da napiše jedan pisac koji je umro nekoliko mjeseci nakon svog rođenja. zločincima je trebalo da presudi njegov brat blizanac, sudija koji je umro nekoliko dana prije svog brata.

7.

crna dirka

– jednom sam na tankoj štikli žene vidio čitav grad, stotine ulica i hiljade očiju koje gledaju u nju.

– jednom si bio dva oka, od svih tih očiju.

8.

bijela dirka

– njegov je rođak bio veoma religiozan. kleo se da je sreo ljude koji su bili toliko bezgrešni da su još mirisali na glinu od koje su stvoreni. vjerovao je da postoji svetac zaštitnik onih koji posmatraju. vjerovao je da postoji svetac zaštitnik onih koji ne šute. da svi ubijeni gledaju u nas iz stranica koje pokušavamo da ispišemo. da nam se smiješe. da sve znaju.

– jedan je vođa pogubio jednog takvog bezgrešnog čovjeka. od tada su svi ljudi u tom mjestu vajari i poklanjaju figurice od gline slučajnim prolaznicima.

9.

bijela dirka

– jedan je slikar vjerovao da se iznova rađa svaki put kad naslika sliku. u jednom od svojih rađanja sreo je vladara koji je svoju biblioteku nosio svuda sa sobom: na kamilama, na brodovima, sluge su je nosile na štitovima. vladar nikada nije osvojio ni jednu bitku. na povratku neuspješne vojske kući jedna je knjig ispala iz karavana. pronašao je jedan siromašni dječak koji nije znao slova.

– slika dječaka koji čita najpoznatije je djelo slikara koje mu je donijelo svjetsku slavu. u njegovoj zemlji podigli su mu spomenik u obliku čovjeka koji nosi knjige na štitu.

10.

crna dirka

– ima ljudi koji nauče da budu dom tom životu koji je njihov.

– i ne grade puteve na nekom tlu koje ne postoji.

11.

bijela dirka

– jedna je žena bila jedina koja je govorila jedan jezik. posljednja na svijetu. njen je narod vjerovao da je praznina važnija od punoće i da je praznina uvijek početak. na svom je jeziku pričala priče svake noći pored vatre.

– posljednja priča koju je ispričala bila je o čovjeku koji je pobijelio tamnu kožu.

12.

bijela dirka

– bio je filozof, pijanista, student hidronautike s planom da postane kapetan broda, kandidat za porno glumca, radnik na plantaži. svake četiri godine u nekoj knjizi pronađe novog sebe i poželi da razbije svijet. ja sam ga upoznala dok je bio pijanista. onda je pročitao božanstvenu komediju. razbio je klavir i ostavio za sobom osamdeset osam svjetova u osamdeset osam dirki.

– postoji tačno trideset šest melodija koje zvuče kao da ih je on komponovao i tačno pedeset dvije priče koje zvuče kao da ih je on napisao.

“Volim Izrael, ali ne samo jevrejski”, napisao je Aleksandar Genis u jednoj gotovo usputnoj rečenici knjige “Povratna adresa”, podnaslovljene kao “Autoportret”. Ruski emigrant u Americi, po ocu cijeli jedan Jevrejin, po materi Rus, zavičajem i domovinom Ukrajinac i Latvijac, građanin Rige i Njujoršanin, izrekao je valjda i najsubverzivniju, da ne kažemo najopasniju stvar koju je mogao izreći. Takva ljubavna, patriotska izjava Izraelu kod većine će zainteresiranih zazvučati upravo suprotno, kao cinični iskaz potpunog, najradikalnijeg antipatriotizma. Istovremeno, upravo je u takvoj tvrdnji ne samo razlog Genisove ljubavi prema Izraelu, nego i zemaljski smisao i mogući spas države Izrael.

Ali zašto bi Genis uopće volio Izrael, ako već živi u Americi, i zašto iz Sovjetskog Saveza nije emigrirao u Izrael, kada ga već toliko voli? Ovo pitanje često se Jevrejima postavlja, isto kao što često Jevreji koji nisu cionisti niti su državotvorno raspoloženi u jevrejskom smislu riječi, pa čak nisu ni bitno određeni svojim jevrejskim podrijetlom, ističu svoj pozitivni emocionalni odnos prema Izraelu. U onoj najintimnijoj, osobnoj i obiteljskoj povijesti svakoga čovjeka jevrejskih korijena, čiji su se preci rađali u Europi, istočnoj ili zapadnoj, u Njemačkoj ili u Bosni, u Grčkoj ili u Francuskoj, razlozi su koji svjedoče u korist Izraela, čak i ako se nikad nogom ne stane na izraelsko tlo. Ti razlozi su u Holokaustu, u pogromima, u komšijskim denuncijacijama, u psovkama i sumnjičenjima, u ružnim pogledima, u višestoljetnoj i milenijskoj zloj jevrejskoj sudbini sa komšilukom. I u tome što se pred tom sudbinom nisu imali gdje skloniti. Izrael je ono mjesto gdje se svaki Jevrejin danas može skloniti, ali i ono mjesto na koje se može skloniti sva ta duga povijest susjedske nesnošljivosti. Na nesnošljivosti prema Jevrejima ovdje su stvarani ne samo vjerski, a zatim i nacionalni identiteti, nego i cijele civilizacije. Izrael je tome stvorio protutežu.

Problem te zemlje je, međutim, u tome što danas jedva da ima onih koji je vole na način Aleksandra Genisa. Pritom, taj način je jedini moguć, jer uz 75 posto Jevreja Izrael čini 21 posto Arapa, od kojih skoro osamnaest posto muslimana. To što je arapski, uz hebrejski, službeni jezik te zemlje nije samo administrativna – dakle lako izmjenjiva – činjenica, nego je u izraelski identitet saliven, pretočen, integriran, legiran i njegov arapski identitet. Istina, tamošnji vjersko-nacionalno-identitetski fanatici sve čine da tu okolnost ponište i da Izrael svedu na jevrejski Izrael. To, međutim, nije moguće, jer vodi uništenju upravo jevrejskog Izraela. Kada je ultradesničarska i u osnovi rasistička vlast u Izraelu ovih dana i mjeseci izglasala ustavni zakon kojim se arapski degradira u jezik s posebnim statusom, ergo jezik građana drugog reda, time je nanijela strašnu nepravdu svojim arapskim građanima, ali mnogo više i gore od toga, samom Izraelu, njegovoj cjelovitosti i njegovim identitetima. Da su neprijatelji Izraela smišljali način kako da dohakaju toj zemlji, ne bi mogli smisliti boljeg načina. Izrael ne može biti ono što Saudijska Arabija već dugo jest – zemlja zasnovana na potpunom vjerskom i rasnom isključivanju svakoga drugog i drukčijeg identiteta – naprosto zato što se u tom slučaju ukida razlog zbog kojeg je Izrael osnivan i ta zemlja prestaje biti domovina ne samo velikog dijela svojih građana – ne samo Arapa – nego on prestaje biti domovina svojih osnivača.

Zašto ljudi ne vole Izrael na način Aleksandra Genisa? A tako ga ne vole ni Jevreji ni Arapi. Ne samo zato što im fanatici sugeriraju da je takva ljubav ravna izdaji, nego i zato što neke strašne životne okolnosti govore protiv takve ljubavi. Kako je živjeti u zemlji u kojoj dok sjedite u kafiću, u kinu, na klupi u parku, imate jasnu i neotklonjivu misao da biste u sljedećem trenutku mogli odletjeti u zrak? I to zato što će se neki vaš komšija opasati eksplozivom prije nego što dođe na kafu. Ta vrsta komšiluka rađa trajno zlo i nesnošljivost za kakvu više nije potrebna vjersko-nacionalistička propaganda. Ali istovremeno, bez ljubavi i razumijevanja tog komšijskog svijeta, bez istinskog prihvaćanja njegove kulture, jezika i identiteta, nema ni Izraela, ni onog zbog čega je Izrael i dalje važan važan svim Jevrejima ili golemoj većini njih.

Bosna je danas slična Izraelu. Naravno, samo u emocionalnom, metaforičkom, pojmovno-spoznajnom smislu. Ali od toga niti nema većeg ni važnijeg. U Bosni, srećom, ne postoji mogućnost da netko izglasa ustavni zakon koji će drugoga trajno učiniti građaninom drugoga reda. Iako bi svaka nacionalistička – što, na žalost u našem slučaju znači i svaka nacionalna – elita u Bosni i Hercegovini rado institucionalizirala drugorazrednost ona druga dva naroda. I nije da o tome nisu prilično javno govorili, u ratu i nakon rata, prekjučer, jučer i danas. Ali to, ipak, ne ide, jer međunarodna zajednica nikome u Bosni nije pružila mogućnost da institucionalizira drugorazrednost njemu nepoželjnih naroda i građana. Hvala joj barem na tome. U Bosni se građanima drugoga reda postaje na drukčiji, manje formalan, a više životan način. U Bosni se građaninom drugoga reda postaje tako što se živi u manjini. Ta je manjina prvenstveno nacionalna i vjerska, ali i ne samo nacionalna i vjerska. U Bosni je svatko svakom Arapin i Jevrejin, ali nikad istovremeno. Što od to dvoje, ovisi samo o tome tko je u kojem dijelu Bosne većina, a tko je manjina. Manjinci su na sve tri strane građani drugoga reda, Arapi u današnjem Izraelu.

To što je Izrael sila, koja je u stanju odgovoriti na zlo, ali i u svojoj široj okolini svakome tko mu zasmeta učiniti veliko zlo, dok Bosna nije nikakva sila i zlo može činiti samo nad samom sobom i nad svojim građanima, manje je važno od načina na koji Izrael i Bosnu percipiraju njihovi građani. Iako se u ljubav prema Izraelu zaklinje velika većina njegovih jevrejskih građana, kao što se u ljubav prema Bosni zaklinje skoro polovina bosanskih državljana, riječ je, valjda, o dvije danas najnevoljenije zemlje na svijetu. I to ne najnevoljenije od drugih, nego upravo od onih kojima se čini da ih vole. Ali, eto, samo što ne vole one koji Izrael (Bosnu) ne vole, nego snivaju o njegovom uništenju. Ili ne snivaju, nego samo žive kao osumnjičeni građani. Oni vole ispražnjeni pojam o Bosni, vole riječ i u nju upisanu legendu, izmišljeni, izmaštani ili sugerirani sadržaj. I onda takvom svojom ljubavlju mrze sve one koji u tu legendu ne vjeruju i koji se u tako zamišljen pojam ne uklapaju.

Voljeti Bosnu, ili je barem podnositi onakvu kakva ona jest – a osim što je nevoljena, Bosna od zastrašujuće većine svojih građana nije ni tolerirana, jedino može značiti voljeti je ili podnositi u sve tri njezine konstitutivne varijante. Bosna i Hercegovina – kako se Bosna od austrijskih vremena službeno zove – sačinjena je danas, ne samo po odlukama Zavnobiha, od tri svoja konstitutivna naroda, niti je to nešto što je nametnuto u Daytonu. Od vremena kada su se, u odjeku europskih zbivanja, i u nas formirale nacije, Bosna je trokomponentna. Četvrta, jevrejska komponenta, zbrisana je u Holokaustu.

Svaka od tri bosanske komponente otpočetka je imala svoju istinu o Bosni, i svaka je tu istinu ugrađivala u vlastiti nacionalni identitet. Osim što su sve tri istine bivale zasnovane za legendi, maštariji i fikciji, one su redovito i bez izuzetka bile antagonizirane prema onom drugom i trećem bosanskom identitetu. Bosanski narodi sebe su stvarali i izmaštavali u nesnošljivosti prema komšijskim identitetima. Bosna je bila zemlja u kojoj se komšiluk dobro podnosio, ali su mu identiteti bili trajno posvađani. Ljudi su, uglavnom, živjeli u miru jedni s drugima, ali je ono u što su vjerovali kao u neko više znanje o samima sebi bilo i neprijateljsko, i krajnje nesnošljivo.

Svaka nacionalna fantazmagorija na kojoj se temeljio identitet imala je i projekciju same sebe u daleku prošlost. Dakle, nisu se oni nacionalno formirali krajem devetnaestog ili čak u dvadesetom stoljeću, nego su sebe i svoje nalazili već u srednjevjekovnoj Bosni, a onda i u onom što je toj Bosni prethodilo. Pravo na Bosnu u sva je u sva tri slučaja ekskluzivno i isključuje isto takvo pravo u drugih. I naravno, u sva tri slučaja to je pravo zasnovano na maštariji. Na stranu to što nitko ne može svojim smatrati nešto što je postojalo prije nego što je bilo njega i njegovih, i što u srednjem vijeku jednako nije bilo Srba, Hrvata i Bošnjaka, ili što oni koji su se tada, možda, zvali takvim imenima s današnjim Srbima, Hrvatima i Bošnjacima nisu imali nikakve veze, pravo na zemlju, na dom, zavičaj i domovinu u modernom se svijetu ne može zasnovati na pričama iz davnine. Izrael je u tome planetarni izuzetak, ali Izrael je i u svemu drugom planetarni izuzetak na koji je uzaludno pozivati se.

U našim identitarnim maštarijama oduvijek su veliku ulogu igrala imena. To što se neki vladar zvao Hrvoje, nesumnjiv je dokaz da je njegova zemlja bila hrvatska. To što je netko bio srpski despot tako što je oženio kćer srpskoga despota jednako je tako nesumnjiv dokaz da je njegova zemlja bila srpska, a on da je bio Srbin. A to što su svi oni, ovako ili onako, bili Bosanci ili Bošnjaci, najnesumnjiviji je dokaz da njihova zemlja nije bila ni srpska, ni hrvatska, nego je bila bošnjačka. Naravno, ovih i ovakvih, današnjih Bošnjaka, svakoga poimence i po jedinstvenom matičnom broju. Istina koja nikoga ne zanima i koja je u osnovi savršeno neprivlačna, jer nije ni legendarna ni mitotvorna, govori nam da u to vrijeme nije bilo ni jednih, ni drugih, ni trećih, kao što nije bilo ni onih četvrtih i petih, a imena, titule, imperije bile su druge i drukčije, čak i ako smo im moderni mi posudili imena da bismo tim imenima nazivali sebe.

Voljeti i prihvaćati Bosnu danas znači voljeti i prihvaćati najprije ono što nam se čini najneprihvatljivijim. Ono što nam je najstranije, najtuđije, to je u osnovi i najbosanskije. Prihvaćati Bosnu i zamišljati budućnost svoje djece u njoj nužno znači zamišljati budućnost s neprijateljem u sebi i izvan sebe. Jedni će se toga riješiti tako što će se odreći ne samo njezinog imena, nego i sadržaja pojma, pa će vlastitu budućnost zamišljati kao da su sami u toj Bosni koju više ne bi zvali Bosnom i kao da iza svakog brda, iza svakog horizonta, nisu oni drugi, one prve bosanske komšije koje ostaju tu čak i ako proglasimo da Bosne više nema.

Drugi se problemi s prihvaćanjem Bosne takve kakva ona jest rješavaju tako što ekskluziviraju vlastito pravo na Bosnu, i ne samo da ga odriču svojim susjedima, nego kažu kako ti susjedi, Srbi i Hrvati, ne postoje, nego tu ima samo pravoslavnih i katolika, dok su oni koji za sebe kažu da su Srbi i Hrvati ustvari uljezi.

Oba načina odricanja, ili sva tri načina odricanja od Bosne naći će svoje utemeljenje u konstitutivnim nacionalnim legendama, koje će nacionalni vođe manje ili više vješto prepričavati, uvjeravajući svoj narod da je tako i nikako drukčije. Naravno, svaki se bosanski nacionalni vođa – a drugih političara osim nacionalnih vođa u ovoj zemlji niti nema – obraća samo svom narodu, i nijednome neće na um pasti da se obrati onom drugom i trećem. Bilo bi to kršenje nekog tajnog bontona i dogovora. A zapravo bi bilo zanimljivo da čujemo što bi Bakir Izetbegović mogao reći Hrvatima u Federaciji, što bi mogao reći i Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Isto se, naravno, odnosi i na preostalu dvojicu, Čovića i Dodika, ali Izetbegović je, ipak, u ovoj priči zanimljiviji, jer on insistira da govori u ime Bosne, pogotovu kada se obraća strancima, šalje im izraze sućuti ili im nešto čestita.

Bosanske nacije formirale su se po izvanbosanskim matricama. Je li to nezgoda i nevolja po Bosnu? Samo po sebi i nije, jer su se i švicarske nacije, recimo, formirale po izvanšvicarskim matricama. Bosanski problem, kao i južnoslavenski problem u cjelini, je, međutim, u tome što su naše nacije skoro istovjetne s našim religijskim identitetima. Pa su onda svi katolici Hrvati, svi pravoslavni Srbi, a svi muslimani Bošnjaci. I svaki je naš rat u dvadesetom stoljeću bio – vjerski rat. Naši građanski ratovi su također bili vjerski ratovi. I onda je nekako prirodno da u ime nacija u nas govore vjerski vođe. Kao što je prirodno i da politički vođe drže vjerske govore i sudjeluju u prvim redovima vjerskih obreda. Bog u Bosni nije sišao na zemlju, ali se njegovi pozvani i nepozvani predstavnici prave kao da jest, kao da je On tu i kao da samo njih predstavlja u borbi protiv ona dva nevjernička i neznaboška naroda.

Središte svog svemira bosanskohercegovački Hrvati nalaze u Zagrebu. Ili u hrvatskoj putovnici koja im pruža mogućnost da odu u svijet i ne osvrnu se više za sobom. Bosanskohercegovački Srbi svoje središte imaju u Beogradu, koji, pak, kad god prigusti, Sunce oko kojeg se okreću nalaze u Moskvi. Središte svog svemira Bošnjaci nalaze u Ankari, u Istanbulu i u sultanu Erdoganu. Bošnjačkim nacionalnim vođama, uključujući i one iz nominalno lijevih stranaka, silno smetaju Zagreb i Beograd, pa će Čovića i Dodika učestalo nazivati veleizdajnicima. Izetbegović, bezbeli, nije veleizdajnik, jer Erdogan nije ono što su Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar Kitarović. Erdogan je prijatelj Bosne, njemu je Alija Bosnu ostavio u amanet… I tu se onda priča zavrti, gubeći u toj vrtnji svaki smisao. Naravno, možemo je zavrtjeti i na druga dva načina i u druga dva smjera, ali zašto ne bismo baš na ovaj?

Jedan od novih argumenata bošnjačkih nacionalnih vođa je da prema popisu stanovništva Bošnjaka danas ima više od pedeset posto. Ali osim što prema tom popisu sumnju otvoreno izražavaju ona druga dvojica nacionalnih vođa, zašto bi ta vrsta prebrojavanja trebala nešto značiti? Ako, pak, nešto znači, ako se Bosna dekonstruira da bi se nanovo konstruirala kao nešto što više neće biti višenacionalna zemlja tri konstitutivna naroda, onda u toj dekonstrukciji svi brojevi na terenu dobijaju ultimativno pravo da nadvladavaju one druge, manje i manjinske brojeve. Ne može se u isto vrijeme biti za cjelovitu i cijelu Bosnu, a druga dva njezina naroda pretvarati u nacionalne manjine. Ili jedan njezin narod, onaj koji je danas najmalobrojniji i koji naočigled nestaje. Naime, čak i taj, sasvim mali bosanski narod, ponegdje je dramatično brojniji. Na primjer u Neumu, gdje će se preko mora graditi najbesmislenija ćuprija u Europi, koja će biti spomenik kolosalnom nerazumijevanju života kao takvog, stvarnosti kao takve. Ali taj neumski narod bi, da ga itko upita, u devedeset i devet, zarez devedeset i devet postotnom postotku podržao taj most koji će Neum učiniti usputnom i zaboravljenom varošicom na putu prema Dubrovniku. I šta god Bakir Izetbegović radio po Sarajevu, neće imati načina da tu išta promijeni. Hoće li njegovi unuci imati izlaz na otvoreno more? Hoće, u legendi. Kao što će i sve drugo i sve dalje biti legenda. Kako za Izetbegovića i narod koji on predstavlja, tako i za ona druga dva naroda. Da bi prestalo biti tako, trebalo bi se misliti malo tuđom glavom, ali ne onom iz Zagreba, Beograda ili Ankare (i iz sultanskog Stambola), nego glavom onoga drugog, a zatim i glavnom onoga trećeg. Nije Bosna troglava zemlja, nije ni trodijelna, ali jest od tri posvađane legende sastavljena. Nije smisao miriti legende, budući da su one po svojoj prirodi nepomirljive, i stvorene su da bi bile nepomirljive, nego je smisao živjeti mimo njih, živjeti sa sviješću gdje su granice legende, a gdje počinje stvarnost.

Da bi se Bosnu prihvatilo, mora se kao svoje prihvatiti i ubojice i žrtve iz Srebrenice. Ali se, isto tako, kao svoje mora prihvatiti i ubojice i žrtve sa Kazana. Jedno je, kaže Bakir Izetbegović, bila državna politika Beograda, kao što je, veli on, Dretelj bio državna politika Zagreba, dok Kazani, nad kojima je činodejstvovao Mušan Topalović, nije bila državna politika. Može biti i da je tako, samo treba pogledati fotografije sa dženaze Mušana Topalovića, i na njima provjeriti tko ga je predavao zemlji. Je li u tom trenutku i taj bio odmetnuti pojedinac, Topalovićev suborac, rođak ili je, možda, pripadao nacionalnoj eliti i predstavljao jednu od tri državne politike u Bosni, i to onu koja se predstavlja jedinom, patriotskom i probosanskom?

Ravnopravnost građana u Bosni i Hercegovini je u međuodnosu s ravnopravnošću naroda. Tako je, valjda, u svakoj višenacionalnoj državi. Tamo gdje narodi nisu ravnopravni, ne mogu biti ravnopravni ni građani. Ali ako su ravnopravni narodi, to ne znači da su ravnopravni i građani. Kako se u Bosni vodio međunacionalni rat – što, naravno, ne isključuje agresiju susjednih zemalja – tako se u Daytonu insistiralo na uspostavi održive nacionalne ravnopravnosti. A ravnopravnost građana će, valjda se pretpostavljalo, uspostavljati život. Naravno da je pretpostavka bila kriva. Danas je to zemlja u kojoj ravnopravni nisu ni narodi, ni građani. I zemlja u kojoj postoje samo dva stvarno multietnička grada ili teritorija: Brčko distrikt i Mostar. Sve drugo izričito je jednonacionalno, uz Tuzlu u kojoj vlast još uvijek iskazuje nešto veći stepen tolerancije i brige za one koji su u manjini.

Neravnopravnost naroda određena je time što nijedan od tri naroda nije u stanju biti konstitutivan na cjelokupnom teritoriju zemlje. Neravnopravnost građana određena je time što je svatko negdje degradirana manjina, ali to nužno ne znači da je svatko negdje drugdje privilegirana većina. Privilegiranim bivaju samo većinske elite, dok je običan svijet deprivilegiran i kad je u većini, pa je onda kivan na one koji ga čine takvim. Većinske elite svugdje nepogrešivo uspijevaju sugerirati svom svijetu da je deprivilegiran zbog povlaštenog statusa ona druga dva naroda. I tako se vrti trodijelno bosansko nacionalističko kolo unutar kojeg hrčak trči svoju beskrajnu utrku. Tko je taj hrčak u priči? Svaki svjesni ili nesvjesni građanin te zemlje.

Bosne nema ako su jedni pobjednici, a drugi i treći poraženi. Nema je ni ako su jedni vječite žrtve, a drugi vječiti krivci. Bosna bi se trebala konstituirati na neprestanom pokušaju da se razumije onoga drugog. Bosna nije troglava zemlja, ali jest, ili bi trebala biti, zemlja u čijim bi grudima, kada bi zemlja imala grudi, kucala tri srca. Nikada otkucaji sva tri srca neće udarati istim ritmom, kao što istim ritmom ne kucaju ni srca milijuna njezinih ljudi, onih koji žive tu i onih koji su raseljeni. Samo što svaki čovjek umire sam za sebe, dok s jednim narodom umire cijela zemlja. Mogu Hrvati nestati iz većeg dijela Bosne i Hercegovine – ne mogu iz Čitluka, Ljubuškog, Gruda i, naravno, Neuma – mogu nestati čak i Srbi, ali na mjestu njihova nestanka ne može nastati ništa. I čak se ni to ništa tada ne može zvati Bosna. Ne treba valjda ponavljati da isto to važi i za Bošnjake. Problem onda i jeste to što Bosne i svega u Bosni može nestati, ali na njenom mjestu ne može nastati ništa što bi moglo imati i najdalje veze s bilo kim od nas. U tom slučaju, umjesto Bosne bit će tu novi Grendland, zemlja vječnoga leda u kojoj će živjeti Inuiti, koji vjeruju da svijetom upravljaju duše umrlih i u čijem jeziku ne postoji riječ za rat. Dakle, nema načina da Bosna, ili bilo tko u Bosni, preživi, osim da se prihvati ono što se svima čini neprihvatljivo. Ali to što je neprihvatljivo jedino je moguće.

Da bi se Bosnu prihvatilo i voljelo trebalo bi se prihvatiti i voljeti sve ono neprihvatljivo, nespojivo, nepodnošljivo. Bosna je, u stvarnosti kao i u mašti, ukoliko ta mašta nije kolektivizirana, spoj nemogućeg i nepodnošljivog. Ako čovjek misli o sadržaju pojma, a ne samo o njezinom imenu, ako je, dakle, stvarno, prema vlastitom tragičnom osjećaju svijeta i doma Bosanac – svejedno koje vjere i nacije – tada u sebi kao svoje rođeno nosi sve to. I sve tri nacionalno-identitetske legende, i sva tisuću i tri nepodnošljiva zlodjela proizašla iz tih legendi, plus sva hiljadu i tri nepodnošljiva zlodjela koja je za sobom ostavio socijalizam na bosansko-jugoslavenski način. Misliti o Bosni je misliti o nečemu strašnom i beznadnom.

Pritom, ne može se biti ekskluzivni Bosanac, koliko god i to neki pokušavali na raznim popisima stanovništva. Ekskluzivni Bosanac danas je isto ono što je prije trideset godina bio ekskluzivni Jugoslaven. Ekskluzivni Bosanac onaj je koji odbija biti Srbin, Hrvat, Bošnjak, dok je inkluzivni onaj koji se osjeća i kao Srbin, i kao Hrvat, i kao Bošnjak. Razlika između dva osjećaja je ogromna. Izkluzivnost podrazumijeva empatiju i razumijevanje za one najmanje i najslabije, a ekskluzivnost vodi pristajanju uz one najveće i najbrojnije. Oni malobrojniji bivaju krivi, jer, eto, imaju potrebu da se razlikuju. Oni, pak, većinski manje su krivi, jer su najbrojniji i već su samim tim najsličniji idealu univerzalnog Jugoslavena, pardon Bosanca… Iz te vrste isključivosti slijedi prirodno utapanje u većinski identitet ili tupo razočaranje. Može se biti samo inkluzivni, uključujući Bosanac, onaj koji u sebe i svoj identitet između ostalog uključuje i ono što je u Bosni najgore i najteže. Prvenstveno to. Bosna nije laka zemlja, ali je mnogo lakša od, recimo, Izraela.

Biti Bosanac znači, dakle, biti izdajnik, jer se inkluzivnost na sve tri strane podjednako, s različitim argumentima, ali uz istovjetne izraze proklinjanja, smatra aktom izdaje. Biti Bosanac znači otežati si život do krajnjih granica, sebi i svojim bližnjima, i biti osuđen da te progone oni koje voliš i na koje projiciraš vlastiti identitet. Samo takav čovjek voli Bosnu na način prve rečenice u ovom tekstu, na način na koji Aleksandar Genis voli Izrael. Da, naravno da je lako Izrael tako voljeti iz New Yorka.

Naravno, mimo naših iskaza, ovakvih i onakvih, postoji živa i neiskazana zbilja. Bosna je tokom svoje povijesti obično i bila zemlja neiskazane zbilje. Otud višak legende, a manjak historije. Živjelo se u neiskazanoj zbilji zato što se nikad, ni jedne sekunde, nije živjelo u slobodi. A čim se nije živjelo u slobodi, nije se moglo živjeti ni u istini. I to je onda postalo tako, nepromjenjivo do dana današnjeg. U toj neiskazanoj zbilji postoje ljudi koji svakodnevno žive razgovarajući sa susjedima s kojima je posvađana njihova nacionalna legenda. Obilaze se, trguju, svađaju se, žive… I sasvim neosviješteno ispunjavaju smisao rečenice od koje je sve počelo. Oni svojim životom, premda to nikad ne bi tako rekli, a možda to nikome ne bi ni priznali, vole Bosnu, ali ne samo onu koja je u njihovoj glavi, nego i onu koja je u glavi onog s kime se svađaju, obilaze, mire, trguju i razumijevaju. Tu možda i nije riječ o emociji. Sasvim sigurno nije riječ o nečemu što je osviješteno. I dobro je da je tako. Dok god je neosviješteno, a postoji, to neće biti ugroženo. To je istina koja nije izrečena. Istina koja i postoji samo dok nije izrečena. Ali istina koja se neće sačuvati ako ne bude izrečena.

Našu kuću u šumi napali puhovi
Glođu joj grede, svoje mlade  

Pod zvijezde gnijezde. Seljani govore
Pravi tor od drače, špicom, na vrijeme

Otkleši plač od palače. Potuši ih
Turi lažne jagode, iz puške ptičarke

Sljuhni kitnjaste vratove.

Duša mi se u draču ko kesa zapetljala
Na dinarike sad zijeva, jagode ne jedu

Jer im nije vrijeme, osjete da nisu iz zemlje.
Pušku sam imao, ali vrapci poćukali dijabole

U to pale zore, ko store, sad ih eno
Zemlju rove, otkopaju Hercegovinu iz Bosne;

Oni su zrno crno, iz zvečke
Ali eto ih, idu zimski sni

Ko konji u prašinu upregnuti.

Moj pokojni Ljubo sve govorio da trešnju od jagode voli više.
Pod gustim beharom ljuljašku sebi njegove ruke objesiše.
Moj krik a onda rodila nesretnica. Svaka trešnja jedna suza.
Znaš gdje živi udovica a gdje mala dica. Moj štrik pun crnih bluza.
A cure  došle da pitaju da li trešanja nabrati smiju.
Smiju, ali da na trešnji ne pjevaju i da se ne smiju.

U ulici Ive Lole Ribara, u Zrenjaninu, živeli su moji baba i deda, Pavle i Toma. Toma je babino ime, ne dajte se zbuniti. Deda Pavle je umro, bila sam baš mala. U zajedničkom dvorištu, iza čika Alojzove kuće, nalazila se šupa. Volela bih da verujem da se još uvek nalazi.

Od dasaka, potamnela od starosti i banatske vlage, bila je to moja prva kuća, moja brvnara. Nisam imala mnogo imetka, ali je prozor šupe gledao na bašticu. Baštica, kao što joj ime kaže, beše mala, možda po tri metra široka i duga. U tih devet kvadrata stalo je beskonačno mnogo biljnih vrsta.

Šljivbreja, kako smo zvali plodove i drvo nektarine, kleka u zagrljaju s borikom (zlatni bor) koje smo tako zagrljene i doneli s neke planine, paprat s Tare, ruže, znano i neznano cveće i lekovite travke. Beše to bašta iz mašte darovitog boga, lečilište duše, moj privatni komad Zemlje, babino parče zemlje.

U šupi, ispod prozorčeta – tezga. Pored tezge – police, sa svim sitnicama i alatima koji bi baštovanu mogli biti potrebni i značajni. Meni, vlasnici brvnare, najznačajniji su bili nož i sačuvane čaše jogurta, posivele od zemlje.

Babi je zaobljeni nož bio zgodan za vađenje i čišćenje crnog luka, koji je nekim čudom rastao ispod oraha, ispod kojih obično ništa ne raste. Meni je bio zgodan za kuvanje. Sekla bih vazduh za čorbu i mesila zemlju i vodu. Posle bih pažljivo čistila pod, metlicom, dok se sva prašina sa cigala ne zbije u prostor između njih.

U igrama sam uvek bila siromašna, neobično srećna u tom trudu i nemaštini. Poput pepeljuge, samo bez princa. Bundeve iz velike bašte baba je čuvala u velikoj sobi. Nisu se pretvarale u kočije, već u nadev za rukom razvučenu pitu. Slatku. S cimetom. Levo od ulaza u veliku baštu cvetao je jedan jorgovan, ispod njega miloduh (selen, Levisticum officinale).

Igrala sam se, uglavnom, sama. Iz pepeljuge se, svojom voljom, pretvarala u dobru vilu s čarobnom motikom, koja u glatkoj opni i sočnom soku šljivbreje, laticama ruža, listovima paprati, bobicama kleke i mladim izdancima bora vidi čitavo bogatsvo sveta. Tu negde, imeđu šupe i baštice, u portalu prozorčeta, ostala sam zarobljena između dva identiteta.

Kosmički treperim, ja, pepeljuga; kosmički treperim, ja, dobra vila. Baba je umrla. Na moj rođendan, 1998.

Postoji jedna priča o odanosti ovčice
iz stada koje nitko ne čuva.

Pas je daleko,
sjedi sit ispred trpeze koju dijeli s pastirom
Nadvija se tamna planina nad oborom usred divljine.
Ponekad, iz tamne šume, bane gladni vuk
i ugrabi neko nevino jagnje.

Noću, po baršunu neba
u šetnju izađe raskošni mjesec
i razbahati se u zlatnoj haljini koja nije njegova.

Najljepša ovčica iz stada sanja kako vodi ljubav s pastirom.
Vuk i pas čuvar kartaju zajedno u slobodno vrijeme.
U njihovim je mislima cijeli svijet
obučen u ovčicino runo
obuven u cipele zamišljenog pastira
nahranjen zalogajem gladnog vuka.

Ponekad, pastir, samilosno
uspavljuje zaljubljenu ovčicu surovom uspavankom
od koje joj trne srce.

Ni svijet jagnjetu
ni obor pastiru
ni vuk planini
ni ovčica mjesecu
ni mjesec samome sebi
ni ti meni.
Ništa što zovemo našim
ne pripada nam
uistinu.

Da, priča postoji
priča o oboru, ovčici i vuku.
ispred priče je pas,
iznad priče je nebo,
na njemu okruglo lice obasjano tuđim svjetlom
u priči istina prerušena u pastira koji se kocka.

ČIPKARKA

I u poznom životnom dobu čipkarka u čudesne končane vijuge koje ostaju iza njene kukičaste igle utkiva svoju djevojačku nadu.

Bilo je to… ah, bilo je to… davno…

Obećao je, a još ga nema.

Čipke kojima će ukrasiti haljine, spavaćice, najintimnije dijelove rublja, i koje će stavljati na police kredenca u njihovoj kući, stoje uredno složene na dnu ormara. Vjeruje da ih od moljaca čuva paučina.

Srećno udanim gospođama hekla ukrasne kragne, rukavice, stolnjake za trpezrijske stolove, miljee za noćne ormarčiće, zavjese za prozore u toplim spavaćim sobama, a za sebe, tek ponekad, kad je obuzme neka čudna čežnja, ishelka poneki detaljčić, tek da po ko zna koji put pozove onog koga čeka da ispuni dato obećanje.

Kad joj zabludjele misli krenu u istraživanje prohujalog vremena, u vijugama svojih čipki, u koje je utkala i sudbinsku nit života, jasno vidi da se pred njim otvaraju putevi kroz bespuća i da će, kad se tome bude najmanje nadala, pokucati na njena vrata.

za Almina

Kad dođeš jednom u ove
predele pitome
shvatićeš da su se brazde svikle
na tvoje ritmove

i da list topole zna za tvoje pesme.

Kad dođeš jednog dana Almine
čućeš kako Panonija recituje
stihove “Bukare”,
a ja ću sedeti spokojan kraj tebe
jer učinio sam ono za šta dato
mi je vreme.

Dok ne dođe do tog trenutka,
ja gledam tanane breze
iz svog malog kutka
a vidim iste one čudesne munare
koje po Hercegovini krase kamenjare
i šapućem:

“Večer od zrikavaca istresa
Dječjih ruku pljesak

Stakleno zvoni noć,
Mirom, miri, vrijesak.”