PRELJA

Ispredajući nit svoje sudbine, prelja iz kudjelje zubima trijebi trunje čemera i pljucka ga oko sebe, kao koštice iz kriške ilinske lubenice.

Kad joj ponestane vune ili lana, na preslicu stavlja povjesmo paperjastih oblaka ili grumen jutarnje izmaglice.

Moire, suđaje i parke smatra svojim sestrama, pa često za vedrih ljetnih noći, s njima, pletiljama, veziljama i tkaljama, kraj kakvog izvora ili ispod razgranatog hrasta, uhvati se u vilinsko kolo, i do cika zore u srebrna zrnca mrve mjesečinu i tišinu.

Nikada ne zna da li će jutrom s vretena na klupko motati zlatnu žicu sreće ili tamnu nit usuda.

Razmišljanja o tome potiskuje željom da se vilinsko kolo, u kome bi bila kolovođa, razvije od jednog do drugog jutra.

gradeći tuđe kuće
od Hrvatske do Švedske
ciglu po ciglu
kamen po kamen
gradio je budućnost
krvlju i znojem
bolnom kičmom
hrapavim rukama
nogama teškim
betonskim koracima

ovih dana ga gledam
prikuplja materijal
pijesak i elemente
daske i eksere
vrata i prozore
za kuću
ali ovu svoju
koja je došla na red

koja će u budućnosti
po viziji njih dvoje
natkrivati naše sijede glave
glave i majušna tijela naše djece

kad se vratimo
s godišnjih odmora
nakon svih lutanja
tu gdje smo prvi korak
u svijet napravili

***

u toj istoj kući
pravim ovu pjesmu
od riječi
od svijeta pozajmljenih
svijetu ih vraćam

***

kad na red dođe
posljedna pjesma
pravit ću je od ilovače
i kamena
i korijena rodne grude

Posvećeno mom prijatelju stolačkom slikaru
Igoru Borozanu

S glasovite Inat-ćuprije
u hercegovačkom gradu Stocu
ispod koje bistra Bregava teče
video sam slikara

Sedeo je u kafani pored reke
beše julsko sparno poslepodne
pio je kafu i slušao žablje kerefeke

Ja sam znao za njegove slike,
za prikaze Inat-ćuprije
i predivne kamene džamije
koja nosi ime
Hadži Alije Hadžisalihovića
čije je mezarje negde
u dalekom Kairu

Al on za me nije znao
jedva me je prepoznao

kada sam ga povikao
i naklonom pozdravio

Tu sa Gornje ćuprije
kraj Hadži Alijine džamije
u kamenom gradu Stocu
ispod koje prečista Bregava
šumovito teče.

Slikar se tad nasmejao
odmahnuo, naklonio
a ja putem dalje pođoh
u posetu Maku

i on me je
razumeo.

POPLAVA

– Siđi! Vardar je srušio drveni most! – čuje se odozdo, sa ulice. U jesen 62. u Skoplju je poplava i on, sa drugovima Ockom, Motetom i Vonetom svaki čas trčkara prema keju da se uvere svojim očima koliko je Vardar u međuvremenu narastao. A reka neprestano raste li raste – plavi nasipe, ruši mostić, zatim se svojim debelim vodenim prstima širi po okolnim ulicama, među kojima je i njegova.

Vardar, njegove uskovitlane vode, lako stižu do prvih zgrada – još prepodne on, sa udruženim snagama sa trojicom drugova, dovlači vreću peska na kej, a sad, vlažni jezik već liže ulaze zgrada. Sede sa strane ulaznog stepeništa, da ne smetaju uzbuđenim stanarima koji bezglavo istrčavaju, pa se vraćaju, ostavljajući mokre tragove. Ocko, Mote i Vone (jedan samoglasnik u imenima zamenivali su sa “o” i on, svakih petnaesetak minuta podižu zadnjice za po jedan stepenik naviše, dok zelenkastomutna voda napreduje, širi se tamo-vamo,…te noći, sa balkona na četvrtom spratu posmatra vojnike kako u gumenim čamcima dolaze do najnižih spratova susednih zgrada (znak da je nivo vode najmanje 2 m.) I odatle, kroz prozor, izvlače stanare zahvaćene panikom sa ponekim koferom ili komadom nameštaja – stočić, kredenac, radio, čiviluk…

Srećom po stanare viših spratova, to je maksimalni nivo poplave. Sutradan javljaju preko radija da se vodena stihija najzad povlači. Podrumi ostaju potopljeni još dugo – ćumur, drva za ogrev, bicikli, dotrajali ormani i raznorazna odložena starudija dave se u mulju. Stanari, pa čak i njegov otac koji uvek, bar na rečima, pokazuje agilnost u “datim situacijama”, sada se nekako dvoume da siđu dole, te se ćuteći ili sa ccc… muvaju po hodnicima, komentarišući sav taj blatnjavi haos.

Njegovi odlučuju da se na par dana presale na drugu stranu Vardara, u dedinu kuću, dok se ne raščiste posledice poplave. Brzo hodajući, mlatarajući rukama, provlači se među alejama gusto posađenih paradajza, u bašti kuće u Pajko-mahali. Svugda unaokolo iznikli poluzreli plodovi, zelenkasto-roze lopte, odozgo se nebo spustilo najniže što može, a on trči li trči i posle sve one pritajenosti u stanu na četvrtom spratu, sada najslobodnije oseća svu radost kretanja, kao tek probuđeno ždrebe što jedva čeka da se pusti u galop. I tada iznenada, pred njim iskrsnu debeli, crni Miki, i sam zbunjen direknim susretom. Iako ga poznaje, iako se mazi i prede u njegovom krilu, sad se odjednom nakostreši kao crni veštac i pobeže. Potrča za njim, a mačor, neverovatno snalažljiv za svoju težinu, uskoči među paradajze. Pođe za njim ne pazeći na udubljenje između puteljka i aleje, noga zape i on se stropošta, udarajući glavom u zašiljen vrh jednog od plavih štapova za potporu stabala, zari nos u zemlju, a licem mu poteče lepljiva, bljutava tečnost.

Krvari! (mnogo docnije saznaje da kao pripadnik krvne grupe “O” ima “retku” krv koja se teže zgrušava). Bespomoćan, umazan zemljom i krvlju, uskoro i slanim suzama, iako još nesvestan bola koji će da usledi nakon što ga njegovi (majka plačući, otac iznerviran zbog tolike trapavosti “šmokljančića”) hitno odvedu u bolnicu na šivenje i previjanje.

Te večeri, među drugovima iz komšiluka pojavljuje se sa zavojem oko glave. Zlate, najkrupniji među njima, podsmeva mu se: – Ma jesi li, ma jesi li to baš ti? – Da, ja sam. Jutros sam udario glavu. – Pa da, bre, to si stvarno ti. Sa čalmom na glavi, čalmosani!

I kada mu budu skinuli zavoj, i još dugo posle toga, tokom cele osnovne, Zlate će ga zvati “čalmosani”, a on mora da podnosi ovo šikaniranje iz jednostavnog razloga, jer ga se plaši.

ZEMLJOTRES 

Zemljotres ga zatiče na moru sa svojima. U Malinskoj, u hotelu sa velikom kamenom terasom na kojoj se s večeri peva “Marina” i igra tvist. Vest o katastrofalnom zemljotresu u Skoplju slušaju na plaži sa tranzistora jedne plavokose kupačice mokrih uvojaka u preuskom dvodelnom kostimu. Njegov otac se već istog popodneva, kao građevinac, vraća avionom, da pomogne koliko se može. On, pak, sa majkom ostaje još dve nedelje i svakodnevno sluša vesti sa tranzistora one plavokose Danke, dok saopštavaju spisak poginulih, a njegova majka, uz poznati bolećiv izraz, čini se da čeka neko poznato ime i prezime, pa da ga onda prosledi sa nevericom i uzdasima: – Jesi li čuo? Bože, bože, šta se ovo desilo? Onda je Danka teši, a njega, što on jedva čeka, saosećajno grli (u svom bež “trevira” kupaćem kostimu). Kostim je od jakog materijala, treba mu vreme da se osuši, pa je zato dodir grudi vlažan, ali zato na stomaku još više greje. More, plaža, muzika na terasi hotela i Dankino telo u dvodelnom kostimu, to je ono što mu ispunjava dan i noć.

Danka nosi dva kostima, jedan već spomenuti bež sa cvetovima u istoj boji, drugi šaren, sa braon, cigla i zelenim cvetićima, sa belom postavom koja viri ispod prslučeta kad izlazi iz vode. U poređenju sa strogim, tamnim, jednodelnim kupaćim kostimima njegove majke, Danka deluje još obnaženije. Njeni kupaći kostimi su prethodnici mnogo razgolićenijeg bikinija, ali u ono vreme, noću, u krevetu pre spavanja, zamišlja je u šarenom, mokrom kostimu, kako polako svlači, prvo grudnjak sa belom postavom, zatim gaćice, I kako joj se između nogu pojavljuje Ono!, u obliku velikog latiničnog slova V, samo što je iznutra popunjeno sjajnim dlačicama, iako mu nije baš sasvim jasno kako Ono izgleda. Zamišlja ga kako diše, kao mahovina, zapravo kao životinjica sa gustim krznom, dok se nekakva rozikasta vlaga isparava iz njene nutrine. I drka. Tako svake noći u Malinskoj, nekada i po dva puta.

Zato, iako je mnogo jeziviji, zemljotres ne pamti kao nešto tako zastrašujuće, niti jasno, kao poplavu od prošle godine.

Od tog leta, pamti Danku.

S makedonskog preveo autor

Eno pucaju utrobe praznina, iz njih
Kao crijeva, prokuljala žilavka

Iz visina vriju vjetri, vode zavnobihaju
Kud se zimus muze, kud blihaju

Oreolaju oko kuća ograde od drače
Sve jače i jače, oko dana, steže obruč mraka

Ose se bose zalijeću u rose, kao u more
Sunce zalazi u sjekavicu, jezik

U tepavicu.

*

*

Dok se vijest o njegovoj smrti vukla u dnu ekrana, zajedno s elementarnim nepogodama, blokadom brodogradilišta i ispadima svjetskih i domaćih političara, netko se tu oko mene glasno zapitao je li Vladimir Dodig Trokut bio umjetnik ili prodavač magle. I, naravno, čim se oko nekog postavlja takva dilema – pisac ili skriboman, heroj ili zločinac, umjetnik ili prodavač magle – uvijek će pretegnuti ono drugo.

Jer za one koji po općem doživljaju stvari, naročito na dan smrti, kada je nacija u toliko žuđenoj koroti, zbilja jesu pisci, heroji i umjetnici, samo će grdan zlobnik i neprijatelj naroda pridometnuti dvojbu i otvoriti mogućnost da su mili nam i uvaženi pokojnici skribomani, zločinci i prodavači magle. Ali, naravno, Trokut je načinom svoga djelovanja učinio mnogo toga da ga većina percipira kao prodavača magle. Najprije zato što se nije prilagođavao, nego je živio, mislio i osjećao kao u vrijeme Crvenog Peristila. Ta fantomska umjetnička skupina, koju su 11. siječnja 1968. prema opće prihvaćenoj legendi osnovali splitski studenti i učenici mjesne umjetničke škole, vjerojatno je najuspjelija i najefektnija mistifikacija u povijesti suvremene hrvatske kulture. Njezin smisao nije, međutim, bio da se nekom događaju, liku ili sadržaju pripiše smisao i značenje kakvo on nema, nego je smisao mistifikacije Crvenog Peristila u tome da se živo afirmira, opjeva, ovjeri i potvrdi nešto što zaista postoji. Istina, samo kao mogućnost, kao neostvarena ili neostvariva ideja. Kao more koje umjetničkom intervencijom više nije plavo, nego je crveno.

Trokut je bio član Crvenog Peristila, ali po svoj prilici nije sudjelovao u akciji kada je s tridesetak litara boje u crveno prebojen središnji trg Dioklecijanove palače. Jednom sam ga pitao je li on 11. siječnja 1968. bio tamo, i nije mi odgovorio. Prvo se smijuljio i čekao da odustanem od pitanja, onda me je, čini mi se, pokušao preplašiti, da bi mi na kraju jednostavno rekao da se takve stvari ne pitaju.

Ali i ako ga te noći nije bilo na Peristilu, Trokut ne samo da je sudjelovao u akciji, nego je njezin glavni akter. On je mistificirao Crveni Peristil punih pedeset godina. Činio je to krajnje dosljedno i to je osnova njegove umjetničke i egzistencijalne metode. Vladimir Dodig Trokut bio je i ostao veliki, neusporedivi mistifikator. Sve što je radio, način na koji se ponašao, oblačio, živio, bilo je u službi te mistifikacije. Je li to umjetnost?

Prvi sam put o njemu pisao nepozvan, u redovitoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji koja je izlazila pod nadnaslovom Dnevnik dotepenca. Godina je bila 1996. ili 1997. i napisao sam da bi bilo dobro i važno da Trokutu daju prostor za njegov Antimuzej. I tada sam, kao i danas, pokušavao objasniti u čemu je smisao onoga što taj čovjek radi, u čemu je smisao mistifikacije. Trokutu je bilo drago, premda je podozrijevao da ga podjebavam. Tako je to, naime, nazvao. Meni, pak, nije bilo ni na kraj pameti da to činim. Nisam imao razloga. Bio sam publika njegova Antimuzeja koji nikada nije otvoren. Vlast, državna, gradska, bilo koja, nije razumjela što je on to nakanio. A nisu ga baš razumjeli ni oni koji su se bavili umjetnošću i kulturom. On, pak, nije bio u prilici da svoje ideje jasno predstavi, jer bi to bilo u suprotnosti s njegovom osnovnom metodom, s mistifikacijom.

Srećom, u međuvremenu je internet pobijedio stvarnost, tako da je Trokut stvorio virtualni Antimuzej. Eno ga na webu, slobodno ga možete posjetiti, riječ je o jednom od najfascinantnijih mjesta na hrvatskom komadiću virtualnog svemira. Tu se jasno može vidjeti što je onaj stvarni, živi, veliki Antimuzej mogao biti. Tamo je i Trokutov kolekcionarski kredo – da, on je prije svega drugog bio kolekcionar, sakupljač koječega vrijednog i bezvrijednog; vrijedno je dovodio u kontekst svakodnevice, a bezvrijedno je činom izabiranja pretvarao u vrijedno i dragocjeno – i taj bi kredo bilo lijepo citirati u ovome tekstu, u ovoj posmrtnoj počasti: “Moguće je, kažem vjerojatno, Noa je bio prvi kolekcionar. Prema smislu, pozvao je po dvoje od svake vrste, jedno muško i drugo žensko. Pozvani u korablju. Čudo života na zemlji da se spasi. Pećina predaka.”

Bio je čovjek u dugom crnom kaputu, kao da je uvijek, u svako doba godine, zima. Duge prosijede brade, dinarskoga, grubo isklesanog lica i zažarenih crnih očiju. Kretao se žurno, često u pratnji nekih čudnih ljudi, koji su se s godinama izmjenjivali. Razgovarali smo ako bih ga na ulici samoga sreo. Ili zadnjih godina, kada sam ga viđao u Bauerovoj, s Draženom Dabićem, u i oko Dabićeva dućana. Jednom će, u budućnosti, od ovoga nešto biti. To je bio smisao svakoga našeg, nikad predugog razgovora. I onda budućnosti više nije bilo. Mistifikacija je došla kraju. Život je mistifikacija. Jedino smrti nije mjesto u Trokutovu Antimuzeju. Smrt je ispred vrata, kao kustos.

Mali prilog fascinaciji prvim danom škole.

Ovu sam krušku snimio ljetos, u lijepom planinskom mjestu.

Za to se stablo nekoć stisnuo prvašić koji se nije dao u razred.

Onda je protestno zanijemio do polugodišta.

Postao je važan stručnjak.

Kod njega sam doktorirao književnost.

Pisci o kojima često i rado govorim bili su često ugledni, ponekad slavni, rijetko bogati. Nisu ni izdavači mislili da im uvijek treba platiti, danas im to više ni na pamet ne pada. Evo jedne ilustracije: Balzac je poslao svoj prvi rukopis, urednik ga odmah pročitao, bio oduševljen. Odlučio mu platiti 5.000 franaka. Onda vidio da pisac živi u siromaškom kraju, pa veli, bit će mu dovoljno 3.000. Kada je došao pred piščevu kuću i podvornik mu rekao da pisac živi na zadnjem katu, urednik smanji honorar na 1.000. Pozvoni, uđe u stan, u stanu nigdje ništa, i on će Balzacu: “Htio bih objaviti vaš rukopis i mogu vam platiti 300 franaka.” Ovo je nekima smiješno, ali većini pisaca ni danas nije.