Priča iz Mame Leone

Netko ujutro pojede snove, proguta ih i usisa to malo biće mraka, biće zore, onih sati koji iščeznu prespavani ili kao priprema za smrt, to vrijeme koje će sigurno doći i za sobom neće ostaviti ništa, nijednu stvar, nikakvo sjećanje, ništa što bi poslužilo kao trag za kojim ću poći kao što hrabri princ polazi u šumu da tamo pronađe nešto izgubljeno što bi spasilo kraljevinu. Nekoliko trenutaka pred buđenje malo biće mraka izlazi iz glave, srca i sobe i žurno napušta svijet; u odlasku uvijek malo kasni, neuredno biće mraka, i zato ponešto zaboravi, nešto mu ostane i toga se sutra sjećam, imam ga kao svoj san ukraden od mraka i od njega tek otišloga; katkad mu ugledam crnu nožicu dok bježi iz moje sobe, vidim kako za sobom vuče koferčiće na kojima su naljepnice s natpisima Amsterdam, Berlin, Novosibirsk, Sarajevo… Sarajevo, Sarajevo, Sarajevo, to drago sanjano mjesto, taj ogromni grad, najveći na svijetu jer je jedini, jer su mi samo četiri godine i jer u tim koferčićima na drugi svijet odlaze snovi od prošle noći koji će me jednoga dana dočekati, tamo gore na nebu, na nebu kojega nema, dočekat će mene kojega više neće biti, u sobi kao ova, ti snovi kao jedino pokućstvo i trag.

Ne volim spavati. Borim se protiv spavanja svim snagama, ali one još nisu dovoljno jake, bakine ruke podižu me u zrak, love u naručje, baka govori, hajde, idemo schlafengehn, a ja vičem da se ori kuća, ori se naša ulica i naš veliki grad: neću šlafen, neću šlafen. Njoj to nije važno; nosi me u sobu, stavit će me na krevet, i dalje vičem neću šlafen; više ne čujem njezine riječi, ona me je izdala, ona ne razumije; misli da ja ništa ne znam, da su moje suze — suze djeteta i da ono što govorim vrijedi samo kao pospano grintanje umornoga djeteta. Baka ne zna za užas koji nastupa kad me stavi u postelju i pokrije; prije nego što me je pokrila ja sam već zaspao; tad ostajem sam i tonem u svijet koji je tuđ i u kojem je moja samoća najveća na svijetu. Kad me budete ostavljali, neće to biti ništa; možete me sad ostaviti gdje vam je volja, samo ću slegnuti ramenima jer nigdje neću biti toliko sam, niti će ijedan svijet biti tako tuđ kao što sam bio sam i kao što je tuđ bio svijet tih snova. Sa četiri godine ja sanjam ono o čemu ništa ne znam, sanjam sve užase i strašne aveti, sve strahove koji će me u životu stići; sanjam sve ono što ću jednom upoznati; gledat ću čovjeka kako na ulici ostaje bez glave i tada ću reći: gle, pa to sam već sanjao dok je ovim istim gradom odjekivalo neću šlafen, neću šlafen, neću šlafengen. Sanjam svake noći i pokušavam zavikati u svojim snovima, da me netko čuje, da dođe po mene i izvede me van, ali ne dajem glasa od sebe; šutim kao što vjerojatno šuti grob, moj grob ili nečiji drugi, to je svejedno, ali šutim i sanjam sve do jutra, do časa kada počinjem zaboravljati i kada se budim; baka me tada gleda, ja joj se smiješim, kao da ničega nije bilo i ništa se strašno nije dogodilo. Ona govori: Blažena djeca, ona sve zaborave, ničega se djeca neće sjećati i doista vjeruje u to, a ja sam samo zaboravljao svoje snove i budio se nasmiješen.

Baka ide u Rusiju. Zašto ne idem ja? Ne idem zato što sam još mali. Šteta je malu djecu voditi na tako dalek put. To je za njih veliki štrapac i velika muka, a korist im je zapravo nikakva. Ne idem jer bih zaboravio sve što bih vidio. To kažu mama i baka; sjedim u kutu uvrijeđen, govorim sebi — zapamtit ću sve ovo i milujem malu sivu Volkswagenovu bubu. Vozit ću jednom takvu, u stvarnom svijetu i na stvarnim ulicama, ali to još ne mogu znati. Četiri su mi godine i o svojoj budućnosti ne znam ništa jer se budućnost još nije dogodila. Jednom kad budem na pravoj cesti vozio pravu bubu, neću biti sasvim siguran što se zapravo dogodilo: jesam li porastao ili sam se toliko smanjio da sam mogao ući u onu malu sivu bubu koju sam sav očajan dodirivao onoga dana kad je baka odlazila u Rusiju i kad sam mislio: moram pamtiti, moram pamtiti, moram pamtiti… Jer ako ne budem pamtio, tada me nigdje neće voditi sa sobom, nikada neću ići u Rusiju i nikada neću gledati sebe na šarenim fotografijama s putovanja.

Idemo spavati, rekla je mama; ja sam otvorio usta, htio sam nešto reći, htio sam vikati neću šlafen, ali ne mogu jer ona nije rekla pravu stvar, nije rekla schlafengehn, a bez toga nema ničega, nema mene koji bih urlao; tu sam ja koji šuti, poluotvorenih usta, užasnuta pogleda koji više ne dodiruje ni jednu jedinu stvar; položila me je na krevet, poljubila u obraz, rekla laku noć i otišla. Nisam mogao zatvoriti oči jer sam znao da će, ako ih zatvorim, uvijek ostati ovako i da se više nikada neću boriti protiv spavanja, da ću postati slab i nemoćan i povjerovati kako postoje unaprijed izgubljene bitke i ratovi koji ne zaslužuju čak ni suzu.

Dok je baka bila u Rusiji, moji snovi nisu bili strašni. Bili su samo tužni: po njima su plovili mali drveni brodići sa starim ribarima koji su na glavama imali slamnate šešire moga djeda, plovili su i tonuli ti sićušni kaići, a dok su tonuli, starci se u njima ne bi ni pomaknuli; nestajali bi s površine kao da ne osjećaju razliku između svijeta iznad i svijeta ispod mora i kao da je već sve svejedno u toj velikoj slanoj vodi koju sanjam i slana je kao što su slane moje suze kada ih poslije ližem s ruke i dobro pazim da me tko ne vidi jer ako me vide da ližem suze, tada će znati da više nisam očajan.

Tih dana budio sam se bez osmijeha. Mama je to primijetila i bila je očajna. Bio je to za nju krunski dokaz da baku volim više od nje jer se, eto, baki ujutro smiješim. Bože, kako je moja mama mlada i kako samo nije pametna. Jednom će mi reći da mi je ova pamet, a da mi je dvadeset i osam godina, a ja joj neću reći ništa da ju ne bih žalostio, ali bih joj mogao reći ovo što ću sad reći vama: Mama, kako si ti grozno glupa, glupa si, glupa si, glupa si, pa trebala si samo govoriti idemo schlafen, idemo schlafengehn, pa bih se i tebi ujutro smiješio i nikad se ne bi sjetila da te volim manje.

Iz Rusije baka se vratila s mrtvom lisicom oko vrata. Lisica je imala staklene oči i plastičnu njušku; jadna mala lisica; pitao sam baku je li i ona nečije dijete nakon što mi je rekla da ne smijem ubijati mrave jer su i oni nečija djeca. Baka mi ništa nije odgovorila; kuhala je ručak i nije mogla odgovarati baš na sva pitanja, a meni su uvijek najzanimljivija bila ona na koja nije mogla odgovarati jer je kuhala ručak. Rusija je ogromna, rekla je, ogromna i hladna, i izvadila je iz torbe drvenu lutku u kojoj je bila manja drvena lutka, u kojoj je bila manja drvena lutka, u kojoj je bila manja drvena lutka, sve do šeste drvene lutke koja se nije mogla otvoriti, ali ja sam vjerovao da je i u njoj manja drvena lutka jer nisam vidio razloga da tako ne bude. Onda sam morao spremiti lutke jednu u drugu, baka ih je, onako sve u jednoj, stavila na noćni ormarić da jedno vrijeme tamo stoje kao ukras, a poslije da zaboravimo na njih, spremimo ih u kartonsku kutiju i odnesemo na tavan. Kad ljudi umru, odnose ih u grobove, a kad umiru stvari, odnose ih na tavane. S tavana stvari jednoga dana odlaze za gradske deponije smeća, ali to se obično događa tek nakon što u grobove odu ljudi koji su ih odnosili na tavane. Sa četiri godine znao sam samo za početak tog dugog puta, znao sam za ljude u grobovima i stvari na tavanima.

Baka me je opet nosila na spavanje. Rekla je idemo schlafen, idemo schlafengehn, a ja sam zavikao neću šlafen, a ona je rekla pa ti si ostao isti, a ja mislila da ćeš biti veliki kad se vratim iz Rusije. Htjela je zvučati prijekorno, moja baka, a zapravo je bila tužna. Ja nikada neću biti tako velik kao što bi ona htjela i nikada joj neću ispričati ono što se tada događalo, niti ću joj reći da se svega sjećam, da ništa nisam zaboravio i da me je trebala sa sobom voditi u Rusiju, ja ništa od toga neću stići jer će baka umrijeti i otići u grob, a mi ćemo za njom očistiti stan da bi smo jednoga dana mogli očistiti i tavan.

Te noći opet sam sanjao strašne snove, opet sam želio vikati, ali nisam mogao i opet je odnekud došlo malo biće mraka i odnijelo ih prije nego što sam se probudio, ali je za njim ipak ostalo nešto. Ostao je san o strašnom crnom čovjeku koji mi se iz daljine, s početka ulice, približava i vodi velikog crnog psa. Mislio sam u svome snu: vidi, to je strašni čovjek, on će uraditi nešto nakon čega me više neće biti ili će me jako boljeti, ali ono je veliki crni pas, on će tad pojesti velikog crnog čovjeka, pa će doći još veći crni čovjek i voditi velikog crnog psa, a on će pojesti još većeg crnog čovjeka nakon što još veći crni čovjek učini da mene jako boli ili da me više nema. Probudio sam se nasmiješen.

Tog dana išli smo u Drvenik. Tamo nas je čekao djed. Poljubio je baku, iako to inače nije činio. Poljubio ju je jer se vratila iz Rusije. Naučio sam da ljudi ljube jedni druge nakon što se vrate s nekog jako dalekog puta ili nakon što se dugo ne vide. Dok sam ja bio u Sarajevu, a baka u Rusiji, djed je stekao novoga prijatelja. Pričao nam je o njemu dok smo išli prema našoj drveničkoj kući. Priča ide ovako: djed je bio u šetnji do Zaostroga i htio je sjesti na klupu da se malo odmori, ali je na klupi već sjedio njegov budući prijatelj. Djed je pristojno upitao je li slobodno, ali on ga nije razumio. Onda ga je djed to isto pitao na njemačkom, budući prijatelj mu je odgovorio i tako su se upoznali. Zove se Ralf, Amerikanac je i ima velikog njemačkog ovčara; djed misli da je Ralf špijun, ali mu to ne smeta; svi se mi bavimo svojim poslom, samo je važno da taj posao obavljamo kako treba. Ralf je sada u Makarskoj, a popodne će nam doći u posjetu.

Oko četiri došao je veliki crni čovjek, a vodio je velikog crnog psa. Pružio mi je ruku, ozbiljno se rukovao kao da sam ja odrasli i kao da zna da volim kad se sa mnom rukuju kao sa odraslim, a onda sam pošao prema psu, djed je rekao čekaj!, stao sam, Ralf je prišao psu, nešto mu šapnuo na uho, mahnuo mi rukom, pas se zvao Donna, sjeo sam ispred Donnine glave, spustio joj ruku na čelo, rekao Donna, ti si Amerikanac… Donna je žensko, ispravio me je djed, Donna, ti si prva Amerikanka koju poznajem i ja te volim. Svi su se nasmijali. Baka je Ralfu na njemački prevela šta sam ja rekao. Ralf se smijao kao džin iz bajki ahahahaha… ahahahaha… ahahahaha. Donna me je gledala, njušku je naslonila na kuhinjske pločice, žmirkala je i ja sam znao da i ona zna i da razumije zašto je volim. Sjećala se moga sna jer sam ga se i ja sjećao. Ona je bila u mome snu, ali nije spavala, pa joj malo biće mraka nije ni moglo mene odnijeti iz sjećanja. Donna jede strašne crne ljude, a ja to znam. Ali, kako će pojesti Ralfa, pa on je djedov prijatelj, crn je, ali nije strašan. Tada sam bio siguran da je djed u pravu: Ralf nije strašni crni čovjek. Ralf je špijun.

Sutra smo s Ralfom i Donnom išli u Dubrovnik. Vozili smo se u Kadilaku koji je, kada ga gledate iz daljine, izgledao kao od srebra, ali nije bio od srebra, nego je bio od lima kao i svi drugi auti. Kadilak klizi kao lađa, baka je rekla tetki Loli kad smo došli u Dubrovnik. Ja sam sjedio ispod trpezarijskoga stola, ispred mene je ležala Donna. Šutjeli smo tako: ona jer psi ne govore, a ja jer sam u tom trenutku bio onaj princ s početka priče, bio sam gospodar beskrajnoga kraljevstva i više ničega nije bilo što nije moje. Sjedio sam i čekao da Donna učini nešto, da se naseli u moje snove i učini me njihovim gospodarom. Dugo ću vjerovati da me je Donna tog dana prevarila i da nije učinila ništa.

Ralf i Donna došli su i dogodine, a onda je Ralf počeo slati razglednice sa svih strana svijeta, iz dalekih gradova i s otoka za koje nitko od nas nije čuo. Ispisivao je pozdrave djedu i baki i uvijek ponavljao da Miljenka pozdravlja njegova američka prijateljica.

Nakon što je posljednja razglednica stigla prije šest mjeseci, baka je pitala: Šta je s Ralfom, dugo se ne javlja? Djed je slegnuo ramenima i uzdahnuo. Opet je prošlo šest mjeseci, a baka je ponovila svoje pitanje. Nakon što je prošlo četiri puta po šest mjeseci djed je rekao: A možda je Ralf umro, ko zna, nije imao nikog svoga, sigurno je umro u nekom od hotela u nekoj od zemalja. Pomislio sam tada: a šta je bilo s Donnom i nadao se dugo da će se jednom negdje pojaviti, barem u snovima, moja američka prijateljica. Vjerujem da ću to misliti zauvijek. Kad budem vidio ljude koji će nasred ulice ostajati bez glava, tek tada ću znati da me je samo Donna spasila od takvih snova.

• Roditelj može donijeti dijete na ovaj svijet,
  no dijete može odvesti roditelja u budući svijet“
  (Pirke Avot, Talmud)

1.

Pjesnik Nikola Živanović ovako pjeva :

“…Da sam ja pisao Bibliju
To bi bila knjiga za decu
I Isus bi se na krstu
Spuštao niz snežne nizbrdice”

2.

Te 1999. imao sam tridesetjednu godinu. U devetom mjesecu trudnoće, u Žutoj Ruži, naš sin se neobjašnjivo zadavio pupkovinom.

Pčele su gluhe.
Imaju dva želuca.
Umiru gadnom smrću kad ubodu čovjeka.
Svaka ima posve poseban miris i mozak veličine susama.
Nemaju pupkovinu.

3.

Napravili crkvicu.
Mirišljava, tijesna, tiha, freskomirisna.
Napravili je parama od prodaje jagnjadi, kaže monah.
Isključivo od prodaje jagnjadi, naglašava, ubjeđuje, pojašnjava.
Pa zar od mesnice crkvicu, brate?
Od zaklane jagnjadi?

Istjerao me iz crkvice.

Kroz pupkovinu.

Iz crkvice Gospe od drvenih vrata.

4.

Dva dječaka u igri postaju psi.
Jedan kaže da ne može ujesti drugog, od tuge.

5.

Pjesnik Almin Kaplan piše – kako je dan prije nego će poginuti,
Esko dao nekom klincu praznu pušku da se igra.
Mali ga nanišanio i rekao:
“Ovako će te sutra ubiti!”

Poslije rata mali postao hodža.
Sutra, među nišanima.

6.

Što misliš, rekao joj je,

tko je u to ljeto 1992. kad je struja došla na dva sata u soliter 101, u ulici Save Kovačevića 15. pozvao lift u kojem se igrala šestogodišnja Stojanka Kobas? (Igrala se, i glavu gurnula van lifta kroz razbijeno staklo ulaznih vrata na drugom katu.)

Što misliš, kazao joj je, tko je sačekao lift u prizemlju oslonjen na pušku, umoran, otvorio vrata i vidio trzajuće tijelo djeteta bez glave kako udovima mlatara kao marioneta, dok iz otvorenog vrata šikljaju mlazevi po zidovima lifta i podu?

Što misliš, izmucao joj je, tko je čučnuo
i držao za ruke djevojčicu bez glave?

7.

A ti me iz crkvice istjeraš, brate.

ALATNIČAR

Kovaču, tesaru, stolaru, bravaru, zidaru, krovopokrivaču, parketaru, tapetaru, moleru – alatničar svima pravi alatke. Zanat i alat svih tih majstora ljudi neštedimice hvale, a njega, alatničara, niko ne spominje.

Oraču, kopaču, koscu, žeteocu – svim zemljodjelcima pravi plugove, motike, kose, srpove, i svi, dok prinose zalogaj ustima, zahvaljuju Bogu i težacima, a alatničara ni u primisli!

Mesaru, pekaru, kuvaru, poslastičaru – pravi alatke bez kojih ne bi mogli biti mesari, pekari, kuvari, poslastičari, a kada se njihovim jelima sladokusci zalažu, ne hvale umijeće alatničarevih ruku.

Jednom će, često razmišlja u besanim noćima, prestati da pravi alatke, pa neka svijet vidi kako će bez njih živjeti.

Kada ga u tim mislima prevari san, ukaže se sam sebi kako pravi alatku kakvu ljudski rod nije vidio otkad je iz pećina preselio u solitere. Kada se uvjere u njene blagodeti, ljudi će početi da slave alatničare.

Meni su uzeli i zemlju i košarku
Ostao sam basket siroče
Usvojio me Manu, točnije,
Emanuel David Ginobili
I tiho šapnuo
Biće sve u redu
Spursi su sad tvoja nacija

Mislili su da je malen
Mislili su da je bijel
Zaboravili su da je ljevak
Koji misli da može sve
Jer on je gaučos koji ima
Dva starija brata
Takvi se obično ne boje

Manu je bio najveći šesti igrač
Svih vremena
Manu je jednom na utakmici
Uhvatio šišmiša u dvorani
Manu je znao da ljubav
Pobjeđuje mišiće
Manu se jučer oprostio od košarke

Manu je podignuo ljevicu
Kad je ulazio u tunel
Nije se osvrtao
Tunel je bio crn kao
Odijelo koji je visilo pored tv-a
U kojem sam sutradan
Sahranio oca

Miljenko Jergović: Selidba, Fraktura, Zaprešić 2018.

Tri godine nakon smrti majke, poslednjeg stanara u kući pod brojem 23 u strmoj sarajevskoj ulici Sepetarevac u Mejtaškoj mahali, počinje Miljenko Jergović svoje dugo putovanje u vlastiti život. Ne bi tog putovanja bilo, da nije stvari koje čekaju bilo da budu otpisane, bilo da im se dodeli još jedan život na nekoj drugoj adresi.

Selidba je novo ostrvo u arhipelagu knjiga Miljenka Jergovića. Pripada njegovom porodičnom ciklusu započetom romanom Otac, koji se u Rodu ostvario kao maestralni portret porodičnog stabla, da bi u Selidbi dosegnuo najveću dubinu nelažiranog poniraja u vlastiti život. To je knjiga o majci, ali i knjiga o Noni i Nonetu, njenim roditeljima, tim Herkulovim stubovima autorovog detinjstva. Pored njih će provesti prvih sedam godina života u malom mestu Drvenik na jadranskoj obali. Oni su ti koji će ga pripremiti za plovidbe otvorenim morem.

Knjigovodstvo kome se prepušta pola veka nakon rođenja ‒ i na osnovu zaostavštine koju čine knjige, pisma, dokumenta, predmeti, nameštaj, bela tehnika pokušava da rekonstruiše vreme prošlo provedeno u Sarajevu i Drveniku ‒ otkriva se i kao strast nasleđena od Nona. “Ali u toj je knjigovodstvenoj preciznosti još nešto. Možda strepnja, nelagoda i uznemirenost pred neobičnim okolnostima, koje su i meni do danas ostale neobične, a upisane su u moju narav, zbog njih, možda, i radim ovo što radim. Naime, tog mi je osmog svibnja jedva jedanaest mjeseci. Umjesto da sam s majkom i ocem, ja sam s djedom i bakom, tristotinjak kilometara od njih. Djed je astmatičar, na moru smo zbog njegove bolesti, a zbog čega sam ja s njima? Vjerojatno zato što nemam s kim biti”, kaže Jergović da bi, zatim, u nekoliko rečenica dao krunski podatak porodične arheologije. “Činjenicu odrastanja uz Nonu i Nona još uvijek doživljavam, kao najvažniju formativnu okolnost djetinjstva i života. Kakav bih bio, što bih danas bio, i da li bi me uopće i bilo da su se Nona i Nono uzinatili, da su procijenili da je za dijete važno da odrasta uz majku, ili čak uz oba roditelja? Ne znam, ne mogu zamisliti, to je za mene nevjerojatnije i više me plaši od zamišljanja svijeta u kojem je Adolf Hitler pobijedio u Drugome svjetskom ratu.”

Dugo je odlagana selidba, koja nije tek puko premeštanje ostavštine u prostoru, već mnogo više inventarisanje potrošenih života. Nemoguće je predvideti šta sve čeka na tom putu u dodiru sa knjigama i predmetima, koliko susreta sa svim onim vlastitim “ja”, koja je autor nekad bio. Tu su oni najbliži sa kojima se godinama živelo, pored kojih se odraslo, ali i svi oni saputnici na dužim ili kraćim putanjama, i nebrojeno mnogo sporednih likova, koji tek za tren, dva minu sećanjem. Došlo je vreme da se jedan život stavi ad acta. Nije lako odlučiti koje će stvari preživeti i krenuti iz sarajevskog stana ‒ gde autor već četvrt veka ne živi ‒ na njegove sadašnje adrese, onu ladanjsku u Puli, i onu stalnu u turopoljskom selu pored Zagreba.

Na samom početku knjige dešava se po rečima autora “emocionalno najintezivniji trenutak ovoga putovanja”, kada ona, koja je sve vreme selidbe prisutna s njim, pronađe sasušeni kaktus, i poželi da ga zalije i oživi. “Ne, nije to časak od suza. Nema u njemu onih plitkih sentimenata koji bi se mogli isplakati, zapiti, pretvoriti u nešto lako i trivijalno. Riječ je o dubokoj, ljekovitoj tuzi, koja mi je oduvijek draža i bliža od svake Božje radosti, pamtim je i od nje živim. Ako mi je i za trenutak manjkalo ljubavi prema njoj, a nije, u toj je šašavoj namjeri da zalijeva mrtvi kaktus, goriva za najmanje tri zaljubljena života. Zašto ja nju nezamjenjivo volim, tako da nikada nisam osjetio potrebu da je nečim zamijenim, drugom ženom, dužom ili kraćom samoćom, putovanjem u prošlost, bilo čime? Zato što će joj na um pasti da oživljava mrtve. I zato što će u najneočekivanijem trenutku ovom putu u Sarajevo dati smisao. Rekao sam joj da ne zalijeva kaktus. Odavno je mrtav. To je gotovo. Već se dvadeset i pet godina dobro razumijem u kaktuse.”

To je jedna od najlepših posveta voljenoj u književnosti. Po dubini i snazi egzistencijalnog trenutka uporediva je sa onom koju ispisuje Crnjanski u knjizi Kod Hiperborejaca. Tamo je posveta na kraju, i umesto kaktusa je mala, sobna fontana, koju će na odlasku ugasiti ruka njegove žene. Time će se okončati jedna životna epizoda. “Ruka je pritisla prsten i fontana je prestala da, tiho, žubori”, beleži Crnjanski. “Voda je prestala da se preliva iz nje, kao krv iz ranjenog srca. Dok smo zatvarali vrata na stanu ostala je za nama tišina.”

Tišina završenih života jeste tema Jergovićeve Selidbe. U njoj su ugašene fontane i sasušeni kaktusi.

U toj tišini su porodične biblioteke stanara sa adrese Sepetarevac 23, čitava jedna kućna civilizacija, “koja se, kao i svaka druga civilizacija, može rekonstruisati i objasniti preko tekstova koje je baštinila”. Ono što fascinira kod Jergovića jeste širina pogleda, i odvažnost suočavanja. Svaki predmet, osoba ili situacija o kojoj piše imaju jasne koordinate, prisutan je kontekst postojećeg trenutka, a bez konteksta svako svedočenje je proizvoljno i neuverljivo. Priča o predmetima nije tek puko zapisivanje sećanja, niz epizoda iz vlastite prošlosti, već je to način da se u punom totalitetu oživi epoha. Zato je Selidba dnevnik svih nas, koji smo iako različitih uzrasta i porodičnih nasleđa, baštinili jedno vreme, ni bolje ni gore od bilo kojeg drugog vremena, smešteni pod zajedničkim imeniteljem države koja više ne postoji. Ono što pleni u sagledavanju epohe omeđene rođenjem autora i selidbom sa Sepetarevca pola veka kasnije, ono što neprestano podiže čitalački adrenalin i čini ovu knjigu nezaobilaznim dokumentom o jednom vremenu, jeste odsustvo naknadne pameti, tog zabrana slabića i hulja. Bezbednije je zavući se u gnezdo većine, sa sigurnog odstojanja biti hrabar. “Ljudima je lakše i jednostavnije misliti narodnom glavom”, beleži Jergović. “Osim toga, narodna glava nikad ne zaboli. Nacija je savršen anestetik.”

Odlazeći iz Zagreba u Sarajevo tokom pune dve godine, koliko je trajala selidba, Jergović putuje kroz Bosnu, šeta Sarajevom, noćiva u hotelima, čita svakodnevice, poredi ih s onima koje su prohujale. Ono što se ne menja su uvek iste maske kojima se služe nišči duhom, svejedno kojeg su političkog predznaka. To su ljudi bez stavova i ubeđenja, tečni karakteri koje okolnosti presipaju prema važećim kursnim listama političkog trenutka. Oni su ona tiha većina zbog koje su sva vremena na ovim prostorima slična ‒ uglavnom loša.

U jednom nedavnom intervjuu Jergović je rekao: “Pisac se ne može postati tako što se upravo to želi biti. Na taj se način postaje pilot, liječnik i advokat, nikako pisac. Piscem se postaje iz nekog razloga ‒ nije sad važno ni kojeg ‒ koji nije u vezi sa željom da se bude pisac. Pisac se postaje iz nedostatka, iz defekta, iz manjkavosti, iz nakaznosti, a ne iz talenta. Do pitanja talenta dolazi se tek nakon što su ustanovljeni defekt i nakaznost. I onda oni koji talenta imaju postaju pisci.”

A kada se to dogodi ‒ da oni koji talenta imaju postanu pisci ‒ nastaje literatura koju čitaoci doživljavaju kao svoje vlastito iskustvo. Jer, šta je književnost nego sećanje kroz sećanja drugih. Pa, tako, pronalaženje baterijske lampe Croatia iz tridesetih godina prošlog veka, rekvizit koji je čitavog života pratio Nona, prerasta u priču mnogo širu od istorijata jednog predmeta i biografije njegovog vlasnika. Ili, kada u fioci ormana na Sepetarevcu pronađe Nonetov brijaći aparat marke Braun sixstant, pažljivi hroničar epohe, kakav Jergović nesumnjivo jeste, lucidno će primetiti kako iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, kablovi na elektronskim uređajima, bivaju sve kraći. To je aparat kojim će se osam godina nakon Nonetove smrti njegov petnaestogodišnji unuk prvi put obrijati.

Ali, da bi ta priča svih nas nastala nije bez značaja podatak da je pisac ove knjige kao dečak igrao klikere sam sa sobom, jer niko nije hteo s njim da se igra. Vodio je dijaloge, kvadrijaloge, višeglasne rasprave, ponekad sa desetak učesnika, sve dok jednog dana društvene igre samog sa sobom nije zamenio pisanjem.

“Važno je da ono napisano djeluje kao stvarnost, da društvena igra ima mnoštvo sudionika, iako se igra samo u mojoj glavi”, kaže Jergović.

A takođe je važno dobro se razumeti u kaktuse.

Pitao unuk svoga djeda jesu li u rodu poraz i pobjeda, djed mu rekao da jesu.
Pobjeda je porazu sestra, poraz je pobjedi brat. Nije ih rodila ljubav, već, avaj,
nekad manji, a nekad veći rat. U srodstvu žive svakodnevno, i kao neprijatelji
i kao prijatelji, na sportskim terenima ih ima, ali i u najtoplijim odajama im je
zima. Ima ih i u snu i na javi, ovisni su jedno od drugog, kao vitez i princeza,
kao meci u šaržeru mitraljeza, jedno bez drugog ne kreću nikud,
a prisutni su svukud.

Ako su pobjeda i poraz brat i sestra, zašto se ne vole bratski i sestrinski?
Njihova je ljubav trajna, dijete, ali nije tako glasna i javna. Evo i zašto: kad god
pobjeda u radosti cikne, poraz u muci krikne.

A kad su, onda, pobjeda i poraz i glasni i javni, kad se svog srodstva nimalo ne
stide? Kad su jednakopravni?
Priznanje vojnog poraza uvijek je za poraz suicid, velika muka, oglasiti vojnu
pobjedu pobjedi je uvijek nužan i detaljan očevid.

A kako se njihovi roditelji, djede, zovu, zašto im oni ne pomažu da skrate tu
gnjavažu?
Kod njihovih je roditelja, dijete, teško imenovati oca i majku, pobjednik
i poraženi istog su spola, to ti također govori da su u svemu jednaki, pola-pola.

Ako je tako, onda su im roditelji, pobjednik i poraženi, ti reče da se tako zovu,
ipak u svemu jednaki, ne treba da se jedan drugog stide, sve im i javno dobro ide.
U ljudskom smislu, dijete, i u pobjedi i u porazu važno je dostići vrijednost
čistog zlata. U predaji pobjedniku poraženi svoju vojničku čast održava stisnutih
zuba, teško, i sa sramom, iz inata. A pobjednik i poraženi su jednaki upravo onda
kad i u pobjedi i u porazu viteški ostvaruju svoj ljudski sjaj. Nije svatko rođen za
takav domašaj.  

Ma, u ljudskom smislu, djede, kao da mi taj brat i sestra i nisu baš oni pravi.
Jesu, dijete, i u ljudskom smislu, sestra pobjeda i brat poraz su takvi, skroz
naskroz pravi.

Objavljeno 24.06.2013.

Ako bi dovoljno dobro opisao ulice, njih nekoliko, koje se javljaju u scenografiji tvojih snova, počeo bi napokon sanjati neko drugo mjesto, drugi grad. Koliko god se to činilo jednostavnim, zamisao je krajnje ambiciozna. Teško je do kraja opisati grad iz sjećanja, Sarajevo u kojem si živio, i opisivanjem svakoga detalja, uličnoga ćoška i fasade, rasaniti to mjesto i tako ga istjerati iz glave. Veliki je to poduhvat, mogao bi potrajati do kraja života. Zato je bolje odustati, i prihvatiti da se, kao po nekom prokletstvu, snovi odvijaju tamo gdje tebe više ne smije i ne može biti.

Tvoj svijet, tlocrt sjećanja, prosire se po ravnoj, rukom povučenoj crti, koja malo krivuda jer se crtač nije služio ravnalom, od Marijina dvora do Varoši, gdje se crta ulijeva i nestaje u vrvežu, žamoru i ćepencima Baščaršije. Sve drugo što si vidio u Sarajevu, i u svim svojim budućim gradovima, te u Zagrebu pokraj koga najduže živiš, u snovima se, više nego na javi, pokušava uklopiti i suobraziti s tom jednom, slobodnom rukom povučenom crtom. Zagrebačka Ilica, mnogo duža i krivudavija, užih pločnika i stiješnjenoga kolovoza kojim u dva kolosijeka prolaze tramvaji, sasvim se, u snovima, preslikala na tu sarajevsku crtu, koja se službeno zvala Ulica maršala Tita. Titova je Ilicu progutala i prekrila, kao što prekriva i sve druge ulice, stvarne ili izmaštane, one ulice koje su nekada postojale ili još uvijek postoje, kao i one koje će postojati jednoga dalekog budućeg dana.

Ona započinje na samome kraju grada. Sve iza nje, sve u što je zagledano marijindvorsko pročelje, neko je predgrađe, usred kojeg je narastao sasvim novi grad. S jedne strane, tamo gdje je Hotel Holiday Inn, još donedavno je, sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, bio Cirkus plac. Bit će da ima onih koji to mjesto i danas tako zovu, slijepaca koji ne primjećuju da ne primjećuju da su tu narasle kuće i dva nebodera, te žuta Štrausova kocka u sredini, ili onih koji su iz Sarajeva prognani tako davno i tako temeljito, da iz svojih njujorških, beogradskih ili bečkih perspektiva ne vide ništa osim pustoga Cirkus placa, na kojemu će preko noći, nekoga svibanjskog ili lipanjskog dana, niknuti šator. Ogromni prugasti modro-bijeli šator, u kakvom su 1903. i 1904. održavane i prve velike kino predstave u historiji Sarajeva. U tih nekoliko sezona bioskop je bio veće čudo od cirkusa.

Druga strana avenije

Na drugoj strani avenije koja vodi u svijet, preko puta Cirkus placa, tamo gdje su izrasle zgrade Skupštine i Izvršnoga vijeća, jednom davno bila je musala. Pa se ta poljana u otomanska doba i nazivala tako – Musala. Na otvorenom je prostoru po potrebi ozidavan mihrab sa mimberom, ali bi do sljedeće prilike, do nekoga masovnog namaza, koji se ne bi mogao obaviti u džamiji, mihrab nestajao, ili tako što bi ga raznijeli kao građevinski materijal, ili bi stradao od vremenskih neprilika i od života. Musala je bila džamija na otvorenom, s najvišim svodom na svijetu, omeđena sarajevskim brdima, nevidljiva džamija pred ulazom u grad. Tako je to bilo u otomanska doba.

Tu bi, u vremena davne slave, klanjale vojske pred odlazak na daleka bojišta.

S jedne strane Cirkus plac, s druge strane Musala.

Ta dva mjesta jasno se vide s prozora zgrade od koje počinje Sarajevo. Nikada nisi u nju ušao, nisi s tih prozora gledao, ali možeš zamisliti što se sa njih vidi.

Tu, uz desni bok te zgrade, i malo niže, kod ulaza u haustor tete Doležal, započinjala je crta o kojoj govoriš. Ne savršeno ravna, nego crta povučena slobodnom rukom. Tu je započinjala Titova ulica.

Od skretanja u malenu i važnu uličicu, koja nosi ime kralja Tvrtka, pa sve do Koševskoga potoka, kada se Titova nekako raširi i progospodi, pretvori se u glavnu ulicu jednoga grada, nekada je, istom trasom, tekao sokak koji se zvao Gornja hiseta. U posljednja turska vremena i za Austro-Ugarske, dok se gradio Marijin dvor, bila je to otužna, prigradska mahala, koja će nestati pred prvim valom francjozefovske modernizacije i europeizacije grada.

Istina, Gornja hiseta su se i drukčije zvala.

Sirotinja u Sarajevu nije bila jasno odijeljena od dobrostojećeg, bogatog svijeta. Tako je bilo i u tvoje doba. Za razliku od Zagreba i Beograda, ovaj grad nije imao svoje rezidencijalne kvartove, Pantovčak, Šalatu, Dedinje, nego su jedni uz druge, kao u nekom ciganskom naselju, živjeli jedni i drugi. Sarajevo nije bilo velegrad, niti je to ikada moglo postati, jer velegrad ima svoje versaje i svoje favele, Sarajevo cjelovitost i kompaktnost turske kasabe. Posljednji koji je toj izmiješanosti podizao spomenik za vječnost, nakon što su je već opisivali Samokovlija i Andrić, bio je Emir Kusturica, mistificirajući Goricu iz svoga djetinjstva.

Tako su Gornja hiseta imala svoju imućniju, možda i ljepšu stranu. I svoje drugo ime. U ista turska vremena, neki su taj široki sokak prema gradu nazivali Podmagribija, po malenoj i čustoj mahali uz džamiju Magribiju, koja je nastala kao otočić izvan grada. Tu je, preko puta džamije, bila poslovnica Privredne banke, u kojoj si otvorio svoj prvi žiro-račun u životu. Dolazio si, sve do rata, da provjeriš jesu li ti uplatiti honorar. Tu si, kada je započeo rat, zaboravio nekoliko tisuća jugoslavenskih dinara, ili manje od toga, neki sitan novac, uplaćen kao autorska prava za pjesme prevedene na mađarski i objavljene u nekom vojvođanskom časopisu. Taj novac je kliznuo, iscurio kroz procjep u vremenu, nestao. Bilo bi zanimljivo pratiti kako je nestao, kada je izbrisan posljednji birokratski trag o njemu… U ratu, s jeseni 1992, kao i sljedećeg proljeća, viđat ćeš gomile registratora, koje su vojnici bacali kroz prozore opustošenih kancelarija, obično bivših banaka, gdje su useljavali svoje štabove. Sarajevo je, u toj prvoj godini ratničkoga entuzijazma, bilo prepuno štabova. U izbačenim registratorima bile su naše stilizirane predratne biografije. Životi transformirani u tokove novca, ljudi metaforizirani kroz žiro-račune. Povijest svakoga žiro-računa jedna je čovjekova povijest, koju bi svakako trebalo napisati. Koliko god su se ti registratori pretvorili u smeće, njihov sadržaj bio je dragocjen. Nisi bio toga svjestan, ali cijeli tvoj predratni život pretvoren je u gomile smeća, koje će uskoro postati dragocjeno.

Bez rekonstrukcije sadržaja tih registratora, bez tog ustrajnog prebiranja po smeću, nikada se neće promijeniti scenografija tvojih snova.

Gazilerski put

Od Koševskog potoka do Velikog parka, ta kratka, ali vrlo široka džada, koja je u turska doba imala širinu trga, nazivala se Gazilerski put. Nazvana je tako po dvojici gazija, Ajni dedi i Šemsi dedi, junacima iz ranih doba Sarajeva, čija je uspomena dugo lutala i transformirala se po narodnim pričama, da bi na kraju sasvim iščeznula.

Nastaviš li dalje, a često si prelazio taj put, od silaska Ulice kralja Tomislava u grad, pa Titovom, pokraj Parkuše, pločnikom, koji natkriva bivša štamparija Oslobođenja, uz trafiku beogradske Politike i veliku raskošnu prodavaonicu igračaka,  Olomanovu slastičarnicu i Narodnu banku, sve do Čeke, mjesta na kojem se Dalmatinska napokon spusti u grad, taj dio Titove ulice zvao se Žabljak.

Tu se do pred dolazak Austro-Ugarske nalazila Hadži Idrisova mahala, u kojoj, po svoji prilici, nije živio neki sretan i bogat svijet. U baruštinama Žabljaka je, naime, bilo mjesto za sirotinju. Iz te su se mahale, kako zamišljaš, Sarajevom širile epidemije raznih boleština, širio se jad i bijeda svijeta koji je svoje utočište nalazio u močvarnom kraju kasabe, među žabama i punoglavcima – čemu su se komšije gorko narugale, nazivajući Hadži Idrisovu mahalu Žabljakom – i vjerojatno je da se samo u srpnju i kolovozu, u vrijeme najvećih žega i suša, tu normalno živjelo.

Inače, žabljačke baruštine nastajale su od Buka potoka, koji se prije austrougarske regulacije svih sarajevskih potoka, spuštao današnjom trasom Dalmatinske ulice, a još prije toga, gore u brdu se, kako pamtiš, znao pod drugim imenom: Kevrin potok.

Je li na svijetu bilo manje tekućice, a da svejedno ima dva imena: bliže izvoru Kevrin potok, a do ušća Buka potok.

To je bio toliko oskudan potočić da nije imao snage da si prosiječe tok i ulije se u Miljacku, nego bi se nakon spuštanja niz brdo samo razlio po žabljačkim močvarama. Koje ti pamtiš kao najljepši dio Titove ulice. Onaj dio koji ti se usjekao u pamet tako da ne možeš riječ grad, opći grad, isprve drukčije da vidiš nego kao Titovu, između Parkuše i Dalmatinske, i još malo dalje, do Vječne vatre.

Nakon što pređeš Dalmatinsku, dalje možeš naslijepo da nastaviš. Zatvorenih očiju, kuckajući kamenčićem zaglavljenim u gumenom potplatu desne cipele, uzdignutom lijevom rukom pokazuješ, dok oko tebe nema ljudi, jer sve je u snovima pusto, i svi su mrtvi: Unima, izlozi puni sive i ćoškaste socijalističke konfekcije, iz vremena kada su svi bježali u Trst po haljine i traperice, ili u komision u Vase Miskina ulici; pa dvorište u kojem je caffe Lisac, tamo nikada nisi ušao, jer je taj kafić bio metafora, a ne stvarno mjesto, jer je izniknuo na mjestu fotografske radnje Ivice Lisca. Sve sarajevske crno-bijele fotografije porodica Rejc i Stubler snimane su njegovim fotografskim aparatima i kamerama. Nono dok prelazi trg ispred pozorišta, i smiješi se poznatom oku koje ga gleda kroz objektiv. Nona 1942, nasred Ferhadije, koja će kasnije postati Ulica Vase Miskina. Jedina sačuvana sličica njihova starijeg sina Mladena, koji je 1943. stradao kao neprijateljski vojnik, snimljena u jednoj od učionica Prve gimnazije – sve druge je Nona uništila, tu nije našla, skrivenu u nekoj knjizi – i sve druge, izgubljene, uništene i žive naše fotografije, snimljene u Sarajevu prije 1945, izašle su iz fotografskoga dućana Ivice Lisca.

Lisac je bio Nonetov prijatelj. S njime nije igrao preferans kao s Matijom Sokolovskim i njegovim društvom, jer Lisac nije bio naročit kartaroš, ali i zato što je s njim vodio svoje konspirativne razgovore o politici. Sjedili bi u tamnoj komori, Ivica je petljao po kemikalijama, a kako nikoga nije bilo u blizini, nije bilo prozora, prostorija je u svakom pogledu bila izolirana, obojica su mogli govoriti ono što se inače ne govori.

Nono

Franjo Rejc, moj Nono, nije bio naročito hrabar čovjek, ali je bio vrlo lajav. I trebao mu je netko s kime će otvoreno razgovarati o politici. Ivica Lisac je bio rječit, ali ne i brbljiv. Svijet je gledao kroz slike, a ne kroz ideje. Užasnuo se kada je u beogradskoj Politici vidio sličicu razbijenoga jevrejskog dućana, snimljenu negdje u Njemačkoj. Rekao je da ovo neće na dobro izaći. Kasnije, kada je Hitler provalio u Čehoslovačku, Nono je Ivici Liscu prvom izgovorio rečenicu, koju će godinama ponavljati, sve premirući od straha da će ga netko prijaviti (strah bi se, naravno, javljao čim nešto izlaje, nikako prije toga…): “Ovaj će idiot izgubiti rat!” Lisac se, vjerojatno, zagledao u svoje još uvijek ne porazbijane izloge, i izgovorio: “Ali nas tada više neće biti…”

Obojica su preživjeli Hitlerov poraz, ali je Ivica Lisac na neki način bio u pravu. Više ih obojice nije bilo.

Kod Lisca, u fotografskom dućanu, Franjo Rejc slušao je prijenos nogometne utakmice iz Tamperea, odigrane na Olimpijskim igrama 1952. Tu je utakmicu Kusturica sjajno udjenuo u finale “Oca na službenom putu”. Petnaest minuta prije kraja, Jugoslaveni su vodili 5:1, ali su Sovjeti na kraju izjednačili. Ta četiri gola promijenila su povijest – u ponovljenoj utakmici Jugoslavija je pobijedila 3:1, a Ivica Lisac je iz beogradske Politike izrezao, uokvirio i na zid svoga dućana objesio crtež Zuke Džumhura. Smrtonosno bijesni Staljin, sjedi i nalakćen na stol drži se za čelo. Pored njega radioaparat, rascopan sjekirom.

I kako bi sad ti ušao u kafić koji je živio na mjestu njegove fotografske radnje? Iako si se rodio u vrijeme kada je Ivica Lisac polako već zatvarao svoj dućan, a u tvome su djetinjstvu i dječaštvu, sve do početka rata, ljudi odlazili u kafić što ga je držao njegov sin Damir, i to je mjesto postalo važno u životima tih ljudi i Titove ulice, za tebe je vrijeme stalo još prije rođenja.

Tu si, dok pod ljubičastim svjetlom tamne komore Franjo Rejc sjedi na drvenoj štokrli, otpuhuje dim i bijesno govori: “Ovaj će idiot izgubiti rat!” A Ivica Lisac mu pomalo odsutno odgovara, dok drvenom pincetom vadi fotografiju iz razređivača: “Ali nas tada više neće biti…” Poslije ni tebe više nije bilo.

Landesbanka, u vrijeme tvoga odrastanja Služba društvenog knjigovodstva, ispred koje gori vječiti plamen – u spomen na osloboditelje grada iz 1945. (mjesto koje je opričao Dario Džamonja, u jednoj svojoj priči), razdijelila je ulicu, kao rascijepljenu vlas kose, na Ulicu Vase Miskina, koja će poteći desnom, i Titovu, koja nastavlja lijevom stranom. Taj dio Titove, sve do Gazi Husrevbegova hamama, bila je čuvena Čemaluša. Sokak i mahala u kojoj se živjelo bolje i veselije nego u močvarama Hadži Idrisove mahale, i gdje će se rađati kultura i književnost skrajnute turske kasabe, u vrijeme kada će se ta kasaba preobražavati u najistočniju austrijsku varoš, kojoj je od Habsburgovaca bila namijenjena uloga jedne od metropola višenacionalne carevine i kraljevine.

U Gazi Husrevbegovu hamamu bio je za tvoga djetinjstva zloglasni Hamam bar. Možda i nije bio tako zloglasan, ali se po Sepetarevcu govorilo da je Hamam bar ustvari – kupleraj. Tako su pričale brižne matere, čiji su sinovi upravo ušli u adolescentska doba, ali i stroge nastavnice, koje su u Hamam baru vidjele kvarilište socijalističke mladeži, mjesto na kojemu se vragu prodaje duša, mjesto svih muških i ponekoga ženskog životnog posrnuća. Hamam bar kao da je bio slivnik, koji će netko jednom preko noći ostaviti odčepljenim, i niz njega će se u kanalizaciju sliti i nestati  cijelo Sarajevo. Ujutro više neće biti ničega.

Tako se, sredinom sedamdesetih, na Sepetarevcu zamišljala apokalipsa.

Blago onima koji su umrli prije 1992, uvjereni kako će Sarajevo nestati – u Hamam baru. Lijep je i pakao, onima koji zlo samo zamišljaju.

Od hamama do Ulice Abdulaha efendije Kaukčije, sokak se zvao Za Banjom. A nakon toga je počinjala Varoš, srpski dio Sarajeva, sa starom pravoslavnom crkvom kao njegovim središtem. Na pokrajnjem zidu jedne kuće, na komadiću fasade koji se još uvijek drži, iako se čini da bi mogao otpasti sa sljedećim velikim pljuskom, predratna je reklama za trgovca rakijom Uglješu Cucića. Kada više jednom ne bude ni te fasade, i nestane imena Uglješe Cucića, nestat će i pomena Srba iz Varoši, i ostat će još samo stara crkva, kao turistička znamenitost i suvenir nečega što odavno više ne postoji. Suveniri, suveniri, suveniri…

Crtu o kojoj govoriš prvi je put netko povukao nakon ubojstva Franca Ferdinanda i njegove supruge Sofije. Tada je Titova ulica postala jedna. Četvrtoga  novembra 1914, dok su austrougarske trupe u kaznenoj ekspediciji navaljivale preko Drine, i spremale su se slavne bitke Velikoga rata, najljepši dio Titove nazvan je imenom ustrijeljenog princa prestolonasljednika, nastavak je imenovan po vojvodkinji Sofiji, a dio od hamama do čaršije nazvan je po zemaljskome poglavaru Oskaru Potjoreku.

Samo mjesec dana po uspostavi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 10. siječnja 1919, cijela je ulica, od Marijinog dvora do Baščaršije, nazvana imenom budućega kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića. Kada sredinom travnja ustaše vlakom i kamionima doputuju u grad, koji su Nijemci već okupirali, a domaća halaša – bez ikakve pomoći okupatora – munjevito razvalila i oskvrnula novi jevrejski hram, ne čekajući nikakve njemačke ili ustaške naloge, ulica je nazvana imenom doktora Ante Pavelića.

Nakon oslobođenja, 20. kolovoza 1945. gradske vlasti donose odluku da se ulici vrati ime kralja Aleksandra. Partizani, bit će, u tom trenutku nisu znali po kome da nazovu glavnu sarajevsku ulicu, crtu koja vodi tvojim umom i osjećajima, pa su joj privremeno vratili prethodno ime. Time su učinili jasnu i tako važnu razliku između kralja Ujedinitelja, svoga klasnog neprijatelja, na zgarištu čije je monarhije uspostavljana republika ravnopravnih jugoslavenskih naroda i narodnosti, i Ante Pavelića, zločinca o kojemu se ništa drugo i ne može reći, osim da je bio zločinac.

Možda i nisu imali takvu namjeru, ali partizani su učinili važnu stvar time što su Sarajlijama naložili da glavnu ulicu, sve do 6. travnja sljedeće 1946, ponovo zovu imenom omrznutoga kralja. Tih sedam i pol mjeseci bilo je dovoljno da se svi zagledaju u svoje dlanove, u molitvi ili bez molitve, i da vide je li im po rukama, možda, ostalo tuđe krvi.

A onda im je na prvu godišnjicu oslobođenja rasterećena savjest, i tako je nastala Ulica maršala Tita.

U samo svitanje krenuo je ahmed, otac mahmutov,
da obere crnicu dok sunce nije užeglo kako zna.

Mahajući cekerom na njoj spazi čovjeka kako se klati
Poput nepovezana pruta loze na jugu.

Uhvati ga i podiže da ga spasi a ovaj se nogata,
neće, pa neće u život da sađe.

Dok se život borio sa smrću, ahmed je sebi zborio (jer budali
nema rašta)
ne mogu ga natjerati da živi ali skinuću ga s moje crnice,

u nas je mahala obrazli kad neko na sećiji umre običaj je
da se sećija baci
kad se neko na drvetu objesi treba drvo da se posiječe,

a crnica mi djecu hrani.

Adnan Žetica

………

(za Adnana Žeticu)

I kod mene u selu, kao u
selu ahmedovom, običaj je
da se baci sećija na kojoj
je neko umro,
pa se tako i posiječe drvo na
koje se neko objesi

Zapališ sećiju iza kuće,
Drvo napustiš da se osuši

Jedino vodu u kojoj se neko utopio
ne možeš baciti, ni
zapaliti

(možeš je tući krpom kao strina
kad se mali borko utopio)

I jedino rov, u kojem je neko poginuo
ne možeš paliti, ni bacati,

ali ga možeš zatrpavati iza kuće,
dok ti je pred kućom svadba

Darko Cvijetić

Još malo i velika će gospa pod suknju svoju
Od satena, tešku i tromu, opkročiti nas i našu

Sjenu u polju. Šištat će Hercegovina pjesmom zrikavaca
Ko bogov lonac koji treba da raskuha glavu

U mesoždere odmetnutog jelena. Mjesec avgust
Puknut će ko šipak i mi ćemo ga šivat

Rukama u nama prespalog hirurga. Blago opijeni
Iglama ćemo sljubljivati jaru i paru

Koja iz zemlje i rijeka, u svitanje, hlapi kao iz vjernika
Vjera. Zatim ćemo jezerima krpit mora

Pod koru bora demetiti rizla, da nem se ljeto vrati
Polukružnije od frizbija. Ostat će na kraju avgust u kalendaru

Kao ambalaža što se ne baca, što u njoj
Kad naperiš uho, kao u školjci, čuješ šum mora umrlog.

Nakraju ljeta, sva šuma će u red da čeka
Da je majka kuplje, jer sutra je škola, danas nedjelja…

Sve životinje će potjerati hajte svojim kućama
Oštriti olovke, perje u pernice, brusite krzna okrzana

U sveskama tekama uši ispeglajte, u čitankama i kajdankama
I budite jagodica nježnih po oklempavljelim dosadama…