U ona dva-tri tjedna oko Božića i Nove godine započinje neki neobičan i vazda isti proces u glavi i u duši baš svakoga čovjeka, bogatog i siromašnog, vjerujućeg i nevjerujućeg, kršćanina i inovjerca, naivka i cinika, samotnika i bekrije… Onima sa zapadne strane carinarnica Bajakovo-Batrovci proces se naglo okončava već prvoga siječnja, kada u ranim popodnevnim satima započinje uštimavanje za sutrašnji radni dan, dok onima s istočnih strana stvar biva produžena za još sedam ili čak četrnaest dana. I to je danas, ljeta gospodnjeg 2018, bit će i najmarkantnija kulturološka i emocionalna razlika između Hrvata i Srba. Srbi se svake godine cijela dva tjedna duže suočavaju s fantomima vlastite prošlosti.

Moderni čovjek zatočenik je kalendara. Tradicionalni čovjek bio je zatočenik godišnjih doba. Nas se zime, proljeća, ljeta i jeseni više ne tiču. Prosječno nam je jednako toplo, i ne strepimo nad urodom pšenice i krumpira. Ali zato nas još puno gore mori metafizika kalendara. Mjesece i godine, ovakve kakvi nam jesu, izmislili su, ukomponirali i zadali geofizičari i astronomi, a kraljevi su i carevi, sultani, premijeri i predsjednici krvlju i mačem odredili da se njihova izmišljotina mora poštovati. Posljednji veliki meštar od kalendara Srbin je Milutin Milanković, koji, kao i Tesla, polaže emocionalno i svako drugo pravo na hrvatsku domovinu. Rođen u Dalju, gimnaziju završio u Osijeku, da bi se zatim otisnuo u Beč, na velike škole, Milanković je osmislio do danas najsavršeniji kalendar, koji svakih 28.800 godina zakasni po jedan dan. Ali bit će da je moguće izračunati i savršeniji kalendar od njegovog.

Nama je težak i ovaj gregorijanski, koji je tek malo savršeniji od julijanskog. Inače, njega su, taj novi kalendar, uveli još krajem šesnaestog stoljeća. Učinio je to papa Grgur XIII, te je kalendar po njemu i dobio ime, premda bi bilo poštenije da je nadjenuto po njemačkome astronomu Christophu Schlüsselu i napuljskome fizičaru Luigiju Liliju Giraldiju, pa da se, recimo, zove Kristof-Luiđijev kalendar, ili po naški Krstin i Lujin kalendar. Pravoslavne crkve stoljećima ga nisu prihvaćale, upravo zato što je zapovjeđen putem papinske bule (nazvane Inter Gravissimas), da bi ga tek u posljednjem stoljeću malo-pomalo preuzimale, ali je srpska, kao i ruska crkva, do danas ostala čvrsto pri julijanskome kalendaru, što ga je birvaktile uveo Gaj Julije Cezar, a kršćani ga prihvatili na prvom ekumenskom saboru u Niceji, godine 325. Inače, bula pare Grgura proizvela je jednu od najuzbudljivijih, ili možda najsablasnijih okolnosti u sveukupnoj povijesti čovječanstva. Naime, da bi se novi kalendar naštimao, nakon četvrtka, 4. listopada 1582. uslijedio je petak, 15. listopada 1582. Deset dana između ovog četvrtka i petka nikad se nisu dogodila. Za tradicionalne ljude, one iz godišnjih doba, to možda, i nije veliki problem, ali za nas koji živimo u kalendarima to je mentalno i emocionalno nepremostivo. Otkako sam saznao za tih deset dana ukradenih svijetu, ne napušta me pomisao na njih.

Ali vratimo se temi: svake godine, malo prije Božića, započinjemo svođenje životnih računa. Na jednoj strani bivaju želje, na drugoj su naša obećanja. Želje nam se, uglavnom, nisu ispunile, a obećanja nismo ostvarili. I sad je opet vrijeme da nešto poželimo i da si nešto novo obećamo, i sve to pod teretom uvjerenja da je jedan ciklus završen i sad započinje novi. Iako za takvo što nemamo nikakvih uporišta u stvarnosti, jer ne samo da kalendarska godina nema nikakvoga, osim dogovornog značenja, nego se, iz vjerske i iz vjerničke perspektive, ne zna ni kada se Isus Krist rodio – moglo je to biti bilo kojeg od 365 dana u kalendaru, nas drži to iracionalno uvjerenje da je nešto upravo došlo svome kraju, a nešto je drugo na početku. I sad smo dužni i prošlosti svojoj, i budućnosti.

Ali, naravno, čovjek kako ne zna kakva će mu biti budućnost, i hoće li ikakve budućnosti uopće biti, pa ga od toga i strah hvata, tako se okreće onome što je prošlo. A prošlost je, naravno, lijepa, tako se za njom oko Božića i Nove godine redovito čezne. Svaki čovjek ima svoja stara dobra vremena. Istovremeno je i dobro, i pogubno što je tako.

A tako je, jer postoji nešto što se zove optimizam pamćenja. Naime, kod većine ljudi postoji izrazit nesrazmjer između sjećanja na ugodne i sjećanja na neugodne događaje. Različite su teorije o tome zašto su sjećanja na ugodne događaje brojnija ili u čovjekovoj svijesti markantnija. Ali prevlađuje mišljenje da je razlog u očuvanju pozitivne slike o sebi i svome životu, te na kraju i samopoštovanja. I ovako strahujemo od budućnosti, pa kako bi nam tek bilo kada bi nam i prošlost u sjećanjima bila tako strašna. Da bismo izbjegli strah, živimo u optimizmu sjećanja, slavimo dobra stara vremena, te se baš oko Božića i Nove godine kupamo u milini i u behutu svakojake nostalgije. A nostalgije, opet, ima razne: jedni se sjećaju mladosti i onih božića u katakombama socijalizma, kada se potajice slavilo, de se partijske knjižice po džepovima ne bi dovodile u nezgodan položaj, a drugi se sjećaju samog božićnog događaja – ono kada je Marija u štalici rodila sina, pa kada su par tjedana zatim naišli oni kraljevi… – ali i jedno i drugo tiče se istog blaženstva i dragosti i iste čežnje za vremenima koja se nisu dogodila i za onim čega nikad nije bilo. Nostalgija je, moglo bi se i tako reći, čežnja za danima između četvrtka, 4. listopada 1582. i petka, 15. listopada 1582.

Jedna od stvari na koju nas optimizam pamćenja navodi, naročito u ova hiper-potrošačka, zagrebačka adventska i postadventska doba, jest da se nekad imalo više nego danas. Oni koji će ustvrditi da nije tako i da je standard života famoznoga prosječnog građanina u Hrvatskoj viši nego ikad, pa i nego što je bio u blagorodnom posljednjem desetljeću kapitalizma, mora da to govore zato što su uvjereni podupiratelji aktualnog režima. A takvima je optimizam pamćenja vezan za neka prethodna vremena.

Recimo, postoji mit o tome da je u Hrvatskoj uništen i osiromašen takozvani srednji sloj, koji je motor svakoga društvenog, a pogotovu kulturnog prosperiteta. I on je, taj mit, međutim zasnovan na optimizmu pamćenja i na nostalgiji kojom se popravljaju nedostaci prošlosti i prenaglašavaju mane sadašnjosti. Kako je srednji sloj živio u osamdesetim godinama onoga našeg jedinog pravog stoljeća na dva se reprezentativna primjera možemo obavijestiti kroz ediciju dnevnika zagrebačkog izdavača Disput, i knjiga Zdravka Malića “Stazom pored druma” i Divne Zečević “Život kao voda hlapi”.

Oboje doktori znanosti, on, zagrebački sveučilišni profesor, s redovnim profesorskim honorarom na Sarajevskom univerzitetu, te povremenim honorarima od uređivanja i pisanja za časopise, od književnih prijevoda s poljskog i ruskog, kao i predavanja na fakultetima u Poljskoj, uredan obiteljski čovjek, jedan od najuglednijih europskih polonista, ona, znanstvenica na Institutu za narodnu umjetnost, doktorica književnih znanosti, među najuglednijim hrvatskim ekspertima za usmenu književnost, s međunarodnim referencama i ugledom. Oboje imaju visokoobrazovane, zaposlene supružnike, čiji profesionalni položaji nisu bitno ispod njihovih. Zdravko Malić i Divna Zečević osim što pripadaju društvenoj eliti socijalizma – s tim da je on član SKJ, a jedno vrijeme i član Centralnog komiteta SKH, dok ona nije članica partije – po onom što proizlazi iz njihovih profesionalnih namještenja predstavljaju srednji imovinski sloj, dionici su, dakle, one klase koja je motor društvenoga i kulturnog prosperiteta, o kojoj se, u to nema baš nikakve sumnje, u ono vrijeme vodilo više računa nego što se vodi danas.

Ali evo kako je to praktično izgledalo: kako nisu stari Zagrepčani, niti su na drugi način bili u prigodi da naslijede kuću ili stan, oboje žive u nevelikim stanovima u novogradnji na rubovima Zagreba. On nema kamo s knjigama, koje stalno kupuje, kako u Poljskoj tako i u Jugoslaviji (gdje je izdavačka scena, ipak, neusporedivo bogatija nego u današnjoj Hrvatskoj), ali 3. kolovoza 1986. u svoj dnevnik zapisuje ovo: “Pun mi je kufer te moje bijede. (…) Evo, kupio sam nedavno (ispod ruke, tj. u švercu) tranzistorski prijemnik. Ima sve što treba. I masno sam ga platio. I na njega ne mogu čisto čuti nijedne radio-stanice. I tako ću sada pa ubuduće, dok ne krepam, slušati dvije-tri radio-stanice ujedno. Valjda kao nitko živ. Jer ona je vila od moje kolijevke i to rekla: nikada nećeš imati dobar radio, pa platio ga suhim zlatom. I tako, što ja obdan priskrbim, vila mi obnoć rasturi!” Ona, pak, muku muči s nalivperom, kojim zapisuje svoj dnevnik, a onda i sve drugo što piše. Kupuje jeftina pera, koja naravno traju kratko. I onda tako kupi kinesko nalivpero koje je, kažu, baš kao Parker. Samo što je kinesko. I muka se dalje nastavlja, kroz dnevnik i kroz život.

I sve drugo u potrošačkoj svakodnevici Zdravka Malića i Divne Zečević je kao s tim tranzistorom i nalivperom. Onodobni dobar tranzistor usporediv je s današnjim laptopom, ali nipošto novim Appleom. Recimo, neka je prosječni Lenovo. Nalivpero je već malo skuplja igračka. Ono kakvo za sebe traži Divna Zečević ne košta manje od tisuću eura. U ono je vrijeme bilo nešto jeftinije, ali nije koštalo manje od jedne profesorske plaće. Danas bi na Malićevom Filozofskom fakultetu bilo teško naći profesora (docenta, pa i asistenta), koji nema novca za prosječan Lenovo. Ili onog koji godinama čezne za nalivperom. Istina, danas bi na tom istom fakultetu, izuzmemo li Tomislava Brleka i još ponekog čudaka i čudakinju, bilo nemoguće naći profesora koji na knjige troši i deseti dio novca koji je na njih trošio Zdravko Malić, ali tu nije riječ o razlici u primanjima i imovnoj klasi, nego se radi o razlici u životnim interesima i prioritetima.

Po svemu sudeći, nije iščezla srednja klasa, niti su sveučilišni profesori i doktori znanosti prestali pripadati toj klasi, nego ta srednja klasa danas uglavnom čezne za onim za čine čezne i najgori bogataški ološ. U čemu ni sveučilišni profesori nisu izuzetak.

O tome sam, shvaćate, mislio, pa sam se malo previše i raspričao u ove dane od svođenja godišnjih i životnih računa. Dobro je da srce žudi za dobrim starim vremenima. Ali je dobro i da glava zna da takvih vremena za naših života nije bilo. I sva je prilika da ih neće ni biti. Naime, dok svaku promjenu nagore odmah prepoznamo i osjetimo, promjene nabolje događaju se a da ih ne budemo svjesni. Kad god preko interneta ili u autu budem slušao radio, ja ću se sjetiti profesora Zdravka Malića i njegove čežnje za dobrim radio-aparatom. 

badnjak je, isus i ja kupujemo cigarete
na kasi seoske prodavnice, prodavačica
pita, ko ti je ovaj, dok on po policama
zagleda kinder jaja, ima li marmelade, još
pita ih moj dugokosi drug, a linolade
vidi, nove argete, kaže mi dok u ruci
konzervu zagleda kao da je novi cd, od azre
dakle, kilo šećera, pola kile kafe, naranče
mandarine, ovo su klementine, prekida ga
prodavačica, imate li sokove što se sa
vodom mute, ima, onda neki od jabuke
može li od jagode, može, isus joj se smije
i daćete mi čičkovo ulje; za frizure?, obrve
namjesti prodavačica, ja!, kaže isus
e nema to, hoš gel, il lak, ovaj taft
isus me gleda, ma jok, odmahnem mu ja
lijepit će ti se slama, za kosu, u novinu mu
umotaj ovo, kažem prodavačici, a ona
i dalje na isusa očima išareti, daj nam i pake
petarda, kažem ja, daj nam litru nekog pića
žestoka, sve što imaš praška za pecivo,
šećera u prahu, brašna nam daj vreću i
jednu veliku cjediljku, ili sito, ako ima
a što će vam, tako ti boga, sve ovo, pita
prodavačica i pokazuje očima na isusa
treba, treba, nosimo božić katolicima
pun sitnog snijega, ovo je isus, sin od –
joze što pita pošto je salama, što s karijolom
dolazi u nabavku, bona, znaš onog mršavog
što mu točak ševelja kroz bljuzgu –
sami, u kući, onoj, što žive on i baba, ovo je sin njihov
slamu su mu prostrli, noćas će se opet roditi
isus, sin jozin i babin sutra će duže spavati
i ruke – odmarati, od kobre, kojom runi zemlju
irsku, da po njoj klize tramvaji i automobili
to je on, sin božji i babin, prosjutra će im
popraviti oluk, zamijeniti crijep, drva nacijepit
da im bude do uskrsa kada će hrvati bosanski
ponovo prokrsnuti kesaste opne tuđine
s kesama voća rasteretiti givikte tuge, oduzeti se
od bijela svijeta, i džepova punih bijelih pčela
bahnuti na vrata bosne, u glupo prkosne

Iz Mame Leone

U vlaku na liniji Trst – Mestre pola sata trajala je strka. Najprije je niz hodnik prošao kondukter, odmah zatim otrčao je natrag, pa su naišla dvojica karabinjera, opet je protrčao kondukter i vratio se s djevojkom iz vagon-restorana koja je nosila čašu vode. U Monfalconeu je u vlak ušao ćelav debeljuškast muškarac s liječničkom torbom, za njim je niz hodnik opet prošao viši od one dvojice karabinjera, a nakon toga je nastupio mir. Kad je vlak stigao u Mestre, na peronu su ga dočekala bolnička kola. Dvojica bolničara otišla su u nepušački vagon drugoga razreda i ostala tamo sve dok se vlak nije ispraznio. Zatim su se vratili po nosila. Na nosilima je bila položena crna plastična vreća. Iz vlaka su izašli deset minuta kasnije. Vreća na nosilima više nije bila prazna.

Tog trenutka već su prošla puna tri sata otkako su u kupe ušli Barbara Veronesse, umirovljena profesorica klavira na srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu, njezina sedmogodišnja unuka Azra, te Gianni, Aldo i Marco, tršćanski srednjoškolci koji su pošli u Veneciju na koncert Black Uhuru. Baka Barbara sjela je do prozora, preko puta sjela je Azra, sad gledaj, rekla je baka, ovdje su se rodili moja baka i djed, a Azra je gledala i nije vidjela ništa osim trave i kamenih kuća, sad gledaj, pokazivala je baka prstom, ovdje je tvoj djed ratovao, a Azra je gledala i nije vidjela ništa osim trave i rijetkih borovih stabala. Krajem oka gledala je Giannija, Alda i Marca, oni su vikali, smijali se i pljeskali na nekom potpuno nerazumljivu jeziku. Azra je znala da sav svijet ne govori istim jezikom, da ne govori čak ni engleskim, ali nije mogla ni zamisliti da i smijeh i pljeskanje na stranome jeziku zvuče tako strano.

Baka je uzdahnula i zatvorila oči, Azra je vidjela kako joj pramen kose pada preko čela, kotači vlaka lupaju taram–taramtaram, a pramen pada sve niže, evo sad je već malo iznad obrve, sa sljedećim taram–taramtaram već će biti sasvim blizu oku, neće, treba još jedan taram–taramtaram, evo ga, pao je, baka spava i ne osjeća, strani mladići viču, zašto toliko viču, zar ne vide da baka spava, Azra je zatvorila oči, ako vide da i ona spava, možda će biti tiši.

Barbara Veronesse s unukom je dvije godine živjela u Poreču. Iz Sarajeva su izašle u jesen 1992., mjesec dana pošto je Azri poginuo otac. Majka Eva Veronesse-Teskeredžić bila je mrtva točno onoliko dugo koliko je Azra bila živa. Umrla je dva dana nakon porođaja, izjedena tumorom koji je rastao devet mjeseci, možda malo duže; liječnici su joj rekli da mora pobaciti da bi spasila vlastiti život, istina bez potomstva, ali ipak život; ona nije htjela, doktor Srećko pitao ju je vjeruje li u Boga i, ne čekajući odgovor, kazao i Krist bi vam oprostio, molim vas, ne ubijajte se, na što ga je Eva tužno pogledala, ali, doktore, ja ne vjerujem u njega i znam da Boga nema. Azru je njezina majka vidjela samo jednom u životu. Nakon toga primila je prvu dozu morfija, a već sutradan bila je mrtva.

Baka Barbara je htjela Azri pokazati Veneciju, vjerujući da će je dijete cijeloga života po Veneciji pamtiti. Za sedam dana odvest će je na avion koji Azru treba odnijeti do Bostona, gdje živi Mehmed, njezin stric, doktor za kompjutore, s kojim će Azra živjeti, s njime i njegovom ženom Nevzetom, u velikoj kući s vrtom punim pasa i mačaka. Zapravo, baka je znala za jednoga psa, ali je Azri govorila da je cuka najmanje deset, da dijete lakše ode i da ne plače jer te suze Barbara Veronesse nije mogla podnijeti. Bile su posljednje što joj je ostalo od kćeri i željela ih je izbjeći, makar morala izmisliti sve cuke i sve mace ovoga svijeta. Pošto joj unuka ode, ona će, mislila je, natrag u Sarajevo, pa što bude da bude; ako čovjek negdje treba umrijeti, neka umre tamo gdje mu je mjesto i gdje je živio cijeloga života.

Aldo je staricu dotakao po ramenu, otvorila je oči i vidjela Azru kako se presamitila preko sjedala i povraća. Dijete moje, tražila je maramicu po torbi, Talijani su se skupili u svoj kut i blijedo gledali, Azra je plakala, ušao je kondukter, nešto pitao baku, ona mu je odgovorila, Azra je grcala, bako, ne ostavljaj me, stezala je njezinu ruku, neću, sine, neću te nikada ostaviti, samo se smiri, Azra je opet povraćala, nije to ništa, sine, samo si ružno sanjala, došla je djevojka s vodom, tražila je Azrin pogled i pokušavala joj se osmjehivati, dijete nije vidjelo, bako, ali ja neću cuke i mace, Barbara Veronesse teško je disala, dijete je opet povraćalo, što ima toliko za povratiti, ušao je liječnik, brbljao je na stranom jeziku i Azru uštinuo za obraz, bako, ne daj me, Barbari Veronesse počelo se mutiti u glavi, Bože, samo nemoj sad, ne ubijaj me sad, zatvorila je oči, morala je malo zatvoriti oči, Azra je plakala, liječnik je brbljao, netko je Barbaru držao za ruku, netko je Azru držao za obje ruke, Azra je vikala i gubila glas, hajdemo kući, molim te, na Bistrik, bako, Barbara Veronesse sjetila se svoga klavira, fratri su otvarali prozore samostana kad bi ona svirala, svirala je cijele noći Malu noćnu muziku kad je umirao fra Ivan, ne prestajte Boga radi, govorio joj je mladi bogoslov i svirala je sve do pet ujutro kad je fratar ispustio dušu; osjetila je da joj netko pokušava pronaći puls, Azru više nije čula, valjda je dijete prestalo plakati, smirilo se dijete, rasla je sa svih strana tišina, već je bila velika kao Trebević i duboka kao Sarajevo, pokušavala je otvoriti oči, ali nije išlo, kapci Barbare Veronesse bili su teški kao veliki crveni zastori u Narodnome pozorištu i nisu se htjeli podići. Mi aiuti, per favore, glas mu je bio treperav, osjetila je kako je netko hvata za stopala, kako je netko hvata za ramena, već je ležala, signora, signora, netko joj je otkopčavao dugmad na bluzi, netko ju je pljeskao po obrazima, nečije ruke snažno su pritiskale Barbarine grudi, valjda su izveli dijete iz kupea, signora, signora, šumilo joj je u ušima, sjetila se Bistričkoga potoka, tekao je kad je još bila djevojka, razaznavala je svaki kamen na njegovu dnu, ruke su joj pritiskale grudi u ritmu u kojem je tekao Bistrički potok, a kamenje bi sa svakim potiskom poskočilo s dna, gle kako je lagano, kao da i nije kamenje ili kao da je punjeno zrakom, a onda bi opet potonulo, bila je to velika voda, u njoj si se za jeseni mogao utopiti, tko se utopio, Barbara Veronesse se uplašila, tako se strašno uplašila da je otvorila oči i vidjela veliku oznojenu ćelavu glavu s naočalama, Azre nije bilo pokraj prozora i nigdje nije bilo vode, smirilo ju je to, toliko ju je smirilo da joj ni uzdah više nije trebao. Signora, signora, come sta, come va, signora, vikalo je ćelavo lice. Barbara je otvorila usta, nasmiješila se, rekla ho freddo, ho molto freddo i zatvorila oči. Doktor je uzeo Marcov kaput i pokrio je. Držao je još neko vrijeme zapešće Barbare Veronesse, umirovljene profesorica klavira iz Sarajeva, a onda je njezinu ruku spustio sasvim polako na grudi i vrhovima prstiju, kao da se plaši da će je probuditi, prebacio joj kaput preko lica. Oči su mu bile pune suza. Svi liječnici ovoga svijeta prezirali su ga u tom trenutku, njega, doktora koji plače.

U susjednome kupeu Aldo i Marco su se pokušavali smijati, a Gianni je Azri izvodio predstavu pantomime. Izigravao je čovjeka koji gradi kuću, ali mu ispadaju cigle, pa je bio čovjek koji pokušava promijeniti sijalicu, pa je bio čovjek, pa je činio još svašta, a Azra ga je samo gledala, nije joj više bilo muka i nije joj se plakalo, čudila se tom nijemom svijetu i činila se pomirena s njim. U nijemom svijetu nije bilo ni bake ni Bistrika, ali ni ljudi koji sve što rade, rade na stranom jeziku.

Dva je sata po ponoći. Upravo smo na onom čudnom tarabastom graničnom prijelazu između Bosne i Srbije. Prešli smo BiH graničare, sad čekamo ove druge. Ne znam koliko sam puta ovuda prolazio, osjećajući isto: stid i tugu. S vremenom osjećanje blijedi i na sve se kao hrđa hvata ravnodušnost. Bilo je prelazaka kad su izgonili i hapsili ljude. Prosipali silu, mržnju. Sad je toga manje. Ovaj graničar na primjer lijepo pozdravlja i kaže sretan vam put. I sad će pauza u onoj mračnoj mehani (Gazela). To je stara zadružna zgrada. Kada uđeš, zapahne te jak vonj mokraće, ljeti neizdrživ, jer se razvaljeni toaleti nalaze na ulazu. Po njima je odmah šank pa dva reda klimavih stolova sa šarenim stolnjacima, limenim pikslama, slanicima i  tanjirima sa 5-6 tvrdo kuhanih jaja. Putnici odmah navale na jaja. Ako ih nađu pod duhanskim dimom.

Tokom posljednjega predratnog desetljeća nestor zagrebačke polonistike Zdravko Malić nastupao je kao gostujući profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Dvatriput bi tokom semestra doputovao vlakom, održao blok predavanja ili ispite, i vraćao se natrag, u Zagreb u kojemu je živio od početka pedesetih, kada je u taj grad došao na studije. Sarajevska gostovanja za njega nisu mogla imati nekoga naročitog materijalno-financijskog smisla – profesure i profesorski honorari bili su podcjenjeni kao i danas – a još manje je u tome moglo biti ambicija povezanih sa stručnom afirmacijom i znanstvenim napredovanjem. Osim što je odavno bio redoviti profesor na svome matičnom fakultetu, Malić je bio europski uvažavan polonist, gostovao je, kad bi imao vremena i kad bi mu se dalo, na slavnim poljskim univerzitetima i bio valjda i najuvaženiji gombrovičolog svoga vremena, tako da su se razlozi Malićevih odlazaka u Sarajevo ticali nečega što nije imalo veze ni sa znanošću, ni sa novcima. Išao je tamo, dolazio je tu, da bi prošetao čaršijom, pronjuškao po Bistriku i Vratniku, progovorio s ljudima i odživio fragment nekoga života koji je jednom davno bio prekinut i nikad se više nije nastavio.

Zdravko Malić, podrijetlom iz Doca kod Travnika, rodio se u Ljubiji, odrastao u Sarajevu, gdje je pohađao Trgovačku akademiju, s koje ga izbacuju iz neizrečenih političkih razloga, te mu biva zabranjeno školovanje na prostoru Bosne i Hercegovine. (Vrijedi napomenuti: u Malićevom slučaju ti “politički razlozi” nisu se ticali nacionalizma.) Nakon toga kraće vrijeme radi kao telefonist, pa kao referent za ambalažu u preduzeću Ishrana, i na kraju, vidjevši da od takva života neće biti haira, zauvijek odlazi u Zagreb, gdje završava gimnaziju i upisuje studij jugoslavistike i rusistike. U Sarajevu će imati brata Hrvoja, grafičkog urednika u onom ondašnjem Oslobođenju, čiji je potpis na bezbrojnim knjiškim i novinskim izdanjima iz sedamdesetih i osamdesetih, a oni koji bolje pamte sjećaju ga se po paradoksalnom spoju gospodstvenog držanja i radničke mondure.

Zdravko Malić bio je uvjereni komunist, do kraja nepokajani član Partije, ali istovremeno antidogmat i antistaljinist, intelektualac širokih pogleda i otvorenog duha, promotor, svjedok i zastupnik oporbene, oponirajuće i slobodoljubive, često disidentske i emigrantske poljske kulture i književnosti. Jedno vrijeme bio je član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, član ideoloških komisija, ali se tokom osamdesetih skoro do kraja pasivizirao, kao protivnik metoda kojima su se služili Stipe Šuvar i njegova struja. Nepopustljivi je antinacionalist, danas vidimo: s razlogom, ali još češći antiklerikalac, protivnik Katoličke crkve i njenih političkih i povijesnih praksi, naročito u Hrvatskoj i u Jugoslaviji…

Devedesetih godina, nakon jugoslavenskih ratova i trijumfalne i definitivne pobjede etnonacionalista i kleronacionalista u Hrvatskoj, ali i u praktično svim novonastalim državama, Zdravko Malić bio je još samo slavni profesor, genijalan prevoditelj, svojevrsni poljski kralj u Zagrebu. Kao ni većinu drugih sveučilišnih profesora, pogotovu ako su u međuvremenu odustali od društveno-političkog angažmana, tako ni Malića nitko nije pitao za njegova uvjerenja, niti je zbog njih bio progonjen. Živio je tiho i suštinski osamljeno, sam sa svojom polonistikom i svojim intimnim i intelektualnim demonima. Umro je iznenada, 3. rujna 1997, za ljetovanja u Cavtatu.

Dvadeset i jednu godinu zatim, u Zagrebu, kod nakladnika Disput, objavljen je prvi dio Malićevog dijarističkog dvoknjižja, naslova “Stazom pored druma”, u kojemu je njegov dnevnik od 31. svibnja 1981, kada je i započeo s ispisivanjem redovitih nadnevaka, najprije kao bilježaka za nešto što će jednom napisati, a zatim u obliku klasičnog dnevnika, sve do 31. prosinca 1989, i završetka desetljeća, kojim je dovršen i prvi tom. Knjiga je to velikog formana i šestotinjak gusto otisnutih stranica, koja bi bila veliki događaj i u mnogo znatnijim kulturama nego što je hrvatska (što opet ne znači da u hrvatskoj kulturi neće proći sasvim neprimjetno), tako da bi se o njoj trebalo pisati nadugo, uz izmjenu perspektiva i tematskih okvira, ali ono što je u njoj silno zanimljivo, ne samo za čitatelja koji je sudbinski vezan za temu, jesu ti njegovi dolasci u Sarajevo, susreti s bratom Hrvojem, razmišljanja i stavovi o Bosni i o bosanskoj kulturi i književnosti, a najprije svojevrsne sličice grada u vremenu, savršeno stilizirane u jeziku, često u znakovima i značenjima koji se tiču naših današnjih svjetova ili naših proživljenih života.

Zdravko Malić je raskošno obrazovan i zainteresiran čovjek. Pomalo i u duhu vremena u kojem je živio, ali i zemlje u kojoj je živio, njegovi književni, likovni, filmski, a pogotovu glazbeni interesi su raskošni i asocijativno iznimno bogati.

Evo jedne od tih, značenjima nabijenih, malićevskih slika: “jednog sam se kasnoljetnog, ranojesenjeg dana peo kamenjarom na Trebević (prije sto godina, jakako!) i ispred mene, na razdaljini od stotinjak koraka, vraćao se iz čaršije u svoje jahorinsko selo neki seljak. Bijelih, širokih, kratkih rukava bijele košulje, s crnom šubarom na glavi, s konjem pod samarom ispred sebe. Peo se polagano, prateći sitan, izbirljiv hod konja (ples konja koji se vere uz planinu!) i pjevao je, dugo, vučji otegnuto, zaneseno. Ta je pjesma bila i ostala moj najveći glazbeni doživljaj u životu. I ako tragova te pjesme ne nalazim u glazbi, ona nije intimno moja. A nalazim ih, tih tragova, u muzici Mahlera, Bartoka, Szymanowskog, Kulenovića. To je moj glazbeni Elizej. (…) Pišem to ovdje ljuteći se, ali i kao svjedočenje za budućnost. Jednom, kada prohuje ova vremena dominacije glazbenog kiča, shvatit će se da čovjek na dugu distancu ne može opstati bez one muzike koja dolazi iz dubine bitka, koja je ono – nešto s čime se bez srama poistovjećujemo, bez srama i bez samoponižavanja.” Tako Malić zapisuje 15. srpnja 1987.

A Kulenović iz njegove prispodobe je Skenderov sin, avangardni srpski skladatelj Vuk Kulenović. (Rođenjem Sarajlija, umro 10. travnja prošle godine u Bostonu, gdje je živio od 1992, kada je s obitelji emigrirao iz Beograda i Srbije. Predavao na Berkleeu, imao ozbiljnu američku i međunarodnu karijeru.) Četiri godine ranije, u zapisu od 14. studenog 1983. Malić će ovako: “Najzad – na radiju – Vuk Kulenović: Raskovnik. Dugo sam lovio tu glazbu. Da, sviđa mi se, premda sam je na osnovi onoga što su o njoj kritičari pisali zamišljao drukčijom. Mnogo je u njoj manje srednjovjekovlja i mnogo više temperamenta nego što sam očekivao.” Tada je, bit će, prvi put čuo Kulenovića, u to vrijeme veliku jugoslavensku zvijezdu u nastajanju, pritom kontroverznu onoliko koliko je u to vrijeme, u socijalističkoj zemlji narodne i narodnjačke kulture, u kojoj je i takozvana ozbiljna glazba imala biti lijepa sentimentalna kao Čajkovski, milozvučna kao Mozart i harmonična kao Bach, kontroverzan morao biti jedan mladi avangardist, koji je Malića dvojako zanimao: kao skladatelj, ali i kao Skenderov sin.

Vrhovna književna mjera ovoga jezika Zdravku je Maliću, sasvim očekivano, Ivo Andrić. Dana 2. ožujka 1984. piše: “Na radiju čitaju Prokletu avliju… taj najbolji i nenadmašan roman o svekolikim Golim otocima svijeta.” Koji mjesec ranije, 3. studenog 1983: “Ponovo sam čitao Prokletu avliju. U posljednje vrijeme čitam i shvaćam Andrića kao prvenstveno političkog pisca i čudim se da se o takvu shvaćanju tog djela nije dosad više govorilo. Prokleta avlija – možda ipak naš najmračniji knj. tekst. U središtu je tog svijeta, njegova je generativna jezgra – čovjek koji je gospodar zatvora, duh posvemašnje usužnjenosti… Karađoz zazire od političkih ljudi kao što se zazire od luđaka. U krajnje politiziranom svijetu interes se za politiku smatra psihičkim zastranjenjem! Totalitarna vlast voli tzv. obiteljske ljude, slavi ideal tzv. mirnog obiteljskog utočišta, toplog porodičnog ognjišta, bijele kave ujutro, krepke juhe u podne i čaše gemišta navečer.”

Šteta jedino što Zdravko Malić nije napisao veći tekst, znanstvenu raspravu ili esej, o Andriću kao o političkom piscu i o “Prokletoj avliji” kao romanu o “svekolikim Golim otocima svijeta”, jer bi time još relativno na vrijeme bilo nešto rečeno o alegorijskom potencijalu ove knjige, za koju se, još od 1954, godine kada je objavljena, slutilo da ne govori tek o stambolskoj robijašnici i o živopisnom a zastrašujućem tumačenju prava i pravde jednoga osmanlijskog pravosudnog činovnika, nego da je riječ o nečemu mnogo bližem i važnijem, te u svakom pogledu izazovnijem. S druge strane, načinom pripovijedanja, ambijentom, atmosferom i likovima, kao i upričavanjem priče u priču, “Prokleta avlija” je iz Malićeve perspektive, kao i sav Andrić, zavičajno i identitetski blizak tekst, tekst po kojemu on – bez obzira na to što je u političkom, u kulturnom i u književnom pogledu krležijanac, i Krleža mu je što i Gombrowicz, pisac prema kojemu se orijentira – određuje vlastiti identitet i sentiment, a onda i okvire vlastitih sjećanja.

“Satima mi je jutros nešto u sobi tiho i ravnomjerno klepetalo. Nisam mogao odgonetnuti što je. Kao neki kudret – sahat, čijeg se kucanja moja mati panično plašila.” Evo i dvije za Malića, njegov svijet, ali i njegov doživljaj jezika karakteristične rečenice. Vrijedi ih navoditi, jer su napisane u Zagrebu, a u tom gradu bi se danas jedva našlo onih koji će razumjeti o čemu pisac govori i što uopće znače te neke riječi. Čega se to mati plašila? “Onda je Vl. otkrila: obješeno o policu sneno je ‘sama od sebe’ zveckala klepka koju nam je nekad davno poklonila Joanna. Naviknuti na prisutnost malih domaćih u našem stanu, nismo se osobito uznemirili, pa ipak… morat ćemo, provjere radi, telefonirati Joanni. To uostalom već dugo ionako namjeravamo.”

Zdravko Malić svoj jezik naziva hrvatskim (o čemu u ovom dnevniku također postoje briljantne stranice, i to posvećene Krleži), on taj jezik doživljava otvorenim prema srpskom, tako da je svaka (ili skoro svaka) srpska riječ istodobno i hrvatska, ali u njegovom je, Malićevom slučaju taj jezik naučen, primljen, usvojen u Bosni, što ga, razumije se, u ovakvom doživljaju stvari ne čini ništa manje hrvatskim, ali ga istovremeno čini bosanskim. “Čeprkam po svom literarnom bošnjakluku.” (Započinje Malić, bezbeli ne rabeći bošnjakluk u današnjem nacional-identitetskom značenju.) “Na primjer: Tko nabroji biljnu zajednicu duž bosanskih baštenih plotova, onu cvjetnu i travnu raju kojoj je, onako razbujaloj, jako dobro i u ispotplotnoj zavjetrini. Pođimo od žare, tj. koprive, sirotinjskog zelja. Jeste li kada kušali zeljanicu od žare? Dobro mu je, kaže uzrečica, ko gologuzu u žari. Ljuta dušmanka moga bosonogog djetinjstva…” I nastavlja tako dalje, od bokvice, preko čička, do radiča, divljeg luka, zove, maslačka, razvijajući neku svoju priču, koja na kraju ima manje veze s baštenim plotovima (pazi taj starinski izraz: bašteni, a ne baščanski ili baštenski, travna, a ne travnata raja…), a mnogo više s Malićevim delikatnim identitetskim i jezičnim okolnostima.

A 19. svibnja 1984. u Sarajevu je održana promocija knjige “Antologija poljske pripovijetke 20. stoljeća”. Zelenkasta omotnica, tvrde korice, antologičar i prevoditelj Zdravko Malić, može je se i dan danas naći po antikvarijatima diljem bivše Jugoslavije. Na promociji govorili Čedo Kisić, Mile Pešorda i poljski ambasador u Beogradu, koji se zvao Wiktor Kinecki, “a Reymontovu Kob, ni krivu ni dužnu, lijepo je pročitala lijepa sarajevska TV spikerica prezimenom Šipka”. Pa slijedi zagrada, i u zagradi bezazlena šala: “Uz nju sam izgledao kao bubanj uz šipku!” Poslije je bio zajednički ručak, gdje?, u Klubu delegata. Tempi passati. Vremena prošla, prošli ljudi…

Ali onda ovo: “Pogled na Trebević – prizor koji umiruje. Šetnja Obalom, uz – kao oranje – mutnu i obilnu Miljacku, licem prema romanijskom podgorju, putom koji vodi na Jekovac i Alifakovac, tamo gdje je Andrić smjestio svoju Kuću na osami, tamo gdje su me noge nekada davno tako često vodile! Vrzmanje po Baščaršiji, pogled u Protin sokak, čaša šljivinog soka u bivšem Morića hanu sa slučajno zatečenim mladim piscem Željkom Ivankovićem, rođenim Varešakom, za stolom s kojeg se vide prozori stana u kojem sam proživio četrdesete godine. Razgovor, pored ostalog, o Sidranovoj Sarajevskoj zbirci, koju sam netom bio kupio u knjižari i koju evo već treći dan pročitavam uzduž i poprijeko. Svratih, a kako i ne bih! u Hadžibajrića, gdje mi se teško bilo odlučiti između sogan i japrak dolme s jedne i pilava sa sitno nasjeckanim janjećim plućicama s druge strane. U zapuštenom dvorištu negdašnje Hadžibajrićeve aščinice, okrenutom na Protin sokak, u proljeće smo 1945. godine mi dječja raja aktivirali, čeprkajući dugačkom pritkom, talijansku limenu ručnu bombu. Riknula je kao top. Onda opet šetnjom do Rončevićeve apoteke, pa do Vijećnice, pa natrag na Baščaršiju pored neugledne dvokatnice, u kojoj je svojedobno stanovao Kranjčević, tik uz pekaru iz koje sam za vrijeme rata nosio kući vrelu ‘kuruzu’. A taj je kukuruzni kruh, plitak i okrugao, najbolje prijao uz čašu hladnog i gustog kiselog mlijeka, tako gustog da kada u nj zabodeš žličicu, ona uspravna stoji. (…) Poslije podne odvezosmo se na Bjelašnicu, gdje u rijetkim selima, pričaju, do bogumilstva nema ni pola koraka. Na manju skakaonicu montiraju bijele plastične ploče, u zavjetrinama duž asfaltnog puta tu i tamo poneki hotel, u jednom od njih popismo kavu, a na tek ozelenjelim proplancima pusto, nigdje da se ovca zabijeli. A pod Bjelašnicom nadomak Sarajeva, iznenadi nas bijelo kameno stado. Stećci… Eto tako – Sarajevo. Minulo me.”

I sve tako stade u pet savršeno intoniranih riječi jedne nehotične pjesme Zdravka Malića: “Eto tako – Sarajevo. Minulo me.” Da mu je samo znati da ga je netko jednom tako volio. Gradu.

Srijeda je, 5. rujna 1984, udarila je ona kasnoljetna vrućina, a Malić započinje svoj jutarnji lament, koji će se razviti zatim u nešto posve začudno: “Kažu da je ovih dana na moru ‘ono pravo’. Ja bih ipak radije, ako bih imao priliku birati, izabrao planinu. Puste želje… Otići, na primjer, na Vlašić. Na njegove visoke livade, tako visoke da ih je lako pobrkati s oblacima… Gdje je bešumni let leptira kao let duše, a zuj pčele bruji u uhu kao nebeske orgulje. Gusta bjelina mlijeka… Biblijski prizor ovaca na pojilu u smiraj dana. S pastirom koji plete šarene čarape, a ime mu je Voskresenije. S noćnim nebom – zvjezdanim megapolisom nad glavom. S noćnim glasanjem planine, u kojem ti se tiha pjesma kasnog (i uplašenog?) putnika čini srditim medvjeđim brundanjem. S gustim mirisom sijena, na kojem konačimo u pojati. A ispod tog sijena – gnijezdo riđovke, bez kojeg nema kući blagoslova.” Eto, i svega toga dok u vrući septembarski dan gleda kroz prozor svoga stana tamo u zapadnim predgrađima Zagreba.

A onda mu najednom, dok se nad Jugoslavijom već pomalo mrači, a njegovi nadnevci se sve češće tiču političkih prilika, usred sveg tog identitetskog obilja bosanskog, koje se fino slaže s njegovom zagrebačkom i hrvatskom adaptiranošću – a ono se opet nadopunjuje s činjenicom da je Malić u Poljskoj, bogme i u Rusiji, svoj na svome, i pomalo sa svojima, dolazi za oči i u glavu ovo: “Navečer. Progoni me, tišti me, žulja me iskorijenjenost, nepripadanje ni većini ni manjinama, ni masi ni koterijama… Pokušavam se tješiti: moja je iskorijenjenost… ukorijenjenost. U klasi. Među one koji nemaju i koji nikada ništa imali nisu. I neka tako ostane.” Eh, blaženo neka je to vrijeme komunizma kada je klasa čovjeku mogla nadomjestiti sve te nesigurne zavičaje, domovine, identitete…

I tako je profesor Zdravko Malić dolazio i odlazio iz Sarajeva, predavao, ispitivao studente, s bratom Hrvojem sviđao važne stvari, da bi na kraju svega toga i svih njih nestalo kao u hipu. Knjiga “Stazom pored druma” hrvatska je književna i kulturna dragocjenost, u vrijeme kada se u toj zemlji ne osjeća potreba za dragocjenostima ove vrste. Ona je, kako to već biva i kako s našim pripadnostima obično jest, i dragocjenost bosanska. Ali još je manja potreba u Bosni i u Sarajevu za dragocjenostima ove vrste i podrijetla. Tko bi se još mogao sjetiti dječurlije koja je divljala po čaršiji u godinama predratnim i ratnim i igrala se limenim talijanskim bombama? Danas bi Zdravku Maliću bilo osamdeset i pet. Koliko i njegovim tadašnjim drugovima, čiji grobovi, za razliku od njegova, nijemo šute. Zaborav je prirodniji od sjećanja. Sjećanje je izuzetak od pravila zaboravljanja. Kratkotrajan izuzetak.

Zadnji je tjedan kolovoza, večer, stojimo s čašama punim vina na terasi familije Klinec u Medani, u Goriškim brdima u Sloveniji. Dani su poezije in vina, oko zapešća imamo one narukvice koje nam daju za pravo piti i jesti koliko želimo. Toplo je, to se negdje Jadransko more zalijeće u svoje sjeverne zaljeve i onda prelijeva kroz vinograde k nama. Prilazim jednom pjesniku i izgovaram nekoliko rečenica silnih gluposti, upoznajemo se, ja dobro znam tko je on, on je Tomaž Šalamun. Kad smo se približili kroz šumu te polupijane kurtoazije, nekoliko smo sekundi samo stajali jedan kraj drugog, gledajući preko polja, vinograda i tame u jedno bjelasanje u daljini, u jedan grad. Upitao sam ga što je ono, koje je ono mjesto. U tom su dijelu svijeta granice država jako blizu, toliko da su sretno besmislene, paučinaste i prozirne. Bilo je to prije točno dvadeset godina. Sad su svuda zidovi i žica, pendreci i strah.

– To su Udine, reče Šalamun.

– Udine? Nije moguće, rekoh.

– Pa kako nije, nasmija se Šalamun, to su vam Udine mladi moj kolega. Ništa drugo i ne može biti, gore su Alpe, dolje je morje, ovdje smo mi. Na terasi. Ono su Udine.

Ozareno sam otpio, otišao po još vina, a on je stajao tamo i već pričao s nekim drugim. Podignuo sam čašu i nazdravio: Za Udine! On se nasmijao, a ruski pjesnik koji je dan ranije izgubio zubnu protezu u vinogradu Ščurek, prihvatio je i širokom gestom podviknuo: Za Udine! U njegovim ustima zasjala je široka tama.

Te sam se epizode sjetio nedavno, dok sam čitao intervju sa Semezdinom Mehmedinovićem, on se u Americi družio s Tomažom Šalamunom i Alešom Debeljakom. Obojica su nažalost pokojni. Nedavno sam, s velikim zaostatkom čitao i Mehmedinovićev Sarajevo blues, čitam unatraške ovog čovjeka pomislio sam, ali čitam ono što pronalazim, ono što me pronalazi i zatiče u trenutku kako prebacujem i vlastitih pola stoljeća. Bio sam u Udinama, ne prije dvadeset nego prije više od trideset godina na jednom rukometnom turniru, pobijedili smo, dobili smo krasan pehar od pola metra visine i kitnjaste zlatne medalje. Uručio nam ih je čovjek opasan lentom. Uz limenu glazbu. Talijani su uvijek znali kako se to radi i kako se u tim stvarima pretjeruje. No, kakve veze imaju te Udine i Semezdin Mehmedinović? Ulogu emocionalnog vodiča, melenkoličnog autoputa, trase za ove rečenice ima naravno Tomaž Šalamun. Na kraju, on je uperio ruku i spasio i mene i te anonimne Udine, grad koji se bjelasa u tami kao prskalica. Dok čitam Mehmedinovićeve davne sarajevske pjesme, ne pomišljam na guglanje američkih gradova. Nekako me ne zanima gdje je on dospio, gdje živi i koje je gradove noću u toj Americi opazio. Nije prilično našim godinama toliko tražiti, saznavati ono što je tako očito i što lako možeš, s nekim davnim pripadanjem pjesniku Šalamunu, a dugo i pjesniku Mehmedinoviću, zaključiti – sve su to Udine. Taj spas u koji ti rukom upire pjesnik kojeg voliš, to može biti rajsko mjesto, u ovom slučaju talijanski gradić na sjeveru, sasvim na kraju noći i  dugačkih redova vinograda u kojima bujaju bobe pune sladora i sunca.

Grob mu je u Zenici,
tmurno turbe na uzbrdici
u izmaglici

nosi ime prorokovo
pisao je britko slovo,
rahmetli Muhamed

Najdraže je izgubio
robiju je ogulio
rahmetli Muhamed

u „Jevrejskom almanahu“
našao sam kratku priču.
„Pletači krletki“
ta priča se zove

i čitam je…
Grgoljim je.

Svoje knjige spalio je,
malo toga ostalo je u amanet
ovom piscu
hrvatskome, bosanskome
Muhamedu Kondžiću.

Predrag Finci, O književnosti i piscima, Rabic, Sarajevo, 2018.

Dok pisac piše, tekst mu je sugovornik, pisac diše sa svojim junacima, stihovima, idejama, riječima, ne odvaja se od njih, živi ih. Moja imaginacija je stvorila stvarnost teksta, koji se odvojio od mene i postao tekst za Drugog i po Drugom. Sada ga i sam čitam kao da sam Drugi.

Predrag Finci, O književnosti i piscima

U svojim zrelim godinama, Predrag Finci, filozof i književnik, iz godine u godinu objavljuje značajna djela, uglavnom iz svoje primarne oblasti, filozofije, još uže rečeno estetike. Napisana u njegovim zrelim godinama, ona odražavaju upravo sve vrline te zrelosti, promišljenost i jezičko bogatstvo. Nastavljač izvrsne sarajevske estetičke tradicije (Ivan Focht, Kasim Prohić, Predrag Finci), mada sam mogao reći i škole, on se sve više posvećuje i književnosti, kojoj je sada podario i knjigu svoje odanosti literaturi. U njoj je sintetizovao svoje veliko čitalačko i filozofsko iskustvo, stvorivši djelo istovremeno i beletrističko i udžbeničko. Mislim da je ovo gotovo savršen uvod u lektiru. Nastavnici i profesori naprosto nisu obučeni u svom redovnom studiranju književnosti kako da uopšte priđu lektiri, otuda djeca uglavnom ne vole kapitalna djela ne samo nacionalne nego i svjetske literature. Na stranu uopšte odabir lektire u kome je politika na prvom mjestu, tek potom dolazi primarni kriterij, onaj estetski. I tim se problemom bavi Finci. On svojom knjigom nudi provjerene kriterijume, nudi zreo pristup djelu, nudi izbor onih djela koja su bila bitna u njegovom/našem životu, na kraju nudi i opravdanje književnosti i njen značaj u ljudskom društvu, njen doprinos civilizaciji.

Knjiga O književnosti i piscima sastoji se od šest poglavlja: Pričati o priči, Umjetnost kao nadgradnja, Ima li smisla pisati?, Katalog, moj,  Granica pisanja, Budućnost književnosti. U svakom poglavlju Finci odgovara na bitna pitanja književnog stvaralaštva. Uvodno poglavlje nam podastire piščevu namjeru, želju i htijenje, uglavnom da se ponovo susretne sa njemu dragim knjigama, da u gotovo kroki, blic opisu iz svog sjećanja izvuče razlog zašto su te knjige  a ne neke izvan ovog skupa bile i ostale bitne za njegov život, za njegovo odrastanje i stasanje. Bez prevelike filozofije, ali ne bez uticaja filozofije na njegov, možda ne baš izbor, nego odnos prema lektiri. Napisati naprosto svoj katalog te zamišljene biblioteke i opisati univerzum zvani književnost.

Drugo poglavlje se već bavi temeljnim pojmovima književnosti. Kroz vijekove čovjekovog stvaranja, ali i razmišljanja o suštini stvaranja, nakupilo se mnogo znanja, još više zabluda – svaka generacija pokušava da se provuče kroz to da bi stigla do djela, kao princ do uspavane ljepotice. Naša generacija nosila je u svom naslijeđenom književnom rancu teret zvan nadgradnja, jednako kao sliku stvarnosti, odraz vremena. Da li smo to zaista ostavili iza sebe kao scenografiju jednog pogrešnog društvenog opredjeljenja? U svijesti našeg prosječnog intelektualca, čak i pedagoga, umjenost je i dalje nadgradnja. A baza je ono „od čega se živi“. Logično je, po takvoj tzv. materijalističkoj logici, da umjetnost dolazi na kraju, kada čovjek zadovolji svoje elementarne potrebe. A te se elementarne potrebe kroz vrijeme samo povećavaju. Školski marksizam potcrtavao je tu vezanost umjetnosti za proizvodne odnose i sve što uz to ide. Finci raskrinkava takvo razmišljanje stavljajući umjetnost u konstituente ljudskog bića. Umjetnost nije i ne može biti tek potreba sitih, ona je dio bića jednako gladnih i sitih. Ona je sama za sebe manifestacija čovjekove ljudskosti, njegovog odmicanja od životinjstva. Istovremeno, on podvlači značaj Marksovog razmišljanja o odnosu te tzv. materijalne strane života na umjetnost koja u to vrijeme nastaje. To nikako nije crno-bijeli odnos, ali on svakako obilježava umjetnost nastalu kako u vrijeme procvata društva, tako i u vrijeme društvenog potonuća. Uticaj baze na umjetnost nije jednostavna i jednosmjerna, kao što djetetov um u času rođenja nije tabula raza, kao što se, tada učilo. Zablude marksističkog učenja ne mogu da ponište ono što je vrijedno u Marksovom djelu, pa i odnos baze na društvenu nadgradnju, jer zaista, kako Finci napisa: Književnost je individualni proizvod, a društveni fenomen.

S druge strane, dolazila je tvrdnja o umjetnicima kao pticama nebeskim, koje pjevaju i kada nemaju šta da jedu. Ta se tvrdnja stvarala gotovo kao mit, prvenstveno od onih koji su bili dobrostojeći, buržoazija prvenstveno, koja određuje društvenu vrijednost umjetnosti, a pridružuju im se oni veliki stvaraoci, poput Getea, koji govore o stvaranju ne za danas, nego za vječnost. Pri tome oni su živjeli kao miljenici vladara. Ili su naprosto bili bogati kao Tolstoj. Finci to sjajno apostrofira:

Jedno vrijeme je cinizam moćnih i bogatih (moćnih bogatih) razvijao teze o tome da su najbolji umjetnički pravci nastali iz neimaštine, i dokazivao da se ljudska pamet razvijala kada je bila ugrožavana i proganjana, što je zapravo bilo pravdanje ropstva, eksploatacije, progona i zločina. Otuda je svako bogaćenje umjetnika smatrano izdajom društva „prokletih pjesnika“, a kasnije sponzoriranje umjetnika od strane bogataša uvijek objašnjavano potrebom bogatih za stvaranjem vlastitog dobrog imagea i poklanjanjem novaca „u plemenite svrhe“, jer bi inače novac otišao poreznicima.

Finci završava ovo poglavlje odgovorom na postavljeno pitanje o smislu samog pisanja, poslije svega i usprkos svemu, jednostavnim određenjem: U pisanju pisac ostvaruje sebe i komunicira sa svijetom Drugog. U napisanom se ostvaruje „zemlja ljudi“. Ne narušavajući smisao ovog određenja, dodao bih i ono što je u samom poglavlju Finci izvrsno obrazložio a meni se čini suštinskim kada opravdavam svoje pisanje, samim činom pisanja pisac ostvaruje komunikaciju sa sobom. On ne može da razumije svijet dok ga ne opiše. Ne može da ima jasan stav ni o čemu, čak ni o pročitanom, dok svoj stav ne napiše. Zato je on pisac, kao što slikar može da tvrdi da on svijet vidi tek kroz svoju sliku. Zato je umjetničko djelo samosvojno, nikako odraz stvarnosti, ma koliko  stvarnost prepoznamo u tom djelu. Ako je istinito u sebi, kao tvorevina, ono je biće jednako svim zemaljskim bićima. Zaseban entitet. Finci skreće pažnju na velike savremene filozofe, Benjamina i Adorna, koji su umjetnost stavili u utopijsku budućnost. Zato su često njihovi zahtjevi prema umjetničkim djelima gotovo romantični, nestvarni i utopijski. S druge strane, ali blisko marksističkom poimanju „društvene koristi“ od umjetničkog djela su stvaraoci i teoretičari poput Sartra, ili Brehta, koji su zastupali tzv. „angažovanu književnost“. Finci podsjeća da  Marksovo učenje o dualitetu materijalnog i duhovnog, koji najčešće nisu usaglašeni, liči na Dekartovo učenje o stalnom trvenju tijela i duše. S tim što Dekart veće značenje daje duhovnom nad tjelesnim, dok je kod marksista obrnuto. Iz toga je i proisteklo da su čak i školski programi bili politički određivani, naročito lektira u kojoj je trebalo da budu zastupljeni pisci po političkom a ne vrednosnom ključu. Iz svega ovoga, proizilazi da je i svjetska književnost, po marksističkim stanovištima, kolonijalni izum. Ona se nameće malima i slabije razvijenim od strane bogatih i razvijenih. Finci zaključuje: Tek je u novije vrijeme narasla svijest o „svjetskoj književnosti“ kao skupu svih književnih vrijednosti, nastalih u različitim nacionalnim i kulturnim sredinama.

Treće poglavlje, pod gotovo pesimističkim naslovom-pitanjem: Ima li smisla pisati?, jednako je zanimljivo kao i prethodno. Iako je odgovor na njega krajnje individualan, ono podliježe raspravi, potrebnoj danas i ovdje nama ali i budućim stvaraocima. Na primjer, o neostvarenim piscima (umjetnicima uopšte): Mnogi od takvih su zapravo bili svoje vlastite žrtve, žrtve svoje lijenosti, malodušnosti, alkoholizma, nestabilnosti ili (a to je najteže priznati) nedostatka dara, iako je izgledalo… Ni sami sebi nisu smjeli priznati: gdje nema volje da se djelo ostvari nema ni dovoljno dara. Istinski dar je imperativ bića i mora biti ostvaren. Demon koji stalno goni, ne da mira. Dar je sprega zanosa, umijeća i volje. Dokazuju to biografije mnogih velikih pisaca, koji su često ostvarili i iskazali svoje „usprkos svemu“.

I još dva fragmenta, procijeđena kroz vlastito iskustvo.

Pišem, iako bi mi bilo lakše, možda i ljepše da samo čitam. Kada pišem, izlažem se; kada čitam, sakrivam se. Kada pišem, otkrivam sebe; kada čitam, otkrivam Drugog. I sebe u Drugom i drugačijem. Naše su najbolje misli već upisane u mudrosti velikih filozofa, naše tuge u poeziji velikih pjesnika već rečene, naše radosti u lijepim pjesmama opjevane. Ipak bismo svoje htjeli reći, jer je svaka riječ posebna, svaka bol za sebe, svako djelo po sebi, jer bi svako svoje htio, morao reći. I sada ponekad pomislim da je pisati besmisleno, ali sve i da jest, to je postao besmisao bez kojeg ne mogu, smisao mog postojanja, „fatalna privlačnost“.

Živim u tuđini. Kada takvo što zadesi pisca, onda nastoji ponovo uspostaviti izgubljeno, okupiti sve što je bilo i pomiriti s onim što jest, sve poredati u tekstu, u djelu koje je sjećanje na razbijenu cjelinu i žudnja da se stvori nova. A tada tekst postane istinska domovina pisca. (Pišem i dalje na jeziku koji je mojim susjedima nerazumljiv, većini, gotovo svima koje susrećem nepoznat, jeziku koji će možda nestati, ali ne odustajem, jer tako čuvam sebe samog. Mogao bih pisati i na nekom drugom, rasprostranjenijem jeziku, možda i bolje, i ljepše, ali ne bih osjetio da sam to ja, da to baš meni pripada. Heideggerova riječ da je jezik kuća bitka najveća je utjeha piscima za njihova neuzvraćena osjećanja. U jeziku sam kod sebe, u pisanju zaštićen: moj me tekst, i onaj koji pišem i onaj na kojem s radošću čitam čuva, izbavlja od straha, spaja s izgubljenim, spašava od smrti, brani od života. U njemu jesam).

Središnji dio knjige posvećen je onim knjigama koje su prošle ispit vremena, selekciju što je izvršena u Fincijevoj čitalačkoj posvećenosti, svodeći ovaj izbor na 123 pisca, kojima je posvetio kratke tekstove, gotovo enciklopedijske natuknice o njima i njihovim djelima. Iako je išao abecednim redom, prema prezimenu pisca, u više navrata stavio je prednost na naziv djela, ali i na neku temu koja mu se učinila bitna za njegov ukupan odnos prema lektiri. Finci je u više navrata odstupio od navođenja samo opštepoznatih imena, tu su i oni koji su manje poznati široj čitalačkoj publici, što ovom izboru daje potpuniji piščev pečat. Pred čitaocem je suva drenovina raspravljanja ili razmišljanja ili domišljanja o književnom djelu.

Izdvajam samo nekoliko rečenica o piscima i djelima koje autor ne mora ponovo da prelistava i čita da bi o njima pisao. Oni su naprosto povezani trajnim životnim vezama.

Otkrivalački tekst o Morisu Blanšu, duhovnom elitisti koga nisu mogli da slijede akademski usko usmjereni intelektualci. Blanšo je smisao pisanja doveo do kraja, u svojoj osami pisao je samo ono što dostiže krajnje da bi se čovjek suočio sa svojim nestankom, odlaskom u nigdinu. Nije brinuo o izdavačima, nije držao do objavljivanja, do slave još manje. Svoje je riječi vodio prema krajnjem, prema ništavilu. Za njega je književnost bila pripremanje za smrt, baš kao što je za Sokrata to bila filozofija.

Breht

Nije puno o sebi govorio. Samo je rekao da on pravi nakit za sirotinju. Tako je to Brecht rekao. Da pravi nakit za sirotinju. Ima li ljepšeg i točnijeg opisa pisca i njegova djela, ima li?

Herman Broh

Mislim da njegove tekstove nije moguće zaboraviti. A nije ih moguće zaboraviti jer pamtimo „duboko“ i „teško“, a ne veselo, bezbrižno, pozitivno (koje tako nesmotreno neki kvalificiraju kao „površno“), zato što ono „teško“, jednom usvojeno, ostaje trajno s nama, a u njemu ono „neugodno“ dovodi u pitanje smisao i svrhu naše egzistencije.

O kritici (jedan od tekstova u Katalogu pod slovom O)

Dobra interpretacija umjetničko djelo svom čitatelju „otvara“ i čuva izvorni smisao poetskog djela. U tome mu pomaže i sama pjesma, jer veliko djelo samo sobom svojeg čitatelja poziva, a ovaj mu se nakon svih tumačenja s radošću vraća. Kao što se svaki predan vraća izvornoj ljepoti poetike Friedricha Hölderlina.

Kafka

Zato je on suštinski pisac doba u kojem nitko nije i ne može biti spokojan. Opisao je nevolju koju je osjetio i nama ostavio. Neki o tome još uvijek samo slute, neke je to već zadesilo, neki o tome znaju, a oni koji ne znaju još im je gore.

Konfederacija budala

Desetine izdavača je odbilo njegov roman Konfederacija budala, pisac, razočaran, u trideset drugoj godini počinio samoubojstvo, ni godinama nakon njegove smrti ga nisu htjeli objaviti, ali je njegova uporna majka našla uglednog pisca, nekako ga nagovorila da rukopis pročita, on jedva pristao s nadom da će tekst odbiti poslije čitanja prvog paragrafa, možda stranice-dvije, i onda išao sve dalje i dalje, nije mogao prestati čitati to urnebesno djelo u kojem su se spojili u jednu osobu „ludi Oliver Hardy, debeli don Quijotte i perverzni Toma Akvinski“ Baš tako je zapisao Walker Percy nakon čitanja Kennedy Toolove knjige.

Govoreći o Stendalu, Finci piše:

Ideja „djela za sviju“ i „djela za narod“ paralelna je idejama političkog populizma i „kulture za mase“. Povijest nam je pokazala kako su te ideje okončale.

Pod novim poglavljem, Granice pisanja, Finci je napisao zaista odlične stranice o životu i djelu svakako izuzetnog pisca i čovjeka Prima Levija. Pokazujući svu svoju vještinu hvatanja suštine djela i spoznaje vremena u kome je to djelo i zašto nastalo, on nam pokazuje na koji se način može iskazati svoja privrženost nekom piscu i njegovim stavovima. Zaista tu ima stranica koje su za pamćenje. Na primjer:

Svačiji život je možda roman, ali malo koji treba biti napisan. A treba biti napisan samo onaj koji može biti napisan na izuzetan način. Zato je u svakom pisanju presudan pisac, a ne događaj. Po daru pisaca događaj postaje veliki. Ali, postoje izuzetni trenuci, kada se dogodi logos djela. Kada se riječ useli u pisca i mora biti rečena, kada je djelo sudbina svog pisca. Kada događaj stvori svog pisca. Takav jedan, presudni događaj stvori pisca, stvorio je Prima Levija.

Šesto poglavlje svoje knjige Predrag Finci je posvetio budućnosti književnosti. To su zaista izvrsne stranice o svim apsektima djela, nastanka i procjenjivanja vrijednosti, sadašnjeg trenutka i buduće potrebe za pisanjem, ali i za čitanjem. Jer bez čitanja nema ni pisanja. Tek čitanjem se opravdava pisanje. Djelo jeste autonomno, stvarnost sama za sebe, ali bez komunikacije s drugim ono je mrtvo, dakle nepotrebno. Evo samo tri pasusa u kojima se vidi lucidnost i dubina razmišljanja pisca o svijetu kome je posvetio svoju knjigu.

Neće djela mojih prijatelja pisaca zaboraviti zato što su ona loša. Zaboravit će ih nepismenost i neukost onih koji dolaze. Tamo gdje se gaji priglupost i slavi površnost, tu se stvara tlo za vlast nesposobnih i korumpiranih pljačkaša, a ukida vlastita budućnost. 

Kada bih htio o izvoru, o „bitnom porijeklu“ umjetničkog stvaralaštva najkraće što mogu, rekao bih da je umjetnost nastala zovom kozmičkog reda i nagovorom bogova (inspiratio), osluškivanjem bivanja i oponašanjem prirode (imitatio), stalnim započinjanjem i ulaženjem u tajnovitost stvaranja i postojanja (initiatio), uvidom u stvarno i nestvarno, u bit stvari (intuitio), preobrazbom stvarnog (transformatio) i stvaranjem vlastitog svijeta djela (creatio). Tako o svakoj umjetnosti, tako i o književnosti. 

Ocjena ili prosuđivanje vrijednosti nekog djela

…djela hvale i/ili kude iz različitih razloga: patriotskih, političkih, moralnih, nacionalnih, osobnih… Ni jedan od navedenih razloga naravno nije estetičke naravi, ni jedan nije o estetskoj istini, ali ipak svaki može utjecati na recepciju djela i kritičku ocjenu o njemu, a vrlo često bude odlučni razlog za pohvalu ili pokudu djela. A onda, kada mnogo različitih glasova i često iz različitih razloga i kutova stanu neko djelo hvaliti, to djelo odjednom postane „vrijednost“.

Poput sjajnog poljskog teoretičara Jana Parandovskog, pisca Alhemije riječi, Predrag Finci obradio je fenomen zvani književnost iz svih mogućih uglova ostajući samosvojan i inovativan. Knjiga koju vrijedi pročitati i povremeno joj se vraćati.

LJUBAVNA PRIČA HAUZMAJSTORA ŠULCA

Ako ti, zmijo moja, izgubiš iglu, ja ću ti je, dušo moja, svojim tabanom naći
Ili će mi se pod nokat zabosti kad budem papuču pod krevetom tražio
Ako ti, zloćo moja, zaboraviš u zahod baciti pokvarenu sarmu, ja ću je, srećo moja
Pojesti kada se noću kasno s posla vratim, a ti ćeš me onda, znam, bolesnog čuvati
Ne misleći da mi je i ova bolest od tebe i da me je tvoja igla ubola

Tekst je objavljen u monografiji 20 godina Gradske galerije Bihać, ur. Adnan Dupanović i Nermin Delić, Gradska galerija Bihać, Bihać, 2018., str. 6-13.

I.

Kada je riječ o bihaćkoj Gradskoj galeriji, povodom njene dvadesete godišnjice, možda je uputno najprije se zapitati o imenu. Šta znači „Gradska galerija“? Šta to (općenito ili u ovom slučaju) znači „galerija“ i šta znači to da je (neka ili ova) galerija „gradska“?

Riječ „galerija“, na latinskom jeziku „galeria“, što je prihvaćeno najprije u romanskim, a onda i u drugim jezicima, višeznačna je. Osnovno je značenje arhitektonsko: dugački i uski, uglavnom natkriveni, tj. poluzatvoreni prostor koji povezuje više prostorija ili više dijelova neke zgrade. To značenje se, s određenim modifikacijama, prenijelo i u rudarsku arhitekturu (hodnik koji spaja odijeljena okna rudnika) i u teatarsku arhitekturu (izdvojeni i povišeni dio gledališta u teatarskim dvoranama), a koristi se i u brodogradnji, geologiji i drugdje. Tek od 16. vijeka riječ „galerija“ se koristi u danas najuobičajenijem značenju: prostor u kojem se izlažu umjetnička djela. Ali nešto je u svim tim upotrebama zajedničko, a to je da je svaka galerija prostor koji nešto (i nekoga) spaja, da spaja ono što je inače odvojeno (i one koji su inače odvojeni). Galerija spaja različite prostore i, što je još važnije, različite ljude koji se njima kreću. Galerija spaja zatvoreno i otvoreno, unutrašnje i vanjsko, ezoterično i egzoterično, a u određenom smislu i ono specijalističko s onim popularnim. Od galerije kao izloženog (javnog i zajedničkog) prostora neke građevine do galerije kao izložbenog (javnosti i zajednici namijenjenog) umjetničko-kulturnog prostora zapravo i nije dugačak put, pogotovo zato što je u oba slučaja galerija prostor kojim, s određenim razlogom, cirkuliraju ljudi, koji nuka ljude na ispoljavanje i susretanje, i koji u neku zajednicu unosi pozitivan nemir. Tako je umjetnička galerija, fokusirana na sadašnjost i budućnost, u suštini različita od muzeja koji je usmjeren na prošlost i koji sebi smije dopustiti statičnost i konzervativnost. Ni jedna prava umjetnička galerija nije skladište (ili privremeno skladište) umjetnina, namijenjeno umjetnicima, stručnjacima za umjetnost i malobrojnim „laicima“ ili „amaterima“, zaljubljenicima u umjetnost. Prava galerija trebala bi biti više od toga: prostor u kojem se „obični svijet“ susreće sa „svijetom umjetnosti“, dakle, ne slučajno okupljalište, poput trgova i ulica, nego mjesto okupljanja s dobrim povodom i razlogom.

Ima li se sve to u vidu i doda li se „galeriji“ pridjev „gradska“ – jasno je šta bi jedna „gradska galerija“ trebala biti, odnosno šta bi trebala činiti. Ona bi trebala biti javni i zajednički prostor u kojem će se, zahvaljujući blagotvornom učinku umjetnosti i drugih kulturnih aktivnosti, jedan grad izlagati svijetu i svijet izlagati jednom gradu – u najboljem i najljepšem svjetlu, s obzirom na ono što je u njima najbolje i najljepše. Ali to ne znači izlaganje lažne slike grada i svijeta; štaviše, to ne znači puko izlaganje nečeg dovršenog i gotovog. Umjetnost i kultura su u stalnom previranju, u nedovršenom i nedovršivom formiranju, u dinamičnom razvoju, tako da bi jedna „gradska galerija“ trebala biti mjesto koje, uz uže definiranu svrhu izlaganja umjetničkih djela, ima za svrhu i kritičko promišljanje umjetnosti, kreativnosti i kulture, kao i s time povezanih aktuelnih društvenih problema, uključujući bolna pitanja i sporne tačke života određene zajednice koju se naziva „gradom“. Kako sam napisao na jednom drugom mjestu, govoreći o Bihaću kao „univerzitetskom gradu“ (Hrvoje Jurić, „Šta znači ‘univerzitetski grad’?“, Revizor, god. 1, br. 1, Fondacija Revizor, Bihać, 2018.), grad nije tek slučajna nakupina građevina i ljudi, nego živi organizam, dinamična zajednica ljudi na određenom geografsko-ekološkom području i u određenim socijalno-političkim formama, zajednica ljudi koji na temelju povijesnog iskustva sarađuju ovdje i sada i usmjeravaju pogled prema naprijed, te nude manje ili više artikulirana promišljanja o budućim perspektivama grada. Slično kao i u slučaju obrazovanja i Univerziteta, u slučaju umjetnosti i Galerije odnos jedne sfere društvenog života (obrazovanje i umjetnost) ne tiče se samo te sfere, nego cjelokupnog društva. Iz tog razloga, ime „gradska galerija“ obavezuje i Galeriju i Grad kao institucije. Grad bi trebao s velikom pažnjom skrbiti o institucijama kulture i umjetnosti kao što je Galerija, a te institucije bi sa svim svojim potencijalima trebale doprinositi Gradu.

II. 

Da li je Grad Bihać to činio? Sama činjenica da je Gradska galerija osnovana i da je opstala dvadeset godina govori nam da je bilo primarne podrške od strane Grada i da je još uvijek ima. Ali istinsko prepoznavanje važnosti Galerije (i umjetnosti i kulture općenito) kao da je izostalo, o čemu svjedoče permanentni problemi sa kojima se Galerija u svih dvadeset godina svoga postojanja suočavala i još uvijek se suočava. Vrhunac nezadovoljavajuće brige ili nebrige sigurno je bila „afera“ iz 2015. godine, kad je gradska uprava (vođena, blago rečeno, lakomislenim ekonomsko-političkim kalkulacijama) odlučila dislocirati Gradsku galeriju iz njenog prostora. Spontana akcija (otvoreno pismo) šezdesetak umjetnika, naučnika, univerzitetskih profesora, kulturnih radnika i drugih – detaljno opisana u publikaciji Kulturna fronta Bihać: #NeDamoGaleriju (ur. Irfan Hošić, Gradska galerija Bihać, Bihać, 2017.) – spriječila je, nasreću, ovaj potez koji je prijetio katastrofom za umjetnički, kulturni i društveni život Bihaća. Time je ono najgore spriječeno, ali status Galerije, pa i umjetnosti i kulture općenito, u Bihaću je još uvijek daleko od zadovoljavajućeg. Kao što je istaknuto u spomenutom „Otvorenom pismu“, Galerija koja „profilira javnost grada Bihaća kao kulturno senzibiliziranu i društveno osviještenu javnost“ i koja je „inkubator kulturnog života grada“, reprezentirajući „esencijalnu povezanost grada sa njegovim kulturnim i umjetničkim naslijeđem i njegovom urbanom budućnošću“, ne bi smjela biti podvrgnuta „kratkoročnim i kratkovidnim ekonomskim interesima“. Ako se, u pokušajima da se sačuva i unaprijedi ekonomska „baza“, zaboravi na kulturno-umjetničku „nadgradnju“, društveni život će se svesti na puko životarenje, a to ni jedna zajednica, u ovom slučaju gradska, sebi ne bi smjela priuštiti.

Da li je, s druge strane, Gradska galerija Bihać uspijevala udovoljiti prethodno navedenim i vrlo ambiciozno postavljenim zahtjevima? Zasigurno nije u potpunosti, ali prvenstveno zato što su okolnosti bile krajnje nepovoljne. Ipak, da zaključak formuliram sasvim skromno: da nije bilo Gradske galerije i entuzijazma njenih radnika i rukovodilaca, situacija na planu umjetnosti i kulture u Bihaću bila bi mnogo gora, zapravo, nezamislivo gora. Galerija se, sa svojim radnicima, saradnicima i podržavaocima, trudila da jedan topos (mjesto) otvori za utopije (ne-mjesta), tj. da i u prilično čemernoj stvarnosti ukaže na mogućnosti nečeg drugačijeg i boljeg, da ohrabri i potakne nadu. Osim toga, ako tražimo mjesto na kojem je Bihać u protekloj dionici svoje povijesti bio „evropski“ i „svjetski“, morat ćemo istaknuti ulogu Gradske galerije, a da je istovremeno, ne postajući provincijalna, bila prostor za afirmaciju lokalnih umjetnika i drugih lokalnih radnika u kulturi, nauci i obrazovanju. Više stotina upriličenih izložbi, koje se održavaju tokom cijele godine, te više stotina drugih događanja (promocije knjiga, koncerti, umjetnički performansi, književne večeri, naučne i javne tribine, itd.), zatim neizostavna uloga Galerije u tradicionalnim kulturno-umjetničkim manifestacijama kao što su „Bihaćko ljeto“, „Ulicom Bišća“ i internacionalna likovna kolonija kojom se materijalno pomaže Centru za nezbrinutu djecu „Duga“ u Kulen Vakufu – sve to je dokaz da je Gradska galerija Bihać marljivo radila i time stvorila dobru podlogu za daljnji rad. U narednom periodu Galerija bi, naravno, trebala zadržati svoju društvenu, kulturno-umjetničku, odgojnu-obrazovnu, upravo prosvjetiteljsku ulogu, ali i intenzivirati aktivnosti i strateški razmišljati, imajući u vidu kako položaj umjetnosti i kulture u gradu Bihaću, tako i ukupni društveni život grada, koji nije izdvojen iz regionalnog, nacionalnog i internacionalnog okruženja.

III.

Dvadeset godina u životu čovjeka-pojedinca i mnogo je i malo; mnogo – zato što je dvadesetogodišnja osoba već prošla dug i izazovan put od neartikuliranih početaka novorođenačkog perioda, preko burnog generativnog perioda djetinjstva i puberteta, do formalne punoljetnosti i stvarne zrelosti; a malo – zato što pred njom još uvijek stoji „cijeli život“, odnosno posve otvoreno polje raznih mogućnosti i dovoljno vremena za njihovo ostvarenje.

S druge strane, u životu institucija dvadeset godina je, u svakom slučaju, mnogo, jer je kod njih sve mnogo neizvjesnije nego kod pojedinca. S obzirom na to da institucije okupljaju različite ljude, da podrazumijevaju kolektivni rad, te da uvijek djeluju u kompleksnim i kompliciranim kontekstima, nema recepta po kojem bi se neku instituciju očuvalo i unapređivalo. Češće se događa da ostvarenje neke lijepe ideje, nakon početnog zanosa, propadne, nego da se održi. Češće se događa da se dobri projekti, ako se već ne ugase, pretvore u sporadično, rutinsko i jalovo odrađivanje nekog posla, nego da zadrže ravnomjeran ritam aktivnosti, a pogotovo da rastu i razvijaju se. Budući da su u području kulture, koja je kod nas tradicionalno i poslovično marginalizirana, ideje, projekti i institucije posebno krhke biljke, čiji su ljudski i materijalni „resursi“ uvijek oskudni, svakoj instituciji koja je ne samo preživjela „na papiru“ dvadeset ili više godina, nego i tokom svih tih godina neprekidno djelovala i stvarala, treba odati priznanje i čestitati joj na kreativnosti, upornosti i hrabrosti, koje su potrebne za probijanje kroz Scile i Haribde društvenog života.

To, bez ikakve sumnje, važi za Gradsku galeriju Bihać koja je preživjela svoje prve dvije decenije i izgradila solidne temelje za egzistenciju i prosperitet u narednim decenijama. Zato treba srdačno čestitati ovaj jubilej i Galeriji kao instituciji, i radnicima Galerije, i svim onima koji su sa Galerijom sarađivali i podržavali je svojim idejama, radom ili na neki drugi način. Toj zajednici Gradske galerije Bihać treba zahvaliti na tome što nije dopustila da propadne sjajna mogućnost koja je za umjetnost, kulturu i društvo otvorena prije dvadeset godina. Bez obzira na prigovore koji su joj se upućivali i koji bi joj se mogli uputiti, treba priznati da Gradska galerija nije tavorila u vječno nezadovoljavajućoj svakodnevici, nego je, čak i kada se to činilo besmislenim, svakodnevni život grada Bihaća „očuđavala“ i obogaćivala, te da nije čekala neka „bolja vremena“ i neki „bolji svijet“ za umjetnost i kulturu, ovaj grad i ovu zemlju, nego je doprinosila stvaranju boljeg svijeta i činila loša vremena boljima.