Imam nepunih deset godina. Dubravka me ilegalno vodi u Osijek i, kod njenih, u Josipovac, na Ausweis što smo pozajmile od devojčice iz komšiluka, bez slike. Gledam u oči Unproforca i lažem, na čistom baranjskom, da sam zaboravila putovnicu, sa slikom, i da ćemo se vratiti večeras. Dobro, za to vraćanje ne lažem.

Kupile smo Bajadere u Krašu i Teen magazin, vraćamo se. Rešavamo tinejdž-testove, Teta celo veče pokušava da mi objasni šta znači „zabrijati“. Smejemo se. Ja do ušiju, Teta kroz muštiklu. Jedemo fiš. Mirno je. Kao da sam kod kuće, samo bolje. Je.

Civilizacija započinje tamo gdje se na svakih tisuću stanovnika objavi jedan novoizdani knjiški naslov. U Hrvatskoj je 2017. tiskano oko dvije tisuće novih naslova, što je manje od pola knjige po glavi tisućitog stanovnika. U Bosni i Hercegovini, gdje je do ove vrste statistike teško doći, ili ona niti ne postoji, prilike su dramatično lošije nego u Hrvatskoj, gdje su one, kako vidimo, jako loše. Ali kada bi, primjerice, u ovoj zemlji godišnje bivalo štampano onoliko novih knjiga kao u Hrvatskoj – što je, naravno, potpuno nezamislivo – taj broj bi s obzirom na broj stanovnika u Bosni i Hercegovini i dalje bio značajno niži od preporučenoga civilizacijskog standarda.

Civilizacija se, ima tome dvije-tri, a možda i pet-šest tisuća godina, mjeri knjigama. Dakle, ni arheološkim iskopinama, ni piramidama, ni stvarnom ili umišljenom poviješću, ni stradanjima u Drugome svjetskom i svim drugim ratovima, ni junaštvom u istim tim ratovima, ni članstvom u Ujedinjenim narodima, Europskoj Uniji i Nato paktu, pa čak ni plasmanom u finale Svjetskog prvenstva u nogometu. Samo i isključivo knjigama.

Pritom, ova je, kao i svaka druga statistika, vrlo općenito postavljena i popustljiva prema onima koji suštinski ne ispunjavaju civilizacijski minimum. Tako u nju ulaze baš sve knjige, i trivijalna žanrovska literatura, i zbirke zadataka iz matematike, i turistički vodiči, njome se broji sve što je u središnjoj nacionalnoj knjižnici, stvarnoj ili fiktivnoj, registrirano kao knjiga. Da nije tako, hrvatski bi prosjek bio još i mnogo gori.

Za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu civilizacija ne počinje na zapadu, nego na istoku, u Srbiji, gdje se objavljuje daleko najveći broj knjiga na ovome jeziku, oko čije se forme, imena i sadržaja ponajviše natežu i svađaju oni koji knjige ne čitaju. Jer da ih kojim slučajem čitaju, tada bi im od jezičnih formalnosti i političko-jezičkih pripadnosti važnije bilo koliko se i kakvih knjiga na njihovom jeziku, bio on zajednički ili strogo partikularni, godišnje objavljuje. Jezik pripada onome čije su knjige. To nije općeprihvaćen civilizacijski standard, nego nešto što se podrazumijeva. Jezik nepismenih, kao i jezik naroda bez knjiga, folklorna je i antropološka zanimljivost. Ali ništa više od toga. Kome pripada jezik kojim govorimo i koji ostaje iza nas na kompjotorskom ekranu, ako se knjige tiskane na njemu objavljuju uglavnom u Srbiji? Zgodno pitanje za nacionaliste. Ali oni će se lako izvući, govoreći da taj jezik nije isti. Nije, pa ga zato niti ne razumijemo.

Evo i subjektivnog izbora novoobjavljenih knjiga koje su ovom čitatelju obilježile 2018. godinu. Redoslijed je slučajan, tojest uvjetovan je dramaturgijom teksta.

1. Olga Tokarczuk: Knjige Jakubove ili Knjige Jakovljeve, izdavač Fraktura, Zaprešić, ili, pod drugim naslovom, Službeni glasnik i Paideja, Beograd.

Beogradsko izdanje ovoga moćnog poljskog romana od tisućinjak stranica, paginiranog obrnutim redoslijedom, od posljednje prema prvoj stranici, objavljeno je krajem 2017. Zaprešićko je, pak, izdanje tiskano u studenom 2018. Čitatelj je vezan za ono prvo, ali ne zato što ga je čitao prije nego što je drugo postojalo, nego zbog izvanrednog prijevoda Milice Markić. Istina, i hrvatski je prevoditelj Mladen Martić izvandredno dobro i kreativno preveo “Knjige Jakubove” našim jezičnim iskustvima, tako da je ovo sasvim izuzetna prilika da dva prijevoda iste knjige funkcioniraju kao dvije zasebne umjetnine.

Knjiga Olge Tokarczuk jedna je od temeljnih europskih proznih knjiga dvadeset i prvoga vijeka. Baveći se Jakubom Frankom, jevrejskim tumačem vjere, učenjakom, heretikom, mistifikatorom, opsjenarom i vizionarom, ona se bavi svijetom koji je naseljavao prostore između Velikog vojvodstva Litve, kasnije Lublinske unije, pa beskrajnih prostranstava Ukrajine, Besarabije i Dobrudže, sve do Soluna, tog najvećeg jevrejskog grada u Osmanskom carstvu i na Mediteranu, i do carskoga Stambola. Tu se odvija živ, nevjerojatan i nečuven, pred poviješću zatajen, nebitan i skrajnut proces sporazumijevanja i kulturološke interakcije između zapada koji nije na zapadu i istoka koji nije sasvim istočan. Pripovijest o Jakubu Franku i ljudima koji su ga okruživali, o dogmama i doksama europskoga osamnaestog vijeka, o vjeri i prevjeravanju, te o najšašavijoj i najžalosnijoj heterodoksiji jevrejskih očajnika, u velikoj je mjeri i pripovijest o našemu današnjem svijetu. Naravno, bez autoričine namjere da bude tako. Takvo što se obično zbiva bez namjere.

2. Georgi Gospodinov: Fizika tuge, Fraktura, Zaprešić

Gospodinov je čarobnjak osjećaja, čarobnjak pripovijedanja. Po formativnoj književnoj vokaciji, on je pripovjedač, rođeni pisac kratkih priča, sjajno uobličenih i zaokruženih malih fabula i malih romana podignutih u dvije-tri stranice teksta. “Fizika tuge” je, međutim, roman, pisan u postmodernističkoj maniri, s nizom konstrukcijskih zahvata, vidljivih i neskrivenih, koji, međutim, ne smetaju, ne djeluju pretenciozno, nimalo ne narušavaju čaroliju čitanja. Gospodinov postmodernističke štosove izvanredno dobro koristi u svoje svrhe. Umjesto da robuje formi ili demonstrira vlastitu formalističku superiornost, on se njome koristi kao alatom, kao skelom na građevini i dizalicom, pokazujući time da je roman za njega bezvremenska forma, i da je pripovijedanje isto pripovijedanje u Cervantesova, kao i u naša doba.

Priča ove knjige je djetinjstvo u bugarskoj varijanti socijalizma. Ili nije to, nego su njezina priča sve velike ljubavi dvadesetog stoljeća. Ljubav njegova djeda, fašističkog vojnika, prema jednoj sirotoj Madžarici, na kraju Drugoga svjetskog rata, ljubav jedne dame, koja spremna za put ispred provincijskog bugarskog kina čeka svoga vjerenika, Alaina Delona. Ili to nije ni priča o ljubavima, nego je “Fizika tuge” priča o identitetu Minotaura, o dvojnosti bikovsko-ljudskoj. O dvojnosti i trojnosti pisca Gospodinova, kao i svakoga njegovog pravog čitatelja.

“Fizika tuge” je, pored svega toga, i neočekivano zabavan roman.

3. Sinan Gudžević: Maksimir i Mirogoj, Fraktura, Zaprešić

“Maksimir i Mirogoj” dvoknjižje je koje sačinjavaju “Zvijezde nad Brazilom” i “Demon po imenu sutra”. U prvoj knjizi život i pripovijedanje okupljeni su oko nogometa, u drugoj oko literature i smrti. U formalnom pogledu, radi se o izboru tekstova objavljivanih u sklopu autorske rubrike u zagrebačkom tjedniku Novosti. Ali ovaj put formalna odrednica ne samo što ne kaže ono glavno o djelu, nego i navodi na krivi trag. Naime, iako ove knjige prvobitno doista jesu fragmentirane u novinskim kolumnama, one funkcioniraju kao cjelovita, para-romaneskna djela. Gudžević započinje jednu priču, koju zatim nastavlja u više tekstova i zaokruženih pripovijednih cjelina. On ne fikcionalizira ili, narodski rečeno, ništa ne izmišlja – ili izmišlja skrivajući to od čitatelja – ali je njegov tekst od početka do kraja striktno pripovijedanje. Pritom, svaki je fragment važan djelić stvorene ili unaprijed zamišljene cjeline.

Sinan Gudžević veliki je, bogomdani pripovjedač, jedan od najdarovitijih govornika ovoga jezika, njegov čarobnjački sintetizator i okupljač, koji vlada ne samo svim njegovim varijantama i nacionalnim jezičnim normativima, nego i većinom, čitatelj bi rekao – svim njegovim govorima i narječjima, koja onda efektno koristi i upreda u svoj neusporediv tekst. Gudžević je po jednom od svojih znanja više nego zvanja filolog. On je pjesnik. On je i baštinik velikih epskih srpskohrvatskih tradicija. Duboko je ukorijenjen u svojim golijskim i sandžačkim zavičajima. Nogometaš je i poznavatelj nogometa i različitih nogometnih tradicija. Ali važnije od toga, izrečenog i neizrečenog, Sinan Gudžević je pripovjedač svih tih, spomenutih i nespomenutih, tema.

“Maksimir i Mirogoj” jedna je od onih knjiga za koju bi se ovako gudževićevski reklo: tko ima dva kaputa, neka proda jedan i neka kupi ovu knjigu.

4. Zdravko Malić: Stazom pored druma, Disput, Zagreb

Dnevnici najvažnijega hrvatskog polonista, nekadašnjeg profesora na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koji je godinama bio i gostujući profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, preporađajuća su knjiga žive hrvatske kulture. Jedno od onih u osnovi rijetkih, iznimnih djela koje mijenjaju perspektive ne samo nacionalne književnosti i kulture, nego djeluju na samosvijest šire društvene zajednice. Ili bi tako trebalo biti kada bi ljudi čitali i kada bi se nacionalne politike orijentirale prema onom što je u knjigama napisano.

Malić piše o knjigama koje čita, glazbi koju sluša (uglavnom klasika i džez), o izložbana i filmovima koje redovito – naravno u kinu – gleda. Razdoblje koje obuhvata prvi od dva toma njegovih dnevnika – drugi će izaći do kraja 2019. – traje od 1981. do 1990. U tom vremenu, u razdoblju takozvane liberalizacije jugoslavenskog društva, osim što komentira vlastite privatne i porodične okolnosti, Malić je i pouzdan kroničar epohe. Što ponekad zna djelovati začudno. Primjerice, jednoga dana, krajem osamdesetih, sa ženom se zaputio u džez klub u centru grada, na koncert Jana Garbareka, i tako se, sasvim slučajno zatekao, u gužvi koja ispraća onaj nacionalno katarzični koncert Prljavog kazališta, kojim je praktično najavljena hrvatska neovisnost, sa svim njezinim popratnim pojavama i efektima. Maliću, pak, starom komunistu, Hrvatu s izraženim jugoslavenskim stremljenjima, sve to djeluje zloslutno.

Ili, ovom čitatelju zanimljivije, godinama ranije Malić na povratku iz kina ne krije svoje razočarenje filmom. Ali ne bilo kojim, nego filmom naših života – “Sjećaš li se Dolly Bell”. Njemu, skoro generacijskom vršnjaku likova iz filma, Sarajliji i melankoličnom sarajevofilu, nešto je u tom filmu prazno. Premda se i onaj davni ja, jednako kao ni ovaj današnji, ne slaže s Malićevim mišljenjem, i ne samo da se ne slaže, nego na tom filmu temelji dio vlastitih sentimenata, ali i estetskih nazora, razumijem kako je taj film u ono vrijeme mogao proći pored svoga suptilnog, estetski neprikosnovenog prosuditelja.

“Stazom pored druma” najvažnija je hrvatska, i ne samo hrvatska, povijest života u osamdesetima.

5. Ivo Goldstein: Jasenovac, Fraktura, Zaprešić

Hrvatskoj se nakon 1990. štošta može prigovoriti, pa tako i ovaj tekst započinje vrlo ozbiljnim prigovorom nakladničkim i kulturnim prilikama u toj zemlji, ali u jednome ova zemlja prednjači u odnosu na sve svoje istočne susjede, pa i na dobar dio istočne Europe, a to je konstatiranje, dokumentiranje i sabiranje činjenica vlastitoga povijesnog zla. Biblioteka hrvatskih knjiga o Jasenovcu i o ustaškim zločinima, napisanih nakon 1990., djeluje impresivno, kao, recimo, i dokumentacija hrvatskih novinskih članaka, eseja, poetskih i fikcionalnih tekstova i historiografskih analiza o hrvatskim zločinima počnjenim u dubokoj pozadini linija fronte iz 1991. Članci, eseji, kazališne predstave, likovni i fotografski projekti, dokumentarni filmovi posvećeni su ubojstvu zagrebačke srpske obitelji Zec, te činjenici da su namjernim manevrom dijela pravosuđa ubojice oslobođene. Ta činjenica je također neusporediva s okolnostima iz prvoga susjedstva, gdje se manjinci već tradicionalno tretiraju kao remetilački faktor, a zločinci nad njima predstavljaju se kao incident u pravednoj borbi za nacionalno preživljavanje, o kojemu ne treba dalje govoriti i pisati. To je, recimo, razlog zbog kojeg su žrtve višemjesečnog kontinuiranog zločina na Kazanima u Sarajevu, redom nedužni građani srpske nacionalnosti, danas savršeno anonimni i bezimeni, a njihov je ubojica sahranjen kao nacinalni heroj.

Knjiga Ive Goldsteina “Jasenovac” ne samo da je sjajno izvedena povijesna sinteza istraživanja “balkanskog Auschwitza” i svojevrsni dovršetak onog na čemu su radile generacije povijesničara i o čemu su svjedočili preživjeli logoraši, među njima i neki od najznačajnijih hrvatskih pisaca našega vijeka (Ilija Jakovljević), nego je riječ o knjizi vrlo snažnog katarzičkog potencijala, koja predstavlja svojevrsnu branu pred nadirućim povijesnim revizionizmom i pred histerijom novokomponiranih pravednika i nedužnika. Narodna čast brani se načinom na koji se pojedinac odnosi prema narodnoj sramoti. Ivo Goldstein od takvih je hrvatskih pojedinaca, i on Hrvatsku čini ponešto boljom i čestitijom zemljom. Naravno, ovo je knjiga prema kojoj se socijalni bonton dvojako odnosi. Jedni bi je trebali čitati naglas, a drugi u tišini i s poštovanjem ne samo prema autoru, nego i prema zemlji iz koje on dolazi. Jer, da citiramo Ivana Lovrenovića, jednoga od prokazanih i ozloglašenih sarajevskih autora i manjinaca: “Lako je tuđim Feralom gloginje mlatiti!”

6. Aleksandar Hemon: Nije ovo tvoje, Buybook, Sarajevo

Hemon je pisac koji živi na sretnoj udaljenosti od svoje temeljne teme i svoga temeljnog identiteta. To što ga pojedini ispisinici njegova američkog naraštaja smatraju najvećim piscem vlastite generacije djeluje kao lijep i adekvatan kompliment. A to što je ispisnicima njegova bosanskog naraštaja dovoljno daleko, te ih ne ugrožava u demonstiranju njihovih lokalnih genija, još mu je veći kompliment.

Knjiga “Nije ovo tvoje” Hemonov je roman o Sarajevu. Ili roman o onome prethodnom sebi, kojeg je stjecaj okolnosti na takav način zakovitlao i suštinski obezdomio da mu nije promijenio samo svijet i kulturni identitet, nego mu je zadao i neku posve novu intimu. I tako je, ne planirajući, učinio od njega cijeloga jednog Amerikanca, s cjelokupnom kontigencijom tog pojma i tog lutajućeg identiteta. Pritom, obezdomljenje srećom nije isto što i lobotomija, a ni identitet nije ili ne mora biti jedan jedincat. Hemon je tako i dalje Sarajlija, tamo iz bespuća Grbavice, Dolac malte i Čengić vile, samo što tu svoju pripadnost, taj identitet živi uz stanovit pomak u vremenu, kako onom povijesnom, tako i porodičnom. “Nije ovo tvoje” savršena je knjiga o pitanjima tog njegovog sarajevskog identiteta.

Ima pisaca za koje ste svaki, ili skoro svaki put u iskušenju da kažete da im je ovo najbolja knjiga. I onda se uzdržavate, jer sami sebi djelujete malo blesavo. Otkud taj dojam da je svaka sljedeća njegova knjiga najbolja? Otud, naprosto, što je riječ o velikom piscu. “Nije ovo tvoje” najbolja je Hemonova knjiga.

7. Refik Ličina: Dalge, Buybook, Sarajevo

Refik Ličina moj je privatni pisac i prevoditelj iz moga kućnog elektronskog časopisa ajfelov most. Već godinama tu objavljujem njegove pjesme, priče, prozne zapise i prijevode švedskih pjesnikinja i pjesnika, dijeleći s tajnom publikom tog časopisa oduševljenje Ličininim radovima. Tko je zapravo taj pisac i kako ga opisati? U njegovom slučaju to je dramatično teško, gotovo nemoguće pitanje. Kao i Hemon, on je migrant, sandžački izbjeglica s početka devedesetih, tihi bibliotekar iz maloga grada, koji se našao u kolonama onih što su bježali pred srdačnošću komšijskoga zla. Ali po svemu, ili skoro svemu drugom on je različit slučaj od Hemona. Ličina je sudbinski i kulturološki introvert, najznačajniji sandžački pisac današnjice, naseljen u skandinavsko okruženje. Hemon se po odlasku okrenuo prema van, doživivši Ameriku kao prostoprošireno Sarajevo, kao nešto što mu po prirodi stvari i po diktatu sudbine pripada, Ličina se radikalno okrenuo prema unutra. I kada piše o Lundu i o Švedskoj, on to čini iz dubina svoje zavičajne depresije. Njemu je njegovo progonstvo i trebalo da postane najlokalniji od svih lokalnih pisaca.

Inače, čudan čovjek, čudan pisac. Ako čitate njegove knjige – a ja ih čitam i imam, još od one prve, s kojom je 1978. osvojio nagradu Goran za mlade pjesnike – i ako ga zatim povremeno srećete, dobijate neki čudan, inače sasvim nekarakterističan poriv, da govorite Refiku Ličini kako je dobar i velik pisac. I da se onda pomalo i kajete zbog toga, jer se čovjek zastidi.

Postoji još jedna sličnost između Hemona i Ličine. Ona je u dva pisca koje će čitatelj spominjati uz njih obojicu: Danilo Kiš i Bruno Schulz.

8. Paul Auster: 4321, Geopoetika, Beograd

Auster je, kažu, najeuropskiji među suvremenim američkim piscima. Knjiga “4321” neobična je, rizično napisana romančina – jedna od onih, ne tako iznimnih među piscima Austrerova formata ili formata Olge Tokarczuk – od skoro tisuću stranica, pisana bez mnogo obzira prema vremenu što će ga čitatelj uložiti u njezino čitanje. Ali ne čini je to rizičnom, nego je rizična već sama njezina struktura, koja podrazumijeva niz ponavljanja i redundantnost koja je će zasmetati svakom ograničenijemu, da ne kažemo glupljem čitatelju. Naime, Austrer u “4321” varira sudbine svoga glavnoga lika, te niza njegovih životnih suputnika, kroz niz različitih dogođenih i nedogođenih okolnosti. Ovo je roman koji ne samo da je sačinjen od nekoliko različitih tokova, kroz koje u istome vremenskom periodu prolaze isti likovi, i ima nekoliko različitih završetaka, od kojih se prvi iznenada dogodi već nakon jedva koju stotinu stranica, nego je to roman u kojemu ništa nije fiksirano i sigurno, jer baš sve ovisi o načinu na koji će se odviti životne okolnosti. Stvar je istodobno i vrlo kompleksna i komplicirana, i krajnje jednostavna. Na čitatelju je da pristane na pravila Austerove igre, ili da odustane od čitanja. Pristane li, ulazi u čaroliju koja ne samo da je literarno izazovna, nego predstavlja i svojevrsno životno i egzistencijalno iskustvo. Kako bi izgledao život ako bi se svaka dvojba mogla odživjeti na dva, a svaka trojba na tri različita načina?

Geopoetici dugujemo briljantan prijevod Ivane Đurić Paunović, koji je već sam po sebi književna i kulturna dragocjenost.

9. Timothy Snyder: Krvava prostranstva, Europa između Hitlera i Staljina, Fraktura, Zaprešić

Timothy Snyder (1969.), Amerikanac, rodom iz Ohaja, profesor sa Yalea, vjerojatno je najizazovniji ozbiljni povijesničar današnjice. Knjiga “Krvava prostranstva”, koja je među kapitalnim knjigama proteklog desetljeća, bavi se prostorom Poljske, baltičkih zemalja, Bjelorusije i Ukrajine, na kojem se odvila najstrašnija i najznatnija etapa Holokausta, na kojem se nalazila većina nacističkih koncentracijskih logora i gdje su Nijemci s nemilosrdnom žestinom istrebljivali Jevreje, a za njima i Slavene, kojima je, istina, bila ostavljena minimalna mogućnost preživljavanja, i to kao roblja u službi novoustanovljenog Nadčovjeka. Na istom tom prostoru se, međutim, u prethodnom ili u kasnijem razdoblju odvijao drugi grandiozni zločin, počinjen po naređenju Josiva Visarjonoviča Staljina i u skladu s njegovim shvaćanjem komunističke ideje. Središnji događaj tog zločina je Gladomor iz tridesetih godina, kada je pod izlikom kolektivizacije poljoprivrede i preuzimanja viškova žita i poljoprivrednih proizvoda glađu pomoren neutvrđen, milijunski, broj građana Ukrajine. Oba događaja, i Holokaust i Gladomor jedinstveni su u povijesti čovječanstva i nesumnjivo potpadaju pod striktnu definiciju zločina genocida.

Snyder se, slijedeći dokumente vremena, izvještaje svjedoka i knjige, nonfikcionalne, a ponekad i fikcionalne, bavi usporednom poviješću dvaju zločina, počinjenih u ime međusobno suprotstavljenih ideologija. Između ostalog, on prati jednu i drugu listu sa stvarnim ili pretpostavljenim brojem žrtava. Pritom, riječ je o slabo dokumentiranim, prikrivanim i zatajivanim djelima, oko čijeg se zataškavanja angažirao državni sustav i Trećega Reicha i Sovjetskog Saveza. Njemački zločin je još nekako i razotkriven, budući da su se oko njega u posljednjih sedamdeset i pet godina angažirali praktično svi, uključujući i pokajane naciste, dok je sovjetski zločin staljinizma trajno zatajen i skriven i nije bilo volje, osim za kratke Hruščovljeve vladavine, te za mandata Mihaila Gorbačova i Borisa Jeljcina, da se o njemu progovori. Gladomor je ostao trajno zabranjena, od sadržaja ispražnjena, tajna tema.

Pišući svoju knjigu Snyder se bavi nečim što je za nas današnje od sudbinske važnosti. S jedne strane, on prati dva mračna toka europske povijesti, a s druge strane on, služeći se istinom kao temeljnim oruđem ne samo historiografije, nego i europskoga humanizma, na kojemu se zasniva svaka parlamentarna demokracija, lišava argumenata povijesne revizioniste i moderne neofašiste i neonaciste, koji bi usporedbom dvaju totalitarizama amnestirali Hitlera i onu europsku desnicu koja baštini njegova iskustva, metode i vjerovanja.

“Krvava prostranstva” briljantna su, strašna i nepodnošljiva knjiga. Nepodnošljiva i neodgodiva za čitanje.

10. Andrew Scull: Ludilo u civilizaciji, Sandorf

Andrew Scull (1947) američki je sociolog, povjesničar medicine i psihijatrije. “Ludilo u civilizaciji” kulturna je povijest ljudila, jedna od onih blagoslovljenih knjiga, koje se usput pojavljuju tokom naših života, bave se temama za koje možda nismo pretpostavljali da bi nas ikad mogle zanimati, ali tako da preko njih, posredno, saznajemo nešto što nam je od presudne životne važnosti. Između ostaloga i to kako se život uloži u jednu veliku knjigu. Svaka prava kulturna povjest dublja je i opsežnija od povijesti državne, diplomatske, vojne i političke. U njoj se, posredno ili neposredno, te povijesti nalaze, kao njeni podrazumijevajući dijelovi, kao njezine zlosretne okolnosti. Tako je i s “Ludilom u civilizaciji”, knjigom koja je povrh svega i briljantna rasprava o pojmu političke korektnosti i nevoljama koje se događaju kada pojmovi nadvladaju vlastiti sadržaj.

11. Luigi Critone: Ja, Francois Villon, Fibra, Zagreb

Rođenjem Talijan, Critone je francuski strip crtač. Francuskim ga, čitatelj pretpostavlja, nije učinio ni Pariz, grad u kojemu godinama živi, ni okolnost da je dionik francuske scene, nego činjenica da je nacrtao upravo ovaj strip. Francios Villon najfrancuskiji je i najeuropskiji pjesnik općenito, redovnik i heretik, psovač i gubitnik, stvaratelj autsajderskoga pjesničkog i književnog kanona, na koji će se nastaviti i nadovezati generacije duhovnih srodnika, svakovrsnih pobunjenika, partibrejkera i socijalnih ništarija. Critone je nacrtao Villonovu biografiju, sačinjenu uglavnom od općepoznatih činjenica iz pjesnikova života, ali joj je crtežom pridodao element neke tragično-komične začudnosti.

12. John Cheever: Izabrane priče. Laguna, Beograd

Ove sam priče čitao za novu 2018. godinu. U beogradskim su se knjižarama pojavile dan prije našeg povratka u Zagreb s tradicionalnog nam manjinskog božićnog slavlja. Cheever je među nekoliko temeljnih američkih, a onda i svjetskih pisaca kratkih priča, prvi u popriličnom redu onih koji su nazivani američkim Čehovima. Živio je teško i mučno, kao sin ugledne, dobrostojeće gradske obitelji, koja je naglo osiromašila u vrijeme velike ekonomske krize, krajem dvadesetih. Zbog nedostatka novca morao je prekinuti redovno školovanje. Tada je živio od koječega, pa i od toga što je povremeno po časopisima objavljivao svoje priče. Naravno, prilagođavao se naručiteljima, pokušavao je da pogodi njihove temetske preferencije, što mu je pružilo sasvim neočekivanu širinu i učinilo ga doista čehovljevskim piscem, nečuveno širokih socijalnih interesa. Nakon što su Sjedinjene Američke Države ušle u rat, Cheever je 1942. mobiliziran, pa mu se posrećilo u ljubavi, te se oženio kćerkom uglednog i bogatog mjesnog kirurga. Ona mu je narodila troje djece, omogućila mu mir i pružila prihvatljiv i blagorodan socijalni kontekst. U to je vrijeme dobio vazda važnu Guggenheimovu stipendiju, kupio je kuću u kojoj će živjeti do kraja života, stekao ozbiljnu književnu slavu i ugled, što će ga onda štititi od njega samog. Sve ove životne okolnosti u priči o nekom drugom piscu možda bi bile usputne, nedostojne navođenja, ali je Cheever, kao recimo i Dario Džamonja, bio upravo pisac vlastitih životnih okolnosti. Koliko god tematski okvir njegovih priča bio široko postavljen i koliko god on bio pisac jedne američke epohe, njezin kroničar i gospodar svih američkih očaja i samoća, temeljni Cheeverov interes bio je vezan za njegovu biografiju i za nemogućnost čovjekovu da išta stvarno promijeni i da izbjegne vlastitoj sudbini. John Cheever bio je težak alkoholičar, vjerojatno je bolovao i od depresije, bio je nepopravljivi nesretnik. Njegove su priče krajnje realistične, tako da njihova začudnost proizlazi iz okolnosti samog života. Ta je začudnost, međutim, neprolazna, a John Cheever jedan je od općenito najvećih i najvažnijih pisaca našega dvadesetog vijeka. Izdanje Lagune za čitatelje je prava dragocjenost, a prijevodi Nenada Dropulića, Save Mihailovića i Nenada Župca stilski su besprijekorni i tačni.

13. Vladimir Nabokov: Sabrane priče (prvi dio), Dereta, Beograd

Nabokov, jedan od najvažnijih romanopisaca engleskoga jezika, ruski je emigrant, koji je književnu karijeru započeo pišući na ruskom i objavljujući po često krajnje opskurnim ruskim emigrantskim časopisima. Žestoki i vrlo borbeni protivnik boljševičkog režima i komunističke ideologije, Nabokov je, pored ostalog, pisao i takve, ideološki nabijene priče. Ali istovremeno bio je i avangardist, čovjek svoje epohe, znatiželjan i u sve uključen, posve nesklon očaju, dostojanstven poput plemića s ozbiljnim materijalnim i moralnim zaleđem. To ga je, uz njegov neizmjeran talent i obrazovanje, učinilo onakvim piscem kakav je bio. Bilo mi je zanimljivo čitati ga nakon Johna Cheevera i s mišlju o Cheeveru, jer je riječ o dva možda i najrazličitija pisca. Ono što je Cheeveru značila njegova tematska širina, to je Nabokovu raznovrsnost i širina njegovih stilsko-tehničkih zahvata, formalnih i konstrukcijskih raznolikosti. Iako je napisao mnogo kratkih i nešto dužih priča, iako je priče pisao do kraja života, pa ih je napisao više i od Johna Cheevera, Vladimir Nabokov nije bio pisac kratkih priča. Ali on, možda, nije bio ni romanopisac. Njemu su forme služile za dosezanje njega izvanformalne ili nadformalne književne suštine, onoga što se ne tiče oblika ni žanra, a možda ni teme. Književnost je za Nabokova književnost. Ono čemu je nepristojno tražiti smisla.

14. Aleksandar Ristović: Sabrana dela (dva od predviđena tri toma), Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad

Aleksandar Ristović jedan je od formativno najznačajnijih pjesnika ovoga jezika, iz vremena kada nam je bilo dopušteno naš jezik i njegove pisce doživljavati kao poželjnu i jedino moguću cjelinu (ili nadcjelinu). Uz Boru Radovića i Danijela Dragojevića bio je pjesnik živih slika, prizora života i životne stvarnosti, čije se pjesništvo kretalo po izazovnoj granici s esejom. Napisao je i objavio mnogo knjiga, po običaju onoga vremena kod različitih izdavača i u čudnim edicijama, koje bi se brzo rasprodale ili nisu dopirale do bogatih i lijepih sarajevskih knjižara naše mladosti. Ili se naprosto radilo o tome da su te knjige bivale objavljene i rasprodavane prije nego što smo se mi rodili ili prije nego što smo dorasli do Ristovićeve poezije. I tako smo ih uzalud pokušavali nabaviti.

Skoro četrdeset godina kasnije, nakon što su se u se, silom ratnih i poratnih prilika urušili svjetovi našega zajedničkog jezika, i nakon što smo sami već izgradili vlastite zabrane i u njima privatna kulturne i književna dobra, koja zamijenjuju jednu zajedničku a nestalu kulturu i književnost, pojavljuju se Sabrana dela Ristovićeva, sa svim onim knjigama do kojih nismo uspjevali doći, i s onim drugim koje smo imali u svojim kućnim bibliotekama. Velika je to sreća u životu. Za nju su zaslužni priređivači djela Alen Bešić, Marjan Čakarević i Ana Ristović.

15. Zoran Milutinović: Bitka za prošlost (Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam), Geopoetika, Beograd

Evo knjige koja bi za sarajevsku sredinu i njenu bošnjačku i muslimansku elitu trebala biti ono što je za Beograd, za Srbe i za pravoslavni svijet srpskih i srbijanskih varoši i palanka Konstantinovićeva “Filosofija palanke”. Ali eto opet nevolje da je lasno tuđim Konstantinovićem gloginje mlatiti.

Zoran Milutinović britanski je profesor književnosti, formativni Beograđanin, kojemu nije bilo mrsko ne samo da krajnje ozbiljno iščita što su sve o Ivi Andriću, tom velikom srpskom i jugoslavenskom piscu, ali i piscu bosanskih Hrvata, pisali Muhsin Rizvić i Rusmir Mahmutćehajić, u nastojanju da ga likvidiraju i ozloglase kao pisca, te što je i važnije da na njegovom ozloglašenju sagrade i utemelje cijeli jedan nacionalni identitet. Nije taj posao neobičan i jedinstven, tako se uostalom zidaju i doziđivaju kolektivni identiteti. Nije neobično ni to kada se takva rabota provodi na štetu onih drugih i drukčijih, čijoj kulturi ozloglašeni pisac ne samo da pripada, nego je jedan od njezinih temeljnih autora, pa je ozloglašenje njega zapravo ozloglašenje tih drugih i drukčijih, kao nepoželjnih i stranih identiteta i entiteta. Ali sasvim je originalno, i u Rizvićevom i u Mahmutćehajićevom slučaju, kada se sa svrhom likvidacije jednoga nepoželjnog pisca likvidiraju razlozi književnosti same.

O tome, dakle, piše Zoran Milutinović, do u tančine istražujući metode, ali i stilske, ideološke i političke uzore prvaka u boju protiv Ive Andrića. Ne bavi se on samo dvojicom spomenutih književnih i filosofskih uglednika, nego i čitavim nizom Andrićevih ćeralaca i parbenika za nacionalnu stvar usmjerenih protiv pisca. U tome je besprijekorno tačan, precizan i dosljedan. Slabija strana ove briljantne i nezaobilazne knjige je Milutinovićevo bavljenje okolnostima vezanim za ratove iz devedesetih, uključujući i faktografiju tih ratova.

Naravno, šteta je što ova knjiga izlazi u Beogradu, a ne u Sarajevu, kao što je šteta i to što ona u Sarajevu neće biti predstavljena, barem na način na koji se u Sarajevu predstavlja, pa se u Sarajevu i objavljuje, “Filosofija palanke”. (Zanimljivo je i znakovito da je i Mahmutćehajićeva knjiga na račun Andrića objavljena u Beogradu, i to kod izdavača Clio, jednog od najuglednijih srpskih nakladnika. Što je, naravno, pokazatelj otvorenosti jedne kulture.)

Konstantinovićeva knjiga ne samo da je dragocjenost srpske kulture, nego je i akt žive samosvijesti srpskoga kulturnoga i društvenog identiteta, te sredstvo za borbu protiv njegove provincijalizacije, protiv gangrene nacionalizma. Prvotno je objavljena u Nolitovoj ediciji Sazvežđa, i kasnije reizdavana. Lijepo je da se i u Sarajevu brinu srpske brige, ali bi još ljepše bilo da se vodi računa o o vlastitim brigama.

Marku Vešoviću   

Po meni se bolest prosula ko slučajno voda
Po podu kraj čučavca poljskog klozeta
Gdje god da gledim razlopila se sloboda
Hrli iz mene duša ko poprsje iz korzeta

Mrazom opaljeno lišće, osipa se u zlato
Vjetar raznosi i muku krava seoskih
Seljanka kolac macolom zadijeva u blato
Moja bolest, hadž je stvarčica bljeskavih

Dok drhturim tijelom, pokrivam se dekom
Kao slovima na kraju filma u odjavnoj špici
Umivam se Manovim Čarobnim brijegom
Ja, Hans Castorp, bratujem nijemoj sestrici

Dugo se krčka kokoš na kraju šporeta
Iz bunila, dozivlje me miris svarena povrća
Tijelo pred streljačkim vodom rešeta sjeta
Dok iz bočice žlicam kapljice proljeća 

U bolesti vrijeme ne teče, ono tad pada
Oblo i glatko, u zdjelu, u obliku naranača
I jasno ti je da život nije ništa do bela rada
I da se na nj smeće kupi, kao da je drača

DA NE UĐU NOĆNI LEPTIRI I ONE SMIJEŠNE LETEĆE BAJE

Jufkadžija Murat vratio se kući nakon sedamnaest godina izbivanja
Za sve je bio mrtav odavno, žena ga oplakala, otac mu šutljiv hodao
I nikoga pozdravljao nije, a mater bi svisnula od tuge da s pameti
Nije sišla, kada je došao nitko mu se nije začudio, bez zagrljaja
Bez vriska, bez suza, kao da je pred kuću došao tuđin da pita koliko još ima
I na koju stranu, u avliji staru mačku natezalo je troje tuđe djece
Ostavite hajvana, govorio im je jufkadžija Murat, ali ga nisu čuli
Nitko ga nije čuo, sakrivali se iza vrata, gledali u nebo – hoće li kiša
Zatvarali prozore da ne uđu noćni leptirovi i one smiješne leteće baje

Posljednji dan je u godini.

Mir je u duši, mir u svijetu. Svi poslovi su dovršeni. Geometrija života savršena je kao osna simetrija, kao translatacija u bilježnici bez crta i kvadrata. Savršena kao krug novim šestarom, usred kojeg je rana u bijelom, bijelom papiru.

Posljednji dan je u godini. Nikad mirniji. Dramaturgija savršenoga kraja. Kada sutra ne bi ništa započelo, bio bi to savrešen kraj svijeta i života.

Posljednji dan je u godini. Svud naokolo se puca. Pucaju divlji i obijesni, ali prvi put nije me briga za njih. Stojim uz prozor i gledam poznata modra brda. Iščekujem uznemirenje.

Posljednji dan je u godini. Pucnjava se pojačava prema kraju dana. Vrhunac nastupa u ponoć. Tada nastupa vatromet. Prvi mi put na um pada što zapravo znači ta riječ. Vatromet. Vatra kojoj smo mete.

Tako započinje nova 1993. u Sarajevu.

Kadiš za Amosa Oza

Kapljica voska
pala je u vodu
i otvrdnula jednom za svagda

dovikuju se devojčice,
preskaču vijače,
brojalice broje

Sveštenik sluti vrhove
planine koja nas je
Dočekala,
na koju je grešni ljudski rod gledao kao
na bezbedan novi početak,
stenoviti početak boje
naših kostiju

dovikuju se dečaci,
šutiraju loptu,
klikerima traže rupe
devojačke pupkove

Seče se vrpca,
krv potiče i sledi
krik

Na kraju puta
stoji Zid
na koji ćemo nasloniti čela
da rashladimo srcad
uzavrela

U mraku je. Napola ukopan u zemlju. Na prozor koji gleda na široki put postavio je debele balvane, a na onaj okrenut šumi dvije vreće s pijeskom. Na oba je ostavio rupe za nišan. Kroz dva snopa plave svjetlosti sporo struje guste čestice prašine.

Tijelo mu je dugačko. Ispruženo na kauču. Široka, koščata stopala zapinju za drveni rukohvat. Diše duboko i mirno. Mišići su mu opušteni, samo se pod vjeđama očne jabučice ubrzano kreću amo-tamo. Vjeđe mu se otvaraju sporo, kao da su slijepljene jedna za drugu. Oči zasvijetle i najprije ne razaznaje ništa. Potom mu se ukazuje obris drvene vitrine i crnog kratkog kabla s grlom za sijalicu. Podiže se u sjedeći položaj prebacujući deku preko naslona. Bosa stopala su na prljavom, hladnom linoleumu. Danima spava u košulji i maslinastom džemperu. Hlače su maskirne. Ustaje i prepipava džepove. Iz hlača vadi zgužvanu kutijicu. Izvlači drvce. Začuje se reski zvuk šibice. Glava joj bukne. Lice mu ispresijecano sjenama. Guste obrve su dvije nadstrešnice. Zamračile mu sitne oči. Kosa gusta i razbarušena, oblikovana jastukom. U široke nosnice spuštenog nosa prodiru sumporne pare. Ispod vilica, četvrtasta i široka. Zgrčenim prstima lijeve ruke sa stola dohvaća teglu s uljem. Kroz rupu na tankom poklopcu provučen je fitilj. Prinosi drvce. Zapali se i obasja čađave zidove. Dim poteče u gustom, nezaustavljivom mlazu. Raširi se poput požara. Niski strop postaje crno, pamučno nebo. Spušta mu se na tjeme.

Čizme su kraj kauča. Razvezane, razgažene. Čarape ugurane unutra. Pored njih zelena staklena flaša. U njoj tek nekoliko gutljaja rakije. S dva brza pokreta odvrće čep. Ispada mu i udara o pod. Otkotrlja se ispod kauča. Iskapi. Toplina mu se razlijeva tijelom. Zareži od zadovoljstva.

Ispod linoleuma škripi drveni pod. Koraci mu teški. Stakla na drvenoj vitrini podrhtavaju, uznemirene čaše nazdravljaju. Otvara ormariće. Lonci i tanjuri. Okreće ključ na ormariću s bravom. Unutra samo miris pržene kave i šećera. Zalupi!

Uz vitrinu po podu poredane otvorene flaše. Podiže ih prema svjetlu. Jednu po jednu. Prazne. Kroz duboko usječene brazde na čelu teče znoj. Skuplja mu se u obrvama. Briše se rukavom. Sljepoočnice pulsiraju.

Sjedne. Iz čizama izvlači čarape. Nogavice zadigne do koljena. Čarape zapinju na sasušenoj, hrapavoj koži. Navlači ih do pola lista. Hlače spušta. Stopala mu sjednu u čizme kao u kalup. Pertle zateže snažno. Pucaju.

S čela mu se slije kap znoja. Zaustavlja se na vrhu nosa. U ušima mu zahuči.

Njegova sjena na zidu raste. Divovska je. Iz grudi mu se otima urlik. Zrakom sijevnu staklene flaše. Odbijaju se od zidove. Po podu se rasipaju oštrice. Odraz u ogledalu je crn i raspuknut.

Tišina. Prsti mu prolaze kroz kosu.

Iz natrpanih ladica ispadaju pletaće igle. Namotaji konca i dugmad kotrljaju se po podu. Kloparanje i štropot.

Nespretnim prstima otpetljava komade starog kanapa. Dugo mu treba da ga uvuče u rupice. Zateže snažno i veže. Ostatke  reže velikim krojačkim makazama. Ustaje i provjerava čvrstoću udarajući nogama o pod. Potres.

Kroz rupu na balvanima sviće. Jednom rukom hvata prozorsku ručku, drugu nasloni na dasku. Oko namješta na otvor. Trava je mokra, polegnuta kišom i vjetrom. Po putu velike blatnjave lokve. Voćnjak u magli.

Ljetos je bilo suho. Zrak vreo i gust. U ušima je odzvanjao siloviti tutanj čizama. Pod njima su frcali kamenčići i zabijali se među balvane. Zvukovi tijela koja se ruše tupi su i kratki. Gomila mesa koje ječi. Lokve su bile crvene. Usirene na suncu.

Otključava drvena vrata. Zacvile. Hladno je i vlažno. Piša ispred kuće. Žuti mlaz se isparava s mjesta na koje je tuđinac pao. Kao svinja. Jedan metak posred čela. Izbliza. Iz crne rupe curila je gusta krv. Trava kraj bunara  žutila se kamilicom. Ruka mu nije zadrhtala.

Čizme drobe komade stakla. Zabijaju se u mekani linoleum. Prsti stišću fitilj uljarice. Mrak. S vješalice na vratima skida jaknu. Oblači se. Puška je iza vrata. Stavlja je na rame i zaključava. Ostava je desno od ulaza u magazu. Ključ skriva na drvenoj polici, iza velike zlatne konzerve.

Cesta je duga i zavojita. Hoda sredinom, ispranom bijelom linijom. Tenkovske gusjenice izrezbarene u asfaltu. U njih se slila prljava voda. Otvorile se crne rupe. S obje strane su kuće zastrtih prozora. Dvorišta im pusta. Psi otkinuti s lanaca.

U ušima mu šušte divlji mlazovi kisele vode. Pjena se prelijeva preko betonskog okvira crvenog od taloga. Iznad njega je restoran bez krova. Izrešetana ruševina u šiblju i uspravnim čičcima. Iz neba se prosipaju oštre ledene kapi. Zabijaju se u kosu i kožu.  

Pored ceste je niska građevina nakošenog krova. Prednji je dio u rešetkama, s katancem. Ispod staklo oblijepljeno sasušenim reklamama za sladoled i deterdžent. U mraku se naziru naslagane kutije. Ispred stoji stražar i puši. Pozdravljaju se rukom. Baca cigaretu i gazi je čizmom. U ruci mu zazveči snop ključeva. Iza zgrade je magacin. Otključava i prodere se. Dva poznata imena. Izlaze u prljavim uniformama i gumenim čizmama. ”Hajmo to malo brže! Šta je, niste se naspavali?!“ Dvojica, kao i svako jutro, uzimaju krampove i lopate i kreću prema šumi. On ih prati. Puška mu spremna. Po šumskom putu debeli sloj blata. Visoko iznad šušti vlažno lišće. Pod naletom vjetra s grana se prosipa ledeni pljusak. Voda mu se s tjemena slijeva preko oznojenih leđa.

Zelena žuna prhne krilima i dva puta kratko zakriješti.

Rov je dugačak i blatnjav. Iz njega vire trupovi. Ruke se podižu i spuštaju. Zrakom se prosipaju grude vlažne zemlje. Ženski glas je visok, smije se glasno. Zubi joj veliki. Ruke dijele kavu.

Sjedne za drveni stol. Na rub nasloni pušku. Pored sebe.

”Ne kopaj dalje. Dovde ćemo ići” – govori sijedi zabijajući kolac u zemlju. Ugleda ga za stolom i mahne mu. Iz torbe vadi flašu i čaše. Sjeda za stol. Razlijeva rakiju. Čaše se sudaraju. Grla zagrijavaju.

Vrata magacina su širom otvorena. Crvena, na mjestima zahrđala. Uza zid naslonjeni blatnjavi krampovi i lopate kao sasušeno cvijeće izniklo iz betona. Unutra je glasno i sparno. Zapah znoja i mokraće. Tijela se kreću sporo. On pristiže s dvojicom. Hodaju ispred njega umornim korakom. Čizme im otežale od gustog, stvrdnutog blata. Predaje ih stražaru ispred vrata. Stražar govori, ali riječi koje ulaze u njegove uši su iskrivljeni šum. Pred očima mu se smjenjuju bezglasne slike.

Put do seoske škole je blago strm. Asfaltiran. Niz njega teku potoci prljave vode i kamenja. S obje strane nadvila se visoka hrastova stabla. Put je hladni tunel.

Škola je prizemnica bijele, oljuštene fasade. Ispod nje se kao velike nepravilne rane ukazuje sivi malter navučen preko crvenih cigli. U dvorištu dugački, uski stol. Natkriven tankim, valovitim pločama. Ispod njih su žene zasukanih rukava. Govore glasno. Ushodane muhe. U velikim plastičnim posudama miješaju hladnu vodu s onom iz ključalog kotla. Iz njega kulja bijeli dim. Tanjuri, kašike, viljuške i noževi prebacuju se iz ruke u ruku, iz tople vode u hladnu. Slažu se na visoke zveckave gomile.

Pristižu vojna kola. Istovara se izrezani kruh i visoka manjerka. Škola ima samo hodnik i dvije učionice. U obje su klupe preraspoređene za objed. U hodniku se, ispred prve učionice, formira dugački red. On stoji u jakni. Pušku ne skida s ramena. Jedan po jedan uzimaju s hrpe tanjur i kašiku. Pomiču se polako, do velikog stola iza kojeg je Milo, šef kantine. Na okruglom stomaku kecelja. U ruci kutlača. Iz manjerke zahvaća dva puta po tanjuru. On hitne tanjur. Udara o stol. Zazveči. Miline oči su plave. Buljave. Kao da bi od jakog napora ispale i otkotrljale se po podu. Usne mu vlažne, u kutovima sasušena bijela pjena. Ruke bez dlaka.

”Još radiš ženski pos’o” – kaže mu.

Milina usta se razvlače u osmijeh. Debeli jezik mu je spori slinavi puž. Miline ruke ulijevaju grah. Iz tanjura se puši.

Uzima tanjur i dvije šnite debelo izrezanog kruha. Pušku oslanja na zid pored prozora. Jaknu okači na naslon stolice. Jede halapljivo. Zubi mu sijevaju u pravilnom, gustom nizu. Trgaju kruh u velikim zalogajima. Učionicom odjekuju glasovi i smijeh. Sve zvecka i poskakuje.

Posljednjim komadom kruha kupi ostatke graha po tanjuru. U ustima se melju u gustu kašu.

Ustaje.

Tanjur udara o stol. ”Ima l’ repete?”

Milina usta se rastežu. ”Nema!”

Po Milinom licu iskaču crvene fleke. Okreće leđa. Glasno poklapa manjerku.

”Naspi! ‘Oladit ću te ko divljaka!” – viče dubokim glasom.

Iz Milinih usta prosipaju se cerek i sitne kapljice sline.

Brazde na licu su mu brzi potoci. Žamor u ušima pretvara se u neizdrživu buku. Tijelom mu struje vreli valovi.

Uzima pušku i nišani. Ruka mu je mirna i precizna. Metak kroz Milinu glavu prolazi kao kroz puding.  Usta su mu razjapljena crna rupa. Izrešeta mu čitavo tijelo iz kojeg kao iz bačve s vinom poteku mlazovi vruće krvi. Rukavom briše znoj s lica.

Prsti mu prolaze kroz kosu.

Stolovi se u učionici prevrću. Tanjuri se lome. Kašike po podu. Muški glasovi viču. Neki se smiju. Nečije ruke dograbe pušku. Posjednu ga za stol gdje je maločas jeo. Sjedi mirno. Očne jabučice pomjeraju se amo-tamo. Brzo i kratko.

Lovački dom je neizrađena kuća od cigle. Prenamjenjena u ratni zatvor. Strunjače su postavljene u pravilne redove. Po betonskom, prašnjavom podu. Na njima ispružena nepomična tijela. Udišu čestice prašine i tjelesne isparine. On otvara oči. Zasvijetle. Kroz prozor sviće. Danas će biti vedro.

Ari-Pekka Puikkonen nikad nije bio na sedmom katu direkcije. U dvadeset sedam godina službe nije se uspeo iznad porte u prizemlju. Nije imao zašto. Sve što je njemu kao terenskom agentu trebalo nalazilo se u dvjema podrumskim etažama. Tamo su bili odjeli narudžbe, distribucije i špedicije, tamo se u kantini – koju su od milja i prostote svi zvali „Kod sisate Jorunn“ – mogao pojesti krepki pirjanac od sobovine, a ispod pulta, da šefovi i njihove špijuni to ne vide, za biranu se klijentelu točila jeftina votka. Kad nije pijuckao s kolegama ili se bavio papirima koje je trebalo odštambiljati, ionako nije boravio u Rovaniemiju.

Čim je ušao u lift sa zidovima i stropom od zrcala učinilo mu se kako je iskoračio na strani, neprijateljski teritorij. Taj se osjećaj samo pojačao nakon što je izašao na sedmome katu: pred njim se prostirao dugački bijeli hodnik s obje strane načičkan vratima od mliječnoga stakla.  Zastao je pred uredom koji je pripadao pošiljatelju poziva. Poštar mu ga je uručio sinoć na kućnoj adresi, tražeći da potpisom potvrdi primitak, što je cijelu stvar činilo vrlo službenom, pa i pomalo uznemirujućom. Srećom, Ari-Pekka u tome je trenutku već bio na polovici velike boce Finlandije, pa nije predugo razbijao glavu pitanjem „što, do vraga, hoće ovaj klipan iz humanih resursa?“ Zato je toga jutra, uz kavu i cigarete, dugo, zabrinuto i besplodno mozgao tražeći odgovor.

– Dobar dan – stidljivo je pozdravio ušavši u prostrani prazni ured na čijem je dnu stajao veliki pisaći stol čistih, ravnih ploha, siv kao ljeto u Finskoj, te dvije fotelje, jedna za domaćina, i druga, valjda, za njegove goste kakav je bio i sâm Ari-Pekka.

– Izvolite – ponudi ga mlađi muškarac u crnome odijelu koje je svojom pripijenošću oponašalo kroj hulahopki. Njegov zapušteni gost koji ništa nije znao o teretanama i suvremenoj modi kimne glavom i sjede u veliki, ali izrazito neudobni crni naslonjač koji se mogao okretati oko svoje osi.

– Vi ste? – upita činovnik ne podižući pogled sa zacijelo važnih spisa koje je usredotočeno proučavao.

– Ari-Pekka Puikkanen – odvrati gost zadovoljan što je led ovog možda i neugodnog razgovora probijen pitanjem na koje zna točan odgovor.

– Da, da, svakako… – odsutno prisnaži domaćin, pa onda naglim i odlučnim pokretom spise odgura na desnu stranu stola.

– Znate li zašto ste ovdje?

– Naravno – samouvjereno odgovori Ari-Pekka.

– Super!– razveseli se činovnik. – Onda smo već odradili pola, ma što pola, barem tri-četvrt posla.

– Jesmo li?

– Jesmo, jesmo… Što se tiče otpremnine, ona je, kao što znate, ili ste znali pa zaboravili, regulirana člankom 27 stavkom 4 Kolektivnog ugovora, a temeljem Granskog ugovora što je sklopljen između Ministarstva gospodarstva i Nacionalnog sindikata djeda mrazova, te u tom smislu…

– Molim? – jedva protisne šokirani gost.

– Kako molim? Pa rekli ste da znate zašto ste ovdje…

– Pa i znam. Tu sam zato što sam dobio vaš poziv. Ali ništa drugo ne znam.

Činovnik je u nevjerici zavrti glavom iznerviran indolencijom svoga gosta na kojega će, očito, morati potrošiti više vremena nego što se isprva nadao.

– Dakle… ovako stoje stvari. Naša tvrtka u procesu je restrukturiranja. Novi vlasnik, korejska korporacija, želi iz temelja promijeniti našu poslovnu politiku. Ali čujte, s njima ili bez njih, to bi ionako bilo neizbježno. Vremena su se promijenila, suvremena tehnologija strelovito napreduje, ono što je danas in, već sutra je beznadno zastarjelo… Pratite li me?

– Pratim, pratim… – poslušno odgovori Ari-Pekka.

– Lijepo. I eto, u tom smislu došlo je, kako da kažem, vrijeme bolnih rezova…

– Ma je li vi to meni dajete otkaz?  – razdraženo zareži gost.

– Molim vas nemojte to shvatiti osobno – pokuša ga umiriti činovnik.

– A kako ću ako neću osobno? Vi baš moju osobu bacate na ulicu, a ne neku drugu.

– Varate se, dragi moj, ne možete više biti u krivu. Otkaz ugovora u radu dobit će u prvom laufu četrdeset posto naših terenskih agenata. A do konca sljedeće godine njima će se pridružiti još četrdeset posto.

– Zajebavate? – procijedi Ari-Pekka.

– Samo bez prostota, molim vas. Znate i sami da takav rječnik ne priliči firmi čiji je core business radost mališana.

– Jebe me se, ja ionako više nisam zaposlenik firme, je li tako?

– Hm, da, imate pravo. A, bogami, imate i duha. Drago mi je da ste i u ovim malo težim vremenima sačuvali rafinirani osjećaj za humor. Čestitam!

– Niste trebali – odmahne rukom gost. – A kako se mislite baviti core businessom, dakle, radošću mališana, bez nas, djedova mrazova?

– Mogućnosti su nesagledive: hologrami, smartphone aplikacije, high-tech čuda, digitala na steroidima… Znate, obično se kaže kako pobjednici pišu povijest. Ma kakvi! Pobjednici pišu algoritme. Zapravo su ih već napisali. I ponudili alternativu vama, analognim djedicama, koja je neusporedivo jeftinija, učinkovitija i, što je najvažnije, lišena ikakvih rizika?

– Rizika? Kakvih rizika?

– Možete li vi uopće pretpostaviti kolike smo pare dosad izgubili u parnicama gdje su naši djelatnici bili optuženi za pedofiliju? Naplaćali smo se mi, dragi gospodine, itekako smo se naplaćali odšteta. I tome ćemo konačno stati na kraj, jer se hologram i aplikaciju ne može izvesti pred sud.

Ari-Pekka duboko uzdahne, pa kažiprstom i placem desnice protrlja izborano čelo.

– Dobro – pomirljivo zaključi, pa se onda ispravi:

– Mislim, vraga jest, nije, ali okej. To su sve načelni razlozi i recimo da ih razumijem, iako nisam baš siguran. Ali zašto sam se baš ja našao u fatalnom prvom laufu za otpuštanje.

– Netko mora biti.

– To i nije neki razlog. Nećete mi, valjda, reći da ste nas birali slučajnim uzorkom?

Činovnik duboko udahne, pa bučno izdahne.

– Ako baš inzistirate znati…

– Inzistiram.

– Dobro. Samo trenutak… – nevoljko se suglasi pa iz ladice pisaćeg stola izvadi jedan fascikl, njime teatralno tresne o uglancanu polituru stola i svečano ga otvori.

– Dakle… Vi ste, kolega Puikkonen…

– Nismo mi kolege! – s gađenjem mu odvrati gost. – Nismo niti ćemo ikada biti! S takvim licem i građom vi možete eventualno biti samo Unučić Mraz. A kome on  treba? Pogledajte! – Ari-Pekka rukama obujmi svoj voluminozni trbuh koji se slojevito prelijevao preko remena hlača. – Cijeli život ja ulažem u sebe da bih bio na visini svoje uloge. Ne može se to preko noći, ne, ne, brajkoviću! Tu su utkana desetljeća rada, za trpezom i drugdje. Ne može to svatko.

– Dobro, nemojte se odmah vrijeđati – pomirljivo kaza činovnik.

– Je l ‘ da? Vi meni dajete otkaz danas, a ja neka se žderem od muke sutra ili, još bolje, sljedećega tjedna!

– Ma ne, ne, nipošto… Razumijem vas potpuno… Samo sam vas htio pristojno osloviti… Okej, niste kolega, onda ste gospodin. Može? Dakle, gospodine Puikkonen, vi ste bili zaduženi uglavnom za istočnoeuropska tržišta, nije li tako?

– Jest – gordo podignute brade prisnaži Ari-Pekka. – Dok su neki dobivali najprestižnije europske destinacije mene je vazda gibirala sirotinja i čemer.

– Da – ravnodušno potvrdi njegov domaćin iznova udubljen u spise. Radili ste u Bjelorusiji, Ukrajini, Bugarskoj…

– Gruziji, Rumunjskoj, Moldaviji, Armeniji… – nadoveže se gost. – A gdje nisam? Hajde, priznajem, zadnjih godina i tamo se može pronaći poneki solidan hotel ili pojesti pristojan obrok. Ali trebali ste vidjeti na što su te zemlje sličile početkom devedesetih. Unatoč svemu, ja se nikad nisam žalio. Frigalo se meni za moj komoditet, samo sam o djeci i njihovome dobru razmišljao. I kako mi se to danas vraća? – gorko upita Ari-Pekka.

– Da – jednako odsutno dobaci njegov domaćin, a onda sklopi fascikl i zagleda se u prekobrojnog Djeda Mraza. – Ili ipak ne – doda reskim, hladnim glasom. – Ako sam mlad, gospodine Puikkonen, to ne znači da sam neobaviješten. Temeljito sam prostudirao vaš dosje, a u njemu sve piše. Zašto vas je direkcija uporno, godinama, desetljećima slala na… ajmo reći, istočni front? Zašto, da čujem…

– Šta ja znam, valjda mi je tako pao grah… – slegne ramenima gost.

– Od prvoga dana obilježeni ste reputacijom lijenčine i kampanjca kojemu ništa nije sveto, a najmanje rokovi. Sve ove godine tvrtka vas je slala u pravoslavne zemlje samo zato što njima Božić ionako kasni dvije sedmice, pa je to moglo ići ruku pod ruku s vašim kašnjenjem. Gospodine Puikkonen, budimo iskreni, vi nikada niste bili bogzna kakav Djed Mraz.

– Ne, ti si bio, balavac jedan neodgojeni! Mogao bih ti biti otac, a ti ćeš si uzimati za pravo meni čitati bukvicu! Fuj! – s gađenjem procijedi Ari-Pekka.

Činovnik je, očito, umio kontrolirati kipuće emocije: lice mu je bilo nepomično kao posmrtna maska.

– Od vas se ničemu drugom nisam ni nadao. Vi, gospodine Puikkonen, i vama slični razlog su što neki zlonamjernici znaju reći kako je stanovnik Laponije  – lapan. Ali znamo mi kakao treba s vama.

– Je li? A tko ste to vi? – tiho upita Ari-Pekka pridižući se iz naslonjača i natkriljujući svojom moćnom tjelesinom cijeli pisaći stol i svoga domaćina.

– Možemo ovo izvesti na dva načina, lakši i teži – mirno će činovnik kao da se nad njim nije nadvilo sto dvadeset kila čiste nevolje i prijetnje. – Ili ćete izaći sami ili će vas izvesti zaštitari. U svakom slučaju na porti će vas čekati omotnica s rješenjem o otkazu i ostalim papirima. Do viđenja – hladno pozdravi, pa posegne za jednim od facikala s hrpe i krene ga listati.

Pet ili šest sekundi Ari-Pekka nepomičan je stajao grozničavo mozgajući što mu je činiti, treba li odalamiti maloga govnara ili izaći iz njegova ureda bez pravljenja scene. Da nije bio toliko žedan, možda bi izabrao prvu opciju. Ali udari li balavog seronju, napast će ga zaštitari, netko će vjerojatno pozvati i policiju, a onda bi, barem na dan ili dva, ako ne i dulje, mogao završiti u pritvoru. Gdje se, dobro je to znao, ne služi Finlandija niti išta njoj slično. Zato se na koncu uspravio, okrenuo i bez pozdrava izašao iz ureda ne gubeći vrijeme na zatvaranje vrata. Ionako je znao da se ona za njim neće samo zatvoriti nego upravo zabrtviti.

Stotinjak metara južnije od direkcije nalazio se kafić u kojemu su se u ovo doba dana gosti mogli nabrojati na prste jedne ruke. Odmah s vrata Ari-Pekka naručio je duplu votku. Dvije minute kasnije poslužila ga je mlada crvenokosa konobarica pred kojom je žedni gost ispraznio čašu jednim gutljajem i odmah naručio sljedeću rundu.

– A gdje ću sad, a što ću sad? – očajan se upitao zagledan u kolobare što su ih dna tolikih čaša i krigli izbrusila u polituri stola.

I tu, upravo u ovoj točki, božićna priča postaje interaktivna. Učinite, dragi čitatelji, dobro djelo, dovršite ovu tužnu storiju i pomozite nezaposlenom Djedu Mrazu da odluči kamo će i što će. Nudim vam ne tri kralja, nego tri kraja, a vi izaberite onoga koji vam je najviše po guštu.

1. kraj

Čak sedam godina dijelilo ga je od stjecanja prava na mirovinu u punom iznosu, pa Ari-Pekka nije imao kamo: prijavio se na burzu i strpljivo čekao da ga referent obraduje viješću kako mu je pronašao posao. Ali žuđena vijest beznadno je kasnila u polasku. Na tržištu rada nitko se nije jagmio za usluge sredovječnog muškarca oskudna obrazovanja (opća gimnazija) i načetog zdravlja (visoki tlak, kolesterol i šećer). Dok je tako čekao da mu se smiluje fortuna, živio je od socijalne pomoći koja je u Finskoj izdašna, ali ipak nedovoljna da bi se namirila korisnička žeđ, što je našega junaka ponukalo da nabavi kotao i sam počne peći rakiju tzv. paletušu.  Preminuo je tri godine kasnije od posljedica smrzavanja nakon što je pijan zaspao na klupi u parku.

2. kraj

Kad je shvatio da mu sustav neće tako skoro ponuditi iole pristojan posao, Ari-Pekka udružio se s nekolicinom dojučerašnjih kolega, također prekobrojnih djelatnika tvrtke. S minimalnim početnim kapitalom osnovali su malo poduzeće RetroMraz, specijalizirano za starinske proslave božićnih i drugih blagdana te različitih obljetnica. Vrlo skoro glas o njihovoj osebujnoj ponudi proširio se i izvan granica Finske, pa danas putem mreže franšiza posluju u četrnaest europskih zemalja i Kanadi. Njihova klijentela nisu samo dame i gospoda u ozbiljnim godinama, koja se groze mrežnog terora i digitalnog otuđenja, nego, začudo, i podosta mladih željnih nesvakidašnjih iskustava s aromom prošlosti.

3. kraj

Nakon što je sprašen na ulicu, Ari-Pekka proveo je nekoliko mjeseci potucajući se po pajzlovima i utapajući tugu u alkoholu. A onda je upoznao gospodina koji mu je otvorio oči. Dotični nije bio oftalmolog, nego predsjednik lokalnog ogranka krajnje desne stranke, koji mu je potanko objasnio tko je kriv za njegove nevolje i nevolje drugih pitomih Finaca izloženih nekontroliranom useljeničkom valu. Nekadašnji Djed Mraz danas je vrlo angažirani aktivist partije koja domovinu želi vratiti vlastitome narodu. Toliko je angažiran da je nedavno osuđen na dva mjeseca zatvora zbog premlaćivanja konobara u korejskome restoranu. Sirotog ugostitelja prvo je išaketao, da bi ga potom zalio cijelim loncem kimchija. Dok su se fermentirani kupus i juhica slijevali s nesretnikova lica, Ari-Pekka se, vele svjedoci, grohotom smijao kao da je, sačuvaj bože, Djed Mraz.

Džabe ti… ma da si i Harry Houdini
izbavit se nećeš u Novoj Godini!
Ma da si i legenda David Copperfield,
Njemačka ti ne gine, u rukama Bild.

Štaš’! Kad nisi znao da magija skrivena
je – slasno cuclanje državnog vimena.
Sad je gotovo… stara je krava. Sranje!
Prodaju je, eno, na Hreliću za klanje.

Al’ za Veliku Hrvatsku ti ne brini –
opet će neki loptač pokal da primi,
veselja i dalje, bit će dolje tamo.

A ti… ma bit ćeš ti meni dobro! Samo
– broji više! Mjesto lipe, dvije, tri… Ti:
eins, zwei, drei tausend euro – siti svi!

Dnevnik jednog penzionera/12