Imaginarni prijatelj/78

Ruta bje Moapkinja, žena sa strane, strankinja, koja se udade za Židova, čijoj majci osta do groba i preko muževljeva groba vjerna. Pa kad svekrvi u Moabu umrje muž i ona poželi da se vrati u Betlehem, Ruta je ne pusti da ide sama, nego pođe s njom. Svekrva, imena Noemi, bila je u Moabu strankinja i ne bi joj lako kao što strancu nikad nije lako, ali Ruti ne bi teško ni mrsko da ide u Betlehem, gdje će ona sad biti strankinja. Obje su bile teška sirotinja, bez ikakvih prihoda i bez muške glave uza se, dvije udovice, u svijetu koji ne podnosi nemoćne i slabe. 

Ruta je pabirčila po poljima oko Betlehema. Čitatelj je davno, čitajući Stari zavjet, tako i saznao za značenje riječi – pabirčenje. To je sakupljanje žita koje je zaostalo za žeteocima. U naša doba i u našim životima: pabirčenje je sakupljanje trulog i preostalog voća i povrća oko tezgi na tržnici, malo prije nego što će naići perači sa šmrkovima i sve preostalo blago raznijeti u smeće. Ovo je važno znati, jer bi suvremena priča o Ruti mogla započeti upravo tu, na zagrebačkom Dolcu, u tri popodne, dok gladna i izbezumljena žena bez papira i pasoša, i bez znanja jezika, sakuplja natrule breskve i rajčice…

Tu se, u polju, Ruta drugi put zaljubljuje. U Boaza, vlasnika polja, iz roda Rutina pokojnog svekra Elimeleka. Prema zakonu Izraelovom Boaz se trebao pobrinuti za snahu svojega rođaka, e, ali je tu iskrsnuo jedan ozbiljan problem. Naime, živ bje i jedan bliži rođak, kojemu je prije pripadalo pravo da se pobrine za Rutu. Briga je, naravno, podrazumijevala brak. Ali srećom, u jednome od rijetkih sretnih starozavjetnih raspleta, taj rođak nije poželio ženiti Rutu, te je ona, ipak, sretno pošla s Boazom. 

Priča o Ruti vrlo je suvremena ljubavna priča. I jedna od najsuptilnijih biblijskih priča o identitetima. U knjizi u kojoj krv lipti na sve strane, a ljudi jedni drugima čine veliko zlo, pa se na njih onda stušti Božji gnjev, koji ih dalje mrvi i ništi, u knjizi u kojoj biti stranac obično znači biti neznabožac, na smrt i prijezir osuđeni, vrlo kratka “Knjiga o Ruti”, izvanredno je poučna i važna kao predložak za tolike buduće priče. Suprotno od pravila bibliskog žanra na kraju “Knjige o Ruti” ne dogodi se ništa spektakularno ni strašno. Od svih starozavjetnih likova Ruta je, možda, i najobičnija, najbliža nama koji danas o njoj čitamo.

Sirotinja mrzi strance. Vidjeli smo to u našemu dvadestom stoljeću. Vidimo to i danas, u novome stoljeću čiji okrajak grickamo. Sirotinja vjeruje da joj je sve zlo od stranaca, i da joj oni uzimaju nešto što bi ih, da nisu naišli stranci, učinilo manje siromašnim. Isto je tako bilo i u Rutina i Noemina vrema. Kada Noemi odlučuje da bježi natrag iz Moaba u Betlehem, ona to čini zato što je lakše među svojima biti siromašan. Netko će ti pomoći, naći se pri ruci, ili barem nećeš umirati sam i uvjeren da te je tvoje stranstvovanje ubilo. Ruta, međutim, postupa drukčije. Vođena vjernošću majci svoga muža, svojoj starijoj prijateljici, ona učini ono što sirotinja ne čini. Odlazi s njom u Betlehem i od domaće postaje strankinja. To je junaštvo, i to je jedan od onih skrivenih putokaza iz Biblije koji vode u suvremenost i u veliku priču. 

Dnevnik jednog penzionera/41

Pogovor za Buybookovo izdanje romana, objavljeno o 50-godišnjici “Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji”

Nećemo saznati kako se dogodila ta greška u sistemu da roman “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji” godine 1969. osvoji Ninovu nagradu. Ali upravo zahvaljujući takvim greškama, kakve bi se zbile u važnim trenucima za ukupnu povijest književnosti na našim jezicima, Ninova nagrada i jest bila najvažnija književna nagrada koja se u nas dodjeljivala. 

Nećemo saznati ni kako je taj isti roman, koji se u izdanju beogradskog Nolita i na sniženju prodavao u Nolitovoj knjižari, koja se nalazila u Jugoslavenske narodne armije ulici, postao popularan među naprednijim učenicima Prve gimnazije, usmjerenja: grčki i latinski te kultura i informisanje, godina 1981. i nekoliko sljedećih. Ali upravo zahvaljujući tome, zahvaljujući toj slučajnosti, jer je jedan od njih, po svoj prilici slučajno, uzeo tu knjigu u ruke, kupio je i raširio vijest o njoj, dio generacije ispao je onakav kakav jest. Značajna je uloga ovog romana u njihovome odgoju i preobražaju. Tome, uostalom, takve knjige i služe. Da smijehom preobraze svijet.

Kad god iznova čitam “Ulogu moje porodice u svetskoj revoluciji”, a nisam je otpočetka do kraja čitao manje od sedam puta, u različitim vremenima i epohama, koje se već smjenjuju kao u kakvom dječjem povijesnom atlasu sa slikama, primjećujem da neke epizode nedostaju, a pojavljuju se neke kojih ranije nije bilo. Knjiga se tajanstveno mijenja i nadopunjuje, ali tako da broj stranica uvijek bude isti. Da se nije radilo o uvijek onom istom primjerku, istoga Nolitovog izdanja, vjerovao bih da izdavač i pisac tu nešto mijenjaju. Ovako to, nadam se, nije moguće. Potrebno je drugo objašnjenje: granice između svijeta Ćosićeva romana i svijeta njegova čitatelja, kao ni granice između teksta i zbilje, ili teksta i drugih tekstova koji su nastali nakon njega, prestale su biti jasne, tako da u čitateljevu sjećanju u knjigu ulazi i ono čega u njoj nema, a sebi, svojim sjećajima i životu, te drugim romanima i stripovima, on počinje pripisivati ono što u njoj postoji. Riječ je o nekom dubljem suživljavanju – tako se, bit će, priprost vjernik suživi avanturama iz Svetoga pisma – ali i o svjetotvornoj moći samoga pisca. Svijet koji je stvoren u ovom romanu postoji na način koji izlazi izvan očekivanih okvira književnoga djela. Istovremeno, on je slika epohe, porodične i povijesne, i samostvorena slika, koja stoji nad epohama.

Riječi koje, čini mi se, pamtim od prvoga čitanja: “Objasnili su mi prednost razvijenih mišića nad nerazvijenim i pitali: ‘Šta želiš da postigneš tako kržljav!’ Ja sam odgovorio: ‘Hoću da budem ludak.’” Sve dalje je razrada ovoga specifičnog ludaštva, u Ćosićevom romanu i u životima njegovih, kasnim pubertetima ozračenih čitatelja iz dekadentnih doba jugoslavenskog socijalizma. Sav život stigmatizirane građanske porodice odvija se između kuhinje i dnevnog boravka – sve dok ih, radi racionaliziranja stambenog prostora, otamo ne isele u jednu, za njihove potrebe dostatnu sobu – tu žive majka i otac, sve dok otac ne prebjegne švalerki, ujak, dvije tetke, djed i dječak, koji je glavni lik i izvjestitelj o zbivanjima u kući. Nasuprot njih teče velika povijest: njemačka okupacija, rat, bombardiranja i Holokaust u komšiluku, a zatim oslobođenje, revolucija s pratećim prevaspitavanjem najširih narodnih masa, kada se porodica mimo volje svih svojih članova, naprosto po unutrašnjoj logici klasne borbe, uspostavlja kao antipod i smetnja svjetskoj revoluciji. Svi bi oni da sudjeluju i surađuju, ali ne znaju kako. 

“Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji” urnebesno je duhovita knjiga, ispunjena atmosferom epohe nijemoga filma, ludizmom avangarde i šašavošću iz priča Isaka Babelja. Njezina očaravajuća subverzivnost nije nimalo bezazlena: oni koji se smiju, kikoću i cereću nisu istovremeno u stanju vjerovati. A komunizam je, kao i svaka religija, zasnovan na bespogovornoj i smrtno ozbiljnoj vjeri najširih narodnih masa. Bora Ćosić, kao ni Dušan Makavejev, koji je u isto vrijeme stvarao svoja filmska remek-djela, nije protivnik ideje o jednakosti svih ljudi i o uspostavi društva najpravednijega od svih, on, kao i Makavejev, samo ima potrebu da se i u toj crkvi, u tom hramu, slobodno smije. Rugajući se onima koji očekuju da se bespogovorno i smrtno ozbiljno vjeruje, on se istovremeno ruga porodici kao nehotičnom neprijatelju revolucije. I iz tog ruganja onda nastaju neke od istinski najpotresnijih mikro-epizoda romana. Majka: “Rudiki Frelihu, najboljem drugu moga sina, sada mrtvom, namazala sam na hleb malo pekmeza kada je polazio u logor, jer nisam imala ništa drugo!”

Govori ona savršeno bezazleno, tako da iskaz biva komičan i iz te se komedije rađa najveća tuga svijeta. Tu je tugu suvišno i nemoguće objašnjavati, kao što je svaku pravu liriku nemoguće objašnjavati. Za one kojima nije dato da ju osjete lirika i ne postoji. I ne postoji malo pekmeza na hlebu pred put u logor, uz pravdanje da nije imala ništa drugo.

Ćosić svoj roman piše u obliku skaza, što ga donosi dječak neutvrdivih godina, koji, ako je piščev vršnjak, a nešto nam govori da jest, na početku ima osam-devet, a na kraju petnaest godina. On se, međutim, ne razvija, ne raste, on je po vlastitoj odluci ludak, koji šašavošću prkosi epohi, jednoj pa drugoj. (Ta šašavost je, prije svega drugog, razlog našeg klinačkog oduševljenja nad ovom knjigom.) Likovi koji se javljaju u knjizi, od gospodina Ćosića – oca, pijanice, sve do druga Staljina nose stvarna imena. Stvaran je, vjerojatno, i Rudika Frelih, kao što je sasvim sigurno stvaran Raul Tajtelbaum, drug glavnoga lika, koji se pojavljuje u jednoj, jedva jednorečeničnoj epizodi, a upućenijoj javnosti taj je rođeni Prizrenac, djetinjstvom i mladošću Beograđanin, poznat kao slavni izraelski novinar, publicist i pisac. Stvarne su i neke porodične okolnosti iz života glavnoga junaka, naprimjer ta da je i Bora Ćosić dijete rastavljenih roditelja, o čemu će nam dodatno informirati četrdeset i kusur godina kasnije u jednoj od svojih prvih knjiga pjesama. Ova činjeničnost “Uloge moje porodice u svjetskoj revoluciji” ne bi sama po sebi bila važna da nije pomjerenosti, šašavosti, urnebesne duhovitosti romaneskne pripovijesti. S druge, pak, strane, ni Babelj po svoj prilici nije izmišljao svoje priče iz Odese. I to je onda platio glavom. Bora Ćosić na kraju je mnogo bolje prošao. Ali trebalo je hrabrosti, trebalo je biti autentičan ludak, pa 1968. na 1969. objavljivati ovakvu knjigu.

Osnovni ideal svjetske revolucije, onako kako je ovdje predočena, jest denuncijacija. Tako porodicu poučavaju drugovi Sikira i Vaculić, kao ovlašteni osloboditelji. Dječak ih ozbiljno shvaća, pa započinje s nadziranjem svojih bližnjih i drugova, te sastavljanjem denuncijacije. Onako igre radi. A možda je i sam roman donesen u obliku denuncijacije. Uostalom, to sugerira i sam naslov. 

Drug Simo Tepčija, sekretar, postavio je pred zajednicu zadatak da se ustanovi “ko slavi slavu ili nosi američke cipele”. “Moje rešenje zadatka izgledalo je ovako: ‘Cipele ne nosi niko, ja nosim prababine, filcane, a slavu slavi Alhenbaum!’ Simo Tepčija počeo je da me grdi: ‘Koju slavu može slaviti Alhenbaum, bog s tobom?’ Ja sam mu objasnio: ‘Dan kad je pušten iz logora kao živ.’  On je razmislio i odobrio: ‘Može!’” I to je, zapravo, sve.

Igra brojeva govori ovako: “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji” objavljena je tačno onoliko godina nakon onoga rata koliko je godina u trenutku štampanja ovoga izdanja prošlo od našega rata. Ni u jednoj državi nastaloj na prostorima iščezle Jugoslavije, ni u jednoj koja je na bilo koji način sudjelovala u ratu, nije zamisliv roman koji bi se na ovakav način rugao s nacionalnim, državnim, ratnim i revolucionarnim idealima iz 1991, 1992, 1995. Dok je pisao svoju knjigu, Bora Ćosić reskirao je da završi u zatvoru. Umjesto toga, bio je dugoročno osumnjičen od države i Partije, i osvojio je najvažniju jugoslavensku književnu nagradu. Rizik je danas drukčiji, više se ne ide u zatvor.

Iako su se okolnosti promijenile, ovaj roman se čita na isti način kao što se čitao nekad. Opisujući stanje predratne epohe, mama kaže: “Svako izmisli neku mašinu, ili se kladi na konjskim trkama, ili prosto krade.” Tetke su rekle: “Mi smo jedino želele da se bavimo operskim pevanjem, ali šta vredi kad postoji gospođica Olga Oljdekop, nenadmašivi mecosopran.” I sve je ustvari isto.

Dođi u Rio, o, dođi u Rio.
Zapusti brkove, slaži šta si bio.
Tu bogataš novac zgrće, a fukara
gubi; šturmbanfirer tu je svaki starac.

Dođi u Rio, o dođi u Rio.
Drugi grad ni jedan nema takav brio.
Tu su telefoni Simens; a ti bleneš:
Jevreji ko ludi voze folksvagene.

Dođi u Rio, o dođi u Rio.
Uranija vlada tu, nikako Klio.
Korbizijeovske zgrade tu su vafle
Pčelinje, al za to ne krivi Luftwaffe¹.

Dođi u Rio, o dođi u Rio.
Svaka ptica pjeva tu “O sole mio”
i ribe u mreži, i u zimu, k tome,
gorde guske s pola, na portugalskome.

Dođi u Rio, o dođi u Rio:
Pravi Treći Svijet gdje se čita Lio
Trocki, Guevara i drugi jarani;
od atomskih baza bijeda ih brani.

Dođi u Rio, o dođi u Rio.
Dođeš u duetu, vratiš se ko trio.
Dođeš sam, vratiš se sa ništicom što je
kao cruzeiro cijene misli tvoje.

<1978.>

¹ “Luftwaffe” – Brodski često  stavlja skupa Korbizijea i Hitlerovu avijaciju. U pjesmi Roterdamski dnevnik veli: “Korbizijeu isto je s Luftwaffe / to što se  oboje zdušno trudilo / na mijenjanju oblika Evropi”, a u knjizi Vodeni žig postoji nešto silično: ”bio je jedno ništavilo od arhitekte, iz one jezive poslijeratne sekte koja je izopačila konture Evrope više nego bilo kakva Lufwaffe”.

Pjesma je napisana na engelskom.

Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović

(Priče iz Bihaća, u ljeto 2019.)

Šahrijarov prsten

* * *

Ime mi je Šahrijar.
Iz Pakistana sam. Pakistan, Balohistan, Kuldan.
Imam dvadeset i jednu godinu. Tri godine na putu. Troje cipela.
U Grčkoj pola godine zatvora.
U Bosni skoro jednu godinu. Bez zatvora, samo logori.
Bosnu poznajem bolje nego Pakistan.
Više sam je prehodao i po kartama proučio.
Lijepa vam je zemlja. Ali teška. 

* * *

Šta mi je to oko vrata? Pa prsten, zar ne vidiš?!
Nana nam ih dala, kad smo mali bili. Odakle joj – ne znam.
Moj brat u Engleskoj, moj brat u Švedskoj, moj brat u Njemačkoj i ja,
četverica nas, imamo po prsten. Ja ga nosio na lančiću.
U Ušivku, tamo, kad smo se potukli sa Irancima,
lančić mi se prekinuo, i nisam ga kasnije našao.
Ali prsten sam, u toj gužvi, spasio.
Zato ga sada nosim na ovoj špagi.
Nije lijepo. Ali je tu.

* * *

U Bosanskoj Otoci skinulo nas sa voza.
Niko nam nije rekao nazad za Sarajevo, ni naprijed za Bihać.
Samo nas ostavilo. I mi krenuli uz prugu.
Po pruzi, tačnije.
Kaže Ali: – Voz prolazi ovda dvaput dnevno.
Pitam ga: – A šta ako nas pregazi?
– E, ako te ovdje pregazi voz, nisi ni zaslužio da živiš.

* * *

Dido me naučio da sviram rubab. Davao mi ga samo kad je on prisutan.
Ali bio je dosta.
Nisam baš virtuoz.
Ali znam.
Kad je Munib u Bihaću čuo da sviram rubab,
odmah mi uvalio gitaru i rekao: – Sviraj!
I ja svirao, ali nije to to.
Rekli mi: – Imamo mi i saz.
Dalo mi i saz. I ja svirao, ali nije to to.
Naše pjesme ovdje zvuče drukčije.

* * *

Možda ne bi bilo loše stati ovdje.
Zamišljam da mi je ova kuća kuća. Da mi je ova ulica ulica.
Ali ima tamo gore neka kuća i neka ulica koja me čeka. Tako sam odlučio.
Osim toga, nema šanse ni za ulicu, ni za kuću.
Istjerali nas iz kuća, potjerali nas sa ulica, već mnogo puta.
Prvo su nas držali u Biri i oko Bire, a onda su nas prebacili na Vučjak.
Ne znam da li nas zajebavaju ili je ovdje zaista nekad bilo smetljište.
Bira je nekad bila tvornica frižidera, to sam siguran. 

* * *

Evo, to je Plješivica.
Eno, tamo je Evropa, još malo. Još malo Hrvatske, još malo Slovenije, i eto.
Ali prvo šuma, šumetina.
Ima minskih polja, da te raznesu. Ima medvjeda, da te požderu.
Ima hrvatske policije, sa oružjem.
Dobro je Hasan rekao: – Možeš birati način na koji ćeš umrijeti,
ali ne možeš način na koji ćeš živjeti.

Jučer je umro Kruno Heidler, guru hrvatskoga nezavisnog filma, u mirovini fotografski entuzijast, rodom Bosanac iz Viteza, neobičan čovjek, vedra i gospodstvena avangarda.

Ali nije to njegovo prvo upokojenje.

Slijedi materijal koji su nam poslali Katarina Zlatec i Ante Zlatko Stolica (Zlata i Stola), koji je Kruno Heidler prije nekoliko godina zavještao Katarini.

I u njemu potvrda da je moguće živjeti dvadeset i jednu godinu nakon smrti.

Te tako po drugi put steći puno punoljetstvo.

***

*

molili bogove u njih se uzdali od njih nadali na kraju na njih se u porazu srdili jesu ama je srdžba bogova na poražene još veća bila a kako i ne bi nisu gubitnici bili od heroja ni poginuli časno nisu ni domu se vratili ni slavu svoje domovine svijetom pronijeli bolje im je više ne pitati kako to da se  uvijek nemilost dešava kako to da carstvo tako neumitno propada otkud u svakoj pobjedi toliko tame otkud u novoj vlasti tolika nepravda zašto nikad ne bude pozitivnog bez onoga što ga negira možda je najbolje ništa više o tome ne treba možda ni pisati ni govoriti sve je već suviše jasno sve je već djelom pokazano ne treba se batrgati ni braniti ni napadati sve je sada po zasluzi i mi koji smo se predali i barbari koji su pobijedili 

a dugo smo stari kažu oduvijek strahovali da će stići i u pjesmi grčkog pjesnika o tome čitali neki je napamet znali ama kasno shvatili naivni nisu vjerovali oprezni se pripremali onda su oni došli kroz sva gradska vrata provalili mnogi već među nama tiho bili kad im dođe čas silno se pomamili razgalamili naoružali uvrijeđenom umornom prepadnutom narodu u živote banuli neki ih od prvaka i sami prizivali uz njih se brzo svrstali „oni su bili kakvo-takvo rješenje” zato se barbari pojavljuju svakih toliko i toliko godina razruše logos jednog svijeta uvedu druga pravila gdje svoje uspostave trgovi su počišćeni nove palače spomenici zastave podignute druge s njima dođu istine novi zakoni drugačiji običaji s njima novi stanovnici njihovi mudraci odani im umjetnici

oni koji pred tom novom silom  uzmakoše ništa više neće ostaviše prstenje odore kuće sve posjede priče snove samo bi u tom svijetu da ne budu ni uspomena ni znak prošloga samo da ih tu više nama neka novim gospodarima njihova pobjeda neka im njihova sramota neka im slavljenje njihovog barbarstva u zaborav se skrio jučerašnji civis njihovo prezreo neće više na scenu ni u novu arenu ni među njenu odnekud prispjelu publiku raspoznao bi ga svaki gorštak kršni ratnik silni pobjednik po bljedilu po izgovoru po odori po maniru bolje mu je što prije sve svoje sebe sama u zemlju ili iz zemlje sve mu ovdje postalo tuđe bolje da mu daljina postane stalna adresa neka ide koji je na putu neka se ne okreće

a koji je već otišao neka se za sada ne vraća neka ga tamo neka svoje u prikrajku čeka proći će jednom i ova mijena sebe će samu pokopat sila primitivna što od svojih gubitka odbjegli pritajeni uvrijeđeni učini to će  mu budući život biti ako u svoje i dalje vjeruje sam će se njegov život opet jednom možda

san, a možda i nije: u tihoj noći se i u dalekoj zemlji trzne učini mu se na vrata mu opet lupaju opet u život provaljuju dane noći snove mu zaposjeli silni barbari nikako ih se osloboditi nikako od njih sasvim uteći nikada im skroz zauvijek izmaći morat će se na njih na kraju navići prepade se: neće ih valjda i sam usvojiti njima se predati s njima se u slabosti svojoj svrstati mora se iz te more istrgnuti

Dnevnik jednog penzionera/40

Jugoslavija je, a da većina podanika to nije ni primjećivala, za svo vrijeme svoga postojanja bila zemlja bez himne. Na nekom, sada više nije ni važno kojem, zasjedanju onih avnoja, zavnoha i ostalih zavnobihova u himnu nove, tek nastajuće bratske i sestrinske zajednice jugoslavenskih naroda i narodnosti, u privremenu je himnu promovirana panslavenska budnica “Hej Slaveni”, koja je imala još i tu sitnu tvorničku grešku da se samo po tempu razlikovala od poljske nacionalne budnice, a zatim i himne “Jeszcze Polska nie zginęła”, koja se, ustvari, ne zove tako, nego “Mazurek Dąbrowskiego”, i tekstom je neusporedivo borbenija i militantnija od jugoslavenske inačice koja se, uglavnom, bavi samo proklinjanjem narodnih neprijatelja i izdajica svoje domovine. I dok se Poljaci u svojoj himni bave isključivo Poljskom te nastojanjima, često i uzaludnim, da se domovinu povrate iz mrakova i oluja nesklone im povijesti, narodi i narodnosti buduće Jugoslavije u svojoj se himni uopće nisu bavili sobom, nego đuture svim Slavenima, gdje god jesu i gdje god ih ima. Tih je godina, a riječ je bila o krvavoj 1943. i 1944, partizane motiviralo neraskidivo revolucionarno zajedništvo s narodima Sovjetskog Saveza i velikim vođom svjetskog proletarijata Staljinom, tako da je prihvaćanje panslavenske budnice “Hej Slaveni” moglo biti shvaćeno i kao ustupak Moskvi. Da nije bilo toga, mogla se 1943. izabrati bilo koja druga pjesma, kao što se kao jugoslavenska himna mogla pjevati i “Internacionala”.

Već je početkom 1946. raspisan konkurs za tekst i muziku nove jugoslavenske himne. Melodija je izabrana po anonimnom principu, tako da nam je njezin autor ostao nepoznat, dok je natječaj za tekst, što mu je donijelo i 60.000 dinara, osvojio pjesnik Čedomir Minderović. U svojoj pjesmi on nije spominjao ime Jugoslavije, a mudro je izbjegao i Jugoslavene, sve vodeći računa o tome da je nova država sačinjena od združenih naroda i narodnosti, među kojima oni malobrojniji nisu baš bili raspoloženi da im se identitet utopi u magmi jugoslavenstva, ali je zato oduševljeno pjevao u čast – republici. Naime, 31. siječnja 1946. Narodna skupština Jugoslavije je usvojila prvi republikanski Ustav, čime je likvidirana monarhija i projiciran je najotvoreniji i najšire postavljeni ideal zajedništva, koji je trebao biti pogodan okvir svih naših različitosti. Ovako su išle prve dvije strofe Minderovićeve himne: “Smelo smo pošli iz mraka i strave, kroz krvavu buru i bitaka dim. Bratstvo, jedinstvo da pobedu slave, da slobodna zasjaš lepotama svim. Duh tvoj u vekove nek ponosno sja. Putevi slave nek te večno vode i steg tvoj nek samo za pobede zna.” Pisana uzvišenim jedanaestercima, kakvima su u nas pjevali Mažuranić i Kranjčević, i kakvim je Goran napisao svoju “Jamu”. U jedanaestercu svoje sonete pisao je France Prešern. Minderoviću nije bilo lako s tim velikim uzorima, i još s Danteom i Goetheom pride, ali mu je, izgleda, još teže bilo s predočenom muzičkom formom.

Komisiji se, međutim, baš dopao njegov tekst, pa je 11. prosinca iste godine raspisan novi konkurs, ovaj put se tražilo od kompozitora da nađu muziku uz Minderovićev tekst. Izabrane su četiri melodije, i sve četiri žalobne, bez borbenog poleta kakav je iskala svečana pjesma mlade države. Uslijedio je još jedan pokušaj, prije nego što se za sva vremena odustalo od Minderovićeve pjesme. 

Čedomir Minderović, rodom Beograđanin, partizan od prvih dana rata, komunist i poslijeratni političar i diplomat, napisat će, međutim, tekst jedne među važnim pjesmama koje se više ne pjevaju. Pjesmi je naslov “Stijeg partije”, uglazbio ju je Oskar Danon, a ponuđena je 1948. kao odgovor na Rezoluciju Informbiroa: “S Titom, za tobom, kroz juriše plamne, pošli smo u odlučni boj. Partijo naša – iz pustoši tamne, stijeg nas je vodio tvoj. Duh hrabro palih, u tebi, u nama, živ je i nikad ne mre. Partijo naša – tvoj smjeli duh slama prepreke pobjedi se.” Upamćena kroz velika zborska izvođenja, što su pratila praznike Revolucije i partijske kongrese, pjesma “Stijeg partije” još je u uhu onih koji su u to vrijeme živjeli. Autor njezina teksta pred kraj se života – a živio je relativno kratko, samo pedeset i četiri godine – zaljubio u Indiju, gdje je iznenada i umro, u jugoslavenskoj diplomatskoj službi 16. siječnja 1966.

Sedam godina ranije učinilo se da je Jugoslavija dobila himnu. Predsjedništvo Saveza socijalističkog radnog naroda predložilo je da se “Svečana pjesma” autora glazbe Nikole Hercigonje i autorice teksta Mire Alečković prihvati za himnu Jugoslavije. Kompoziciju je Hercigonja napisao još 1946. i nazvao je “Novoj Jugoslaviji”. Uzvišenog ugođaja i pompozne orkestracije, izdaleka je asocirala na sovjetsku himnu. Pridodani tekst nije joj zasmetao, jer u njemu skoro da i nije bilo ičega pamtljivog, osim što je veoma dugo, petosložno ime Jugoslavije razlagano u dugom kolektivnom pjevu: “Mi digosmo glave pod nebom tamnim, smeli se probi glas, sad cilju velikom, delima slavnim, sloboda ponese nas. Jugoslavijo, borba te rodila, o Jugoslavijo, narod te slavio, ljubav te zemljo naša napojila, budi ponosna, Jugoslavijo.”

U toj je melodiji, koju ćemo o svečanim prilikama osluhivati sve do konačnog raspada zemlje, bilo neke ljepote. Ako i nije, melodija je, kako to već zna biti, poslužila kao golem spremnik za kolektivna emocionalna stanja i za milijune privatnih uspomena, koje traže pjesme koje bi ih okupile i sačuvale.

Dva su se razloga spominjala zašto “Svečana pjesma” Nikole Hercigonje nije zamijenila vječno privremenu jugoslavensku himnu. Prvi, bezazleni, ticao se činjenice da je pjesma vokalno zahtjevna, pa je nisu mogli pjevati nemuzikalni među Jugoslavenima. Drugi, ozbiljniji, a time i vjerojatniji razlog propasti nove himne ticao se navodnog neslaganja hrvatskog partijskog rukovodstva. Tekst Mire Alečković osim što je bio loš i značenjski neprohodan, pa se malo tko mogao s njime identificirati, bio je i iritantno unitaristički. Šest se puta u njoj ponavljalo ime Jugoslavije, trideset slogova ponuđene himne toj je riječi bilo posvećeno, a nigdje se i ničim, makar u aluziji, nije pripomenulo da je ta Jugoslavija sastavljena od nečega što je od nje starije i trajnije od njezinih naroda, te zemalja i pokrajina do kojima je tim narodima najviše stalo. Svi smo mi Jugoslaveni, u inozemstvu nas takvima poznaju, zašto bismo insistirali na onome što smo ispod toga; povremeno bi se začulo, ali uglavnom iz redova većinskoga naroda i iz njegove partijske elite. Oni malobrojniji, a pogotovu najveći među malobrojnima, odrana su se užasavali takvoga jugoslavenstva i takve Jugoslavije, sa svih pet njezinih slogova, i nije im na um padalo da žrtvuju išta od vlastitog imena i identiteta zarad onog zajedničkog imena i nadidentiteta. Dobra im je bila samo ona Jugoslavija, koja je u svakom trenutku podrazumijevala svaku od svojih republičkih i nacionalnih sastavnica. Tako će to biti do kraja, i na kraju će se Jugoslavija raspadati zahvaljujući nacionalizmu najvećega svog naroda i nespremnosti onih manjih da sebe žrtvuju za takvu, a onda i svejedno kakvu Jugoslaviju. (Na žalost, nijedan od tih naroda iz okolnosti njezina raspada neće izvući nikakvu pouku, nego će se u novonastalim državama i u tradicionalnim svojim zemljama i pokrajinama ponašati na isti onaj način na koji su se u Jugoslaviji ponašali Srbi, pogotovo u posljednjih nekoliko godina njezina postojanja. Nesposobnost uživljavanja u manjinsku perspektivu i uvjerenje da je manjina dužna više žrtvovati zajedništvu, bilo općine, sreza ili države, samoubilačka je i sveuništavajuća karakteristika našega svijeta i svih naših naroda i narodnosti, i živa potvrda zajedničke nam nesposobnosti da imamo svoju, pa još i demokratsku državu.)

Nikola Hercegonja, rodom Vinkovčanin, prijeratni diplomant kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, u klasama Krste Odaka i Blagoja Berse, ravnatelj zagrebačkih zborova, potom gimnazijski profesor u Strumici i na Sušaku, odrana lijevičar i komunistički simpatizer, partizan od 1942. do 1945, zatim na političkim dužnostima u kulturi, jedan je u nizu hrvatskih glazbenika i skladatelja, među kojima je, vjerojatno, najznačajniji skladatelj Josip Štolcer Slavenski, koji su živjeli i stvarali u Beogradu. Od 1949. pa do mirovine, 1975. na tamošnjoj je Muzičkoj akademiji predavao Povijest glazbe i muzikologiju. Kao kompozitor inspiraciju je nalazio u (jugoslavenskom) folkloru, pisao je prigodne glazbene komade; govor o revoluciji, Jugoslaviji i zajedničkoj nam povijesti prevodio je u jezik i govor muzike, koja je zatim premijerno izvođena u svečanim prilikama, o državnim praznicima, jubilejima i obljetnicama, a zatim ponavljana, u nizu majstorskih i diletantskih izvedbi, u svim jugoslavenskim zemljama. Skladao je oratorije i kantate. Godine 1951. napisao je scenski oratorij Gorski vijenac (čijih se fragmenata vrlo mutno sjećam, s crno-bijelog televizijskog ekrana, uz mješovite zborove i solo tenore i basove, ili sam, možda, nehotice umislio i ovo sjećanje…). Za ranih godina Dubrovačkih ljetnih igara pisao je programsku muziku, u klasični glazbeni slog pokušavao je i uspijevao pretočiti folklor dubrovačkog kraja, još ranije napisao je i Simfonijski ples Linđo; te će njegove kompozicije, makar samo kao glazbena ilustracija, i kao neka vrsta primijenjene umjetnosti na glazbenom polju, biti korištene i u godinama hrvatske neovisnosti, kada se njegovo ime više neće spominjati i kada Nikola Hercigonja postane jedan od onih nevoljnih izdanaka hrvatske kulture s kojima nikako ne znaju što bi. S jedne strane ga se ne spominje – i smrt mu je vrlo temeljito prešućena: zbila se 8. srpnja 2000, baš u dane otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara – a s druge strane, rado ga se uvrštava u kataloge, leksikone i enciklopedije, kao hrvatskog skladatelja. To strogo kontrolirano, nadzirano i dozirano odricanje od neželjene kulturne baštine i još neželjenijih baštinika, kakvi su, svaki na svoj način, bili i veliki Josip Slavenski i mnogo gromkiji i raskošniji, ali manji Nikola Hercigonja, temelj je svake formalne i neformalne hrvatske kulturne politike u posljednjih trideset godina, na kojemu se grade i svi hrvatski umjetnički kanoni, među njima glazbeni, i još više književni. Pritom, ne bi bilo teško ni sasvim se odreći Hercigonje, za kojeg bi se, ipak, moglo reći da je već i sam sebe i svoje umjetničke i glazbene talente žrtvovao u ideloške svrhe – što možda i ne bi bio toliki problem da mu ideologija i država nisu u međuvremenu tako neslavno i krvavo propale – ali tada bi bilo nužno umjetnika i cjelokupno njegovo djelo, uključujući i njegove glazbene intervencije u Držićevo, Krležino i Goranovo djelo, prepustiti onima koji će ga bez krzmanja i velikih obzira rado prihvatiti. Tako hrvatski kulturni komesari, oni živi i mrgodni, i oni maleni, simbolični, koji poput tumora rastu i pribivaju u glavama većine hrvatskih kulturnih djelatnika, samo iz nelagode pred time da će Nikola Hercigonja ostati Srbima, i dalje ga broje u hrvatske glazbenike, a djelo njegovo, ili tačnije manji dio njegova životnog djela, drže ekskluzivno hrvatskim. Nad Nikolom Hercigonjom primijenjen je damnatio memoriae u nekom posve jedinstvenom, endemskom hrvatskom obliku: izgnan je iz sjećanja, a ako ga se nekim slučajem netko sjeti, bit će dužan da ga se sjeća kao – Hrvata. U suprotnom, uzbunit će se domoljubni komentatori, Ministarstvo branitelja će pozivati na demonstracije, Ministarstvo vanjskih poslova će u Beograd slati diplomatsku notu… 

A zapravo, Hercigonja je, kao i toliki drugi, bio jugoslavenski umjetnik. 

Dok sam izdaleka, s juga Poljske, iz mira i hlada potkarpatskog kraja, gdje je 1914. i 1915. u obrani domovine ginula neka prethodna naša mladost, na internetu pratio zbivanja u svim našim domovinama, i dok sam tako čitao kako je na svečanom prijemu što ga je predsjednica upriličila za nacionalnu elitu, kulturnu, vojnu, crkvenu i općedruštvenu, nekakav vojni orkestar svirao pjesmu “Hrvatska povijest” Marka Perkovića Thompsona, koju je pjevao nekakav manje poznat pjevač, prvi mi je put na um palo da je gospodin Thompson, kao skladatelj i pjevač, ali najprije kao  autor primijenjene glazbe, dakle primijenjeni umjetnik, za današnju Hrvatsku upravo ono što je drug Nikola Hercigonja bio za ondašnju Jugoslaviju. Pa je i razlika između umjetničkih kapaciteta, te intelektualnog i duhovnog formata te dvojice umjetnika simbolička, a možda i konkretna razlika između dvije države. Doista, format neke zemlje mjeri se formatima njezinih živih ikona i njezina duhovnog i umjetničkog ikonostasa.

Tipična figura jugoslavenske kulture, kao što je na sasvim drugi način tipična bila i Mira Alečković. No, dok je Hercigonja kao umjetnik ostao ispod razine vlastitoga talenta, jer je ideologiji vjerovao više nego umjetnosti, ona je, zahvaljujući istoj vjeri u ideologiju, visoko nadmašila mjere svoga krajnje oskudnog, spomenarskog pjesničkog talenta. Samo je u Jugoslaviji, onoj socijalističkoj, ona mogla biti uvažana pjesnikinja i narodna umjetnica. Socijalni utjecaj ostvarila je kao predratna skojevka, a zatim i učenica Desanke Maksimović. Godine 1968. izašla je iz SKJ, ali to joj neće kasnije smetati da po narudžbi povijesnog trenutka, a možda i partijskog komiteta, napiše tekst za posljednji megahit posvećen maršalu Titu, naslova “Druže Tito mi ti se kunemo”, za koji će glazbu skladati Đorđe Novković. Godine su prošle pune muka, ginulo se za slobodu nijemo, ili s pjesmom umjesto jauka, druže Tito mi ti se kunemo; pjevao je zvonkim glasom Zdravno Čolić, a stihovlje se Mire Alečković rasipalo širom Jugoslavije, poput tereta što pada sa šlepera, poput otpada, ekološkog zagađenja, koje će nas skupo koštati čim pjesma pređe svoj vrhunac i osvane 1991. Ali do te je godine još daleko, i mnogo toga će proći drugarica Alečković, istanknuta dječja pjesnikinja, ćutilni lirik, koja je u učiteljici Desanki nalazila svoj vječiti uzor, i pjesnikinja revolucije i Jugoslavije, prije nego što jednom svijetu odzvoni smrtni čas.

Najprije će se 1971. u znak protesta protiv posvemašnjeg, istina uglavnom hrvatskog nacionalizma, posestrimiti s Vesnom Parun. Osim iritantnog nacional-političkog elementa, na koji će tronuto popadati sve jugoslavenske tetke i strine, u tom je činu bilo i nečega karakterističnog za cjeloživotni nastup Mire Alečković: kao sa sebi ravnom sestrimila se s nesagledivo boljom, talentiranijom i ostvarenijom pjesnikinjom, čime je po nekoj vječnoj logici malenih balkanskih čaršija i palanaka i sama postala socijalno značajnija i uvaženija. Kao da joj je Vesna Parun dala lopovsku, da preskoči još jednu tarabu, još jednu prepreku u svome životu. A zar se Vesna Parun, ako joj je već bilo do hrvatsko-srpskog posestrimstva, nije mogla naći s nekom sebi dostojnijom srpskom pjesnikinjom? Onaj tko to pitanje postavlja, ne razumije, ili se ne sjeća kako je funkcionirala i na kojim je osnovama bila zasnovana društvena i kulturna hijerarhija u vremenima socijalizma. Naravno da Vesna Parun u Srbiji i među pjesničkim Srpkinjama nije mogla naći bolje. Nije, jer je u socijalnom smislu ona bila nitko i ništa, histerična baba i luđakinja, s kojom bi se samo dobra duša, kakva bje Mira Alečković, mogla sestrimiti.

Nekoliko godina potom, u vrijeme posvemašnje hrvatske šutnje, Mira je Alečković počela mjestimično srbovati. Kada je 1981. pjesnik Gojko Đogo završio na robiji zbog pjesničke zbirke “Vunena vremena” i poigravanja sa ćudima mrtvoga maršala i naravima njegovih čuvara, kada je, između ostaloga, opjevao i Titovu amputiranu nogu, drugarica Alečković je kao trenutna predsjednica Udruženja književnika Srbije i Jugoslavije širom otvorila vrata Francuske 7, omogućivši slobodarski raspoloženim intelektualcima da održavaju protestne večeri u korist pjesnika Đoga. Sa stanovišta slobode i ljudskih prava, sa stanovišta poezije, bila je to lijepa gesta, ali začudo, nije ju baš ništa koštala. Ili jest, a da mi to ne znamo. U isto vrijeme, tih istih dana i mjeseci, na sve se strane prodavala singl ploča s onom njezinom pjesmom, objavljena kao lijepak koji će okupiti zajednicu nakon Titove smrti, i baš je tada, za održavanja protestnih večeri u korist pjesnika Đoga, rečena ploča prodana u cijelih tristo tisuća primjeraka. To što se autorica dodvoričkih deseteraca, u kojima praznik slazi na ulice naše, u oblake da letimo smjelo, naše pjesme zli neka se plaše, druže Tito mi ti se kunemo, zalaže za slobodu i stvaralačka prava pjesnika koji je toj himni napisao neku svoju kontrahimnu, doživljavano je kao dodatni argument ispravnosti i principijelnosti drugarice Alečković. Nikome da bi na um palo da je i ono – naše pjesme zli neka se plaše – huškanje na pjesnika Đogu, ali i na sve druge kojima se baš i ne sviđaju njezini deseterci Titu.

U isto to vrijeme Mira Alečković već se brine za srpsku sirotinju i nevoljnike koji bježe pred albanskim većinstvom na Kosovu. A grdno je i opasno po manjince bilo to većinstvo, jer su Albanci bili izvrgunuti državnom teroru i segregaciji, na koji su onda, sasvim očekivano, skoro razložno, odgovarali terorom nad onima koji bi im se našli prvi pri ruci, prvi pod batinom i šakom. Bilo je to vrijeme kada je Partija negirala da se takve stvari događaju, a Mira Alečković ih je, eto, činila živim, postojećim i javnim, tako što je ljudima pomagala. Pomažući im, ona je radila na svom dobrom glasu među nacionalističkom opozicijom i liberalima, ali tako da ni na koji način ne ugrozi svoj dobar glas pred režimom i Partijom. To mađioničarsko umijeće višestrukoga i svestranog dobrog glasa, tajna je njezina životnog i profesionalnog uspjeha. Kojom se profesijom bavila Mira Alečković? To nije lako reći. Vjerojatno mađioničarskom. Vladala je jedinstvenim umijećem da se prikaže onakvom kakvom bi željela da je vide međusobno konfrontirane i zavađene strane. Obje strane njezina lica vazda su bile na svjetlu, Mira Alečković bila je žena bez sjenke.

I konačno, kada je došla 1991, i kada se svijet premetnuo da čovjek ni trideset godina kasnije pogledavši se u zrcalo nije siguran hoće li vidjeti sebe živog ili svoju lubanju, netom iskopanu iz masovne grobnice, Mira Alečković već je bila savršeno srođena s novim prilikama. Naravno da je podržavala Slobodana Miloševića, naravno da je prezirala Slovence i Hrvate, kao što će, čim za to dođe vrijeme, prezirati i Bošnjake, ali nipošto s pozicija prepranih i izapranih komunista, krivovjernih ljevičara, Miloševićevih socijalista. Ne, njezin je nastup bio supstancijalniji, ona je bila Srpkinja od vremena, od soja i prisoja, osunčana suncem Vizantije, osnažena ne više herojstvima partizanske borbe u kojoj je i sama sudjelovala, nego, pazite sad, junaštvom srpske vojske u Velikom ratu 1914-1918. Najednom je bila član “Društva potomaka starih ratnika”, drugovala je s posljednjim preživjelim solunskim ratnicima, tada već stogodišnjacima, koji su je, bit će, prihvatili s istom onom ganutošću s kojom ju je prihvaćala Vesna Parun.

Mira Alečković rođenjem je bila iz Novog Sada. Mati joj je bila telegrafistkinja, jedna od prvih u Kraljevini Jugoslaviji, zatim inspektor pošta, što je bila prilično visoka funkcija u onodobnoj činovničkoj hijerarhiji. Hvalila se Mira svojim visokim namom: baba joj je, kazivala je, bila rodica Einsteinove Milene Marić, a rođeni ujak najvažniji suradnik Irène Joliot-Curie, dobitnice Nobelove nagrade za kemiju i borkinje za ljudska prava… Dalje da ne nabrajamo, pjesnikinja Alečković bila je od onih osoba kojima je sudbina časom rođenja namrla već toliko podrijetla da ako neće i ako joj se ne da, ne mora ništa u životu ni raditi. A onda je itekako radila!

Otac joj je bio starojugoslavenski novinar, Mašan Alečković, rodom iz Zasada kod Trebinja, ugledan čovjek. U prva vremena bila je to zgodna okolnost, svojevrsna potvrda arijevskog ili barem preporučenog podrijetla. Jest da je drugarica Mira Srpkinja, i to prava, najpravija Srpkinja, ali ona je i nešto drugo. A šta drugo, to vam piše, to i sami vidite, nepristojno je u riječi pretvarati ono što je očigledno. Pa se u tim lagahnim, sunčanim vremenima, dok su na sve strane naizmjenično vihorile jugoslavenske i partijske zastave, a na pročelju Landesbanke smješkala se džinovska Titova glava, mnogo veća od glave najglavatijega Bosanca, moglo čuti kako naše kone dobrohotno nadopričavaju to sjajno podrijetlo drugarice Alečković, pridodajući da je ona naša – Amira.

Je li u stvarnosti ikad bila Amira, ili nije bila Amira, to ne znamo, to nije ni važno, važno je samo da se tako pričalo i da je to pričanje predstavljalo nadopunu tog veličanstvenog, tisuću puta nadopunjenog, od samih nadopunjavanja stvorenog sebesvojstva i identiteta Mire Alečković. U ona nova doba, što su nastupila po 1991, odnekud se pojavila informacija da je djevojčica po rođenju, u veljači 1924, krštena u Nikolajevskoj crkvi u Novom Sadu kao Miroslava. Tako je, posve logično i prirodno, u okrilju slatkog pravoslavlja, ta Srpkinja visokog podrijetla, članica “Društva potomaka starih ratnika”, možda i sama prenatalna solunašica, našla novu formu egzistencije i duha, drugu svoju sudbinu, koja je jednako autentična i neautentična kao i ona prva. Jer Mira Alečković jest Amira, kao što je zatim i Miroslava, iako jedno i drugo nikad nije u isto vrijeme ili pred istom publikom, za jedne je Amira, za druge Miroslava, ona je i partizanka, autorica stihova za pjesmu “Druže Tito mi ti se kunemo”, pjesmu s kojom, pogotovu u njezinoj Bosni i Hercegovini, nije moglo biti šale, jer bi onaj koji se našali s njom završio u narodnoj miliciji i u zatvoru, baš kao da se našalio s “Hej Slaveni”. Jedino je Mira Alečković, braneći pjesnika Đogu, imala to pravo da se zajebava s “Druže Tito mi ti se kunemo”, ali ona to svoje pravo nikad nije koristila. Amira, Mira, Miroslava je, za razliku od drugih ljudi, umjela biti jedno i drugo, stajati sebi samoj za leđima, zatiljkom gledati u daljinu, prema horizontu, u svijetlu budućnost komunizma, u oči Isusa Krista…

Vjerojatno zato je i bila tako nedarovita za pjesništvo. Svu svoju imaginaciju uložila je ona u svoj život. Jedna priča govori kako je odmah nakon rata, u Parizu, nastupajući u ime naroda i narodnosti socijalističke Jugoslavije, velikom čileanskom pjesniku i pjesniku socijalizma Pablu Nerudi poklonila gusle javorove. On se toliko vezao za taj instrument da ga je kasnije nosio sa sobom u progonstvo. Jedni ponesu krletku s papagajem, drugi starog mačka, treći album porodičnih fotografija, a Neruda, eto, gusle. Učini li se komu da je ova legenda neuvjerljiva u svojoj lažnoj ganutljivosti i u svom ženskastom patriotizmu, bit će na tragu da dubinski shvati biografiju Mire Alečković. Sve je u njoj lažno, toliko lažno da nam se, godinama nakon njezine smrti, čini da nikad nije ni postojala. Kao što ni Jugoslavija nikad nije postojala.

Između smrti Nikole Hercigonje i Mire Alečković prošlo je osam godina. On je umro prvi, ona je živjela sve do 27. veljače 2008. Što je ona mislila i tko je bila u posljednjim časovima svoga života? Zanimljivo bi to bilo znati.

“Svečana pjesma” posljednji put se, vjerojatno, izvodila 1987. ili 1988, u ona posljednja vremena Jugoslavije, prije nego što su se njezina društva nepovratno antagonizirala. Slušajući je prvi put nakon toga na internetu, gdje na općem virtualnom smetlištu počiva cjelokupna naša prošlost, osjetio sam kako me, izdajnički, podilaze srsi. 1946, u sam osvit Jugoslavije, Nikola Hercigonja umio je načiniti pompu. Bila je to muzika rođenja jedne države. Tekst je bio krivi. U njemu se pjevač neprestano obraća Jugoslaviji, kao da poje Bogu Ocu, kao da pred Svevišnjim pada na sedždu. Protivno je to smislu nacionalne himne, pjesme koja bi trebala pjevati o nama i o domovini, i ne obračati se nikome.

Ali kako to da petosložna grmljavina njezina imena i dalje djeluje tako moćno? Je li to efekt Hercigonjine primijenjene glazbe na čovjekove emocije i njegova sjećanja, na živčevlje koje reagira na električne podražaje, ili je riječ o samoj Jugoslaviji? Nije lako znati. Na različite stvari mislimo kad mislimo o Jugoslaviji. 

U tekstu te pjesme uzrok je njezina nestanka. Budi ponosna, Jugoslavijo, pjeva njen posljednji stih. Utjerivanje u ponos vodi kraju zajednice. Što je zajednica kompleksnija, to je kraj bliži. Samo sram spašava.

Proticala je druga godina od smrti oca kada sam se julske noći 1972., nešto ranije nego obično, vraćao kući iz svakodnevnog momačkog družanja s prijateljima. A pred ulazom u dvorište, koji metar dalje od kapije parkirani plavi Fiat 850 kupe zapadnonjemačkih registarskih tablica predstavljao je malo iznenađenje. Jer, tada nikoga u rodbini, pa ni prijatelja, nisam imao koji bi bio na privremenom radu u Njemačkoj. Nije vrijedilo ni pomišljati ko bi to mogao posjetiti moju familiju iz inostranstva, ali znatiželja je dostizala kulminaciju.

Ušao sam u dvorište i u bašti pred kućom za stolom su sjedili: majka, brat i dva gosta: muškarac bliži šezdesetim nego pedesetim godinama i žena, vjerovatno supruga, približno iste starosne dobi kao i njen pratilac.

Iznenađenje nije moglo biti veće. Predstavljajući me gostima majka je kazala da je gospodin Karlo iz Frankfurta i da je 1950-ih godina s ocem radio u gradskoj pekari, a da je gospođa njegova supruga (ne sjećam se njenog imena), te da su – vraćajući se sa odmora na Jadranu – odlučili posjetiti našu porodicu. U tom momentu u glavi su mi se množile razne misli, bez nekih prisjećanja, jer ne pamtim da mi je otac, mada sam s njim rijetko pričao o ljudima s kojima je radio, izuzev onih koji su ga početkom šezdesetih godina proteklog stoljeća kući prilikom njegovog ispraćaja u penziju došli posjetiti.

Umjesto pitanja koja sam Karlu htio postaviti – a govorio je prilično dobro naš jezik pa se konverzacija odvijala upravo na tom jeziku – brat me preduhitrio s nekoliko objašnjenja u stilu: znaš, Karla su pred kraj rata partizani kao njemačkog vojnika zarobili i on je ostao u Kaknju desetak godina nakon rata kao zarobljenik, radeći u pekari da bi se sredinom pete decenije prošlog vijeka vratio u svoju domovinu.

Pogledao sam Karla, onako iz prikrajka, počevši ga smatrati neprijateljem, jer je u Drugom svjetskom ratu kao okupator došao u Jugoslaviju da ratuje protiv naših partizana, promijenivši naglo svoj stav prema ovom našem (nezvanom) gostu. A Karlo je neprekidno evocirao svoja sjećanja na dane provedene s mojim ocem na radu, prvo u “Kasini”, gdje su pekli kruh a kasnije u novosagrađenoj gradskoj pekari uz rijeku Zgošću, kod Kamenog mosta, objašnjavajući kako je negdje oko Sarajeva zarobljen pa doveden u Kakanj da radi u pekari, jer je to bilo njegovo zanimanje a ne da nosi pušku i ubija partizane. A u ratu je morala postojati i pozadina koja se brinula o borcima obezbjeđujući im logističku podršku, kako se to danas kaže.

Dosta toga me interesiralo, ali svu moju znatiželju iz pristojnosti nisam pokazivao. U tom razgovoru pitao sam ga i šta sada, 25 godina nakon završetka rata, radi očekujući da će reći kako je i dalje pekar. Iznenađen sam bio njegovim odgovorom; kazao mi je da radi u tvornici margarina u Frankfurtu i da je istovremeno i sindikalni aktivist, te da je predsjednik jedne od tamošnjih mjesnih ogranaka Sindikata. Pričao nam je Karlo mnoge dogodovštine iz kakanjske pekare, ali su one u mojoj svijesti ostale beznačajne u odnosu na činjenicu da su u doba mog djetinjstva, eto, gotovo desetak godina nakon rata, postojali zarobljenici koji su radili, da li za plaću ili samo za stan i hranu i da se nisu mogli vratiti u svoju zemlju sve dok se to, vjerovatno, na nivou dviju država nije zakonski uredilo. A kad su svi ti njemački zarobljenici početkom 1950-ih godina amnestirani i ostavljeno im na volju hoće li se vratiti u svoju državu ili ostati u Jugoslaviji, Karlo je bio dosta oprezan prema tim političkim odlukama, mudro ostavši nekoliko godina da kao slobodan građanin i dalje radi u kakanjskoj pekari. U međuvremenu je upoznao i djevojku iz ovdašnje porodice Karlovića, pa s njom stupio u brak i kad se uvjerio da ga novoosnovana vlast u Njemačkoj neće teretiti za ratno nedjelo izdaje – da se na završetku rata predao partizanima kako bi ostao živ, tek tada se vratio u SaveznuRepubliku Njemačku. 

Nakon odlaska naših njemačkih gostiju pitao sam brata sjeća li se on, budući da je stariji deset godina od mene, tih njemačkih zarobljenika koji su radili u pekari.

Kako da ih se ne sjećam, kazao je te objasnio da ih je u Kaknju bilo nekoliko stotina, koji su radili najviše u Rudniku u kome su s našim ljudima kopali ugalj. Priča mi tako brat da je prvi logor u kome su živjeli zarobljenici bio podignut između naselja Čatići i Doboj, na lijevoj strani rijeke Bosne (danas je to lokacija naspram stadiona FK Mladost), odakle su u koloni, pješice zarobljenici svakodnevno odlazili na rad u Rudnik, da bi kasnije iz tog logora bili prebačeni u novi kod današnjeg Doma kulture i onaj u Albaniji, na lokalitetu današnje Katićeve kuće.

Nije mi brat detaljnije kazivao o tim zarobljenicima, ali sam istinu o tim nesretnim ljudima (a kakvi bi svaki zarobljenici mogli biti nego nesretni) saznao prije koju godinu iz literature koju su ostavile starije kolege. U tim dokumentima uzgredno se spominju zarobljenici koji su radili, prevashodno, u rudničkim jamama kopajući ugalj.

Karlo je samo jedan od tih njemačkih zarobljenika koje su u borbama, posebno prilikom konačnog oslobođenja Jugoslavije 1945. godine, uhapsili partizani ili oni što su se samovoljno, bez borbe, predali oslobodiocima. Bili su smješteni u tri kakanjska logora, od koji je bio najveći onaj na Plandištu, lokalitetu nešto ispod današnjeg Doma kulture. U neposrednoj blizini rudničke željezničke pruge bio je veći prostor ograđen bodljikavom žicom, u čijem krugu je bilo desetak nabrzinu podignutih drvenih baraka, namijenjenih za smještaj i boravak zarobljenika. Na dva kraja logora bile su podignute visoke osmatračnice sa kojih su čuvari posmatrali logor i teren u njegovoj neposrednoj blizini, a na osmatračnicama veliki rekflektori koji su noći osvjetljavali logor i okolinu.

Taj prizor čuvara sa šmajserima na grudima i prostor ograđen bodljikavom žicom ostali su i danas u sjećanjima tadašnje djece, a danas ljudi koji predstavljaju najstariju generaciju ovdašnjeg stanovništva. 

Svakog jutra nešto iza šest sati željezničkom prugom bi parna lokomotiva dovlačila dva zatvorena vagona u koja bi se ukrcavalo stotinjak, možda i više zarobljenika koji su odvoženi na prisilni rad u rudničku jamu – kilometar i pol udaljenu odavdje – da, zajedno sa pridošlim ljudima iz susjednih sela pa i gradova kopaju ugalj, potreban za obnovu ratom porušene države. Nakon odrađene dnevnice, iza 15 sati, a nekada i kasnije, lokomotiva je, u ta dva vagona, zarobljenike vraćala do mosta na Bosni, odakle su se umorni prisilni rudari vraćali u svoje barake.

Radili su ti njemački zarobljenici i u drugim dijelovima rudnika, kao što je bio strojni pogon u kome se opravljala rudnička mehanizacija, te stolarija, pilana i još neke radionice. A kako je među njima bilo i vrsnih majstora, pa poneki i inženjer, u tim rudničkim pogonima stasavala je mlađa generacija domaćih majstora koja je učila zanat od tih njemačkih zarobljenika, prihvatajući u nazivu alata i nekih vrsta poslova njemačku terminologiju.

Nekoliko zarobljenika radilo je i u pekari u proizvodnji kruha i peciva pokazujući svoje umijeće i recepture za pravaljenje i pečenja hljeba mladim pekarima.

Oni zarobljenici koji su imali položen vozački ispit za automobile bili su prvi šoferi u Kaknju, vozeći prve poslijeratne kamione i putnička vozila u Rudniku, kojih su se mogli izbrojati na prste jedne ruke. Ti vozači, zvani slobodnjaci – prije svega zbog svog primjerenog ponašanja – imali su veću slobodu od drugih zarobljenika i kretali su se slobodno po naselju.

Nakon desetak godina rada, jer neki su ovdje dovedeni još dok je trajao rat, zarobljenici su odlukom Vlade Jugoslavije u dva maha do 1949. godine amnestirani, pa je od ukupno repartriranih (raspoređenih) 213.387 ratnih zarobljenika iz Njemačke, Austrije i drugih država koji su bili u Wermachtu pušteno na slobodu, kao i ovi smješteni u kakanjskim logorima. Međutim, nekoliko njih je ostavilo i kosti u Kaknju. Stariji Kakanjci su pričali da je iznad naselja, negdje oko Šimića, postojalo i groblje otvoreno isključivo za sahranu ovih zarobljenika koji su umirali prirodnom smrću, od povreda na radu ili ranije poginulih u borbama. 

Karlo je, eto, imao sreću da je kao pekar u prvim poslijeratnim godinama Drugog svjetskog rata, zajedno s još stotinama drugih, da preživi ovo zarobljeništo, koje je bilo dio njegove uzbudljive životne epizode.