Zauvijek

Neki ostavljaju lokote na mostovima
bacaju ključeve u rijeku
čudna su mjesta na kojima
žigošemo svoju ljubav.

 Na smrekinoj grani
vijori moj mokri bikini.
kao zastava
Ovdje, na ovoj obali,
tvoja udica i moj odlijepljeni flaster
neuhvaćena zlatna ribica
i oslobođeni korak
ostali su
zauvijek.

Objavljeno 2002. godine u Jutarnjem listu

Na kompilaciji većinom starih, ponovo odsviranih i otpjevanih, pjesama Arsena Dedića nalazi se jedna zbog koje je vrijedilo proživjeti sve ružne godine. “Posljednji tango u Đevrskama” ispunjava neke od davno zapostavljenih funkcija poezije, koje i jesu zapostavljene jer nemaju gotovo nikakve književnoteorijske vrijednosti, irelevantne su kritici i više se tiču povijesti, povijesnih nesreća i individualne osjećajnosti u njima, nego onoga što pjesništvo po prirodi stvari jest. Antologija takvih pjesama sličila bi kratkoj historijskoj čitanci dvadesetog stoljeća u kojoj bi poglavlje opsade Lenjingrada zauzimala pjesma Konstantina Simonova “Čekaj me”, njezin prvotisak na naslovnim stranicama sovjetskih novina iz 1941., dok bi sav partizanski rat stao u evergrin Izeta Sarajlića Rođeni 1923., strijeljani 1942. Takvi i slični književni tekstovi, naravno ako su dovoljno dobro napisani i ako uhvate nit kolektivnoga prepoznavanja, tužni su, melankolični, nikad nasmijani, ali uvijek na određen način utješni kako utješnima nikada ne mogu biti spomenici od kamena i bronce.

“Posljednji tango u Đevrskama” ima zvuk umornoga arsenovskog kabarea. Priča govori o plesu i izboru za miss ljeta, manekenke se presvlače u bunkerima, “nadiru naše male ljepotice ako ih mater pušti”, događa se ono što svoje mjesto nađe na pretposljednjim stranicama dnevnih novina, među primjerima provincijskoga glamoura i u radijskim emisijama koje govore o kulturno-zabavnoj turističkoj ponudi s plavoga Jadrana. Međutim, ipak je to posljednji tango i asocijacija na Branda i Mariu Schneider i ipak iza svega stoji neka ozbiljnija strašna priča. Ona je sadržana i ispričana u nizanju suhih zemljopisnih pojmova, sela šibenskoga zaleđa u kojima se pleše tango i iz kojih stižu ljepotice pred žiri i nadzorni odbor iz Vodica. Ta mjesta imaju smiješna ili nepristojna imena, kao Prgomet, Rupe ili Smrdelj; nekada je to bio lingvistički kod kraja ljetovanja, jer čim bi se pojavili putokazi s takvim riječima znao si da je gotovo s odmorom i kratko bi se zapitao zašto se sela na moru nikad smiješno ili prijeteće ne zovu. U ratu iz 1991. toponimi iz Arsenove pjesme poprimili su nova značenja. Po njima se razaznavala crta fronte, neprijateljski položaji, uporišta branitelja, mjesta otkud su se javljali daleki telefonski glasovi i preko radio valova govorili svijetu koliko je danas palo granata. U intimnoj pjesnikovoj katrografiji ti nazivi imaju treće značenje: nisu smiješno-ljetni, niti su strašno-ratni, nego su naprosto riječi iz djetinjstva, koje ne mijenjaju smisao i nikad ne prestaju biti drugo od onoga što su bile kada su otkrivene prvi put. “Posljednji tango u Đevrskama” sluša se i čita u sva tri moguća ključa istodobno, u skladu s načinima na koji se doživljava geografija pjesme. Posveta ljetu i kraju ljetnih ida, spomenik nad spaljenom zemljom i spaljenim sudbinama ljudi koji su selima nadijevali imena ili naprosto jedan sasvim osobni dedićevski hommage vlastitim lokalnim sentimentima? Tko zna što to zapravo jest, ali dvije minute koliko traje “Posljednji tango u Đevrskama” pripadaju moćnijim trenucima Arsenova opusa i apsolutni su vrhunac njegove kasne faze obilježene gestom i držanjem umornoga Brechtovog druga, pijanista iz zadimljenog kazališnog bara, prijatelja velikog Bulata Okudžave. Ono što je Bulatu bila nježnost i hinjena bezazlenost, Arsenu Dediću je poetska poza čovjeka koji se našao na kraju puta, jako rezigniranog i blago mrzovoljnog. Napisao je veliku pjesmu. Mislim to jer se i nakon stotoga slušanja jednako naježim.

Edo Maajka (Edin Osmić) je Bosanac u Hrvatskoj, s dugogodišnjim stažom izbjeglice i ilegalca. Teško je vidjeti ikakvu sličnost između njega i Arsena, a još teže će se naći neprofesionalnih slušatelja u čiji će glazbeni uređaj ući i “Kinoteka” i Edin prvjenac “Slušaj mater”. Iako bi za takav mix postojali dobri, pogotovo poetski, razlozi. Edo je u određenoj mjeri dijete zagrebačke hip hop scene koja, uz izuzetak Bahateeja, predstavlja gotovo sve ono što se iz mojih zvučnika nikada neće čuti: šuplju rabijatnost BBB-a, sindikalne duhovitosti Radija 101, beskonačnu autopoetičku referencijalnost, rime iz osmoškolskih spomenara i versifikacijsko umijeće trećeligaških nevesinjskih guslara. U lošim pjesmama, a njih je poprilici trećina od dvadeset jedne koja se našla na “Slušaj mater”, Edo Maajka uklopio se u tu mondenu glazbeno-kulturnu nesreću. Međutim, ono što ostaje jesu sve sami crni biseri, možda i ponajbolje pjesme i priče koje su na ratne i socijalne teme ispričane u nas na kompakt diskovima nakon 1991. Kada je najbolji, Edo je klasični storyteller, poput Zabranjenog pušenja ili čak Waitsa i Johnnyja Casha, koji će u nekoliko minuta ispričati antičku tragediju na bosanski način, u pjesmi “Mahir i Alma”. Ili će u “Nemoj se bojat” točno, pošteno i bez naknadnih revizija reći kako je većini ljudi počeo njihov rat. Edo je majstor moćnih poetskih slika i dosjetki koje su na granici užasa. Priča kako rijeka Sava zove svoje podanike, “zove savske somove, daje im naredbu da ljudska tijela spreme u grobove, da se tijela pokopaju najdublje što se može, i to na ušću Dunava gdje je ona duboka uvala”. Ili priča Edo o svome snu u kojem je bogat i slavan, mali mu igra u Reala, ima desetku na leđima i fura s Madonninom kćerkom, pa onda u snu pada na dno rijeke, među mrtve jarane i zaklane civile, pa se pretvara u galeba, leti iznad Brčkog, a ispod njega Zagreb… U izvanrednoj “Molitvi” Edo nagovara Boga da popravi stvari i ne krivi ga što se svi zločini čine u njegovo ime, u pjesmi “Jesmo li sami” raspituje se za svemirce i njihove želje i namjere…

Način na koji Edo Maajka pjeva ili repuje sličniji je fantastičnom poetskom slamu, nego bjelačkom hip hopu. Glas mu je moćan i strašan, kao u čovjeka koji u časovima najvećeg očaja govori posljednje istine. Iz njegovih pjesama suklja najmračniji zamislivi mrak, ono najstrašnije i najbolnije što u ovakvu pjesmu uopće može stati. Nemoguće ga je ravnodušno slušati. Ili se ježiš, ili ti se plače, ili ti se kosa diže na glavi, ili ti knedla u grlu ne da da progutaš zrak koji si zaboravio disati. Netko će možda reći da je Maajka duhovit i da su mu pjesme pune humora, da je sličan Rambu Amadeusu. To je možda i točno, iako mi nije drago čuti. Naime, radi se o endemskoj bosanskoj duhovitosti, šale koje mirišu na krv, smrt i masovne grobnice. A svjetlosnim su godinama daleko od crnog humora. Upravo suprotno: svijetle u tami kao žarulje na vjetru.

Arsen i Edo dva su pola iste nesreće. Dok je južni višeznačan i uglačan kao kamen po kojem se stoljećima hoda, sjeverni je izravan i beznadan u svojoj dubini, kao blato na dnu Save. Moć književnosti koja se čuje u ljudskom glasu.     

Mada su u zadnjih šezdesetak godina ptice u priličnoj zabuni, izgleda da su, pored svih padobranaca, nadzvučnih zrakoplova i svemirskih ljetalica, one, barem po brojnosti, ipak još uvijek gospodarice neba. U svakom slučaju, ranije je njihov let bio neupitniji i sigurniji. A to ranije trajalo je veoma dugo, od vajkada, kada su praroditelji današnjih ptica, krajnje uzbuđeni, prvi put poljeteli u visine. Nebo, golemo i beskrajno, prihvatilo ih je kao nešto svoje, najrođenije. Svaka ptica, već prema tome kakav bi pogled na svijet odabrala, pronašla bi i svoje mjesto na nebu: vrapci – nisko, laste-srednje, ždralovi-više, orlovi-najviše…

Kasnije, a to kasnije je bilo tisućama godina unatrag, odnekud se pojavi i čovjek. Prizemljen na tlu, uz napor, trapavo je prohodao, teturajući se s kamena na kamen, da bi odmah potom sjeo i malo predahnuo. Neke od ptica, koje su letjele visoko, nisu ga ni primećivale, ili su se barem tako pretvarale. Neke druge pak, po prirodi druželjubive, počele su se sprijateljivati sa čovjekom, te su se spustile, sljetele i postupno, kljucajući travke i zrnca po zemlji, zaboravile letjeti. Toliko su se priključile životu na zemlji, da neke od njih, recimo guske, prelaze preko ulice najpozornije od svih životinja.

U međuvremenu, čovjek se pokazao kao prilično ambiciozno biće. Naučio je paliti vatru, tj. zadimiti zrak. Naučio je i to da mu kotač može poslužiti I za vožnju i tako počeo izazivati – saobraćajke. Ali ni to mu nije bilo dovoljno. Htio je postati ptica! Pa zašto bi nebo pripadalo samo bogovima i pticama?

Zalijepio je na sebe krila, zamahao njima više puta, i hop… poletio i… pao! Popeo se na stijenu, zamahao nekoliko puta, poleteo i… pao s veće visine. ^ovjek nije bio samo ambiciozno, nego i veoma tvrdoglavo biće. Premda mu je od tolikih padova glava bila sva u kvrgama, on je uporno, ponovno I ponovno pokušavao poljeteti, skačući, nasuprot Zemljinoj teži, k visinama.

Stara mudra sova Sokrat, autoritet među pticama, tvrdi da je mit o dvojici neustrašivih letača, oca Dedala i sina Ikara, koji su se najzad uspjeli vinuti u nebo, istinit. I da su ga u takozvane izmislice uvrstili baš oni ljudi kojima strah višekratno uvećava ionako preveliku težinu. Prema Sokratu, umjetnik Dedal, izumitelj i graditelj Labirinta, znao je da nebo, kao i voda, ima svoju dubinu i da su krila, kao i ribje peraje, samo sredstvo koje omogućuje zaron u tu dubinu. Bitno gorivo, moć letenja, dolazi iz čiste, elementarne vatre koja gori iz oslobođenih srca ptica. Srca Dedala i Ikara bila su obuzeta tom nepodmitljivom, vatrenom čežnjom za slobodom, i kada je majstor od najlakšeg perja sastavio dva para krila i voskom ih zalijepio na sinovljeva i vlastita leđa, oni su jednostavno zaplivali kroz zrak. Praanđeli Dedal i Ikar, nalik na božje miljenike, kako ih opisuje gospođica Vilet (koju citira Bachelard): …s iskošenim tijelima, uspravna poprsja, ispruženih ruku I malo istegnutih nogu… – brazdili su zračnim strujama, od Knososa na sjeveru prema otoku Par, a zatim iznenada prema Istoku, jer se čežnja za rodnim gradom u letu poništava neumoljivom činjenicom da Dedala u Ateni čeka smrtna kazna.

Nailazi najteži trenutak zračnog putovanja: mladi letač, u beskrajnoj slasti, previđa opasnost Sunčeva zagrljaja, koji otapa vosak kojim su zalepljena Ikarova krila, te se on, kao noćni leptir opržen sviječom, obrušava u more. Nesretni Dedal produžava svoj let sam, sve do Sicilije, gde ga dočekuje prijateljski vladar Kokal.

“Neoboriv” argument Sokrata, mudre sove, o važnosti Dedalova i Ikarova leta, brojne su pametne i učene studije drugih ljudi o ovome dogadjaju. Jedan od tih mnogobrojnih tumača, s imenom kao izašlim iz stripa (a pripada uglednom likovnom kritičaru transavangarde), Achile Bonito Oliva, ima svoju verziju Ikarovog pada, prema Sokratu, dirljivo poetiziranu: Ikar se strmoglavo obrušava, bez ijednog krika, privlači ga zemlja, jer više nema opremu za letenje. Krila otpadaju, opijenost daljinom i pogled s visina nestaju u jednom djeliću trenutka. Ikar nije slijedio priručnik za letače, nije uporabio prirodnu lukavost umjetnosti. Dedal, umjetnik, nijemi je posmatrač Ikarova pada. Oliva povezuje Dedalovo ime uz glagol daidallen=graditi, djelovati pomoću umjetnosti ruku. Gradnja Labirinta je trijumf techne, a pritom “techne nije u službi ishoda, već je sam postupak udaljen od svake konačnosti, obuzet zadovoljstvom apstraktne, mislene primjene”. U osmišljavanju smrtonosne tajne Labirinta, Dedal je koristio svoje već dokazano graditeljsko iskustvo, ali također I ono vrsnog aduboresca – otuda iznenađenje u detaljima, neprestano zapletanje putanja, unešenost u nutrinu. Dedal spoznaje svoju umjetničku moć tijekom postupka izgradnje Labirinta. Najneposrednije ugrađen u gradnju, a čvrsto sa nogama na zemlji, taj nadmoćni tvorac jedini je koji zna put ka izlazu.

Otporni maštalac, Dedal i letenju prilazi kao prema graditeljskom proektu: s pripremama, planovima i nacrtima, a zatim i s pažljivom veštinom (neophodna techne) u izradi. Dedal uvažava nebo, kao što je uvažavao zemlju u gradnji Labirinta (- A zašto onda nisu letjeli noću? – lukavo priupita Sokrat). Znajući granice potencijalne i praktične slobode u rizičnoj igri sa Elementima, Dedal svoje inovativne zamisli konkretizira, planira i izvodi.

A gdje je tu Ikar? Temperamentom najbliži glazbenom (mada postoji u svim sferama umjetnosti), on nestrpljivo iskoračava, brzo se suočava sa sukobima i ne sačekavši rešenje, hita (leti) ka sljedećem izazovu. Skriveni antagonizam otac-sin razgradjuje labavo jedinstvo graditelj-glazbenik u samome umjetniku (više od onoga umjetnik-kritičar na kome inzistira Oliva), pa s toga gledišta, ignoriranje stopala kod Ikara i njegova nekritičnog ushićenja sveukupnim carstvom visina, posljeduje jednim vidom samoubojstva koje ovaj dionizijski letač čini opijen, ne poštujući zakone tog nebeskog, naizgled potpuno slobodnog carstva. Nasuprot drugim samoubojicama, Ikar nema pomodrjelo lice, niti nagorjelo tjelo. On je plamena lopta, meteor, golemo ushićenje što je osjetio mitološki božanski proctor pali mu tijelo. Krhka granica između lukavog I spontanog, između konkretnosti i zanosa, između svijesti i nadsvjesti dvostruko je podvučena između oca Dedala i sina Ikara. Ikar, mada nije božanskog podrijetla, nesumnjivo je jedan od praunuka, jedan od nasljednika Prometejevih, čiji bunt protiv diktature uvijek (i kada je riječ o vrhunskom igraču) završava samožrtvom. Prema Jean-Pierreu Vernanu: Prometej nije nikad pomislio biti kralj.

Ali, žrtvuje li se samo jedan i je li to zaista samožrtva? Najsvežiji Ii nadoslovniji primeri sa Ikarimarock and rolla – Morrison, Hendrix, Lennon, Joplin, Cobein.. – potvrđuju drugačiju, nomadsku perspektivu ikarstva. Ako umjetnost, prema zakonitostima samo njoj znanim, traži rizičan iskorak, ona zauzvrat može stvarati čuda!

– For love that knows no season. And for joy that knows no end – komentira Sokrat s uzdahom. No, bez obzira je li Dedalov i Ikarov let istina ili mit, taj 1500 kilometara dug let najbolji je dokaz (zajedno s putovanjem nebeskim visinama mezopotamskog junaka Etana, koji je jahao na orlu, ili carigradskog fantazera koji je, bacivši se sa najviše đenoveške kule u Istanbulu, preletio cijelu prijestionicu, ili letača u “Rubljovu” ili smotanka iz naše makedonske bajke koji se pomoću vjernog mu oral s visokih visina spušta u donje carstvo) – da čovek, kao i ptica, ne samo da ima pravo na svoj djelić neba, nego i na svoj let tim nebom.

Astrološka dobijeleška: u knjizi “Le zodiaque, cle de l’homme et l’universe” bijeli mag Omraam Ivanov povezuje let s erom Vodenjaka: U vrijeme ere Riba, vodena prostranstva se prije svega istražuju – plovidbama. S Vodenjakom se ulazi u sferu zraka – telekomunikacije (telefon, televizija), zrakoplovi, rakete… Očito da Labirint, zajedno sa Minotaurom, pripada eri Bika, sa Piramidama i čulnom, kravolikom Hator, s Urukom Gilgameša (ponekad predstavljenog s rogovima) I s njegovim strašnim suparnikom, nebeskim bikom boginje Ištar, s moćnim Rudrom iz Rig-Veda i s Vrishabhom, pokretačem svemirskog vozila, s bikovima na glinenim pečatima iz Mohenxo-Dara, predvođenim itifaličnim likom s velikim rogovima, koji sjedi s prekriženim nogama… Prema tome, Dedal i Ikar svojim su letom preskočili 4000 godina, odnosno dvije svemirske ere. Otuda se ne treba čuditi astronomima što su mali, strelovito brz meteor koji svaka dva desetlječa prolazi pokraj Zemlje (ali je nikada ne dotiče, produžavajuši nedodirljivo, hvala bogu!, svoj nadzračni put) nazvali Ikarovim imenom.

A Dedala su (kao i sve neshvaćene uranovske pronalazače, uzdiše Sokrat) tek poslije smrti njegovi sunarodnjaci proglasili junakom, polubogom. Godine 432. pr. Krista, atenski sud osuđuje jednog kipara jer se usudio na štitu Atene Partenos prikazati svoj autoportret u Dedalovu liku. Kipar nije nitko drugi do li Fidija osobno, prvi, najveći umjetnik svih vjekova koji su mu prethodili i onih poslije njega, kako ga oslikava Holderlin, koji će I sam – u prkosu da poleti ka gornjem svijetu čistog, vječnog stvaranja – ikarski pasti u futrolu vašeg poniznog Skardanelija, dobrovoljnog zatočenika u kuli bez izlaza (gdje je, umesto Minotaura, čuvar dobroćudni stolar, ali su zato vrata prema svijetu zauvijek zaključana).

-Kao što je napisano na jednome mjestu u Upanišadama: Iz smrti odvedi me do besmrtnosti. No vratimo se Dedalu. Mozgam kako jedan te isti čovek može biti arhitekt i Labirinta i Leta – nastavlja brbljati sova Sokrat: –  Odakle mračni žrtvenik (gdje se izgledi da se pobjegne od naužasnije varijante Tanatosa, tj. da se bude hrana u želudcu drugog živog i ne baš privlačnog bića, mjere tisućinkama jednog postotka), može biti djelom istoga majstora, koji Letom ostvaruje najerotskiju čovekovu želju – biti neuhvatljivo slobodan?

– Ipak, svaki čin ima svoj razlog, i to ne samo jedan – preuzima Sokrat svoju omiljenu ulogu (nediplomirana) psihoanalitičara – Dedal je bio uvjeren, kao i većina umjetnika većeg i manjeg kalibra, da je predodređen činiti ^uda! Da su i Eros i Tanatos u službi stvaranja čuda! Ali, za razliku od drugih, njegova umjetnička karijera, od početka do kraja, prepuna je dokaza o takvoj umjetničkoj veštini. On je bio prvi od skulptora, koji je kao neki Michelangelov šukun-šukun pradjed, učinio da njegovi kipovi progledaju i da se pokreću. Prije toga, kipovi su imali ukoćene ruke i noge, a oči su im bile zatvorene. On je učinio da kamen progleda i prohoda. Rendgenski se uvlači u njega i daruje ga osjetilima. Sve ono  grešno u Dedalovoj mladosti – slavoljublje, egoizam, ubojstvo Tala iz zavisti – došlo je zbog rane spoznaje o neograničenoj moći spoja talenta + techne. Ikarova smrt zatekla je Dedala u zenitu umetničke zrelosti, ali je sredovječni genij imao pred sobom još dovoljno vremena prihvatiti užasnu životnu lekciju i konačno postati nesebičan učitelj koji će s ljubavlju darivati znanje svoje…  

I tu Sokrat raskolači oči, kao što to blizu ponoći može jedna sova u svojim najboljim pedesetim. Ali se ja, iako ponekad sklon mjesečarenju, najuljudnije oprostih od nje, i koliko je moguće brže, vratih u svoju osvijetljenu radnu sobu, da odmah sjednem i započnem pisati ovaj tekst.

*

Riječna je obala bila puna crvenih staklastih očiju. Usijanih kao željezo tek izvađeno iz vignja. Nisu treptale. S izranjenih nogu curila mi je krv i razlijevala se po sivom škripavom šljunku. Pržio je stopala, ali bol nisam osjećala. Visoke topole bile su načičkane praznim gnijezdima noćnih čaplji. Lamatale su nespretnim krilima po obali i mahnito graktale. Kljunovi su im bili šiljasti. U šiblju sam ugledala bijelog zeca i kriknula. I njegove su oči, kao oči čaplji, bile užarene.

Naleti vjetra bili su vreli. U zlatnoj krošnji kanjuške zveckali su praporci. Zacakljeni od sunca. Zrake nabrušene britve. Sjekle su sanjive oči.

– To su plave vodopije.

Zatvarao ih je crnim, gorkim prstima.

Oznojeno tijelo teško. Utisnuto u platno za ljuljanje razapeto u sjeni dvaju stabala.

– Pahuljasta glavica maslačka. Staneš mi na dlan.

Gledao me izbliza. Trepavice su bile smeđe u korijenu. Prema vrhovima glatka, bijela svila. Pod njima modrozeleno svjetlucanje.

Tvrdo platno se zanjihalo. Pusto dvorište je cvrčalo. Pripekom sparušena trava i smežurane jabučice. Nje nije bilo. Ispred otvorenog kaveza iskidani listovi kupusa. Dozivala sam je sve glasnije. Nije odgovarala. Uspela sam se na daščanu verandu. Cvilila je poda mnom. U kuhinji su nad prljavim posuđem zujale muhe. Nije joj bilo ni traga. S verande sam vidjela crvenkaste krovove i široka polja. Prugu što nas je dijelila od Bosne.

Strčala sam u dvorište bosonoga. Ispod platna su ostale moje kaloše, razbacane svaka na svoju stranu. Pružni pragovi vreli. Mirisni. Tračnice usijane, blještavo ispolirane. Panika u glasu je otvorila prozore na kućama. Izabela se na trenutak pojavila iza zavjese. Mutna crna prikaza. Mrtvo oko joj je ostalo u sjeni, ali ja sam ga svejedno vidjela. Kravlji rog joj se zario u kožu. Duboko je razderao. Ožiljak preko oka i obraza. Crven kao izrasline pod kljunom purana što su narogušeni stajali ispod prozora.  

Grmlje mi je grebalo kožu, a ja sam osjećala samo topli dah i nježne poljupce.

– Znaš li da sve riječne vile imaju kozje noge? Tanke i duge…

Pod suknjom hrapavi prsti. Jezik i oštri zubi.

Kupinovo trnje mi se hvatalo za haljinu i vuklo me natrag. Iz iznemoglog grla više nije izlazio glas. Dahtala sam i hroptala. Gušila se u hladnoj, gustoj slini.

– Pssst…

Šištao mi je na uho. Rukom pokrivao usta. Hrapavi zid mi je derao kožu na leđima.

Vrata kovačnice zaključana. Prozorčić otvoren. Propela sam se na prste i virnula. Bršljan se potrgao, među prstima osipao zid. U nosnicama dobro poznati miris  utrnute vatre i pepela. Unutra nije bilo nikoga. Rukavice oblikovane dugim prstima na istom mjestu.

– Među nogama ti cvjeta žuti noćurak.

Dahtala sam i rastvarala usne. Ruke je držao iza moje glave i gledao u oči.  

Kukuruzište se pretvorilo u labirint. Lamatala sam rukama i gledala prema nebu. Tvrde su se stabljike lomile. Naoštreno lišće sjeklo kožu. Vrhovi su podmuklo čegrtali. Znojna kosa se lijepila za kožu.

– Jelenka, na glavi ti je leglo riđovki.

Puštala sam ih da gmižu po njegovom tijelu.

Riječna voda sezala mi je do koljena. Otapala je krv. Pod stopalima sam osjećala šiljasto kamenje. S uzburkane vodene površine prštale su kapljice. Visoko. Varnice što iz ognja udaraju o krov kovačnice i tamo se gase.

Našla sam je nizvodno kako pluta u plićaku. Zaglavljena među šibljem i tankim sitovkama. Lica uronjenog u vodu. Povukla sam je za nožice i okrenula. Haljina se povukla sve do pazuha.  Kosa, prozirna suhoperka. U nju se upetljale grančice i vrbovo lišće. Oči su joj bile otvorene. Još uvijek vedre. Modrozelene.

Vrištala sam.  Čupala kosu. Među prstima duge bakrene vlasi.  Glas je izlazio duboko iz stomaka. Prodorniji od graktanja kratkovratog jata noćnih čaplji.

**

Među grmljem na obali nepodnošljiva omorina. Otežala mi udove. Haljinu zalijepila za leđa. Krila vilinskih konjica bila su zlatna i spora. Vretena blještavo plava. Vrbove grane savijale su se sve do površine vode što je glasno grgotala i držala rub obale u sjeni. Mirisala je na trulež i slinavu riječnu travu.

Vrata kovačnice je ostavio otvorenim. Mirisalo je na snove. S prsta sam liznula gorku čađ. Iz kutije s pepelom virile su ohlađene drške noževa.  

Kraj prozora je u hrđavom okviru visjelo maleno ogledalo. U drvetu savijeni čavli. Pod njim četkica za brijanje i kutija sa sapunom. Vlati na četkici pri dnu su bile vlažne. Tamnije. Pri vrhu nježne i suhe. Kao trepavice. Osjećala sam ih na obrazu. Na zapešću. Na koži je ostavio miris sapuna. Svladavao mi je tijelo i čula. Četkicu sam ponijela u džepu kecelje. Skrivala je ispod jastuka. Spavala sam s rukama među bedrima.

Znao je da sam bila tamo i da ću se vratiti. Čekao me.

I vratila sam se.  

U ljetnim poslijepodnevima obala je pusta, ali sam se neprestano osvrtala. Znala sam da Izabela ne izlazi iz kuće, ali je stajala na svim prozorima. Mrtvo oko širom otvoreno. One zime kad je stigla u selo snijeg je zasuo blatnjave puteve i od njih načinio ledenu kašu. Konjska kola su se jedva probijala. U dvorištima su od požude i zavisti sijali pogledi. I tada je rijetko izlazila, a kad bi se našla u šetnji selom u stopu su je pratili moj otac i kovač, Jozo Britvar.

Čekić je jednolično udarao o nakovanj i ubrzavao mi srce. Oh, kako sam voljela taj zvuk. Iz krova se dimilo. Drveni kapci na prozorčiću bili su raskriljeni po rascvjetanim povijušama. Svaka me dlačica na tijelu boljela u korijenu. Žile nabrekle vrelom krvlju.

Šarke na vratima su zacviljele. Stajala sam tamo nijema, ali su mi misli bujale u glavi. Iznikle iz glave i rascvjetale se. Njedra su se nadimala. On nije ništa rekao. Užareno željezo je gurnuo duboko u vodu. Glasno je zašištalo. Bjeličasta para podigla se visoko iznad glave.  

Sama sam zatvorila vrata i povukla zasun. Osmjehnuo se i skinuo rukavice. Kožna kecelja bila je kruta.  

Košulja mokra i ljutkasta. Miris se miješao s aromama sapuna. Crvenkaste iglice grebale su mi lice. Zid iza leđa topao. Šaputavi glas je nestajao u tutnjavi vlaka. U podrhtavanju zemlje. Brze kapljice znoja slijevale su se po goloj koži. Crne od ugljene prašine.  

Riječna voda nije mogla isprati crne tragove. Razmazivali su se u nepravilnim masnim mrljama. Paučinu sa zidova ponijela sam u kosi. Izvlačila sam je prstima. Nalazila među zupcima češlja.

S rijeke sam trčala noseći haljinu u rukama. Zadignutu do koljena. Nisam se okretala, ali sam znala da je Izabela na prozoru. Gledala je kroz mene. Nepomična kao smrt.

Otac je u svadbeno jutro nije našao u roditeljskoj kući, nego pod krovom Joze Britvara. Odbjeglu. Pognute glave. Očeva svečana, svadbena košulja natopila se krvlju. Lica u modricama i prašini. Do noći su selom odjekivale kletve. Dukati na konjima divno su zveckali.

Široka haljina nije mogla dugo skrivati moj stomak. Nad njim su bujale grudi prošarane modrim žilama. Od oca smo bježale i majka i ja. Od sela skrivale modrice.

Rodila sam je u šupi. Sama. Voda se prolila po nogama. Žuta kao sirutka. Proljeće je već bilo došlo, ali je zima ostala u vjetru. Vražja muka je trajala satima. Kiša je sve jače udarala o šindru. Bosna se izlila iz korita i poplavila obalu. U svom je blatnom zagrljaju nosila sve čega se dotakla. Grizla sam vlastito meso i prigušivala krike.

Kad je napokon iskliznula iz moje utrobe obje smo se našle u lokvi krvi po kojoj su plutale prašina sa zemljanog poda i crni komadi tkiva za koje nisam znala pripadaju li meni ili ovom ružnom smežuranom biću. Oči su joj se širom otvorile. Glasnim je vriskom najavila svoj dolazak i moju sramotu.

***

Tjelešce joj tanka poljska preslica. Tresla sam ga snažno, stiskala sićušna ramena. Vikala sam joj na uho, ali me nije čula. Nije…

Suze su me pekle. Padale su po njezinom hladnom licu. Plavoj hortenziji. Ljubila sam ručice. Stisnute kao kod novorođenčeta. Nad nama je i dalje graktalo jato uznemirenih noćnih čaplji. U crvenim očima su se širile crne rupe.

Nosila sam je preko ramena. Ruke su joj opušteno lamatale. Nespretno, kao krila čaplji. Osjećala sam joj svaku koščicu pod tankom kožom.

Vraćala sam se istim putem. U kukuruzištu sam pratila trag slomljenih stabljika. U ustima hropot i glasni jecaji. U očima iskrivljene, mutne slike.

Izabela je stajala nasred prozora i mokrim se rukama držala za staklo. Zavjesu je pomaknula. Kosa ljigava riječna trava. Lice se cerilo. Ožiljak žario. Bila je mršava kao vlastita sjena. Prazna i jalova. Čaplje su se spustile na niski krov i zanijemjele. Oči su im se i dalje caklile.

Britvar se pojavio niotkud. Trčao je za mnom i urlao.

– Šta si učinila?!

Što sam učinila?! Što sam ja učinila?!

Ahaha…

Govorio je s gađenjem. Potrčala sam još brže. Nisam je ispuštala iz ruku. Stigao me tek kad sam je spustila u platno među stablima. Zaljuljalo se pod mojom težinom.

Praporci su zvecnuli. U krošnji je zapadalo sunce. Odgurnuo me i uhvatio je za glavu. Lice mu se iskrivilo. Iz usta je curila slina.

Dvorište se napunilo nepomičnim nogama. Glave su se okretale. Ruke krstile.

Konji su zarzali. Otac je skočio s kola. Majka je posrtala za njim. Molila da se smiri. Uhvatio je Britvara s leđa, za ovratnik košulje. Srušio na travu kao na dan nesuđenog vjenčanja. Sjedio mu je na grudima i bijesno udarao šakama. Prskale su krvave kapljice. Razlijevale se po koži, upijale u platno. Nitko se nije usudio prići.

Oštrica noža bila je sjajna. Lako se zarila pod rebra. Nije se dugo opirao. Pocrnjeli prsti su se brzo predali. Ništa više nisam čula. Zvuk se iskrivio. Vidjela sam samo dva para modrozelenih očiju kako gledaju prema nebu. Oblacima što su se nad selom rojili brzo kao pčele.

****

Veranda je odavno strunula i mogla bi se srušiti svakog trena. Prestala je škripati. Iz naslonjača promatram nakrivljene krovove, pusta polja i prugu. Kanjuška u dvorištu oboljela. Osušila se. Ostavila sam je tako. Nakrivljenu. Zelene kore. U krošnji nijednog praporca.

U rana poslijepodeva silazim na riječnu obalu. Kiše su isprale boje. Bosna se izlila. Brza i mutna. Nad površinom se podiže hladna para i rasplinjuje se u magli. Drveće i šiblje goli. Samo su bobice u živicama ostale crvene.

Izabelini prozori skovani starim daskama. Čavli zahrđali. Još uvijek je jasno vidim. Koščati prsti na staklu i nepomično oko.

Ograda oko kuće se polomila. Nepokošena trava i korov polegnuti vjetrom.

A kovačnica… Vrata su skinuta sa šarki. Unutra nema ničega. Samo prašina i čađ. Na zidu ostalo ogledalo. Izgrebano. Crno istočkano. A moj odraz… Pod maramom smežurani smrčak.

Krov joj se urušio. Koliko se samo zima spustilo na slabu šindru. Iz njega izraslo stablo. Razgranalo se. U proljeće će nabujati. Procvjetati. I tada će se u prazna gnijezda vratiti noćne čaplje. Crvenih, staklastih očiju.

Objavljeno u listopadu 2008.

Nakon Drugoga svjetskog rata žene su u razrušenoj Europi voljele pilote. Visoki i snažni, u modrim uniformama i sa šapkama na kojima su se širila orlovska krila, ponosno su šetali trgovima i korzima gradova na koje su njihovi kolege, ili čak i oni sami, prije koju godinu bacali bombe. To da su se one u njih bile zagledale paradoksalno je ako se zna da žene, navodno, ne vole rušenje i uništavanje, ne pokreću ratove, niti u njima uživaju. Mirek Dvořáček bio je čehoslovački pilot, a onda je 1948, kada su ukinute sve stranke osim komunističke i rečeno je da su od sada svi jednaki, odlučio da emigrira na Zapad. Tamo ga nisu pustili da bude pilot, imali su već dovoljno svojih, nego su mu predložili da pod lažnim imenom radi kao špijun. Mirek nije htio da ispadne kukavica, pilot koji se plaši isto je što i kirurg koji ne pere ruke, pa je prihvatio i tu ne pretjerano dostojnu i dostojanstvenu ponudu. Sigurno su ga tješili da je upravo to način da pokaže svoji čehoslovački patriotizam, a on ionako nije imao izbora nego da im povjeruje. Tko zna je li se Mirek Dvořáček barem na čas pokajao jer je pobjegao tamo gdje jedino može biti špijun, Le Carré će reći da nije, ali ovaj pisac druge je vrste i kazat će da jest, pa će njegovo kajanje pretočiti u neku tugaljivu slavensku šalu, ali uzalud sve, jer Mireku povratka nema. Dobro znamo što znači kada iz neke zemlje, malo nakon rata, emigrira pilot. To država ne prašta, svejedno je li istočna ili je zapadna.

Posao špijuna bio je lagan i uzbudljiv. Opet je Mirek letio, ali ovog puta bez krila. Često je pod raznim imenima prelazio granicu, šetao kao netko drugi gradom u kojem su ga poznavali, i nepoznatim ljudima predavao koferčiće s konspirativnim materijalom. Možda su koferčići bili i prazni, uopće to nije bitno, jer u njima ionako nije bilo ono što će istok učiniti zapadom ili promijeniti ono što su za banketima u Jalti i Teheranu dogovorile vođe strana svijeta. Užitak je, međutim, postojao, a sastojao se u tome što si špijun.

Jednom je, tako, Mirek sreo svoju prijateljicu iz djetinjstva Ivu Militku, predao joj koferčić i rekao da će popodne doći u studentski dom po njega. Iva je to, u povjerenju, ispričala svome mladiću. Kada je Mirek došao po svoj koferčić, zaskočili su ga policajci u civilu. U to vrijeme se mnogima događalo da ih tako odvedu, ali Mirek Dvořáček, bivši pilot, ipak je bio poseban slučaj. On je, naime, bio narodni neprijatelj i pravi pravcati špijun. Osuđen je na dvadeset dvije godine zatvora.

Iva i njezin dečko nisu o tom događaju nikada puno razgovarali. Uskoro su se vjenčali, rađala su se djeca, uselili su se u stan dobiven od poduzeća, kupili su prvu škodu, ljetovali u Jugoslaviji, tako da je špijun već bio pomalo i zaboravljen. Ali Iva će, sve do muževljeve smrti krajem devedesetih, biti uvjerena da ga je on prijavio policiji. Nije joj zbog toga bilo sasvim pravo, ali nije mu previše ni zamjerala. Neugodno je prijaviti čovjeka i zaklati kokoš, no što ćeš kada su tada svi to činili. Osim toga, Mirek Dvořáček doista je bio narodni neprijatelj, špijun koji se kretao pod lažnim imenom.

Mirek je, zaboravljen od svih, odležao četrnaest godina u zatvoru, radio je u rudnicima uglja i željeza, i živio u uvjerenju da ga je Iva prijavila. Nakon što su ga pustili, trudio se da je ne sretne. A kada je došla 1968, i kratko razdoblje slobode pred ulazak sovjetskih tenkova, zauvijek je emigrirao iz Čehoslovačke. Bio je slomljen čovjek, bivši pilot, koji je život proćerdao. Je li zato što je u nešto drugo vjerovao, ili zato što je bio ohol i ponesen time što su žene u razrušenoj Europi voljele pilote, to ni sam nije mogao znati. Živio je u Švedskoj, gdje ga je stigla i starost, pogodio ga je moždani udar, a onda je jedne večeri na svim televizijskim programima objavljena vijest koja će sutradan preplaviti naslovnice zapadnih novina. U toj vijesti našlo se i njegovo ime, ali on je u njoj bio jedva epizodni lik, premda se u vijesti govorilo o njegovoj sudbini. Za teško pokretnog Mireka sve to je bilo teško za shvatiti, nije želio mijenjati navike, niti prihvatiti ono što se nudilo kao najvažnija istina njegova života. Nije ga prijavila prijateljica iz djetinjstva Iva Militka, nego je tu učinio jedan slavni pisac. Čovjeku na izmaku takav podatak je bez ikakve važnosti, jer se, nakon što prođe život, objekti mržnje i ljubavi ne mogu mijenjati po nalogu neke prastare istine.

Evo, do ovoga mjesta neznatno je literarizirana afera s navodnim policijskim doušništvom Milana Kundere. Učinio sam to samo zato što priča, ako se uredno i po redu posloži, tako dirljivo podsjeća na sižee njegovih romana, iz faze dok je pisao na češkom. Duga i nevina šutnja staroga bračnog para o tome tko je izdao pilota-špijuna, atmosferom podsjeća na priče iz knjige “Smiješne ljubavi”. Njegov lik kao da je prepisan iz “Knjige smijeha i zaborava”, događaj kada policija postavlja zasjedu u studentskome domu, a inspektori se provlače između rešoa na kojima studentese filozofije i književnosti podgrijavaju gulaš iz limenke i čorbu od šumskih gljiva, nabranih po gradskim parkovima, mogla je biti napisana u “Šali”. Najzanimljivije je, međutim, da je veliki pisac od ove stvarne fabule, koja mu se nenadano sručila na glavu, mogao napisati i posve novi roman, iz kojega se ne ponavlja ništa od prethodnih knjiga, a svejedno je nepogrešivo kunderijanski. Samo jedna stvar u tome ga je mogla spriječiti: prelazak na drugi jezik. Otkada piše na francuskom, Milan Kundera postao je drukčiji pisac. Ozbiljniji, teži, zadubljen u čovjekovu nutrinu i kao opčinjen važnim filozofskim pitanjima, on sa svojim prethodnim djelima, pa ni sa spomenutim i nenapisanim o denuncijaciji špijuna Miroslava Dvořáčeka, zapravo nema gotovo nikakve veze. Pored toga, u svojoj francuskoj fazi on je lišen svakoga smisla za humor. To je karakteristika i još nekih slavnih pisaca, pa i pokoje hrvatske spisateljice, koji su kroz komunizam kao disidenti marširali sa smiješkom na licu, ili se grohotom smijući, a u tranziciji su postali tako bolno ozbiljni, kao da ih već sedamnaest-osamnaest godina boli isti zub. Mnogi od njih, čak većina, i dalje su veliki pisci, koji pišu važne knjige, ali teško je povjerovati da im je publika ista. Ne može se s jednakom čitateljskom dragošću čitati lahko, melankolično, od olovnog perja načinjeno remek-djelce s temom totalitarizma “Knjiga smijeha i zaborava” i Kunderini starački francuski romani “Polaganost” i “Identitet”. Sve je tu drukčije, od poetike naslovljavanja sve do svjetonazora te doživljava svijeta i doživljaja sebe.

Tko zna zašto je Kundera žrtvovao svoju lakoću, s kojom je pisao o ljubavi i o totalitarizmu, ali zamijenivši jezik on kao da je zamijenio i sebe. Francuski Kundera sa svojim velikim i doista važnim esejima o europskoj kulturi i o kulturalnim razlikama teško se na drugi način može suočiti s optužbama za doušništvo, osim da na njih reagira sa zaprepaštenjem i neshvaćanjem, kao da govore o nekome drugom a ne o njemu. Na stanovit način to i jest tako. Onaj koji bi takve optužbe mogao razumjeti umro je nezabilježenom smrću nekako u vrijeme “Nepodnošljive lakoće postojanja”, dakle prije skoro četvrt stoljeća. Ovo je, pak, neki drugi čovjek i pisac, kojemu se ne treba stavljati na dušu sudbina Miroslava Dvořáčeka, koji bi u njegovome nenapisanom romanu već zbog sjajne Kunderine vještine nadjevanja pravih imena svojim junacima bio – Mirek.

Griješe oni koji danas misle da je onaj prvi, češki Kundera pisao literaturu koju bi bila iznevjerena ako se pokaže kako je istinita informacija o tome da je kao dvadesetogodišnji student dramaturgije prijavio Dvořáčeka. Niti je ovaj pisac u svojim knjigama moralizirao kao Solženjicin, niti je poput njega imao čvrste političke stavove, niti je strasno sudio i presuđivao neistomišljenicima. Demonstrirao je sjajnu moć zapažanja, prizore komunističke svakodnevice bilježio je točnije i s manje tendencioznosti nego ijedan drugi disidentski ili konfidentski pisac, pri čemu se onda naročito isticala okrutnost režima. U njegovoj se Čehoslovačkoj moglo živjeti, čitatelj bi se lako naselio u svijet iz njegovih romana i priča, pa je skoro i na vlastitoj koži mogao osjetiti kako to izgleda kada jednoga jutra policija dođe po njega, jer se, recimo, našalio pišući tekst na razglednici koju će poslati nekome svom. Sa svjetovima koje su opisivali drugi istočnoeuropski disidenti nije bilo tako zorne identifikacije na razini svakodnevice i obične ljudske blesavosti. Kunderino majstorstvo u opisivanju malih događaja, sitnih i nevažnih ljudskih motiva, smiješnih i običnih ljubavi, onoga što je, obično, zanimljivo lirici, a ne velikoj i ozbiljnoj prozi, učinilo ga je tako privlačnim piscem. Danas se to već pomalo i zaboravlja, po klasiku je popadala klasična prašina, a njegov se lik već u bistu okamenio po policama naših biblioteka, ali Kundera je u osamdesetima u Jugoslaviji, i širom Europe, bio pisac koji se čitao lako i masovno i čija se popularnost širila i među publikom koja u današnje vrijeme čita “Tajnu”, Coelha ili “Seks i grad”.

Upitamo li se onda, sasvim ozbiljno, je li Milan Kundera policiji prijavio Miroslava Dvořáčeka? Pa, iskreno govoreći, baš i ne! Ovo pitanje iz niza razloga nema težinu Grassova ratnoga sagrješenja, niti sumnji da su istočnonjemački pisci i europski klasici Heiner Muller i Christa Wolf bili aktivni suradnici Stasija. Dvořáček je, doista, bio špijun i sudjelovao je, u ime druge države, u rušenju čehoslovačkoga državnog poretka. Koliko god smatrali da je komunizam bio nepravedan, morali bismo se dobro zamisliti pa reći smije li se kao moralni imperativ uspostavljati aktivno pomaganje onih koji su, ili kao strani agenti ili kao teroristi za svoj račun, djelovali na njegovu rušenju? Ako je odgovor potvrdan, tada ne samo da je kriv mladi Kundera, nego je kriv svaki Čeh i Slovak koji, bilo s letkom bilo s dinamitom, nije rušio državu i radio za njemačku ili američku tajnu službu, vojsku i policiju. Možda je Miroslav Dvořáček doista bio idealist i borac za slobodu, a ne samo “domaći izdajnik”, ali morali bismo isti idealizam dopustiti i onome koji ga je prijavio. Nije se tu radilo o izgovorenoj kletvi protiv komunizma, verbalnoj kritici države i vlade, nego o hladnome ratu koji samo što nije započeo. Nije valjda da su nam naši tranzicijski mozgovi već toliko isprani da vjerujemo kako je i to bio rat u kojem su jedni, oni sa Zapada, bili osloboditelji koji nose slobodu i demokraciju, a drugi su redom, milijuni njih, čitavi narodi, bili mračnjaci koji su se borili protiv vlastite slobode. Najprije će, ipak, biti da su i Miroslav Dvořáček i onaj koji ga je prijavio, dakle možda i sam Kundera, bili samo autsajderi u svijetu čija su pravila određivali veliki pobjednici. Uzdizanje ovakvih slučajeva, kakav je Dvořáčekov, na visoku moralnu razinu u velikoj mjeri je krivotvorenje povijesti i neka vrsta perfidnoga povijesnog revizionizma, jer se terorom naknadne pameti čitavim narodima određuju pravila ponašanja u prošlosti, pa postaje zazorno i prijavljivanje stvarnih, a ne izmišljenih, stranih špijuna. Napokon, mjera slobode i pravde koja je stigla s padom Berlinskoga zida i tranzicijom u kapitalizam na neki je način i mjera metafizičke krivnje onoga tko je Dvořáčeka prijavio policiji. Ako je doista u Češku i Slovačku stigla takva sloboda koja podrazumijeva mogućnost da svaki čovjek o svakom čovjeku i svakoj instituciji, bilo državnoj, bilo privatnoj, uključujući i telekomunikacijske kompanije, trgovačke lance i njihove vlasnike te naftne kompanije i velike novinske oglašivače, kaže i napiše ono što misli, a da ga nitko ne može ugroziti u njegovoj slobodi, tada je doista Dvořáčekov cinkaroš pred Bogom i univerzumom kriv. Ali čak ni tada, ljudi mu ne smiju ništa prigovoriti. Ako je na slobodnome Zapadu bilo zabranjeno špijunirati za neslobodni Istok, tada je prirodno i da je bilo obrnuto. Uostalom, sjetimo se još katkad da su za sličan zločin, tojest za špijunažu u korist Sovjetskoga Saveza, Ethel i Julius Rosenberg, nekako u isto vrijeme kada je uhićen Miroslav Dvořáček, u Sjedinjenim Američkim Državama završili na električnoj stolici. Samo što su njih dvoje bili nevini i nisu bili špijuni.

Milan Kundera veliki je pisac, a kakav je čovjek, skoro da je i nevažno, budući da nije zločinac, niti se, koliko znamo, ogriješio o načela koja je u svojoj književnosti zastupao. Prije dvadesetak godina prestao je pisati na češkom i sasvim prešao na francuski, izmijenivši usput štošta u svome osobnom i literarnom imaginariju. Danas ga Francuzi, s pravom, smatraju francuskim piscem češkoga podrijetla. Ali naravno, to ne može izmijeniti činjenicu da su sve njegove knjige, zaključno s romanima “Nepodnošljiva lakoća postojanja” i “Besmrtnost”, nepromjenjivo i samo – češke. Kao što su, recimo, “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Otac na službenom putu”, prvi filmovi Emira Kusturice, nepromjenjivo i samo bosanski. Ali ni Kunderi ni Kusturici ne može se osporavati pravo da mijenjaju i redefiniraju svoje identitete, pa i da se onih prethodnih zauvijek odreknu. U svijetu slobode, koji je navodno došao nakon pada onoga svijeta o kojem je jedan pisao svoje knjige a drugi snimao filmove, nepristojno bi bilo podvaljivati im i smještati jer više ne žele biti Čeh i Sarajlija.

Bilo je proljeće 2001, vrijeme blagorodno i puno naivnosti, kada sam sudjelovao na FAK-u, Festivalu A književnosti, u Osijeku, dijeleći pozornicu i vrijeme s ljudima s kojima, uz jedva poneki izuzetak, danas ne bih rado dijelio ni zemlju pod nogama i kontinent. Dva dana trajala su javna čitanja na terasi jednoga tamošnjeg kafića, pred stotinama okupljenih, koji su svo vrijeme dolazili i odlazili, što bi započinjala čim se smrkne i trajala do duboko u noć. U to sam vrijeme pušio, a pomalo sam i pio, tako da bi mi se poslije činilo da mi je ribež zastao u grlu. Danas, kada se sjetim tog osječkog FAK-a, a onda i svih sljedećih FAK-ova na kojima sam uredno sudjelovao, najprije se sjetim tog osjećaja u grlu, sjetim se teških i mučnih sutrašnjih buđenja i budem sretan što sve to nije potrajalo i što je već 2002. sve bilo gotovo, FAK je propao, a hrvatska kultura se vratila u svoje prirodno, neknjiževno i nekulturno stanje. U međuvremenu sam prestao pušiti, alkoholu sam ionako pristupao bez viška entuzijazma, te što je možda i najvažnije, prestao sam se družiti s hrvatskim piscima.

Ali u svakom putovanju, kao i u svakom kasnije neprihvatljivom i naizgled nevažnom životnom iskustvu, stekne se neko dobro, zbog kojega čak i da mogu vratiti vrijeme ne bih otputovao na neko drugo mjesto i predao se nekom drugom u međuvremenu neiskušanom iskustvu. To dobro je u osiječkom slučaju trajalo jedva desetak minuta i odvilo se gotovo slučajno.

Dok je priredba trajala, a valjda je čitao netko čiji nastup nisam bio u stanju ni iz pristojnosti ispratiti, probio sam se kroz gužvu i izašao van da se malo nadišem zraka. Tamo su me čekala trojica nogometaša Osijeka. Dvojice se više ne mogu sjetiti, a treći je bio Almir Turković. On ih je i doveo. Nosio je moju knjigu, da mu se potpišem. Razmijenili smo nekoliko riječi, možda smo odstajali tako ispred kafića sljedećih dvadesetak minuta, i to je bilo to. Poslije su se organizatori FAK-a hvalili da je njihov festival izazvao interes i među nogometašima.

U to je vrijeme Turković već bio veteran Osijeka, jedan od najvažnijih igrača u timu. Bila mu je trideset i jedna, iza sebe je imao solidnu ligašku karijeru u Sloveniji, gdje je nastupao u HIT Gorici. Rat je, kao i cijeloj jednoj generaciji bosanskohercegovačkih nogometaša, usmjerio, ali i limitirao njegove nogometne rezultate. Da je bilo drukčije, da je ostao u Željezničaru, za čije je pionire nastupao već kao osmogodišnjak, da je u svom klubu prošao sve dječačke i dječje bolesti nogometnog odrastanja, u sezoni 1992/93. bio bi gotov igrač. Ta bi se sezona igrala mjesecima nakon velikog uspjeha jugoslavenske nogometne reprezentacije na Europskom prvenstvu u Švedskoj, u zemlji koja je istovremeno imala i europskoga i svjetskog klupskog prvaka Crvenu zvezdu. Turkovićev Željo ne bi u toj i takvoj ligi prednjačio, možda bi bio plasiran oko šestoga-sedmog mjesta, ali bi Grbavica, to je sigurno, u Turkoviću našla svog miljenika, jednog od onih igrača od kojih žive nogometna sjećanja, na osnovu kojih onda nastaju klupske mitologije, velike i male. Međutim, sve je drukčije ispalo. Jugoslavija koje više nije bilo diskvalificirana je s prvenstva na koje se, dok je postojala, bila plasirala, a prvak Europe je postala Danska, koju je ona Jugoslavija prethodno eliminirala. U Bosni je trajao rat, Sarajevo se našlo pod opsadom, a Turković je igrao u HIT Gorici. Tamo nije postao klupska legenda, iz prostog razloga što legendom ne biva dobar igrač, nego legendom biva dobar igrač koji je po mjeri kluba i legende o klubu. Osim toga, igrajući za Goricu, Turković nije više bio samo nogometaš. On je bio bosanski izbjeglica i nogometaš. A to je, brate, limitirajući faktor. Nogomet nije umjetnost, nije književnost, muzika, film, pa da od nevolje i od gubitništva stvara svoja velika djela. Nogomet je ono u čemu se pobjeđuje, igra i umijeće ukorijenjenih ljudi. Bilo je, istina, u njegovoj generaciji nogometaša iz Bosne, imena im neću spominjati, kojima rat nije nimalo naškodio, a možda im je na kraju bio i od koristi. Iskorijenjeni na jednom mjestu oni su se ukorijenili na drugom, i umjesto da budu izbjeglice, postali su vedete i zvijezde nekih novostečenih zemalja i domovina. Almir Turković je, pak, ostao izbjeglica. Takvog sam ga volio. Možda će u ovoj priči postati jasno i zašto sam ga volio. A možda i neće. Neka to bude element suspensa.

U Zadarkomerc je, kao pojačanje, došao 1997. Bio je to solidan prvoligaški klub, s podrškom lokalne politike i jednoga kontroverznog zadarskog biznismena, a Turković je bio jeftino pojačanje iz Slovenije. U Zadru je u dvije sezone zabio šesnaest golova, u prvoj je tim završio na odličnom šestom mjestu, ali je u sljedećoj, pomalo i iz razloga koji nisu imali veze s nogometom, ispao iz lige. Turković je tad morao ići, jer ga nisu dalje mogli plaćati, a i što će na pragu tridesetih u hrvatskoj drugoj ligi. I umjesto da ode u neki boljestoljeći balkanski klub ili dalje u Europu, on odlazi u FK Sarajevo. Na Koševu je odigrao jednu sezonu, da bi već sljedeće bio u Osijeku. Tamo će igrati sljedeće dvije godine i tamo ćemo se sresti. U Osijeku, u godinama za napadača već veoma zrelim, Turković konačno postaje hrvatska nogometna zvijezda. O njemu se piše i govori, on je ono što voli balkanska, a bit će i svaka druga nogometna publika: Zagrepčani bi rekli da je španer, u nas bi se jednom davno reklo da zna igrati lopte. Kada bi fudbal bio igra koja se igra na betonskom terenu školskog igrališta, na njivi ili na šljaki, Turković bi bio jedan od onih nekoliko desetina ili stotina najboljih fudbalera na svijetu. Ali i bez toga je dobar i to u Osijeku znaju pa zbog njega dolaze na stadion u Gradskome vrtu.

Već je u Isusovim godinama kad odlazi u Japan, u Osaku, ne bi li zaradio kakvih para, ali i tamo ostaje samo godinu dana. Nikad o tome nije javno govorio, a vjerojatno je i bolje što nije govorio, ali čini se da nije imao sreće s menadžerima. Ili je imao nekoga šali i šegi sklonog menadžera, koji je tokom cijele njegove karijere samo provjeravao koliko Turković može izdurati. A bogami se pokazao da može.

Onda mu se 2003. konačno posrećilo da dođe u Hajduk. Ovaj nekad veliki, po mnogo čemu i najveći jugoslavenski klub, u međuvremenu je ideološki prekodiran, što naravno nije moglo biti provedeno bez posljedica po duh i smisao igre, ali su još uvijek, možda i posljednji put u te dvije Turkovićeve hajdučke godine, postojali tragovi sjećanja na ono što je bilo nekad i na Hajduk kakav je bio nekad. A taj Hajduk od nekad stvarao je, odgajao i među zvijezde uzdizao igrače sa sudbinom, a ne samo s nogometnom biografijom. Takav je za naših života bio Slaviša Žungul, veliki znalac i golgeter, napadač s tajnim znanjima, koji je s navršene dvadeset i četiri, kao reprezentativac Jugoslavije, te najbolji igrač i strijelac Hajduka, ostavio sve, otišao u Ameriku gdje je igrao mali nogomet, i nikad se više nije vratio. Legenda, koja se izgleda slaže s istinom, kaže da je otišao zato što mu je Hajduk htio dati dvosobni stan, a Žungul je kao velika zvijezda tražio trosobni. Takav je za godina neovisnosti i Hajdukove sveudiljne duhovne preobrazbe početkom devedesetih bio Miki Rapaić. Srbin, pa još i došljo iz Nove Gradiške, svojeglavi nogometni bekrija, u proustaškom je Splitu bio kultna figura. Njemu su, ali baš samo njemu, zaboravljali tko je, što je i odakle je. Rapaić je bio onaj čudotvorac koji je i te zadrte i naopake ljude uspio uvjeriti da je nogomet nešto veće i ljepše i od nacije i od onoga slova U, autosprejom ispisanog na podzidima na ulazu u grad i na sivom socijalističkom betonu poljudskoga stadiona.

Nakon što je 1996. otišao i Rapaić, s kojim je godinu ranije Hajduk ušao u četvrtfinale Lige šampiona, kada je izgubio od budućeg prvaka Europe Ajaxa, činilo se da je gotovo i da je kraju došla cijela jedna era. A onda se sedam godina kasnije dogodilo da iz Osake u Hajduk dođe već postariji Sarajlija, čudne, gurave i nepotpune igračke karijere, oko čijeg dolaska mora da je bilo i prijepora, jer se nogometaši u tim godinama ne dovode u klub, pogotovo ako s njim nisu imali nikakve veze. Uostalom, u posljednjih četrdeset i pet godina, koliko daleko dobacuju sjećanja ovog kibicera, nije se dogodilo da igrač Turkovićevih godina dođe u Hajduk i napravi nešto. Ama kakvih četrdeset i pet godina, nije se to dogodilo nikad!

A on, ne samo da je napravio nešto, nego je s navršene trideset i četiri odigrao najupečatljiviju sezonu u karijeri. Te godine, 2003/04. Hajduk je postao prvak, a Turković je u drugom dijelu sezone bio jedan od glavnih igrača. Sljedeće godine stvar se ponovila: Hajduk je opet bio prvak, a Turković je bio veliki guru ekipe. Golgeter, dodavač, organizator, onaj kojemu je najviše stalo i koji najbolje igra lopte, za Hajduk je, kao u nekom vicu, igrao s brojem pet na dresu. Ta petica na leđima Almira Turkovića posljednje je što pamtim od sve Hajdukove veličine, jer se ubrzo nad ovaj klub spustio vječni mrak. Ne samo što nikada više nisu postali prvaci Hrvatske, nego se nikada više nisu ni potrodili da zasluže išta više od onoga što im se događa.

Iz Hajduka se Turković vratio u Osijek, u kome je igrao već kao trideset i šestogodišnjak, pa mu ni to nije bilo dosta, nego je još dvije godine igrao u FK Sarajevu. U to se vrijeme nismo više susretali, ali bih ga se sjetio i nakon što ga više nisu spominjali u novinama. Ponekad bi me, istina vrlo rijetko, kretnjom ili osmijehom neki novi igrač podsjetio na njega, ali bih se mnogo češće sjetio njegove blažene naravi. Nesvadljiv, blag i nagodan čovjek, i kod neprijateljske je čeljadi budio blagonaklonost. U Splitu su ga zvali Jaro, pa kada bih sreo nekog od starih igrača Hajduka, taj bi me obavezno upitao za Jaru. Kao da se podrazumijeva da bi svatko tko je iz Sarajeva Jaru morao lično poznavati. Možda je to i tačno, možda bi stvarno morao.

Kada sam na nekom portalu martovskih dana 2019. pročitao da je Almira Turkovića, trenera kadeta FK Sarajeva, zdrmao srčani udar, streslo me je kao da je zdrmalo nekog tko mi je veoma blizak. I jest, na neki način taj mi je čovjek mnogo bliži nego što sugerira naša usputno poznanstvo. Razlog bliskosti nije u igri, nego je u kontekstu u kojem smo igrali svoje životne igre.

I nije čudno što mu je ovo sad došlo od srca. Način na koji je igrao i živio, i na koji se kretao svijetom, nastojeći da sve te nepregledne tuđine učini svojim i domaćim, tražio je od čovjeka da ima srce. A ono što imaš to nekad i zaboli. Pa prođe.

FERENC JUHAS – PESME

Šta me boli sada ću već reći
jer to treba sad izreći,
jer to već moram ja izreći,
sad već mogu to i reći,
ne može se to poreći!
Jer sad već treba sve izreći:
vapiti, vikati,
urlati, lelekati!

Ferenc Juhas, Noć gužvanja

Godine 1983, 26. maja, Međurepublički koordinacioni odbor za kulturnu i prosvjetnu saradnju BiH sa inostranstvom dodijelio je Sarajevskim danima poezije „Povelju, u znak zahvalnosti za doprinos međunarodnoj prosvjetnoj i kulturnoj saradnji”. Tako je manifestacija koja je ubilježila Sarajevo na mapu evropskih književnih susreta dobila zasluženo priznanje. Od mene neka bude ovaj skromni tekst o dvojici sjajnih, vanserijskih stvaralaca, jednom pjesniku i jednom prevodiocu, koji je istovremeno bio i glumac. Znam da sam se već osvrtao na ovu značajnu manifestaciju, na neke drage pjesnike koje sam upoznao na njoj, ali ovog puta hoću da se njome bavim malo više, što znači potpunije.

Teško je danas sa sigurnošću odrediti pravi početak ove manifestacije bez dokumentacije o njenom osnutku. Takav je inače naš odnos prema arhivama, malim i velikim, ali ovdje imaju i dodatni razlozi koji se odnose na praćenje same manifestacije u novinama i čuvanje napisa, takozvani pres-kliping. Dakle, Sarajevu je bila potrebna takva manifestacija, BiH bila je zapostavljena u Jugoslaviji i na književnom polju. S jedne strane odgovornost za takvo stanje bio je na samom Sarajevu, s druge na svima ostalim u zajedničkoj nam državi. Zapravo, što se tiče kulture, dugo vremena bila je potcijenjena. To se najbolje vidjelo prilikom poznatog Kongresa u Ljubljani 1964. godine, kada je trebalo po dogovoru da predsjednik bude iz BiH, koja je odredila Mešu Selimovića kao svog kandidata. Iako je takva „rotacija“ bila primjenjivana, u ovom slučaju, izbile su žestoke prepirke, jer su tadašnji centri moći, Beograd, Ljubljana i Zagreb, tražili „pravu ličnost“, „istaknutog pisca“ a BiH navodno takvog nije imala. Tako se sprovodila socijalistička demokratija. Napokon je ipak izabran Meša Selomović koji će se tek potom oglasiti svojim velikim romanima i potvrditi ispravnost tadašnje odluke. I to je bio jedan od razloga što se tražio način da bh pisci izađu iz svojevrsnog geta.

Dvojica pisaca, Ahmet Hromadžić i Izet Sarajlić, prema tvrđenju Josipa Ostija, bili su inicijatori osnivanja Sarajevskih dana poezije. Inicijativa pada odmah poslije dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću, pa se 1962. godina uzima kao simbolički početak ove manifestacije. Ali, pravi dani počeće tek 1964. godine, da bi iduća, 1965. godina, bila istinski početak međunarodne pjesničke manifestacije u Sarajevu i BiH. Vrijedi citirati oduševljeni tekst u Oslobođenju o toj nezaboravnoj večeri, kojoj sam prisustvovao 22.marta 1965. godine u velikoj divnoj sali Radničkog univerziteta „Đuro Đaković“.

… za Sarajevo to bio nesvakidašnji događaj, jedinstven doživljaj za ovdašnju publiku. Sinoć je pred 1.300 posjetilaca (1.300 posjetilaca!, op. aut.) u prepunoj dvorani održana tradicionalna (sic!, op. aut.) manifestacija Dan poezije – Dan proljeća. Pored inostranih pjesnika, Mihaila Lukonjina i Vasilija Fjodorova iz Sovjetskog saveza, Julijana Pšiboša (Julian Przyboś) iz Poljske, Jozefa Hanzlika (Josef Hanzlik) iz Čehoslovačke i Paula Vinsa (Paul Wiens) iz Berlina, pjesnika Skendera Kulenovića i Stevana Raičkovića iz Beograda i Lojze Krakara iz Ljubljane, na ovoj večeri svoje stihove čitali su sarajevski pjesnici. Hamza Humo, Šukrija Pandžo, Hamid Dizdar, Sait Orahovac, Miodrag Žalica, Mak Dizdar, Vuk Krnjević, Vladimir Čerkez, Izet Sarajlić, Husein Tahmiščić, Dara Sekulić, Duško Trifunović, Anđelko Vuletić, Slavko Šantić i Velimir Milošević.” A proglas Dana Poezije objavljen u Oslobođenju bio je: ”…Povedite sa sobom prijatelja, ženu, djevojku. Provjerite jeste li na strani poezije. Pjesnici Sarajeva i njihovi gosti očekuju vašu posjetu. Dan poezije. Vaš dan.

U Sarajevo su počeli da dolaze tada zaista značajni, veliki evropski i svjetski pjesnici. Među njima bio je i Ferenc Juhas, čija je knjiga pod standardnim naslovom Pesme objavljena u izdanju sarajevske Svjetlosti 1989. godine, kada sam i dobio na poklon jedan primjerak od Stevana Tontića, tadašnjeg urednika izuzetne edicije „Svjetski pjesnici“. Prevodilac je Eugen Verber, a pisac izvrsnog predgovora Imre Bori, autor odlične monografije o Ivi Andriću, inače dugogodišnji univerzitetski profesor na Filozofskom fakultetu, Univerziteta u Novom Sadu.

Ferenc Juhas je prvi put došao u Sarajevo 1983. godine, na poziv „Udruženja književnika BiH“, sa ugledom najvećeg živog mađarskog pjesnika. Već svojom prvom zbirkom, teške poslijeratne 1949. godine, sa tek pređenih 20 godina, dobija „Košutovu nagradu“, najznačajnije književno prizanje u Mađarskoj. Kako se tada oglasio, tako je ostalo do kraja njegovog života, u mađarskom jeziku nije imao ni prethodnika ni nasljednika. Oko njega lomila su se kritička pera izražavajući mišljenja od izuzetno pozivitnih do suzdržanih, da ne kažem negativnih, pogotovo kasnije kada se njegova poezija smatrala protivna zvaničnom, utvrđenom i obavezujućem kursu. Ali taj rigidni i besmisleni kurs nevjerovatna jezička bujica metafora i pjesničkih slika činila je naprosto nemoćnim da utvrdi čiji je Juhas pjesnik, „naš“ ili „njihov“. Treba li ga slaviti ili kažnjavati? Naprosto, o čemu on govori i na koji način to čini?

Ako je i bilo dileme oko toga, ona je sasvim precrtana kada se pojavila pjesma Grob Atile Jožefa. Takvu pjesmu osim Juhasa tada niko i nije mogao da napiše. To je istovremeno oda i elegija jednom od najvećih nacionalnih mađarskih pjesnika, Atili Jožefu. Poznat je njegov tragičan životopis i ja ga ovdje neću detaljnije iznositi, osim činjenice njegove smrti, kada je sebi prekratio zemaljske muke jer nije mogao da dođe do bilo kakvog posla iako je bio poznat i cijenjen pjesnik i intelektualac. Ferenc Juhas ušao je u dušu svog prethodnika, ili je njega pripustio u svoju dušu, i ispjevao veliku, potresnu poemu koja ostaje u nama dugo, dugo poslije prvog čitanja. Ali ko se zadovoljava samo prvim čitanjem! Ja sam je do sada pročitao bar deset puta i svaki put ostanem na kraju zapanjen, naprosto zgromljen obiljem pjesničkih slika. To obilje može se uporediti samo sa zvjezdanim nebom kad nema nijednog oblaka. Na dojučerašnjem srpskohrvatskom jeziku postoje dva prevoda ove poeme, jedan Danila Kiša a drugi Eugena Verbera, u već navedenoj knjizi Ferenca Juhasa, Pesme. Evo kako nas ova dvojica izuzetnih prevodilaca i znalaca više jezika uvode u ovaj čudesni spjev.

Ružo mašte, misao-narcise, jesenja ružo fantazije, hrpo nevid-ljiljana,
uzvreli, pomamni, slepi burjan-zglobe, krstino cvetna mirisnih zubala,
ljiljan i narcis i ružotkana, mirosržna tišina na tvom sitnom grobu, na tvom
malom detinjem grobu, Majstore, Brate, Pretku, Oče, mrtvače moj s isusovskim
udom, lomni ždrepče vaseljene, plavi kristalu anđeoskih krila,
cvileća mrežo živčanog ustrojstva bića, siroče što basaš na čelu mrtvaca…(Kišov prevod)

Ruža mašta, narcis misao, lepa kata-mašta, gomolj krina-nebilog,
previrući, pomamni, slepi, raskorovljene čeljusti, mirišljavog zubala cvetni stog,
tišina ljiljanskog, narcisnog, ružinog sklopa, mirišljavog mozga
Vlada na tvom sićušnom grobu, na tvom malom dečjem grobu
Majstore, Brate, Praoče, Oče, mrtvače moj isusovskog spolovila,
Lomni pastuvu vaseljene, plavi kristalu anđeoskih krila,
Cvileća mrežo nervnog sistema postojanja, siroče koje na čelu mrtvih bazaš…

(Verberov prevod)

U kratkom uvodu u pjesmu, Danilo Kiš piše:

Najbolji i najsnažniji deo Juhaszove pesme to je ipak onaj lotreamonovski, onaj u kome on prodire u svet mrtvih, taj nadahnuti i borbeni miserere što ga je ispevao „jednom zauvek mrtvom kapitalizmu“. U toj jednoj jedinoj poemi, pisanoj ne bez takvih ambicija, sadržan je čitav inventar mađarskog „mrtvog kapitalizma“, to je jedan grozni i trijumfanlni posmrtni marš, reliquiae reliquiarum negdašnjeg bogatstva i taštine, čitav inventarijum negdašnje feudalne Mađarske, jeziva ekshumacija jedne zauvek mrtve klase, čitave K. Und K., čitave države, čitavog jednog sveta „neke ogavne zemlje iz Grimove bajke“.

Često sam se pitao šta bi Krleža rekao ili napisao o ovoj velikoj Pjesmi, koja je u sebi sažela i sav njegov odnos prema propaloj monarhiji. I šta se onda desilo? Socijalizam iliti komunizam propao a „mrtvi kapitalizam“ oživio sa ne baš ljubaznim licem. Atila Jožef se davno ubio, samotan i ubog kao najbjedniji stvor svoga vremena, dva velika pjesnika, Juhas i Kiš umrli, a „mrtvi kapitalizam“ s likom zadriglog nacionalizma ponovo živi svoj sablasni život. Ima li bolje potvrde za veličinu Juhasove pjesme. Zaista, kako čitati danas Ferenca Juhasa? Šta je danas pjesma Na grobu Atile Jožefa? Moj odgovor je jednostavan, kao odgovor onoga koji je bio i ostao privrženik socijalnog ustrojstva svijeta, ta velika pjesma je epitaf jednom vremenu što nismo mogli da vidimo, ili neki jesu, naravno, u kome smo živjeli u vrijeme njenog nastanka. To svakako nije vidio ni pjesnik ni njegova prevodioca.

U ovom izboru, izuzetna je svakako pjesma Kruna mržnje i ljubavi, o odnosu pjesnika i zavičaja, ta iskonska sprega ljubavi i mržnje. Po tome me podsjeća na Katulovu Odi et amo (Mrzim i volim) koja je posvećena njegovoj nevjernoj Lezbiji. Vrijedi citirati bar nekoliko redova jednog i drugog osjećanja, prvo mržnje, potom ljubavi:

O, kako sam mrzeo ovo selo, te nemilosrdne makaze, koje su škripeći otvorile svoja zarđala krila, da bi otfikarile moja tek uzrasla krilna perja, koja su još bila kaljava i tutkaljiva, kao tek izleglo pile, lepljiva, kao na grobljanskom brdu žuta mlečika…

O, Selo moje, ti, crvena, slinava, cvetno-mirisna Teleća usta koja žude da sisaju vime svetskih maglina upleteno u mrežu od rubina, zašto sam te mrzeo, zlatom ograđena cvetna bašto moga Jutra, zašto sam od tebe strahovao, zašto te ne oplakujem, detinjstvo moje?

Gotovo je nemoguće bolje izraziti tu dihotomiju, stalnu našu raspolućenost, naročito kada smo daleko od tog mjesta gdje smo prohodali i progovorili. To je naše dopunsko genetsko naslijeđe od kojeg će se duša stalno pokušavati da odvoji, jedva uspijevajući da pronađe bitniji zavičaj. Mjesto rođenja i govor za pjesnika su od suštinskog značaja. Juhas sve svoje pjesme stvara tako da nam djeluju kao njegovo testamentarno djelo.

Da se podsjetimo koji su pjesnici učestvovali te 1983. godine na Sarajevskim danima poezije.Na centralnoj pjesničkoj večeri u Domu mladih 11. maja nastupili su američki pjesnici Marwin Bell i Gregory Orr iz SAD, pa Pjotr Mihailovič Gradov iz SSSR-a, Lidia Vadkerti Govornikova iz Čehoslovačke, Ferenc Juhasz iz Mađarske, Mohamed Sad Derviš iz Egipta, a domaće pjesnike predstavljali su Desanka Maksimović (koja je tog maja proslavila 85. rođendan), Dane Zajc, Petre Andreevski, Mira Alečković, Ivo Svetina, Bogomil Đuzel, Miodrag Pavlović, Darinka Jevrić, Marija Šimoković, Olga Arbuljevska, Hadži Vokši, Branko Andrić, Branko Čučak, Tomislav Obradović, Miodrag Popadić i Milo Kralj.

Po drugi put u Sarajevo Ferenc Juhas dolazi 1990. godine, već pri kraju svog životnog puta. Odazvao se pozivu organizatora i izdavača, koji je objavio njegove izabrane pjesme, u ovdje već navedenoj knjizi. Te godine program je bio izuzetno bogat, a broj pjesnika jednak onom broju kakav sam viđao do tada samo na Struškim večerima poezije. Evo spiska, naprosto da se podsjetimo mi stariji, a da se s tadašnjim događajima podrobnije upoznaju mlađi. Po prvi put na manifestaicji učestvovali su i prozaisti: Vojislav Despotov, Nemanja Mitrović, Irfan Horozović, Vladimir Pištalo, Davor Slamnig, Nedžad Ibrišimović i Branislav Sučević, moderirao Miljenko Jergović. Zatim pjesnici za djecu: Mošo Odalović, Dragan Radulović, Nasiha Kapidžić-Hadžić, Anđelko Ristić, Ferida Duraković, Mirsad Bećirbašić, Nedeljko Babić, Goran Simić i Rusmir Agačević. Iz inostranstva su stigli i svoje zasebne večeri poezije imali Francisco Lopez Sacha s Kube, John Ashbery iz SAD-a, Slavomir Gvozdenović iz Rumunije, Andi Novosel iz Austrije, Zbigniew Bienkowski iz Poljske, Ferenc Juhasz iz Mađarske, Ljiljana Avirović iz Italije i Mario Montenegro Martinez iz Španije. Od domaćih pisaca učestvovali su Mario Suško, Đorđo Sladoje, Željko Ivanković, Stevan Tontić, Vitomir Lukić, Nedžad Ibrišimović, Ranko Risojević, Josip Osti, Izet Sarajlić, Ljubica Ostojić, Branko Čučak, Nikola Krstić, Admiral Mahić, Dario Džamonja, Hazim Akmadžić, Džemaludin Latić, Duško Trifunović, Veselko Koroman, Dara Sekulić, Ilija Ladin, Abdulah Sidran, Marko Vešović, Kemal Mahmutefendić, Milan Nenadić, Nikola Martić, Mile Stojić i Zilhad Ključanin. Pjesnici iz bratskih republika: Mateja Matevski, Slavko Mihalić, Otto Tolnai, Milan Jesih, Sabri Hamiti, Milutin Petrović, Raša Livada i Budimir Dubak. Te godine objavljen je pjesnički portert sjajne pjesnikinje Mubere Pašić, i izbor iz njene poezije na engleskom, A Different Sense.

Dvojica gostiju Sarajevskih pjesničkih dana za mene su već godinama nastavak asocijativnog niza ove sarajevske manifestacije, Ferenc Juhas i Eugen Verber. Ferenc Juhas, jednako likom i poezijom odskakao je od svih učesnika. Poput vojvođanskog paora, djelovao je neposredno na mene, premještao sam ga u banstski prostor, neko selo oko Pančeva, gdje sam rado odlazio sa drugovima iz razreda koji su dolazili iz tih sela u gimnaziju „Uroš Predić“. Njegova poezija je već bila nešto sasvim posebno, nespojivo sa tim likom, daleka selu, konjima možda, čime još! S druge strane, Eugen Verber, prevodilac i glumac, učinio mi se, već pri prvom susretu kao čovjek koji ne ide sam, nego su s njim i brojni likovi koje je on tumačio na filmu. Ako sjedneš s njim u kafanu, onda niste dvojica za stolom, nego desetorica, zavisno od tvog znanja i sjećanja. A on je bio upravo za sjedenje, tako sam ga najbolje vidio u sjećanju. Takva mu je bila građa. Da, tu se susreću pamćenje i sjećanje, sa svojim posebnostima.

Već su napisani brojni tekstovi o svestranoj ličnosti Eugena Verbera. Nabrajam samo ono osnovne. Bio je, kako se obično za takve kaže, renesansni tip umjetnika i čovjeka. Prevodio sa nekoliko jezika: sa jidiša, hebrejskog, aramejskog, mađarskog, italijanskog, njemačkog i slovenačkog . Predavao je hebrejski jezik postdiplomcima Filološkog fakulteta u Beogradu. Bio je učesnik brojnih prevodilačkih susreta u Jugoslaviji i širom svijeta. Udruženje književnih prevodilaca Srbije dodijelilo mu je nagradu „Miloš N. Đurić“ za prevod knjige „Kumranski rukopisi iz pećina kraj Mrtvog mora“ (1982). Dobitnik je „Srebrne plakete grada Beograda“ i najvišeg priznanja Filološkog fakulteta u Beogradu – „Medalje i Povelje sa likom Đure Daničića“. Njegovi najpoznatiji prevodi su prevod „Taklmuda“ i prevod „Sarajevske Hagade“.

Briljirao je kao glavni i mnogo češće epizodni glumac. Evo nekoliko predstava u kojima je igrao: Mandragola, Mletački trgovac, Sluge (Hlapci), Ili kako vam drago, Vesele žene vindzorske.Često je tumačio (paradoks za tako vedrog i dobrog čovjeka, uz to i Jevreja) likove negativaca, njemačkih oficira. Igrao je zajedno sa Žikom Milenkovićem, Radmilom Savićević, Draganom Šakovićem. Radio sa režiserima poput Huga Klajna, Aleksandra Đorđevića i Masuke. Njegov divan baršunasti glas čuo se u dvadesetak radio-drama (1962-1992.). Igrao je u bar dvadeset filmova i TV drama (Operacija Beograd, Valter brani Sarajevo, Majstor i Margarita, Kraljevski voz, Zimovanje u Jakobsfeldu, Skandal, Ofsajd) u TV-serijama (Majstori, Kamiondžije, Sivi dom, Povratak otpisanih, Salaš u malom ritu, Vruć vetar).

Ferenc Juhas je bio veoma ljubazan i prilagodljiv čovjek. Tako se i ponašao, bez obzira da li je okružen starim prijateljima ili nama, koje je tek površno upoznao. Za mene je bio veoma značajan njegov odnos prema Eugenu Verberu, uzajamno povjerenje koje su jedan drugom poklanjali, naročito u ateljeu slikara Ljubomira Perčinlića u Zenici, smještenom na vrhu najviše zeničke zgrade na koju je okačen svjetleći brojčanik sa naizmjeničnim pokazivanjem vremena i temperature. Taj boravak u slikarskom ateljeu sjajnog umjetnika ispunio me je bio zadovoljstvom koje sam malo kad osjećao družeći se sa kolegama književnicima.

Obožavao sam slikarske prostore, mjesta gdje su stvarali svoje slikarske vizije, jednako u Banjaluci, Sarajevu, Mostaru, Požarevcu, Parizu… Svaki od tih ateljea još mogu da vidim u sjećanju, sasvim jasno, smjestili su se na mjesto gdje se čuvaju prijatne slike. Slikari Afan Ramić, Mersad Berber, Omer Berber, Josip Granić, Milena Pavlović Barili (samo prostor, nisam bio njen savremenik), dva pariska ateljea Radovana Kragulja, Roden, Gistav Moro, i evo sad Perčinlić). Napokon, jer sam se radovao što ću biti u njegovom ateljeu, vidjeti taj magični prostor gdje nastaju slike bliske slikama nekih banjalučkih slikara mojih poznanika i priajtelja, koji traže svoju istinu i svoju realnost mimo dotadašnjih standarda. Perčinlić je bio primjer takvog odnosa prema slikarstvu. Povukavši se poslije studija u Beogradu u svoju rodnu Zenicu, on nije nikada pravio umjetnički kompromis zbog te odluke. Naprotiv, u nečemu je bio još radikalniji. Isprazniti prostor slike, stvoriti sliku sna, ma kakav on bio, grozomoran ili ugodan, uglavnom s one strane poimanja slikarstva koju može da svari provincija.

Juhas, Verber, Perčinlić, „Sarajevski dani poezije“ i mnogi evropski pjesnici koje sam na njima upoznao, spremljeni su u moje živo, djelatno sjećanje koje mi je dodalo još jednu ciglicu razumijevanja savremene umjetnosti.

otvoreno je to kino ima više od sto godina srećom još postoji njegova publika nije ni ona mnogo mlađa sjede stalni posjetitelji sjećaju se i drugih kina iz onih dana da mene netko pita rekao bih romanija radnik sutjeska partizan tesla ljetno kino istra onda svuda bila gužva malo zakasniš nema karata samo kod švercera kod njih dupla cijena sada mnoga zatvorena i ova sala skoro prazna samo birana publika oni kojima je još do toga gledaju umjetničke filmove klasike samo probrane nove ne bi ni gledali drugačije jedan ispred mene hvali svojoj dami da film gleda ne zna više koji put radostan je što će opet samo ako ne zaspi ona brine valjda je isključila peć zatvorila slavinu je li on zaključao vrata zašto nije ovaj mjesec uplatio ratu za sahranu odličan glavni glumac kako se ono zove igrao je u onom filmu koji je režirao onaj nije taj onaj drugi bolji od njega ma znaš ga na vrh mi jezika jako dobar film ne može se sjetiti naslova ni sadržaja najbolje ali ostao dojam naročito ona scena kada on stavi na glavu šešir kako mu ono bi ime u ovom je kinu to gledao još je kralj bio živ onda se svjetla pogasiše njihov omiljeni film počinje sve je u njemu kako treba odmah se dobar prepozna svaki kadar kao lijepa slika odlična priča ponese draga melodija nije to više film ekran glumac glumica to su njih dvoje to je vrijeme onih dana mladost se iz mraka pojavila opet je evo u njima barem dva sata umjetnost je vječna istina mnogo mnogo više od života brexita i besmislenih rasprava parlamenta

SAN

U snu
Knjige za prodaju ispale su iz drvenog auta u bljuzgu
Vozio je Grunf-lik
Vodič za lokalno područj Nepala
Dok je Himalaja branila pogled na nebo boje zjenica Miljenka Jergovića
Imao sam pos-aparat i kompas u ruksaku
Falilo je strpljenja
Jer sve ja moraaaaam

SRETNO DIJETE

Paragnojik na gradskom groblju 

Foler kratkotrajnog leta
Anarhist antikrist gnostik i komunist
S Marsa tajnom agent
Otpadnik prognanik
Skot
Cinik
Prokleti govnar
Nepodobnik
Kopile gerile
S tenzijom postanka pizda od pedera
Inkasator Mraka
Pokvareni otac i lažof-tata
Ponekad
Vjesnik nesreće
Snijeg u proljeće
Vrtlar “iz dolca tete Rože”
Gdje pupa zloba Gingko Biloba
On je
Derište Novog vala u trećoj dobi
Prišt na penisu Velog Jože
Gluhi telefonista centrale Ježeve kućice
Hiperaktivna sestra uspavane ljepotice
I
Marjan Badel konobar u pivnici
Koštica kivija u šprici
Gubec u bordelu
Chanel 5 na selu
Dok je Slava
Krivotvorenih isprava
Instruktor gađanja Marka Davida Chapmana
Imela brakorazvodne potvrde
Šećer u benzinu na kraju trke bolida
Zaljubljeni Bambi zombi
Pretilih obraza bez stida
I pjeva
“Ja sam stvarno sretno dijete”

Pazim na dikciju sročenu u mraku
u mraku
zatvorene knjige
pazim na nevrijeme
u mraku
iznad grada i uvale, iznad antene i kreveta
pazim na
ono što može spasiti
kad počne truljenje.
U mraku cvjetaju uredski kaktusi
cvjetaju poruke na vratima frižidera
blistaju vlasi ovješene
na zračne jastuke u garažama.
pazim na sve njih i na sebe pazim dok
pretrčavam cestu.
Koljena će mi razbiti čelo
budem li toliko nagao i pažljiv.
Pazim na nevrijeme, na njegov početak
vjetar tek pomiče grane, ptice su se sklonile
stolnjaci se nadižu
čaše drhte
zgužvani bijeli ubrusi lete poput
gruda maxfactor
pazim na nevrijeme u mraku
u svom prostranstvu
na njegov početak pazim
na dikciju sročenu u mraku
pazim na oktave i Sibir
na mlijeko i uopće svemir.
Pazim na nevrijeme
na uopće i opće
u mraku sročenu dikciju
na pravi trenutak
negdje na pola života
treba učiniti taj okret.