Na ovaj dan moja mati obuče najljepše odijelo
obuje cipele u kojima se samo po svadbama drži korak
i kaže: “Spremna sam”
Kupimo jesenske ruže i svijeće
odemo na očev grob
i dugo sjedimo, u tišini.
Šušte breze,
mir se razlijeva iz nebeskog plavetnila

Gledam je.
šapuće umjesto molitve:
– Došla sam ti!
a ja, kao i kad sam bila dijete
ne diram u te njihove razgovore
u kojima nikad nije bilo mjesta
ni za koga drugog osim za njih dvoje.

Na Svi svete moja mati otključava vrata vremena
Izvuče uspomene iz prastarog ormara
kao svoje djevojačko ruho
pa razgleda srmeni vez i dodiruje baršun godina
koje su prošle.

Nevjesta srebrne kose
sklapa ruke iz kojih su odžuborili životi
svih nas šest,
posustala u vremenu
koje nije krojeno njenim mjerama.

Negdje, u moru utrnulih dana,
moj otac je čeka sa šeretskim osmijehom
i šargijom u rukama.
i ona žuri, preko proplanka
poskakuju joj duge pletenice
na jedrim grudima.

“Došla sam ti”…
Čini se da nevidljiva ruka ispisuje u krošnjama breza
odgovor koji samo ona umije pročitati,
riječi od kojih joj zatitra osmijeh djevojke na naboranom licu
Onda ustajemo i odlazimo sa seoskog groblja
sporim korakom.

Obrazloženje za nagradu Kočićevo pero, jesen 2019

“Schindlerov lift” knjiga je o prošlome našem ratu. Ustvari, to je knjiga o svakome našem dosadašnjem ratu. Knjiga o jednom neboderu, u nevelikom gradu nakraj Bosne, i o ljudima koji su u tom neboderu odigrali ulogu manjine. “Schindlerov lift” knjiga je o ratu koji se devedesetih u Bosni vodio protiv manjine, u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj, na Kosovu, posvuda gdje se ratovalo i gdje su se formirale i konfigurirale većine. “Schindlerov lift” je također knjiga o porazu svake ljudskosti, ali i o tome da su papir i olovka jedino sredstvo koje čovjeku preostaje u trenucima poraza. “Schindlerov lift” knjiga je o porazu u ratu. Tko je pročita, dobro će znati imena pobjednika i imena poraženih. 

Darko Cvijetić pjesnik je iz Prijedora, pripovjedač, pisac, ali prije svega drugog on je čovjek kazališta, glumac, redatelj, dramaturg, lice sa scene i iza scene, svoj svijet on uobličava i artikulira u forme, fragmente i fraktale teatra. Njegov je teatar krvav, užasan i konačan, s utjehom u katarzi. U kraju iza kojeg više ne postoji ništa.

Hrabar je čovjek koji nakon svega što se dogodilo ipak piše, za spas duše. Usamljenost Darka Cvijetića usporediva je samo s usamljenosti Petra Kočića, 1916. godine, u onoj beogradskoj umobolnici, u svijetu pod okupacijom. Zato mu ovo Kočićevo pero nekako prirodno pripada. Kao da je pero iz Kočićeva jastuka.

Dnevnik jednog penzionera/54

U danima nakon smrti Josipa Broza Tita, tokom proljeća i ljeta 1980, brojni su jugoslavenski pisci, filozofi, političari i intelektualci, sastavljali epigrame. Premda su te riječi objavljivane u novinama, književnim i kulturnim časopisima, i knjigama, na papiru, dakle, koji ne samo što gori, nego i blijedi, grickaju ga miševi i troši čovjekov zaborav, zapisivači su svoju riječ o Titu sastavljali kao da će biti u kamen uklesana. Tako je stvoren čitav jedan žanr, po kojemu će se jugoslavenske književnosti, slovenska, hrvatska, bosanskohercegovačka, srpska, crnogorska i makedonska, te zavičajne književnosti naših Madžara i Albanaca, trajno izdvajati i razlikovati od drugih europskih i izvaneuropskih kultura i literatura. Osnovna karakteristika ovoga žanra, koji je svoj izraz jednako nalazio u stihu i prozi, u esejističkom, pripovjednom, usmeno izgovorenom, huškaškom ili ljubavnom tekstu, u naricanju i u klicanju, ticala se onoga kome je posvećen epigram. Kao što je Bog u našoj tradiciji jedan, pa se pobožna riječ odnosi samo na Njega, tako je i Tito jedan, i koliko god se nakon njega umiralo i oplakivalo, koliko god su pisci, filozofi, političari i intelektualci nastojali da uzveličaju pokojnikov značaj, njihove riječi ne bi bile teže od papira na kojem su bile ispisane. U kamen je uklesano samo Titu. I kad je desetak godina kasnije trebalo iz sjećanja pojedinca i zajednice prebrisati sve ono što je tih dana, proljeća i ljeta 1980. bilo posvećeno Titu, razbijale su se i lomile širom Jugoslavije kamene ploče.

Na jednoj od onih ploča koje tad nisu razbijene piše ovako: “Kad je riječ o Titovoj smrti, treba reći da nema takve posmrtne počasti koja bi znala odraziti simbolično značenje njegove pojave među nama. Bio je sretan čovjek. Ni jednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega o čemu su pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštala vjekovima. Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao.”

Dva su moguća razloga zbog kojih su ove riječi ostale: prvi, tiče se neumoljive činjenice autorove smrti, proći će godina i pol, i on će već biti mrtav i pogreben uz vojne počasti na Mirogoju, premda nije bio vojnik, drugi razlog tiče se toga da je sve što je on napisao u ovome jeziku ostalo, barem za one koji čitaju, pa tako i tih nekoliko rečenica na kraju posvećenih Titu. I u njima pomalo neočekivana prispodoba, koja je takva bila, neočekivana, u vrijeme kada je napisana, a drukčija nije ni danas: odakle Miroslavu Krleži, najvećem, možda i najekskluzivnijem piscu hrvatskom i jugoslavenskom, figura Romanije, i one narodne pjesme, tako obične i tko zna kad prvi put ispjevane, kojoj se samo o slavljeničkim prigodama mijenjao tekst, pa je u naša doba išao ovako: “Ide Tito preko Romanije, i on vodi svoje divizije. Kad je Tito preš’o Romaniju, osnov’o je narodnu armiju.”?

U javnom životu više nego u svojoj književnosti Krleža je bio meštar od ironije? Pa je li u ovoj posljednjoj njegovoj javnoj gesti, jer rečeni je tekst posljednji što ga je za života javno i svojevoljno objavio, bilo ironije prema Titu i revoluciji, prema nama koji smo ga žalili, a uskoro ćemo spremno razbijati kamene ploče? Je li sentimentalna figura sretnoga čovjeka, ispisana po matrici bajke i u odjeku narodne pjesme, tako nesvojstvenih Krležinu autorskom pismu, bila znak ironije, koju ćemo prepoznavati tek kad nas prođu suze?

Čini se da nije.

Rastali su se u vrijeme kada je u Europi već bio rat, premda je u nas još uvijek sve bilo mirno. Bio je to susret tamo na sjevernim obroncima Zagreba, gdje predjeli građanskih vila i ladanjskih dvorova, ispunjenih melankolijom iščezlog carstva, prelaze u šumovita predgrađa i u ostatke nekadašnjih sela, s krčmama u kojima se nalaze tajni ljubavnici, urotnici, revolucionari i krijumčari. Razlog njihova nalaženja bio je da Tito Krleži predoči da zakonitosti koje vladaju u književnosti ne znače zapravo ništa u životu i revoluciji, i da će po njega pogibeljan biti sukob s Partijom. Krleža ga je dobro razumio, bio je pametan čovjek, snalazio se među ljudima kad god je morao, ali ono što Tito nije mogao razumjeti i što ne razumijeva nitko tko nije istinski pisac, jest da Krleži nije dano da se pokori zakonitostima života, što vladaju i revolucijom, određuju njezin tok, naprosto zato što se život našao u suprotnosti s logikom književnog teksta. Po njega je uvredljivo, i po ono u što on vjeruje, da tu logiku iznevjeri i da djeluje u skladu s dramaturškim uvjetovanostima usplahirenog zagorskog seljačeta, koje prvi put dolazi u grad i uvrijeđeno je što gospodin žvače kifl, a njemu to nije mogućno. On to Titu neće reći, jer mu ne može tako reći, pa se onda razgovara o pitanjima slobode stvaranja, o dogmatizmu u Partiji, o formalizmu i o proleterskoj umjetnosti. Razgovara se o onom što ni jednom od sugovornika tog trenutka ništa ne znači, ali nisu u prilici razgovarati o onom što im znači. Zanimljivi su to trenuci u životu, izazov su za književnost: kad ljudi razgovaraju o nečemu trećem, da ne bi o onom prvom i drugom, i onda to treće treba biti šifra dviju usporednih neispričanih priča, dviju ljudskih muka.

Krleža je Titu htio reći da on više tako ne može, jer ipak je pisac. A Tito je njemu htio reći da su došla posljednja vremena, kada se treba opredjeljivati bez obzira na sve hemunge i sve najdublje naše ljudske spriječenosti, a u tom su opredjeljivanju samo dvije strana. Na jednoj oni koji će živjeti, na drugoj oni kojih više nema. Za Krležu, međutim, strana je bezbroj, različitih, međusobno suprotstavljenih, sasvim individualnih. Je li Titu tad pokušao objasniti da književnost ne poznaje situaciju dviju strana? I jesu li tad njih dvojica razgovarali o umjetnosti i književnosti, ili samo o Krležinu pravu da ide mimo partijske linije u pitanjima umjetnosti i književnosti?

Nakon tog njihovog posljednjeg prijeratnog susreta, koji je u povijesti dokumentiran, ali je zanimljivije ono što u njemu nije dokument i što pripada prostoru imaginacije, Tito više nije mogao zaštititi Krležu, generalni sekretar Partije nije mogao zaštititi odmetnutog člana, ni pred nadolazećom poviješću, ni pred Partijom i onim njezinim članovima, redom požrtvovnim revolucionarima, koji će Krležu uzeti na zub.

O Krležinoj svađi s Partijom, o sukobu na ljevici, koji su neki platili glavom – jer da, ginulo se i umiralo na pitanju za ili protiv Krleže – te o refleksima tog sukoba na naše vrijeme, naša čitanja i naše živote u književnosti, pisalo se sljedećih desetljeća mnogo i mudro, s osjećajem za povijesni trenutak i za slobodu stvaralaštva. Ali ono o čemu se nije pisalo nikad jest Krležino žrtvovanje revolucije za književnost. Nije se pisalo ni o njegovom ganutljivom, skoro dječački oholom prezrenju svijeta binarne logike, na kojemu tog trenutka ne samo da je počivala revolucija, nego je na njemu, vidjet će se to 1945, počivala i cijela epoha. Ali ono najzanimljivije i melodramatski najuzbudljivije od prešućenog ili suštinski nedoživljenog u sukobu na književnoj ljevici tiče se odnosa između Krleže na jednoj i Milovana Đilasa i Radovana Zogovića – ostajmo samo pri dvojici najmarkantnijih – na drugoj strani.

U vrijeme kada je Krleža prezreo partijske naloge u pitanjima umjetnosti i književnosti, Milovan Đilas bio je relativno neostvareni, ali riječju prisutni prozni pisac, a Radovan Zogović je bio  možda i najdarovitiji proleterski pjesnik u nas, crnogorski i jugoslavenski Majakovski. Nema baš nikakve sumnje da su već tad obojica znali da je Krleža sa stanovišta idealnog svijeta, svijeta ideja i svijeta pojedinačnih ljudskih egzistencija deriviranih u epruveti, apsolutno u pravu. Znali su, i Đilas i Zogović, da su onoliko dobri pisci koliko dobri mogu biti u tom Krležinom svijetu iz epruvete, ali za njih, kao i za tisuće i stotine tisuća drugih komunista i antifašista od Atlantika do Urala, takav doživljaj književnosti ne samo da nije imao nikakvog smisla, nego je predstavljao izdaju elementarne čovječnosti. Krleža ih je lično vrijeđao, jer je za sebe uzeo pravo na nešto čega su se oni odrekli.

Kasnije, Krleža će spominjati Đilasa čim bi ga netko spomenuo na 1941. i zašto nije otišao u partizane. Dok su se Vladimir Nazor, konzervativac, politički oportunost, zagovornik liste Bogoljuba Jevtića i vječiti starac hrvatske književnosti, i mladi lirik Goran Kovačić, braneći vlastitu čast i dostojanstvo hrvatske književnosti, potucali po crnim i bajkovitim bosanskim šumama, zajedno s najboljim sinovima i kćerima hrvatskoga naroda, koji su bili u stanju da svojim potiljcima i sljepoočnicama zaustavljaju prijekorne i osvetničke poglede svoje srpske braće, kojima su ustaše pobile i popalile sve živo i mrtvo, dok su, dakle, njih dvojica djelovali iz najčistijih zamislivih moralnih i životodajnih pobuda, koje su se nekim čudom savršeno slagale s Krležinom logikom književne i stvaralačke slobode, on je u Zagrebu premirao od straha i doživljavao najgora moguća poniženja koja su ikad zadesila pisca lijepe književnosti. Napušten i omražen od crvenih, za crne je Miroslav Krleža bio miš u mišolovki. U paklu Drugoga svjetskog rata, u njegovom sedmom ili osmom krugu, na Balkanu, život mu je, istina privremeno, mogao spasiti samo estetski i književni ukus Pavelića i njegovih zlikovaca, uključujući i Milu Budaka, čiji je grandiozni beletristički antitalent bio negacija svega što Krleža jest. Moglo mu je, dakle, život spasiti samo ono što je živa negacija svega što Krleža jest. Braneći slobodu izražavanja, braneći književnu slobodu od slobode revolucije, nehotice svoj je život predao u ruke ustašama. Tada je, godine 1941, pa svake od sljedeće četiri, Krleža na raspolaganju imao samo jedno rješenje: metak koji će si ispaliti u glavu, i na taj način, kad je već sam nespasiv, spašavati vlastito književno djelo za nekoga dalekog budućeg čitatelja. Bio je to lak i jasan izbor, jer Krleža nije birao između života u poniženju i časne smrti, nego je svake od tih godina birao između smrti i smrti. Ili će ga ubiti crni, ili će ga ubiti crveni, ili će se ubiti sam. 

Ali on nije imao snage, kao što je i prirodno da živo nema snage ni volje samoga sebe da učini mrtvim. Ne ubivši se, Krleža je izdao upravo ono na što je samo koju godinu ranije položio glavu: ovaj je put umjesto da izabere logiku i dramaturginju književnosti, pristao da na banalni, binarni, prosti i prostački izbor između samo dvije mogućnosti. Tako je prvi put završio sukob na književnoj ljevici. U ustaškom Zagrebu, u tom paklu na zemlji, u malograđanskoj milini, među trulim krizantemama.

U to je vrijeme, dok je Krleža još uvijek uzmicao pred vlastitom rukom i pred književnošću, narod negdje već zapjevao onu: Ide Tito preko Romanije, i on vodi svoje divizije. Kad je Tito preš’o Romaniju, osnov’o je narodnu armiju. Pjesma je nastala već kao sjećanje na 22. prosinca 1941. u Rudom i na osnivanje Prve proleterske brigade. Rodio se već novi svijet, čija su se sjećanja razlikovala od iskustava i sjećanja Miroslava Krleže. Goran i Nazor su, kao i Đilas i Zogović, bili dio tog svijeta. Od Krleže razlikovali su se po vrstama straha i oduševljenja. Razdvojila ih je sutjeska misli i emocija, šira od kanjona Eldorada, šira od revolucije, tako da se više nikad ne sretnu u zajedničkome životu. Zateći će se Krleža u istim prostorijama, na istim mjestima sa svakim od njih, osim s Goranom, prema Zogoviću će, jednom kad postane moćan, pokazati milost i empatiju, kakve Zogović za svoje moći nije imao prema njemu, ali ni s njime, ni s Nazorom i Đilasom, neće se on naći u istome životnom i vremenskom toku. Koegzistiraju, sreću se i ljudi koji žive u različitim vremenskim tokovima. Krleža je nakon 1941. u svom vremenu živio sam.

Kada je prvi put on mogao čuti pjesmu “Ide Tito preko Romanije”? Gdje i u kojoj prilici? Vrijedilo bi to znati, ili barem domaštati, jer bi tada mogla biti zaokružena, u cjelinu suobražena i ispripovijedana romansa koja započinje onim njegovim posljednjim prijeratnim susretom s Titom, a završava posmrtnim slovom za Tita. Pripovijest je to o Titovim pobjedama i Krležinim porazima i poniženjima, i ničega u njoj, zapravo, nema neprirodnog, sve je kako treba biti i kako je u historiji i među ljudima ispravno: junak iz narodne pjesme pobjeđuje, ali je njegovo svo junaštvo za života, a pjesnik je, pripovjedač, vitez poraza i poniženja, u kojem se sabrala nevolja zajednice. Sudbina osamljenika je da se na licu njegove samoće najbolje prepoznaje društvo kojem odbija pripadati.

Nije ga bilo na pobjedničkim skupovima 1945, zapravo ga nije bilo nigdje, sve do znamenitog kongresa jugoslavenskih književnika u Ljubljani, kada je 5. listopada 1952. uskrsnuo kao vrhovni komesar naše književnosti i kulture. Dano mu je tad za pravo u onom prijeratnom sukobu sa svima, ali tako da je sad on jedan, a ne svi oni, predstavljao mišljenje Partije. Krleža je tako postao Partija, ali ne zato što mu je ona počela sličiti, niti zato što bi Partija logiku života i revolucije zamijenila logikom književnosti, nego opet iz sasvim banalnih, za Krležu ponižavajućih razloga. Partija se fatalno sukobila sa Staljinom i s cjelokupnim međunarodnim radničkim pokretom, a Staljin je bio generalni pokrovitelj onoga jednostavnog načela u književnosti prema kojem je nešto crno ili bijelo, crveno ili crno, i to je načelo sad valjalo napustiti, ali iz sasvim nenačelnih, skoro privatno-sentimentalnih razloga. Jugoslavenski sukob sa Staljinom bio je, prije svega drugog, sukob oko vođe i oko vladarskog primata. Sve drugo bilo je sporedno, ali kao i u svakom sentimentalnom razlazu, sve je sporedno trebalo mijenjati, da bi se razlikovalo od onog što nam je bilo zajedničko prije razlaza.

Ali valjalo je Krleži dočekati 1952. Prije toga mu je moralo biti oprošteno ono što je sa stanovišta revolucije i revolucionarnog morala bilo neoprostivo. Kao i ono što se teško moglo oprostiti i s obične ljudske perspektive. Dok su oni ginuli i umirali po Bosni, on je u Zagrebu umirao od straha. To su nepomirljive pozicije, u idejnome i u ljudskom smislu. Niti će on ikad razumjeti njih, niti oni mogu razumjeti njega.

Da su ga u svibnju i lipnju 1945. ustrijelili, kao što su četiri godine ranije, za Užičke republike, strijeljali Živojina Pavlovića zvanog Ždrebe, komunista koji se prvi pobunio protiv Staljina i sovjetskog terora, nikoga ne bi bilo tko bi se začudio. I ne bi se u jugoslavenskoj i hrvatskoj književnosti osjetila neka naročita praznina bez najvećega njezina pisca. Da je Krleža sljedećih četrdeset i pet godina bivao strateški zaboravljan i zaboravljen, sve bi drukčije bilo, premda bi bilo isto. Vrijedilo bi o tome napisati knjigu, roman-historiju Jugoslavije i jugoslavenskih književnosti i kultura sa strijeljanim Krležom.

Nije ga spasilo, kao što se obično vjeruje, to što je Partiji trebao veliki pisac i mislilac. Jest, trebao joj je, ali tu je ulogu mogao odigrati i netko drugi. Čak se čini racionalnim, sa stanovišta revolucije jedinim ispravnim, da se umjesto Krleže 1945. nađe novi Krleža, čist od prijeratnih grijeha i jednako buntovan, ali Krleža iz šume, a ne iz kolaborantskog Zagreba. A nakon četrdeset i pet godina onom bi se strijeljanom Krleži moglo priznati da naprosto nije imao sreće.

Miroslav Krleža oslobođenje je preživio iz sentimentalnih razloga. Drukčije se to ne može objasniti. Spasio ga je sam junak iz narodne pjesme, za koju je on u tom trenutku, vjerojatno, već znao, ali je sasvim malo vjerojatno da ju je i čuo. Ide Tito preko Romanije, i on vodi svoje divizije. Kad je Tito preš’o Romaniju, osnov’o je narodnu armiju. Prostodušni epski deseterac, u koji uđe povijest, iz kojeg izađe legenda, i tako nastaje jedina općerazumljiva istina našega svijeta. Pa kada  cijeli jedan život kasnije Krleža u svome neočekivano bajkovitom iskazu komemorira Tita, on odaje posljednju počast svome spasitelju.

U vrijeme Krležina ljubljanskog govora, Milovanu Đilasu ostaju još dvije godine slobode, a Zogović je već godinama u nemilosti, u koju je pao jer nije mogao prihvatiti sentimentalne razloge razlaza sa Staljinom i Sovjetima, kao što godinama ranije nije prihvaćao ni Krležino oholo slobodarstvo. Obojica su na putu da od profesionalnih revolucionara postanu pisci, i to na onaj idealan, viteški i mučenički način, kakav je Krleža zagovarao za svog sukoba sa svima. Đilas će nakon uzastopnih robija i stjecanja besprimjernog disidentskog statusa među zapadnim ljevičarima i liberalnim intelektualcima, postati najrelevantniji jugoslavenski pisac na Zapadu, te sve do pojave Marine Abramović najvažnija južnoslavenska kulturna pojava u bijelome svijetu. Sve do pada komunizma, pa i kasnije, Đilas je kao pisac bio u svijetu poznati i od Ive Andrića, i od Danila Kiša. Premda je bio tek vrlodobar pripovjedač i nešto bolji memoarist, kroničar epohe i analitičar komunističko-boljševičkih devijacija, bio je cijenjen i poštovan kao nijedan drugi politički disident s europskog istoka. I doista je sve do kraja bio pisac, koji se držao onog Krležinog temeljnog načela autonomije književnog djela pred svim diktatima ideologije i stvarnosti. Za Đilasa, nakon što je 1954. krenuo putem duhovne transformacije i mučeništva, svijet se nije svodio samo na dvije nego na bezbroj mogućnosti. Živio je književnost.

Isto se, u malo drukčijim okolnostima i s drugim egzistencijalnim pretpostavkama, zbilo i sa Zogovićem. Nakon što je prezreo Titov raskid sa Staljinom i odbio da u Sovjetima prepozna crnoga đavla, nisu ga kao druge poslali na Goli otok, nego su izolirali iz društva, onemogućili ga da objavi i u jednoj od izdavačkih kuća u Jugoslaviji i osudili ga na potpuni javni i književni zaborav. Đilasova i Zogovićeva imena pretvorena su u metafore, u kojima nije više bilo ničega ljudskog ni osobnog. Radovan Zogović je, sve do danas, ostao metafora boljševičkog cenzora i dogmata u književnosti i kulturi. O čovjeku koji se zvao Radovan Zogović ne zna se više ništa, a pisac i pjesnik Radovan Zogović vjerojatno je najznačajniji neotkriveni, nepostojeći crnogorski, srpski i jugoslavenski pisac, jedan od najvećih naših pjesnika dvadesetog stoljeća.

Krleža se, sve do njegova pada, držao distancirano prema Đilasu. Zogović ga je 1945. prezirao kao izdajnika. Da je povijest drukčije potekla, ili da 1941. Krleža nije ostao hipnotiziran pred poviješću i pred vlastitim strahom, pa je da riskirao i prebjegao u šumu, Đilas bi ga, vjerojatno, strijeljao, a Zogoviću srce ne bi zadrhtalo. Možda bi, kuršumom u Krležinu glavu, osvetili Augusta Cesarca kojeg su ubili ustaše? Sve je u to vrijeme i u tom ratu bilo moguće. Kao što je sasvim moguće da mu ni Tito tad ne bi spašavao glavu. Drugo je to bilo 1945. Velikodušan u pobjedi, maršal se sjetio posljednjeg podsljemenskog susreta s velikim piscem. Đilas i Zogović, međutim, nisu ni 1945. bili velikodušni. Zogović se doista bavio komesarskim čitanjem tekstova jugoslavenske književnosti u nastajanju, pa je na taj način, recimo, čitao i Andrića, o čemu će i sam kasnije svjedočiti, a Đilas se, poput Staljina, s visina bavio pitanjem života i smrti. Princ i mladoliki vladika Politbiroa, ulijevao je i samom Titu hrabrost i pouzdanje pri sukobu sa Staljinom. Bio je hrabar čovjek, neosjetljiv na tuđu patnju. Kasnije će biti jednako tako neosjetljiv i na vlastitu patnju. Po tome, on je jedinstven i zanimljiv kao književni lik, a ne samo kao pisac.

Krajem šezdesetih Krleža, prema urbanoj legendi, šalje poruku Titu da će u Forumu, časopisu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, objaviti pjesme Radovana Zogovića. Ne zna se, ili se ne govori, je li mu Tito što na to odgovorio, ali su pjesme izašle i tako je okončan opći bojkot pjesnika Radovana Zogovića. Promijenilo se samo to što više nije morao svoje radove objavljivati u samizdatu i što je između njega i Krleže stvoren neki novi, sentimentalni odnos, o kojemu neće ostati svjedočanstava, osim što se zna da su se sreli i da su razgovarali. Kako i o čemu, to će zauvijek ostati tajna. Krleža je u Zogoviću najednom prepoznao “izvanrednog” pjesnika i “genijalnog” pripovjedača, premda je četrdesetak godina ranije, za vrijeme sukoba na ljevici” pisao kako “čitav lirski opus Radovana Zogovića (…) ne vrijedi mnogo i mnogo je bliži ništici nego bilo kakvom drugom pojmu lirske vrijednosti”, te mu se vrlo zlobno i duhovito rugao, posvetivši mu neke od najnemilosrdnijih i stilski najdorađenijih polemičkih opaski, koje će dobri čitatelji spominjati i citirati sve do današnjih dana. Miroslav Krleža likvidirao je tada svom silinom svoga književnog talenta, krvavije i definitivnije nego kaubojskim koltom, zlosretnog Radovana Zogovića, pripremivši već tada teren za njegovu pretvorbu u golu metaforu komesara, dok Zogović, srećom, nije stigao likvidirati Krležu onim što mu je u svibnju 1945. stajalo na raspolaganju. Da je bio u prilici, možda bi ga tad i ubio. Ali ni tad u tom njegovom činu ne bi bilo ličnih razloga ni osobne taštine, nego bi to bila gesta hladne i precizne revolucionarne pravde. Prešavši preko toga, Krleža je Zogoviću prešao preko vlastite glave. Ali ni u tom činu nije bilo ličnih razloga ni osobne taštine, premda je Krleža, za razliku od Zogovića inače bio i ličan i tašt, nego je to bila gesta preciznoga književnog suda. Pomogao je piscu za kojega će četrdesetak godina kasnije netko reći da je vjerojatno najznačajniji neotkriveni, nepostojeći crnogorski, srpski i jugoslavenski pisac, jedan od najvećih naših pjesnika dvadesetog stoljeća. Paradoks Krležina odnosa prema Zogoviću jest književnost i tiče se jedino književnosti.

Za razliku od Đilasa i Zogovića koji su muku svoju pod Titom mučili kao pisci, idealtipski pisci iz slobodarske mašte Krležine, on se nakon onoga strašnog straha zagrebačkog iz 1941, kojim je stvarno okončan sukob na književnoj ljevici, nikad više nije oporavio, niti je, nakon što se nije odvažio pucati sebi u sljepoočnicu, više ikad logiku i dramaturgiju književnosti postavio iznad logike i dramaturgije života, Partije, ideologije. Nakon 1945. Krleža nije više bio pisac, premda je napisao monumentalne “Zastave”, jedno od najvažnijih proznih djela naših jezika. Ali “Zastave” je pisao kao da to čini izvana, kao gost i pokojnik u vlastitom književnom životu. Kao da mu se sudbina narugala, jer je on s Ljubljanskim govorom iz 1952. postao ono što su Đilas i Zogović bili prije rata: čuvar partijskog ognja i gospodar načina na koji se pod Partijom i u ime Partije mašta i piše. Postao je komesar. Je li mu Tito poštedio život, jer je znao da mu je takav, ranjeni i oštećeni, porculanski Krleža idealan za komesara? Nije. Spasio ga je jer je kao čitatelj znao da je Krleža Krleža, i da je sukladan metafori vlastite veličine. Ponekad se tako dogodi da gospodari ljudskih života, crni i crveni, čitajući shvate tko im je korisniji kao besmrtnik nego kao mrtvac.

I tako je Tito 1945. Krležinom rukom napisao vlastiti nekrolog, koji će da dopadne javnosti daleke 1980: “Kad je riječ o Titovoj smrti, treba reći da nema takve posmrtne počasti koja bi znala odraziti simbolično značenje njegove pojave među nama. Bio je sretan čovjek. Ni jednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega o čemu su pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštala vjekovima. Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao.”

To je mjesto na kojem se izvan vremena rodi i utihne jedna pjesma.

Počelo je još jučer tihim tapkanjem po krovu šatora. Osjetio sam da dolazi i prije nego je prva krupna kap drhteći kliznula niz plastičnu opnu za koju mislimo da nas štiti od neba nad nama. Znao sam da će samo jačati jer sam bio budan, jer uopće nisam zaspao, jer sam znao da ako zatvorim oči neću vidjeti samo baršunasti modri mrak s unutrašnje strane vjeđa. 

Kiša pada od jučer, od jučer čekam sutra, ali jučer, baš kao i kiša, nikako da prestane. Ležim tu, zgužvan u ovom šatoru već šest sati i svih šest sam budan i udišem topli pijani zrak koji izlazi iz tuđih usta na krajevima opuštenih snom. Njezino tijelo začahureno je u vreći za spavanje kao gorostasna larva koja pulsira spremna za preobrazbu. Samo ta preobrazba, kao ni sutra, nikako ne počinje. 

Od jučer se pokušavam sjetiti njezinog imena. Otkad je prva kap udarila o šator kao susjed koji kuca na vrata neumoljiv u želji da nešto od tebe uzme, od tada u mislima prevrćem ženska imena i spajam ih s tijelom, ali nijedno ne pristaje, sva su nekako tijesna kao ovaj šator u kojem ležim stisnut u vreći za spavanje kao mrtvac u lijesu. Kvadratura šatora prisiljava na bliskost, usklađenost pokreta, koreografiju zajedništva, ali ja s ovim tijelom pored mene nemam ništa zajedničko. Nisam imao ništa zajedničko s njim ni kad sam sinoć ljuštio odjeću s njega. 

Nečujno privučem koljena na prsa pa se kao kakav kukac zarobljen na leđima zibam naprijed-nazad dok moje tanke noge ne dotaknu tlo. Tako skvrčen dogmižem do ulaza u šator i napola se izvučem iz čahure. Ja sam prestrašen kukac nespreman na preobrazbu. Sjednem na hrpu razbacane odjeće u dnu šatora, ljudsku kožu koju smo sinoć brzo sa sebe strgnuli, i polako povučem otvarač. 

Mali grad na brdu iznad mene obavijen je oblakom vode koja ispire njegove crvene krovove, naočigled nasumice pobacane kao na smetlištu koje je metastaziralo, pa u jednom gladnom zijevu progutalo sve ispod sebe. Ispod nas zemlja je polako otvarala svoja gladna usta. Progurao sam glavu kroz procjep i vidio da smo barem desetak centimetara otklizali nizbrdo. Voda je rovala pod nama. 

Nigdje dokle god mi je pogled sezao nisam vidio ni čuo nikoga. Svi ti ljudi što su se u predvečerje kao noćni leptiri rojili oko gradića na brdu, satima se zalijetali u svjetla njegovih krivudavih uglačanih ulica i netom prije svitanja pali u polumrak šatora u podnožju, kao da su nestali. Za njima je ostala samo gomila u tlo loše zabodenih skloništa i smeće s kojim su sada sva tijela tonula u zemlju. 

Nekoliko sitnih kapi zalijepilo se za moje čelo. Otresao sam ih brzo, ali je njihova hladnoća procurila u mene. Zatvorio sam patentni zatvarač i zavukao se natrag u vreću. 

– Nebojša! Nebojša!

Ravno ispred mog šatora nečije cipele mljackale su blato.

– Nebojša! 

Njegov šapat miješao se sa šumom kiše i ispunjavao šator. Iako sam bio na suhom, osjećao sam kako one kapi bujaju u meni. Meni zdesna netko je otvorio šator. 

– Ej!

– Oho, komšinice! Da li si videla Nebojšu?

– Otišo je u grad. Šator vam je promočio. Reko je da ti kažem da ga nazoveš.

– Eh, nije to tako lako, komšinice. Ostao sam bez mobilnog.

– Daj dođi! Skloni se s kiše!

Ponovo mljackanje njegovih koraka u blatu pa paranje zatvarača. Smiješna je bila ta potreba da zatvorimo šator, da zatvorimo vrata, ta vjera da nas ikakva propusna kulisa može zaštititi. Zavukao sam se u vreću do brade, ali sve sam jače drhtao. 

– Evo ti ručnik – rekla je. 

– Fala! Čuj, malo mi je neugodno, ali nisam jučer zapamtio tvoje ime – rekao je.

– Nisam ni ja tvoje.

– E, odma mi je lakše. Jovan.

– Drago mi je. Vesna.

Neka nevidljiva sila zgrabila me za šiju i cijelog uronila u mrzlu vodu od koje sam ostao bez daha. Poželio sam se stisnuti uz tijelo žene koja leži pored mene u šatoru, upiti toplinu daha što iz njega struji, ugrijati se na koži pod kojom pulsira život. Njezino tijelo je i dalje vrećom za spavanje bilo skriveno od pogleda samo je iz vreće sada virila desna ruka savijena pod čudnim kutom kao da je odvojena od ostatka tijela. Vršcima prstiju dotaknuo sam njezinu podlakticu i stresao se od hladnoće. Tanka ženska ruka s bademastim noktima, prošarana venama – ruka mrtvaca. Nezaštićena ruka na mom karimatu. Strgao sam vreću sa sebe i pokrio tu ruku, trpao sloj po sloj materijala na nju samo da je utoplim, da je zagrijem, da je zaštitim. 

– Kakav je ovo povodanj, Vesna? Šta u ovom Motovunu leti ne bi trebalo biti leto?

Njihovi glasovi probijali su se kroz pljusak. 

– Baš je ružno.

– Jeste, ali meni se popravilo otkad sam došao tu, kod tebe.

Kiša je bubnjala o plastiku kao da me deseci gnjevnih ruku žele istjerati van. Nada mnom šator, razapet kao velika kabanica, na meni velika žuta kabanica kao šator. Prevelika za mojih sedam godina, a opet me ne može zaštititi. Ni oca ne može zaštiti njegova zelena lovačka jakna. Moj otac nije lovac, mi smo sakupljači. Sakupljači metala. Kiša je naš najbolji dan, nitko tada ne dolazi na Karepovac, a u takvim danima nalazimo i kositra i bakra pa čak i željeza, a željezo se najbolje prodaje. Od njega se dugo može jesti. Čak i sada. Čak i u ratu. 

– Ti hladno? Hajde dođi sa mnom pod vreću – rekla mu je. 

Smetlište je obavijeno mutnim oblakom vode. Voda se slijeva niz olupine automobila, puni bubnjeve na bok bačenih mašina za rublje, ispunjava prostor između stranica starih novina. Namještaj, knjige, igračke, prošli životi i uspomene – sve je to došlo tu skončati u amorfnoj masi nepoželjnog. Nigdje se ne čuje ništa osim kiše. Nema krikova galebova, nema zujanja muha, samo sve glasnije ritmičko bubnjanje vode. 

Nigdje zvuka na smetlištu, samo miris slatkast i opor, ali i dalje tako snažan da me čvrstom rukom stišće za želudac. Dok se borim za dah, otac težinom tijela gura zahrđalu olupinu neke mašine. Iz trećeg pokušaja obara je na tlo i onda zastaje, ostaje zarobljen u trenutku, zbunjen kao da je nešto izgubio. Zakoračim prema njemu, a on se prene, silovito trzne rukom iza leđa i ja ustuknem. Kiša se cijedi niz rukav mog oca. 

– Stoj di jesi!

– Tata?!

– Stani kad sam ti reka! 

Smetlište tone u blato a i ja s njim. Široka ramena mog oca zaklanjaju nešto što ne želi da vidim. Njegovu ruku nešto grči iznutra.

– Danijele, ajde doma. 

– Tata?

– Okreni se i trči doma. Jesi me čua?

– Tata! Tata, šta je bilo?

Otac se trgne i pogleda me u oči. 

– Danijele, gledaj me. Gledaj me u oči. Trči doma najbrže što možeš. Reci materi da zove policiju. Danijele, gledaj mene!

Ne gledam njega. Gledam tanku žensku ruku koja viri iz hrpe smeća koju je otac razgrnuo. Duge ženske prste, plave i podbuhle, komad mesa odstajalog u vodi.

– Danijele, trči. Čuješ li me? Trči!

– Jovane, hoćeš da trknemo do kafića napuniti moj mobitel pa da ga nazoveš?

– Nema žurbe. Ostao bi s tobom još malo, ako se slažeš.

Trčim. Trčim kroz blato iako moje gumene čizme propadaju duboko u njega i teškom mukom se odvajaju, kao da gazim u ljepilo. Trčim najbrže što mogu po kiši, tako brzo da mi vjetar trga kapuljaču s glave i cijelim putem me vuče za šiju. Stanem tek na kućnom pragu, tek onda kad kiša prodre u mene, zavuče se u mene i obuče me u hladnoću koju ne mogu skinuti s odjećom. 

Trčim jer sam je prepoznao. Prepoznao sam taj zglob, duge tanke prste koji su mi gladili kosu, i onaj prsten, ruku koja je živjela u kući pored naše, razvlačila tijesta kao plahte koje će taj tren staviti sušiti, ruku koja je grabila mrzlu vodu iz potoka daleko iza naših kuća i davala mi da iz nje halapljivo pijem, da se voda cijedi niz moje obraze opaljene suncem, da se slijeva niz moje grlo i umiruje mi utrobu. Vesna. Tako se zvala. Vesna. 

Negdje ispod svog toga smeća, među odbačenim i nepoželjnim, ležala je Vesna. I Đorđe. Đorđe kojeg nisam ni vidio, kojeg je već progutala zemlja, koji je potonuo dublje i za sobom možda ne bi ni ostavio traga da se Vesnina ruka nije izborila da je vidimo. 

Svijetloplavi Vesnini prsti. Toliko drugačiji od ruku mojih roditelja, prstiju koji se isprepliću i krše, prolaze mojim licem, ali ja ih ne osjećam jer ništa me ne dodiruje, samo ta voda koja se slijeva niz mene, struji kroz mene, hladna i nezaustavljiva. Voda i glas mog oca, isprekidani povici sa dna bunara: Vesna i Đorđe. Prije dan-dva. Došli su po noći. Dica su spavala na katu. Izašli su iz kuće bez riči. Da i dicu ne odvedu. Neko je mislia da nisu naši. Da su Srbi. Ne znam ko. Gubi se i ne čačkaj. Eto to su mi rekli. 

Lica mojih roditelja, mokra iako smo u kući i kiša je stala, ali voda se odnekuda muklo probija i ništa je ne može suzbiti, ni vrata ni krov ni moje ruke koje su premale da bi uhvatile svu tu vodu što majci i ocu curi iz očiju. I kiše nema, nema je odavno, ali voda i dalje nadire i ispire i tiha došaptavanja kako su druga bila vremena, kako su imali krivo ime, i smetlište i krv s ruku koje nikad nisu odgovarale. 

– Hladne su ti ruke, Vesna. Daj da ti ih ugrijem.

Više ne čujem riječi. Samo tuđe šaputanje, šuštanje njihove vreće za spavanje, šum koji proizvodi bliskost ljudskih tijela i kucanje kiše o ceradu. Dopuzao sam natrag na svoje mjesto i ispružio se na leđa kao kukac koji se konačno predao. Zatvorio sam oči i napokon vidio samo baršunasti modri mrak. Činilo mi se da su moji mišići tekućina koja se svakim udisajem skuplja oko srca kao da me želi ugušiti, a onda svakim izdisajem slijeva u pete. 

Dok sam tako ležao, težak od vode, jedna se kap probila kroz vrh šatora i kapnula mi na nos. Odahnuo sam. Uskoro će se voda probiti do nas. Uskoro će nas uzeti, potopiti, odnijeti. Uskoro će sve biti gotovo. Uskoro će napokon biti sutra.

Intervju objavljen u Vremenu broj 1501, 10.10.2019.

Sarajlija Predrag Finci (1946) nije štedeo ni sebe ni svoje talente dok je živeo na ovim prostorima. Bavio se glumom, filozofiju studirao u Sarajevu i Parizu (kod Mikela Dufrena), na studijskom boravku u Fraburgu bio kod Vernera Marksa, predavao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a od 1993. živi u Londonu, gde je, do odlaska u penziju 2011. godine, radio kao slobodni pisac i gostujući istraživač na UCL-u (University College London). Od 2004. godine Finci sve intenzivnije počinje da piše na ovom jeziku i objavljuje, pre svega, filozofske tekstove u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj. Objavio je dvadeset i tri knjige, između ostalih Govor prepiski(Svjetlost, Sarajevo 1980), Ishodište pitanja (Glas, Banja Luka 1987), O nekim sporednim stvarima (Veselin Masleša, Sarajevo 1990), Priroda umjetnosti (Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2006), Estetska terminologija (Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2014), Ukratko (Factum izdavaštvo, Beograd 2018), Zapisi veselog filozofa (sa slikovnim komentarima Amele Hadžimejlić, Art Rabic, Sarajevo 2019). Novu knjigu Misterij, iza svega, upravo mu je objavio beogradski izdavač “Factum” (2019).

U naslovu vaše knjige nalazi se reč misterij. Filozofija je, opet, uvek nekakva demistifikacija. O čemu je ovde reč?

Još kao mlad student zastao bih pred nekim predmetom, gledao ga dugo, mislio o njemu što je, kako ga mogu definirati, što je njegova bit, i onda sebi rekao: ništa nije jednostavno, sve u sebi čuva neku tajnu, cjelina svake stvari i svakog bića ima u sebi nešto mistično. Mnogo je toga u prirodi svakog fenomena na što ne možemo odgovoriti. Vidimo pojavu, ali ne i suštinu. Počeo sam čitati sve što sam mogao naći od filozofskih knjiga, odmah sam zavolio Heraklita, Platona, Dekarta, Kanta, Hegela, kasnije Huserla, Hajdegera, Vitgenštajna, da dalje ne nabrajam, a u prodavaonici starih knjiga koju je držao gospodin Bučuk nađoh cijelu biblioteku jednog bivšeg industrijalca, koji je strasno skupljao knjige mistika, kupih dvadesetak tih knjiga i preda mnom se počeše otvarati cijeli novi horizonti, i danas prema njima rado gledam. A u sve to su se uplela i moja lična iskustva, koja su se ponekad dodirivala sa misticizmom. U mojoj knjizi Misterij, iza svega potražio sam odgovore na ona pitanja koja su po svom porijeklu osobna i poetska, a po intenciji filozofska, dakle, kritična i racionalna. Pitanja koja su se u meni počela formulirati već u Sarajevu, a odgovore, evo, sročih tek u Londonu!

Da, ali misterij i filozofija su poput vode i ulja: dodiruju se, ali se ne mešaju. Šta biste rekli ako bi vam neko kazao da filozofija, kod vas, abdicira pred mističnim?

Rekao bih mu da ne razumije filozofiju. Treba s pažnjom čitati Majstora Ekharta i osluškivati u tom glasu mistika govor ljudskog bića i Boga samog, ili na drugi način, stati ponovo pred Kantovo pitanje noumenona, pred pitanje onoga što ne možemo spoznati, na treći to tajnovito možemo raspoznati kod Bergsona u njegovom shvaćanju intuicije, na četvrti kod Vitgenštajna u njegovom Tractatusu… Svaki put je filozofija slutila ili ukazivala, a ne pokazivala ono mistično. I ja sam nastojao do njega doći, pokazati na jasan, razgovjetan i razumljiv način što je za filozofiju mistično i misterij bivanja, a u onim osobnim fragmentima u knjizi i ući, osjetiti i iznutra pokazati što mistično jest. O tome ću svakako još pisati.

Kako reagujete na Vitgenštajnovu poslednju rečenicu iz Tractatusa: o čemu ne možemo govoriti o tome moramo ćutati. Zar nije stvar u tome da filozofija upravo mora da govori o onome o čemu se ne može govoriti?

To je jedna od najčešće citiranih misli cjelokupne povijesti filozofije i najdramatičniji kraj jednog filozofskog djela. Može biti shvaćena kao Vitgenštajnovo prepuštanje misticizmu, za koji je govorio da mu pomaže da se “zaustavi u mišljenju”, ali taj stav sedmi (koji ima i svoju estetsku dimenziju) ujedno upozorava da ne trebamo govoriti ako ne znamo, ne razumijemo, ako nismo promislili problem, pa na taj način upozorava da je istinsko filozofiranje, mudrost i svako promišljeno kazivanje ono koje je u sebi utemeljeno i ima svoju jasnu argumentaciju. U tom smislu, upravo od tog stava o nuždi prethodne šutnje može započeti istinski govor. Bilo bi dobro kada bi se ljudi toga češće držali.

Pedesetak godina živeli ste u Sarajevu, a onda ste otišli. Iako fizički niste više u ovim krajevima, stiče se utisak da ste u bosanskohercegovačkom, hrvatskom i srpskom kulturnom prostoru prisutniji nego što ste bili (knjige, tekstovi, intervjui). Da li je to posledica odmaka od ovih prostora, ili, naprosto, stvar nekakvih (autorskih) dozrevanja?

U mladosti sam bio nemiran, sklon svakojakim avanturama, mnogo volio u kavanu, zaljubljivao se svaki čas “najviše i zauvijek”, često i putovao, pa sam pisao samo vikendom, kada sam se kod kuće odmarao. Do rata sam napisao samo četiri knjige, onda 1993. otišao u London, poslije poražavajućih iskustava političke i ratne katastrofe dugo mislio da više neću nikada pisati, da pisanje nema mnogo smisla, desetak godina nisam ništa objavio, ali se toga u meni mnogo nakupilo i iz mene izbilo kao nataložena lava, kao dugo suspregnuta energija. Od tada objavljujem svake godine knjigu, a još ne znam ni kada ću, ni hoću li više stati. Govorilo se da vitezovi umiru s mačem u ruci, ratujući. Rekao bih, paralelno tome: a pisci s perom u ruci, pišući.

Da li to znači da vam ne nedostaje svakodnevni kontakt sa svojim jezikom?

Negdje sam napisao da je meni moj jezik moja domovina. Tu domovinu nikada nisam napustio i tu se i sada osjećam “kod kuće”.

Kako razumete uzroke i posledice ovoga što se događa u, sada, vašoj zemlji, Velikoj Britaniji (Bregzit, Džonson, laži, kriza parlamentarizma…)?

Sve se i ovdje na moje oči promijenilo, od stanovništva do načina mišljenja. Jedna od najstarijih demokracija je ozbiljno uzdrmana, u njoj dominira jedan klaun (Johnson), desni populist i demagog (Faraž) i politički anakronizam u vidu jednog kolebljivog ljevičara (Korbin). U zemlji je prvi put jasno na djelu ksenofobija. Strance optužuju za sve i svašta, pa i meni ponekad bude neprijatno progovoriti zbog mog stranog akcenta. Nacionalizam je sve više izražen i sve mi se čini da će te snage izgurati svoje ma što da košta, kao što to uvijek biva sa borbenim nacionalistima. Oni uvijek govore: nije važno kako će nam biti, važno je da bude naše i kako mi hoćemo da bude. Ako ih poslije sustigne i najgora ekonomska i politička kriza, neće to priznati. A zapravo je sve počelo sa krizom u konzervativnoj stranci, kada se tadašnji premijer Kameron prepao da će izgubiti glasove, pa raspisao referendum i time dozvolio da ulica vodi politiku, što je dovelo do potpune podjele u društvu. Samo spomenite ovo pitanje u nekom društvu, pa će se ljudi dokačiti i brzo razići. Pomislim da je u pravu bio De Gol, koji je tvrdio da Veliku Britaniju ne treba nikada primiti u Europsku zajednicu. Britanija se lako može raspasti, a Engleska praktično postati pridodata država SAD, što će imati dalekosežne posljedice, pa zato mislim da će politička dešavanja u Britaniji dosta ovisiti o onome što će se dogoditi u Americi.

Ipak, imate li neko objašnjenje kako je moguće da sirove laži odnose prevagu nad kakvom–takvom istinom? Kako je (postalo) moguće da šovinističke, rasističke, nacionalističke priče tako lako ovladaju u Evropi, posle svega?

Ovo je doista teško pitanje, jer zahtijeva temeljitu analizu i jasan odgovor. Za ovu priliku, najkraće što mogu: srušene su ideje prosvjetiteljstva, obezvrijeđeno obrazovanje i poštenje, na sve strane se razmahao egoistički interes za vlastito, dominira biologizam i nebriga za druge, u duhovnim oblastima vlada subjektivizam, a nesigurnost je stvorila očajničku grabež i nebrigu o budućnosti. Današnji političari su to brzo shvatili i umjesto da predvode narod oni slijede “narodnu volju”, koja je mnogo puta vodila cijele narode u ekonomske krize i ratne katastrofe. A u takva vremena istina je samo “moja”, a sve što se razlikuje od moga je neprijateljsko, pogrešno i lažno. Baš zato treba raditi suprotno od ovoga i barem za sebe gajiti ideale humanizma i prosvijećenosti, jer jedino u tome može biti istinskog dobra za ljude. Ako ovakvo moje stajalište pripada naivnom idealizmu, samo bih podsjetio: idealisti su izgradili ovaj svijet, koristoljubivi “realisti” su ga uništavali.

Da li pratite političku situaciju u zemlji iz koje ste otišli?

Malo, jedva. Ne možete živjeti u dvije zemlje. Opterećuju me ovdašnje brige, tamošnju situaciju ne poznajem, ne znam detalje, a ne bih da donosim pogrešne ili površne sudove. Za politiku sam uvijek mislio da je dobra kada nam omogućava dobar život, kada je efikasna i mnogo se ne primjećuje. Kada o njoj previše brinemo, nikada ne bude dobro. A uz to, mene nadasve zanima filozofija i umjetnost, pa kada pročitam neku dobru knjigu, kakve znaju napisati Semezdin Mehmedinović, Slobodan Blagojević, Amir Brka, Ranko Risojević, Damir Ovčina ili Darko Cvijetić, ili naiđem na neko djelo sve boljih pjesnikinja (Ferida Duraković, Jasna Šamić, Fadila Nura Haver), još ih ima, e tada se obradujem i takvu “pozitivnu politiku” s poštovanjem i radošću pratim.

U Sarajevu ste predavali filozofiju Miljenku Jergoviću. Danas redovno objavljujete na njegovom internet časopisu Ajfelov most. Sećate li se, kakav je bio tada?

Sjećam, ali zato što sam ga prvo primijetio u Domu pisaca, onda sam čitao neke njegove tekstove i jako dobre pjesme. I danas mislim da je upravo u poetskom njegova najveća spisateljska snaga. Njegov dar je vrlo brzo postao prepoznatljiv i on je neosporno najznačajniji i najkompletniji spisatelj iz “mojih krajeva”. A tamo su, da i to kažem, mnogi umjetnici bili uvijek bolji od gotovo svih političara. Prvi su svoje zemlje slavili, drugi brukali.

Osećate li nostalgiju?

Da, ponekad, za onim što više nije. A to bih osjećao gdje god da živim: moj svijet polako nestaje, ali sam ja sretan što je postojao i što sam mogao tom svijetu pridonijeti. I još ću, ako budem mogao.

SVOJTA

Velebit je brat kicoš
Koji za svog posjeta pripovijeda
O svijetu koji ga pohodi
Stopalima slanim.
Pripovijeda da nikad ne bi mogao
Živjeti daleko od mora.
Pripovijeda da ima Gudelja
Svog pjesnika.
Po polasku ponese punu kesu:
Munja, gromova i pokojeg
Poskoka.

SVOJTA, DVA

Vranica je majka koja
Sliku svog sina nosi u
Novčaniku.
Svakom prilikom je pokazuje
Vabeći svog vitog sina
Moj mali.

DJECA 

Lastva je najljepša,
Botin je najsnažniji,
Brasina najpametnija.
Na zadnjem sjedištu
Automobila kad
Slaze rodbini
Ne prestaju se prepirati
Dok Veleštak na njih
Ne podvikne. 

PORODIČNO OKUPLJANJE

Velesje ruži Vranicu:
Nazvati vodu
Smrdivodom.
Trebao bi biti jedan od
Grijeha smrtnih.

Objavljeno u Expressu 04.10.2019.

Nedavno je zagrebački V.B.Z. objavio drugi roman Almina Kaplana nazvan jednostavno “Meho”. Almin Kaplan je rođen 1985. u Mostaru. Živi u Stocu. Do sada je objavio više zbirki poezije od kojih se izdvaja “Mostarska zbirka” u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a i roman “Trganje” koji je objavio sarajevsko-zagrebački Synopsis. Također, Kaplan je bio višegodišnji urednik izvrsnog mostarskog književnog portala strane.ba, na kojem se mogu pronaći gotovo sva relevantna književna regionalna imena, zahvaljujući upravo visokim uredničkim standardima koje je postavio Kaplan. (Aktualno uredništvo ovog portala čine Magdalena Blažević, Srđan Gavrilović i Senka Marić, ovogodišnja dobitnica Nagrade Meša Selimović za najbolji roman.)

Kada sam prije nešto više od godinu i pol pisao o debitantskom romanu mostarsko-stolačkog (dotada) pjesnika Almina Kaplana, napisao sam kako se ovaj pisac već svojim prvim romanom etablirao kao jedno od najvažnijih proznih imena bosanskohercegovačke književnosti, kada je riječ o piscima mlađe generacije. Taj roman karakterizirao je nepretenciozni minimalizam, ono načelo “manje je više”, preuzeto od američkih kratkopričaša, što je u bosanskohercegovačkoj književnosti rijetkost, živopisni jezik, čvrsto usidren u poeziji, te kako se ovaj roman svojom temom, pričom o multinacionalnoj sredini uoči početka prošlog rata, s lakoćom nametnuo kao paradigma cijele Bosne i Hercegovine. 

Sve ove karakteristike koje sam pobrojao za prvi Kaplanov roman, vrijede i za “Mehu”. Postoji onaj stereotip po kojemu pisac uspješne prve knjige tek s drugom prolazi svojevrsni test koji je ona prava ulaznica na književnu scenu. Kaplan je taj test, ukratko, suvereno prošao. Štoviše, u odnosu na “Trganje”, “Meho” predstavlja značajan iskorak. Radnja romana događa se u današnje vrijeme, na prostoru Dubravske visoravni koja se nalazi u Hercegovini, između Stoca i Čapljine. Glavni lik romana je šutljivi Meho, pedesetogodišnjak, otac dvoje djece, ratni veteran, povratnik, koji na svojemu imanju uzgaja paprike i breskve te ih vozi u svom starom Passatu na obližnju pijacu u Čapljini. Taj tegobni, monotoni život Meho podnosi stoički, u sjeni sablasti rata koje vrebaju na svakom koraku, a ponajviše u vezi okolnosti pod kojim je poginuo njegov najbolji prijatelj, u akciji u kojoj je i Meho sudjelovao. Jedinu utjehu pronalazi u cigaretama: “Potkosom Meho pali cigaretu. Skoro mu je pedeset, ali ga i dan danas prva jutarnja cigareta usreći na onaj dječački način.”

Kaplan ispisuje svojevrsnu Dubravsku kroniku, gorku i sumornu amarkordovsku priču o povratnicima, jedan tekst koji je u u okvirima regionalne književnosti toliko nedostajao, jer se u Kaplanovoj Dubravskoj visoravni bez problema mogu prepoznati svi oni nesretnici iz cijele BiH, Hrvatske, bez obzira na nacionalnost, koji su se vratili na zgarišta pokušavajući nastaviti zaustavljene živote, te je po tom detalju paradigma cijele BiH po uzoru na prvu knjigu.

Velika vrijednost ovoga romana je jezik obojen lokalnim koloritom, što je iznimno zahtjevan književni postupak. Međutim, Kaplan to sa svojim pjesničkim nervom čini besprijekorno, nepretenciozno i bez traga bilo kakve patetike. “Kako nisu dobrog zdravlja – Munta se dvaput operisavala, a Šabana potrošio logor”, piše Kaplan na jednom mjestu, što je samo jedan od brojnih sličnih primjera tog književnog postupka. Ili jedan drugi: “Neki čak zagrizaju plodove i divljački ih žvaču (…) i ponavljaju po ko zna koji put da su prskali samo onoliko koliko je neophodno da plod preživi i da se ne uboli.”

Na naslovnici knjige stoji jedna rečenica Ivana Lovrenovića, čovjeka koji se ne razmeće nepotrebno komplimentima, te je stoga treba uzeti bez rezerve: “U našoj novijoj književnosti ništa slično o ‘običnoj’ svakodnevnici, i ništa tako književno jako i istinito, kao što je Kaplanov ‘Meho’, do sada nisam pročitao.” Po ovom detalju, po besprijekorno izvedenoj dramaturgiji “obične svakodnevnice”, Kaplanov roman podsjeća na remek-djelo Gerbranda Bakkera “Gore je tiho”, roman u kojemu se gotovo ništa ne događa, ali se unatoč tome čita kao da se radi o kakvom trileru. Ukratko, jedan savršeno komponiran i dosljedno izveden roman s velikim filmskim potencijalom zbog cijelog niza živopisnih i kompleksnih likova. Pogotovo se to odnosi na starce Hatu i Omera čiji je sin jedinac Esko, hedonist i ženskaroš, Mehin najbolji prijatelj, sušta suprotnost Mehi, poginuo na početku rata. Hata i Omer podsjećaju po svemu na likove iz grčkih tragedija, čiji je život stao onog trenutka kada su saznali za sinovljevu pogibiju.

Koliko je Kaplan dobar pisac svjedoče rečenice kojima zatvara roman, ako zanemarimo “Epilog”, u sceni koja je istodobno simbolična i slikovita: “U njegovom (dječakovu, op.a.) snatrenju, tijela vjernika, gledana sa trideset i pet metara visoke munare, bila su kao nekakva velika vodenasta mrlja što se postepeno ulijevala na vrata džamije – i nestajala. Kao onaj zli duh iz velike Aladinove svjetiljke – u koju se uvlačio nakon što je, samo na kratko, bio izašao.” Ova scena, kada je riječ o filmskom potencijalu Kaplanove priče, može poslužiti kao savršen završni kadar.

Ivo Andrić je jednom izjavio kako je njemu svijet muslimanskih kuća zauvijek ostao nepoznanica, da je on svojim pisanjem “dolazio” samo do kućnih avlija, te da se nikada nije usuđivao “ući” unutar njih, koliko zbog nepoznavanja tog svijeta koji je po tradiciji čuvao vlastitu intimu, toliko i zbog poštovanja tog “zabranjenog” prostora. Tako nešto, po Andriću, može doći samo iznutra, od pisaca koji dolaze iz tog miljea: od Skendera Kulenovića, Ćamila Sijarića ili Derviša Sušića. Kaplan je, kao malo tko prije njega, “otvorio” vrata muslimanskih kuća i pokazao nam intimni, zatvoreni svijet  tih ljudi, njihovu svakodnevnicu, i to s dubokom empatijom koja niti jednog trenutka ne prelazi u patetiku. 

Romani slični Kaplanovu dragocjeni su za razumijevanje postratne Bosne i Hercegovine, pa ću stoga napraviti jednu malu digresiju: nedavno je na jednoj ovdašnjoj, bosanskohercegovačkoj televiziji, znanstvenik i političar iz Naše stranke, Damir Marjanović, jedna od rijetkih svijetlih pojava na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, izjavio kako je prošao Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko, te govorio o sablasno pustim gradićima kroz koje je prolazio, te spomenuo jezu koja ga tom prilikom spopadne. Naveo je kako njegovi sarajevski prijatelji, čiji se skučeni, autistični svijet odvija na relaciji Baščaršija – Marijin Dvor, tu zemlju gotovo da ne poznaju. Jedna tvrdnja koju mnogi, uključujući i mene, ponavljaju godinama. Pa, evo, jedna poruka za slične: ako nemaju volje ili energije da se zapute u večernjim satima do tridesetak kilometara udaljenog Kiseljaka, Ilijaša, Vareša, Breze, neka onda, barem, uzmu u ruke Kaplanov roman, bit će im mnogo toga puno jasnije, po onom stihu Kemala Montena “Sve bi ti se samo kazalo” iz njegove nezaboravne pjesme “Pismo prijatelju” iz 1992.

Dnevnik jednog penzionera/53