Iz romana “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba”

Dagestanski Tupoljev 154 rula se sve brže niz pistu. Motori urlaju kao izbezumljeni slonovi, putnička kabina se trese, drhti kao skotna kuja, a uzlijetanje ovoga tužnog čudovišta čini se krajnje neizvjesnim. Starački prsti prebiru brojanice, težak miris kerozina prodire kroz podove, popuštaju varovi aluminijskih ploča, djeca se zavlače majkama pod košulje, progrizaju kožu, ulaze u krvotok i nestaju u damarima njihovih podivljalih srca…   

Tu 154 na putu za Makačkalu prvi je, nakon okončanja štrajka, dobio dozvolu za polijetanje, zato što se na frankfurtskome aerodromu zatekao protiv svih pravila, kao iznenadni, kasno otkriveni uljez u njemačkome zračnom prostoru, kojeg se što prije, i po mogućnosti da nitko ne sazna, treba osloboditi, ali i zato što ni u kontrolnom tornju, ni u tehničkim službama i među aerodromskim mehaničarima, nitko zapravo nije bio siguran da će dagestanski zrakoplov zbilja uspjeti za uzleti. Govorkalo se da će se stari tupoljev raspasti i eksplodirati nasred uzletne piste, ili malo dalje, u poljima prema gradu.

Mehaničar koji mu je zavirio u motore, veteran aerodromskih službi Joseph Bellow, kaže da takvo što nije vidio ni u plovećih, ni vozećih, a kamoli u letećih vozila: izgledali su, ti motori, kao u kakvoga dotrajalog traktora, koji upravo ore svoju posljednju brazdu. Sažalio se nad avionom stari Bellow, više nego nad sedamdeset devet putnika za Makačkalu, koji su u vrijeme štrajka, bili zaključani u prostoriji za pušače, i čuvala su ih dvojica aerodromskih policajaca, jer su se ilegalno našli na njemačkome teritoriju, pa je trebalo voditi računa da tu i ne ostanu. Bellowa, koji je, ustvari, bio Rus, Josif Anastasjevič Belov, a u Njemačku je emigrirao kao sovjetski regrut, s puškom i u uniformi, ti ljudi nisu nimalo zanimali, kao što čovjeka često izgubi interes za one koje sustigne sudbina koju je sam jedva izbjegao. Nitko za teško bolesne nema tako malo razumijevanja kao onaj tko je, po mogućnosti čudom, upravo ozdravio. Ali Tu 154, stari dobri tupoljuša, avion njegove mladosti, čudo sovjetske nauke i tehnike, putujuća strijela proleterskoga internacionalizma, on je u Bellowu budio one najdublje ljudske osjećaje, kakvi se jave pred starost, u vrijeme kada je čovjek još uvijek živ, ali oko njega sve je mrtvo i postoji samo u sjećanjima i uspomenama.

Stari je emigrant skinuo bijelu radnu rukavicu i golom je rukom milovao zamašćenu unutrašnjost avionske turbine:

– Tupoljuša, dragi moj tupoljuša… – rasplakao se onako ruski, nad otvorenim grobom sovjetske avionske industrije i nad samim sobom, nad svojom mladošću i ludom glavom koja ga je odvela u tuđinu.

Za to vrijeme, sedamdeset devet ljudi, odreda ruskih državljana, Avara, Kamika i Čečena, stisnuli su se na sjedalima kod izlaza A 89, dok su oko njih, hineći opuštenost, šetkali aerodromski policajci. Nisu ih više bila dvojica, nego je nesretne Dagestance opkolio cijeli vod, s automatskim puškama na prsima, jer se strahovalo da bi se nekako, nekim čudom, među putnicima mogla raširiti vijest o stanju u kojem se pred polijetanje nalazi TU 154, i da bi neki među njima bijegom mogli potražiti spas. Policija je bila vrlo oprezna, ništa se nije prepuštalo slučaju.

– Oni neće bježati, ne morate ih čuvati! – obratio se na visokom njemačkom, onom kakav govore junaci u romanima Thomasa Manna, policijskome zapovjedniku, suhonjavom i bezbradom mladiću.

– Vi to znate? – pogledao ga je s visina kakve čovjeku može pružiti samo policijska ili vojna uniforma.

– Da, oprostite, ali znam.

– Odakle znate, možda vi poznajete nekoga od ovih ljudi?

– Sve ih znam. Do jednoga.

– Da i vi niste Čečenac?

– Oni su iz Dagestana, po narodnosti većinom i nisu Čečenci. Ali nije to važno. Ne morate znati njihovo porijeklo da biste ih poznavali.

– Je li? – iskreno se začudio mladić u uniformi.

– Da. To su ljudi iz Auschwitza. Ili iz Treblinke, svejedno. Sigurno ste ih mnogo puta vidjeli na televiziji. Vi ste odrasli u Njemačkoj? Ako ste odrasli u Njemačkoj morali ste ih vidjeti.

– Odrastao sam u Dresdenu i nikad ih nisam vidio. Zašto spominjete konclagere? Uostalom, što vi tu radite, molim vas udaljite se na propisno odstojanje!

– A koliko, po vašem mišljenju, treba biti propisno odstojanje? I koje propise mogu u vezi toga da konsultiram?

Babukić se tako uživio u razgovor i zapiljio se u lice tog idiota, ustvari u krupnu crvenu bubuljicu sa žutim vrhom, okruglim kao pun mjesec, da nije ni primijetio kada su se odnekud stvorila dvojica onižih, četvrtastih muškaraca, u sivim odijelima. Iz lijevog uha su im, obojici, virili podebeli spiralni kablovi, nalik onima na slušalicama starinskih telefona.

– Pođite s nama! – osjetio je vrlo snažan stisak palcem i srednjakom na bicepsu desne ruke.

Bolno je jauknuo, pa opsovao na južnonepalskom narječju (kad god se sukobi s policijom, redarima ili neovlaštenim nasilnicima, Babukić psuje na južnonepalskom, uvjeren da ga neprijatelji neće razumjeti…), a onda je pomislio da se u policijskim školama sigurno uči ovaj zahvat i da je ovaj tip sigurno dobio peticu iz ćapavanja građanina-civila za mišić, u svrhu privođenja i utjerivanja redarstvenoga autoriteta.

Ubacili su ga u sobicu bez prozora i posjeli na kampersku stolicu na rasklapanje. Ničega osim te stolice nije bilo u prostoriji.

– Dokumente na pregled, vaš pasoš?

– A tko ste vi da mi pregledavate pasoš?

– Vi niste tu da bi postavljali pitanja!

– A zbog čega sam onda tu?

– Uvrijedili ste službeno lice u obavljanju njegove dužnosti.

– Čime sam ga uvrijedio?

– Vaš pasoš, odmah!

Babukić je pomislio da bi ga Kockasti ponovo mogao uhvatiti za nadlakticu, i unaprijed ga je zabolilo, pa mu je pružio pasoš.

– Babukić? – kao da se iznenadio.

Pružio je dokument partneru, da i on pogleda.

– Babukić! – potvrdio je ovaj.

– Da, i što sad?

– Zašto ste vrijeđali njemačkoga policajca?

– Nikoga nisam vrijeđao.

– Zašto ste spominjali Auschwitz Birkenau?

– Birkenau nisam spomenuo.

– Zašto ste ga spominjali?

– Zato što sam u Auschwitzu vidio te ljude. I u Treblinki, Sobiboru, Dahauu… – prisjećao se Babukić.

– Bili ste tamo?

– Ne, sve sam to vidio na televiziji i na filmu.

– I sad ste prepoznali ljude s televizije? – cinično se osmijehivao Kockasti. Onaj drugi, koji je također bio kockast, četvrtast, ali njega nećemo tako zvati, jer uglavnom šuti i ne preuzima inicijativu pa nam i nije važan, potvrdno je klimao glavom, da naglasi pitanje.

– Da, svatko će ih prepoznati, tko god ih pogleda.

– Zašto ste njemačkom policajcu spomenuli Auschwitz Birkenau? – dreknu Kockasti.

– Nisam spomenuo Birkenau.

U sljedećem trenutku našem je Babukiću bljesnulo pred očima, i našao se na podu sa strašnim bolom u ramenu. Kao da se na njega srušio telegrafski stup.

Nad njim je stajao onaj drugi, kojem ćemo, ipak, smisliti nadimak, jer je, eto, preuzeo inicijativu, s sjajnim kožnatim pendrekom u ruci.

Nazvat ćemo ga Šutljivi.

-Zašto ste njemačkom policajcu spomenuli Auschwitz Birkenau? – mirnije je ponovio Kockasti. Zvučao je kao učitelj kada se sažali nad lošim đakom.

– Ne znam… – procvilio je Babukić.

– Bili ste nervozni, iscrpilo vas je čekanje izazvano štrajkom na aerodromu?

Babukić je sjedio na podu i nije se micao.

– Znam, to je strašno! – složio se Kockasti s nečim što nije izgovoreno.

Babukić je gledao u vrhove njegovih cipela. Crne, plitke i demodirane kožne cipele, vrlo slične svečanim cipelama vojnika JNA, u kojima se nedjeljom izlazilo u grad.

Nije ih očistio, pomisli Babukić, čudno kako ga je dežurni oficir mogao pustiti. Ili je dežurni kapetan Gutić, pijanac i depresivac, koji će si u trenucima krize, krajem 1990, u svojoj kancelariji, u Kasarni Slavko Rodić u Kninu, hicem iz službenog pištolja razljepiti mozak po stropu. Ali koja je ovo godina? 1984. ili 1985?…

– Koja je ovo godina? – izgovorio je na srpskohrvatskom.

– Molim? – začudio se Kockasti – Peter, pomozi gospodinu da ustane, vidiš da mu nije dobro! – naredio je Šutljivom.

Babukić je sjetio na kamperskoj stolici, koljena su mu podrhtavala, nije ih mogao smiriti, a u ramenu je i dalje osjećao strašnu bol. Kao da mu se između tetiva, kostiju, mišića i žila probijaju čvornati korjeni masline, i stablo izrasta iz njegova ramena.

Možda sad, ovoga trenutka, prolaze hiljade godina, pomislio je naš tužni i izgubljeni Babukić.

Policajaca u civilu, dvojice četvrtastih, od kojih se jedan zvao Peter, više nije bilo. Vrata sobice bila su otvorena, i tek tada je, osvrćući se, iza leđa, u uglu, zapazio starinsku plinsku grijalicu, priključenu na sivu, zahrđalu butansku bocu, s crvenom crtom po sredini. Mislio je da se takve boce već dugo ne koriste.

Došepesao je natrag do skupine putnika iz dagestanskog aviona, koje su i dalje čuvali aerodromski policajci, naoružani kratkim izraelskim automatskim puškama, kakve je viđao na televizijskim vijestima, u izvještajima o državnim udarima u siromašnim, iznutra zavađenim zapadnoafričkim državama.

– Želim putovati u Makačkalu, gdje mogu kupiti kartu? – teatralno se isprsio pred policijskim zapovjednikom, onim bezbradim mršavcem.

Osmijehnuo se cinično, kao da si je u grlo sasuo vrećicu limuntosa, ali mu nije odgovorio.

– Insistiram, budite ljubazni ako vam to ne čini preveliku muku: putovao bih u Makačkalu, u rusku saveznu državu Dagestan! – razmahao se rukama Babukić i trudio se biti tako glasan da ga svi čuju.

– Ljudi, želim u Makačkalu, ali mi efendija s puškom ne želi pomoći i reći mi gdje da kupim kartu! – povikao je na ruskom.

Pa na farziju.

Na čečenskom.

I na književnom arapskom, kao iz romana Nagiba Mahfuza.

Mladića u uniformi oblio je ledeni znoj. Zavrtjelo mu se u glavi od prijetećih stranih riječi, od tog arapskog dahtanja i ruskog jecanja, i činilo se da bi mogao pasti u nesvijest.

Taj nedužni, malo priglupi dječak, rodom iz neke istočnonjemačke zabiti, blizu granice s Poljskom, odrastao u Dresdenu, zove se Horst Wisniewski, i dok u rukama steže izraelsku automatsku pušku, on pred sobom vidi vraga. Sitnog i neuglednog, u odjelcu prekratkih rukava i nogavica, zaprljanih koljena kao da je klečao u javnome nužniku, i rasporka sumnjivo žućkastog, đavo nema rep ni papke, čak i ne izgleda strašno, više kao beskućnik, auslender, čovjek bez papira, nula i ništica, ali glasovi koji iz njega izlaze i koji se ne sklapaju u razumljive riječi, nego se samo ritmično nižu, kao prijetnje s istoka, ti glasovi, Horst u to nimalo ne sumnja, glasovi su vraga.  

Čuvši tih nekoliko razumljivih riječi, putnici dagestanskog zrakoplova nisu se pomaknuli, niti su Babukiću pokušali odgovoriti, dobaciti mu nešto ili mu na bilo koji način pokazati da su ga čuli. Ali kao da su im oči najednom zasjale, električne su igračke koje je netko uključio u struju i sada rade, dio su istoga svijeta, nalik drugim ljudima na aerodromu i svojim revnim čuvarima u čistim sivo-zelenim uniformama. Nisu više tuđinci, izvanzemaljci, sivi i žuti poput zidnih slikarija u seoskoj crkvi, lica prebrisanih dimom svijeća, mrtvi.

Baš lijepo, ohrabrio se Babukić, o koja ljepota! Ljudi su živi i više neće biti dovoljno da ih se sahrani, nego će biti potrebno i da ih se prethodno likvidira, ubije, ucmeka, eliminira, liši života, gurne u smrt, ukloni i smakne, a to uopće nije jednostavno. U današnjem svijetu, naročito nakon što je onaj melankolični Arapin sjurio avion u jedan od dva sveta američka tornja, ljude nije lako likvidirati, ubiti, ucmekati, eliminitati, lišiti života, gurnuti u smrt, ukloniti i smaknuti, ukoliko to neće izgledati kao kompjutorska igra. A kada sedamdeset devet ljudi stoji ispred izlaza na aerodromsku pistu, okruženo dobro naoružanim policijskim vodom, koji će ih natjerati da se ukrcaju u neispravnoga tupoljušku, to onda nije baš nimalo nalik kompjutorskoj igri.

– Zaista vam nije lako! – ponovo će na njemačkome, policijskom zapovjedniku.

– Ja vas razumijem i mislim da vam samo ja mogu pomoći – nastavio je tišim glasom, nastojeći da s Horstom uspostavi pristniji odnos – zato bi bilo dobro da mi kažete gdje bih mogao kupiti kartu za Makačkalu, jer u suprotnom neće biti dobro ni vama ni meni. I znate što je u tome zanimljivo: neće nam biti dobro iz istog razloga. Savjest, dragi gospodine, mučit će nas savjest. Tipična njemačka boljka! U mom slučaju, istina, nije njemačka, nego moja osobno. Savjest kao alergija na život i na različite životne pojave, koju ne može otkloniti nijedan poznati medikament.

– Zašto ste tako uporni? – Horst je zvučao nemoćno.

– Nemam drugog izlaza. Moram se ukrcati u Tu 154! Zajedno sa svim ovim ljudima. Postoji, istina je, još jedna mogućnost: da se nitko ne ukrca u avion za Makačkalu i da ove ljude pustite na miru. Neka se raziđu i razmile po Frankfurtu i Njemačkoj. Sedamdeset devet sirotih Dagestanaca, ruskih državljana, ne bi baš ništa promijenilo u vašem načinu života, niti bi itko u Frankfurtu osjetio neku promjenu…

– To ne dolazi u obzir!

– Znam, baš sam htio reći da je ta mogućnost samo teoretska. I ako je već tako, olakšajte stvar i pustite me da odletim skupa s njima u Makačkalu. Postupite li tako, sve ćete zaboraviti, sutra se nećete ni sjećati u čemu ste sudjelovali.

– Samo u provođenju zakona! Ne insinuirajte, samo u provođenju zakona! – Horst se iznervirao.

Dvojica kockastih, od kojih se jedan zvao Peter, stajali su nekoliko koraka dalje i čekali na zapovjednikov mig, pa da se bace na Babukića.

– Naravno, dragi gospodine Wisniewski, mogu li vas zvati Horst?, naravno da vi samo provodite zakon, i moram vam reći: to sjajno činite! Ali čovjek je nesavršena, slaba životinja, otupljenih čula, male pameti i ogromnog srca…

– Odakle znate moje ime? – uplašio se policajac.

– Pa, piše vam na džepu uniforme! Wisniewski…

– Ali ne piše Horst!

– Pretpostavio sam da biste mogli biti Horst. To dobro zvuči.

– Lažete!

– Da, priznajem, uhvatili ste me, lažem… Znam da se zovete Horst jednako kao što znam da će i vas i mene mučiti savjest ako me ne pustite da odletim u Makačkalu.

Kao da je u tom trenutku mladome njemačkom policajcu Horstu Wisniewskom  puklo pred očima, svijet se izokrenuo nad njim, nešto se ponovo poremetilo u vremenskom slijedu, brzini i smjeru kretanja kazaljke na satu i listova na kalendaru, pa je kratkim metalnim kundakom snažno udario Babukića posred grudne kosti, jednom, drugi put, i opet, a zatim nogama, vrhom teške vojničke čizme u vrat, pa još jednom, u lice, prije nego što se Babukić digao s poda, i odgurao ga tako, bez avionske karte i propusnice za ulazak u zrakoplov, među putnike dagestanskog zrakoplova.

S poda su ga podigla dvojica muškaraca, starcu je moglo biti preko osamdeset, a drugi je bio srednjih godina, možda četrdesetih ili pedesetih, to se kod sirotinje teško može znati.

Bio je ošamućen, metalni okus bio mu je na jeziku. Pomislio je da je zima, sedamdeset i neke, vrlo je hladno, a on je sa školom u posjeti muzeju revolucije, i vrhom jezika dodiruje topovsku cijev. To je bilo sve čega se mogao sjetiti, iako nije bio siguran je li mu se sve pričinilo ili je nekada bio dječak koji jednoga ledenog zimskog dana, možda pred Dan republike, 29. novembra, ili na Dan armije, 22. decembra, liže ledenu topovsku cijev. Ničega se Babukić nije sjećao, ničega prije onoga dana kada je s aerodroma Brnik uzletio prema nebu, a nije dobro pamtio ni ono što mu se kasnije događalo. Samo bi mu, katkad, pred očima bljesnuo neki zabilježen fragment, kadar, scena, ili apsurdna i nevjerojatna životna situacija, kao iz priča Julija Cortazara, koja bi se odmah zatim izgubila u nepodnošljivom žamorenju pedeset jednoga živoga i četiri mrtva jezika (četvrti mrtvi bio je aramejski), koliko ih je Babukić znao tog dana u Frankfurtu, kada se našao među dagestanskim putnicima.

Metalni okus, okus topovske cijevi iz djetinjstva, zapravo je bio okus krvi.

Horst Wisniewski mu je u naletu bijesa razbio usnu i slomio nosnu kost, pa mu se krv slijevala u usta i u grlo. Kada bi govorio, pljuckao je sugovornike sitnim crvenim kapljicama. Ali oni su se, iz gostoljubivosti ili iz nekog drugog razloga, pravili kao da to ne primjećuju, i puštali su Babukića da ih škropi svojom krvlju.

Desetak minuta kasnije, Babukić je progovorio svoj pedeset drugi jezik. Bio je to jugozapadni dijalekt avarskoga jezika, kojim je govorila sitna starica, ne viša od vrtnog patuljka, po imenu Baja. Rekla mu je da ima sto i dvije godine, bila je u posjeti praunuku, koji živi u Chicagu, u Americi ju je zatekao Jedanaesti septembar, i već godinama se pokušava vratiti kući, ali ne uspijeva.

Pitao ju je kako je tako stara uopće mogla i poći na tako dalek put. Baja se nasmijala i rekla mu da se u njezinom slučaju starost ne mjeri i ne iskazuje kao kod drugih ljudi.

– Ja sam nešto drugo! – rekla je s ponosom.

– Svatko to može za sebe reći. Svaki je čovjek nešto drugo! – mudrovao je i pljuckao Babukić.

– Naravno, naravno, dragi! – odgovorila je Baja i pokušala ga zagrliti, ali on je bio negdje gore.

Tada mu je ispričala nešto u što naš Babukić, koliko god bio lakovjeran i mahnit, nije baš lako mogao povjerovati. I još uvijek, dok se priča događa, on ne vjeruje u ono što mu je Baja rekla.

– Ja sam po profesiji vještica. Znam, to kod vas kršćana i Jevreja, a vi ste kršćanin, niste li?, vrlo, vrlo, vrlo čudno zvuči. Ali u gradu iz kojeg sam ja, u Dagestanu općenito, među obrazovanim svijetom nije neobično biti vještica. I nitko ne nalazi ništa neobično u toj profesiji. To je, recimo, kao biti pilot neispravnog aviona, koji bi trebao iz Frankfurta poletjeti za Makačkalu. Vi znate da je avion neispravan? Naravno da znate, ali šutite o tome pred ovim ljudima. Dosta im je njihove muke i nesreće, ne treba im još i to da će uskoro, kako sada stvari stoje, svi do jednoga izginuti.

– Dakle, vještica stogodišnjakinja, to mi želite reći?

– Da, ali krivo ste shvatili stvari. Nije važno koliko mi je godina. Ili je važno, ali u nekom drugom smislu. Saslušajte me…

I tako je Babukiću Baja ispričala priču o tome što u Dagestanu, na Kavkazu, uglavnom među Avarima i u malenim i skrivenim gradovima na jugu bivšega Sovjetskog Saveza, zapravo znači školovati se za vješticu.

U početku, njezina ga je priča nervirala, kao što je i nas iznervirala, ali ju nismo mogli preskočiti, i pomišljao je da je baba Baja komprimirani, dagestanski, New age, Harry Potter. Nije, međutim, imao kamo pobjeći, morao ju je slušati sve dok mu njezina priča nije postala logična, pa vjerojatna, pa fascinantna i na kraju, kao vrhunac, neporecivo istinita.

U Dagestanu, Čečeniji, Južnoj Osetiji, Gruziji, među muslimanima, ali i među kršćanima, te na sjeveru Irana, kod zoroastrejaca i muslimana, postoji tajna tisućugodišnja vještičja tradicija, započeta joj u davna, predabrahamovska, vremena matrijarhata. Po pećinama, u planinskim zabitima, izvan svih puteva ili iza visokih zidova velikaških imanja i u napuštenim vilama, što su ih krajem devetnaestog stoljeća gradili ekscentrični francuski i britanski putnici po orijentu, postoje škole u kojima se djevojčice odgajaju i školuju za to čudno i u osnovi savršeno beskorisno zanimanje. Jer avarske vještice, za razliku od europskih – ako su takve ikada postojale – kao i od vještica iz dječjih romana i pripovijesti, te iz holivudskih filmova, ni na koji način ne utječu da druge ljude, niti u odnosu na njih imaju ikakvih moći. Smisao njihovog školovanja je, između ostaloga, i u tome da se oslobode i one prirodne, svim ljudima svojstvene potrebe da se miješaju u tuđe živote, pa čak i u živote svojih bližnjih.

Samo najdarovitije djevojčice, između pete i sedme godine, mogu ući u ove škole, položiti zavjet i pristati na tešku pokoru koju vještičarenje donosi. A dar se mjeri strahom od smrti. Što se taj strah, svojstven ljudskoj vrsti, ranije pojavi, što je izraženiji i što ga djevojčica zna jasnije iskazati, to je veći njezin talent.

Djevojčice koje budu primljene, školuju se za vješticu punih sedamnaest godina. Za to vrijeme nemaju kontakta s porodicom i s vanjskim svijetom, ne uče pisati, računati ili se moliti Bogu, ali nakon što polože sve ispite, obično kao dvadestpetogodišnjakinje vraćaju se svojim porodicama, ako im porodice još uvijek postoje, ako ih nisu pomorile bolesti ili ako se muški nisu poženili a ženske poudavale, i tada se, u toj već zakašnjeloj dobi za ženu u tim krajevima svijeta, pokušavaju udati.

One kojima se posreći, obično se udaju za udovce, maloumnike, manijake i nastrane mladiće iz bogatijih kuća, koji svoju sklonost muškome spolu prikrivaju vjenčanjem  za vješticu. U Dagestanu se, kaže Baja, muškarce koji su nesposobni za vojsku i za život, ili koji od rana pokazuju sklonost nasilju, kriminalu i neurednom životu, odvajkada ženilo vješticama. One su bile njihove kućne robinje, koje su se o njima brinule, a oni su ih zlostavljali, tukli i na kraju ubijali, kada bi im dodijao život s njima. Bile su bezvjernice, neznabožkinje, pa se njihova smrt ne bi nikoga ticala.

Vještice su mogle umrijeti jednino tako, nasilnom smrću.

Sedamnaest godina učile su kako da izbjegnu svaku ljudsku bolest, epidemiju kuge, tifusa, tuberkuloze, infarkt, tumor, čir na želucu, fatalnu eksploziju žilice u mozgu, i da svaku bolest, i starenje, pretvore u proces koji je suprotan procesu stvaranja života. Sa svakom godinom, i svakom gripom koju bi, poput zrcala, odbila od sebe, vještica se smanjivala.

Nokat po nokat, pedalj po pedalj, kako bi prolazile godine, desetljeća, a u sretnica i stoljeća, vještice su se smanjivale, sve dok ne bi postale tako malene da ih neki neoprezan ukućanin ukućanin zgazi i zdrobi, ili dok ih ne pojede kućni mačak, štakor, pauk… Jedna Sabih, iz Makačkale navršivši sedamsto pedeset godina bila je već tako malena i sitna da ju je pojeo kućni mrav, usmrtivši je, prethodno, svojom mravljom kiselinom, najjačim od svih poznatih otrova. Dogodilo se to 1919, u vrijeme kada su Sovjeti uspostavili vlast u Dagestanu i kada su kulacima i buržoaziji otimana njihova imanja. Sabihin daleki potomak, Sergej Aleksejevič Darmolatov, advokat i sudac carskoga suda, koji se o njoj dugo brinuo, pazeći da je ne usmrti i ne pojede neki insekt, bio je osuđen na smrt i pogubljen. Nekoliko dana kasnije, u njihovom domu pojavio se prvi, a zatim drugi pa treći i stoti mrav. Uzalud je Sabih bježala i skrivala se. Golem je bio njezin strah od smrti, silna je bila Sabihina želja za životom. Stradala je, striktno govoreći, kao jedna od milijuna bezimenih žrtava komunističkoga terora. Možda i najsitnija žrtva komunizma.

Baji su se oči punile suzama dok je govorila o Sabih. Kakva nesreća, Bože, kakva nesreća, tako skončati život! Golemo zlo je u ljudima i u mravima.

Babukić ju je gledao začuđeno, još uvijek nepovjerljiv prema njezinoj priči. Policajci su i dalje šetkali s automatskim puškama na gotovs, vjernici su od duga vremena nizali zrna drvenih i jantarnih brojanica, majke su dojenčad prislanjale na gole grudi, i više se nitko nije sramio, jer se između njih i neopkoljenog svijeta stvorio zid, i činilo se da on u ovome životu ne može biti srušen ili preskočen. Samrtnici više nemaju srama, ili njihov sram poprima obličja kakva živi ne mogu razumjeti.

Jedna talijanska katolička redovnica, putnica na letu za Mumbai, sklonila je pogled s golih grudi mlade Avarke. Nikada nećemo saznati što je pomislila.

Živeći tako, između patnje i besmrtnosti, avarske su vještice ostale nepoznate ostatku svijeta. Najprije je, stoljećima, tajnu trebalo čuvati, sve do pada komunizma i nestanka Sovjetskog Saveza, nakon čega je tajna postala sigurna, jer nitko u nju više ne bi povjerovao.

– Strašno je to, draga gospođo Baja, strašno!- Babukić je grlio staricu, kao da grli zrak, jer mu se ona, onako malena, već gubila u zagrljaju.

– Plašite li se smrti? – upitao ju je.

– To je moje zvanje – odgovorila mu je žalosno – strah od smrti je moje zvanje.  Za to sam se školovala.

Policajcima je već postalo dosadno. Šetkali su u krug, kao da opkoljavaju sedamdeset devet, sada već osamdeset putnika za Makačkalu, i krug je postajao sve uži. Ljudi su se zgurali jedni uz druge, žene grlile djecu, stiskale ih u naručju, kao da ih pokušavaju zaštititi tako što će ih vratiti u sebe, starci su prebirali brojanice, a oni mlađi i hrabriji mrko su mjerkali Nijemce u uniformama, kao da će ih svakog trenutka zaskočiti i ščepati zubima za vrat.

– Kako ste uopće sletjeli u Frankfurt? Kako ste se našli u njemačkome zračnom prostoru? – čudio se Babukić i starici postavljao pitanja na koja ona nije imala odgovore.

Baja je slijegala ramenima i smiješila se u nekoj do tada neviđenoj izmjeni stida i straha.

Plašila se smrti, taj strah je, uostalom, bio u temelju njezina zvanja i njezine zemaljske misije, strah od smrti bio je sam smisao Bajinog postojanja, tako da joj je pomisao da će se ukrcati u tupoljušku, i da će tupoljuška pasti i prije nego što je poletio, eksplodirat će i svi će do jednoga izgorjeti okupani kerozinom, bila strašnija nego ikome od putnika. Nećemo pretjerati ako kažemo da se Baja više plašila skore smrti, nego što se smrti plašio itko od desetina milijardi ljudi koji su živjeli i umirali nakon što je prvi čovjek nastao od majmuna ili nakon što je Bog od blata načinio Adama, a od Adamova rebra Evu. Možda je takav strah osjećala Sabih, prije nego što će ju otrovom ubiti kućni mrav, Azra, iz koje je pauk isisao utrobu i s utrobom dušu, Sarah, koju su mladu kamenovali, Tamara, kojoj je čekist, kao njemačkoj i američkoj špijunki, ispalio metak u potiljak, možda je takav strah osjećala svaka kavkaska, dagestanska, čečenska vještica, kada bi je stigla nasilna smrt, jedina smrt od koje vještice mogu nastradati, ali nijedna se obična žena u povijesti nije toliko plašila kao Baja.  

Ali strah se, ipak, izmijenjivao sa stidom. U trenucima kada bi se stidila, Baja se nije bojala. Ali tad bi joj se činilo kako je stid strašniji i od smrtnoga straha.

Čega se Baja tako stidila?

Kada to ovako pitamo, nema odgovora ili ga nitko, pa ni sama starica, ne može znati.

– Pa to je užasno! – urlao je Babukić na ruskom – okruženi ste nacističkim stražarima, koji se spremaju da vas pogube, i nimalo nisu zbog toga uzmenireni, a vi se umjesto njih stidite. To je stvarno strašno! Nisam vjerovao da je to istina, da su logoraši umirali od stida i prije nego što Ciklon B procuri iz tuševa, a sad vidim da je tako. Gospode, to je strašno! – ponavljao je Babukić i teatralno se hvatao za grudi.

Policajci nisu znali što da poduzmu. Stezali su svoja oružja i okretali glave od Babukića. Pravili su se da ga nema, da ne postoji. Uvijek se u ovakvoj situaciji pojavi netko za koga bi bilo bolje da ne postoji, a eto, ipak postoji, i tu se ne može ništa.

Ali Bajin stid bio je pomalo različit od stida kolone koja upravo sad, u ovome trenutku, 1942., 1943. ili 1944, odlazi na tuširanje i umire od stida, cijela kolona, jer netko od ovih ljudi s oružjem, ili onih gore, s mitraljezima na stražarnicama, doista misli da ih je prevario i da svi oni, goli, obrijanih glava, sa smrdljivim sapunčićima u rukama, vjeruju da će iz tuševa poteći voda. Strašan je to stid, Europa veći nije upoznala, ali Baja se ne stidi tim stidom, ona nema ničega zajedničkog s krakovskom učiteljicom Rebekom Ruth Altberger, ni s Marijom Bijelić, šnajdericom iz Novske, Ileanom Gross, profesoricom etike iz Bukurešta, ni sa svih sedam stotina žena, koje se pomiču prema prostorijama za tuširanje u času u kojem se, šezdesetak godina kasnije, Avarka Baja, kojoj ni prezimena ne znamo, vještica kojoj je njezin vještičji tajni zanat obećao biblijsku dugovječnost, stidi pred spuštenim cijevima njemačkih policajaca.

Ona se stidi jer je avarski jedini jezik koji zna, stidi se jer već mjesecima putuje i svi koje je srela misle da je glupa ili da je barem okužena, pošto govori taj svoj jedini jezik i ne razumije ni riječi bilo kojeg drugog jezika, pa čak ni ruskog, ona se stidi jer se ljudi odmiču, jer bježe, prave se da je nema, stidi se jer je žensko i jer je dobra i pobožna muslimanka, a u njezinoj je vjeri, kao i u svakoj drugoj vjeri u jednoga Boga i u praoca Abrahama, upisano da čestit čovjek ima uvijek razloga za stid i da se dobri od zlih razlikuju po tome što se dobri stalno zbog nečega stide, stidi se Baja, jer šta da radi drugo, ovako malena i ustrašena pred smrću, nego da se stidi, a stid ju je malo i zato što su svi okolo, po ovom lijepom i prostranom staklenom aerodromu ljepše obučeni od nje, stidi se što nema načina, nema ni riječi da im kaže: o ljudi, o žene drage, kako ste vi samo lijepi i kako se lijepo nosite, Bog neka vas poživi!

Stidi se Baja i zbog nečega što se ne može izgovoriti, iako bi trebalo, i što izgovorivim biva tek nakon što kolone golih ljudi, žena obrijanih glava, uđe u prostoriju s tuševima, a zatim kroz visoki dimnjak sune u nebo. Tek nakon što postanu bezimeni, jedinice u broju od pet, šest, stotinu milijuna, tek tada njihov stid postaje izgovoriv. Stid milijuna kojima se lagalo da će iz tuševa poteći voda. Stid za one koji su mislili da će se povjerovati u njihovu laž.

Dok god im se znaju imena, ili ih je malo, šačica jada na putu za Makačkalu, njihov je stid mutan i nejasan. Stid vještice Baje.

***

Dugo se već čekalo otkako je spiker na njemačkome i engleskom jeziku oglasio kraj štrajka i najavio prvi let: Tupoljev 154 poletjet će za Makačkalu. Nije rečeno kada, vrijeme u Frankfurtu još uvijek nije ništa značilo, nisu pokrenuti digitalni satovi, kompjutorski sustav još uvijek je bio mrtav, a prešućeno je i to odakle je Tupoljev 154 doletio, kako je doletio i kako se uopće i našao u njemačkome zračnom prostoru.

Prvi put je, u povijesti frankfurtskoga aerodroma, jedan zrakoplov trebao poletjeti prema glavnome gradu ruske savezne republike Dagestan. Ovo je najfrekventnija zračna luka u Europi, možda i na svijetu, zabilježeni su, u proteklih osamdesetak godina, letovi prema skoro svim velikim i malim aerodromima, onima koji su imali minimalne tehničke mogućnosti da dočekuju avione i onima koji takvih mogućnosti nisu imali, ali se još nije dogodio let za Makačkalu.

Netko je, kažu, telefonirao u Berlin, u ministarstvo prometa, i pitao što da se radi. Ministar je, priča se, u rano jutro telefonirao kancelarki, digao je iz kreveta, i pitao je što da se radi, na što je ona ljutito odgovorila: neka leti! Zatim se vratila u postelju, ali više nije mogla zaspati. Poslije je, za svaki slučaj, nazvala u Bruxelles, i nekoj tajnici kazala da će s frankfurtskoga aerodroma Tupoljev 154 poletjeti za Makačkalu, pa neka to prenese svima kojima bi ova informacija mogla biti važna. Naravno, tajnica ju nije razumjela, a kako bi ako je ni mi ne razumijemo, ali je, u strahu da ne izgubi posao, cijelo jutro telefonirala, nazivala je uglednike, šefove obavještajnih službi, ministre, čak je, greškom, nazvala i Pizzeriju Napoli, iz koje bi, kada ostanu prekovremeno na poslu, naručivali picu, i svima je prenosila ono što je poručila njemačka kancelarka.

U trenucima kada 1942., 1943. ili 1944. Rebeka Ruth Altberger, Marija Bijelić i Ileana Gross zakoračuju u prostoriju za kolektivno tuširanje i umiru od stida, a Avarka Baja, čiji kalendar pokazuje šezdesetak godina više, stidi se najviše u životu, već barem stotinjak muškaraca i žena, starih i mladih, zdravih i bolesnih širom Europe zna da će avion za Makačkalu uskoro poletjeti. Ili je već poletio. I ne znaju što bi s tom informacijom. Luđu i besmisleniju vijest od ove još nisu čuli. Što se to dogodilo s njemačkom kancelarkom da prenosi aerodromske informacije. Je li to neka tajna šifrirana poruka? Ili je jutros sišao s uma? Bit će, ipak, da se radi o tome da je sustav proizveo višak informacija. To će nas na kraju i uništiti. Svijet neće stradati u atomskoj kataklizmi, kao što se donedavno mislilo. Uništit će ga mnogo gora, informatička eksplozija. Samo će jednoga dana, u istom trenutku, eksplodirati svi kompjuteri. A s njima i svi ljudski mozgovi. To će se dogoditi. A ovo je, možda, početak. Njemačka kancelarka najavila je let za Makačkalu. Pa kud baš za Makačkalu!

Naravno, nitko nije znao za razloge zbog kojih se let tako dugo odlagao. Od prve najave prošla su već tri i pol sata. Aerodromski je narod već postajao nervozan, nadigli su se i putnici iz trećega svijeta, uglavnom muslimani, Arapi, koji su prethodno danima sjedili ispred dućana s fotografskom opremom, aerodromskih restorana i seks šopova, uz staklene izloge i ispred aerodromskih zahoda, zapravo gdje god se po podu moglo posjedati, i činilo se da ih nije briga koliko će sve ovo trajati, ali nakon što nije uzlijetao avion za Makačkalu, i oni su krenuli na šaltere informacija i šaltere za preuzimanje propusnica za izlazak na pistu, da se raspituju do kad će sve ovo trajati, kada će biti na redu njihov let, da odu s ovoga šejtanskog mjesta.

Tupoljev 154 nije polijetao jer ga je Fritz Schuster sa svojom ekipom mehaničara uporno pokušavao popraviti.

Evo kako je bilo: nakon što je stari Joseph Bellow, glavni mehaničar, stari ruski emigrant, sa suzama u očima izjavio da tupoljuški nema pomoći, a zatim je, uz fatalizam sovjetskoga generala na Staljingradu, zrakoplov i sedamdeset devet putnika (s našim Babukićem osamdeset) prepustio njihovoj sudbini, pojavio se Schuster, mlad i šutljiv čovjek, o kojem se malo znalo jer nikada o sebi nije govorio, i kao da ništa nije ni bilo, i kao da nadređeni nije rekao da zrakoplovu nema pomoći i da mu, praktično, nijedan motor ne radi kako treba, započeo je s popravkom.

Fritz Schuster je, kako piše u policijskoj zabilješki od 17. travnja 1992, bio “nogometni navijač, huligan, psihopat”, pet godina ranije osuđen na dvadesetogodišnju kaznu zatvora, zbog ubojstva policajca, za vrijeme utakmice njemačkoga kupa između Hanovera i St.Paulija. U presudi piše da je skautski nož, dužina oštrice sedamnaest centimetara, zario u trbuh pozornika V.W, koji ga je zatekao u stadionskom nužniku, kako pokušava preprodati paketić s dva grama heroina. Fritz nikada nije priznao zločin, za vrijeme suđenja i kasnije, u zatvoru, govorio je da se radi o namještaljki.

Nikada, ali baš nikada, jedan navijač St.Paulija nije ubio čovjeka. Navijači St.Paulija  nisu ubojice, nisu nasilnici. Mi ne tučemo navijače protivničkih klubova, ne nosimo noževe i boksere, mi nemamo šake da njima udaramo. Mi imamo šake da s njima naporno radimo šest dana u tjednu, da bi smo sedmoga dana, kada ološ i malograđani odlaze u crkvu, kupili kartu i navijali za svoj klub. Mi smo proleteri, nemamo što da izgubimo osim St.Paulija!, izjavio je Fritz Schuster novinari Sterna, koji ga je posjetio u pritvoru, predstavljajući se kao njegov mlađi brat. Fritzova je fotografija objavljena na naslovnoj stranici magazina, i tako je on postao zvijezda njemačkih tabloida za ljeto 1987.

Prije nego što je ubio čovjeka – ili ga, možda, i nije ubio? – Fritz Schuster studirao je portugalski jezik i književnost, volontirao u narodnoj kuhinji, bio član Komunističke partije Njemačke i radio kao svodnik u hamburškoj luci. Njegove djevojke, i same navijačice St. Paulija, oživjele su iz one jedne priče Danila Kiša, objavljene u knjizi Enciklopedija mrtvih, u kojoj pratimo sahranu bezimene lučke kurve. Djevojčice na pragu adolescencije, heroinske ovisnice, zaražene HIV-om, vulgarne djevojčure, koje su se prokurvale jednom davno, čisto iz estetskih razloga, da bi mogle psovati i da bi svojim grubim altovima s kraja na kraj luke proklinjali hrvatske mornare koji su pobjegli na brod, a da im nisu platili, i ženturače koje su prešle klimakterij, i već su bile na pragu starosti, pa su mušterije privlačile bizarnim vještinama, nevjerojatnim fiziološkim sposobnostima i talentima, poput grofice Sofije, osamdesetogodišnje stare Ruskinje, koja je umrla proljetos od srčane kapi, a bila je slavna po tome što je u svoju stražnjicu mogla primiti dvije, kao za molitvnu sklopljene, velike mornarske šake, ili jednu manju mušku glavu.

O kako mračno beše u odajama grofice Sofije
I tesno, i tiho, kao u mrtvoj muzičkoj kutiji
O kako je gluho u debelom crevcu grofice Sofije
U Kijevu, Odesi, u Magadanu, na kraju veka…

Pjevao je beogradski pjesnik, ćelav i jajoglav, bivši mornar, ali mu nisu vjerovali da je ćelom orobio anus najstarije hamburške kurve, iako ga je, u ona predratna doba, u Klubu književnika, u Francuskoj 7, bilo popaljivo slušati, dok mu se lubanja presijavala na električnom svjetlu, kao da je namazana vazelinom. Poznavao je pjesnik i Olginog svodnika Fritza Schustera, koji je završio u zatvoru jer je ubio policajca, ali u ona predratna vremena, ispunjena mržnjom i testosteronom, taj dio priče nikoga nije zanimao.

Bile su dobre u duši sve Fritzove kurve. Vjerne St.Pauliju i svome svetom zanatu, zaštićene prezirom bogatih i nedarovitih, odlazile su na utakmice, vodile ljubav po škverovima, među kontejnerima s drvnom građom, krijumčarenom drogom i mrtvim Nigerijcima, stradalim u pokušaju da se dokopaju slobodnog svijeta. I nikome nisu učinile zlo, osim što su okolo prenosile spolne bolesti, triper, sifilis, sidu, ali ni to nije izazivalo preveliku zabrinutost u luci, među mornarima, u Hamburgu, kod onih koji su, čeznući za avanturama avanturama dalekih mora, doprli tek do lučkih kurvi. A Fritza su odreda voljele, onom ljubavlju kojom se vole samo otac, brat, sin. Povjeravale su mu se, vodile ga sa sobom u kupovinu, kod njega čuvale novac. On, zapravo, i nije bio pravi svodnik, nego anđeo čuvar, koji ih je štitio od drugih svodnika. Ali nemojmo dalje o tome, ne predajimo se Babukićevoj naivnosti, pa zar svaki svodnik ne bi za sebe ustvrdio to isto, da je anđeo čuvar, koji svoje žene štiti od svakoga zla.

Kada ga ne bi bilo u luci ili na fakultetskim predavanjima, kada nije bio po partijskim sastancima ili u javnoj kuhinji, za kazanom iz kojega su pakleno zaudarale svinjske iznutrice, Fritz Schuster provodio je vrijeme na kauču, čitajući Fernanda Pessou, njegove zagonetne, melankolične pjesme, koje bi ga sasvim ispunile – kao pjesnikova ćelava glava grofičino debelo crijevo – i u njemu više nije bilo mjesta za privatne brige, strahove i strepnje, nego bi se sav sveo na Pessoinu imaginaciju. Malo je takvih pjesnika, koji čovjeka mogu sasvim ispuniti i odvratiti od života.

Na kraju, možda je Fernando Pessoa kriv što je Fritz Schuster ubio policajca.

Postao je neoprezan, kao što neoprezan može biti onaj tko više nema briga ili tko se istinski zna diviti pjesničkom geniju, pa svesti vlastitu sudbinu na raspored stihova i ritam riječi, na ljepotu sroka i pjesničke slike. Pritom, manje je važno je li Fritz doista zarinuo nož u policajčev trbuh, ili mu je sve to namjestila konkurencija da bi poslije preuzeli njegove djevojčice i djevojčure, njegove čudovišne babetine, s vulvama velikim i tamnim poput gorskih špilja, u mekoti čijih bezubih usta muškarci su osjećali blaženstvo bešike, lakoću kolijevke. Što god bilo, kriv je Pessoa.

Ponavljao je, pred sudom, u zatvoru, svakome tko ga je htio slušati, da nije kriv i da navijač St.Paulija ne može ubiti, a onda je odustao. Nitko mu nije vjerovao, ili je bilo svejedno vjeruju li mu. Fritz je shvatio da mu je život promijenio tok, kao rijeka koju su graditelji hidrocentrale preusmjerili u novo korito, shvatio je da je stvar bespovratna, da je uzaludan svaki trud, da će poludjeti ako nastavi, ili će zaista nekoga ubiti. Pomirio se i prihvatio sudbinu kao što tijelo prihvaća novu košulju, na čiju se krutost danima navikava, da bi se na kraju sjedinilo s njom.

Zaboravio je da je ikada studirao književnost i portugalski. Postao je ravnodušan prema pjesništvu onako kako bivši pušač, težak plućni bolesnik, biva ravnodušan prema cigaretama. Zaboravio je i Pessou, i to da mu je taj čudoviti lisabonski činovnik nešto u životu značio. Fritz Schuster naučio je biti indiferentan. Najduže mu je trebalo da zaboravi svoje kurve, ali na kraju se i to dogodilo. Kad je i njih zaboravio, Fritz više nije bio anđeo čuvar. Postao je pravi svodnik. Kao što to muški većinom i jesu, ali im se to zanimanje nikad ne ostvari.

Njemu je, međutim, bilo zapisano da i to bude.

Nakon što se pomirio da je s prošlošću gotovo, da nikada neće biti profesor književnosti i da se neće preseliti u Portugal, promijeniti ime, uzgajati grožđe i proizvoditi zeleno vino, Fritz je u zatvoru postao zaštitnikom dvojice mladića. Rumunja Nicua, baletana koji je dopao robije jer je pokušao prošvercati pola kilograma heroina. Uhitili su ga na frankfurtskome aerodromu kada se vraćao iz New Yorka. Drogu su mu pronašli u želucu i osudili su ga na devet godina zatvora.

I Osmana, mladoga Kurda, osuđenog zbog sitnih krađa po berlinskim podzemnim željeznicama.

Mladi i tankovijasti, djevojačkih bokova i lijepih lica, Nicu i Osman izazvali su opću pozornost čim su stigli u zatvor. Bilo je to u rano proljeće, nakon duge, hladne i snježne zime, kada se priroda počela buditi u dušama i tijelima zatvorskih veterana, višestrukih ubojica, silovatelja, balkanskih ratnih zločinaca, karijernih psihopata, od kojih su neki tu bili već duže od deset godina.

A u zatvoru se nešto u čovjeku promijeni. Patrijarhalni muževi, mužijačine koje provedu život vrebajući i zaskakujući ženke, zakleti heteroseksualci i najodlučniji mrzitelji pedera, naročito vjerni kršćani, katolici i pravoslavci više nego protestanti, ali i muslimani i ono malo Židova, najednom se promijene, pa u svakome svom fizički malo slabijem sudrugu i supatniku, pa još ako je zgodnijih crta lica ili raskošnijih guzica, oni vide idealan objekt svoje seksualne požude. Najednom im se ti nesretnici više svide, fatalnije ih privuku, nego sve ženke koje su im ikada pred očima prošetale. Tko zna zašto se i kako to dogodi, ali rijetki su takvi koji će se oduprijeti ovom iskušenju. Ili koji će osjećati potrebu da se odupru. Nitko od njih za sebe neće priznati da ga muškarci privlače, neće u sebi otkriti homoseksualca, i dalje bi ubili nekoga tko bi ih greškom nazvao pederom, buzerantom, toplim bratom, ali nakon što izađu iz zatvora, sa čežnom se sjećaju svojih ljubavnika, njihovih usta i stražnjica, a naročito njihovih duša, koje su kao duše ranih kršćanskih mučenika osjetile svo zlo i svu bol ovoga svijeta. (O, kako samo naš Babukić ovog časa čezne da se nađe na njihovom mjestu…)

Dvojicu takvih, Nicua i Osmana, Fritz Schuster uzeo je u zaštitu. Učinio je to zato što mu je u zatvoru bilo dosadno, a možda i zato što je Fritz oduvijek bio dobar čovjek.

I kako to obično biva u svim zatvorima na svijetu, kada se jači i moćniji sažali nad slabijima, on uskoro postaje njihov svodnik. Najprije Nicu, koji je imao iskustva iz kazališnih garderoba, vlasuljarnica i šminkernica širom istočne Europe, i čiji život bi bio tuga i nesreća da nije plesa i otvrdlog tuđeg spolovila, i da nije njegova beskrajnog talenta za obje stvari, koji je, kao što to već odavno znamo, skončao u avionu što ga je Mohamed Atta zabio u sjeverni neboder njujorškoga Svjetskog trgovinskog centra, a nakon Nicua, nekoliko tjedana kasnije i Osman, koji onako nevin i blago mentalno zaostao, prije dolaska u zatvor nije ni znao da postoje muškarci koje privlače drugi muškarci, obojica su uskoro postali Fritzove kurve. Najprije tako što je, premda ni njega nikada nisu privlačili muškarci, prihvatio Nicuovu zahvalnost, i uzeo ga je, za vrijeme nedjeljnog odmora, presamićenog preko perilice u vešeraju, predajući se čudesnoj baletanovoj vještini da svinkterom ukrug sve brže masira glavić i ljubavnika time dovodi do izbezumljenja, a nakon toga i tako što je Fritz prihvatio da drugim zatvorenicima, za ozbiljan novac ili veću uslugu, otkriva Nicuovu tajnu. I tako je Rumunj svojim kružnim mišićem, kao hulahupom, vješto obigravao oko tankih i debelih, starih i mladih, osjetljivih i neosjetljivih, izbrazdanih ožiljcima, prljavih, govnjivih, lijepih, čistih, uščuvanih i dobrostojećih kuraca, obrezanih i neobrezanih, crnačkih i bjelačkih, kineskih, vijetnamskih korejskih glavića, glavića na kojima su tetovirani kukasti križevi i glavića krupnih kao mačja glava, i ustrajno je u tome uživao, kao što se slabi i nemoćni često na kraju  nauče uživati u svojoj patnji, pa se onda iz toga rodi potreba za pripovijedanjem, epovi i veliki romani, kultura jednoga jezika, identitet. A iz identiteta, opet, unatrag nastaju razlozi za ratove, intimne ljudske nesreće, tjeskobe i ostale duševne smetnje, koje u čovjeku stvore i potrebu za narkoticima, što ih baletan Nicu pokušava prenijeti iz New Yorka u Europu. Njemačka policija ga hapsi, sutkinja Nicua kažnjava drakonskom kaznom (prigušeni ili otvoreni šovinizam prema onima iz istočne Europe), nakon čega se Nicu uči uživati u patnji, dok svojim jedinstvenim svinkterom, tim devetim čudom svijeta, munjevito kruži oko robinjaških glavića, kao što zemlja kruži oko sunca. Iz patnje nastaje potreba za pripovijedanjem, epovi i romani, kultura jednoga jezika, razlog za rat i unutrašnju čovjekovu tjeskobu… I tako u beskraj, u samsari, u kružnom kretanju, u vječnom vraćanju istog… Sve dok u jednom trenutku, koji će tek doći, ili je nepovratno minuo, Mohamed Atta ne sjuri avion u neboder.

Onda, Osman!

U svojoj muci Osman neće naći užitka. U duši nevin i elementaran, okrugle, dlakave stražnjice, kretnji u kojima nema baš nimalo lakoće i sklada, nerasplesanih gena, sramežljiv i neprivlačan, postat će zatvorska mašina za seks. Dok je prema Nicuu svatko morao nešto osjećati, a zatvorenici se boje svojih osjećaja, baš kao i pacijenti doktora Freuda dok se već star i bolestan sprema da napusti Beč, prema Osmanu nitko nije osjećao ništa. Dali bi Fritzu novac, drogu, cigarete, dali bi mu ono čime su plaćali uslugu, i potom su bez riječi prikazili Kurdu i gurali svoj organ u njega, kao da se na taj način samo žele riješiti neke tjelesne patnje. A on bi ih, redom, spremno trpio, katkad bi mu potekle suze ili bi jauknuo zbog predebelog komada mesa, i to je bilo sve.

Kurd nije znao da mu u životu može biti bolje, nije znao da mu ti ljudi rade nešto što se obično ne radi. Mislio je da je tako u zatvoru, da je tako u Njemačkoj, u Europi, ili nije mislio ništa, nego je svoju nevolju prihvaćao onako kako mu je dolazila, ali se nikada nije navikao, niti će mu kada biti lakše. Osman je živio u paklu, ali, srećom, nije znao da je to pakao. Da je znao, sigurno bi sišao s uma, umro bi od fizičkih ili mentalnih patnji, ili bi se ubio. Trpio je i trpjet će do kraja svoje robije, a možda i duže, sve dok ga dobri Bog ili slučajnost, sve dok ga dobri ljudi od patnje ne oslobode.

Fritz Schuster nije žalio Osmana. Niti ga je volio. Nakon što je završio u zatvoru, pod optužbom da je ubio policajca, Fritz više nije ni volio, ni žalio svoje kurve. Od anđela čuvara pretvorio se u svodnika. Tako je prekraćivao zatvorske dane, mjesece i godine. Ali nije Fritz postao zao. Kao što ni ranije nije bio dobar. Živio je u skladu s okolnostima, onako kako se moglo a da se ne poludi.

Svativši da se u životu neće baviti književnošću, neće više čitati Pessou, jer ga je Pessoa doveo do višegodišnje zatvorske kazne, a nije se želio baviti svodništvom i kada izađe iz zatvora, Fritz Schuster se odlučio nanovo školovati u zatvoru.

Odabrao je mehaničarski zanat. Ne zato što bi mu se najviše svidio, nego zato što je bio prvi na listi zanimanja, izvješenoj na oglasnoj ploči ispred zatvorske trpezarije. Drugi na listi bio je frizerski zanat. A šišati ljude i dodirivati tuđa masna i prhutava tjemena njemu se učinilo toliko odvratnim da nije htio dalje ni čitati.

Dakle, bit će mehaničar!

Vrlo brzo se pokazalo da je Fritz Schuster rođen samo s dva stvarna talenta: na svijetu je on bio idealni, posvećeni i jedini čitatelj Fernanda Pessoe, i bio je genij u popravljaju kvarova u motoru. Matematika mu nije išla, za fiziku se nije zanimao, imao je dvije lijeve ruke pa ništa korisno s njima nije znao učiniti, rođeni antitalent za crtanje, kao i za pjevanje i glazbu, ali pod njegovim su rukama različiti motori, kamionski, automobilski, motori na motociklima, izvanbrodski motori, dizel motori na manevarskim lokomotivima, te na kraju helikopterski i avionski motori, bivali poput glasovira pod prstima genijalnih glasovirača. Očas bi im, svakom, pronalazio kvar, i svaki bi lako popravljao, čak i kada pri ruci ne bi bilo rezervnih dijelova, nego bi izmišljao i improvizirao.

Njegove iscjeliteljske moći vrlo su brzo postale legendarne, ne samo u zatvoru, nego i u okolnim selima, gdje je Fritz po pozivu odlazio – nakon što bi seljaci za to izmolili i potplatili direktora zatvora – da popravlja traktore, kombajne, motokultivatore, i da razgovara sa strojevima kao da su živi, pa će progovoriti što ih boli i muči. Prema jednom mercedesovom ili opelovom motoru, koji je zaribao jer vozač nije ni primijetio da mu je iscurilo ulje, Fritz je osjećao ono što više nije mogao osjetiti prema ljudima.

Zbog motora je, vjerojatno, nagrađen i izvanrednim skraćenjem zatvorske kazne, ili se, možda, ipak otkrilo da on nije ubojica i da je nepravedno osuđen, pa je cijelu stvar bilo najlakše zataškati tako što će se osuđenika pustiti na slobodu.

Šta god bilo, čim je izašao, Fritz Schuster je upisao školu za aviomehaničare. Tamo se navikao da s ljudima ne razgovara. Znali su da je ležao u zatvoru radi ubojstva, pa su ga u prvo vrijeme izbjegavali, a kada su se navikli na njega, više mu nije bilo do priče. Šutio je i radio, nije imao ambicija da postane šef, nikada se nije bunio zbog plaće – na kraju će mu zbog toga biti i najniža među plaćama mehaničara na frankfurtskome aerodromu – nego se zavlačio u motore zrakoplova, kao da zalazi u ljudske duše, i sve ga je manje zanimao svijet koji je postojao izvan tih motora.

Nadređeni ga nisu voljeli, ali su ga morali podnositi. U slučaju izvanrednih okolnosti, ako se dogodi nešto nepredviđeno, recimo ukoliko se pokvari predsjednički avion nekoga afričkog diktatora, čije je dulje zadržavanje u Njemačkoj apsolutno nepoželjno, ali ništa poželjnija nije ni nesreća u kojoj bi dotični poginuo. Jedini je on poznavao baš sve motore, a ti su diktatori znali letjeti u vrlo čudnim zrakoplovima, u čijim su utrobama često zvrljali i brundali motori bez ikakvih atesta, pa čak i motori koji nisu opisani u stručnoj literaturi i za koje se, zapravo, ne bi ni znalo da se, eto, ne pokvariše tu, u Frankfurtu.

Fritz Schuster imao je svoju stalnu ekipu, koja je brojnošću varirala od deset do trideset pet ljudi, uglavnom nesvršenih aviomehaničara, propalih studenata mašinstva i raznih čudaka, koji su dane provodili u nekakvom zabačenom internom bifeu, gdje su se na smrt opijali, čekajući da ih pozovu na zadatak. Bilo je među njima Fritzovih zatvorskih drugova, nezaliječenih narkomana, svakojakih bjegunaca od zakona, muslimana s ozbiljnom ambicijom da postanu teroristi i bijelih protestanata s još ozbiljnijom ambicijom da postanu piloti i da iz zraka ubijaju muslimane, kao i emigranata iz istočne Europe, armijskih aviomehaničara, koji u Njemačkoj rade i borave na crno, pa se od policije više sakrivaju nego ubojice, dileri i pljačkaši banaka. Svi oni bili su Fritzovih zaposlenici. On ih je plaćao, uprava aerodroma s njima nije imala ništa, osim što je postojao dogovor, kojeg su se svi držali, da su ljudi Fritza Schustera nedodirljivi. Ustvari, nevidljivi. Svi su se pravili, uključujući i aerodromsku policiju, kao i agente imigrantskih službi, koji su okolo vršljali maskirani u turiste i aerodromske čistačice, da ne primijećuju ljude Fritza Schustera. Prepoznavalo ih se po crvenim akreditacijama, na kojima ništa nije pisalo. Samo je u lijevom gornjem uglu bila mala crno-bijela fotografija vlasnika akreditacije.

Svoje usluge Fritz Schuster naplaćivao je direktno, od vlasnika ili korisnika zrakoplova. Ili bi mu novac, uvijek keš, u kovčežiću donosili neimenovani državni službenici, agenti tajnih službi, činovnici koji se ne bi ni predstavili, a predstavljali su nekoga kome je baš jako stalo da avion što prije poleti.

Nije ga zanimalo za koga rade svi ti ljudi koji su plaćali njegove usluge. Uzimao je novac, i bilo mu je savršeno svejedno. Niti ga je za njih itko išta pitao, niti  bi Fritz ikome polagao račune. Bio je sretan što ni oni o njemu ne znaju ništa.

Dugo je trajala pomutnja i raspitivanje, pa i prava mala istraga, oko toga tko je Fritza Schustera platio da pokuša popraviti dagestanski Tupoljev 154. Avioni predugo nisu letjeli, rasli su interni dugovi, putnici su bili sve nervozniji, zaprijetio je kolaps europskoga zračnog prometa, jer je Frankfurt bio i ostao najvažnije raskršće europskih zračnih puteva i  letovi se nisu mogli do u beskraj preusmjeravati na Beč i Munchen, a Tupoljev 154 nikako da se skloni s piste. Jedino u što su baš svi bili sigurni bilo je da Fritz nije besplatno popravljao tupoljušku. On nikada nije besplatno radio. Ali tko bi platio avion za sedamdeset devetero bijednika, siromaha i auslendera, koje odred policije čuva da se ne dokopaju slobode?

Avionski motor Tu-154, proizveden u proljeće 1980. bio je savršeno pokvaren.

Fritz još nije vidio takvoga savršenstva među motorima. I nakon dugih godina, najednom mu je ponovo Fernando Pessoa bio na umu. Nijedan se avionski motor nije mogao mjeriti s njegovim pjesama, s nekoliko stotina savršenih Pessoinih pjesama. Ali je savršenstvo ovoga kvara bilo savršenije od bilo kojeg stiha, savršenije od jezika koji je organiziran u idealnu jezičnu formu, u ono nakon čega jezik više nema potrebu za govorom.

Fritz Schuster bio je impresioniran.

Pod prstima mu, kao da su od paučine, pucaju zupčasti remenovi, vijci se lome čim po njima kucne ćekićem, krilca elisa izobličena su i otpadaju čim se motor pokrene. I sve je umazano motornim uljem i kolomašću, svud se okolo širi težak vonj raspadanja. A strojevi, kao i ljudski leševi, raspadaju se sentimentalno i patetično, i pretvaraju se u načela i metafore, pa ovo više nije samo tužni tupoljuška, u čijoj će utrobi, kao u jeftinom mrtvačkom kovčegu, za dobro Europe i slobodnoga svijeta, umrijeti sedamdeset devet putnika za Makačkalu, i osamdeseti naš Babukić, nego to zaudara povijest našega vijeka, to se s nagriženim remenima starinskog motora u prašinu rasipa veliki Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, i svaka pojedinačna ljudska nesreća i stradanje bivaju dio nekoga općeg stanja, neke truleži i rasula.

I uzalud on traži čvrstu tačku, traži mjesto od kojega će da započne s popravkom. Za što god se uhvati, po čemu god kucne svojim čekićem, to se raspada, rasipa, i u sljedećem trenutku već ga nema. Ali Fritz se ne prestaje nadati, ne prestaje vjerovati da čvrsta tačka, ipak, postoji, jer za sve na svijetu, vjeruje on, što postoji i što ne postoji, postoji čvrsta tačka. Samo Bog nema čvrste tačke, a motori tupoljuške, zlosretnog T-154, proizvedenog prije trideset i koju godinu, za života Leonida Iljiča Brežnjeva, pouzdano nisu Bog.

Dok on tako kucka svojim čekićem i razgovara s motorom, najprije na njemačkom, a zatim i na nekom izmišljenom jeziku koji Fritzu zvuči kao ruski, njegovi su se radnici razmilili po pisti, poput razigrane štenadi, i bave se nekim svojim poslovima.

Jedan je izvadio švicarski nožić i njime čisti nokte. Čini to vrlo pomnjivo, mrgodi se dok vrhom noža, jednoga za drugim, skida crne polumjesece. Onjuši svakog, oštricu očisti o hlače, i prelazi na sljedeći. Na kraju, kao u nekom predapokaliptičnom hororu, u bliskoistočnoj priči o kijametskom danu, iščezava deset crnih polumjeseca, i ostaju samo masne i žuljave ljudske šake, nokti u dnu kojih bujaju bolne i upaljene zakonktice.

A drugi, crnac s fizionomijom masovnog ubojice, ogroman, ćelav, vojni aviomehaničar pristigao iz neke centralnoafričke carevine ili vradžbine, sjedi leđima naslonjen na tupoljuškin kotač i čita knjigu: englesko izdanje Proustovog Puta k Swanu.

Jedan sitni, kosooki, nekoliko metara dalje guli naranču. Guli je tako da mu ostaje jedna tuga i neprekinuta traka kore. U tome je vješt, često on naranču guli, i trudi se da traka ispadne što duža.

Skoro sasvim ćelavi mladić, fizionomijom Poljak, rumeni se kao da je izgorio na suncu. Odlazi u hlad, i sjeda ispred velike staklene stijene, providnog zida iza kojeg su natiskani putnici, dvjestotinjak ih je barem, s davno otkazanog leta za Montreal. Zure u Poljakova leđa, dok se on polako leđima, a onda i tjemenom, naslanja na staklo. Izlogu prilazi dječačić, tamnoput, vjerojatno Indijac, i pokušava ga dozvati. Kucka po staklu, ali čovjek s druge strane ga ne čuje. Onda počinje divlje udarati po staklu, ali ga Poljak i dalje ne čuje. Dječaku prilazi žena u trapericama i majici na kojoj piše White Keys i odvodi ga uplakanog. Poljak se ne miče, sjedi i čeka što će odlučiti šef.

A on ne odustaje.

Fritz Schuster ne osjeća da prolazi vrijeme. Ne primjećuje ljude oko sebe,  radnike koji ga diskreno pokušavaju požuriti, ne osjeća vibriranje mobilnog telefona u džepu hlača, a kada se pojavi Joseph Bellow s porukom uprave aerodroma, on samo diže ruku, kao da ga želi utišati.

– Kažu vam da odustanete – tiho će Bellow – bit ćete isplaćeni u punom iznosu, samo odustanite!

Ali Fritz i dalje ruku drži visoko u zraku, kao da sluša motor koji mu nešto govori.

– Molim vas, gospodine Schuster…

Joseph Bellow govorio je gramatični tačnim njemačkim jezikom, i svaki mu je naglasak bio na svome mjestu, uostalom u Njemačkoj živi već duže od pola života, ali zvučni suglasnici su mu umekšani, kao da se stalno obraća djetetu.

– Što hoćete od mene? Od čega da odustanem?

– Zar ne vidite da se motor raspada?

– Mislite ono: prah si bio, u prah ćeš poći? – zamišljeno je uzvratio.

Bellow se zbunio. Ne zna što te riječi znače. Mladi komsomolac nije poznavao  Bibliju, a kasnije, kao izbjeglica u Njemačkoj, nije imao potrebu o tome išta znati.

Zurio je u Schustera i pokušavao se nečemu domisliti. Rekli su mu da tog čovjeka skloni s piste i on to mora učiniti.

– Prah si bio i u prah ćeš se pretvoriti? Gospodine Bellow, vi ne razumijete o čemu govorim? Vjerujete li u Boga?

– Nisam siguran.

– Znači svejedno vam je?

– Mislim da jest.

– Dobro, i meni je. – pomirljivo je uzvratio i htio se vratiti motoru.

– Insistiram!

– O, kakva ceremonijalna riječ, gospodine Bellow, kao da se spremate izazvati me na dvoboj!

– Umoran sam, Schuster, strašno sam umoran, molim vas nemojte se šaliti sa mnom. Ostavite taj nesretni avion, pođite negdje na ručak, u provod, i zaboravite na njega.

– A putnici za Makačkalu, da li i njih da zaboravim? Koliko ih ima, devedeset, stotinu ili svih sto dvadeset?

– Ima ih sedamdeset devet.

– Odakle to znate? Raspitali ste se? Baš sedamdeset devet? A zašto ste se raspitivali, zašto vas je to zanimalo? Možda da saznate koliko će ljudi poginuti u strašnoj avionskoj nesreći koja se danas dogodila u blizini frankfurtske zračne luke i u kojoj je, kako javljaju agencije, poginulo sedamdeset devetero ljudi, muškaraca, žena, djece, većinom ruskih državljana, porijeklom iz Dagestana, Čečenije… Tako će večeras reći na televiziji, jesam li u pravu?

– Dragi Schuster, mi smo tu nemoćni. Vidite i sami u što su se pretvorili motori Tupoljeva 154. Taj starac je na izdisaju.

– Ali oni ljudi tamo, oni su, čini mi se, sasvim živi. Vrlo živahni, rekao bih. Da ih sad pustite, pretrčali bi pistu i nestali. Svaki od njih. Kao mačka među kantama za smeće, tako bi nestali.

– Slažem se s vama. Upravo tako. Kao mačke, sedamdeset devet mačaka.

– Koje su pobjegle iz šinteraja!

Fritz se iznenada nasmijao. Oraspoložila ga je ta gotovo nehotična slika mačaka koje bježe iz otvorenih živoderskih kaveza, rastrčale su se na sve strane i uskoro će se stopiti sa živim svijetom, s drugim mačkama i gradskim životinjama, i  nitko neće ni primijetiti da je u gradu sedamdeset devet mačaka više nego što ih je bilo. Isto bi bilo i s putnicima za Makačkalu kad bi im se smilovali i pustili ih da idu svojim putem. Da nije bilo tog napornog Rusa, starog pokvarenjaka Josepha Bellowa, nikad mu ne bi na um palo da nema razlike između mačaka lutalica i tih ljudi. Ne bi shvatio da se ravnoteža u prirodi i društvu neće poremetiti ako se izbjeglicama dopusti da više ne budu izbjeglice, nego da žive i sele se kamo god žele. Pa i u Frankfurt.

– Ja vas, mladiću, ne razumijem. Vi mi se izgleda rugate.

– Ne, gospodine Bellow, ali mi se čini da ste se vi dokopali zapada i slobode u istome ovakvom avionu.

– Nisam! Prešao sam granicu tako što sam se golim rukama držao za podvoz putničkog vagona. Tako je to bilo, dragoviću moj! A vi sad radite što vam je volja, ali zapamtite jednu stvar. Nećete promijeniti sudbinu tih ljudi.

U to vrijeme Babukiću je već postalo jako dosadno, ili se želio praviti važan pred Dagestancima, pa je demonstrativno zapalio cigaretu. Nije se mogao sjetiti puši li inače ili ne puši, ali cigareta nije imao, pa je za duhan molio Reufa, Čečenca duge i guste brade, koju je obojio kanom u crveno, skoro narančasto. Pružio mu je omot crvenog marlbora, u kojem su bile tri skoro zgnječene cigarete.

Htio je izvući jednu i vratiti mu kutiju, ali Reuf je samo odmahnuo rukom:

– Neće mi više trebati! – rekao je na ruskom.

– Meni hoće! – odgovorio je Babukić na čistom čečenskom.

Umjesto da se obraduje, Čečenac ga je podozrivo pogledao i nekoliko koraka se odmaknuo, ali nije mogao daleko, jer su policajci, valjda i oni u nekakvom strahu, sve više stezali obruč.

– Gledajte sad! – povikao je Babukić, izvadio upaljač iz džepa i pripalio cigaretu.

Vjerojatno bi manje iznenađenje i užas izazvao da je ugrabio ručnu bombu i iz nje izvukao upaljač.

– Gasi cigaretu, gasi cigaretu! Pušenje je zabranjeno! Gasi cigaretu! – razmahivao je svojim izraelskim automatom policijski zapovjednik, ali Babukić je, blažen kao što blažen samo Babukić zna biti kad provodi neku svoju djetinjariju, sisa penis nekome ljutitom ukrajinskom boksaču, koji bi ga najradije ubio udarcem pesnice u sljepoočnicu, ali je u strahu da mu šaljivdžija ne odgrize kurac, ili krade pasoš iz straženjega džepa debelog američkog turista, koji u Bankoku zavodi malodobnu konobaricu; uvijek u takvim situacijama lice mu se rastegne u isti ovaj osmijeh, i baš mu je svejedno što o njegovoj zapaljenoj cigareti misli taj drezdenski suhonjavac, jako ograničenih mentalnih sposobnosti, vođa redarstvenika zaduženih da čuvaju Dagestance, sve dok ih se ne smjesti u njihov leteći mrtvački kovčeg.

Pušio je i pušeći je tako dimio da bi mogao pobijediti na svjetskom prvenstvu u proizvodnji duhanskog dima. Toliko dima ne bi proizvelo ni deset prosječnih pušača s deset zapaljenih cigareta.

O kako mračno beše u odajama grofice Sofije
I tesno, i tiho, kao u mrtvoj muzičkoj kutiji
O kako je gluho u debelom crevcu grofice Sofije
U Kijevu, Odesi, u Magadanu, na kraju veka…

Pjevao je na sav glas Babukić, pjevao i pušio crveni marlboro, prvu cigaretu koju je čovječji sin zapalio na frankfurtskome aerodromu, izvan onih priručnih staklenih plinskih komora. Pjevao je pjesmu beogradskoga pjesnika, pijanice, mornara i svejeba, koji se nekoliko mjeseci pred rat vratio u Srbiju da na vjekovnom ognjištu crkne od side, i crkavao je, bogme, dugo, godinama, u siromaštvu, gladan i bez stana. Svakome koga bi zanimalo, pričao je o nekoj hamburškoj kurvi, koja je imala takvu pičku, vaginu, vulvu, da je u sebe primala cijelu njegovu glavu. I tako bi je, ćelav i jajoglav, jebao, i molio bi je svaki put da ga pusti u debelo crevce, sve dok grofica jednoga dana nije popustila…

Tako je pripovijedao pjesnik, a njegove stihove, posvećene hamburškoj kurvi Sofiji uglazbio je slavni beogradski skladatelj klasične i namjenske glazbe, nekoliko mjeseci nakon pjesnikove smrti. Song, raspjevan u kabaretskom stilu, ubrzo je postao jedna od kultnih postjugoslavenskih pjesama, čija se melodija čuje i pjevuši s kraja na kraj bivše države, i širom svijeta, gdje god je starih Jugoslavena.

Babukić ne pamti kada ju je i od koga čuo. Moglo je to biti jutros, jučer ili prije petnaest godina. Vrijeme za njega ne znači ništa. Babukić ne pamti, nema uspomena, ničega se ne sjeća. Tamo, u mraku moždanih krivina i uvrnuća, prolaza, tunela i mentalnih crijeva, tamo u mraku duše, gdje su drugima uspomene, Babukiću se nižu strani jezici, te pokoja knjiga, film ili pjesma, savršeno umjetničko djelo, cijelo i okruglo kao čovjekova tuga, cijelo i okruglo kao jezik sa svojom melodijom, ritmom i svim svojim riječima. E, ovo je, baš, jedna takva pjesma.

Babukić povlači dim, ne čuje viku policajaca, koji optrčavaju oko skupine uplašenih Dagestanaca, i skoro da će zapucati. Oni Babukića izguravaju, u strahu da bi ih Nijemci mogli zajedno s njim na licu mjesta strijeljati, ali Babukić se ne da, nego iz sveg glasa pjeva tu lijepu jugoslavensku pjesmu, vedru i žalosnu kao sudnji dan, kao trenutak u kojem svi ljudi na svijetu zajedno umiru, više nikoga nije strah i svi su u smrti slobodni:

O kako je zagušljiv vazduh u dupetu grofice Olge
Odavno već prozore ne otvara sluga njen
Kontesi staroj promaja prehladom preti
Dok marljivi crnac Tim kurcem joj puni crevo
I zagušljivo je svoj deci unutra
I čekaju da im u lica šikne
Crnčevo belo seme, u crevcu uskom
Ruske grofice stare, u Lenjingradu
U Ermitažu, jedne zime, na kraju veka
Aj, u Ermitažu na kraju veka…

I dok je Babukić uživao u preobražajima svoga glasa, u tenoru koji se pretvarao u koloraturni sopran, u sopran i u dječački sopran, u visok i lijep, nevino čist glas kastrata, od kojega se Dagestancima mrznula krv u žilama, a policajce je hvatao neljudski bijes, u času kada je započeo novu strofu i zapjevao o kako me žvače, žvače, žvače, svinkter grofice Olge, skočili su na njega, bacili ga na pod i ruke mu sputali na leđima.

Čuo je kako mu je nešto krcka u ramenu, kao da je na pustom betonskom hodniku zgazio čips, a onda ga je tako presijeklo da je na čas pomislio da su mu na mesarskom panju sjekirom odsjekli ruku.

U filmu Michaela Hanekea, prikazanom na festivalu u Cannesu, Ivan Boszicz, mesar iz Klagenfurta svome sedmogodišnjem pastorku, sinu njegove žene Klare i mjesnoga notara Alberta Schnablea, jedne mirne i puste ljetne subote, desnicu ruku postavlja na mesarski panj, dječak zatvori oči, očekujući, ispruženog dlana, očuhov rođendanski dar, i u tom mu trenutku mesar Ivan Boszicz jednim udarcem sjekire odsiječe ruku. Zatim odlazi u pokrajnju prostoriju i puca sebi u sljepoočnicu.

To su prve scene filma, koji je kod publike, ali i među kritičarima, u Cannesu 2019. izazvao burne reakcije. Nejasno je kakvu poruku ovakvim filmom Haneke šalje europskoj filmskoj i kulturnoj javnosti. “Ivan Mesar” započinje prizorima do sada neviđene brutalnosti, jer se odsijecanje ruke pokazuje u naturalističkom ključu, u parafrazi onih odvratnih snuff-pornografskih video inserata, koje su američki vojnici aranžirali i snimili za vrijeme napada na Iran, a koji su u ljeto 2015. izazvali krizu Ujedinjenih naroda, kada je dvadesetak, uglavnom muslimanskih i latinoameričkih zemalja najavljivalo napuštanje organizacije UN-a ukoliko se odgovornima za ubojstva i silovanja u Iranu ne bude sudilo pred međunarodnim sudom. Što god da je Haneke s ovakvim početkom htio reći, njegove su se namjere pokazale promašenim, jer se, nakon prve tri minute filma, na svečanoj premijeri u Cannesu ispraznilo barem pola dvorane. Gledatelji su izlazili užasnuti i kao da ih nije zanimao nastavak filma, ili su se plašili što bi tu još mogli vidjeti. Zgrozio ih je Hanekeov naturalizam ili, možda, prepoznatljivo jasna i nedvosmislena aluzija na scene u kojima američki vojnik siluje dvanaestogodišnju Iranku, dok joj njegov suborac odsijeca glavu. Ono što su vidjeli u prve dvije-tri minute “Ivana Mesara”, precizno: u 2,37 minuta, bilo je već viđeno, najprije na internetu, na nekoliko desetina tisuća web stranica koje su reproducirale američku snuff pornografiju, a zatim, naravno blago cenzurirano, uz obavezna zamagljivanja, i na svim svjetskim televizijama. Dovođenje jednoga globalnog skandala, koji je uzdrmao temelje svjetskoga poretka i doveo do ostavki američkoga državnog sekretara i ministra obrane, u kontekst mračne, sive i blatnjave austrijske i srednjoeuropske provincije, kojom je redatelj opsjednut u svim svojim filmovima, nejasno je i u kontekstu redateljskih postupaka i u kontekstu same naracije. Kakve bi veze mogao imati tihi i zatureni Klagenfurt, slovenski Celovec, s nastojanjima antiterorističke koalicije, predvođene Sjedinjenim Državama, da spriječi Teheran u izvjesnoj proizvodnji atomskoga oružja, te s incidentima koji su se pritom događali? Oni koji su u Cannesu već nakon početnih scena napustili projekciju, mogli su zaključiti – nikakve! I zapravo su bili u pravu.

Ništa osim potrebe za skandalom i, možda, nedostatka inspiracije ili kreativne krize u kojoj se Haneke našao nakon što je snimio dva remek djela europske kinematografije, “Bijelu vrpcu” i “Ljubav”, u nastavku filma nije moglo opravdati takav početak “Ivana Mesara”.

Nakon uvodnih naturalnih scena obojenih krvlju i jarkim bojama mesnice, slijedi klasični Hanekeov nastavak. Filmska je vrpca najednom siva i blijeda, na trenutke nam se čini kao da gledamo crnobijeli film ili čak neku televizijsku snimku iz vremena analognog signala. Redatelj spaja dva tehnički različita komada filmske vrpce, koji je međusobno na takav način “tuku” da Haneke s ovakvim zahvatom ne bi mogao proći ni na seminarskom ispitu na zagrebačkoj ili prištinskoj filmskoj akademiji. Ali on je to učinio “namjerno”, i kao jedan od najznačajnijih filmskih autora današnjice Michael Haneke ima pravo i na krajnje ekscentrične postupke i eksperimente. No, na ovom se mjestu moramo zaustaviti s pohvalama i popustima na račun stare slave.

U sivome nastavku filma priča se širi na prigratski kvart u kojem se nalazi mesnica Ivana, Johhanesa, Boszicza. Ljudi koji su kod njega kupovali meso, bolesno debela žena, čiji je muž lani stradao u prometnoj nesreći pa ne skida crninu, starac i starica, obojce školski učitelji u mirovini, samohrana majka dječaka koji u glazbenoj školi svira violinu, muškarac srednjih godina, u šumarskoj uniformi, sa značkom u zapučku, i još nekoliko manje upečatljivih protagonista i epizodista, razgovaraju o tome, prepiru se, istražuju, zašto je Ivan Mesar dječaku odsjekao ruku.

Sišao je s uma, ludi Južnjak, ludi Slaven, treba ih vratiti odakle su i došli, jer ćemo na kraju svi ostati bez ruku! Klara, ona je oduvijek laka ženska, maloga je dobila dok je još bila ljepotica, ali notar Albert nije ju htio ženiti, plašio se da je Klara prljava, a danas, danas Klara više nije tako lijepa, ali u glavi je i u duši ona ista. To Ivan Mesar nije mogao oprostiti, nije mogao preći preko toga, nakon što ju je u vlastitoj postelji zatekao s… (i tu se onda izmjenjuju imena muškaraca iz kvarta, stvarnih i izmišljenih, s kojima je Ivan Mesar zatekao Klaru, pa je, da se osveti dječakovoj majci, sedmogodišnjem Franzu odsjekao ruku) Demon, mali je bio demon, đavao, antikrist, vikao je šumar sa značkom u zapučku, očuh ga je zatekao kako piša po raspelu. Bila je nedjelja, Ivan i Klara vratili su se iz crkve, i zatekli tog malog antikrista kako piša. Skinuo je Sina Božjeg sa zida spavaće sobe i piša po njemu! U lice im je oboma nasmijao. Klara se srušila u nesvijest, a Ivan ništa nije rekao. Pomilovao je antikrista po glavi, nasmiješio mu se, i sutradan mu na prevaru odsjekao ruku. Nije ga želio ubiti a da prethodno ne provjeri je li Franz zaista antikrist, ako na mjestu odsječene ruke izraste nova, onda se nesumnjivo radi o antikristu. Ne izraste li, time se samo potvrđuje antikristovo lukavstvo, jer se pred ljudima prikazuje kao nemoćni, siroti dječak. Vikao je šumar sa značkom u zapučku, a sugovornici su mu se izmicali, jer bi šumar pljuckao dok je govorio…

Dva i pol sata, u histeričnom ritmu ali u iritantno sporoj izmjeni kadrova, teku i smjenjuju se teorije, mišljenja, konfabulacije na temu zašto je Ivan Mesar svome sedmogodišnjem pastorku odsjekao ruku. Obična ljudska lica, svakodnevne fizionomije i tipične susjedske biografije i sudbine u početku samo gnjave gledatelja. Likovi Michaela Hanekea su, kao ni u jednom njegovom ranijem filmu, naprosto dosadni. Ali u nizu ponavljanja, u repetitivnom ritmu, kada već po drugi ili treći put od istoga lika, uz neznatne modifikacije i pojačanu gradaciju iskaza, slušamo teoriju o zločinu Ivana Mesara, Hanekeovi likovi sve više iritiraju gledatelja, sve dok u samom finalu filma ne dođe do obrata u kojem se, jedan za drugim, bolesno debela žena, umirovljeni učiteljica i učitelj, samohrana majka, dječak s violinom i šumar sa značkom, ne pretvore u zlostavljače i negativce, gore od Ivana Boszicza, mesara. I na kraju, u iznenadnom završetku, u rezu usred replike maloga violinista, usred njegove rečenice, između platna i publike u zraku ostaje da visi pitanje: tko je u Hanekeovom filmu čija žrtva?

Moralni relativizam “Ivana Mesara”, zloupotreba djece i dječje patnje u vrlo “odrasloj” i opasnoj priči razlog su zašto Hanekeov film nakon premijere u Cannesu  nije nastavio put po europskim i svjetskim festivalima, niti je prikazan u njemačkim kinima…

U tom je trenutku Babukić došao svijesti. Rame ga je i dalje boljelo, a desna mu je ruka stajala u nekom neprirodnom položaju, savijena na leđima, mrtva. Srednjim je mrtvim prstom dodirivala Babukićevo živo lijevo uho.

Ležao je i gledao u strop, u bijele aerodromske neone, i bio je bijesan jer ga je netko prekinuo dok je čitao iznimno zanimljiv članak o novome filmu svoga omiljenog filmskog redatelja. Ima Babukić još omiljenih, i samo od kinorepertoara poznatih aviokompanija zavisi koji će mu redatelj u sljedećem trenutku biti omiljen, ali je bio toliko ljut da nikako nije mogao zaboraviti članak, nijednu riječ koju je pročitao dok je bio u nesvijesti.

Zatim se rastužio i zaplakao: daleka li je, Bože mili, 2019, i dugo je i neizvjesno čekanje novinskoga članka u kojem će anonimni filmski kritičar – naš Babukić nije stigao pročitati ni njegovo ime u dnu teksta, a već su ga probudili iz nesvjesti – sahraniti Michaela Hanekea i njegov nepodnošljivi moralni relativizam.

Dok su ga trojica policajaca trčeči nosila niz staklene hodnike, pa onda još dvostruko brže, niz pokretnu traku koja je vodila iz jedne u drugu aerodromsku zgradu, Babukićeva desnica se mrtvo klatila i vukla po podu, što je izazivalo užasnu bol. Vikao je, urlao i urlajući pjevao o debelom crijevu grofice Olge, i molio se nekome svom babukićevskom Bogu da se u njezinom crijevu uguši, da umre, da ga Bog oslobodi od tog strašnog bola.

Putnici su se osvrtali za tim čudnim prizorom, za trojicom snažnih, plavokosih divova u sivo-zelenim odorama, koji su podtrbuške, kao zaklanog telca, trkom nosili čovjeka koji je urlao i zavijao poput hodže s minareta.

Terorist, ludi terorist, mislili su, i nastavljali svojim putem.

Aerodrom se budio iz dugog sna, prošao je štrajk, ljudi su stajali u redovima za čekiranje, stjuardese u šarenim uniformama rastrčale su se na sve strane, brujali su zvučnici s različitim obavijestima, i ponovo su počela stizati upozorenja putnicima da prtljagu ne ostavljaju bez nazora, jer će biti uklonjena i uništena. Sve je bilo tako nepodnošljivo normalno i obično, čak i taj terorist – ubogi naš Babukić koji, samo mi to znamo, nije nikakav terorist – što su ga pronijeli neustrašivi njemački policajci, čuvari reda i mira na ovom najfrekventnijem aerodromu u Europi. Kao da se nakon dugog košmara, po svršetku nekoga velikog rata, svijet vraćao nekoj običnoj ljudskoj svakodnevici. Negdje u hladu, ispod montažnoga limenog sjenika koji je od očiju putnika trebao sakriti dijelove terminala A, od izlaza 1 do izlaza 32, koji se već nekoliko mjeseci obnavlja i adaptira, sjedili su Schusterovi ljudi.

Fritz se vratio iz Sonyjevog bescarinskog dućana s malim crnim radio aparatom, dizajniranim poput modela iz šezdesetih godina. Uključio ga je, i začulo se krčanje. Hodao je ukrug, pa cikcak, posrtao i dizao se, kao da mu se iznenada zanebesalo ili je izgubio razum. I dalje se čulo samo krčanje. A onda je, sasvim jasno, antena ulovila stanicu na kojoj su se čuli prvi taktovi Osme simfonije Gustava Mahlera.

– Mahler! – ozario se suhonjavi Berti, Slovenac, bivši pilot JNA, kojeg su u domovini tražili zbog ratnog zločina. Ispustio je kasetnu bombu posred školskog dvorišta, u nekom od jugoslavenskih ratova, ali se više nitko nije sjećao koji je to bio rat, a Berti nije htio da im kaže.

– Mahler? – pogledao ga je Fritz, a zatim je shvatio.

Malo zatim, u puni sat simfonija je prekinuta, i u prvim popodnevnim vijestima  javljeno je da se negdje u Rumunjskoj dogodila zrakoplovna nesreća. U padu Tupoljeva 154, na letu za Makačkalu, poginulo je 78 putnika. Dogodilo se čudo pa je nesreću preživjela jedna ženska osoba. Ali i nad čudom ima čuda: sto dvije su joj godine i upravo se, sudeći po pečatima u pasošu, vraćala iz Amerike. Spasitelji su je pronašli kako luta karpatskim planinskim besputima, gola, bez ijedne krpice na sebi, jer je prilikom nesreće na njoj izgorjela sva odjeća. Samo je s obje ruke stiskala svoj ruski pasoš i ponavljala nekoliko istih riječi nekoga nerazumljivog, vjerojatno i nepostojećeg jezika.

Tako je javio frankfurtski radio, nakon čega se, umjesto nastavka Mahlerove simfonije, začuo glas turskoga pjevača Tarkana, praćen zvukom neke primitivne ritam mašine. Fritz je duboko uzdahnuo i isključio radio aparat.

– Evo ga tebi! – viknuo je i dobacio Sonyja Slovencu Bertiju.  

Dnevnik jednog penzionera/23

jedan sirijac
koji je prevario smrt
smije se sada u klupi iza mene
cijelom bačvom
kao gusar u crtićima

uči strani jezik
u mali crni notes
unosi nepoznate riječi
poslije zažmiri i ponavlja

Tih si godina
na kupalištu Jadran
mogao brojati rebra
siromašnijoj djeci

tada još nije postojala
kultura srama

moj je brat skupljao
ulaznice s kino-predstava
kao ulaznice
za bulevar nekog budućeg
velegrada

ja sam skupljao trešnje
sa stabla starog profesora
glave zaglavljene
u mirisne rešetke

majka je skupljala veš
opran suzama
i osušen suncem
od sedmero djece

bogatstvo se smiješilo
iz otvorenih prozora
automobila stranih oznaka
bez srama
na nas.

Početkom šestoga razreda stigao nam je novi učenik. Peljto mu je bilo prezime. Ime ću prešutjeti da ga ne bi kojim slučajem negdje našla ova moja priča. Iako sumnjam da bi Peljtu, onakvog kakav je bio, a teško da je moglo biti načina da se u međuvremenu promijeni, ijedna priča mogla pronaći.

Ponavljao je razred, što u ono vrijeme, premda su škole bile ozbiljnije nego danas, nikako nije bio čest slučaj. Oko lošeg učenika bi se sjatili školski pedagozi, psiholozi, učitelji i nastavnici, pokrenula bi se pedagoška zajednica, animiralo društvo, e ne bi li mu se spasila godina. Godine su u socijalizmu bile dragocjenost. I postojalo je uvjerenje da ćeš s gubitkom školske godine izgubiti kontakst sa svojom generacijom, što je bilo skoro jednako loše kao što su danas gubitak zavičaja, domovine, naroda i zajednice iz kojih si potekao. Kao bezdomnici, ahasveri i vječiti migranti lutaju oni koji su zbog bolesti ili nekog drugog razloga jednom u životu pali na godinu. Zbog neučenja i neznanja teško se moglo pasti, pogotovo ako učenik nije bio iz problematične obitelji, delinkventan ili mentalno ograničen. Ali, eto, Peljti se dogodilo. Iz razloga koji neće biti do kraja razjašnjeni od njega su digli ruke svi ti pedagozi i psiholozi. On je bio onaj izuzetak od svih društvenih pravila, kojeg se poslije više nitko ne sjeća.

Od mene je bio već dvije godine stariji. Onizak, pognut u ramenima, ali stamen, fizički jak, Peljto više nije bio dječak. Bio je odrastao muškarac, odraslih manira i držanja, tako da ga ni nastavnici nisu gledali na način na koji gledaju nas. Pomalo kao da su sklanjali pogled, nisu ga mogli gledati u oči. Njegovo temeljito i nepopravljivo neznanje u njima je stvaralo nelagodu. Naime, Peljto jednako nije ništa znao kao što, valjda, nije znao ni lani, kada je prvi put išao u šesti razred. Ni slučajnošću mu se neko znanje nije ucijepilo u svijest. A kad bi ga izveli pred ploču, držao se kao postariji, malo smušeni činovnik s aktovkom, kojeg zaustavi milicioner, jer je Titovu kod dragstora prešao na crveno. Smiješak nelagode, slijeganje ramenima, gesta potvrđivanja na nastavnički prijekor zbog neučenja. Premda je bio među nama, Peljto je bio jedan od njih. Odrasli u svijetu odraslih, koji se nekom greškom našao u đačkoj klupi.

Stanovao je u prizemnici uz onu zgradu na samom početku Lajoša Košuta ulice. Mislim da ta kuća još postoji, bila je tu kad sam, prije desetak godina, posljednji put zagledao. Premda današnjim mjerilima bila bi to sirotinjska kuća, ali pola nam je razreda stanovalo u građevinama takve ili još lošije kvalitete. Mejtaš s okolnim ulicama i sokacima nije bio baš neki reprezentativni kvart. Kuće od ćerpiča, podignute u turska i u rana austrougarska vremena, koje bi se rastapale na jesenjim i proljetnim kišama, kada su niz Sepetarevac, Drvarsku i Vuka Karadžića ulicu tekli potočići žutih glinovitih voda. Peljtina kuća je barem bila nova, od cigle i s fasadom.

Živio je s ocem, pravnikom u odijelu i s malo raščvorenom kravatom, zamašćene crne kose, koju je unatrag zaglađivao, kao talijanski pjevači i članovi prezidijuma Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Majke nije bilo. Mislim da su bili razvedeni, ali tako da se o toj razvedenosti nije pričalo.

Otac bi katkad navratio u školu, pojavio bi se na Informacijama, koje je razrednik održavao svakoga drugog ponedjeljka, ili na roditeljskim sastancima, jednom mjesečno. Ali od njegovih dolazaka izgleda nije bilo ni velike štete ni ikakve koristi. Dok bi kontakt između roditelja i razrednika za nas druge izazivao posljedice sudbinskih razmijera, jer bi svaka lošija ocjena ili ne daj Bože jedinica, bivala interpretirana kao nagovještaj cjeloživotne katastrofe i alarm pred uspostavu izvanrednog stanja u školi i kući, za Peljtu i njegovog oca sve je ostajalo isto.

Peljto se oblačio drukčije od nas. Bilo je to vrijeme obaveznih školskih kuta, koje su u Sarajevu i u Bosni iz nerazjašnjenih razloga i po nekoj tajanstvenoj filološkoj, semantičkoj ili možda etimološkoj logici nazivane keceljama, ali smo u šestome razredu kute već nosili u torbama i oblačili ih tek pred školom, jer bi Šaćir – legendarni školski podvornik – stražario na ulazu i nikoga nije puštao bez kute. Svoju premalenu kecelju, koja kad bi je nekako navukao samo što mu ne bi pukla preko leđa, Peljto je nosio u nekom sirotinjskom torbaku, u koji bi pred školom pažljivo složio svoj sako.

Peljto je bio prvi, a vjerujem i posljednji učenik koji je u Osnovnu školu Silvije Strahimir Kranjčević u to vrijeme dolazio u sakou. Imao ih je dva. Preveliki tamonoplavi, koji je vjerojatno bio naslijeđen od oca, i bijeli, kupljen po mjeri, koji je oblačio čim bi zatoplilo i ne bi prijetila kiša, i o kojem se brinuo na način na koji se mi još nismo umjeli brinuti o svojim stvarima. I ne samo da nismo umjeli, nego nam su nam nedostajali i fizička snaga i društveni autoritet da iz obranimo. Peljto je, ne znam kako, branio svoj bijeli sako, premda se vidjelo koliko mu je važan i premda je taj sako bio najekscentričnija, te samim tim i najneprihvatljivija stvar koja je ikad unesena u školsko dvorište. Đaci su okrutni, još gori su oni iz učeničkog doma koji je bio odmah uz školu, i sve će učiniti da unište ono do čega ti je stalo, a ništa lakše ni jednostavnije nego oteti i u blatu izgaziti bijeli sako. Peljto je možda bio jači od većine nas, njegovih razrednih drugova, ali od starijih se u školskom dvorištu nije mogao braniti. Pa ipak, nitko nije dirao u njegov sako. Ili su osjećali njegovu odraslost, pa su je doživljavali kao prepreku, ili je između Peljte i tog svijeta iz školskog dvorišta postojao nekakav socijalni sporazum, kojega ja, kao prilično introvertan i društveno neadekvatan dvanaestogodišnjak, nisam bio svjestan. Ili, što je također moguće, postoji neka granica nakon koje nekome važna stvar, važan predmet, biva uvažavana čak i u školskom dvorištu. Koja je to granica?

Peljtin bijeli sako bio je neophodna forma za najvažniji, a zapravo i jedini Peljtin životni smisao i sadržaj. Peljto je, naime, bio pjevač. Za razliku od nas koji ćemo tek jednoga dana nešto postati jer je pravilo takvo da svaki čovjek mora nešto da radi, on je pjevač već bio. To je bio njegov poziv i njegova životna strast, iz koje onda proizlazi sve drugo. I u što se uklapa sve drugo. Za školu nije imao interesa zato što se škola ni na koji način nije ticala njegova pjevaštva. Kao što se, vjerojatno, ni život s ocem, u onoj kućici na početku Lajoša Košuta ulice nije ticao pjevaštva. Iz škole i kuće izbijali su samo nelagoda i nevolja – a samo on zna od čega se zapravo ta nevolja sastojala – koji s onim što je on osjećao i što je predstavljalo njegovu istinsku misiju nisu imali nikakve veze.

Peljto je imao u sebi nešto što se samo ponekad stekne u velikih umjetnika: potpunu fokusiranost na umjetnost i na svoju zamišljenu misiju u toj umjetnosti.

Pjevao je za velikog odmora, ako bi oko njega bilo publike. Pjevao je i ako publike nije bilo. Znao sam, prolazeći Lajoša Košuta ulicom, čuti, negdje iz dubine kuće, njegov glas. Nije ga se ticalo ako bi mu se netko narugao, a još manje ako ga ne bi slušali. Osim što je bio dobar i što u dinamici školskoga dvorišta nije sudjelovao ni kao mučitelj ni kao žrtva – i u tom je izuzimanju vjerojatno bio jedinstven – Peljto je nekako znao ono što mnogi umjetnici nikad ne saznaju, ako i saznaju, nikad to saznanje ne pretoče u doživljaj svijeta, a to je da smisao nije u tome da ti se okolina ne ruga, nego je smisao da ti to radiš sve dok ti se jednog dana okolina ne prestane rugati. Nije važno ako taj dan i ne dođe. Problem je u okolini, problem nikako ne može biti u umjetnosti.

Peljtina strast bila je savršeno definirana, koncentrirana, trajno živa i beskompromisna. Mimo nje nije postajalo ništa, osim, eventualno, njegova dobrog srca. Peljto je mogao poslužiti kao primjer za dokazivanje onoga u što ovaj njegov školski drug zapravo ne vjeruje, da je dobrota prirodno čovjekovo stanje i posljedica urođenog odsustva svakoga zla. Nikakve vidljive traume ni frustracije, onoga nezdravog dječačkog srama, obrambenog refleksa, treptaja kad netko slučajno prema njemu zamahne rukom, nimalo straha pred životom u Peljte nije bilo. Zato je i mogao u bijelom sakou doći u školu, a da ga nitko ne dira.

Peljto je na mejtaški način u sebi imao nešto od Formanovog Amadeusa, iako za razliku od njega više nije bio dječak i bio je muževan.

I, što bi za priču moglo biti važno, Peljto je, blago rečeno, bio rubno muzikalan. Kada je nastavnik Ismet Pilav obnavljao školski hor, nije ga uzeo da pjeva. Jer Peljto ustvari nije ni znao pjevati, iako je sve pjesme i sve tekstove znao napamet, iako je, na užas zbornice, usred nastave, kada bi ga nastavnik Kosta poslao da pokvasi spužvu, znao, sve s pratećim trilerima i inom vokalnom bižuterijom, zapjevati: “Nisi me volela u ono vreme, a ja sam želeo samo jedno, sada kad nismo ni mladi ko nekada dođi da ostarimo zajedno…” Onako samo za sebe i ispod glasa, tako da se u svaki ćošak glas njegov zavuče i da svaki nastavnik izgubi koncentraciju usred rečenice i zamisli se duboko nad metodima i ciljevima pedagoškog rada. A još više nad time kuda se zaputio ovaj svijet i kako će izgledati čovječanstvo kad Peljto od izuzetka postane pravilo.

Do toga, naravno, nikada neće doći. Dobrota nikada ne biva pravilo.

Pjevao je: “Nisi mi pružio ljubavi kad treba, drugi je sad sunce što me greje s neba, zaklanjaš mi sunce, idi ispred mene, na tuđe si mesto stao, idi da mi sunce ne bi zaklanjao…” Te je godine hit te Peljtine muzike bila pjesma Nade Topčagić, i on ju je pjevao s uvjerenjem originala. Od njega je, a ne od nje, započinjala ta umjetnost. On je nosio u sebi uvjerenje, čvrsto i duboko, kakvo nije mogao imati nijedan od tih pravih pjevača i pjevačica. Oni su pjevali jer im je to bio posao i jer su od tog posla dobro zarađivali, a on je pjevao jer je vjerovao. Od te je vjere načinjena svaka umjetnost. Peljto vjerojatno nikad nije razmišljao o definicijama umjetnosti, niti je sebi postavljao pitanje je li ono što pjeva Nada Topčagić umjetnost – uostalom, ima li čovjeka koji bi se pri zdravom razumu postavljao takva pitanja? – ali ono što se zbivalo u njegovoj glavi dok je pjevao bilo je umjetnost.

Istina, njegov je glas proizvodio nešto drugo.

Mnogo godina kasnije često ću sretati ljude koji imaju potrebu da budu veliki i slavni pisci. Nemaju oni potrebu da nešto napišu, pisanje je u toj stvari nužno zlo i muka nalik muci domaćih zadaća iz školskih vremena, nego je njihova potreba upravo ta da s onim što su napisali, kao i s onim što bi mogli napisati, ali eto neće, budu veliki i slavni. Pa kako im to ne ide, jer književnost nije nešto u čemu postaješ velik i slavan čak ni ako pišeš iz nekog drugog razloga, a ne zbog ostvarenje zacrtane veličine i slave, postaju ojađeni i gnjevni, postaju zli ne samo prema ljudima koji se bave istim poslom kao i oni, a učine im se nekako slavnijim i uvaženijim, nego ih počne hvatati huja i prema samoj književnosti. Kao da ih je ona nesretnica onemogućila u njihovim ambicijama i nakanama. Ono talenta što su imali, ako su ga imali, rastopi se i raščini u nezadovoljstvu i u lošem karakteru, tako da na kraju više niti ne pišu, nego samo rogobore protiv drugih pisaca i protiv književnosti. Kažu, takvo je vrijeme, književnost je prevaziđena, ovo je doba slike svijeta.

Za razliku od Peljte, oni nikad nisu bili jasno fokusirani, nikad nisu osjećali strast za ono čime bi se željeli baviti. Nikada nisu tome žrtvovali sve svoje. Istovremeno su se htjeli provlačiti kroz život, a biti veliki i slavni pisci. Ne ide to! Valja triput poginuti i još se tisuću puta osramotiti pred punim školskim dvorištem da bi se bilo ono što se možda nikada i neće biti. Valja se sramotiti i ginuti, a da te, kao Peljtu, nije ni briga što si već triput umro i što te drugi smatraju takvom i tolikom budalom da ti dopuštaju da naokolo hodaš u bijelom sakou. I da i nakon toga od svega ne bude ništa, nego da u književnosti i u umjetnosti ostaneš jednako mali i beznačajan kakav si bio na početku. Ali u biti sretan poput onog mrava koji se zaputio na hodočašće u Jeruzalem, u koji nikada neće stići, jer je do Jeruzalema barem tisuću njegovih mravljih života.

Između pjevanja i književnosti postoji, ipak, jedna veoma važna razlika. Pjevanje podrazumijeva elementarnu i prilično lako ustanovljivu muzikalnost. Ako nisi muzikalan, moraš biti Peljto da bi svoj život položio na pjevaštvo. Književni dar je slojevit i kompozitan, sastavljen od više različitih talenata, koji, uz udio karaktera i veliku moć koncentracije, stvaraju minimalne pretpostavke da se možda nešto i napiše. Književni dar nije trajan, neuništiv, zajamčen, nije to ne samo onima koji su u jednom trenutku doista bili pisci, nego nije trajan i neuništiv ni najvećim od pisaca. Pred svakom novom knjigom, možda i pred svakim pojedinačnim činom pisanja, snagom se karaktera nanovo konstituira kompozitni književni dar, i čovjek doživljava to čudo da ponovo bude pisac. A možda i da ne bude. Možda se u međuvremenu dogodilo nešto loše zbog čega on više ne može biti pisac. Ili nešto dobro što mu također brani da bude pisac.

I kome bi onda na um palo da bude velik i slavan u književnosti?

Da bi se u književnosti živjelo, ne mora se biti pisac. To prije svega drugog znači da se ne mora objavljivati. Pisac se postaje objavljivanjem. Neki od najvećih u povijesti književnosti postali su piscima tek nakon svoje smrti. Drugi su, odmah će nam na um pasti Franz Kafka, postali piscima tako što su ih posthumno prevarili i iznevjerili njihovi prijatelji ili rođaci.

Književnost je vjerovanje u iluziju književnosti. Bez tog vjerovanja ništa nije moguće. A to je vjerovanje dovoljno da bi se bilo u književnosti. Kao što je Peljti njegova strast bila dovoljna da pjevanje i pjevaštvo postanu njegov život. Bez obzira na muzikalnost. Ona je u toj stvari sporedna. Muzikalnost čovjeku samo pruža mogućnost da se pjevalaštvom bavi na komforan i ugodan način, da možda od toga živi, da mu se ljudi ne smiju. Ali zar nije više za poštovanje ono na što se odvažio Peljto?

Kada sam čuo da je u Njemačkoj poginuo Šaban Šaulić, osjetio sam za njim tugu. Tuga je dragocjena. Dugujem je Peljti.

Uoči uzvrata protiv Viktorie iz Plzena atmosfera bijaše čudno zgusnuta od neprijatne nervoze, jer vjera je iskrzana, a iščekivanje onda  ponizno i agresivno.

Visoko na istoku duša je Maksimira. Ljudeskara od 150 kg, u ogromnoj tamno plavoj vijetnamki, nekako se popela. Stao je, otpuhnuo, nespretno se provukao između redova i teško smjestio u sjedalicu. Malo se samo orosila ćelava glava, sav znoj kao da se skupio u nešto zanemarenih paperjastih kovrđa u dnu potiljka. Mumla.

– Jebem ti takav stadion, pa tu ima tristo metara, a sve zu fuss.

Beskrajno ga nerviraju klinci ispred, u kapuljačama s krznenim obrubom, što bjesomučno okidaju selfije. Misli da baš njega s nekom namjerom provociraju, ne može izdržati, ustaje, gura im u kadar srednji prst. Klinci upitno gledaju.

– Daj još jedanput okini to sranje, gurnuću ti prst u oko, pička ti materina.

I sve je super, sve je za pet
Kad si muško i voliš nogomet
Ušlagiran i agresivan
Ja sam, dušo, predivan

*

Kasnije je lakše. Benfica, ni mjesec dana nije prošlo. Baš kao da je neko ispustio gumu lošeg i starog bicikla, i sa tim zrakom što se šišteći oslobodio – ovaj put stvarno, nestalo je Židakovo prokletstvo nedosanjanih proljeća.

Rano martovsko veče nestvarno je blago, tek draži malo čudna južina, ali nedovoljno, neko je veselje već nepovratno oslobođeno. Tramvaji zvone veselo i razbarušeno.

Policajac na uglu maše ti cvijetom,
očaran tvojim jeftinim smijehom.

Doduše, stariji ponešto pamte, boje se kakve reinkarnacije brkatog guzonje, sveznadara u uskim kratkim hlačicama, da nije taj Felix novi Chalana, strašni se milijuni vrte. Blijeda, mršava, ćelava dječurlija – niti pamte, niti znaju.

Svijet se tako kotrlja, baletnim korakom, elegantno, prema istočnom dijelu grada.  Zrak i glas mehki su ko duša.

Istina, taj je deal stvarno čudan, možda je odrađen bez velike ljubavi, samo za monete, ali Kemica je pjevao u nekom svom futuru drugom i sve pogodio.

Lagana šetnja, do trga starom Vlaškom
Miris ručka nedjeljnog
rever sa modrom značkom
Otac sina za ruku uhvati
Sine, danas ćemo pobijediti

*

Hodnici ispod betona. Jeka se čudno seli, u tren glasna i tutnjajuća, pa nekako priguši i nestane u nevidljivim rupama starog zdanja.

Novčanice se lijepe o mokre šankove. Iz lože, od starog sportskog novinara u mirovini, stižu Fontana, slatke ledene kocke. Za sreću. Gospodin ima divan zlatni sat, četvrtast i sitan, biće neka uspomena, gospodstven naspram ovodobnih okruglih i ogromnih. Hvala za sve SN revije.  

Kao da je maksimirska spomen kosturnica iznenada oživjela, na čas sve sliči sisvetskoj procesiji u Mexicu. Lubanje se smiješe, a ponad hodnika, sa razglasa, dolazi i  rastače se sjeta, u mirisu i smradu piva, kobasica, mokraće i Paradise Seatclinera iz plastičnih kabina.

Uvijek sam sam želio biti heroj
Ne kao James Bond, prokleti tajni agent

*

Kriška nije pala na namazanu stranu. Ovaj put nije.

Klackalica se, kao čudom, mirno spušta na stranu lakšeg i slabijeg. Sumnjiv je, možda, taj kazneni udarac, ali svako će zlo ovu večer mimoići. Osmijesi bivaju besplatni, a psovke nježne i bezazlne. Ljudi su se počeli iznenada persirati: Maknite se proć’, prosim.

Ovi se dolje čine neranjivim, pletivo crveno od tanke je niti, brzo tanji i jasno se naziru rupe. I raste huk, ogoljen do srži – Dinamo. Samo se jaki u sudačkoj nadoknadi brane – izvodeći korner.

Kako je dobro vidjeti te opet,
Staviti ruke na tvoja ramena

*

Stala je južina. Smiraj. U provizornoj fan zoni na platou ispred stadiona, promili se lijeno njišu u ritmu starog disca.

Stayin’ Alive.

Tekma se opet  vrti na velikom ekranu, plastika pucketa pod nogama. Piju se bezbrojne putne. Kaj leti češće nego obično, frajerski nazalno. Prestala je konačno boliti amputirana fantomska noga.

Četvrtak čeka svoje perače i u nekoj se čudnoj i zavodljivoj omaglici pretače u zaboravljene nedjelje – iskonske, kad je esencija bila prosta i lako razumljiva. Nogomet.

Jer ja, jer ja
ja već sumnjam da zbog nogometa samo
ti svake nedjelje popodne ideš tamo
Kad je zima il’ maj, daj daj….
Al’ ako lažeš, ja ću te ostaviti znaj

By TANA

Bile smo tri, sad samo ja na Odjelu. Sve nam žensko povadili, pa smo bile potpuno prazne.

Sad samo ja.
U meni bi svijeća mogla gorjeti, a da je ništa ne zaljulja. Ni vjetrića niotkud a nema šta ni zagrijati, ničemu nije vruće.
Vosak bi se sklupčao.

Kod nas u selu isto kad netko umre iz kuće, ulazna se vrata skinu i pokojnika se na njih polegne, sve dok se škrinja ne donese.
Tako kuća bude širom otvorena, bez vrata.
I svi mogu ući.

Na našim ulaznim vratima ležao did Martin, dva ujaka, tetak i tetka Amalija, mladoumrla
Spomenka…

Kad su nam kuću spalili samo vrata ostala.
Nekako nisu mogla stati na onaj svijet, kao u pretrpan kamion.
Pa ih vratilo.

Još ponešto nabrzinu da zatvore.

Pokriven debelim jorganom preko glave, Davor je u jednoj ruci držao baterijsku lampu, a u drugoj časopis „ITD“. Bio je to jedini način da ostane budan duže od jedanaest sati, što je predstavljalo krajnju granicu koju je otac tolerirao. Mada je položaj izgledao krajnje nespretno za listanje, Davor je već bio dobrano izvježban.

Listao je stoga prilično brzo, želeći što prije doći do rubrike „One stvari“, koja je i bila glavni razlog zbog kojeg je kupovao „ITD“. Na naslovnici je odmah uočio fotografiju kompletne figure razodjevene, bujne plavuše. Neodoljivo ga je podsjećala na Anu Siladić, profesoricu za kojom je ludovao cijeli muški dio razreda kao i dobar dio nastavničkog kolektiva. Iako je već počeo osjećati toplinu u preponama, nije mogao ne primijetiti članak koji ga se kao glazbenika, člana mladog benda u zamahu, morao ticati. Preko dvije stranice kočoperio se naslov: „Gitarijada u Kiseljaku“.

U prvi mah pomislio je kako se radi o natjecanju mladih gitarističkih nada, koje po glazbenim školama sviraju etide i sonatine na plastičnim žicama, u kojima je gledao neku nižu vrstu gitarista, kojima nije dano da se okušaju u svijetu električne glazbe. Nezainteresiran, već je gotovo okrenuo list, kada mu je u oči upao podnaslov: „Pop & rock spektakl na 220 V“. Istog trenutka zaboravio je na toplinu u preponama i počeo čitati članak.

Mladi u malom bosanskohercegovačkom gradiću Kiseljaku organizirali su natjecanje demo-bendova svoga kraja. Složili su pojačala i instrumente na pozornicu i pustili zainteresirane bendove da odsviraju po dvije pjesme. Na kraju je žiri proglasio pobjednika natjecanja, a posebnu nagradu dodjeljivala je i publika. Pobjednici su dobili pehare te, očito, svoje mjesto u medijskom prostoru. Što se tiče propozicija, one su bile dosta fleksibilne. Mogli su sudjelovati svi bendovi koji još nemaju izdanu ploču, pod uvjetom da sviraju autorske pjesme. U tom smislu bend „Crveno i crno“, u kojem je svirao s najboljim prijateljem Markom, bio je potpuno kompatibilan. Počeo je maštati o nemogućem. Ako može u Kiseljaku, može i kod nas, rekao je sam sebi.

Svom bendu nije vidio ravnog u gradu i okolici, pa je već počeo razmišljati ne samo o tome da oni organiziraju svoju gitarijadu, već i o repertoaru koji bi izvodili, te naravno o pobjedi na natjecanju. Posebno mjesto u tim maštarijama o pobjedi imala je njegova tajna, razredna ljubav Bojana, koja je trebala biti u gledalištu, zaljubljeno gledati u njega dok pjeva i nakon pobjede mu se potpuno predati u nekom od gradskih parkova. Držeći u jednoj ruci „ITD“ a u drugoj baterijsku lampu, maštajući o divljem, pobjedničkom seksu, Davor je zaspao shrvan umorom i lavinom emocija koja ga je pregazila pod debelim jorganom marke „Vuna“.

22. studenog 1989., 7 dana prije Gitarijade

Ušavši u „općinu“, Marko i Davor su pozdravili portira, ali pomoć u snalaženju više nisu trebali. Znali su već da se Odsjek za društvene djelatnosti mladih nalazi u suterenskom dijelu zgrade. Nadali su se da je Crni u kancelariji.

Kada si pokucali, začuli su jedan lijepi „daaa“ koji je pripadao mladoj, ženskoj osobi. Marko je otvorio vrata i dečki su ušli. Za stolom je sjedila mlada, zgodna djevojka, ne starija od trideset godina i upitala:

– Izvolite, što ste trebali?

Dečki su se zbunjeno pogledali.

– Ispričavam se, mislim da smo pogriješili. Mi smo trebali gospodina Crnkovića. Crnog – ubacivanjem nadimka Marko je želio stvoriti dojam kako je s Crnkovićem gotovo prijatelj.

– Ne, niste pogriješili. Ja sam njegova nova tajnica. Đurđica. Milka je prošli tjedan otišla u penziju. Recite, imali ste dogovoreno?

– Da, rekao je da dođemo u deset – ispalio je kao iz topa Marko, evidentno zadovoljan kadrovskim promjenama u Odsjeku za društvene djelatnosti mladih.

– Oooo, skojevci naši, pa gdje ste, kojim dobrom? – Crnković je već poznavao dečke, pogotovo Marka koji je, kao primarni kontakt između struktura vlasti i neformalne skupine mladih koja je organizirala gitarijadu, već nekoliko puta bio kod njega.

– Evo nas po dogovoru – odgovorio je Marko – Doveo sam i kolegu.

Crni ih je smjestio za mali, konferencijski stol, uzeo notes i naručio im kave. Na ponuđeni pelinkovac odgovorili su negativno, pravdajući se kako je još jutro.

– Nije vam valjda jutro, u deset sati? Osim ako se noćas niste baš naspavali?

Marko i Davor su se zbunjeno nasmiješili.

– Naspavali smo se – oprezno je rekao Davor.

– Dobro je ako je tako. Onda vi niste od onih što nam prave probleme?

– Od kojih? – kao iz topa bubnuo je Marko.

– Ne pravi se lud. Mislio sam na ove što hodaju gradom u crnim košuljama, čuli ste valjda za to?

– A to… Jesmo, čuli smo, ali nemamo vam mi pojma o tome. Mi smo došli zbog gitarijade.

– Jasno, jasno – govorio je Crni dok je listao notes, tražeći bilješke o odrađenim aktivnostima. – Znači ovako: bendove smo sve pozvali. Poslali smo depešu u Osijek, Našice, Brod, Požegu, Donji Miholjac, Đurdan, Fešk, Viroviticu, Orahovicu, Daruvar, Pakrac i Lipik…

Davor je lagano zazviždao.

– Jesmo, jesmo – Crni je tražio pravu stranicu u notesu – Ali nije samo to. Već imamo i dva odgovora. Dolaze vam čak i iz Osijeka. Neki Branersi…

Davor i Marko su se pogledali. Iako im je bilo drago što njihova ideja polako izlazi iz uskih, lokalnih okvira, pobjeda na gitarijadi nije im se nikada činila nedostižnijom.

– Nego, kako se vi uopće zovete? Mislim, ta vaša grupa?

– „Crveno i crno“ – spremno je odgovorio Davor.

Crni je lagano namrštio obrve, otpuhnuo dim iz cigarete i šutio nekoliko sekundi.

– Kino-dvorana vam je rezervirana. Andrija će vam postaviti plakate pored svojih, to sam dogovorio. Samo se javite u gradsku tiskaru, recite da sam vas ja poslao. Neka vam naprave deset komada. Ono što ne ide na kino, već ćete nekako polijepiti po gradu.

– Naravno, naravno, nema nikakvih problema. Vrlo ljubazno od vas – izdeklamirao je Marko.

– To vam je uglavnom to. Nemojte previše dizati larmu oko toga, vidite kakva je situacija. Vidimo se!

Davor i Marko su pozdravili prvo Crnog a zatim i Đurđicu. Izašli su iz zgrade na lijep dan okupan suncem.

***

Nakon posjete gradskoj tiskari, Marko je svratio kući i uzeo iz očevog priručnog bifea jednu bocu vinjaka. Omotao ju je novinskim papirom i stavio u školsku torbu. Dečki su zatim požurili do osnovne škole, kako bi prije kraja dopodnevne smjene uhvatili Krešu, svog starog profesora likovnog. Krešo je volio slikati, ali je još više volio kada to ne mora činiti suha grla. U stvari, nitko ga nikada i nije vidio da slika potpuno trijezan. Znajući za tu njegovu slabost, Marko je odlučio trampiti bocu očevog vinjaka za oslikani pano koji bi postavili u samom centru gradića. Krešo je, naime, bio osoba koja je u pravilu radila velike, luksuzne reklame za sva važnija gradska događanja.

Zadatak koji je profesor Krešo dobio od svojih bivših pitomaca bio je izuzetno jednostavan. Trebalo je na srediti plakata napisati „Gitarijada ’89“, a ispod toga, nekako poravnato, dodati datum, sat i mjesto održavanja. Kako je Krešo bio krajnje nepouzdan poslovni partner, dečki su se odlučili muvati po školi sve dok posao ne bude zgotovljen. Svako prolongiranje značilo bi ulazak u spiralu Krešinih isprika i donošenja novih boca. Dok je Krešo ispisivao plakat, sjeli su na stepenice ispred ulaza i gledali osmašice koje su upravo izlazile s nastave.

– Ustaj! – nakon točno sat vremena drmnuo je Davor Marka – Idemo vidjeti što je napravio.

Kada su ušli u kabinet, vidjeli su na stolu polupraznu bocu vinjaka i Krešu kako dremucka zavaljen u stolicu. Srećom, pano je bio dovršen. Na lijepoj, snježnobijeloj podlozi, plavim slovima bio je napisan datum i sat održavanja gitarijade, kao i informacija da se održava u kino-dvorani. Crvenim je pak slovima ispod toga pisalo:

GITERIJADA ’89

Davor isprva nije primijetio tipfeler. Međutim, kada se Marko uhvatio za glavu, i njemu je postalo jasno da je Krešo vinjak načeo i prije nego je započeo posao za koji je bio plaćen. Laganim drmusanjem su ga probudili i oprezno ukazali na pogrešku:

– Jebiga dečki, ja vam više nemam uljane.

Rekavši to, Krešo je nastavio spavati. Dečki su se ogledavali po sobi. Marko, nešto vičniji slikarstvu od Davora, prvi je spazio tempere.

– Ovim ćemo popraviti!

Nakon nekoliko minuta, uz malo bijele i crvene tempere, slovo „E“ bilo je prepravljeno u slovo „A“, dok je pola sata kasnije pano već bio postavljen u strogom centru grada.

28. studenog 1989., dan uoči Gitarijade

Osim standardnih zafrkancija dok su svirali „Malenu“, pjesmu koju je Davor posvetio Bojani, ali ju iz samorazumljivih razloga nije mogao nazvati tim imenom, proba je protekla mirno. Gitarijada je bila svega jednu noć daleko, i prostor za neke veće promjene ili zahvate u aranžmanima nije postojao. Poslije probe svratili su na piće u „Mliječni“ gdje je Marko davao posljednje organizacijske upute.

– Više manje svi će početi dolaziti oko šest. Tada kreće tonska proba, a svirka kreće u osam. Bilo bi najbolje da mi tonsku odradimo ranije. Nađemo se u pet u kinu?

– Ne znam da li ću moći baš u pet… – po običaju se izmotavao bubnjar Ćelavi.

– Daj, ne seri. U pet se nađemo u kinu i gotovo – Davor je pomalo gubio strpljenje. Bio je to njihov nastup života.

– Dobro, doći ću…

– Je l’ svi znaju gdje je kino? Mislim, ti što dolaze iz Osijeka? – upitao je Davor Marka.

– Znaju – odgovorio je ovaj suvereno – Crni im je poslao u dopisu. Dao je moj telefon i adresu, ako negdje zapnu. To je i tako blizu kina.

– Onda dečki – Davor je podigao u zrak čašicu s pelinkovcem – Za pobjedu!

– Za pobjedu! – povikali su svi i muški se kucnuli. Osjećali su da nazad više nema. Osim najavljenih gostiju, sutra se gitare ukrštavaju i sa svim gradskim bendovima: „Paragrafom“, „Grozomorom“ i „Gradom bez kanalizacije“. Pa kako kome bude!

– Počinje – Ćelavi je pokretima ruke po zraku sugerirao da počinje padati kiša.

Dečki su se brzo pokupili u malu unutrašnjost „Mliječnog“, a konobar je krenuo zatvarati onih nekoliko suncobrana na terasi.

***

Dok su prelazili trg vraćajući se nakon obilnog pljuska kući, Davor i Marko su još jednom stali baciti oko na pano u centru. Željeli su još ovu večer upijati atmosferu gitarijade, događaja koji dolazi. Kao da su osjećali da postoji mogućnost da sutra stvari i ne budu više tako ružičaste…

Kada su stali pred pano, Davor je mislio da će istog trenutka proplakati. Marko je bio sličnog raspoloženja, ali je uvijek reagirao brže:

– Konjina! – rekao je – Idiot!

Nekome tko bi sa strane gledao njih dvojicu ne bi moglo biti jasno na koga se ove uvrede odnose. Međutim, Davoru je bilo kristalno jasno da Marko misli na Krešu. Naime, kada je Marko temperom ispravljao Krešin tipfeler na originalnom tekstu panoa, nije vodio računa o mogućim oborinama, kojih je u ovo doba godine znalo biti. Tako je obilna kiša koja se ispadala u manje od pola sata dobrano isprala temperu kojom je Marko slovo „E“ prepravio u „A“. Osim što je pano poprimio svoj izvorni izgled, s faličnim natpisom „GITERIJADA ’89“, bio je i dodatno umrljan od tempere koja se razlila.

– Idemo kući – uzdahnuo je Davor – Sada je ionako sve gotovo.

29. studenog 1989., dan Gitarijade

Čim je otvorio oči, Davor je skočio iz kreveta. Dan gitarijade je osvanuo, iako ni on sam nije bio siguran je li to dobro. Znao je da do večeras ima pravo živjeti u slatkom iščekivanju pobjede. Međutim, nakon što budu proglašeni pobjednici, to slatko iščekivanje može se pretvoriti u noćnu moru. Od svih neželjenih scenarija, najviše ga je mučio onaj da njegov bend bude plasiran iza „Paragrafa“, benda u kojem su svirali dečki iz susjednog razreda.

Nakon što se na brzinu spremio, otišao je do Marka. Dogovor je bio da se nađu kod njega i da prođu kroz „konferansu“, koju je trebala govoriti Spomenka, kolegica iz razreda. Osim toga, imali su kompletan popis bendova, te su željeli zajedno složiti redoslijed nastupanja koji bi njima, kao domaćinima, išao u prilog. Svakako, planirali su da „Crveno i crno“ sviraju zadnji, te da prvo izvedu „Malenu“, a tek onda pjesmu za koju su smatrali da je predodređena za pobjedu – „Veliku ljubav“. Sve to planirali su dovršiti do pet sati, kada su se namjeravali naći s dečkima na tonskoj probi. Drugi bendovi su s tonskom probom trebali početi sat kasnije. Međutim, njihov perfektan plan ipak nije uzeo u obzir sve moguće scenarije.

***

Ubrzani vlak iz Osijeka zaustavio se na peronu s tek nekoliko minuta kašnjenja. Bilo je točno 13,24 kada je Meho, polivalentni željeznički službenik, izašao na peron kako bi ga dočekao. Nakon što su svi putnici izašli, dao je strojovođi dao znak da može krenuti, i vlak je nakon nekoliko minuta nestao u pitomoj slavonskoj ravnici. Meho je taman krenuo prema kolodvorskoj zgradi, kada je začuo neku buku.

– Pusti meeee! – derao se neki mladić.

Dvojica prijatelja su ga nosila preko pruge, dok je treći kaskao za njima s dvije gitare u rukama. Izašli su iz vlaka na krivu stranu, pa su morali prijeći preko pruge kako bi došli do kolodvorske zgrade. S obzirom da su peroni bili znatno izdignuti iznad kolosijeka, a na kolodvoru nije bilo pothodnika, pothvat je bio prilično zahtjevan. Baš kada se činilo da bi sve ipak moglo proteći u najboljem redu, mladić se presavio u struku i izbljuvao. Dvojica prijatelja su ga s gađenjem pustila, pa je mladić pao preko željezničkih pragova na leđa.

– Što to radite?! Mičite se s pruge! – skočio je Meho pomoći mladićima.

– Pusti ga! – jedan od njih prepriječio je Mehi put – Neka se sam ustane.

– Uskoro će vlak… – molećivim glasom Meho je pokušao ishodovati dozvolu za pomoć, ali je u tom trenutku mladić uspio ustati i uspeti se na peron, gdje se opet izvalio na leđa. Meho je ponovno upozorio mladiće:

– Dečki, mičite se s perona ili ću zvati miliciju.

– Zovi koga hoćeš – izderao se jedan mladić, očito prirodni vođa grupe – All cops are bastards!

U tom trenutku osjetio je ruku na ramenu. Policajac, koji je izašao iz kolodvorske zgrade čim je čuo larmu, prišao im je nečujno s leđa:

– Jesi siguran?

Mladić se okrenuo i pogledao policajca. Trebalo mu je nekoliko sekundi da odgovori:

– Ne znam… Nisam.

– I bolje da nisi. Idemo momci, lične na sunce.

Kada im je pokupio dokumente, poveo ih je do kolodvorske zgrade. Odande je telefonom iz Mehinog ureda provjeravao podatke, zapovjedivši dečkima da mirno sjede u čekaonici. Vratio se nakon nekoliko minuta.

– Dokumenti su u redu. Šta radite ovdje?

Vođa se oglasio:

– Sviramo večeras na gitarijadi. Mi smo „Blade runnersi“ iz Osijeka.

Policajac nije bio impresioniran. Za gitarijadu je, doduše, čuo, ali nije znao nikakve detalje. Šutio je.

– Tonska proba je večeras u šest – nastavio je mladić, očito frontmen benda – Došli smo ranije jer poslije nemamo vlaka. Pokušat ćemo se javiti Marku. On nam je kontakt.

Policajac je vratio svakome od njih osobnu. Frontmen je bio zadnji na redu.

– Šta si to napravio s licem? – policajac je ovo upitao gledajući s gađenjem naslage šminke na mladićevu licu.

– To mi je za nastup. – odgovor je bio bojažljiv – Ja sam pjevač.

Policajac je još jednom pogledao u osobnu iskaznicu, pa u mladića.

– Sad me slušaj dobro, Stjepane – frontmen je bio manji od makovog zrna – Prvo, o tome kakav si ti pjevač, ne smijem ni misliti. Drugo, iz ovih stopa ćete prestat’ lokat’. I treće, čujem li ja danas za bilo kak’u pizdariju, ti si prvi kojeg hapsimo. Je l’ to jasno?

– Ja… jasno je – iako je bio buntovnik koji je prezirao strukture vlasti, Stjepan se ipak malo štrecnuo na spomen hapšenja.

Šamar je uslijedio gotovo odmah. Policajac se zatim unio u lice zbunjenom i uplašenom Stjepanu i rekao:

– A sad m’rš odavde!

***

Petnaestak minuta kasnije kompletna postava „Blade runnersa“ stajala je pred vratima stana u stambenoj trokatnici ispod Pošte. Ovaj orijentir dao im je Marko za eventualne hitne slučajeve. Stjepan je pritisnuo zvonce. Neko vrijeme su osluškivali, a onda je Stjepan ponovio istu stvar s nešto produženim trajanjem. Vrata im je otvorio čovjek srednjih godina, razbarušene kose i podbuo od spavanja.

– Dobar dan! – pozdravio je Stjepan – Tražimo Marka.

Čovjek je poskočio od iznenađenja. Stjepanovo lice bilo je išarano svim mogućim bojama, od kojih je najuočljivija bila crna, koja je simbolizirala povez preko očiju. Trag policajčevog dlana bio je pak vidljiv na lijevoj strani lica.

Markov otac se vratio u unutrašnjost stana izderavši se pri tome:

– Markoooo! Ovi tebe trebaju.

Marko je izašao iz sobe u kojoj je radio na konferansi s Davorom, nadajući se da je barem jednom Ćelavi stigao na vrijeme, pa čak i ranije. Ugledavši nepoznatu četvorku na vratima, malo se lecnuo.

– Bok lega! Mi smo „Blade runnersi“.

Marka je oblio hladan znoj. Osim Stjepanovog lica, koje je izgledalo zastrašujuće, bilo je evidentno kako je barem jedan član benda prilično pijan. U malom stanu u kojem je živio Marko, četvorica neznanaca u takvom stanju značila su elementarnu nepogodu. Pustio ih je stoga unutra, ali ih je odmah preusmjerio u kuhinju.

– Sjednite malo. Sad ćemo mi. Slobodno se poslužite – pokazao je rukom na tacnu sa sendvičima, koje su on i Davor spremili za goste koji dolaze izvan grada.

Konferansa je bila dovršena ekspresno, pri čemu su izostavili barem trećinu teksta koji su planirali staviti unutra. Marku je bilo bitno samo što prije otići, prije nego se „Blade runnersi“ u stilu Rolling Stonesa ne raspojasaju po njegovu stanu. Osim toga, stari se vratio u horizontalni položaj na trosjedu, ali svaki se čas mogao probuditi i poželjeti skuhati kavu u kuhinji. Požurivao je Davora da se spremi, nakon čega su otišli do kuhinje pokupiti goste.

– Lega! – rekao je najpijaniji mladić – Ovakve sendviče mi stara pravi kad se naljuti na mene.

– Daj ne seri! – frontmen Stjepan je očito zapamtio da mu je policajac povjerio brigu o cijeloj ovoj grupi uz isplaćeni šamar kapare – Idemo!

***

Nakon tonske probe, Davora je zapalo da dočeka i smjesti stručni žiri. Naime, u kino dvorani u prodaju i slobodnu podjelu je pušten samo parter, dok je pristup balkonu iz nepoznatih razloga bio zabranjen. Tako je dogovoreno da će žiri svoj posao obavljati sjedeći u prvom redu balkona, kako bi imali najbolji pogled na mlade gitarističke nade.

U žiriju je bilo šaroliko društvo, a kao potencijalnu prednost, Davor je vidio to što je u zadnji čas otkazala profesorica iz osnovne škole, te je u žiri upao profesor Milas, njihov razrednik. U ovome je Davor vidio neku providnost, neki znak upućen od gore, nešto što je trebalo ipak donijeti pozitivan ishod te večeri. Članovi žirija su se smjestili i „Gitarijada ’89“ je mogla početi.

Čast da otvore program i prvi nastupe Davor i Marko su dali „Paragrafu“. Znali su da će im kao prvima biti najteže, jer probijaju led, te da će do glasanja publika već zaboraviti tko je na početku svirao. Tijekom nastupa, Davor je vidio neko komešanje među članovima žirija, ali je smatrao da je to razmjena mišljenja i argumenata koji se tiču same izvedbe koju je „Paragraf“ ponudio. Zatim su na scenu stupili „Blade runnersi“.

Kako su se u međuvremenu do kino dvorane dovukli još neki bendovi iz Osijeka, koje je pratio i određeni broj obožavatelja, stvoren je jedan relativno zatvoreni krug ljudi koji se cijelu tonsku probu držao zajedno. Prije početka programa, zauzeli su prva dva reda partera, tako da su „Blade runnersi“ imali značajnu podršku gledateljstva uz samu binu. Ohrabren dolaskom svojih Osječana, frontmen Stjepan je zaboravio na policijsku prijetnju, te je i sam popio nekoliko piva. To mu je dalo dodatnu energiju za nastup. Čim je izašao na binu, uzeo je mikrofon i počeo se derati:

– Hey ho, let’s go! Hey ho, let’s go!

Ekipa iz prvog reda ustala je kao po komandi. Oni očigledno nisu bili dobri Titovi omladinci. Okrenuli su se prema kino-dvorani i, uz gestikuliranje rukama i skakanje, počeli urlikati:

– Hey ho, let’s go! Hey ho, let’s go!

Žile po vratovima su im poiskakale, a oči su im bile izbečene i krvave. Na sve to su se nadovezali dečki na sceni, koji su počeli prašiti žestoki punk na tek djelomično naštimanim gitarama. Nevelika kino-dvorana bila je istog trena ispunjena nepodnošljivom bukom.

Ako je nakon nastupa „Paragrafa“ bilo moguće reakciju žirija protumačiti kao komešanje i razmjenu mišljenja odnosno argumenata, ovaj put nikakve dvojbe nije bilo. Svi članovi žirija, osim Davorovog razrednika profesora Milasa, demonstrativno su ustali i odlučno krenuli prema izlazu. Predvodio ih je mladi i nadobudni predsjednik žirija, koji nije mogao podnijeti buku koju su proizvodili „Blade runnersi“. On je očekivao da će čuti mlade virtuoze na plastičnim žicama u komornoj atmosferi. Razrednik Milas je neko vrijeme ostao sjediti, ali je zatim i on krenuo za kolegama. Davor je, primijetivši to, otišao do predvorja, ne bi li pokušao barem malo primiriti situaciju. Uspio je doći do njih upravo kada je Milas šireći ruke molećivo rekao:

– Pa dobro ljudi, obećali smo djeci…

Predsjednik je gestikulirao, odlazio i vraćao se nekoliko puta, ali je na kraju ipak popustio. Članovi žirija su se vratili na svoja mjesta.

***

Nastup benda „Crveno i crno“ došao je nešto ranije nego su dečki planirali. Naime, „Grad bez kanalizacije“, koji je tonsku probu uspio odraditi bez pjevača koji se misteriozno nije pojavio, na kraju je ipak otkazao nastup. Tonska proba je jedno, ali na glavni nastup ipak nisu mogli bez prvog vokala!

„Malena“ je zazvučala katastrofalno nakon nastupa žestokih bendova iz Osijeka, Donjeg Miholjca i Valpova. Naime, pjesma je počinjala jednostavnim udaranjem h-mola, nakon čega je Davor zapjevao:

Ja te volim, malena
nemam puno da ti dam
ali ti voljeti me možeš
ovakvog kakav sam

Osječki hard-core muzičari su se na ove stihove počeli smješkati, a prava salva smijeha prolomila se prvim redovima kada je otpjevao drugu strofu:

Da li želiš, malena
u život da krenemo skupa
za te živim i za tebe dišem
za te moje srce lupa

Zbunjen smijehom publike iz prvih redova, Davor je čak uspio zaboraviti tekst refrena. Prva pjesma benda „Crveno i crno“ bila je izvedena ispod svih očekivanja. Bio je to pravi debakl! Dojam je, doduše, popravila „Velika ljubav“, koju je Marko otpjevao prilično suvereno i bez zadrške. Jedina nezgoda dogodila se na samom početku. Kako je pjesma bila pisana u otrcanoj i ispjevanoj harmonijskoj shemi C-a-F-G, te kako se dečki nisu potrudili osmisliti nikakav prepoznatljiv uvod, ekipa iz prvih redova prepoznala je u njihovoj melodiji nešto sasvim drugo. Tako je publika, dok su Marko i dečki marljivo svirali uvod, počela glasno pjevati tekst pjesme „Perač prozora“, uz iritantno pljeskanje i ljuljanje u laganom ritmu. Time su nehotično dali dečkima do znanja da je to što sviraju čisti plagijat!

Iako je njegova pjesma bila izvedena katastrofalno, Davor je bio zadovoljan. Bojana je izgledala zadivljeno, uspio je uhvatiti jedan njen pogled, i to baš u prvim trenutcima pjesme, kada je izgovarao tekst „ja te volim, malena“. Smatrao je da si je time osigurao povlašteni status, što bi u konačnici moglo značiti konkretizaciju svih njegovih želja i maštarija, i to bez kompromisa, još iste večeri.

Kada su, kao posljednji te večeri, dečki iz benda „Crveno i crno“ sišli s bine, osim njih odahnuo je i žiri. Tortura bukom je završila, te je preostalo još samo zbrojiti glasove, podijeliti nagrade i eventualno poslušati pobjedničku pjesmu. Dok je žiri žirirao, publika je na svojim ulaznicama ispisivala favorite, a zatim papiriće ubacivala u improvizirane glasačke kutije.

Kada je, nakon pola sata napetog iščekivanja, objavljeno da su prvu nagradu žirija, baš kao i prvu nagradu publike, dobili dečki iz benda „Crveno i crno“, Davor je skočio Marku u zagrljaj. Trenutak kasnije, dvoranom se prolomio huk. Apsolutno svi iz prva dva reda su ustali i skandiranjem izrekli svoje mišljenje o rezultatu gitarijade:

– Ovo je namještaljka! Ovo je namještaljka!

Bez obzira što namještaljke nije bilo, Davor se osjećao jadno. Osjećao je da im ta pobjeda ne pripada, barem ne tako nadmoćna. Znao je da su pobijedili ne zato što su najbolji, nego zato što su bili domaćini. Ali opet, pobjedi se ne treba gledati u zube, razmišljao je. Malo ohrabren takvim mislima, krenuo je na after-party. Na izlazu iz kina sreo je Bojanu.

– Bio si odličan – rekla mu je. Nakon toga mu je u obraz utisnula vreli, mokri poljubac.

Kada je poslije hodao prema stanu, Davoru se učinilo da je poljubac trajao vječno, a opet, kao da se nije ni dogodio.

30. studenog 1989., dan poslije Gitarijade

Jutro nakon pobjede bilo je slatko. Davoru je bilo tim ljepše, jer je na obrazu još uvijek osjećao Bojanine usne. Ustao je pun elana, želeći se što prije dovući do grada i sresti ju. Nije bilo govora o tome da upita „koliko je sati?“, ili neko slično, glupo pitanje, kakva je inače postavljao kada se sretao s djevojkama. Njihova veza zapečaćena je sinoćnjim poljupcem, a to je značilo i potpunu promjenu retorike.

Ušao je u kuhinju nešto na brzinu pojesti. Otac i majka već su sjedili za stolom i pili kavu. Kuhinja je bila puna cigaretnog dima, ali začudo, majka nije ništa prigovarala.

– Sjedi – rekao mu je otac blago.

Tek tada je Davor primijetio da je majka opet plakala.

– Sine – primila ga je za ruku – Tata i ja smo se dogovorili. Preselit ćemo u Zagreb.

Davor se osjećao kao čavao kojem na glavu pada teški čekić, koji ga zakucava u drvo, polako, temeljito, nezaustavljivo, do kraja… Postepeno je zbunjenost zamijenio paničan strah, koji je na kraju prešao u ljutnju.

– Kako ste to mogli dogovoriti bez mene?!

Majka je pogledala oca. Počela je govoriti plačnim glasom:

– Vjeruj mi, tako je najbolje. Tata će morati još ići na terapije a tamo su najbolji doktori za pluća, znaš i sam… A tko zna koliko će to još trajati. Tamo je i ujak. Laura uvijek pita za tebe…

– Davore – uključio se i otac – Svidjet će ti se Zagreb.

– Ma kakav Zagreb?! – Davor je bio pod adrenalinom – Ja imam ovdje prijatelje, školu, imam bend. Jučer smo pobijedili na gitarijadi! Imam i curu.

Majka ga je začuđeno pogledala. Zatim ga je zagrlila i zaplakala.

– Pa ne ideš na kraj svijeta! – rekao je otac – Viđat ćeš ih, majku mu…

– Ako nam se tamo ne bude svidjelo, hoćemo li se moći vratiti? – Davor se hvatao za posljednju slamčicu spasa.

Otac je odlučio privesti razgovor kraju. Znao je da Davora neće moći uvjeriti, te da je za sve najbolje da cijelu tu priču oko selidbe završe što je prije moguće.

– Svidjet će nam se – rekao je i utisnuo cigaretu u dno pepeljare.

***

Dok je Davor s majkom hodao prema kolodvoru, pored njih je prošao furgon s prepoznatljivim, crvenim logotipom tvrtke „Prvi maj“, u koji je uredno bio posložen kompletan namještaj iz njihovog nevelikog stana. S mjesta suvozača mahnuo im je otac, sjetan i preplašen. Otvorio je prozor i izbacio van zgužvanu, gotovo punu, kutiju cigareta „Filter 57“.

Ponekad me, premda rijetko, sve rjeđe, uhvati nostalgija. A svakom je njegova. Pa se svaki sjeti prošlih, svojih dana, sebe sama iz onih vremena, najčešće iz doba djetinjstva… Moji drugari i ja smo bili bučna, nesnosna djeca, mnogo galamili, igrali lopte kada su odrasli htjeli spavati, gađali se kamenjem, tukli, jedni druge po dvorištu jurili, lupali vratima, penjali po krovu, poneki prozor razbili, svakakav zijan pravili. Naša ostarjela kućepaziteljica Ema, Mađarica, prijetila, psovala, metlom nas ganjala, sve bez nekog rezultata. Žalila se mojoj majci: “Otišla moja lijepa K und K, samo ja sirota s ovim fakinima ostala…” Jedan dan dođoše dva postarija gospodina, nose violine, jedan ružu, pitaju za Emu. Ja kažem, znam, pa važan: “Umrla je Ema”. Oni se snuždiše, nisu je odavno vidjeli, “Evo ruža”, dadoše je jednoj maloj do mene, i onako, u tamnim odjelima, s violinama, zalizanim kosama i brkovima odoše. Nestade im K und K. Nestade i moja zemlja, kasnije.

Objavljeno u Jutarnjem listu 24.06.2008.

To je ona dječja nevinost kakva se katkada javi kod jako starih ljudi, čija su tijela već s onu stranu groba, a pamet im je savršeno bistra, pa govore čistu istinu. Široko se osmjehnuo Milivoj Ašner, nakon što je rekao da će ga u Hrvatskoj pošteni suci osloboditi, i to zato što je on “rođenjem Hrvat”, a taj osmijeh bio je potvrda da starac ne boluje od Alzhajmerove bolesti, ali i da dobro zna odakle je došao, kamo ide i što se u domovini ovih dana nosi.

Njegove riječi zvučale su jezovito svakome tko ih je znao čuti, ali, eto, na Sutlićevoj televiziji punoj razumijevanja za stare i mlade naciste (pod uvjetom da su “rođenjem Hrvati”), te riječi nisu djelovale tako da ih se ne bi pustilo u program udarnoga dnevnika, emitiranog u vrijeme kada su djeca budna, a pokoji jasenovački Srbin, Židov, Rom i čovjek još uvijek živ.

O ne, Vanjici i njegovome Glavnom stanu, sa svim tim čuljkušama, čeljuskama i hloverkama, razgovor s tim djetinjim požeškim starčekom ne samo da nije bio neprihvatljiv, nego su ga cijeli dan najavljivali kao svoju ekskluzivu.

Novinar Smrtić – savršenog li prezimena za razgovor s Ašnerom – pohvalio nam se kako je starac odbio ponude svih svjetskih medija, a s pika i bez krzmanja i okolišanja prihvatio ponudu HTV-a. I to je dokaz njegove savršene lucidnosti: znao je da nema druge televizije čiji bi urednici razgovor s njime pustili bez komentara, zgražanja, osude.

Drugi bi Ašnera tretirali onako kako je HTV tretirao topčiderskoga krvoloka Veljka Kadijevića, i nikada emitirani intervju s njim. Ovako smo imali prigodu slušati i gledati kako razgovaraju novinar Smrtić i gospodin Smrt.

Ali i nije tako strašno što Milivoj Ašner dokazom svoje nevinosti smatra rođenje u hrvatstvu. Isti takav dokaz imao je svaki Nijemac koji se nakon 1941. u SS uniformi zatekao u Poljskoj ili Ukrajini, u akciji čišćenja tih zemalja od Židova, židova i onih koje bi netko prokazao da su jedno ili drugo.

Gadno je, međutim, što se Ašnerove riječi smatraju nalazom djetinje čistoće i nevinosti kod pojedinih televizijskih urednika i novinara, novinskih kolumnista, anonimnih i agresivnih građana i građanki, estradnih zvijezda, javnih osoba… Argumentirajući svoju ispravnost pred Hrvatskom 2008, devedesetpetogodišnji Ašner poslužio se mišljenjem i stavom onih koji, uz pasivno asistiranje Benkovei Rončevićevepolicije, i ovih dana prijete ljudima koji su se usudili progovoriti da ih je Milivoj Ašner mučio prije šezdeset pet godina.

On kaže da nije sudjelovao u deportacijama u logore Srba, Židova i Roma. Kaže i to da takvih deportacija nije ni bilo. Zatim se služi zdravom ekonomskom logikom: logori su skupi, a država je morala biti šparna. Nikome tko je bio lojalan ništa se nije dogodilo, a oni koji su mrzili Hrvatsku, bili su potjerani u svoju domovinu. Srbi u Srbiju, a Židovi i Romi? Pa valjda u Birobidžan i Indiju.

Bit će da nije ni bilo holokausta, ni Jasenovca, ni Jadovnog, ni Danice, ni Auschwitza, ni svih drugih logora u koje su deportirani hrvatski građani krive vjere ili nacije, nego su ti ljudi naprosto mrzili sve što je hrvatsko, dakle otprilike ono o čemu pjeva MPT, pa su im Ašner i njegovi ustaše naprosto dali šup kartu u jednome pravcu. A to što se šupirani više nisu javljali doma iz Indije, Birobidžana i Srbije samo potvrđuje kakvi su to bili ljudi. Ne samo da nisu voljeli Hrvatsku, nego nisu voljeli ni svoje bližnje. O tome, ako ne razumijete, govori Milivoj Ašner.

I opet, nije problem u tom djetinje čistom nacističkom zločincu, koji svoje stavove argumentira na navlas isti način kao likovi iz filmova Coste Gavrasa, osuđenici u Nürnbergu ili već u pakao spremljeni dečki iz Brazila i Argentine. Problem je u tolikim građanima ove zemlje koji su još uvijek u stanju reći svome susjedu za kojega pretpostave da je krive nacije, ili barem krivoga zavičaja, da može, ukoliko ne voli Hrvatsku, poći tamo odakle je došao. I pritom, naravno, određivati što je to Hrvatska koju se treba voljeti, jer to nije zemljopisna činjenica, niti su to Vlado Gotovacili Miroslav Krleža.

Ljubav prema Hrvatskoj u koju vas utjeruje ta prljava ašnerčad koja kevče iz svojih memljivih štenara podrazumijeva ljubav i razumijevanje prema onome pjevaču i njegovoj publici, sućut i nježnost za devedesetpetogodišnjega djedicu. Iz njihove perspektive on je taj djedica nacije.

Opasno je to naše pivarsko domoljublje kojemu se Milivoj Ašner pojavljuje kao zagrobna metafora. “Najljepše je biti Hrvat!”, čujemo. Ako ne znamo što to znači, evo prijevoda na jezik koji je do kraja razumio o čemu se tu radi: “Deutschland über alles!”