Dnevnik jednog penzionera/29

Ne može da spava, ustaje i uključuje računalo. Na Jergovićevom webu dočekuju ga Dimenzije Predraga Fincija. Riječ u njima prodrla u prostore koji su njezine dodire čekali dugo. I nebo mu napokon pokazalo sve svoje zvijezde. Rasvijetlile zemlju na kojoj čovjek svakodnevno ostavlja korake. Ostali na njoj i svi njegovi tragovi. Vrijeme ih sve pamti, samo u njega treba zaroniti. Nema ga, kad je bilo, koliko je staro, gdje se izgubio njegov početak? Vrijedi li tražiti izgubljeno? Može li se uopće izgubljenom približiti misao? U kojem vremenu je misao? U prošlosti ili u sadašnjosti? Postoji li prostor bez prostora, misao bez misli, vrijeme bez vremena, dimenzija bez dimenzije? Što je s onim što misao još nije iskazala i što riječ nije ni dotakla? 

 Odvaja se od nečega vrlo značajnog, još nagađa što je to.

Ostavlja računalo uključenim i vraća se u krevet. Opet ne može da spava. San luta prostorima polusvijesti i budnosti, nikako da u njega potone. Postoje i druge dimenzije: dimenzije progonstva, patnje, boli, tuge, radosti, smijeha, očaja, gladi, izgubljenosti, sjećanja… Pliva kroz davni razgovor s autorom Dimenzija u sarajevskoj kavani Imperijal. Pišem, u Londonu stalno pišem, ali gdje objavljivati? U Londonu nemam gdje objavljivati, tamo samo čitam i pišem. A koliko ostaješ u Sarajevu, kad ćeš nazad u London? Šute obojica. A gdje ti objavljuješ, ima li se gdje objavljivati u Sarajevu? Kakvo je stanje u Svjetlosti? Ne zna. I on stalno piše, i ne gubi nadu da će to jednoga dana netko ipak i objaviti. Sad ni on ništa ne objavljuje. Sad radi toga ne može da spava, sad s autorom Dimenzija filozofira i pjeva.

Ispod pokrivača je i dalje budan, dugo, dugo, sa sviješću bez dimenzija i vremena. Kao na ljuljašci. Skuplja oči u koje navaljuje jutarnja svjetlost. Iz kojeg prostora, iz koje dimenzije, iz kojega vremena? Tone u san, potom se budi i ustaje.

Otvara svoj status na facebooku: Dobro jutro, prijatelju, dobra ti je ta Dimenzija. I filozofira i pjeva. Prijatelj  ga ne čuje. Sa svojom dragom u nekoj londonskoj ulici sigurno još uvijek spava. Potakao i njega da filozofira i pjeva i otišao na počinak. U svim dimenzijama i u svim vremenima. U svemu i u ničemu. U stvarnosti i iza nje. U iskustvu i iznad njega. U metafizici. I u njegovoj protekloj noći bez sna iz kojeg još nije izronio u sunčano jutro. Vratio ga mistici postojanja, tajnama prostora, misli i vremena. I sad čvrsto spava. U jutru punom svjetla. U riječima kojima ga na faceu budi, dok, siguran je, i u snu filozofira i pjeva. U mnogim dimenzijama. I o mnogim sarajevskim danima. Od sarajevskog djetinjstva pa sve do progona u London gdje piše i u snu. Gdje čita i u snu i tako se spašava progonstva, patnje, boli, tuge, radosti, smijeha, očaja, izgubljenosti, sjećanja, tuđine… Objavljuje u Sarajevu i Zagrebu kao nikad. I tako stalno umnožava svoje dimenzije.

Lijepo je živjeti i pisati u Londonu, a razmišljati o Sarajevu. Lijepo je živjeti i pisati i u Sarajevu i razmišljati o Londonu. U svim dimenzijama i vremenima zajedničkog bola.

10.XI.2017.

daleko, u neku daljinu

od sprženih livada polomljenih ograda porušenih kuća provaljenih vrata u tuđinu

u autobusu pjesma složna iste riječi ista melodija a pjesma svakom njegova jednom radost sto puta tuga sve veća sve veća meni ni do čega vode me riječi nekim putem ne znam ni kuda ni dokle samo idu potpuno se izgubile nešto bi da kažu nevoljko ponavljaju pjesmu putnika (prvo tiho pa sve glasnije adio kerida i ko zna gdje i ko zna kad adio mare adio bella napoli pruži mi ruku prijatelju druže) mene nešto usred te galame pritislo da nije ne bih na putu bio u svojem bih domu sjedio čitao Platona samo smo sjena ideja udari me usred pjesme opet ta misao kao ostarjelog postolara čekić po prstima zasječe me britka riječ kao žilet što poreže dječaka kod prvog brijanja okrećem se oko sebe ne bih li ugledao ono što stvarno jest oko sebe vidim radosna lica „živni šta ti je nije kraj svijeta” ne smijem ljudima kvariti veselje neka ih neka im privida milo im što su blizu zapadnih granica bolje da ne znaju da se propast već desila sada je radost izbavljenja od ratnih nedaća lijepa pjesma nesreću prikrila zato je tolika galama kada pjesma jednom prestane neće im biti više do povratka domovina im nestala raj je bajka san maštarija odbjeglih buntovnih protjeranih stvaran je samo bijes pomama silnost novih bogova razbojnika političara ama ovi putnici u autobusu opet složno pjevaju kao da tamo od kuda su za njih doma još ima kao da ovo nije dugo putovanje u noć još im nije pri srcu da je ovo jednosmjerna ulica opora pjesma o rijeci koja se ne vraća nije ovo kao u filmu iz onih vremena ovo je skroz nova verzija odavno poznata priča samo bez ukrasa i sretnog kraja ovo je priča odlaska povijest ponovljena jednog te istog uvijek istog s tugom s gorčinom odavno dogođenog opet ponovljenog događaja nikada do kraja ispričana povijest istog a jedinstvenog uvijek jednako strašnog događaja uništenja zato ne postoji određena stanica samo tuđina vječno putovanje pjesnika bez napisanih pjesama mojih ubogih suputnika po rani rođaka putnika u jednom pravcu teško sebi reći nema nazad u žili kucavici me pritišće to mi sada i zauvijek sudbina to mi putanja sam sebi sam postao tuđina svoja vlastita utvara sjena Ideje o svijetu o sebi samom u drugom početku i uvijek najgorem od prvobitnog još gorem izgonu

BRAVAR

Posljednji put su ga vidjeli kad se uvlačio u onu rupu, sličnu nepravilnoj osmici, u koju ljudi guraju ključ.

Otkad je završio zanat, a već su mu i vjeđe sijede, bijele kao u mlinara, pravi jednu jedinu bravu. Onu koju niko nikada neće moći ničim da otključa, osim ključem koji će on sam napraviti. Čak ni mitskom biljkom raskovnik, koja otključava i Mojsijev kovčeg sa tablicama koje je dobio od Plamena s vrha Gore.

Bravu je davno napravio, tvrđu od čelika, čvršću od gleđi vučjeg očnjaka koji pamti grla mnogih zečeva, srna i jaganjaca, ni tenk je ne bi mogao smrviti, ni top raznijeti, ali ključ, jedan jedini kojim se može zaključati i otključati, nikako da napravi. Od čega god ga iskivao i brusio, bio je nemoćniji od običnog kalauza ili još običnijeg peroreza. Brava čvrsta, nerazrušiva, ali se lako otvara, kao djevojačko srce.

Onda je odlučio: sam će se prometnuti u ključ, Pa neka onda neko, majčin sine, pokuša prodrijeti u matericu njegove brave!

Posljednji put su ga vidjeli kada se, kao poljski miš u rupu, zavlačio u onu nepravilnu osmicu.

Imaginarni prijatelj/74

Josip je bio stolar, jednostavan čovjek, bez imutka, težak na riječima, neupadljiv u društvu, ali od roda Davidova. To što je bio iz dobre kuće, i to u vrijeme kada se počelo gledati tko je čiji i tko je iz kakve kuće, Josipu nije pomagalo. Nastalo je već vrijeme ološa, lažnih i krivotvorenih rodoslova, kojemu su takvi poput Josipa najviše smetali.

Bio je bogobojazan, a pismen. Svakoga je dana čitao Sveto pismo i molio se Bogu, ali je kao i njegov imenjak, praotac Izraela, mnogo i bujno sanjao. U jednome takvom snu Bog mu se ukazao s riječju neka uzme Mariju za ženu i neka se ne plaši onog što je u njezinoj utrobi začeto. Je li to baš bio Bog? To bi svaki čovjek posumnjao – koješta i kojeko snovima vršlja, pa se lažno prikazuje i predstavlja – ali Josip nije ni trenutka posumnjao.

Došao je Mariji, a onda mu je rekla da će se udati za njega, ali tako da i u braku ostane nevina. Josip je slegao ramenima i pristao. Njega kroz život nije vodila strast, a ni želja za užicima, za posjedovanjem i za isticanjem vlastite uloge među ljudima i pred Bogom. On bi tesao svoje daske, izrađivao stolove i stolice, čitao Sveto pismo i živio u starozavjetnim pričama. Bio je izrazito introvertan i maštovit čovjek. To je bolna kombinacija. Ali imao je i snažnu volju.

Onda je Marija zatrudnila. Ono što mu je Bog govorio u snovima našlo se u žestokoj suprotnosti s onim što se zbilo u zbilji. Ili to nije bila suprotnost, nego nešto drugo. Josipa je žestoko zapeklo, u njemu se nešto slomilo, ali je pristao da njezinom djetetu bude otac. Tog se trenutka dogodilo nešto što je temelj za veliku priču, ali što je i nepriznati i neprihvaćeni temelj kršćanske civilizacije: u Josipu se slomilo sve muško i sve običajno. Umjesto da rikne kao lav, prebije Mariju, i ona s nerođenim djetetom završi u sigurnoj kući, umjesto da postupi onako kako, mnogo češće bez razloga i povoda, nego s razlogom i povodom, postupaju kršćanski muškarci nakon njega, Josip je odlučio poslušati glas svoje naravi, možda i prije nego Boga u svome snu. Postao je dobar i brižan otac onom kome i nije bio biološki otac.

Poslije je sa ženom i djetetom tumarao po Egiptu, navodno, opet, po Božjoj volji, pa se vraćao u Palestinu, da se nastani u Nazaretu. O njegovim odnosima s Isusom se, na žalost, relativno malo zna. Kao što se jedva nešto zna o Isusovim djetinjim i adolescentskim godinama. Ali nikada se nikakvo zlo nije između njih dvojice zbilo. Dječak je, očito, bio rođen za rabina. Znači li to da je bio bez stolarskoga dara? Je li to Josipa žalostilo? Da je njegova krv i meso, sigurno bi imao tesarskog talenta. Ili i nije želio da ga sin naslijedi. Je li Bog išta o tome rekao u Josipovim snovima?

Josipa katolici slave kao radnika, kao da je baš najvažnije to što je bio marljiv u poslu. Ono drugo što je Josip bio – a, zapravo, prvo i najvažnije-  ljudima je teško prihvatljivo. Šteta, jer da jest, svijet bi bio sretniji. Josip je u književnom imaginariju zaštitnik svih prevarenih muževa, otac kompliciranih porodica, figura Židova iz romana Josepha Rotha.

Nema Josipovih relikvija, ne zna mu se grob. Kažu da je uskrsnuo u onoj grupi pravednika. “I grobovi se otvoriše, i ustaše mnoga tijela svetijeh, koji su pomrli”, kako piše u Matejevom evanđelju, a iz Vuk-Daničićeve “Biblije”, tog poetski najljepšeg prijevoda i žive riznice naših jezika.  

ŠTAMPAR

Kada je čuo da tamo  neki pisac majstore i njihove majstorije hoće da zapečati u knjigu, štampar je odlučio da baš on pečata taj časlovac. Smatrao je da su majstori potomci nebeskih bića i želio je da i on učestvuje u podizanju spomenika njihovom djelu.

Štampar je imao dosta godina, dugo su jedna za drugom urastale u pogrbljenu kičmu, a pisac je sporo pisao, pa je junak naše priče počeo da bježi od smrti. Smrt na vrata, on kroz prozor, na ulicu. Smrt na ulicu, on u šumu. Smrt u šumu, on u pustinju. Smrt u pustinju, štampar u more. Smrt u morske dubine, štampar na planinske vrhunce. Dalje nije imao kud, jer je vjerovao da nebo pripada drugima.

Vidi naš junak da se od nesrećnice ne može pobjeći, a želja da baš on pečata časlovec o majstorima i njihovim majstorijama sve žešće gori, pa – kud će, šta će – sakri se od nje na jedino sigurno mjesto.

Uskoči u rukopis knjige o majstorima i majstorijama.

Imaginarni prijatelj/73

“Idiot” je najljepši roman Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, bajka za odrasle, od koje se čitatelj lako razboli, dobije temperaturu, pa dva tjedna leži u postelji na antibioticima, iako mu antibiotici nisu od pomoći. Knez Miškin je najbliža književna prispodoba Isusa Krista. Ako vjerujemo – ili ako možemo imaginirati život u kojemu vjerujemo – i ako nam je Isus Božji sin, onda mirne duše možemo reći da se Dostojevski najbliže od svih ljudi približio Hristosu pišući kneza Miškina. Osjetio je Isusov dah, a Isus je osjetio dah Fjodora Mihailoviča. “Idiot” je čudo od knjige, koje se, kao i sva čuda, ne preživi lako.

Isus je pomaknut čovjek. On nije sav svoj. Ili nije kao drugi. Isus je lud. Knez Miškin je, zamišlja ga pisac, predivan kao Isus. I kao Don Quijote. On je u prvobitnoj zamisli spoj ta dva lika. O knezu se priča da je malouman, da je od rođenja duševno poremećen, liječio se godinama u Švicarskoj, ali sve prave bolesti su neizlječive. U domovinu se vratio bez kopjejke u džepu, ali pun žara i znatiželje. O Rusiji ne zna ništa, ili gotovo ništa, ali je doživljava kao polje svoje intime. Ushićen je, neprestano u vrućici, ide od čovjeka do čovjeka, dopuštajući da se u njega utisne svaka sudbina i nesreća. Knez Miškin posjeduje dar empatije, kakav je bez premca u našim legendama i fikcijama, ali nešto nas drugo u tom daru i osvaja i plaši: djeluje stvarno, prirodno i uvjerljivo. Prepoznajemo li to u legendi o knezu Miškinu Isusa Krista i njegovu legendu, pa nam  zato djeluje prirodno i uvjerljivo? Ili je nešto drugo?

Isus Krist je nesumnjivo bio revolucionar. Knez Miškin je također revolucionar. Protiv je smrtne kazne, protiv izrabljivanja radnika i seljaka, i spreman je propovijedati svoja uvjerenja. U njegovu nastupu na prvi pogled nema ništa zazorno, ali u ljudima izaziva, uglavnom, negativne reakcije. Plaše ga se, sumnjiče, izbjegavaju. Muči ih što ga ne mogu objasniti putem vlastitog iskustva. Ono isto što čitatelja privlači Miškinu, njegove subesjednike i suvremenike, s kojima Miškin biva u istom romanu, odbija i grozi.

Knez Miškin u ljudima vidi djecu. Čim nekog bolje upoznaš, shvatiš eto ga, još jedno dijete. Svijet “Idiota” veliko je i surovo dječje igralište, s toboganima, vrteškom i pješčanikom. Miškin je jurodivi među djecom. Sa ženama mu, međutim, ne ide. Nastasje Filipovne se plaši. Ona je odrasla i nesretna. Gorda je, a knez Miškin ne razumije gordost. Nakon što joj se pokori, ona bježi s Rogožinom. (Je li tako bilo, ili se čitatelju nešto pobrkalo i pomiješalo, tražeći novu logiku i red u njegovoj glavi? “Idiot” je, naime, roman koji je, u smislu a ne u sadržaju, trajno nedovršen, i ište novu verziju, koja bi se čitala uz ovu, usporedo kao Evanđelje.)

Miškin na kraju napušta Rusiju. Napušta li time Isusovu metaforu i putanju? Vraća se onome istom doktoru Šnajderu u Švicarsku, da ga liječi od njegove neizlječive duševne bolesti, koja kroz epohe i stoljeća mijenja svoje ime i simptome, a svodi se na preosjetljivost na patnju drugih. Povremeno naiđe netko tko kaže da to i nije bolest. U naše vrijeme za tog će reći da je ateist. Što bi onda rekli i za Isusa Krista i kneza Miškina, kad bi im se pojavili pred očima.

Imaginarni prijatelj/72

Fra Petar se pojavljuje u pripovijetkama “Trup”, “Čaša”, “U vodenici” i “Šala u Samsarinom hanu”, te kao glavni kazivač u romanu “Prokleta avlija”. Umio je lijepo pripovijedati, pa su se njegove priče prenosile od usta do usta, prerastale u zajedničku legendu, u ono što se dogodilo svima. Za razliku od fra Marka, koji niti je bio od velikih riječi, niti od zajednice, fra Petar, osim što je pripovjedač, čovjek je od društva, znatiželjan, okretan u misli, i vješt da od ljudi bez velika truda i rizika izvuče priču. Na tom je njegovom umijeću uglavnom i zasnovana “Prokleta avlija”.

U pripovijetci “Trup”, dok fra Petar leži teško bolestan i pripovijeda, Andrić kaže da je svaka njegova riječ “kazivala više nego što ona u običnom govoru znači”. Od ovoga teško da je boljeg i tačnijeg određenja književnosti, a pogotovu umjetnosti pripovijedanja. Ali kao što umije s riječima, fra Petar je umio i s rukama. Rođeni mekanik, vješt na svakome stroju i alatu s kojim valja nešto napraviti i popraviti. Za razliku od fra Marka, koji je čovjek zemlje i samoće, fra Petar je čovjek društva i tehnike. Ljudi mu se ispovjedaju, a on ih sluša, pamti i poslije priča. Fra Marko je, paradoksalno, Božji čovjek i redovnik, dok je fra Petar pisac. Samo što ne piše, nego će sve priča s njime u grob.

U “Trupu” govori kako ga je za progonstva u Malu Aziju – dakle, nakon onoga što se izdogađalo u “Prokletoj avliji” – došao na glas kao majstor, pa ga je pozvalo u jednu kuću da popravi sat. Tu je upoznao Čelebi Hafiza, čovjeka od kojeg je nakon strašne ženske osvete ostao samo trup. Ni ruku, ni nogu, ništa. Pred kraj te priče, fra Petar govori: “Kršten je čovjek kao srča. Kucneš ga na jedno mjesto, a on prsne na komade, i nema mu lijeka ni popravke.” Nisu ove riječi puko mudrovanje, ali kome to treba govoriti, ionako nije ni za fra Petra ni za Andrića.

U priči “Čaša”, još jednoj u kojoj fra Petar leži bolestan i oduzet, ona je rečenica koju često citiraju: “Ovdje se dram radosti dušom plaća.” To fra Petar kaže pričajući priču o fra Nikoli Graniću, zvanom Mumin, koji je imao drukčiju čašu nego ostala braća, ljepšu, zlatom optočenu, i zbog te je čaše u mladosti imao grdnih problema. Izdvajao se po čaši. A ljudi ne vole one koji se izdvajaju: “U ovoj se zemlji jedna čaša vidi i bode oči kao najviša kula u nekoj drugoj.” I onda stižu riječi što ih valja ponoviti: “Ovdje se dram radosti dušom plaća.” Ta je čaša fra Muminu bila dram radosti.

Često kad mu ne bi bilo lako, kad bi ga sitnež naokolo progonio i unosio mu se u život, ovom bi čitatelju na um padale fra Petrove riječi o čaši. Iako ova zemlja više nije bila ona u kojoj je on živio, nije bila Bosna, nego je bila Hrvatska, čaša je čitatelju bivala dovoljno objašnjenje i utjeha. Sve što se može objasniti unaprijed je utješeno. Ali što je zanimljivo: nikad ne bih pomislio ni da su to riječi Ive Andrića, ni da je fra Petar figura iz njegove mašte. To je ono najviše što književnost može: da postane život izvan i mimo života, i da likovi iz tog života progovore onim glasom koji je jednako živ kao glas koji evo ovo sad izgovara.     

Dnevnik jednog penzionera/28