Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Pristajanje

U tvom pomirenom snu tijelo tone u blato,
rijeka potapa svoju obalu, pijesak zaboravlja
svoje zlato, kiša ne prestaje ispirati grad
kao da je svaka slika isplovljavanje,
plutanje između dva nevidljiva obzora.
To jednostavno pristajanje brodova,
ptica i oblaka, izmorene sjene vode, tamne
brazde pjene u tvom nepomičnom krvotoku.
Ovdje gdje sve završava i sve počinje,
gdje sat otkucava prije i poslije, oslobođen
u snu, prepoznaješ ju, približavaš se i udaljavaš
u istom traženju. Sve vrijeme što ga imaš, sve vrijeme
dok ju gledaš, sve manje tužnu, sve manje veselu,
maše i gleda vodu i voda gleda svoju zagonetku.
I ne prestaje prijetiti, ne prestaje kišiti, grad ne prestaje
iščezavati, na vršcima prstiju, da te ne probudi,
nečujno odlazi i u toj se slici još jednom sve ponovi.

Marijana Radmilović 10. 04. 2019.

“Svakako ćeš ići u Zenicu”

Još dok je trajao rat u Bosni, krajem 1995. Godine, u Zenici sam upoznao zaista neobičnu ličnost. Predstavi se imenom Alojzije Derling. Kada izgovori ime, malo ustuknem, a onda se sjetih: to je sin pokojnog Alojza Derlinga, poznatoga zeničkog privrednika i osnivača nekad svjetski poznate firme “Vatrostalna” iz Zenice. Pitam ga o tome, a on u najkraćemu potvrđuje moju misao.

Postade mi prisan, kao da ga godinama poznajem. Drago njemu pričati s novinarima, priznaje mi kasnije. Pitam ga je li i on zaposlen u “Vatrostalnoj” (samo ne znam u kojoj, jer trenutno u Zenici i Busovači postoje preduzeća pod istim nazivom), a on potvrdno odgovori. A kada ga priupitah šta to sada u ratnom vremenu rade, bi kratak i jasan u odgovoru, koji je ustvari bio protupitanje: “Šta bi to mogli raditi u ovom vremenu?”

Kazao mi je da je započeo radni vijek u ovoj kompaniji 1971. godine kada je njegov otac penzionisan (desetak godina kasnije je umro). Nije, eto, imao priliku da radi sa svojim ocem, ali je nastavio tradiciju porodice Derling da i u budućnosti neko od njih privređuje kao vatrostalac.

Drag mi je Alojzij Derling, mlađi ne samo zato što je sin uglednog privrednika nego i što ima nešto genetski naslijeđenog od svoga pokojnog oca, a to se odmah može i primijetiti – prisnost i otvorenost. Pitam ga koliko on zaista po vlastitom sudu misli da ima očevih poduzetničkih gena, ali umjesto odgovora on mi priča kako je krajem četvrte decenije 20. stoljeća njegov otac došao u Zenicu po državnom dekretu, ispričavši mi zapravo anegdotu:

– Pozovu moga oca u Beograd na razgovor i saopće mu vijest da treba ići na rad u Zenicu. Pošto se protivio dolasku u Bosnu, tadašnji ministar industrije mu kaže: “Ti ćeš svakako ići u Zenicu! Ako nećeš dobrovoljno da radiš u Željezari, onda ćeš ići četiri godine u kazneno-popravni dom na izdržavanje kazne, u zatvor!”

Susretnem u Zenici nekoliko godinu kasnije (sasvim slučajno) ponovo Alojzija Derlinga te ga pitam šta je to karakteristično u njegovoj biografiji, a on ponovo priča o svom ocu kako je bio prvi direktor koji je s “Vatrostalnom” zaradio i u Jugoslaviju unio, devize za potrebe države. Nikako da mi kaže ono što ga pitam. Ipak, reče jedan zanimljiv detalj iz svoga života. Njegova majka je živjela u Zenici i kada je (1949. godine) trebalo da ga rodi, ode u Sloveniju i tamo se porodi da bi se odmah vratila ponovo u Bosnu.

Znajući veličinu i značaj Alojza Derlinga starijeg za Zenicu i Bosnu i Hercegovinu, predložim svom sagovorniku da razmisli o ideji da nas dvojica počnemo prikupljati građu za pisanje monografije o njegovom ocu. Ništa mi Alojzije mlađi ne odgovori, ali obeća da će o tome razmisliti i javiti mi. Taj njegov odgovor čekam i dalje.

Raif Čehajić 09. 04. 2019.

Концизни есеји и драгоцени критички осврти

(Никола Вуколић, Забиљежено, опет: есеји и критике, Задужбина „Петар Кочић“, Бања Лука – Београд, Прометеј, Нови Сад, 2018)

 

Не само да би било лепо, већ несумњиво и обавезно, оно што се годинама прижељкује а никако не остварује: да се на једном месту могу наћи све књиге које припадају српској књижевности и које су српски писци написали без обзира на то где они живе: у Србији, у Републици Српској, у Црној Гори, у Македонији, У Хрватској, у нашој дијаспори… Но, то је још увек само санак пусти. Стога, ми не знамо уопште, или знамо само у ограниченој мери, шта се у оквиру целокупне српске књижевности заправо збива: ко коси, а ко воду носи! Књига есеја и критика Забиљежено, опет Николе Вуколића вишеструко је драгоцена. Она нас, најпре, још једном, подсећа како у њеном аутору имамо не само значајног српског песника који у Бања Луци живи, већ и како је он један од најзанимљивијих наших есејиста и критичара, и не само међу онима који се у том граду находе. Потом, захваљујући њој, у прилици смо да се упознамо са многим писцима о којима довољно не знамо и са многим делима за која иначе не бисмо ни чули. Вуколић је критичар који пише јасно и прецизно, не либи се да отворено изнесе свој критички суд и онда када се он не поклапа са судовима које су други наши критичари опетовано / понављачкииспонављали а да се у дело удубили нису и да га, не ретко, нису ишчитали ваљано или га нису прочитали уопште. Најзад, и не на последњем месту, писац ових есеја и критичких текстова препознатљив је од прве јер он има стил по којем се од других који се сличним послом баве, или умишљају надобудно како то чине, разликује сасвим. О прочитаним књигама он пише прецизно, промишљено и лепо. Његови есеји сведочанство су његових, и само његових, на оригиналан начин исказаних мисли. Подебела ова књига о којој пишемо мозаички је склопљена целина која тражи да јој се враћамо повремено да не бисмо заборавили оно што смо, а да претходно то знали нисмо – на њеним страницама изнашли.

Забиљежено, опет отвара прегршт Вуколићевих есеја. Следи серија текстова прибележених поводом Петра Кочића и његовог дела, а затим сегменти књиге названи „Забиљежено о прози“, „Забиљежено о поезији“ и „Забиљежено у биљежници“.

У есејима Вуколић износи неколике основне поставке своје поетике, и поетике уопште: „Стварање је ирационално, необјашњиво. […] Мој најпотпунији завичај је – пјесма“ („Сеобе и жеђ“, стр. 10), „Структура душе, али и културе, утемељена је у језику и вјери“ („Сличности у култури“, 13), „Вјерујем да ћемо само културном акцијом, без било каквог наметања, уз поштовање других успјети да савладамо мрак и приближимо се свјетлости која се све више назире на дну дугог тунела“ („Само нам култура може помоћи“, 17). Када, у приказу књиге Време и роман Мирослава Егерића, прибележи како овај понире „у текстуалне и подтекстуалне слојеве дијела, у хумус пишчевих мисли, осјећања, асоцијација, духовних акумулација, свјесних и досвјесних порива личности који се оваплоћују у ријеч“ (92), Вуколић осликава и свој критичарски наум.

Вуколићу је Петар Кочић био земљак. Обојица су Крајишници. Млађи писац је понудио свој „рецепт“ за разумевање старијег који је био истовремено и морална и књижевна громада: „За мене је, ипак, најљубавнијипјесник мој земљак Петар Кочић, који није испјевао ниједан чисти љубавни стих, али је живио и умро за љубав и од љубави. Љубав је за овог кршног и поносног планинца била све“ (41), „Кочић није писао приповијетке, него је његовом темпераменту више одговарала прегнантна, напета форма новеле, онај облик у коме је, уз максималну економизацију материјала, у ријечима тесно а у мислима пространо“ (63).  „Мргуда“ је, по њему, „екстаза љубави и смрти“ (68). Својим чистим промишљеним одазивима на Кочићево дело, које је за њега парадигма национално ангажоване и хуморне књижевности, Вуколић се приближио ономе што су о знаменитом писцу написали, најбољи његови тумачи, Иво Андрић и Исидора Секулић.

Никола Вуколић никакве међе не признаје. Он пише и о писцима који припадају хрватској, црногорској, македонској књижевности. Једнако о познатима који се већ у класике (нпр. Милорад Павић или Стеван Тонтић) убрајају, као и о онима који својим делима по први пут пред читаоце излазе (Ивана Симић Бодрожић или Лана Басташић). Прозаици о којима Вуколић најчешће пише јесу МиљенкоЈерговић (у књизи су текстови о његовим романима Род, Сарајево, план града и Срдапјева, у сумрак, на Духове) и, посебно, Ева Рас. О њој се неће моћи убудуће писати ако се пажљиво не погледа шта је Вуколић срочио о њеним књигама: Дјевојка коју нису научили да каже не, Дивљи јагањци, Рођени мртви, Са врха месечеве планине гледала сам свој округли гроб и Темура. Његов закључак је да она „исто толико добро пише као што глуми“ (147). Од неколико текстова посвећених страним писцима, издвајају се два у којима је реч о осведоченом пријатељу српског народа – Патрику Бесону. Наш писац готово подједнако пише и о писцима и о списатељицама. Открива: „Волим само романе који су у стању да ме изненаде, да ме неочекивано заскоче иза неког угла, или обрну кружни ток око пјешачког острва“ (221). Покушава да нас убеди, попут Милоша И. Бандића пре шездесетак година, како је „ово наше вријеме – вријеме романа“ (216). Могу се сложити како нас писци готово свакодневно засипају романима, али нисам убеђен да се квантитет у квалитет преобраћа. Уверен сам како је српска поезија тренутно неколико копаља изнад српског романа.

Писац зна једном реченицом да „улови“ најбитније у књизи пред којом се зауставио. Тако, он, на пример, пишући о четворотомној капиталној Лирској историји музике Коље Мићевића, пише како „За Мићевића музика је не само умјетност него и наука о души“ (120). По њему, роман Топ је био врео Владимира Кецмановића јесте „књига за дјецу и одрасле“ (126). Духовита је завршна реченица / поента текста о књизи Пуноглавци Анта Томића: „Посебно треба истаћи ауторов смисао за хумор који, попут вегете, даје особнт укус његовим кулинарским, приповједним квалитетима“ (135). Гордана Јовић Стојковска, пак, „своју причу, или пјесму у прози… изаткива од снова“ (170). Роман Игра анђела Љиљане Хабјановић Ђуровић „сага“ је о књегињи Милици „која је ходила тамом, али је у души носила свјетлост“ (181), а „Култна књига Људи говоре Растка Петровића добија у дјелуШта снег причаДрагана Јовановића Данилова свој уводни наставак“ (331). Текст „Таписерија снова и будности“ о Огромним микрокосмосима Александра Гаталице Вуколићу је послужио као прилика да још једном роман теоријски промисли: „Попут живог организма изузетних виталних капацитета, роман је показао неупоредиву регенеративност и прилагодљивост различитим условима и промјењивим струјама укуса и књижевне моде, постајући сам не врста, него универзални облик литерарности. […] Роман се увукао у писма, путописе, есеје… Долазимо до закључка да је све роман и да су његове могућности неисцрпне“ (267). Колико је спреман да заоштри свој критичарски суд откривамо, на пример, у тврдњи: „ … Драган Великић је свој углед потврдио и изван простирања свог језика и уврстио се, према суду мериторне критике, међу пет најзначајнијих литерарних посленика Европе“ (297).

Вуколић је више писао о прозним остварењима, али то нипошто не значи да су његови текстови о песништву мање значајни. Све што га је одликовало када је о прози судио, присутно је и када се са поезијом хвата у коштац. Рескост суда: „Сигуран сам да нам је Новица Тадић оставио највеће пјесничкодјело на почетку овога вијека, по чему ће наша литература бити препознатљива у будућности“ (346). Аналитичност: „У разуђеној полифонији српског пјесништва на крају једног мутног и трагичног вијека Матија Бећковић, Љубомир Симовић и Слободан Ракитић представљају оне окоснице певања и мишљења на којима се индивидуално и колективно, национално и универзално, традиционално и модерно уплићу у прстен круга који означава облик савршеног јединства“ (347). Синтетичност: „Поезија Алека Вукадиновића настаје на додиралишту егзистенцијалног и есенцијалног“ (349). Прави критичарски медаљони његови су прикази збирки Бећира Вуковића, Вука Крњевића, Јована Зивлака, Славомира Гвозденовића, Алеша Дебељака, Милета Стојића, Звонка Карановића, Даре Секулић, Радета Сиљана, Петра Гудеља, на пример. Но, не треба помислити како Вуколић пише само о провереним вредностима. Он има довољно критичарске одважности да протумачи и понеку књигу понеког песника или песникиње који тек треба да се као истинске песничке вредности искажу.

У сегменту књиге насловљеном „Забиљежено у биљежници“ Вуколић преноси поједине белешке којима је у својој бележници пропратио књиге поред којих му његов критичарски нерв дозвољавао није да сасвим немо прође. Издвајамо текстове о књигама Драгана Лакићевића, Ђоке Стојичића и Драгана Колунџије.

Неколике речи са којима се сусрећемо приликом ишчитавања Вуколићеве књиге сасвим вероватно потенцијални су неологизми: додиралиште, емотивитет, маштавост, несаброј, облички, прецизација, рукорад, стихослагач…  Сматрамо како је и сама књига о којој смо писали, када је о књигама наше актуалне књижевне критике реч, у једнакој мери новост по свежини идеја које из ње струје и по прецизности судова који су у њој изречени.

Dušan Stojković 08. 04. 2019.

Makar Čudra

Imaginarni prijatelj/70

 

Otkad je u bijelih ljudi fascinacije Ciganima, dakle u posljednjih stotinu i pedeset godina – ili još malo više – pripovijedaju se priče o njihovu svijetu, a da se u taj svijet, zapravo, ne zalazi. Cigani su – a ne Romi, jer su Romi narod, a Cigani su ljudi: književnost i umjetnost bave se ljudima, a ne narodima – Cigani su, dakle, nakon istočnjaka, likova iz 1001 noći, kalifa, sultana i haremskim ljepotica, kojima vrvi europska imaginacija devetnaestog stoljeća, postali junaci neobuzdane mašte bijeloga čovjeka. A kako Cigani nisu zmajevi niti sirene, ale ni karakondžule, nisu izmišljena čudovišta, nego su stvarni ljudi, tako je neobuzdana mašta bijeloga čovjeka mogla proizvesti samo kič.

Maksim Gorki jedan je od prvih izuzetaka među kič predstavljačima ciganskog svijeta. A možda je baš i prvi! Priču o Makar Čudri pisao je kao mladić, samouk, po vlastitom osjećaju – polupismen, potpuni autsajder u kulturi u kojoj književnost nije bila autsajderskom disciplinom. Makar je stari Ciganin, moćan u priči, velik i snažan, ali on ne priča svoju priču, nego priču o jednoj tragičnoj ljubavi. Njezini protagonisti jesu stvarni, ali kroz njegovo pripovijedanje prelaze u mitske ličnosti, život i stradanje im se pretvaraju u legendu, koja na kraju biva mnogo starija od njih, starija od svijeta iz kojeg su potekli.

Makar Čudra je figura pripovijedača, jednog od najfascinantnijih u našim čitateljskim iskustvima. O sebi on ne govori ništa, ili skoro ništa, ali u način na koji priča upisani su njegov karakter i biografija. U tom je načinu sudbina Makar Čudre. Oni koji umiju ispripovijedati priču koja je veća od njih samih jedini bi se i trebali baviti pričanjem. Samo bi se to njihovo trebalo zvati pričom, a sve drugo usputno je brbljanje i blebetanje nedoraslog svijeta. Takvi kakav je Makar Čudra čovječanstvu određuju mjeru.

Umjesto da sam pokuša ispričati cigansku priču, Maksim Gorki taj je zadatak prepustio Makar Čudri, dakle junaku svoje imaginacije. A Makar je i sam Ciganin, on neće slagati ni izmisliti, niti će potvoriti Cigane da su nešto što u zbilji nisu. Ako pisac i ne zna kako izbliza izgleda svijet tih ljudi, njegov će lik to sigurno znati.

A ono što mu je ispričao Makar Čudra, i što je tema jedne velike ljubavne priče u ovoj posve neljubavnoj priči, niti je kič, niti je folklorizacija romske zajednice zasnovana na bjelačkoj predodžbi o romantici, ljepoti i fatalizmu ciganskog života. Međutim, osamdesetak godina nakon što je Maksim Gorki napisao priču iz koje se rodio Makar Čudra, prema motivima njegove priče snimljen je film “Cigani lete u nebo” o lijepoj Radi i o sitnom lopovu i avanturistu Zobaru, koji će sredinom sedamdesetih postati svjetski hit i najveći izvozni proizvod sovjetske filmske industrije, ali i najznačajniji sovjetski prilog folklorizaciji ciganskoga života. “Cigani lete u nebo” primjer su najgorega, upravo besmrtnog kiča, koji ne ostaje u svojoj epohi – kao što se to s kičem inače dogodi, nego živi i danas, i ne samo da je nadživio epohu, nego je nadživio i državu i ideologiju u kojoj je nastao.

Nama te ispripovijedane istine koja se ne bi mogla pretvoriti u laž. Dovoljno je da ista pripovijest bude ponovo izgovorena, a da glas koji je izgovara u nju ne vjeruje. Ili ima naopake motive za priču. Ili priča priču koja nije njegova. A ni svaki Ciganin nije Makar Čudra. 

Miljenko Jergović 08. 04. 2019.

Savjeti izbjeglici

nemoj da ti torba bude teška ništa ne vuci otet će ti razbojnici prolaznici policajci ponesi dokumenta sliku novce ako ih još imaš više od jedne presvlake ne nosi ni hrane ima je gdje dođeš olovku ćeš naši u putu da sve zapišeš ključ ostavi nećeš se kući više vratiti svoje pamti ali uspomene duboko pohrani za sebe ih ako ikako možeš zadrži u sebi čuvaj svoju muku druge neće mnogo zanimati čim se prestanu smješkati prestani o tome o nečem drugom počni veselo govoriti nemoj svojim nevoljama druge zamarati nego samo reci stigao si dobro si nemoj puno sjedi sa strane da nikom na putu ne budeš zapali ako još pušiš ako nemaš upaljač nemoj ništa ne traži ne govori ne tuguj ne zapomaži ionako je sve završeno samo tebi to još nije jasno a i ako jest ništa se na mijenja ti si sada samo sam sebi priča iz prošlih vremena tvoja je sada “nova situacija”

Predrag Finci 07. 04. 2019.

Prvorazredna ptica

One prosipaju zareze kad pripremaju seobe,
sazrijeva vjerojatnost opet prazne maternice.

Majka je vrabac pune kosti.

Otpuhne dokaze o okrugloj zemlji s obzora,
ukošti svijet u sjemenku za jedan od pet međuobroka
i razrjeđenog kljuna
savije cvrkt u pažnju prema pogodnoj vremenskoj prognozi.
Glave naslonjene na srce servera pažljivo prati
algoritam za napuhavanje oblaka.

Vjetar mora disati udah u krilo, izdah niz krilo.

Jednom se u kronično umoran organizam spustila oštroumna ptica
i pitala zašto ne zaoštrim glas prema bogu.
Samoća je netopiva pa izaziva
prometne zastoje ili infarkte.
Nikad ne kuham jer bih kuhala samo za sebe.
Samoća je neslana čak i kad sam u morskoj vodi
dovoljno dugo da mi narastu ljuske.

Spoznaja da se krila proizvode serijski kao vijci
znak su izmicanja povjerenja u božansko.
Uvijek potisnem sjećanja o vlastitoj prirodi stroja pod pazuhe
kad utonem u početnu točku.

Bog često traži
da skočim poput prvorazredne ptice i preskočim njegovu sjenu.
Sjena je često tako velika da moje oči
nikad ne izađu iz mraka.

Monika Herceg 06. 04. 2019.

Petarda

Na Badnju veče po kalendaru julijanskome
Mjestom u čije jame su ko mrve sa stola
Smeli Srbe nakon Drugog svjetskog rata
Odjeknu petarda ko krik iz nijema čovjeka

Kilavo se rasplozi iz sela od nedjelje snena
Pa se zebnjasto nadvi nad dolinom kovitlom
Ta petarda jedna nasjećajuć sjećanja iz vremena
Kad su nam djedi zemljom milili, logornici bilili

Bit će da je neka pravoslavna duša zalutala
Dovela dvoje svoje djece iz grada Beograda
Da im pokaže kako je lijepa đedova ograda
Gdje je nekad bila stara kuća, guvno, pojata

Bit će da su te male ručice u draču ograde
Potpalile i bacile petardu tu jednu u selu
Pa se ona razlutala ko bolest od uha do uha
Na Badnju veče po kalendaru julijanskome

Zvuk te petarde u žeravu uzgargaša lug
U selu u kojem su nakon Drugog svjetskog rata
Mrtve s poda pomeli Srbe ko mrve sa stola
Da ne naograjišu stopala, djeteta koje uči da hoda 

Oklen petarde u ovo hladno Badnje veče
Oklen to da se jame bezdane uskomešaju ko pčele
Da nas salijeću po kalendaru julijanskome
Da nas svojim mrakovima ugrću ko bičaljima

Oklen – baš sad da pukne petarda ta jedna
U selu u kojem nema odraslih, a kamoli djece Srba
Oklen to da ruke dječje u draču ograde krehnu
Petardu ko zvijezdu na ovom našem mračnom nebu

 

(6.1.2019.)

Almin Kaplan 05. 04. 2019.

Jabuka iz moga kraja

Iz kog ste kraja
Upitah pogurenu ženu
Ja sam iz onog kraja gdje kažu
Grom te ubiće,
Zmija te ujela,
Bog te ubiće,
Ja sam iz kraja gdje žena nije biće
Jer ono nije htjela
Jer je do udaje
Niko nije poljubio…
Ja sam iz onog kraja gdje ženu samo noću vole
Danju se stide da kažu,
Iz kraja u kome
Ni uvrede ne bole,
Nemaju vremena,
Jer žene od jabuke
Češće rađaju…
Oni kažu čedu
Jabuko moja
I kumu kažu, kume jabuko
I Rudonji i Vilašu,
Samo ženi kažu kugo…
Eto, iz tog sam kraja, gdje je sve ispred žene
I vo i ovan, obor i tor!
Svi pitaju:
Kako otac, majka, djeca
Kako Rudonja i Vilaš?
Za moje zdravlje niko ne pita…
Ja sam odatle i zamislite, žena,
Žena s ponosom
Zašto da pitaju, ta ja sam dobro,
Ni grom me neće,
Ni bolest…
Marva voli dok je timarim,
Drugi će me voljeti kasnije
Kada me ne bude bilo…
Ja sam iz kraja gdje žena na leđima nosi
I teret i pečat,
Gdje slova po stablu piše
Samo njoj znanom azbukom…
Računa brže od njega,
Od motike ispucalom rukom
Ovdje za leđa kažu da su grbača,
Zgrbe se često ispod drva
Na planini, po snijegu od dva metra,
Ja sam sa planine gdje grubo spomenu Svetoga Petra,
Ako čobani iz slame jabuke ukradu…
Razosmorila sam srce kao jabuku, u skriške
Rađajući, bez jauka
Razbacala ga svuda po svijetu
Možda tamo jabuke bolje rađaju,
Ovdje je suša k’o u prošlom ljetu…
Ja sam iz kraja gdje ženi jabukom kažu;
Volim te,
A kako i da kažu kad jabuke
Rijetko rađaju…

E, pa volim i ja njega,
A jabuku nemam
Zbog sušnog ljubavnog ljeta…
Molim te, ovo mu napiši!
I eto, napisah u ime žene sa planine
Koja rađa češće od jabuke

Sava Guslov Marčeta 04. 04. 2019.

Selma

Imaginarni prijatelj/69

 

Život je živio novinar sarajevski i pjesnik Vlado Dijak. Stanovao je u onoj zgradi više Ulice kralja Tomislava, u čijem je prizemlju bila Kafana Koševo, a ispred kafane lijepa ljetna bašča. S tom je zgradom započinjao rejon, koji se širio sve do koševskog stadiona, u kojem sam za ljetnih mjeseci 1983. pretplatnicima u rana jutra raznosio dnevne i tjedne novine, Oslobođenje, Svijet i Ven. Čini mi se da je zgrada imala lift. Ne sjećam se je li Vlado Dijak bio moj pretplatnik.

Njegovo ime postalo je slavno nakon što je Bijelo dugme na prvi svoj album uvrstilo pjes­mu “Selma”. Ali Dijak kao Dijak nikada nije postao slavan. Iako je za njim ostalo anegdota koliko nije za Ivom Andrićem i Miroslavom Krležom zajedno, pa ih eno, anegdota, rasutih po internetu, i na nostalgičnim forumima sarajevske dijaspore. Nakon što se već ispriča sve što se zna o Vladi Dijaku, započinje dopričavanje po nepouzdanim tragovima, poluistinama i sjećanjima iz druge ruke, a onda i golo izmišljanje. Odavno je već i Vlado Dijak pomalo postao – imaginarni lik.

Ali ovdje je riječ o Selmi. Trebala je to, valjda, biti humoristička pjesma. Jer je Vlado Dijak bio i humorist, i to vrlo istaknut. Njegovim se folovima smijalo barem pola Bosne, dokle su dobacivali njegovo pero i glas. Ali “Selma” je na kraju ispala najtužnija njegova pjesma. Tako ponekad zna biti s dobrim gegom. Tuga i zajebancija u Sarajevu su vazda bili prvi komšiluk.

Selma je iz onog vremena kada se na fakultet još uvijek, uglavnom, odlazilo u Zagreb i Beograd. Može biti da je kraj četrdesetih ili početak pedesetih, Selma ide do stare Željezničke stanice – nova još nije dovršena – a on joj nosi kofer: “pošto njen je lično, ja i taj kofer volim”. I to je već trebalo biti smiješno. Na rastanku bi joj htio reći nešto “nježno, nešto što izaziva pozor”, neku riječ kojom će je obavezati, vezati je za sebe, ali mu ništa na um ne pada, osim da joj kaže neka se ne naginje kroz prozor vlaka.

Na drvenom podnožju prozora, u kupeima i kolima uskoga i normalnog kolosijeka, bile su prišarafljene metalne pločice s višejezičnim upozorenjima, latinicom, ćirilicom, na engleskom i na francuskom jeziku, kako je opasno naginjati se kroz prozor. Takva su upozorenja posebno imala smisla na uskim kolosijecima po Bosni, gdje su tuneli bili uži od utrobe iz koje si se ispilio, kompozicija se uvijala kroz klance što su sezali u nebo, i bilo je dovoljno ispružiti ruku kroz prozor da bi se dotaknula stijena ili otkinula grančica sa stabla, pa je svako isturanje glave kroz prozor već bilo ravno pokušaju samoubojstva.

Vlado Dijak se, dakle, poigrao općim mjestom. I to je ono što je u pjesmi trebalo biti smiješno. Htio je Selmi reći nešto što ono nikada neće zaboraviti, a rekao joj je nešto što ona niti uz najbolju volju ne može zapamtiti. Smiješna trapavost ljubavi! Na kraju, ima li od toga išta tužnije?

Selma je otišla i više je nikada nije bilo. Ili je nije bilo za života Vlade Dijaka. Umro je, s navršene šezdeset i tri, godina je bila 1988. Dvadeset godina kasnije, na ekranima Hrvatske televizije, pojavila se žena za koju ćemo saznati da je Selma iz pjesme. Ali odavno je već bilo prošlo vrijeme u kojem su se živi mogli useliti u likove iz mašte. Smrt će svaku stvarnu osobu pretvoriti u imaginarni lik. Smrt je najveći maštar, samo što ona ne pripovijeda i ne piše, nego redigira, krati, izbacuje, briše…

Miljenko Jergović 04. 04. 2019.

Marš na Savu

Dnevnik jednog penzionera/26

 

Alem Ćurin 03. 04. 2019.