Još dok je trajao rat u Bosni, krajem 1995. Godine, u Zenici sam upoznao zaista neobičnu ličnost. Predstavi se imenom Alojzije Derling. Kada izgovori ime, malo ustuknem, a onda se sjetih: to je sin pokojnog Alojza Derlinga, poznatoga zeničkog privrednika i osnivača nekad svjetski poznate firme “Vatrostalna” iz Zenice. Pitam ga o tome, a on u najkraćemu potvrđuje moju misao.
Postade mi prisan, kao da ga godinama poznajem. Drago njemu pričati s novinarima, priznaje mi kasnije. Pitam ga je li i on zaposlen u “Vatrostalnoj” (samo ne znam u kojoj, jer trenutno u Zenici i Busovači postoje preduzeća pod istim nazivom), a on potvrdno odgovori. A kada ga priupitah šta to sada u ratnom vremenu rade, bi kratak i jasan u odgovoru, koji je ustvari bio protupitanje: “Šta bi to mogli raditi u ovom vremenu?”
Kazao mi je da je započeo radni vijek u ovoj kompaniji 1971. godine kada je njegov otac penzionisan (desetak godina kasnije je umro). Nije, eto, imao priliku da radi sa svojim ocem, ali je nastavio tradiciju porodice Derling da i u budućnosti neko od njih privređuje kao vatrostalac.
Drag mi je Alojzij Derling, mlađi ne samo zato što je sin uglednog privrednika nego i što ima nešto genetski naslijeđenog od svoga pokojnog oca, a to se odmah može i primijetiti – prisnost i otvorenost. Pitam ga koliko on zaista po vlastitom sudu misli da ima očevih poduzetničkih gena, ali umjesto odgovora on mi priča kako je krajem četvrte decenije 20. stoljeća njegov otac došao u Zenicu po državnom dekretu, ispričavši mi zapravo anegdotu:
– Pozovu moga oca u Beograd na razgovor i saopće mu vijest da treba ići na rad u Zenicu. Pošto se protivio dolasku u Bosnu, tadašnji ministar industrije mu kaže: “Ti ćeš svakako ići u Zenicu! Ako nećeš dobrovoljno da radiš u Željezari, onda ćeš ići četiri godine u kazneno-popravni dom na izdržavanje kazne, u zatvor!”
Susretnem u Zenici nekoliko godinu kasnije (sasvim slučajno) ponovo Alojzija Derlinga te ga pitam šta je to karakteristično u njegovoj biografiji, a on ponovo priča o svom ocu kako je bio prvi direktor koji je s “Vatrostalnom” zaradio i u Jugoslaviju unio, devize za potrebe države. Nikako da mi kaže ono što ga pitam. Ipak, reče jedan zanimljiv detalj iz svoga života. Njegova majka je živjela u Zenici i kada je (1949. godine) trebalo da ga rodi, ode u Sloveniju i tamo se porodi da bi se odmah vratila ponovo u Bosnu.
Znajući veličinu i značaj Alojza Derlinga starijeg za Zenicu i Bosnu i Hercegovinu, predložim svom sagovorniku da razmisli o ideji da nas dvojica počnemo prikupljati građu za pisanje monografije o njegovom ocu. Ništa mi Alojzije mlađi ne odgovori, ali obeća da će o tome razmisliti i javiti mi. Taj njegov odgovor čekam i dalje.
Pristajanje
U tvom pomirenom snu tijelo tone u blato,
rijeka potapa svoju obalu, pijesak zaboravlja
svoje zlato, kiša ne prestaje ispirati grad
kao da je svaka slika isplovljavanje,
plutanje između dva nevidljiva obzora.
To jednostavno pristajanje brodova,
ptica i oblaka, izmorene sjene vode, tamne
brazde pjene u tvom nepomičnom krvotoku.
Ovdje gdje sve završava i sve počinje,
gdje sat otkucava prije i poslije, oslobođen
u snu, prepoznaješ ju, približavaš se i udaljavaš
u istom traženju. Sve vrijeme što ga imaš, sve vrijeme
dok ju gledaš, sve manje tužnu, sve manje veselu,
maše i gleda vodu i voda gleda svoju zagonetku.
I ne prestaje prijetiti, ne prestaje kišiti, grad ne prestaje
iščezavati, na vršcima prstiju, da te ne probudi,
nečujno odlazi i u toj se slici još jednom sve ponovi.