Ovaj tekst je predgovor Sarajevskoga Marlbora objavljenoga na turskom jeziku (Milenko Yergoviç, Saraybosna Marlborosu, Kutu Yayınları, İstanbul 2019.).
“Odmah po izlasku prvoga izdanja 1994., ‛Sarajevski Marlboro’ – u tom trenutku prva prozna knjiga mladoga sarajevskog pjesnika i kolumnista – bio je prepoznat kao književni fenomen. Danas, četvrt stoljeća poslije, kada je Jergović već autor obimnoga, raznovrsnog, a i dalje otvorenoga opusa, dvadeset devet kratkih proza iz ‛Sarajevskog Marlbora’ zrači jednakom magijom, na neki način još zagonetnijom, ostajući amblemskom knjigom ovoga pisca, ali i cijele jedne književne mikroepohe ozračene ratom 1992.-1995. ” (Ivan Lovrenović, književnik)
“Bosna i Hercegovina je zemlja koja potpuno pripada i onima koji je mrze i preziru, premda u njoj žive. Ne pripada im ništa manje nego onima koji je smatraju jednom i jedinom. Drukčije ne može i ne smije biti. U zemlji u kojoj su svi jednako mladi i jednako stari temeljni je narod od tri naroda sačinjen. A bosanski patriotizam, ako nije huljski i ako je lijep po mjeri ljepote ove zemlje, može biti zasnovan samo na sramu zbog onoga što je učinjeno u tvoje ime, onoga što su učinili tvoji sugrađani, suplemenici, ili pripadnici tvoje vjere. Susjede se može samo poštovati, ne očekujući od njih da se srame. To važi za sva tri naroda, bez obzira na to koliko je koji propatio.” (Miljenko Jergović, “Patriotizam”, Sarajevski Marlboro).
1. Pozadina Sarajevskoga Marlbora: Preživjeti u opkoljenom Sarajevo
Opsada Sarajeva trajala je 44 mjeseca, od aprila 1992. do februara 1996. godine. U prosjeku je svakoga dana ispaljivano 329 projektila na grad koji je do izbijanja rata bio jugoslavenski simbol multietničnosti i skladnoga života Bošnjaka muslimana, Hrvata katolika i Srba pravoslavaca. Neposredno pred izbijanje rata Sarajevo je napustio znatan broj Srba. Mnogi su se priključili Vojsci Republike Srpske, produženoj ruci bivše Jugoslavenske narodne armije, čijih je 18.000 rezervista opkolilo grad i svakodnevno ga razaralo. Do sklapanja Daytonskog sporazuma u tim je bombardiranjima poginulo oko više od 14.000 Sarajlija, skupa s onima koji su se borili u redovima Armije BiH, te oko 1600 djece. Oštećeno je ili porušeno oko 35.000 stambenih objekata. Tijekom opsade grad je bio gotovo potpuno odsječen od ostatka države i svijeta pa je u njemu vladala nestašica hrane, električne struje, plina, lijekova i vode. Sarajlije koji su izlazili iz kuća u potrazi za vodom, hranom i lijekovima često su bili žrtvom srpskih snajperista koji su ih gađali iz okupirane Grbavice, srpskoga dijela grada, ili s obližnjih brda. Nakon Daytonskog mirovnog sporazuma u novembru 1995. Sarajlije srpske nacionalnosti, koji su i sami bili žrtvom agresije, napuštaju Sarajevo u strahu od bošnjačke i hrvatske odmazde.
2. Sarajevski Marlboro
Knjiga Sarajevski Marlboro (1994.) prva je Jergovićeva prozna knjiga koju kritičari smatraju početkom trenda tzv. stvarnosne proze. Ona sadrži 29 kratkih priča u kojima se tematizira ratna stvarnost Sarajeva. Jergovićeva knjiga, jedan od najboljih i najuspješnijih proznih tekstova suvremene hrvatske književnosti, prevedena je na sve velike svjetske jezike.
Sarajevski Marlboro objavljen je 1994. godine, dok je opsada Sarajeva još trajala, ali je njezin autor, inače bosanski Hrvat, tada već živio u Zagrebu. Jergović, koji je u Sarajevu proveo jednu ratnu godinu (1993), opisuje na koji način rat ubija svakodnevni, normalan život. Sve drugo ‒ borbe, bombe, smrt, raskomadana tijela na ulicama, pogibije u potrazi za hranom i vodom ‒ sve to ostaje u pozadini priča kao filmske kulise nekog ratnog filma.
U literaturi o Jergovićevoj knjizi zamijećeno je da se njezin naslov (Sarajevski Marlboro) referira na bosansko-američke odnose; drugim riječima, da se njime aludira na “američku nesposobnost da događaje u balkanskome ratu sagleda drugačije nego kao kliše”. Za tu aluziju poslužila je i konkretna poveznica s naslovom knjige: omiljene predratne cigarete Sarajlija bile su lokalna inačica Marlbora koju su stručnjaci Philipa Morrisa “dizajnirali” za bosansko tržište prilagodivši je lokalnom pušačkom ukusu (Daniela Strigl).
3. Literatura, a ne “voajerska priča” o opsadi Sarajeva
Jergovićev Sarajevski Marlboro nipošto nije knjiga dnevničkih zapisa o teškim danima Sarajeva i njegovoj tragičnoj opsadi, iako i takvi zapisi iz pera nadarena književnika (prisjetimo se mađarskoga nobelovca Imre Kertésza) mogu biti literatura. Sarajevski Marlboro je knjiga kratkih priča u kojima je fokus usmjeren na piščev mikrosvemir u kojemu se zatekao u trenutku izbijanja rata. Tragična i krvava opsada Sarajeva izoštrila mu je čula za “obične, male” stvari i ljude s društvene margine te za neobične priče i događaje u kojima se prepliću fakcija i fikcija. O svemu tome Jergović pripovijeda s mirom i lakoćom, gdjekad s humorom, komikom, ironijom, sarkazmom pa i groteskom, gdjekad pak sa senzibilnošću koja prelazi u čežnju, liričnost, melankoliju i tragiku. Još jedna konstanta Jergovićeva pripovjedačkoga stila jesu sentence ‒ mudra i jezgrovita zapažanja o ljudima, sudbini, životu i mnogo čemu drugome ( “…u životu se treba čuvati detalja. I ničeg drugog”; “u rat je ugrađena navika smrti bez tuge”). Kad ih pročitamo, učini nam se da smo ih možda i imali negdje u primisli, ali ih nikada nismo uspjeli verbalizirali, a pogotovo ne zapisati.
Puno puta su strani izvještači u opkoljenome Sarajevu pogrdno nazivani “medijskim štakorima” koji iz cijeloga svijeta hrle u Sarajevo da bi gledali “reality show” u kojemu se Sarajlije bore za goli život i opstanak, i izvještavali o toj borbi. Mada je ta formulacija sama po sebi gruba i velikim dijelom pretjerana, ne može se poreći da je u osnovi svaki pogled na ratno Sarajevo bio “voajeristički” te da, kako bi rekla Daniela Strigl, “svaka priča o bosanskom ratu pored literarnoga ima i kroničarski značaj”. Ista autorica ne propušta dodati i to da priče Sarajlije Miljenka Jergovića “u prvome redu zaslužuju biti čitane kao literatura”.
4. Fikcija i fakcija
Prethodno zapažanje navodi nas na razmišljanje koliko u Jergovićevoj knjizi ima fikcije i fakcije. Na novinarsko pitanje je li u pisanju teško održati balans između fikcije i fakcije, Jergović daje sljedeći odgovor: “Pa to je ono čime se bavim još od prve knjige pjesama, koju sam objavio, evo ovog će proljeća trideset godina od tada, 1988. u Zagrebu. Uživam kada u istom odlomku teksta mogu pomiješati činjenice iz fikcije i fakcije, i kada čitatelj baš i nije siguran pišem li jedno ili pišem drugo.”
Vjerojatno se u svakome književnom djelu miješaju fikcija i fakcija, no Jergovićeva knjiga Sarajevski Marlboro ne samo da zaslužuje biti čitana kao literatura, nego jest vrhunska literatura i po stilu i po pripovjedačkom umijeću. Poststrukturalistička kritika naratologije razotkriva paradoksalnu logiku pripovjednoga teksta: ako događaji prethode pripovijedanju, sama priča o događajima uvijek je naknadan učinak pripovjednoga diskursa. Taj “naknadni učinak”, odnosno Jergovićeve kratke priče o preživljavanju u ratnom Sarajevu, prepoznate su kao vrijedan literarni tekst koji može izići samo iz pera pisaca koji posjeduju izniman dar pripovijedanja. Po vrhunskome umijeću pripovijedanja prepoznajemo i Jergovića, pisca koji je i s malo riječi kadar izreći teško izrecivo i opisati teško opisivo.
Zanimljivo je i znakovito da Jergović u knjizi Sarajevski Marlboro jednu kratku priču (Kondor) posvećuje i umijeću pripovijedanja, odnosno osobi po imenu Izet, za kojega pisac kaže da je bio pravi eglen-efendija. “Izetovim pričama nikada nije bilo kraja, kao što kraja nema ni vremenu, onome koje je prošlo i onome koje dolazi, no one nikada nisu bile dosadne, uvijek su nosile neku poruku i pouku, i nikada nisu bile proizvoljne, uvijek je postojala neke tanka nit koja ih je povezivala i koja je navodila čovjeka da ih sluša, pa makar zbog njih ostao i gladan i žedan i makar mu se život pretvorio u napetu šutnju kojoj sve stvari postaju važne tek kada su dobro ispričane.” Međutim, kao što pripovijedanje spašava život Šeherezadi, tako ovaj put šutnja spašava život Izetu u trenutku kad ga zarobljavaju četnici, a on od straha gubi dar govora. Izet na mučnom saslušanju ne izusti ni jednu riječ osim spasonosne laži da mu je kodno ime Kondor s Treskavice. Na temelju toga četnici zaključuju da je on prilično krupna zvjerka te ga razmjenjuju za 10 Srba koje je zarobila Armija BiH. Međutim, osim četničkih, Izet dobiva i batine “braće po vjeri” jer nadležni centar Armije BiH shvaća da je Izet prevario i jedne i druge te da su za 10 važnih zarobljenika dobili “beskorisna” čovjeka. Pouka je da je pripovijedanje ipak može spasiti život čak i kad ga na trenutak šutnja prekine; susjed kojemu je Izet “složio” dobru priču kako da se izvuče iz srpskoga zarobljeništva nije preživio saslušanje jer nije znao pripovijedati, ali ni šutjeti do spasonosne ideje.
Kako zamjećuje Nikola Košćak (Diskursne strategije i stil “Sarajevskoga Marlbora”), u ratnome vihoru malo tko i malo što ostaje pošteđeno promjena. Veliki dio priča počinje u vrijeme kad u Bosni i Hercegovini izbija rat i kad se biografije, odnosi među likovima te povijest stvari i prostora radikalno mijenjaju: dojučerašnji prijatelji pretvaraju se u neprijatelje (Brada), neprijatelji u prijatelje (Krađa), ljubavi se gase (Kaktus, Bosanski lonac), ružičnjaci postaju vrtovima (Gospar), redikuli se preobraćaju u junake (Slobodan), pasionirani ljubitelji stripa u ratnike (Čiko zavodnik), propalice u četničke vojvode (Vojvoda), jazz-birtije u “gole podrume lišene svake iluzije” (Zvono), saksofonisti u vojnike (Saksofonist) i dr.
Njemački autor Uli Hufen kao da se nadovezuje na Košćaka tekstom “Sarajevo Marlboro”, Erzählungen des bosnischen Schriftstellers Miljenko Jergovic” [“Sarajevski Marlboro”, priče bosanskoga pisca Miljenka Jergovića]. On, naime, ističe da u fokusu Jergovićevih priča može biti sve: kaktus, stablo jabuke, bunar ili pivnica, zvuk prolazećeg tramvaja, cigarete ili stari VW Beetle… Tomu pribrojimo i likove o kojima pripovijeda pripovjedač (uključuje i autoreferencijalne tekstove) ili pak neki od protagonista koji preuzima ulogu pripovjedača. Priče u kojima prepoznajemo autobiografski diskurs usmjerene su na osobnu povijest (djetinjstvo, odrastanje, smrti u obitelji…). Junaci priča nose muslimanska, srpska i hrvatska imena, no nisu ni generali ni političari, nego obični građani Sarajeva. Jergović, zaključuje Uli Hufen, “svojim čarobnim realizmom prikazuje život svojih likova do trenutka kad rat iznenada razbija svakodnevni život, nakon čega ništa više nije bilo kao prije. Rat okreće stvari naopako pa sve što je inače zabranjeno iznenada postaje normalno, a sve normalno postaje teško, pogubno ili nemoguće: jesti, piti, čitati, spavati, razgovarati, hodati…”
Sarajevski Marlboro jest knjiga koja sublimira iskustvo rata, ali ne onako kako se on opisuje u memoarima, dnevnicima ili povijesnim izvorima, nego kao iskustvo rata iz osobne i subjektivne perspektive. Unatoč tome, Jergović je autentičan u doživljaju i literariziranju tog strašnog iskustva, u opisima straha, neizvjesnosti i rituala svakodnevnog života u nemogućim uvjetima. Osobno iskustvo i subjektivna perspektiva pretočena u literarnu formu često je važnija od tzv. velike povijesti, medijskih izvještaja i povijesnih knjiga. Aludirajući s ironijom na povijesnu autentičnost koja teško da je moguća, Jergović u završnoj priči o požaru koji je progutao sarajevsku Vijećnicu i Sveučilišnu biblioteka (Biblioteka), kaže sljedeće: “Knjige su čudan dokaz vaše sklonosti da akumulirate nepotrebne stvari koje će se pretvoriti u nagomilane uspomene u bolno treperećem trenutku.”
Sokol ih nije volio
U ovih sam pet dana razgovarala sa preko četrdeset ljudi. Sa sinovima partizana iz bunkera, s unucima partizana, sa kćerima i unucima onih koji su zbog pada bunkera ubijeni. Razgovarala sam sa profesorima, autorima knjiga o NOB-u i Dalmaciji, sa ljudima od skoro devedeset koji su pokušavali postati ilegalci pa su već i zbog samog pokušaja, ne znajući, to na neki način i postali. Pročitala sam gotovo svaku relevantnu knjigu, članak i iskaz. I nastavljam to činiti i dalje. Otvorena sam za svaki novi trag ili svjedočanstvo. Saznala sam (od kćeri ubijenog iz grupe) da je moja nona Anka znala za Sokola! Sve tri udovice koje su se sastajale i razgovarale, znale su za Sokola! Sinu ipak nije rekla kako je Trenta tek treći u nizu krivac koji je (bilo time što je dozvolio da Nijemci nađu kod njega popise ilegalaca koji su trebali preuzeti vlast nakon njemačke kapitulacije bilo time da je propjevao kada je Gestapo počeo ispitivanje pa rekao tko stoji iza konspirativnih imena Kolumbo, Gusar, Ribar….) odgovoran za masovno hapšenje koje je uslijedilo. Da mu je rekla za N.F.-a i Sokola, otac bi, ne mislim već tvrdim, ubio ovog što je preostao, a Anka bi tada ostala i bez muža i bez sina. Mudra žena.
Dakle, prema svjedočenjima korčulanskih sinova, unuka, kćeri, prijatelja, rodbine, tadašnjih omladinaca, dostupnih i komplementarnih izjava, zapisa i dokumenata, priču ću rekonstruirati navodeći samo ona imena za koja sam potvrdu dobila iz više od dva neovisna izvora. Inicijale ću (jer ljudi iza sebe ostavljaju djecu, unuke, praunuke) staviti samo ondje gdje s dovoljnom sigurnošću ne mogu potvrditi informaciju. Imena i izjave svih svjedoka (a ima ih toliko da u ovoj formi ne mogu izložiti svako) dostupna su i provjerljiva za slučaj da netko od potomaka ili povjesničara odluči publicirati istraživanje (koje i dalje traje) ili poželi napisati knjigu o ovom zločinu i njegovim inicijatorima. Ukoliko to prije mene netko ne napravi, izgledno je da ću to napraviti sama.
Petar Franulović Trenta, kao tajnik Narodnog i Kotarskog oslobodilačkog odbora, dobiva u zadatak da, zbog izglednog poraza Nijemaca, s ostalim partizanskim aktivistima organizira izbore za JNOF (Jedinstvena narodna oslobodilačka fronta) te iz Blata, noseći popise s imenima partijskih članova – ilegalaca koji bi trebali preuzeti vlast po oslobođenju Korčule, stiže na Vrnik gdje se u bunkeru-kavi nalazi sa Stipom Malovanom, Rokom Kršinićem, Ivom Skokandićem i Vinkom Lovričević. Uz njih su i jedan Poljak te njemački prebjeg koji je imao biti poslan po vezi na zapadni dio otoka (Blato i Vela Luka) koji Nijemci tada drže još samo formalno (uz poneku ustrašenu patrolu) dok stvarni nadzor nad ovim teritorijem imaju upravo partizanske snage.
Govorimo o drugoj polovici kolovoza 1944. godine. Fra Sokol Bernardin s Badije, iz samostana, dolazi držati misu na Vrniku (škoju pored Korčule). Nakon mise prilazi mu N. F. , kamenoklesar koji je sasvim slučajno, vjerojatno u šetnji, uočio partizanski bunker. Sokolu prenosi ovu informaciju, kao i točnu lokaciju na kojoj se partizani skrivaju. Fra Sokol od Ante Foretića Moše, koji je povremeno radio u franjevačkom vrtu na Badiji i koji bi po potrebi na vesla vozio Sokola u Korčulu ili na Vrnik, traži da ga vozi u Korčulu. Moša je, kao partizanski omladinac, o tome izvijestio partizane rekavši da je Sokola i skupio nakon povratka od Nijemaca. Sam Sokol u Komandaturi, prema svjedočanstvu Villima Fuliera koji je bio rođenjem Nijemac, na njemačkom jeziku otkriva lokaciju partizana i bunkera u kojem se nalaze dokumenti s imenima vrha ilegalne jezgre korčulanskog NOO-a. Villim Fulier, čim je to bilo moguće, izlazi iz Komandature (jer je radio i po potrebi prevodio upravo u Komandaturi) te sa ovim saznanjem o Sokolovoj dojavi odlazi do časne majke Manes Karninčić koja o svemu (budući da je radila za Pokret zbog čega je kasnije i bila priznata kao borac) obavještava partizane. Nažalost, u noći, prema iskazu pokojne Vinke Lovričević koja u času preciznog iskrcavanja Nijemaca izlazi iz bunkera kako bi obavila nuždu (što joj i spašava život), kao i prema iskazu Roka Kršinića, Nijemci upadaju u bunker, hapse partizane na spavanju te nalaze popise i dokumente s imenima najvažnijih članova Pokreta. Vinka Lovričević ostala je kratko skrivena iza grmlja, nakon čega je preplivala s Vrnika u Lumbardu gdje joj pomaže familija Nobilo, preciznije (prema potvrđenom svjedočanstvu njegovog unuka s kojim sam razgovarala) pomaže joj Mušić Nikola. Presvukli su je, utoplili, nahranili, stavili joj rubac na glavu, brime drva na škinju i tako je spasili i izvukli od nacista. Malovan bježi i jedva ostaje živ, Kršinić i Skokandić bježe iz samog zatvora (kuća Verzotti, iznad današnje dizalice). Trenta jedini ostaje u rukama Gestapa i njegovim uhićenjem otvorit će se živi pakao za najmanje četiri, a najvjerojatnije za čak devet korčulanskih obitelji. Popisi bivaju do kraja dešifrirani (pri čemu valja imati na umu da je i sam Trenta bio izdan i mučen). Za mene je treći u nizu krivaca. Ali, unatoč mržnji prema Trenti (koja je upisana u obitelj i zbog koje je otac otišao iz Korčule upravo u času kada shvaća da će, ako ne ode – zasigurno ubiti Trentu!) ne zaboravljam da je Trenta i sam žrtva. Ne znam što bih učinila da mi Gestapo u rukama drži kćeri. Ne zna to nitko od nas. Ali znam da bih se ubila prije nego bih (neobjašnjivo od Gestapa ostavljena na životu) živjela s tom spoznajom na duši. Trenta se ubio nije. Živio je gotovo sto godina! Prema iskazu potomaka, prema zapisima, isti dan Gestapo hapsi Todora Foretića Kolendu (konspirativnog imena Kolumbo), Andriju Cvitkovića (konspirativnog imena Gusar), skojevca Domenika Ballarina (Ribar… ali čekam potvrdu informacije) te Antona Nadila Krenića (čija se unuka ne spominje ničeg pa tako ni nonotovog konspirativnog imena!). Prema informaciji koja se poklapa u dva iskaza što su mi ih dali potomci, u narednih dan ili dva nakon uhićenja ove grupe, Nijemci hapse i Vojka Trojana, Lucu Peručić, Katu Curać, Martina Šegedina te Antu Pivca. Vremenski je teško odrediti redoslijed uhićenja i samih likvidacija, ali ova se grupa (iako se datumi uhićenja ne poklapaju na isti način kod svih svjedočenja i zapisa) također dovodi u direktnu vezu sa Sokolom i njegovom aktivnom ulogom u prokazivanji partizana i njihovih pomagača. Za tako malu sredinu, gotovo je pa nevjerojatan scenarij po kojem bi unutar ovako kratkog vremenskog perioda bilo moguće pronaći i likvidirati devetero njemačkih neprijatelja a da nema poveznice među tako preciznim uhićenjima. Moja obitelj, kao i obitelji još dvoje ubijenih, spaja obje grupe u jedno, povezano uhićenje. Za mnoge od nas istina je (baš zbog priča naših starih) ta da nam nonoti i none leže zajedno, na nama nepoznatom mjestu. Neka su prijateljstva bila neizbježna i neupitna upravo zahvaljujući ovoj činjenici. Neke su odanosti zacementirane upravo ovom utješnom istinom. Prema sjećanju Fulierove kćeri, ali i ostalih sugovornika – njezinog je oca od hapšenja (uz činjenicu da se otac sakrio pod šufit) spasio Lozica, prvoborac koji se vratio iz Beograda i koji je rekao: ”Ovaj je čovjek bio naš. Spašavao je partizane!” Sam otac joj je govorio da je spašavao partizane, ali je rekao i da, koliko pamti njegove riječi – neke ljude nije stigao spasiti. Fulier je, osim ovoga, partizanima predao i planove za dizanje određenih punktova i zgrada u Korčuli u zrak! Njegovim sam unucima i kćeri, baš kao i N. Devlahović (nećakinji časne Manes) zahvalila jer su njihovi potomci, a potomcima časnih ljudi koji su pokušali spasiti mog nonota i druge koji su zbog Sokola pokupljeni – treba izraziti zahvalnost! Obećala sam im (a to ću i učiniti) da ću, jer i Fulier i časna Manes leže pored mojih na groblju Sv. Luke – otići do njihovih očeva i teta kako bih se poklonila njihovom životu.
Iskonski poriv ljudskog bića jest da pokopa svoje mrtve. Da njihovu tjelesnost pohrani pod ploču ili zemlju, da se od nje oprosti. Pa kada se konačno oprosti od tjelesnosti, kada se uvjeri u propadanje materijalnog, ipak metafizičko, esencijalno, ono najbolje u pokojniku – u našem umu nastavlja život bez kraja. U obiteljima poput moje, taj je život u umu neugasiv. Svaka slika, svaka svečanost, svaka šutnja – novo je oživljavanje, materijaliziranje pokojnika do te mjere da o njemu možemo govoriti u posve novoj kategoriji, kao o čovjeku u smrti neumrlom! U mojem je umu nono živo, herojsko biće. Snažan, krupan, zgodan (po riječima L. Ballarina, Ante Lešaje i drugih)!
I kada s Domenikom Ballarinom postavlja eksploziv na njemačke brodove, i kada odluči “pustit mulariju da se svaki dan igra po njegovom brodogradilištu” (svjedočenje A. Lešaje) i kada na ramenima uz svoju braću Vicka i Stipu, Rokovce brodograditelje nosi kosti Sv. Todora… i kada noni Anki na stol stavlja kruh za dicu: Vinka, Fanicu i Zoju. I da ga ja ostavim, po preporuci gradonačelnika, na kakvom zaborav-grobu? Jer da “ne treba sad to dizati na neku veliku razinu!” Na koju razinu bi ti, Andro, da ja dignem svog nonota? Na neku manju, podnošljiviju. Da ga strpam, onolikog, u kakvu fusnotu?
Pa kakva misao mora biti u čovjeka koji bi takvu preporuku izrekao? Koliko nam, po prilici, traju naši mrtvi?
Kaže još gradonačelnik Fabris novinaru: “Gledajte, meni je žao što se to dogodilo na Korčuli. Ja smatram da nije normalno da vas netko izvuče iz kreveta i ubije. Meni je žao i tih partizana. I ne vjerujem da to sad treba dizati na neku veliku razinu.”
Kada gradonačelnik govori o nevinosti Sokola i o tome kako eto žali i “te partizane” što su pobijeni – on istodobno traži simpatije revizionista i antifašista, on kalkulira kao da se radi o šahovskim a ne ljudskim figurama. I zbog toga ga se ne može smatrati relevantnim sugovornikom. Za to mu fali integritet i elementarna ispravnost. I padobran da ga spusti i prizemlji s oblaka na kojem igra igru zvanu “Čovječe, ne ljuti se!”
Ti ljudi žaljenja ne trebaju, niti bi ga dali. To su bili (a i sad su, posmrtno živi… jer i iz groba vode bitku, možda važniju od svih dosadašnjih) ljudi od akcije, ne žaljenja i cmizdrenja. Ljudi koji su branili Dalmaciju, domovinu, dom, obitelj! Kako štovani gradonačelnik misli da bi poteštavao da su pobijedili Sokolovi NACI poslodavci? Kako bi nam Kolinda pjevala na Tvrđavi bez ovih (i svih ostalih) časnih boraca, partizana? Kako vidimo, ostali bismo uskraćeni za mnoge ljepote koje danas uživamo!
Fric bi bio gradonačelnik Korčule, a ne Andro, Vinko, Todor! Dijalektički defetizam ispisan i pojeftinjen pozlatom, ispuštenim slovima, spomenik deficitu odgovornosti, antipod lucidnom umu i poštenju. Poput robe na scontu koja ide budzašto, samo da ide, da se proda… spomenik špijunu omogućen strahovima i šutnjama, najnižim potrebama ušuškavanja u toplinu stranačkog krda. Bahatost i neučtiva glasnoća stranačke džamahirije. A odanosti i stvarne lojalnosti ideji, sugrađaninu ili zajednici malo, tek u tragovima. Fingirana zainteresiranost do trenutka u kojem se gase kamere, još malo mentalnog napora dok se ne poždere i ne poloče i posljednji kanapeić sljubljenog kurca i palca što ih je kakav popularni Chef sljubio u slavu i na čast Sokola i njegovih adoranata!
Tu na ovim škojima lomio se Hitlerov Reich, tu je njegovo “Ein Volk, ein Reich, ein Führer!” prdnulo u čabar uz veliki prasak! Dok sav pristojan svijet komemorira ovu pobjedu i njeguje kulturu sjećanja, mi Hrvati je se sramimo. Ovakvim postupcima odričemo se najčovječnijeg i najboljeg dijela naše prošlosti. Memorijska kultura progovara nepogrešivo i precizno… o tome tko smo, što smo, koje vrijednosti štujemo. Ona svjedoči o tome što nam je važno! Preobrazba onoga Svijeta, svijeta u kojem je bilo legitimno zaklati petogodišnjaka jer nije arijevske krvi – nije sramota! Antifašizam, pobogu ljudi – nije sramota! Dogma! Čudovište iz mraka!
Antifašizam je čupanje petogodišnjeg djeteta iz ruku krvnika što mu nožem upravo zarezuje vrat!
I tada je, baš kao i danas, trebalo progovoriti, djelovati, uzeti pero, hranu ili pušku. Pa moj je nono sa Domenikom Ballarinom (Talijanom ali i Hrvatom u drugoj generaciji), s legendarnim i zajebanim Dragutinom Mertlom (diverzant na nacističke kamione, ne povezuje se sa Sokolom ni u jednoj liniji svjedočanstava, sudbina mu je, iako tragična, bila drugačija i nevezana za Sokola) nacistima pokazao s kim će imati posla dok god ne odu tamo odakle su došli! Zbog ovakvih su se noću okretali. Svi su oni… Foretić, Ballarin, Nadilo Krenić i Cvitković “Adio Mare” sudjelovali u brojnim i po okupatore pogubnim i štetnim akcijama. Kakav je i koliki ulog u toj borbi protiv Talijana a potom i Nijemaca te njihove podguzne bratije bio – valjda je sada svakoj budali jasno. Tamo gdje su ulozi životi – nema roka trajanja. Nema ti tu, Andro, protoka vremena, nema tvog “tolikog vremena”! Za mene i moju obitelj, za mog pokojnog oca i nonu, ništa nikada nije bilo gotovo. Za nas ga i dalje nema. A nema ga zahvaljujući Sokolu, Hitleru, ustašama, četnicima i ostalom ološu! Uz to… i sama je kategorija žaljenja kojom mi častiš djeda – izrazito problematična. Žali se za zagorenim jelom, žao je ljudima kad se ispostavi da su propustili dobar film na televiziji, žao bude čovjeku zbog promašenog razgovora (“žali Bože vremena!), dođe dugovječnijima i žal za mladošću (Ko?Šta?Na?), a poznato je i da je Mujo svojedobno u Mostaru svojski smjestio Fati… žalosna joj majka!
Izrečeni sadržaj morao bi zrcaliti misao u najvećoj mogućoj mjeri. Ako to čovjekov um nije u stanju činiti, onda se čovjek nađe u problemu. Gdje su se točno slova uneredila (a na postolju Sokolove biste čak i slova u neredu jesu… ili fale ili zlaćano kičasto reflektiraju poluistinu)… pa se špijun bez pardona naziva mučenikom, ubojica žrtvom, okupator prijateljem, Markovina, Lešaja i oni koji ne pristaju na ovu svinjariju – nedovoljno dobrim Hrvatima koji bi ”tako govorili i o prekomjernom granatiranju Knina” (može li se pasti niže od ovoga?) dok se sami partizani, podvrgnuti detaljnoj revizionističkoj obradi, redom proglašavaju: banditima, krvoločnim ubojicama, sadistima iz najgorih noćnih mora, maloumnim ignorantima prava na demokratsku proceduru i pošteno suđenje, nekvalitetnim Hrvatima kojima bi kontrapandan u domoljublju valjda imali biti… ne znam, lupam… recimo Ustaše! Valjalo bi se konačno i jednom zauvijek odlučiti i jesmo li za Hajduka ili smo za Bayern!
Zna li gradonačelnik da ljudi s vizijom, s onakvim biografijama i mudima (a trebalo je imati konjska za ić protiv onakve sile!) sjaje mrvicu dulje i mrvicu jače nego bi to pomislili na prvu. Zna li gradonačelnik, zna li fra Zovko, zna li vrhovna zapovjednica, zna li društvo iz gostione “Kod Sokola” prizvati i osjećati patnju koju su morali proći ove “partizančine”, “jugoslavenčine”… devetero njih. “Majko moja, majko moja!”… pa pucanj… čuli su i prepoznali glas Anteta Pivca. Znaju li ti veseljaci da je za mene, a trebalo bi tako biti i za sav ostali civilizirani svijet, 75 godina u ovoj stvari – pičkin dim! Zna li skockana ekipa da su Talijani i Nijemci (uz prknoljube ustaše i četnike) bili okupatori i zločinci? Da su u svom demonskom projektu pobili preko 50 milijuna ljudi! Znaju li da bez otpora i borbe protiv fašizma nikada (pa ni tada!) ne bi postali gradonačelnici, državnici, a bogami ni građani Hrvatske. Tu činjenicu duguju najprije partizanima, a potom i braniteljima, kao njihovim nastavljačima. Stvari bi, da nas je Hitler zadržao, po Hrvate izgledale potpuno drugačije. Osim u jednoj stvari. Bistu bi Sokolu, kao i Sokolgrad (jer to bi jedino ostalo isto) ovih dana otvarao neki Obersturmführer Kurt! Gerstein npr.
Ima li ikakve sumnje u to da je moralni imperativ bio (i ostao) pružiti otpor, zaštiti obitelj, sugrađane, zemlju, trude i muku predaka? Kako se mogla dogoditi takva sramotna greška, izopačenost i anomalija da bez bitnijih znakova otpora a poradi vlastitih strahova ili udobnosti – zakopamo svoju ljudskost. Intelekt koji, za mračnih vremena, nije spreman na djelovanje i borbu, tek je memento vrijedan prezira.
Kako se, uistinu, moglo dogoditi da čovjeka kojeg desetci dokaza (kao i neovisne višestruke linije dokumentiranih svjedočanstava iz onog vremena, a koje sam u ovih šest dana potvrdila) terete za izdaju, danas proglašavaju mučenikom. Pa je predložen i za beatifikaciju! Jer su ga partizani likvidirali bez suđenja. Kad preteče neznanje ima li uopće smisla tražiti sram?
Moj nono kojeg je vaš junak ubio nije samo konstatirao vrijeme. On je vrijeme stvarao. Partizani su ga stvarali. A što mi radimo, o čemu šutimo danas? Danas to vrijeme i ostavštinu, i to baš na dane oslobođenja Korčule, ovom sramotom – nanovo rušimo, drobimo u prah. Vraćate nas u pakao, u izdaju, u doba kada se čekićalo po židovskim, partizanskim i ostalim nearijevskim i neprijateljskim glavama i glavicama (o da, glavicama! jer pucale su, još kako su prsnut znale dječje glavice male… samo zato jer su pune pogrešne krvi… krvi “nevaljale rase”).
Korčula nikada nije pristala šutjeti pod osvajačem! “UNABHÄNGIGER STAAT KROATIEN” ovdje prošlo nije!
Nemoćni, zaduženi, skršeni, ucijenjeni, klonuli, umorni… ima li još snage u vama? Da se zauzmete za te ljude, vaše davne sugrađane. Ne traže ništa evo već sedamdeset i pet dugih godina. Miruju, pod morem šute, ne smetaju nimalo. I ne traže iznuđeno žaljenje (“Meni je žao i tih partizana”), ne traže nijedno i ničije žaljenje. Oni su sa žaljenjem raskrstili ‘41. Ukalkulirali su i ovakav, fatalni ishod. Bili su idealisti, ali ne i mone. Bili su, dozvoljavam… možda i budale – ali ne i kukavičke pizde! A moglo se, recimo, i ja bih došla tamo… na tom mjestu počastiti spomenikom fratre koji su pomagali partizanski pokret! Don Božu Depola, don Petra Kalogjeru, padre Vida Mihičića, padre Bernarda Maroevića, fra Vjenceslava Banderu… časnu majku Manes Karninčić! Ili ovih četvero hrabrih boraca! Moglo se razgovarati na nivou nešto složenijem i višem od nivoa petogodišnjaka (zaista je uvredljivo odgovarati na argument kako prevoditelj Villim Fulier koji se zatekao u Komandaturi jer je tamo radio nije mogao čuti Sokolovu dojavu jer je, eto, Sokol govorio njemački!)
Egoizam krda udobno grije i obećava povećanje mišićne mase u vidu okrupnjivanja sinergijske sile. Ali nema tu ničeg vrijednog, ničeg u dovoljnoj mjeri snažnog čak ni da okrzne onaj dio što je uporište, temelj, sama esencija i bit vrela čovjekovog. Onaj dar da osjećamo strujanje ljudskog daha i krvi, sluh za ljudsku patnju, nemoć i pad, nagon za djelovanjem i popravljanjem svijeta… svijest o tradiciji, imenu i prošlosti – neuništiva je sila!
Metaznačenjska Pojava izvan meteorologije, formalnih zakona i trenutnog konsenzualnog raspoloženja što se nosi u sezoni jesen-zima 2019./2020.!
Odali ste počast ubojici najsjajnijih u najmračnijim vremenima, poklonili ste se krvniku pametnih i odvažnih, slavili ste onoga koji je izdavao Hrvate Nijemcima! Izabrali ste da vam uzor bude čovjek zbog kojeg su naše familije ostale bez majki, rođaka, očeva, djedova i baka.
Kakav čovjek moraš biti da se ne zamisliš pa da se, nakon što razmisliš, ne ispovraćaš nad ovim! Presumpcija nevinosti zbog izostanka suđenja? Svakako. Ali što ćemo s Adolfom Hitlerom. Ili Goebbelsom. Jesu li i oni bili nevini jer nisu suđeni. Ubili su se. Možemo, s današnjeg nivoa razvoja svijesti, razgovarati o suđenjima i pečatom ovjerenim presudama. Možemo i moramo. Jer danas je to pozitivan standard i dobra praksa koju moramo (sa)čuvati. Sama rasprava o suđenju može se voditi iz različitih diskursa. Filozofskog i sociološkog, ponajprije. Valja nam misliti o razini današnje i razini ondašnje svijesti. O napretku. O tome da li bi danas bila izgledna ili moguća Hirošima, Nagasaki, Tokio, Dresden. Zato se u ovoj stvari ne isplati tražiti objašnjenje. Treba shvatiti (što ne znači da treba i odobravati) kontekst vremena. Kao što ga i sama shvaćam. Ne pitam se, naime, ni jednoga trenutka zašto nonotu nije suđeno, zašto nisu pozvani zapisničar, sudac, porota i svjedoci. Da saslušaju okrivljenog, ispitaju upletene, objave konkluziju, fino lupe pečat, da u lešadu izvole ubaciti najbolju ribu te paradiže kao posljednji obrok, pa da mu, kako je danas već red i običaj, lege artis – spraše zrno u glavu!
A ako bismo, unatoč ovome, opet o suđenju što ga Sokol dobio nije, molila bih da se ipak poštuje red. Prvo o partizanima što su bez suđenja stradali, prvo o dvogodišnjacima što su bez pečata u komorama pogušeni pa onda eventualno o špijunima što su partizane prokazivali! U toj fili Sokol se bezobrazno tiska preko reda!
Pomalo Sokole!
Eno ih, koliko vidim iz daljine, devetero ispred tebe!
Kako čujem, a i vidim iz fotografija, pristojniji i intelektualno superiorniji dio korčulanske kulturne i javne scene nije pristao komemorirati Sokola. Nije se dao impresionirati uzvanicima (pa ni notornim Sedlarom!). Kultura sjećanja, pokazuje se, moguća je upravo tamo gdje se stoljećima osluškuje memorija i bilo grada. Ljudi pamte duže od pojedinačnih života. I pritom nije sasvim svejedno radi li se o Zagrebu ili Korčuli. U manjim sredinama ljudi su upućeniji jedni na druge. Važnije je znati kako ti je susjed, rođak ili prijatelj. Recimo da ovih dana treba bacit barku u more. Moraš zvati četvoricu! Pa ako se dogodi da ti ujutro kažu: “Na njih ne računaj, izdao ih Sokol, svih je Gestapo zatvori!” – ti dobro zapamtiš događaj. Tiče te se, sablažnjava te, boli. Dirnuli su i u tebe. U tvoj svijet. U tvoje ljude. U tvoju drugu obitelj. Predstavnici grada i države moraju, bez obzira na stranačku ili ideološku orijentaciju, stati upravo uz one svoje ljude koji u kolektivnoj svijesti, u važnoj ali nedovoljno prepoznatoj memoriji grada – imaju pozitivnu ulogu. Ako petorica ondašnjih omladinaca (devedesetak nam godina danas ima dundo Livio Ballarin) kao jedan kažu (a kažu mi) da su konsternirani, ogorčeni, zaprepašteni i ljuti slavljenjem špijuna koji je 1944. skrivio smrt najboljih i najaktivnijih ljudi onog vremena – onda se to ne tiče samo mene kao unuke – tiče se čitavog grada.
Meni jest osobno. Jer sam Todorova. Ali i Korčuli je osobno! Jer to znači i značilo je samo jedno: opstanak. Ako ne pamtite točno, precizno i uporno – kako ćete znati koga ćete zvati da vam da ruku na barci, kući, na groblju kad mrtvog oca ili mater… treba spustit pod ploču? Moji su Foretići Kolende pred petstotina godina upisani u župnu knjigu. Isto su toliko upisani u meta-knjigu “Memorija grada Korčule”! Nećete je naći u knjižnici. Nego u ljudima. Rađali se, množili se, umirali, odlazili, vraćali se… živjeli!
Pamtiti i misliti Korčulu, ne samo živu već i onu mrtvu, rasutu po grobovima u Sv. Luke, po grobovima pod morem Badije, Vrnika ili Sutvare, znači razliku. Između toga ima li Korčule ili Korčule nema. A toj maloj a u stvari velikoj, od Zagreba većoj memorijskoj sili što je šire i jačaju u njoj pohranjeni nebrojeni mrtvi i živi – do sada nitko utekao nije!
U Korčuli rastu porodična stabla. Sekvoje duša. Svaka grana pamti. Najviše ona najbliža suncu. Neka od tih stabala listaju, bujaju, rastu dalje… neka i bez novih listova dišu. Pluća grada. Drže mu dah prohodnim, toplim. Drže grad neuprljanim, čistim! Ono malo sitne truleži što bi da blagujemo otrov fašizma, što bi crvljivu i smradnu lešinu učinilo jestivom, što nam uvaljuje muda pod bubrege, a ološ pod heroje, što pljuje na prodanu, izmrcvarenu, poniženu i pobijenu braću i sestre pozivam na razum. Pozivam na suosjećanje. Pozivam na ispravnost. Ovo je veće od Sokola i Todora. Veće je od mene i od vas. O ovome ovisi kakvi će nam ljudi sutra biti naši sinovi i naše kćeri. Dozovite se pameti i tražite oprost od ovih ljudi.
Ubili ste nam ih po drugi put!
Ave Imperator, morituri te salutant!
EVO VAM VAŠI MRTVI:
Todor Foretić Kolenda
Domeniko Ballarin
Andrija Cvitković
Antun Nadilo Krenić
Vojko Trojan
Luca Peručić
Martin Šegedin
Kata Curać
Ante Pivac
Ovo je moj nono (u sredini), a desno je moj bižnono Vincenco Visko. U svom su brodogradilištu.