Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Nakon Marxa

Američki ljevičari, bivši hipsteri
još uvijek sa slikom Karla Marxa
na prsima, postali su religiozni radikali
uvjereni da je ovo “samo privremeni zaokret prema Trockom”.

Stvarnost je strašnija nego je ikada bila
ali zato odbijam misliti o njoj.
U toku dana odlazim na ona mjesta
Na kojim mogu slušati vodu.

Sklopim oči. Bez misli. Na granici postojanja.
I čekam da se sluh ispuni čistom ljepotom.
Svijet više nije mjesto. Niti je, po svemu sudeći, bio.
Nekada je govoriti o politici bio način da se preživi.

A sada je govoriti o ljepoti izgovor da se ne misli o politici.

Semezdin Mehmedinović 24. 09. 2010.

Шайхлисламова i Christiano – tijelo i novac, zajednički raj

Kada je Irina Shaykhlislamova 1986. godine rođena u nekom blatnom seocetu u blizini gradića  Jemanzelinska, Čeljabinska oblast, sve je to još bio crveni imperij, Sovjetski Savez, pa ni susjedni Kazahstan nije bio inozemstvo. Otac joj je rano umro – kaže internetska predaja – pa je majka, nastavnica muzike, morala naporno raditi, dva posla, da bi nju i sestru Tatjanu mogla hraniti i školovati.

Šayh al-islām – tako transkribira pojam iz kojega je nastalo Irinino prezime Nerkez Smailagić u  svojemu Leksikonu islama, posthumno objavljenom u Sarajevu 1990. godine, u učenoj natuknici o njegovome značenju i o svim transformacijama koje je pretrpjelo kroz stoljeća islama u Osmanskome Carstvu i drugim islamskim zemljama. Netko od Irininih tatarskih predaka – djed, pradjed? – očigledno nosio je tu časnu titulu lokalnoga islamskog uglednika u nekom selu oko Jemanzelinska, naselja što je kao pogranična utvrda, stanica, osnovano 1747. godine na rijeci Jemanzelinka. Sasvim blizu, u istome južnouralskom kraju, osnovan je dvjesto godina kasnije, 1947, Kočkarlag, logor u sklopu gigantskoga Staljinovog sistema Gulag, u kojemu su kažnjeničke ruke kopale glasovito kočkarsko zlato.

Danas je ona, sa svojim tijelom odaliske i sa svojim smaragdnim očima dženetske hurije, planetarna zvijezda blještavoga i površnog fashion svijeta, tamo gdje svijetli i nauljena mišićava figura polupismenoga robota nogometnih galaktikosa, rođenog u jednako zaturenoj provinciji, ali oceanskoj, na drugome kraju svijeta, u Funchalu na Madeiri, tisuću kilometara daleko od Lisabona. Ona: Ирина Шайхлисламова, on: Christiano Ronaldo. Do jučer su bili, čitalo se u glamuroznim rubrikama, zajedno, danas već tko zna…

Kakav je samo to melting-pot na rusko-sovjetski način bio, u kojemu su se čeljad kroz generaciju-dvije, u temeljitome identitetnom pretapanju, preoblikovala i vjerski i etnički i jezično i ideološki! A kakav li je tek današnji globalizacijski topionički lonac, u kojemu se sve to kombinira i dovršava, kao idealna slika zajedničkog raja s blještavih naslovnica i luksurioznih spotova, gdje caruju rafinirano erotizirana tijela, a zamamnije od svih reklamiranih parfema iz pozadine miriše – novac.

Ivan Lovrenović 24. 09. 2010.

Deset šilinga i dva penija

Le chapeau influence le cerveau. Si on protege la tete, la pensee n’est plus bete.
Boris Stepanovič

Kao što je nervozni pjesnik Janko Stiković epizodni lik koji povezuje Andrićeve romane Na Drini ćuprija i Gospođica, tako i Pol Oster od Ane Blum, glavne junakinje U zemlji posljednjih stvari, pravi pravi epizodni lik u svom romanu Mjesečeva palata.

Ana, simboličnog imena Blum, u sebi ujedinjuje ters ali streetwise pankerice kakve su Ševet Vilijema Gibsona iz Svjetla prividne stvarnosti, Lizbet Salander iz trilogije Milenijum Stiga Larsona te lucidnu strip junakinju Tenk Girl koje, bačene u svoja distopijska okruženja, ne biraju načina da prežive.

Svjesne da (njihov) svijet počiva na evolucijskom pravilu po kojem u prirodi & društvu opstaju samo najsposobniji i najsebičniji, nijedna od ovih fikcijskih junakinja nema pretenzija da bude heroina koju će na kraju narod nosati na ramenima. Radije obrnuto. (Usput rečeno, jedan od autora stripa o curi koja živi – i radi J ! – u svom tenku, Džejmi Hjulit, zajedno sa Dejmonom “Blurom” stoji iza virtuelnog benda Gorilaz.)

U Mjesečevoj palati, Ana se spominje kao djevojka naratorovog prijatelja koju on opisuje kao malenu i crnokosu Jersey girl lijepog lica koja je hirovito odlučila da se pridruži svom bratu u nekoj nepoznatoj zemlji. Otada Zimer u svako doba dana i noći opsesivno provjerava poštanski sandučić očekujući vijesti od nje. Ana se nikad ne javi, a kada ga ponovo sretne, Fogov prijatelj se od kritički nastrojenog pjesnika koji čita Đordana Bruna i liči na nekog mladog rabina, pretvorio u samozadovoljnog pripadnika srednje klase koji je oženjen drugom. I još je pustio stomak.

Drugi link ova dva Osterova romana su – šeširi.

U zemlji posljednjih stvari, Ana Blum među ostalim neobičnostima te zemlje upoznaje i, jal Rusa jal Turčina, ni sam neće da otkrije, Borisa Stepanoviča.

Formalno domar kuće Voburn ali u biti čovjek za sve, logoreični Stepanovič obožava buvljake i na buvljacima obožavaju njega. Ana i ovaj korpulentni čovjek sa hiljadu lica i zanimanja druže se tokom čajanki u njegovoj kući, pri čemu se zabavljaju isprobavajući šešire iz Borisove kolekcije na koju je on mnogo ponosan: ima tu kaubojskih šešira, polucilndara, fesova, šljemova, četvrtastih univerzitetskih kapa, beretki i tako dalje.

Boris kaže da su šeširi pomalo dio njegove religije, a drugi put objašnjava da, kad god nosi određeni šešir, na taj način komunicira s nekim od svojih predaka, naprimjer, sa stricem Abdulom (fes), profesorom Salomonom (univerzitetski), sir Čarlsom (polucilindar).

Drugi put, međutim, objašnjava da šešire nosi da mu misli ne bi izletjele iz glave i dodaje, ako ih oboje nose, razgovor uz čaj će biti stumulativniji i zanimljiviji.

U svojoj složenoj porodičnoj situaciji, Mark Fog sreće čovjeka s kim ga, kako će se ispostaviti, veže mnogo više od prijateljstva.

Solomon Barber je kao i Boris Stepanovič vrlo živopisna ličnost: zanimljiv sagovornik, neostvareni pisac, zapravo, debeo do epskih razmjera i ćelav, što je bitno za nastavak priče. Kad je počeo da gubi kosu, ovaj “ćelavi čovjek sa berberskim prezimenom” odlučuje da maksimalno dotjeruje i glanca svoju “mitološku glavu” čiju egzotičnost naglašava prvenstveno nošenjem šešira. Tako se pretvara se u Čovjeka Koji Nosi Šešire.

Fedore, polucilindri, fesovi, bejzbol kape, kaubojski šeširi i beretke postaju jedno od glavnih obilježja njegove ekscentričnosti i kolekcija mu je omogućila da 1957. godine dvadeset i tri dana zaredom nosi različite šešire.

Teško da neko spominjanje ovih pokrivala za glavu može proći bez Kerolovog Ludog šeširdžije koji je, pored Alise, jedan od prepoznatljivijih likova Zemlje čuda.

Na većini ilustracija za ovu knjigu u kojoj se pojavio prvi put, Ludi Šeširdžija na obodu svog polucilindra ima zataknut papirić na kojem piše 10/6 – u viktorijanskoj Engleskoj to je bila cijena šešira.

Zna se, također, da etimologija izraza “lud kao šeširdžija” potiče od procesa vezanog za izradu šešira tokom kojeg se nekad koristila živa čija su isparenja znala izazvati izvjesne neurološke probleme kod majstora (Twinkle, twinkle, little bat….).

U pomenutom se Gibsonovom romanu negdje pred kraj ukazuje i jedan sumnjiv lik, zvanično stanodavac a nezvanično ko zna (košarkaš?). U San Francisko je po vlastitim riječima došao 1994 godine, “da izbjegne onu gužvu” i pri tome je opisan kao “Srbin” po imenu Wally Divac.

Wally Divac također nikad nije viđen bez svog pokrivala za glavu, tirolskog šešira.

Ajla Terzić 22. 09. 2010.

Kako sam popušio sve redom

(Inventura bivšeg pušača)

Ima nekih desetak godina kako nisam zapalio cigaretu i gotovo da se i ne sjećam tog nekadašnjeg rituala. Daleko iza leđa odbacio sam dvadesetak godina pušačkog staža, požutjele nokte, jutarnji kašalj i oblake plavičastog dima. Tko zna gdje je završio moj zlatni Zippo upaljač, ima li negdje po ladicama neka zaostala rizla i jesu li prve jutarnje još uvijek neodoljive?

Pitanja koja si odavno ne postavljam probudila su me oko četiri sata ujutro. Prije svitanja glavom su mi se počele rojiti šašave misli. Zaboravljeni okusi davno popušenih cigareta navirali su mi odnekud i stvarali konfuziju na jastuku. Razmišljajući o kiselom okusu Kolumba, užitku Gauloisesa na drugom nepcu i kvrgavim panjevima koje su u prilepskom tutunskom kombinatu nemilice trpali u Filter Jugoslavija, posve sam se razbudio.

Odjednom, kao da su pomahnitale, moje razigrane sinapse počele su iz zakutaka sjećanja izvlačiti blago spljoštene sarajevske Drine bez filtera, u ušima sam začuo samog sebe kako bučno otvaram celofan omotan oko šteke Marlbora, a nozdrve mi je iznenadio dim cigarilosa. Sjećanja, naoko posve nebitna, navirala su dok se nisam osovio na noge. Zora nažalost nije bila pametnija od svitanja i duhanske vizije nastavile su dubiti meandre po mojoj glavi. Nije bilo druge nego istresti pepeo iz davno zaboravljene pepeljare i taj naramak zgužvanih kutija cigareta baciti pred sebe.

Marom nekog cigaretografa i dimofila pospremio sam dobar dio tih tvrdih i mekih pakovanja i dobio impozantan slijed koji u mom slučaju počinje s lovorom. Aromatično lišće lovorike ili javorike, naravno, nema nikakve veze s cigaretama, ali ima s odrastanjem. Kao djeca lovor smo najprije pušili u istoimenom grmu, imitirajući tako odrasle, a u stvarnosti smo se samo davili pukušavajući pušiti te tompuse od svježeg lovorovog lišća. U drugoj fazi, kada su hrabriji počeli pušiti prave cigarete, lišće lovora se žvakalo da se ne osjeti kako smo pušili. Glupo i naivno, ali eto, da “ne se zaboravi”, kako bi to zvonko formulirao izvjesni Tripče.

Abeceda pušenja u osamdesetim godinama prošlog stoljeća počinje s cigaretama Astor.

Dobro se sjećam neobične tamnoplave kutije s kičastim zlatnim okvirom u sredini. Iz tog prozorčića gledao me je ružnjikavi starac s baroknim tupeom na glavi. Starkelja je nalik na nekog njemačkog kompozitora jakih nota, u početku sam sumnjao i na samog Beethovena, ali zapravo je uokvireni starkelja ipak bio sam Astor, utemeljitelj kompanije Waldorf Astoria koja je licencu za te ogavne cigarete utopila Slovencima. Bilo kako bilo, Astor pamtim kao teške, aromatične cigarete za koje sam bio uvjeren da dolaze iz Njemačke. A kako sam bio uvjeren da njemački duhan ne može biti dobar, brzo sam raskrstio s idejom da pušim Astor. Uostalom, realno govoreći, da sam stavio tu kičastu kutiju na stol pred društvom, smijali bi mi se svi redom.

S cigaretama Bond već sam bio u bitno boljim odnosima. Imenom koje asocira na Flemingova tajnog agenta ove su cigarete – jedan od niza solidnih proizvoda iz sarajevske tvornice duhana – već bile prihvatljive za svaki stol. Jeftinija od brata Marlbora, ova je cigareta uživala na možda i lažnoj slavi da se proizvodi od iste mješavine duhana, ali koja nije dostigla kvalitetu potrebnu za kvalificiranje u Marlboro. Priču nisam nikada provjerio jer je posve dobro zvučala pa bi je bilo šteta izgubiti. Vrlo solidna cigareta za svoje vrijeme, čak i pristojno dizajnirane kutije, bijela podloga, tanke zlatno crvene trakice i elegantna slova. Manjkao je valjda samo Sean Connery.

Na slovo “b” nikako ne valja zaboraviti Božur. To je bila valjda prva kosovska cigareta, jedina koje se sjećam iz osamdesetih godina. Kutija je bila jadna, crvena ako se ne varam, a okus slatkast. Nije to baš bila cigareta nakon čijeg pušenja poželite osjetite poriv pisati doma, ali je u osamdesetima bilo na neki način intrigantno pušiti Božur, što god tada značilo pušiti kosovske cigarete. Božur je pušio i Fazlija Rixu, prvi čovjek kojeg sam upoznao, a da mu je otac kupio ženu. Kada sam ga pitao, poznaje li buduću suprugu, Fazlija se glupo nacerio i rekao “ne, ali ima vremena”. U to ime smo zapalili po Božur.

Camel sam rijetko pušio, a i to češće bez filtera nego s filterom. Dok mi je Camel bio važan, teško se nabavljao, a posjednik šarmantne kutije uvijek se isticao u društvu, možda ne muževnošću, ali svakako sposobnošću da nabavi Camel. Iz nekog sam razloga, vjerojatno sam to vidio na filmu, kutiju mekog Camela volio držati u prednjem džepu traperica. Tako bih u vlastitim očima dobio još malo muževnosti, a u ustima zgužvani smotuljak, cigaretu toliko iskrivljenu da bi pristajala i Taličnom Tomu.

Chesterfileld sam otkrio sasvim slučajno, na nekoj vojnoj vježbi za vrijeme služenja JNA u Babušnici pored Dmitrovgrada. Same se cigarete, njezina okusa, uopće ne sjećam, ali se itekako sjećam zavodljivog engleskog imena i kitnjastog loga na kutiji. Posjedovanje kutije Chesterfielda u Babušnici povezivalo me tada bez ikakvih posrednika s američkim građanskim ratom ili vremenima Davea Crocketta. Naoružan tandžarom, dok sam u pješadinkama gazio kroz vrleti uz bugarsku granicu, želio sam vjerovati da me (divlji) zapad nije zaboravio. Nema drugog objašnjenja zašto je netko poslao Chesterfield u Babušnicu.

Cigarilos iz Rovinja, u svoje vrijeme mogao se tako banalno zvati jer je bio jedini cigarilos na domaćem tržištu. Riječ je bila o čistim listovima duhana, industrijski smotanim i pakiranim u plosnate kutije po deset komada. Pušača cigarilosa bilo je malo i nadaleko bi ih se osjetilo, baš kao i u našim krajevima rijetke pušače lule. Iz nekog razloga činilo mi se da cigarilose puše samo napuhani bradonje što me u startu odbijalo od tih cigara. A u nekoliko pokušaja da povučem dim zamalo sam se ugušio prije no što mi je netko objasnio da se taj dim ‘ne uvlači’. Nije to bilo za mene.

Croatia iz nekadašnje Tvornice duhana Zagreb bila je solidna cigareta više klase, o čemu je nešto govorila i tada rijetka tvrda kutija. Croatia je uvijek bila fino mljevena mješavina duhana, punog okusa, za koju sam primijetio da je vole i stranci. U osamdesetima je Croatia bila popularna i kao pomoćno sredstvo za iskazivanje nacionalnog identiteta. Na nekin način kao kosovski Božur, samo bitno kvalitetnije.

Davidoff je bio mitski brend za pušače u osamdestima, a vjerojatno i kasnije. Davidoff, bez obzira radi li se o cigaretama ili cigarama, teško se u socijalizmu nabavljao, pa je gotovo bio nedostižan, dijelom i zbog visoke cijene. Kutije cigareta su bile najčešće bijele ili crne, u oba slučaja zaobljenih, romboidnih bokova. Duhan je bio prvoklasan, s time da je onaj iz crnih kutija, čini mi se, obarao s nogu.

Drava je bila samo jedna od niza cigareta nazvanih po jugoslavenskim rijekama. Neovisno o kojoj je rijeci bila riječ, te su cigarete bile samo dno dna industrije duhana. Teško je bilo reći koja je od tih cigareta bila gora, a sve su bile cijenom u svoje vrijeme u najnižem razredu. Ako mogu dati svoj glas, reći ću da je Drava bila najgore smeće koje bih rado izbrisao iz pamćenja da mogu. Nažalost ne mogu, toliko mi je bilo loše od nekoliko Drava da mi je pri samoj pomisli na to opet muka u želucu.

Drum je u moje pušačko vrijeme bio drugi najpopularniji duhan za motanje. Tih osamdesetih bilo je prestižno motati duhan. Drum je bio mirišljav i zavodljiv poput Samsona (imali su i vrlo slične logotipe, kao i dizajn vrećice), ali se iz nekog razloga klub motača Samsona i klub motača Druma nije najbolje slagao, baš kao i fanovi Stonesa i Beatlesa. To jasno nije bio razlog da ne razmjenjuju papiriće kojih je često nestajalo.

Dunhill se u ono vrijeme, tko zna kako i zašto, proizvodio u Gnjilanama, dakle u mjestu čije ime ne može biti u većoj suprotnosti od zvučnog imena te skupe i luksuzne cigarete za ono vrijeme. Dunhill su bile najskuplje cigarete koje su se mogla legalno kupiti u socijalizmu. Bogato aromatizirane, teške, smotane u najfiniji cigaret papir i pakirane u raskošnu četvrtastu kutiju. Mada su bile malo ženskaste, cigarete Dunhill su bile siguran znak osebujnog stila i nešto debljeg novčanika.

Tko se još sjeća cigareta Ernte 23? Kutija je bila žuta, možda s nijansama narančaste, a pamtim je po neobičnom broju – 23. Vjerojatno su to bile neke austrijske cigarete jer ne vidim drugo objašnjenje zašto su bile bez boje, okusa i mirisa. Jasno, bile su otrov, ali blagi. Zato su valjda imale nešto publike među curicama.

Najpoznatije ženske cigarete koje pamtim bile su ipak Eve – bijele elegantne duguljaste damske cigarete, vrlo slabašnog okusa. Vjerojatno su se sastojale od više papira nego duhana, ali nikotin u ovom slučaju ionako nije bio presudan. Najvažnije je bilo što su bile nedostupne običnom puku, pa je posjednica tih Evica jasno poručivala da putuje po svijetu ili, što je bio češći slučaj, da je u bliskoj vezi s nekim bogatim i važnim. Oprostit ćete mi što o aromi Evica ne mogu napisati ništa, pa zaključimo tu reminiscenciju s mutnim pogledom na kutiju. Je li to bila bijela podloga s tankim slovima, nekim izduženim tankim cvijetom i još tanjim viticama?

Na sasvim drugom kraju pušačkog spektra bio je Filter 57 – slavna radnička cigareta. Sjećam se te blijedo zelene kutije, posebne ne samo po stiliziranom ljubljanskom zmaju (meni je osobno sličio na amebu) koji je objašnjavao porijeklo proizvoda, već daleko više po načinu pakiranja. Po otvaranju cigarete su se vadile na način da se najprije prstima dohvati završetak s duhanom, a filter je bio na dnu kutije. To je bio ključan razlog za kupovinu Filtera 57 jer pušači prljavih ruku (u pravilu fizički radnici) nisu morali uprljati prstima filter. Izum za pamćenje. Baš kao što je broj zapaljenih filtera za brzi zaborav.

Kada sam već kod važnih “filtera”, ne smijem zaboraviti i zagrebački Filter 160. Zlaćana kutija laganih cigareta koje su se često pušile među omladinom, o čemu je vjerno svjedočio svaki školski wc pun čikova Filtera 160. Jasno da je zbog silne popularnosti u riječkoj gimnaziji bilo neizbježno da uz njega propušim i ja. Ulaz u pušački svijet pronašao sam u nekom neuglednom porečkom disko klubu gdje sam pokušavao doći do poljupca. Tri pušačice u separeu bile su dovoljno važan razlog da pokažem muškost paljenjem cigarete. Ni to što se cigareta ugasila jer nisam dovoljno povukao, ni to što sam se zakašljao nije bilo važno. Zapamtio sam samo slatko-kiseli okus koji je u mojim ustima ostavio duhan pomiješan s ružem za usne.

Kada promislim zašto su prabrend menadžeri iz razdoblja ranog socijalizma marke cigareta nazivali “filter nešto”, pada mi na um da je to valjda bila kvalitativna distinkcija od tada čestih cigareta bez filtera. Samo ime “filter” odavalo je značaj i tehnološki iskorak neke tvornice tabaka. Tako dolazimo do Makedonije, točnije Prilepa, gdje su svladavši tehnologiju pakiranja cigareta s filterom magovi tutunskog kombinata svoj proizvod hrabro nazvali – Filter Jugoslavija. Iza zlokobnog imena nalazio sam solidan duhan, čiji je osnovni nedostatak bio što su ga loše samljeli. U Jugoslaviji su se redovno znali naći pravi panjevi duhana što je pušenje činilo nemogućim. Kako je propadala Jugoslavija, propadale su i cigarete s njezinim imenom, pa je s vremenom taj tutun znao biti loše osušen, upravo kiseo, a vrhunac, ili bolje reći dno, Filtera Jugoslavija bila su pakovanja s rupama u cigaretnom papiru. Pa opet, u dva mjeseca života koja sam proveo u Kičevu, bila je to najbolja cigareta koju sam mogao pušiti.

Na slovo G svakom pravom pušaču, a posebno bivšem, na um padaju francuske Gitanes i Gauloises, koncentrati nikotina demonske jakosti. Gitanes pamtim po zavodljivoj francuskoj ciganki koja pleše na plavoj podlozi, savršeno pogođenoj nijansi plavičastog dima. Te su cigarete bile nešto jače od svega što se moglo popušiti u nekadašnjoj Jugoslaviji. Razarajući duhan koji obara s nogu nabavljao sam preko rodbine iz Francuske, a potom bi ostatak godine sanjario o novoj pošiljci, o još jednoj šteki. Neodoljivog i osebujnog mirisa privlačila bi pažnju gdje god da je zapališ, a fanatici su radije pušili varijaciju s filterom od one bez. Ali na način da otkinu filter, jer je tako, mislio se, Gitanes najjači.

Ako je Gitanes za mlade pušače bio bomba, onda je Gauloises bio nuklearna katastrofa. Vjerojatno najjače cigarete koje su se mogle kupiti na francuskom tržištu nije mogao pušiti svatko, ne samo zato što su iza željezne zavjese bile nedostupne. Bile su toliko jake da ih devedeset posto pušača nije moglo podnijeti, posebno bez filtera, a to je bilo dominantno pakovanje. Kasnije će se na tržištu pojaviti Gauloises Blonde – mekša inačica Gauloisesa, u standardnom filter pakovanju. Upravo je GB s i dalje prepoznatljivom Asteriksovom galskom kacigom postala moja omljena cigareta nakon što sam izašao iz radikalne faze u kojoj sam svršavao na Gitanes i Gauloises bez filtera. I na Betty Blue, moju francusku seks heroinu s kraja osamdesetih.

Koliko sam volio BB i GB, toliko me HB ostavljao hladnim. Cigarete HB u žuto-crvenom pakiranju bile su preskupe, presuhe i predaleke. Kada kažem predaleke, mislim doslovno, fizički, jer ih valjada nikada nitko u mom društvu nije pušio pa nisam mogao pasti u napast da užicam neki HB. Ukratko, zbogom HB.

Kada smo kod kratica, jedna od upečatljivijih je JPS, pri čemu ne mislim na Jadranski pomorski servis. JPS – tri su slova poznata ponajprije s Lotusovih bolida u utrkama formule 1. John Player Special cigarete jedne su od onih koje se nisu mogle legalno kupiti u Jugoslaviji tako da su okrugle crne plastične kutije s čak pedeset cigareta JPS bile pouzdan statusni simbol. I dobar poklon liječniku, uz obaveznu bocu Johnie Walkera i pakiranje kave. Nakon što bi se popušile sve JPS-ice, u kutiju bi odlično sjedale kemijske olovke, tako da je iskoristivost bila maksimalna.

Kent se prodavao u elegantnoj bijeloj kutiji s tankim zlatnim linijama koje su na mene ostavljale čudni metalik dojam. Rađena po nekoj licenci u Nišu, ova je cigareta ostavljala privid veze sa svijetom, iako nije imala veze ni sa svijetom ni sa samim Kentom kakav se prodavao vani. Opet, bila je to jaka, muška cigareta, umiješana od finog, dobro osušenog duhana na koju se pušač mogao osloniti. Ako je imao dovoljno novaca, jer cijenom je niški Kent bio u samom vrhu, negdje iza Dunhilla i Marlbora.

Kolumbo je pak bio sušta suprotnost Kentu. Pravo kiselo sranje, zbog kojeg bi svaki pušač smjesta zamrzio slavnog moreplovca koji nam je donio duhan u Europu. Rovinjski Kolumbo je bio daleko najjeftinija i najlošija cigareta na tržištu od sredine osamdesetih. S plavo-zelene kutije kiselo nam se osmjehuje đenoveški kapetan kao da zna da se pod njegovim prezimenom prodaje mekana hrpica temeljito samljevenih duhanskih otpadaka za najnižu klasu pušača.

Lara je, pak, bila najjeftinija ženska cigareta na tržištu, ako se takvom uopće smije zvati. Koliko me pamćenje drži, radilo se o odurnoj narančastoj kutiji punoj neke slame koju su nam pokušavali prodati pod duhan. Lara je bila toliko loša da niti žicari nisu željeli primiti Laru.

Lord sa svojim ekstenzijama poput Lord Extra i Lord 100’s bila je, a vjerojatno je još uvijek, makendonska cigareta srednje klase, bez ikakvih zapamtljivih svojstava. Pamtim tek da je među prvima na tržište izbacila duge cigarete, prst duže od standardnih king size. Lord 100’s, bijela kutija s crvenim slovima, kako je to nekima bilo važno. Meni nije.

Milde Sorte mi je bila vrlo važna cigaretna marka, iako je nisam volio pušiti. Ovu austrijsku mješavinu bljutavog duhana najbolje pamtim po tome što je iz nekog nejasnog razloga bila jedina vrsta cigareta koje se mogla kupiti na Brijunima. Na Brijunima je pušenje bilo zabranjeno još otkako je otvoreno za turiste, a time i novinare, negdje 1985., ali se u hotelu Neptun smjelo pušiti na terasi. I kupiti isključivo Milde Sorte. Taj neobičan brend, Milde Sorte je još važniji u mojoj memoriji po istoimenom disco klubu između Rijeke i Opatije, ali elaboriranje toga je već za posebnu novelu u kojoj bi ključne riječi mogle biti viski kola i bijeli golf dvojka. Vjerojatno i pušenje, ali nikako ne bljutavog Mildea.

Morava, koja se igrom abecede ugurala između šminkerskih Mildea i Murattija, jedna je od onih nesretnih cigareta nazvanih po rijekama. Živjela je tako Morava svoj život na dnu duhanske baruštine, a mislim da sam zapalio tek jednu jedinu Moravu, bez filtera, čini mi se iz plave kutije. Od kiseline u ustima pljuvao sam potom nekoliko minuta po beogradskom kolodvoru.

Muratti Ambasador svojevremeno je bila najbolja talijanska cigareta, elegantno dizajnirane kutije i finog duhana. Imala je sve predispozicije da postane široko popularna, osim one najvažnije – nije se mogla legalno nabaviti. Ovako, za Muratti je trebalo imati veze među primorskim šanerima ili pomorcima. Bijela kutija, tanka trobojna traka po sredini (plava, zlatna, crvena), dosta nikotina i velika sreća za mene kada bih nabavio kutiju.

Niška Drina iz nekog nejasnog razloga odskakala je, baš kao i njezina sarajevska istoimena sestra, od sumornog prosjeka nekvalitete cigareta s imenima rijeka. Bilo kako bilo, niška je Drina bila vrlo solidan proizvod, a popularnija je bila bez filtera u crvenoj kutiji s motivima narodnog veza. Bila je to jača cigareta koja je ostavljala dobar dojam uparena s turskom kavom i rakijom, posebno popularna u Srbiji. Pakovanje niške Drine s filterom pak bilo je zanimljivo time što je nevjerojatno precizno imitiralo dizajn Marlbora u vrijeme kada se autorska prava nisu najbolje štitila. Posebno ne iza željezne zavjese.

Bijela kutija Opatije sa stiliziranim jedrima brzo je postala brend za sebe. Kada se u mom društvu govorilo o Opatiji, nitko nije pomišljao na prvu damu turizma već na osebujnu kutiju cigareta koja se iz sivila prosjeka nije izdvajala samo odličnim dizajnom već i sadržajem. Super jaka cigareta, puna katrana i krcata nikotina, podigla bi svakog pušača iz mrtvih. Nažalost, neke je odvela i u suprotnom pravcu, pa tako i mog oca, koji se niti uz sve preživljene infarkte nije mogao skinuti s Opatije. Ironijom sudbine, rođen je u Opatiji, a zbog Opatije je i umro.

Partner je bila godinama jedna od tzv. licencnih cigareta u koje se čovjek mogao pouzdati da ne kupuje totalno smeće, ali sigurno ne i proizvod koji će ikoga nadahnuti. Baš kao i Lord, u nekom trenutku se Partner isprsio s dugim 100’s cigaretama, ali mu iskorak iz “king size” u “long size” nije podigao rejting na mojoj privatnoj top listi. Moža li neka cigareta biti dosadnija od Partnera? Može, Partner 100’s.

Ronhill? Danas čovjek na kioscima ima dojam da se sve cigarete zovu Ronhill, ali nekada i nije bilo tako. Pod Ronhillom ja ovdje mislim na tzv. Plavi Ronhill, suhe cigarete u plavoj kutiji koje su neko vrijeme bile vrlo popularne među mlađom urbanom klijentelom. Kasnije će se pojaviti i razne druge inačice od kojih će najduže preživjeti Bijeli Ronhill.

Samson pamtim kao popularni duhan za motanje u vrijeme kada je najveći problem bio nabaviti papiriće. Vrećica mirišljavog duhana mogla se nabaviti u inozemstvu, ali bez rizli bila je osuđena na sušenje. U osušeni duhan stavljala se korica jabuke da oživi Samson, jer ovaj duhan nije smio biti suh kao barut. A ni raskvašen kao prekuhani špageti. I što je najvažnije od svega, to nije smio biti Drum, nego Samson.

Sarajevska Drina po meni je nesumnjivo bila najbolja domaća cigareta u Jugoslaviji osamdesetih godina, daleko bolja od niške sestrice. Popularna u obje izvedbe, s filterom i bez, u elegantnoj bijeloj kutiji s tankom ljubičastom/bordo crtom na neki je način podsjećala i na dresove FK Sarajeva. Jedina nevolja sa sarajevskom Drinom bila je što se teško pronalazila izvan Bosne i Hercegovine, vjerojatno zbog izrazite lijenosti šefa distribucije.

Sarajevski Marlboro bio je prvi jugo Marlboro (kasnije će licencu preuzeti Tvornica duhana Rovinj) u legendarnom soft pakovanju. Jednostavno najbolja cigareta koja se za dvadeset dinara mogla kupiti, a neki se kunu da je bila bolja i od bilo kojeg tvrdog Marlbora koji se nabavljao u inozemstvu. Jedna od rijetkih stvari koja je u Jugoslaviji vrijedila svake uložene pare. Navodno su dosta dugo tehnolozi tražili idealnu smjesu duhana za “naš” Marlboro i nesumljivo su je pronašli, ali da su mene pitali, prištedio bih im trud. Iz prve bih im rekao da je to savršena smjesa. Kakav blend.

Sedef mi bljeska u memoriji kao jeziva srebrno-plava kutija s cigaretama koje bi bilo najbolje odmah zaboraviti i koja nije nabolje prošla na tržištu iako se svojevremeno oglašavala preko dvije stranice megapopularnog časopisa Start. U povijesti će ostati zapamćena po tome što je to prva kutija cigareta koju sam kupio. Naglasak je na riječi kupio jer sam do tada samo žicao. Bilo je to točno na moj osamnaesti rođendan, na dan kada smo kod Pepija samostrelom poskidali sve fazane sa zidova restorana u kojem je organizirano slavlje.

Škija, ona hercegovačka, i nije vrsta cigareta u klasičnom smislu. Riječ je jednostavno o sušenom hercegovačkom duhanu koji se još u osamdesetima mogao kupiti na tržnicama, a koji je u pravilu bio toliko jak da je neiskusne pušače ubijao u pojam. Škija se ručno motala i predstavljala je pravu duhansku bombu.

Tvrdi Marlboro bez sumnje je bio mitska cigareta za pušače u socijalizmu, ponajprije jer se nije mogla legalno nabaviti. Kupovala se od pomoraca, putnika u strane zemlje i švercera kojih i nije bilo previše. Skupa, mnogima nedostižna kutija, bila je siguran statusni simbol. Imam novaca, imam i veza i zato eto, pušim tvrdi Marlboro. Može mi se.

Walter Wolf, od milja zvani Walter, jedna je od onih cigareta kojima je teško dokučiti izvorište, a još teže popularnost. Ugodnog okusa, puna cigareta, omota kojeg se nigdje nećete stidjeti i umjerene cijene. Sve je tu naoko u redu osim što nitko nije znao tko je taj Walter Wolf. Kada sam saznao, već sam prestao pušiti, a da nisam, otkriće gospodina Wolfa zasigurno bi mi zgadilo Waltera.

Winston je cigareta koju sam često kupovao, možda ponajprije jer mi se silno sviđalo ime. Winston. Ne zbog Churchilla ili Orwella, jednostavno mi je dobro zvučalo, kutija je bila solidno dizajnirana, podsjećala je na Marlboro, a sam duhan možda mrvicu bolji od Filtera 160, ali svakako nije to bila neke prejaka cigareta. Kada se k tome uz Winston uspijete zaljubiti, dugo sjećanje na njegov plavičasti dim je zajamčeno.

Zaboravljene cigarete? Znam, netko će reći Pall Mall, netko Merit, Saratoga, netko Beograd, a netko L&M ili Zeta, a netko se sjeća Yorka i čudnovatog Upitnika, odnosno Filtera LD. Ali što mi vrijedi ime ako su sva moja sjećanja na njih otišla u dim.

A ja sam svoje popušio.

Edi Jurković 21. 09. 2010.

Nada

Nada je neraskidivo povezana s apokalipsom. Naime, ako se nadaš, ako si dobar u nadanju, onda je sva tvoja nada usmjerena prema tako nazvanom smaku svijeta. I ovdje, kao kod gotovo svih stalno u svijesti nazočnih termina, skloni smo sve omotati u svoje oblatne. Kod apokalipse nije stvar u tome da će sve propasti, nego da će se, napokon, sve vratiti svome izvornome licu. Prije toga će biti malo plamena, naravno. Apokalipsa je točka na kojoj završavaju svi ovdje u ovome svijetu započeti putevi, gdje se sve zbroji i dobije onaj finalni okvir u kojemu zlo napokon progovori smislenim glasom. I ako nešto ima smisla čekati, onda je to taj trenutak. Trenutak u kojemu će svinjarije propjevati slavujevim glasom. Onaj jedinstveni moment kada će se uspostaviti da je koljačeva kama zapravo anđeosko gudalo koje tankoćutno prebire po kojoj od Bachovih kantata. Da nam je tada biti gledateljem i slušateljem! Ukratko, u nadi ima nešto zastrašujuće, nešto što obilato nadilazi svakog pojedinačnog čovjeka, ma koliko se on nadao, ma kakva njegova nada bila. Pisci Kabale isticali su kako živimo u svijetu u kojemu se želje ispunjavaju. Ali oni govore o željama, a ne o nadi. Kabalisti, te kombinacije mudraca i kartaroša nisu ništa zapisali o nadi. No nada ne bi trebala biti pukom željom. Želje se tiču svjetovnoga, nade iznadsvjetovnoga, one su stube kojima se penjemo ka nebesima. Ako ju je moguće prelomiti u množinu? Ili je točnije: želje i nada? Život pročišćen od želja tako bi osvojio nadu. Kao da je želja čovjek koji se pretvorio u majmuna, a nada, iako je ovo samo naizgled stavlja u majmunsku poziciju, može od majmuna načiniti čovjeka. Ovdje je, jasno, samo kapitalizirano naše nadanje da nada podstiče evoluiranje, ili, da se poslužimo prastarom slikom, da ona od gusjenice može napraviti leptira. Svakako bi nam tada bilo jasno da, kada govorimo o nadi, govorimo o ostvaraju Novog Jeruzalema, gdje, eto, u okviru iste slike, možda nećemo biti anđeli, ali ćemo ipak imati krila. Želja bi onda bila pseudonada, nada koja se nekako prelomila u sebi, koja se, da tako kažemo, ostavila nade; jedino što još podsjeća na njezino porijeklo izvjesna je količina sve zaparloženije vrtnje ukrug, lišene unutarnjeg smisla. Nekakva energija bez nazivnika koja se na koncu istroši u borbama protiv same sebe. Beznadnost tako kao da je ugroženost osnovne biološke funkcije, kao da je protivživotna. Što je, paradoksalno, dovodi u najveću moguću nadinu blizinu, sjetimo se samo odnosa nade i apokalipse. Jedan od najčešće previđanih Isusovih naputaka tiče se prakse ponašanja u situaciji kada vjernik nešto zaišće od Boga. Isus kaže da je potrebna posebna vrsta stava, gdje vjernik mora zauzeti držanje  kao da je njegovom iskanju već udovoljeno. Kao da budućnosti zapravo ni nema, vrijeme je već stalo, taj mukli događaj je iza nas, zajedno s apokalipsom, nakon koje su se oni čista srca smjestili u spomenuti božji megapolis. Emerson je zapisao da nam Posljednji sud vraća našu prvu promisao. A vraća nam je stoga jer je bila točna, bila je prava. U cjelovitom skladu Posljednjeg grada tako bismo se mogli sresti s kolektivno nesvjesnim, s potisnutim sadržajima i oblicima, sa svime čega smo se odrekli u ime što bolje uklopljenosti u društvo, u ime ove prve i najveće izdaje. Tako da se mit o Padu opetuje na individualnoj razini od osobe do osobe. Što se događa kada čovjek prvi puta svjesno prešuti ono što misli i izgovori nešto sasvim drugo, nešto što se uklapa u mozaik u kojemu se u tom trenutku nalazi? Njegovo se pravo biće zgrči, zaprepasti, da bi se naposljetku skupilo negdje u besputnim dubinama. Heideggerova potraga za jezikom možda je bila pokušaj da se rekonstruira intonacija prve primisli, one koju smo izdali. Na koncu, nije li, na izvjestan način, njegovo najpoznatije djelo “Bitak i vrijeme” moguće čitati kao glomaznu simfoniju koja je važnija u svom nastojanju da se izgradi, čisto zvučno, jedan novi jezik kojim bi se moglo pristupiti tom pitanju kristalnog imenovanja stvari, nego u raspredanju o gigantomahiji? On je cijeloga života sanjao o tome da bude Grk, da bude, dakle, čovjek koji je, između ostaloga, u stanju vidjeti bogove. To u njega nije ona ad hoc ničeanska predsokratovska filozofija koju je Nietzsche kao koncept trebao zbog zaokruženosti svog prevrednovanja svih vrijednosti, nego iskonska nada da je moguće u sebi tako preustrojiti biće da bude u stanju općiti s esencijama bitka. U vremenu postoji zlatna nit. Ona koja sve drži kao vlastitu baštinu na koncu će implodirati i izazvati Posljednji sud. Tada će, u procesu nemilosrednog oduzimanja, svakome biti vraćeno njegovo jedino vlasništvo; problem patnje tada bi bio problem cijene kojom smo od ovog prekupca kupili nešto što smo imali od prvoga trena. U tome bi se trebala sastojati nada: u želji za Apokalipsom, u želji za ponovnim susretom s bićem kojeg smo se odrekli istog trena kada smo ga postali svjesni. Sve ostalo su nadanja, tlapnje, odgode, nove laži. Svijet u plamenu, plamenu koji pokreće ljude, okreće ih sebi i spušta u bezdan koji ih definitivno otkida od ispranih fantazama lažnog postojanja uobličenog u bezbroj udruženja, koterija i društava. S nadom da će se napokon zaustaviti stroj koji proizvodi čak i pobunu ne bi li bolje dekorirao ekskluzivu ponude na tržištu jada.

Dario Grgić 21. 09. 2010.

Na željezničkoj stanici

T. je doputovala u New York, da bi u Americi skupila građu za potrebe svoje doktorske disertacije. Planira da napravi seriju intervjua sa sagovornicima rasutim po cijeloj državi. A nakon što je sinoć vozom stigla u D.C., dogovorili smo da se, prema njenoj želji, danas sretnemo na željezničkoj stanici. Stigao sam na vrijeme, a onda smo u staničnom restoranu razgovarali. Ovo je trebao biti razgovor u kojem ona postavlja pitanja, a ja odgovaram, ali je uglavnom bilo obrnuto, ja sam pitao nju. Sinoć, nakon što je stigla, pronašla je najbliži hotel iz kojeg ne izlazi. Uplašena od stranog mjesta, odbija da istraži grad.

Ona je, kao djevojčica, nekoliko mjeseci živjela u Sarajevu pod opsadom, potom je cijela njena porodica uspjela otići iz grada. Tako su dospjeli u Francusku. U Parizu je živjela devedesetih, upisala Sorbonnu, a onda upoznala nekog Australijanca, zaljubila se u njega, i s njim odselila u Sidney. Tamo se veza raspala, ali se ona nije vratila u Evropu, već je ostala da studira, i čim odbrani disertaciju, odselit će u neku drugu zemlju. Gdje? Nije još sigurna, ali to može biti Sarajevo, ili bilo koji grad u svijetu za koji povjeruje da je izabrano mjesto.

Pred njenim imaginarnim pogledom je, znači, mapa svijeta kao zbir mogućnosti. Cijeli svijet je prostor njene slobode, a u isto vrijeme ona ima strah da se kreće po gradu u koji je upravo doputovala i za koji bi, po prirodi stvari, trebala imati putničku radoznalost. I mislim da je sasvim razumljivo odakle dolazi ta sloboda koja cijeli svijet pretvara u potencijalno mjesto stanovanja: potpuno je nebitno gdje živiš, ako se vanjskom svijetu obraćaš kroz prozor svoje sobe.

Za razloge njenih strahova nisam pitao, zato što znam da su, ovako ili onako, povezani s ljudima.

Dok je govorila, u jednom trenutku sam preko njenog ramena ugledao F., kamermana; radili smo u prošlosti skupa, a priroda njegovog posla je da putuje uglavnom na opasna mjesta. Ako je po tome suditi, on je za razliku od T. oslobođen strahova od ljudi. Ili je možda svoje strahove naučio da skriva.  Dok je T. pričala, pratio sam ga pogledom: vukao je veliki čelični kofer za sobom, i sporo napredovao prema peronu. I sjetio sam se opisa njegovog putovanja na Antarktik. Putovao je brodom, i kako su više plovili na jug, rekao je, tako su galebovi postajali slobodniji, počeli su slobodno ljudima slijetati na ramena i motati im se oko nogu. I rekao je da postoji jedna crta iza koje ptice i druge životinje ne pokazuju nikakav strah od ljudi. A to je zato što one opasnost od ljudi ne osjećaju, naprosto zbog toga što ljude i njihovu ćud nemaju u svome iskustvu: Antarktik i neposrednu antarktičku okolinu, još uvijek nismo nastanili.

Semezdin Mehmedinović 19. 09. 2010.

Plimni val

Na povratku iz grada zaustavila nas je policijska blokada.

Stajali su na sjevernome nasipu Odranskoga kanala. Taj kanal, tridesetak metara široka zelena livada, s visokim uzdignutim obalama, teče iza južnih predgrađa. U proljeće i ljeto tu pastiri dovode koze i ovce, a mlade, dugonoge djevojke jašu konje iz obližnje ergele.

Mislio sam da jašu samo dugonoge i mlade. Nakon tri proljeća i tri ljeta shvatio sam kako zbog nečega svaka žena na konju postaje dugonoga i mlada.

Kanal je povezan s rijekom Savom.

Kada rijeka nabuja, prelijeva se u odransko korito i široka zelena ledina pretvara se u bujicu. Da nije tako, Zagreb bi danas ili sutra bio poplavljen.

Policija je blokirala cestu, jer se očekuje plimni val.

Kada naiđe, cesta će biti na dnu bujice, i tako sve dok voda ne prođe.

Na nasipu se čovjek raspravlja s policajcem.

Pokazuje mu kuću s druge strane još uvijek suhog kanala, kaže: Ono je moja kuća, pustite me da prođem!

Policajac je neumoljiv. Ako ga pusti, i drugi će htjeti svojim kućama

Čovjek ljutito, pa očajno širi ruke, i ne zna kamo bi krenuo. Izgubljen stoji i zijeva, kao da će još nešto reći.

Tokom aprila 1992. ljudi koji su živjeli na Grbavici svakog dana dolazili su u grad. Nakon uvida u lične dokumente, patrole na mostovima puštale su ih da prođu. Ostavljali su obitelji i bližnje, strepili da ih pred večer neće pustiti natrag, da će se spustiti blokada, ali svejedno su išli na drugu stranu. Onu koja je bila slobodna, iako se nalazila u obruču. Ljudima izvana nije lako razumjeti.

Drugoga maja blokada se spustila i svatko je ostao na svojoj strani.

Tri i pol godine rijeka je bila granica. Njezino korito usko je kao Odranski kanal. Dublje i šire granice nismo vidjeli.

Čovjek tako stoji i gleda svoju kuću.

Umjesto da izađem iz auta i zagrlim ga, manevriram nasred ceste.

A. i ja vozit ćemo se sedamdesetak zaobilaznih kilometara, gubit ćemo se po drumovima i šumama Banije i Pokuplja, i sretno se dovesti kući.

Bio sam sretan kao rijetko kad, nije mi bilo teško gubiti se po nepoznatim seoskim putevima.

Mislio sam o onome čovjeku, kako je njemu.

Ništa ne tješi kao iluzija da su tvoje muke prošle.

Miljenko Jergović 19. 09. 2010.

Pronađene priče 2

Druga priča, iz tame izronila nakon četrdeset godina, nosi naslov Lauševo smirenje, a napisana je kao apokrifni životopis Ljudevita Lauša, bosanskoga franjevca, rođena u Travniku 1868, umrlog u Pitsburgu 1912. Priča je iz nekoliko razloga naročito zanimljiva.

Osim što je izniknula iz Andrićeva fratarskog ciklusa, impostirana je na skoro istovjetan način kao i njegove manastirske priče. Postoji dokument, stvaran ili izmišljen, i u njemu jedva jedna, dvije rečenice, često vrlo službenog sadržaja. Sve drugo valja dopričati, izmisliti i oživjeti, tako da dokument, ili usmeno svjedočanstvo, ukoliko dokumenta nema, djeluju kao poanta jednoga života.

To je sličnost s Andrićem. Sve drugo je različito. Ako se u drugim Lovrenovićevim pričama i dužim proznim tekstovima, tako i u Putovanju Ivana Frane Jukića, osjeti Andrićeva pomalo svečana pripovjedačka kadenca, nje u Lauševom smirenju nema ni u jednoj rečenici, ama ni slučajno. Kao da se, pišući (je li?) prvu svoju franjevačku priču, čuvao toga da velikome prethodniku ne bude nalik.

Ako bi se tražilo poetičkog srodnika ovome mladiću, tada bi to, paradoksalno, prije bio Miroslav Krleža. Dugim, složenim, akademski uzvišenim rečenicama, on pripovijeda kao u vrućici, pripovijest u kojoj se emocije tako zakovitlaju, da čitatelj na čas nije siguran što se to događa, ali osjeća da se u nekoj duši ruše svjetovi. Možda je to čitateljski privid, prolazna dnevna varka, ali fra Ljudevitov urlik, njegovo pijanstvo, nalikuje raspoloženjima ranih Krležinih drama i glembajevskih novela.

Lauševo smirenje kratka je priča u kojoj ima materijala za veliki, epski roman, ili za neko bosansko romaneskno pijanstvo, na tragu Ispod vulkana. Po tom višku i širini, romanu koji se virtuozno sveo i skupio u priču, Lauševo smirenje borhesovska je proza. Tako se prije slijepog Argentinca u nas nije pisalo. Samo što sam gotovo sasvim siguran da te 1969. Ivan Lovrenović Borgesa nije čitao.

Lauševo smirenje priča je za svaku antologiju bosanske i južnoslavenske kratke priče. Veličanstvena u atmosferi i zahvatu, lijepa u izvedbi i jeziku, jednostavna, da zaista jednostavnija ne može biti, u fabuli, finalu i zaključku.

Ne treba misliti kakvi su bili rukopisi koje je 1992. na Grbavici progutala vatra. Bolje je vjerovati da je Ivan Lovrenović objavio, i tako spasio, ono što je bilo najbolje. (miljenko jergović)

Lauševo smirenje

(1969)

U kronici župe, u rubrici “Dosadašnji župnici i kapelani”, o njegovoj sudbini za­pisano je samo ovo: Ime i prezime: fra dr Ljudevit Lauš; stalež: župnik ­franjevac; mjesto i dan rođenja i smrti: Polje, ­Travnik, 27. II 1868, Pit­sburg – Amerika, oko 1912; vrijeme službovanja od 26. I 1896. do 11. V 1899.

– Slušajte me, oče! Nije meni do toga da vas uvri­jedim. Vaša dobrota je staroga kova, i ja ne tra­žim da me razumijete. Preklinjem vas Bogom, koji je vama sve, a meni, bojim se, već sasvim malo, uputite već jedanput tu moju molbu za razrije­šenje. Ja grcam kao dijete dok mi odzva­njaju u ušima vaši čestiti savjeti i utjehe, i hvala vam do neba, do vašeg čistog, starinskog neba… Ali na koljenima vas molim: nemojte me više nagoniti! Ne mogu, oče… Istina nije samo u govo­renju, ona je i u slušanju. Ja lažno slušam, oče! Eto: jutros kleči u ispovjeda­onici preda mnom čovjek iz starog kraja, očekuje skrušeno od mene op­rost… Od mene! Pa ja ga i ne slušam, oče! Ja va­gam njegove drage, naivne grijehe sa svojim užasom, i htio bih kleknuti pred njega, zamoliti oprost za sebe! Ali za mene oprosta nema. Nema smirenja ni pokajanja! To što je u me­ni i sa mnom, oče, to je izvan oprosta i pokajanja… Ja se kajati više ne znam, a oprostiti mi nema tko… Ja sam otrov… Sve bludnice ovog čađavog grada preda mnom su čisti anđeli. Jer, one su nesretne, ljudski nesretne. Njima je netko kriv, one se nadaju, one su za sebe grešnice, žive između grijeha i pokajanja, pokajanja i grijeha… Ja nemam ništa: ni moći da se raskajem, čak ni želje za grijehom…

Na tren ušuti, umiri se sav, a onda se strese iznutra i prošapta istrgano, sam sebi više nego starom fratru, kao u hipnozi:

– Samo još ponekad, u basanju ovim pjanim, ružnim uli­cama planu mi pred očima oni zubi, ona ramena… Oh, prokletnici, zar preko mora… !

Kao udaren prekide se, zabulji se u svoje prste, znojne i izlomljene, uznemireno diže oči, pogleda sijedu ispovjednikovu glavu novim, mahnitim pogledom, diže se resko, i, natraške, očiju stalno uprtih u bijeli oreol oko starčeve glave, bez pozdrava, pogodi nekako kvaku na vratima i ispade… Promače kao gonjen dugim samostanskim hod­nikom, pa pokraj zblanutog laika baštovana, i dokopa se ulice.

Suluda, sušičava figura doktora teologije, fra Ljudevita Lauša, lomila se cijelo poslijepodne kroz vrevu pitsburških ulica, pasaža, trotoara. Nikad za ovih trinaest godina nije ovaj đavolski grad, sa svoje dvije crne rijeke, sa svojim garavim dimnjacima, nesnosnom tutnjavom koja danonoćno ne prestaje kao da iz zemlje izbija, sa svojom ispijenom čeljadi koja subotom poludi od alkohola, a nedjeljom mamurna, prazne glave i ugaslih tužnih očiju dolazi na ispovijed i službu božiju, i odsutno zapijeva spektrom otegnutih vokala ­bosanskih, hercegovačkih, dalmatinskih priproste pučke crkvene napjeve iz starog kraja – nikad do sad fra Ljudevit ovaj grad nije udisao s toliko ogavnosti na nep­cima, stegnutosti u prsima… Ogavno, ogavno, ogavno, – odzvanjalo je u njemu s njegovim izlomljenim kora­cima, i on se nimalo nije trudio da razluči – koga se ta riječ tiče: ovoga grada, ili njega sama.

Spopade ga suh kašalj, kao kad se luč rascjepljuje, i on se uhvati za prvi kandelaber. Sva mu se utroba penjala u grlo od siline kašlja. Jedva se smiri, drhtavih koljena i sa svjetlacima u glavi. Zvjerajući oko sebe, žurno zamače dalje.

Hodao je, basao, zaustavljao ga kašalj, išao dalje, klecao – sve bježeći od toga da stane i sabere se, pogleda u se. Već se smrkavalo nad vatrenim, gvozdenim gradom. U njega, cijelog smoždenog, odjedanput se sruči studen, sustalost, glad i paničan strah od duge ulice, čija je čitava desna strana bio beskrajni zid nekakve tvornice, a lijeva – blato i potleušice predgrađa. Obrnu se i krenu natrag, nesigurnim koracima, tukući zubom o zub, kost o kost… Nabasa na pijanu suterensku krčmu i, ne pri­mjećujući da je pozna – bila je to rupa u koju su svraćali zemljaci – stetura u nju i svali se za najbliži sto. Ni ne shvati kako se pred njim pojavi zdjela s jelom. Okusi, pa s gađenjem odgurnu i naruči piće. Popi ga, dođe mu još jedno, i tek kad i njega nače, skrajnu mu mozgom, poznade odnekud čovjeka koji je strpljivo sjedio, šutio i blago ga promatrao. Prepade se, napola diže, pa opet sjede.

– Velečasni, prozbori čovjek, šta vam je? Poznate li me? Ja sam, Jozo, iz Lištana, neki dan ste me ispovidili. Lipo me oprostiste, bez pokore, i utišiste. Dušu ste mi razgalili lipom besidom. Rekao sam: ono je anđ’o, nije čovik! A šta vam je, velečasni? Vi kanda ste bolesni? Ne, ne, nemojte bižat, molim vas, sidite malo, ritkost je ovdi taki čovik. Ajme, vi ste se ukočili od studeni! Sidite vi, doniću ja još po jedno, da se ugrijemo!

Doktor Lauš je sjedio kao opčinjen, a Jozo razdragan donosio piće i djetinjasto nametljivo ispovijedao svoje jade i nadanja: te kako je ovdje u livnici već dvije i po godine, te kako “leđa odoše, ali se ušpara koja crkavica”, te kako mu žena piše da se vrati, a on otpisuje da neće dok ne mogne “čair povratiti i kuću zakopati”, te kako se je “dičice uželio najviše…”

– Jozooo, nemoj! – jeknu fratar samrtnički. Jozo se pre­pade, zaustavi u po riječi, dok je fratar grcao i tresao se, savijen nad stolom.

– Šta je, šta vam je, za rane Isukrstove…

– Slušaj, Jozo! – naredi fratar, odjedanput strašno odlučan u licu, grčevito poklopivši Jozinu šaku na stolu, nema… nema… ni Lištana, ni Varcara… nema… Samo kučke, aaaj, kučke… – pade čelom o dasku stola. Jozo, užasnut, zausti da nešto rekne, ali fratar žustro diže glavu, i jezivo upaljenim pogledom nastavi žderati obeznanjenog zem­ljaka:

– Kučke, čovječe! Preko mora… u surgun… Sve ihi-hi, pihi-hi, dok joj ne legoh među noge…

Aj, kakva je: jeribasma, kruška sredozimka… Tfu, sotona, smrad pakleni… „On je“, kaže, „on… šta sam ja, jadna, znala…“ Odnese ono u sebi drugome… Potrpaše… Svi pošteni… Za me Evropa pretijesna… Preko mora… U ovaj jad… – fratar se zagrcavao sve bješnje, pa se naglo sleže, zagleda u Jozu, suze ga zališe:

– Majka! Majka… Svisnula… Ili nije… Gore po nju…

Jozo je buljio, ništa ne shvaćajući, ne smijući pomaknuti se. Fratar opet užagri:

– Preko mora… Pokajanje… Putni trošak… Nikad natrag! Tfu, propalice, škorpije… Kulje im do grla… Crveni pojasevi…. Meni surgun… Nikad natrag… Tužili kršćani biskupu… Trebao sam se ne dati. Ne izaći ni pred kakvog biskupa. Skinuti se… uteći… Skočiti u Vrbas bilo je bolje nego ovo… Ono u njoj, Božeee!… Onom čestitom čovjeku!… Nikad vidjeti… Nikad… Nikad natrag…

Ustrašen, sablažnjen, Jozo je iz fratrovih suludih trganja mogao samo naslutiti osnovni smisao. Preživo, prebolno jasno (i nakon trinaest godina) da bi se moglo suvislo kazati, u Lauševim moždanima vrilo je ono zbog čega je morao “preko mora”.

Sa svojih dvadeset sedam godina, tek izašavši iz redovničkih zidova, kao doktor teologije, on je dobio svoju prvu službu: malu bosansku kasabu u brdima. Zelen, netaknut opačinom, dojahao je sa svojim sandukom knjiga onog januarskog popodneva u svoju prvu župu, u mladićkom jednolinijskom optimizmu, koji ne zna za sebe da je krhak kao tanko staklo, i da se, kad jednom prsne, ne sastavlja više…

Nije još znao među kakve ljude dolazi, ali da će ih po­pravljati, da hoće da ih popravlja, to je pouzdano znao. Ta, mora svugdje biti ljudi za popravljanje, inače čemu on na ovom svijetu?

Svrbilo ga nestrpljenje. Činilo mu se da samo treba ra­spakovati knjige i raskriliti ih, pa da iz njih prhne mudrost i melem spoznaje među ovaj grubi svijet, i otvori mu oči svojom blagošću.

No, već prvi put kad je propovijedao, osjeti nekakvu sme­tnju. Nije znao što je to a nije puno o tome ni mislio, ­odbijao je na tremu, na neupoznatost. Ali, iz propovijedi u propovijed, od jedne ispovijedi do druge, čak i u usputnim razgovorima, smetnja je bivala sve stal­nija. Ljutio se. Počeo je primjećivati kako se, dok on izgara u žaru propovijedi, zabrađena lica baba i velike gole muške lubanje blago njišu u snenoj opuštenosti, ili škljocaju jakim vilicama, široko zijevajući. Seljačke žene su povremeno, uspavane utrobe, glasno podrigivale da je crkva odzvanjala… Djeca su se šiljkala u prvim klupama, klepkala jedno drugo po ošišanim zatiljcima, zveckala orasima u džepu…

Polako je počeo shvaćati: on i oni dva su svijeta. Za njegov svijet oni nemaju sluha, a ni potrebe… Padalo mu je na um i pitanje: koliko ja dodirujem njihov svijet, ali rijetko, mrzovoljno, bez želje za djelovanjem, bilo je to samo o dresirano knjiško javljanje savjesti. I ne stekavši pravi dodir sa svojim župljanima, doktor Lauš ga je prestao izgrađivati. Administrirao je koliko je bilo nužno, sve hladnije obavljao obrede, a sve više se zatvarao s knjigama, pa mu i to omrznu. Tražio je po sjećanju poznanike, školske drugove, i po čitave noći pisao im pisma. Kad odgovori počeše izostajati, urijediše i njegova pisma.

Odvojen od mahale, župnik nije mogao znati kako ona živi, diše, šuška… I baš zato, mahala je morala početi šuškati… I, prije nego što se išta desilo, svak je već znao o onome što se je tek imalo dogoditi. A dogoditi se moralo, jer Lauš nije znao ni da se mora čuvati, ni čega se mora čuvati…

Upalo je proljeće u kasabu, drugo od njegova dolaska, preko noći… Nejednako je šumila rječica, župnik ju do­sada nije ni primjećivao, u zraku lebdjele tanke koprenice željnog drhata, ludovale one ciktave proljetne ptice, zemlja se vlažno otvarala… Iskraj vatara, nad musliman­skom mahalom, izvijale se srmali čiste a žudne pjesme djevojaka, i čitav prostor nad glavom otvarao se, a grudi kao da bi ga htjele slijediti – šire se i nikad im dosta zraka…

Mlada i najedrala, blistavih zuba, s povremenim, kao elektriziranim trzajem glave u lijevu stranu, drskim i po­nosnim, prolazila je i prije kraj župnoga stana, na rijeku, prati rubine, zalazila i u kuću kad bi ponekad donijela vare­nike ili jaja, ali mladi župnik ju dosada nije primje­ćivao: bila je za njega dio ovog nerazumljivog, odbojnog svijeta. Kad je, jedne večeri, prvi put s njom progovorio, ona je razgovor vrlo slobodno prihvatila, osmjehujući se i gledajući pravo u oči, više upijajući njegov pogled nego slušajući što joj govori. Cijelu noć župnika su iza sna trzali kratki trzaji, i tek pred zoru zaspao je, mrtvo i zaklano. Otada razgovori su učestali, sve dublji, pri­rodniji, a župnik nije ni razmišljao o tome s kakvim izgovorima mu ona dolazi u kuću. Zanosio se je sve više njenom prisutnošću, ne misleći o njoj nego samo bivajući ispunjen njome.

Kako se to desilo, nikad mu poslije nije bilo jasno. Tek, jedne večeri, poslije večernje pobožnosti, ona je došla u kapelu i – izvukla se iz nje u zoru. I – propala u zemlju.

Župnik je, već pomahnitao, s drhtavom strepnjom a užasnut nad sobom, iščekivao svaku večer, i pro­klinjao se zbog iščekivanja. Prošle su nekolike sedmice, pa mjeseci; prošla i jesen, zima već dobro izmakla, a onda je šuškanje postalo činje­nica: djevojka je očito bila trudna.

Sve je bilo riješeno kratko, preko koljena.

Na tužbu župljana, biskup je pozvao Lauša, proveo brzu istragu, „ustanovio činjenice“. (Lauš je, izluđen od stida i grižnje, samo šutio s glavom u šakama i nijemim klima­njem odgovarao na sva pitanja.) Na njegovo mjesto poslan je revnosni mladi fra Nikola Begčević, a franjevačke starje­šine pronašle su modus: u Pitsburgu je bilo na hiljade naših radnika iseljenika, i svećenika je trebalo kao kruha. Računajući na tu ogromnu daljinu, novi svijet, Lauševu mladost, zaborav, poslali su ga u ispomoć pitsbur­škim franjevcima, u stvari, u doživotno izgnanstvo.

Cijelom glavom i grudima na prljavom stolu pitsburške krčme, ležao je doktor teologije fra Ljudevit Lauš; tijelo je mirovalo, iscrpljeno – sa strane je mogao izgledati kao običan pijanac koji je zaspao za stolom. Jozo se je izgubio, prepadnut neshvatljivošću đavolje ispovijedi. Krčma se praznila.

Lauš se trgnu, podiže raščupanu glavu, izbuljenih očiju zaokruži pogledom po stolovima, zidovima i po rijetkoj, pospanoj čeljadi. Postaja jedan čas tako, očito pokušavajući da se sjeti, sabere… Spusti oči niza se, ugleda svoje drhtave ruke, ispolijevanu odjeću, a onda – kao da se sjetio svega – klonu još jedanput nemoćno glavom u dlanove. Srsi su električnim nemirom prolazili kroz tjeme i kosu. To ne potraja dugo; potrese ga žestok napad kašlja i, kad se smiri, Lauš se teško osovi na noge, naslanjajući se na sto dok ne steče nekakvu ravnotežu, pa krenu polako, uz ona dva-tri stepenika, na vrata. Za­koraci neodlučno kroz noćnu maglu, pa se vrati i otkoraca na drugu stranu. Vukao se satrveno, ne pazeći gdje staje, i mrmorio povremeno: “Oprost… Anđeo…”, pa bi za­stao, stisnuo očne kapke, stresao se, jeknuo: “Kučkeee…” Ponavljajući tako nejasne odjeke nekog zbrkanog mono­loga koji je umorno svrdlao u njemu, posrtao je ulicama čeličnog čudovišta, klecao, izvlačio noge iz prljavih, masnih lokava…

Dotetura na zakošenu obalu jedne od pitsburških rijeka čudna indijanskog imena, zastade, zagleda se u crninu koja mu je negdje pod nogama tiho pljuskala, grgoljila, šuškala…

…Sasvim polako, kao u snu, stopu po stopu, spusti se do same vode i blago joj se prepusti.

Ivan Lovrenović 18. 09. 2010.

Vrijeme Eseferjota i razonode

moderato cantabile

Moderato cantabile.
Sve je to od lošeg vina.
Bjež’te od nas mračne sile.
Prošetala Suljagina.
Fata.

Zlatni konci litnje zore.
Al se nekad dobro jelo.
Lepa sela lepo gore.
Bekrija si, cijelo selo.
Viče.

Skopje ima mikroklima.
U napad! Jedan je Hase.
Doći ću ti u snovima.
Veselje se širi na sve.
Strane.

Ono sve što znaš o meni.
Ne klepeći nanulama.
Zagrljeni, zagrljeni.
Pamtite me po pjesmama.
Mojim.

Ti si moja čokolada.
Pjesma nas je održala.
Skalinada, skalinada.
Fa fa la si mi ti, fa la.
Ti.

Pojest ću sve kolačiće.
Lačni slon med porcelanom.
Iznad Tešnja zora sviće.
Šta bi dao da si na mom?
Mjestu.

Hajde, uzmi me sa sobom.
Ja vragolan i moj deda.
Mirko. Slavko. Nikad robom.
Neki odma’ počeše da.
Blate Ibrin lik.

Nosi mi se bijela boja.
Ostariću čekajući.
Jesen stiže, dunjo moja.
Kad se babo vrati kući.
Pijan.

Moja mala nema mane.
Otpisani. Velo misto.
Želeo je konje vrane.
Lipe cvatu, sve je isto.
Ko i lani.

Slatka mala Marijana.
Klinček stoji pod oblokom.
Evo zore, evo dana.
Magla svuda, magla oko.
Nas.

Od Olova do Trnova.
Od nemila do nedraga.
Svuda muda Marjanova.
Mujo kuje, a majka ga.
Kune.

Bacila je sve niz rijeku.
Moj dilbere, kud se šećeš.
Kupi mi medu i zeku.
Kucaj opet, ali nećeš.
Uć’.

Glavo luda, sve se mijenja.
Mi smo, eto, blizu kraja.
Vuče, vuče, bubo lenja.
Drumovi odoše, a ja.
Osta’.

Slavko Sušilović 18. 09. 2010.

Zukva

filološka groteska

I.

Kao i drugdje, u Slavoniji su se potoci nekoć iskorištavali za pokretanje mlinova, vodenicâ, u kojima se mljelo žito. Još u 19. stoljeću imalo ih je vjerojatno svako selo. Tijekom manje od stotinjak godina nestalo je ne samo vodenicâ, nego i mnogih potoka: te potonje zamijenila je, ili im barem preotela vodu i važnost, velika geometrijska mreža umjetnih kanala – pravocrtnih vodotokova kojima je provedena “melioracija” nizinskog tla. Napokon, vjerojatno je pri kraju i posljednja faza tog procesa nestajanja: brisanje sjećanja na vodenice, na njihova imena i mjesta gdje su se nalazile, na njihove vlasnike, pa čak i na samu činjenicu da su ikada postojale.

U Strizivojni, selu na južnom rubu današnje Osječko-baranjske županije, nekolicina ljudi još uvijek pamti da je selo nekada imalo četiri vodenice. Nalazile su se na potoku Breznici (koju ovdašnji mještani zovu Brežnica), lijevom pritoku Biđa. Poznati su i vlasnici i točni položaji na kojima su bile sagrađene. Sačuvanih materijalnih ostataka nema, osim još uvijek raspoznatljivih karakterističnih preinaka na zemljištu – tragova umjetnih jezeraca u kojima se akumulirala voda i putova kojima su kola prilazila vodenici. Upamćena su i imena svih četiriju: Carevka, Opsik, Zukva i Spora. Zagonetne i manje-više nerazumljive riječi čije se značenje i postanak izgubilo i koje su “povučene iz optjecaja” u današnjem jeziku.

No, stjecajem okolnosti, jedno od tih čudnovatih imena ovih mi je dana priskrbilo malu filološku avanturu, koja me u konačnici navela na pisanje ove zabilješke. Započelo je jednim telefonskim pozivom. Prijatelj iz Strizivojne nazvao me s neobičnim problemčićem. Nekolicina tamošnjih seljaka pokrenula je osnutak poljoprivredne zadruge, kao još jedan pokušaj da se donekle ublaži propast koja sve neumitnije potapa tradicionalno poljodjelačko pučanstvo Lijepe Naše. Kao inicijator te hvalevrijedne zamisli te istodobno jedan od ljubitelja lokalne starine, taj mladi čovjek došao je na misao da kao naziv nove zadruge iskoristi jedno od onih gotovo zaboravljenih imena: Zukva. S tom lijepom idejom, koja bi usput donekle oživjela uspomenu na jednu već pomalo iznenađujuću činjenicu iz seoske prošlosti, došao je u Trgovački sud u Osijeku kako bi registrirao strizivojnsku zadrugu. I tu je iskrsnuo problem. Obaviješten je da se prema važećim pravnim propisima nazivi ovakvih udruga i organizacija mogu uzimati “isključivo iz hrvatskog ili pak iz mrtvih jezika”. Nekakve izmišljotine ili pak riječi preuzete iz tko zna kakvih nedostojnih jezika ne mogu poslužiti toj svrsi. Riječ “zukva”, pak, službenicima je Trgovačkog suda nepoznata i, kao takva, u načelu sumnjiva. Osnivač zadruge, stoga, bezuvjetno mora podastrijeti dokumentaciju iz koje se vidi da riječ “zukva” doista postoji, i to kao propisna i nepatvorena hrvatska riječ. Drugim riječima, valja dokazati da ta čudnovata riječ ima uredno pravo građanstva u hrvatskome jeziku. Suočen s tom poteškoćom, ovaj se poljodjelac zaljubljen u starinu dosjetio da mene upita za pomoć.

Još sa slušalicom na uhu, posegnuo sam za Skokovim Etimologijskim rječnikom hrvatskoga ili srpskoga jezika, u kojem je (sv. 3, str. 664-665) riječi zukva posvećena karakteristično jezgrovita i učena natuknica. Obećao sam da ću pogledati i drugdje te u najskorije vrijeme odnijeti na Trgovački sud fotokopiju odgovarajućeg objašnjenja riječi iz nekog od uglednih rječnika hrvatskog jezika. Tako sam se na koncu odlučio za bogatije i preglednije tumačenje što ga daje Akademijin Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, dio 23, svezak 95 (Zagreb, 1975), str. 150. Ondje se razlučuju tri glavna značenja riječi zukva: prvo, botaničko, u okviru kojeg zukva može biti “vrsta kisele jabuke” ili pak neka vrsta močvarne trave; drugo, da tako kažemo – psihološko, jer zukva može značiti isto što i “budala, zvekan”; i treće, toponomastičko (navode se primjeri iz Dalmacije, Crne Gore, Like i Bosne). Dakako, najlogičnijom mi se pretpostavkom učinilo da je u strizivojnskom slučaju Zukva postala toponim polazeći od prvog navedenog, botaničkog, značenja, i to po svemu sudeći onog što se odnosi na neko močvarno raslinje. No, to u ovom času i nije bilo važno. Glavno je da sam u rukama imao potvrdu o postojanju, i to višestrukom, sporne riječi zukva, nađenu na neosporno autoritativnome mjestu – ili sam barem u to vjerovao.

Nazvao sam prijatelja u Strizivojni i priopćio mu rezultat potrage. Postojanje drugog navedenog značenja (“budala, zvekan”) nije ga pokolebalo u njegovoj namisli, čak mu se učinilo zgodnim da naziv naše poljoprivredne zadruge sadrži i to skrovito značenjsko naličje. Tako sam otišao na Sud i ljubaznoj voditeljici sudskog registra predao fotokopiju, za koju sam držao da će poslužiti kao svojevrsna domovnica riječi zukva. Službenica je, za svaki slučaj, otišla do sebi nadređenog pravnog stručnjaka kako bi i on potvrdio da je stvar time riješena. On je nakon nekoliko sekundi banuo u sobu mašući fotokopijom i s bolnim izrazom na licu. Prišao mi je i upro prstom u tumačenje riječi u njezinu prvom značenju (“kisela jabuka”), gdje se navodi nekoliko primjera upotrebe: “Ali, pogledajte! Pa tu piše ‘u Vukovu rječniku’! To je Vuk Stefanović Karadžić!”

Gledao sam ga zbunjeno i rekao: “Pa što onda?”. U tom je tumačenju, uostalom, nekoliko primjera bilo preuzeto i od drugih autora (Iveković, Rešetar, Borojević). Čovjek me zgranuto gledao i nastavio uzbuđeno govoriti: “Ali to nije hrvatski jezik. To je riječ iz srpskog jezika.” Zatim je uzeo fotokopiju naslovne stranice i bolno rekao: “Pogledajte kako se zove ta knjiga! To je ‘Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika’! I objavljena je 1975. godine. Pa to je bilo u vrijeme Jugoslavije!”

Bio sam tako zaprepašten ovim preokretom da sam u prvi mah uspio reći jedino: “Pa što onda? Ne vidim u čemu je tu problem…” Zatim sam pokušao objašnjavati: to je najveći postojeći rječnik hrvatskog jezika, objavila ga je naša Akademija u mnogo svezaka, i to upravo u doba te strašne Jugoslavije, naš se jezik tada nazivao “hrvatski ili srpski”, u tumačenju riječi zukva navode se primjeri iz Hrvatske…

Čovjek me gledao sažaljivo, nimalo pokoleban u svom stamenom stavu. Promatrao me kao da se dvoumi bi li me proglasio oživjelim ostatkom poražene jugokomunističke bande; očito mu, ipak, nisam izgledao dovoljno staro da bih u doba jugoslavenske prapovijesti bio mogao bilo što “zastupati” ili “obnašati”. Kada sam mu rekao da sam studirao na Filozofskom fakultetu i da sam svladao osnovne pojmove iz teorije jezika, da mi bavljenje riječima i rječnicima nije strano, poučio me: “Vi možda znate kako to izgleda s jezične strane, ali pravno gledano ove fotokopije ne vrijede ništa. One ne dokazuju da je ta riječ hrvatska.” Vratio mi je fotokopiju i načas mi se učinilo da bih je morao sakriti: zahvaljujući mojoj naivnosti i neupućenosti, ona nije poslužila kao dokaz u prilog riječi zukva, nego upravo protiv nje. Trebao bih čovjeku biti zahvalan ako je voljan zaboraviti to što sam mu upravo predočio.

“I što sada? Kako da onda uopće dokažem da je zukva hrvatska riječ?”, pitao sam pomalo očajnički. Službenik mi je uputio odrešit savjet, i dalje zgranut što ne shvaćam nešto što je valjda očito svakom tko je pri zdravoj pameti: “Donesite izvod iz rječnika hrvatskog jezika. Iz rječnika koji je objavljen u Hrvatskoj.” I vratio se u svoju odaju. Nisam mu dospio reći da su njegovi navodni pravni propisi besmisleni, jer ne uzimaju u obzir stvarnost: a stvarnost jest da u deset godina postojanja samostalne hrvatske države nije objavljen nijedan tako velik rječnik hrvatskog jezika u kakvom bi se mogla naći i tako rijetka riječ kao što je zukva. Nisam mu dospio reći ni mnogo toga drugog što bi bilo potrebno.

Iako bi se sve moglo sažeti i u samo jednu prikladnu rečenicu, u kojoj bi našla mjesta i riječ zukva, u svome drugom navedenom značenju (‘budala, zvekan’). Kao primjer upotrebe u tom značenju, Akademijin Rječnik navodi retorički upit koji je “u Lici zabilježio Bogdanović”: Ko bi onoj zukvi što dokaza? A u susjednom stupcu, uz augmentativnu inačicu iste riječi, donosi se prema istome izvoru rečenica istovjetnog sadržaja: Ne dokaza ti toj zukvetini ništa.

II.

Još uvijek pod svježim dojmom te male dogodovštine, istog sam popodneva sastavio gornju bilješku i poslao je u Vijenac, novine za kulturu Matice hrvatske, gdje je ona ubrzo bila objavljena. Na to me je više naveo subverzivni besmisao kojim je ta zgoda nabijena, duboki apsurd situacije u kojoj ovakvo nešto može postati predmetom bavljenja jedne državne ustanove, negoli njezine površinske i smiješne političke konotacije. U međuvremenu sam učinio i posljednji pokušaj da, prihvaćajući nametnuta pravila igre, uvjerim nadležnu vlast da je riječ zukva posve bezopasna i prihvatljiva u ulozi naziva seljačke zadruge. Priznajem da u istodobnom pribjegavanju tim dvjema taktikama ima ponešto moralno dvojbenog igranja dviju ne baš skladnih uloga. Dosljedniji bi postupak nesumnjivo bio izravan sukob bez ikakve pričuve, u kojem bi jedna strana na posljetku, i vjerojatno u ne tako skorom roku, morala popustiti ili odustati. Ali zadruga u Strizivojni nije smjela čekati neodređeno dugo i zato je trebalo prihvatiti pravila igre što ih je bespogovorno diktirao Trgovački sud. U isti mah, naprosto nisam mogao odoljeti prigodi da od te male zgode ne načinim nešto što bi srednjovjekovni propovjednici nazvali exemplum (duhovno-poučnu pripovijest “iz života”). K tome, činilo mi se prilično nevjerojatnim da će dotični broj Vijenca u skorije vrijeme dospjeti do Trgovačkog suda, ako tamo dospije ikada.

Moj novi argument bio je Rječnik hrvatskoga jezika Franje Ivekovića i Ivana Broza, sv. 2 (Zagreb, 1901), str. 855, gdje je zukva sažeto objašnjena kao “nekaka povelika kisela jabuka”. Još jednom sam otišao na Trgovački sud i predao fotokopije. Procedura njihova odnošenja pravniku na uvid navlas je ponovljena, a nakon nekoliko minuta službenica se vratila s povoljnim odgovorom: “To je sada već nešto drugo.” Stvar je, dakle, bila riješena, zadruga je mogla započeti s registracijom pod svojim čudnovatim imenom. Imao sam osjećaj da je pravnik odlučio popustiti pred tolikom tvrdoglavošću te je u tom duhu dobrohotno jednim okom zažmirio na detalj da ni dotični Rječnik nije objavljen u samostalnoj hrvatskoj državi.

No, izgleda da se ovo smiješno zbivanje, unatoč svojoj beznačajnosti, kada je jednom uzelo apsurdan smjer, naprosto više nije znalo zaustaviti. Tjedan-dva kasnije, prijatelj iz Strizivojne nazvao me ponovno. Upravo je razgovarao s javnim bilježnikom u Đakovu kod kojeg kani registrirati zadrugu. Kad je razabrao o čemu je riječ, bilježnik ga je obavijestio da su ga, dan ili dva ranije, nazvali iz Trgovačkog suda u Osijeku. Priopćili su mu da se registracija stanovite poljoprivredne zadruge ne može provesti pod imenom Zukva, zato što ta riječ znači ‘budala’ pa je kao takva neprikladna za časnu službenu upotrebu.

Dakako da sam odmah pomislio na mogućnost, koju sam priželjkivao ali s kojom uopće nisam ozbiljno računao, da je sporni broj Vijenca ipak našao put do odgovarajućeg ureda u Trgovačkome sudu. Što bi drugo moglo biti posrijedi? Naš prijatelj pravnik očito uzvraća udarac. Svakako je zanimljiva pojedinost zakulisna telefonska operacija kojom je to izveo. Radije negoli osnivače nesretne zadruge, nazvao je izravno javnog bilježnika koji je trebao dovršiti proceduru i kojem zacijelo u načelu nije do prepirke sa službenicima Trgovačkog suda, čak i kad bi ga ta mogućnost u ovom osobitom slučaju zagolicala.

U ovom času, teško da nam preostaje nešto drugo nego – odustati. U nedoumici uključuju li doista pravni kodeksi zabranu da se poduzeća i udruge nazivaju riječju “budala” ili nekim od njezinih mnogobrojnih sinonima. I sučeljeni s očitom činjenicom da se u ovom slučaju za takvo značenje riječi zukva ipak poklonilo povjerenje upravo onom istom Akademijinom Rječniku koji je prethodno bio diskvalificiran kao pravno dokazno sredstvo. Ali ako mi ta mala nedosljednost bode oči, krivnja za to nesumnjivo leži na mojoj potpunoj pravnoj neukosti.

(2000.)

Stanko Andrić 17. 09. 2010.