Ovo su sati
kad kažem: neću znati
nikad čemu bravlje
blejanje u krst
na kojem Isukrst
bio je pročavljen.

Sve odniješe vali
Drine neizbježne, ali
zašto se handrili
nas dvoje nismo nikad?
Jesmo li vjerovali
da nismo mandrili?
Ili da bi Tanganjika,
svevišnjeg mi boga,
lako mogla planuti od toga
u čemu nema nikakvog harama.

Tako sam na Barama
šaptao prijateljici
s kojom bilo mi je ko da sam u Nici,
hiljadu dana
nakon što Gordana
pređe preko Odre
u kraljevstva donja.

Ali potonja
pamet – kenjcu pod rep.

3. 5. 2019. 

Prašnjava duša Sylvie Plath
parkira se nepropisno
bogu u susjedstvo
s odlukom:
cijeli dan lovit ću mu
u inat
bilo kakve voljene ptice
i njihova srca mljeti u kavu
za besmislene razgovore
o njegovom neizlječivom
strahu od Eve.

Dnevnik jednog penzionera/30

(Saša Stanišić, Herkunft, Luchterhand 2019)

Moja eratična i u osnovi nesistematična djelatnost kao književnoga kritičara uvijek se zasnivala (ili bar pokušavala zasnivati) na jednoj ključnoj premisi: trudio sam se da nikada ne zaboravim da je moje glavno polje bavljenja znanost o književnosti i da nijednoga trenutka ne zapostavim postulate koje mi je ono postavljalo kao preduvjet. Znači, i kada bih pisao prikaze knjiga, činio bih to tako da očuvam što je veći mogućni stupanj objektivnosti i da pokažem da „znam“ kako jedan književni tekst funkcionira, prije svega na formalnoj ali onda i na tematsko-sadržajnoj razini. Takav je postupak podrazumijevao poznavanje konteksta, društvenih ali i povijesnih okolnosti u kojima su tekstovi nastajali. On je dovodio i do tihih, implicitnih a ponekad i eksplicitnih prigovora sažimanih u komentaru da znanost o književnosti nije sposobna ponuditi autentičnu prosudbu samih tekstova. Opet, takav bi komentar u meni pobudio prkos da pišem kompliciranije, da ne popustim pred zamjerkama koje sam, ako sam baš morao, smatrao neznalačkim. Kada bi stizale s prijateljske strane, promatrao sam ih benevolentno, pokušavajući im oduzeti snagu argumentima; kada bi bile upućene s neprijateljske (to je bio slučaj uvijek onda kada bi se u središtu našlo ismijavanje navodno nepotrebne i u suštini lažne hermetičnosti poststrukturalizma) znao bih na njih odgovoriti oštrije. No najčešće bih progutao i jedne i druge i nastavljao raditi po svome.

Čemu, zapravo, ovaj uvod? Postoje knjige, srećom, moram reći, rijetke, kod kojih neutralnost za čitatelja ne dolazi u pitanje. To su knjige koje ga izravno dodiruju, koje ga se doimlju poput gotovo čudnovatog, u smislu Freudova Unheimlich iza kojega stoji nešto neugodno, neugodno zbog anticipirajuće moći koja budi strah, i time dodirom generiraju asocijacije od kojih bi radije ostao pošteđen. Ili možda i ne bi? Na takve se tekstove ne može primijeniti distanciranost, prema njima se ne može zauzeti položaj promatranja izvana, sa stajališta objektivne nedodirnutosti. Oni su rijetki, ali kada se pojave bude nelagodu koja istovremeno sadrži draž – draž da se o njima kaže nešto. U tome nečemu će se čitatelj-kritičar prepoznati, otkriti dio svoje intime koju bi, radije, ostavio u tajnosti. Takvi tekstovi mu onemogućavaju da im pristupi s onom dozom objektivnosti koju smatra neizbježnim etičkim dijelom svojega posla. Pa ipak: Treba li zbog toga izbjeći pisanje o njima?

Ovdje se moja osobna pri-povijest križa s nekolicinom tekstova s kojima dijeli zajedničko iskustvo, iskustvo koje na presudan način dovodi do izgradnje subjektiviteta, ako želim govoriti točnije – i identiteta. Susret s njima u relativno kasnom životnom dobu govori da je građenje tih dvaju ljudskih konstanti u osnovi procesualno te ga se zapravo nikada ni ne može dovesti do kraja. Iskustvo o kojemu govorim jest egzil a autori i autorice s kojima ga dijelim nisu odveć brojni. Zajedničko nam je što imamo istu geografsku polazišnu točku, različiti su nam dob u kojem nas je egzil dočekao, geografija na koju nas je bacio. Jedan od tih mojih standardnih sugovornika i sugovornica s kojima stojim u stalnom dijalogu jest Saša Stanišić. U ranijim sam tekstovima pokazivao da su i Stanišićeve „nebosanske“ knjige zapravo bosanske. No najnovija je opet temeljito bosanska. Riječ je o hibridnome tekstu koji je ove godine objavljen pod naslovom Herkunft (Porijeklo). Kao polazište, ili svojevrsna matrica, poslužila su mu Ciriška predavanja iz poetike koja su održana u jesen 2017. (Prošle ih je godine držala još jedna od „mojih“ autorica, Melinda Nadj Abonji.) Knjiga je s jednakim oduševljenjem primljena u cjelokupnom feljtonu na njemačkom govornom području. I ja sam je pročitao s ogromnim zadovoljstvom, ukoliko sam to estetsko zadovoljstvo mogao odvojiti, i eto moje ograde, od subjektivnog doživljaja gore spomenute nelagode.

No zašto kažem da me je ovaj tekst osobno dotakao više nego svi ostali? Zašto je Stanišić sposobniji da uzdrma moju poziciju književnog kritičara koji piše s pozicije znanosti o književnosti? Odgovor je koliko jasan toliko i uznemirujući: I Stanišić i ja smo podijelili iskustvo egzila u Njemačkoj. Budući da je on pisac, on ga i tematizira. Ja ga gutam kao nelagodu (evo još jednom Freuda, Unbehagen) koja uvijek iznova prokuha kad ga se prisjetim, kada ga tematiziram u razgovorima, ponekad i kritičkim s (njemačkim) prijateljicama i prijateljima. Kada Stanišić, briljantno prenoseći „pfälzisch“-dijalekt, pripovijeda kako stariji gospodin u tramvaju ukazuje na to „da se ovdje kod nas govori njemački“, onda mi se bude sjećanja na vječito „kod nas u Njemačkoj“ kojim se druge želi izolirati, diskriminirati, učiniti da bez obzira na besprijekornu integraciju kod njih ostane neizbrisivi trag Drugosti. Naravno, i priče o ocu koji bez obzira na visokoškolsko obrazovanje radi na građevini ili o majci u perionici – sve su to momenti kojima se pobuđuju bolne uspomene na tvornicu plastičnih vrećica ili na filovanje regala u supermarketu. Bilo pa prošlo, možda bi se reklo. Bilo, doista ali prošlo… Ovdje mora stajati znak pitanja koji će ukazati na dubinu nanesenih povreda i na njihovu trajnost u psihi, ma koliko konsolidiranog stanovnika velike europske demokracije. To bi bilo plačni uvod u kratki tekst o jednoj briljantnoj knjizi.

Porijeklo je roman sjećanja i pamćenja. U tome smislu on leži u trendu tekstova europske književnosti koji tu tematiku stavljaju u središte pažnje. Na njemačkom je nedavno objavljen prijevod impresivne knjige Marije Stjepanove Prema pamćenju koji se u potpunosti može čitati u jednom dahu s Porijeklom. No nije mi cilj ovdje sprovoditi komparatističku analizu, tako da ću ovu napomenu ostaviti tek u naznakama i konačno reći ponešto, u onome gore navedenom objektivnom modusu, o Stanišićevoj knjizi. Kao što i ona započinje, tako ću započeti i ja, paradoksalno – roman pamćenja kao oblikovnu matricu i dominantan motiv ima demenciju. Roman je moguće ispisivati tek od onog trenutka u kojemu postaje izvjesno da je pripovjedačeva/autorova baka oboljela od te bolesti. Stoga je i njegovo uvodno poglavlje, „Baka i djevojčica“, inicijacija u jedan svijet koji je izgubljen na više razina, ali u isto vrijeme i otkriven na novima, neočekivanim: „Sedmi je ožujak 2018. u Višegradu, Bosna i Hercegovina. Baka ima osamdeset i sedam godina i jedanaest godina.“ Spoznaja demencije polazišna je točka koja će pripovjedača navesti na sve dublje poniranje u prošlost a iz njega će izroniti nova priča u čijem će se tematskome jezgru pronaći povijest vlastite obitelji.

Važna je karakteristika nove proze sjećanja što se u njoj namjerno izbjegava središnja karakteristika konvencionalne memoarske proze, vremenski kontinuitet. Štoviše, svjesno ga se gura u drugi plan a na njegovo mjesto stupaju asocijacije čiji cilj nije pripovijedanje kronološki uređene priče, već razvijanje slobodnih prostora u koje se ubacuju žanrovski neodređeni, pokatkad i nepoželjni elementi. Marija će Stjepanova, tako, na više strana elaborirati suvremene teorije kulturalnog pamćenja, dok će Saša Stanišić, preskačući s jedne razine pripovijedanja na drugu, konstruirati paralelnu povijest Bosne i Hercegovine, onakvu kakvu može ispisati netko tko je zemlju prinudno napustio s četrnaest godina da bi se u nju uvijek iznova, u zrelom i sve zrelijem dobu, vraćao kao gost. Na taj način izgrađuje pripovjedačku poziciju prema kojoj se nalazi i unutar i izvan pripovjednog teksta. Tako realizira dvostruku perspektivu – insajdera i autsajdera. Istovremeno je tu – kroz osobnu povijest, ali i nije tu – zato što ga dugogodišnja fizička odsutnost i socijalizacija u drugoj i drukčijoj sredini čine nekim tko više tu ne pripada. Stoga se i diskontinuirano pripovijedanje koje dominira Porijeklom organizira oko dvije osovine: povratci „kući“ i opisivanje onoga od čega se pripovjedačko Ja u manjoj ili većoj mjeri otuđilo; i opisivanje vlastitoga sazrijevanja u Njemačkoj.

Oba su diskurzivna polja kritična, oba se prema predočenom materijalu odnose distancirano i sa znatnom dozom autoironije. Ona, pak, svjedoči o specifičnom humoru koji Stanišićevu prozu odlikuje od samih njezinih početaka. To je humor koji pledira na empatiju, na približavanje pripovjednoj instanci i na suživljavanje s njom. Ona pokazuje slabosti, izvještava o njima, ne prekrivajući ih, ali u isto vrijeme posjeduje dozu samosvijesti koja joj omogućuje da im reflektirano prilazi te im tako oduzme mogućnost da ju povrijede. Upravo joj smijeh omogućuje taj suštinski kontradiktorni pothvat. Ta je pozicija vidljiva u svim segmentima ovog romana. Kako u onima u kojima se pokazuje alternativno sazrijevanje pripovjedača u Heidelbergu, tako i u onima koji izvještavaju o njegovim posjetima Višegradu ili onima koji govore o roditeljima i njihovim naporima u procesu integracije – koji su nakraju osujećeni. (U zagradi opet moje osobno iskustvo Duldunga – te teške njemačke riječi kojom nam se veli da nas država „trpi“, dok ne dođe trenutak u kojemu će biti slobodna da nas se otarasi, i ništa drugo. Veli se: Duldung ist kein Titel!) Ovdje će se prikriti i mala scena slatkog trijumfa. Roditelji koji, kao i toliki drugi bosanski „mješoviti brakovi“, odlaze u Ameriku, na Floridi se kreću u krugovima sebi ravnih, zarađuju mirovinu i povlače se u Hrvatsku odakle sa smiješkom lakog prijezira mogu gledati na Njemačku, zemlju koja ih nije htjela prihvatiti. Kao što je, uostalom jedva prihvatila njihovoga sina – koji će postati jedan od najboljih i svakako najzanimljivijih suvremenih njemačkih spisatelja. Ta apsurdna situacija prejudicira određenu gorčinu koju će pripovjedač eliminirati vedrinom.

Vedrina, ipak, ne funkcionira ni sama po sebi ni sama za sebe. U ovome romanu, a to je bio slučaj i u drugim Stanišićevim tekstovima, ona je kontrapunktirana mračnom slikom svijeta koja stječe raznolike oblike. Jednom je to melankolična pozicija samoga pripovjedača, drugi put zlo koje čine njegovi likovi, sljedeći, opet, kontingentno nasilje koje isijava iz samih struktura društva. U romanu Uoči slavlja neonacističke skupine premrežavaju prostor, stupaju u koaliciju s konzervativnim, postkomunističkim građanima i ugrožavaju prostore slobode u njemačkoj provinciji. U Porijeklu to isto čine počinitelji zločina u Višegradu i njihovi potomci koji za sebe zahtijevaju pravo na posjedovanje grada, slaveći one koji su ga očistili, etnički i etički, od drugih i drukčije mislećih. Stoga se u ovoj knjizi, više negoli i u jednoj drugoj, pojavljuje koncepcija etičkog čišćenja, kao neposredna posljedica onoga etničkog. Tko je jednu teritoriju „oslobodio“ od druge etnije, načinio je uslugu svima onima koji su ostvarenje toga cilja povezali sa suspendiranjem etike. Još preciznije: određenim, do srži nemoralnim, ljudima dalo se pravo da prosuđuje što etičko ponašanje jest a što, pak, nije. Tako se omogućuje da nositelji najvećih zločina budu slavljeni kao nacionalni heroji a pred pripovjedača se postavlja dilema: treba li pitati one koji otvoreno vješaju slike Karadžića ili Mladića jesu li sigurni u ispravnost svoje „izložbe“. On to, naravno, ne čini. Motivacija iza takvoga prešućivanja nije strah od toga da će se doći u neugodnu situaciju, možda čak povezanu i s nasiljem, no upitanost nad svrsishodnošću bilo kakve rasprave.

Povratci su u Višegrad jedan segment ove čarobne knjige sjećanja. O sazrijevanju i odrastanju u tome gradu veli se malo. Koga zanima pronaći će više u Kako vojnik popravlja gramofon. S druge strane, za mene je Porijeklo i otkriće. Zato što sam, čitajući ga i vjerujući mu, shvatio da u Vojniku ima puno više fikcije no što sam mislio. A možda i nema. Možda je obrnuto: djed Slavko iz Vojnika autentična je figura, povijesno ovjerovljena a djed Pero fiktivan. Možda! Likovi se ne ponavljaju, točnije – ne ponavljaju se imena. (Ne)djela su obično tu, uvijek ista i prepoznatljiva.

Sljedeći se segment odnosi na sazrijevanje pripovjedača u vrijeme izbjeglištva u Heidelbergu ili točnije – na rubu tog njemačkog grada, u njegovu predgrađu Emmertsgrundu; i još točnije: na ARAL-ovoj benzinskoj pumpi. Opet je to dio romana u kojemu se bude uspomene: na skupljanje krupnog otpada, na poklone dobrih ljudi, na druženja s obitelji na uskome prostoru, rođendane i sve proslave koje su, zapravo, bile slavljenje neizvjesnosti. Precizni Stanišićev jezik, njegov briljantni (a drukčiji – iskošeni) njemački pokazuju u kolikoj je mjeri priča o integraciji, koju danas slušamo, zapravo lažna. Današnje se izbjeglice u Njemačkoj želi integrirati jednako kao što se željelo integrirati nas, ondašnje. Svaka je integracija stoga priča o individualnom uspjehu iza koje se krije ambicija da se bude integralan (više nego integriran) u novome a da se porijeklo ne odbaci. Osjećaj izguranosti na marginu, borba za stjecanje jezika i njegovo ovladavanje, mogućnost/nemogućnost izbora škole: sve su to teškoće izbjegličke egzistencije s kojima se susreće pripovjedač i protiv kojih nakraju uspijeva pobijediti. Ta pobjeda nije popraćena trijumfom. Naprotiv, opet je obavijena aurom autoironije koja je osobito moćna kada nam se predočuje proces dodjele državljanstva. Spisatelj koji vlada svim nijansama i finesama njemačkoga jezika (ta tek je koju godinu ranije ušao u najuži izbor za jednu od najuglednijih njemačkih književnih nagrada) suočava se s nemogućnim zadatkom. Kao ultimativni test koji će ovjeriti njegovu sposobnost da postane Nijemac na papiru službenica u Uredu za strance traži od njega da napiše vlastoručno kratku biografiju. (Sjećam se slične situacije u kojoj me je službenica prekinula makar nisam napisao ni četvrtinu onoga što sam kanio!) No on to nije u stanju učiniti, svaki pokušaj biva osujećen. Kao test za ono sve što je mogao napisati pa je izbrisao veli: „Moja baka posjedovala je oklagiju i prijetila mi je da će me istući njome. Do toga nije došlo, ali do danas imam rezerviran odnos prema oklagijama i indirektno prema tjestenini.“ Ono što slijedi, čitateljica može pretpostaviti, jest biografija koju je umjesto Uredu za strance Saša Stanišić poklonio nama.

Pa ipak, postoji jedan moment koji iskače od humorno napisane cjeline. To je posljednji dio romana u kojemu se Stanišić vraća strategiji hermetičkoga pripovijedanje koja je dominirala romanom Uoči slavlja. U njemu se pod naslovom Zmajsko utočište opisuje pripovjedačeva posjeta baki koja je smještena u domu za njegu. Izbor odvijanja radnje prepušten je čitateljici. Ako se odluči za jednu varijantu, treba nastaviti čitati na stranici toj i toj; za drugo, na stranici toj i toj. Poput Cortazarove Školice, i ovdje je načelo kontingencije odnijelo prevagu nad kauzalnom kronologijom. Nastaje somnambulno lutanje noćnom Bosnom. Automobil se kreće samovoljno nekim čudnim putovima, na njima pripovjedač sreće nepoznate i poznate ljude, vraća se u dom gdje zatječe transformiranu baku, oslobođenu stega demencije, onakvu kakvu je zna. No kako god slijedili priču, koji god od predloženih putova izabrali, moguć je samo jedan, neumitni i tužni, završetak – smrt. Priča koja je započela empatičnim opisom bakine demencije završava njezinim pokopom. Fantastično putovanje preko Stiksa, ili je riječ o kakvoj drugoj mitološkoj rijeci koja dijeli podzemni svijet od svijeta živih, završava se tako što unuk mora napustiti baku, ostaviti je samu da nastavi potragu u nadi da će se na konačnom mjestu sresti s pokojnim suprugom.

Ostavit ću čitateljicu da sama otkrije što je Saša Stanišić još ispripovijedao, nema puno. A ja se i ovako opraštam od jedne knjige koja je, na čini mi se odveć intiman, toliko intiman da se približio i nelagodi, način postala moja knjiga. Kao i sve njegove ranije, samo još drukčije, još intenzivnije. I ponekad se dobro oprostiti, bar nakratko, od pozicija znanosti o književnosti. Makar nerado, priznat ću to svima pa i – Miljenku Jergoviću.   

“Obstaja vsaj en tukajšnji pisatelj, neodkrit južno od Sotle, ki je svetoven v svoji lokalnosti in velik na način Bernharda, Bolaňa in Knausgaarda, za povrh pa še pisatelj, ki se je v večjem in tudi najpomembnejšem delu svojega literarnega dela ukvarjal s samim sabo in svojimi življenjskimi in biografskimi okoliščinami. Ni pisal gole avtobiografije, niti ni bil v njegovih časih moderen pojem avtofikcije. Lojze Kovačič je pisal o sebi kot o veliki temi, kakor je Joyce pisal o temi Dublina.”

Tako je pred časom v Jutarnjem listu o našem največjem pisatelju zapisal Miljenko Jergović, ki je Lojzetu Kovačiču posvetil svoj sobotni esej. Na Hrvaškem so namreč nedavno tega objavili prevod Kovačičevega Kristalnega časa in vsaj pri peščici hrvaških knjigoljubov vzbudili zanimanje za pisatelja, ki kljub temu, da je večino svojega opusa ustvaril v času Jugoslavije, v kontekstu jugoslovanske literature malodane ne obstaja. Miljenkovo besedilo me je tako znova premamilo v spraševanje, kako je mogoče, da je pisanje Lojzeta Kovačiča ostalo skrivnost za jugoslovanski svet in posledično tudi za svet zunaj jugoslovanskih meja.

V kratkih pismih, ki sva si jih izmenjala po objavi njegovega eseja, je Miljenko namreč izrazil prepričanje, s katerim sem se vsaj do neke mere moral strinjati, da je poglavitni razlog za Kovačičev neobstoj v znotraj evropske in svetovne literature odsotnost konteksta. Če bi bil Lojze Kovačič nemški, ali vsaj poljski avtor, je prepričan Miljenko, bi bil danes svetovno znan pisatelj. Že če bi bil jugoslovanski avtor, sem ga v mislih dopolnil, saj je bil jugoslovanski kontekst povsem zadosten okvir za mednarodno uveljavitev številnih drugih avtorjev.

A Lojze Kovačič ni bil nikdar jugoslovanski avtor. Vsaj ne na način, na katerega so bili jugoslovanski avtorji Andrić, Krleža, Kiš ali Kovač. Lojze Kovačič je bil znotraj jugoslovanskega kulturnega prostora pravzaprav zaprt v svoje slovenstvo, kar je še posebej nesrečno naključje, če vemo, da je bilo slovenstvo Lojzeta Kovačiča vselej nepravo, neslovensko slovenstvo. Njegovo slovenstvo je bilo neprilagojeno, nepartijsko in nepartizansko, a tudi nedomoljubno, nenacionalno slovenstvo, bilo je povsem samosvoje, kovačičevsko slovenstvo, slovenstvo, ki ga je vsem nagradam in priznanjem navkljub ohranjalo na družbenem in kulturnem obrobju.

Seveda je bilo obrobje Lojzetu Kovačiču, vsaj tistemu Lojzetu Kovačiču, ki ga poznamo iz njegovih knjig, neznansko bližje od središča. A to morda pojasnjuje njegovo jugoslovansko obrobnost, nikakor pa ne tega, da je naš največji pisatelj ostal na obrobju naše kolektivne zavesti tudi po razpadu Jugoslavije in da na tem istem obrobju na nek način ostaja še danes, petnajst let po svoji smrti. Morda je to obrobje prestižnejše kot je bilo nekoč, morda je to obrobje nad vsemi drugimi obrobji in morda tu, na tem svečanem obrobju, številni bralci šepetaje poveličujejo Lojzetovo nepreseženo pisavo, mladi pisatelji skrivoma posnemajo njegovo sintakso in ga literarni zgodovinarji neslišno povzdigujejo nad sodobne velikane, a v družbeni, da ne rečem narodovi zavesti Lojze Kovačič ostaja marginalna, skoraj neobstojna figura. Še več, njegovi monumentalni Prišleki, ki bi v tej družbi, sploh če pomislimo na njene polpretekle obsesije in demone, morali biti temeljno, konstitutivno prozno delo, še vedno ostajajo neprebrani. Po Prišlekih tudi nimamo filma in nimamo televizijske nadaljevanke, po kateri tako zelo kličejo, še gledališke predstave nimamo.

Čarobni, presunljivi Kristalni čas je bil resda izglasovan za najboljši roman izmed vseh, ki so kdaj prejeli kresnika, a nas tudi to ni opogumilo do te mere, da bi Lojzeta Kovačiča glasno in jasno razglasili za največjega. Ne, mi tega poguma preprosto ne premoremo. Nikoli ga nismo. Nismo ga premogli v času socializma in Jugoslavije, ko je bilo Lojzeta Kovačiča in njegovo neprilagojenost veliko lažje ohranjati zase, kot z njo buriti jugoslovanske duhove, in ne premoremo tega poguma danes, ko bi bilo Lojzetu Kovačiču nujno potrebno odrediti veliko bolj častno mesto v slovenski kulturi od tistega, ki ga trenutno zaseda.

Lansko leto smo, če se še spomnite, praznovali stopetdeseto obletnico rojstva Ivana Cankarja. Praznovali smo jo z gledališkimi predstavami, s knjigami, stripi, filmi in simpoziji, praznovali smo jo, kakor bi želeli s preobiljem zasititi ljudstvo z njim, kakor ne bi bilo to ljudstvo že dovolj obremenjeno s Cankarjem in njegovimi hlapci in Šentflorjanci. Istočasno je minevalo devetdeset let rojstva Lojzeta Kovačiča, a smo to povsem spregledali, kakor bi želeli, da ljudstvo ne izve, da je Lojze enako velik, če ne celo večji pisatelj od Ivana. Morda je Lojze Kovačič manj slovenski, morda je manj narodnobuditeljski, morda je bil manj družbeno angažiran, manj političen, je pa najbrž večji pisatelj.

“Lojze Kovačič je verjetno najpomembnejši neznani južnoslovanski pisatelj. In verjetno eden izmed najpomembnejših južnoslovanskih proznih piscev in romanopiscev nasploh. (…) Lojze Kovačič eden je od najpomembnejših pisateljev tega časa”, piše v svojem sobotnem eseju Miljenko Jergović, jaz pa dodajam, da Lojze Kovačič ni le najpomembnejši neznani južnoslovanski pisatelj, marveč tudi največji neznani slovenski pisatelj.

Petnajst let po Kovačičevi smrti mi namreč še vedno čakamo, da našega največjega pisatelja namesto nas odkrije širni svet, čakamo, da o tem, kako velik je bil naš Lojze, presodi kdo drug, nekdo z več poguma.

(veliki rabin sefardske sinagoge, poslije rata, u bolnici)

poželiš se nekada od riječi odmoriti poželiš ne govoriti kada ti dodija u ješivi đacima ponavljačima isto uzalud ponavljati baš te briga nije ti do bilo čega smeta ti galama a možda ti se samo spava još ti manje do govora kada pritisne muka samo tvoja kada stisne bol neiskaziva kada obuzme ljepota neopisiva dohvati spoznaja neprenosiva kada ti nije do sugovornika kada sve postane molitva u zborištu tiho sa srodnima ponavljana sjećanja tugovanja nadanja još još teža kada te dohvati muk o onome što se dogodilo nikad se ne ponovilo o čemu ne bi ne možeš o čemu uvijek nanovo pokušavaš hoćeš rekao bi riječ ne nalaziš ništa ne govoriš u tišinu toneš znaš što je o čemu je kako je više ne tumačiš ne objašnjavaš nećeš na kraju ni da spominješ ama ne zaboravljaš samo u sebi muku zbog zauvijek izgubljenog potpuno spaljenog uvijek nanovo osjetiš s njom prema onom tamo ideš jedva čekaš da tamo u vjeri svojoj

Nekad kao da uđem u brlog,
Nekad kao u stan izumrlog.
A samština kad me posve sludi,
Nađem se u manastirskoj studi.

No za svakog zalaska i zore,
Ljeskaće u meni njeno more.
A u zlatu  svakog suncokreta
Umrla će naša sjati ljeta.                             

I dalek od čemera i slavlja,
Znadem, dok na slogove rastavljm,
S tri poljupca, njeno ime s ploče –

Biti kao Gumiljovljev Arap
Koji usred pustinjskoga žara,
Sagnut  k vodi nenadanoj, loče. 

26.4. 2019. 

Ulomak iz knjige “Sarajevo, plan grada”

Prvi razred sam završio u Drveniku, i onda smo se sasvim preselili u Sarajevo. Djed je umro, i više nije bilo razloga, nije bilo njegove astme, pa da zimujemo u Dalmaciji, a ljetujemo u Sarajevu.

Istoga ljeta po povratku, prije polaska u drugi dva razred Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, počele su me mučiti noćne more. Opsesivni, strašni snovi – uglavnom o smrti – koji bi se ponavljali, ili su trajali u nastavcima, poput televizijske serije, iz noći u noć. I ranije sam, u Drveniku, ružno sanjao. Većina takvih snova se ponavljala, ili bi se čekali nastavci. Ali nešto se promijenilo: scenografija snova.

Sve moje noćne more nekoliko sljedećih godina zbivat će se na istoj, vrlo uskoj pozornici, u dvorištu ispred Crkve Svetoga Preobraženja u Novom Sarajevu, i unutra, u crkvi. Snove neću opisivati, bili su raznoliki, ticali su se mojih dnevnih strahova, onoga što mi se u zbilji događalo, i naravno – smrti. Nekada bi neki običan san kliznuo u košmar, i tada bih se najednom iz nekoga drugog prostora premještao u crkveno dvorište.

I godinama poslije, kada sam poodrastao, sve do rata i u ratu, događalo mi se, istina vrlo rijetko, da sanjam dvorište Crkve Svetoga Preobraženja. Snovi više nisu bili onako strašni, ali uvijek su bili neugodni.

Otkad sam se preselio u Zagreb, mislim da više nikada nisam sanjao tu crkvu. Većina mojih snova, po nekoj uobičajenoj matrici, opisanoj u udžbenicima psihologije, i danas se zbiva u Sarajevu. Zagreb sanjam vrlo rijetko, ali i tad san započne na Ilici, a završi na Titovoj ili kod Higijenskog zavoda. No, pravoslavne crkve u Novom Sarajevu u snovima više nema. Oslobodio sam je se, otišavši iz Sarajeva.

Dugo bi se, pretpostavljam, i posve krivo moglo nagađati o razlozima zbog kojih je moja nekontrolirana, noćna imaginacija odabrala baš tu pozornicu za sve strahote koje je moja svijest mogla proizvesti.

Nekom psihoanalitičaru bi to bila zanimljiva tema.

Bavi li se danas, izvan američkih filmova, još netko psihoanalizom?

Ali ja imam objašnjenje, koje, možda, nije pravo, ali nije ni sasvim krivo, do kojeg sam došao kada sam, godinama kasnije, nastojeći da ne zaboravim sve ono što mi je nekada bilo važno, pa i svoje djetinje snove i njihovu scenografiju, razmišljao o crkvi koja me je nekada plašila.

Kao dječak, izbjegavao sam da je pogledam. Kada bismo se tramvajem, a poslije fićom, vozili na Ilidžu, u nedjeljnu posjetu rođacima, ja bih okrenuo glavu na drugu stranu. Vjerovao sam da ću je tako istisnuti iz misli, da mi neće noću dolaziti. Naravno, bilo je to posve krivo. Iako sam je dugo izbjegavao gledati, nijednu sarajevsku građevinu nisam tako dobro znao i pamtio kao tu crkvu.

Poslije rata bih se, dolazeći u Sarajevo putem od Zenice, provezao širokom avenijom prema Marijin dvoru i centru grada, i uvijek bih se zagledao u nju. Eto, oslobodio sam se ružnih snova, mislio sam, barem neki ozbiljni dobitak od odlaska u Zagreb. Tada sam, krajem devedesetih i u prvih sedam-osam godina novoga vijeka, u Sarajevo dolazio s nekom vrstom ozarenja, pa mi je trebao podsjetnik na zlu kob, na nešto što nije dobro na tom mjestu koje sam volio. Kasnije su se stvari po mene veoma promijenile, promijenilo se Sarajevo, ali bih se u crkvu vozeći zagledao s istim interesom.

Lijepa, neobična građevina.

Crkvu Svetoga Preobraženja projektirao je tridesetih godina slavni beogradski arhitekt Aleksandar Deroko. Kao stilski uzor poslužila mu je Crkva Svetih apostola Petra i Pavla u Rasu, blizu Novog Pazara, najstarija crkvena građevina u Srbiji, koja potječe iz osmoga stoljeća, dakle iz predraskolnih vremena kada je kršćanska Crkva bila samo jedna. Svojim izgledom, ta crkva živo evocira sakralno graditeljstvo na Mediteranu tog vremena, a podsjeća i na one prastare armenske crkve, koje povremeno vidimo u televizijskim dokumentarnim filmovima.

Naravno, Deroko nije htio načiniti repliku, niti je prostačkim zahvatom – kakvi su u današnje doba postali uobičajeni – nastojao povećati lijepu i skladnu rašku crkvicu, nego ju je reinterpretirao. Poslužila mu je kao tema – kao što bi se tradicijskom temom poslužio Bela Bartok, ili kao što je Thomas Mann po Svetome pismu reinterpretirao i nadogradio priču Josipa i njegove braće – i projektirao je jednu posve novu, u osnovi fascinantnu građevinu. Ono što u izgledu Crkve Svetoga Preobraženja promatrača najprije fascinira – ukoliko ima svijest o viđenome, kakvu ja kao dijete nikako nisam mogao imati – jest to da njezina arhitektonska zamisao savršeno podrazumijeva svijest o kontekstu, o svim drugim kućama i tradicijama pored kojih će se ona naći. I tu će negdje biti i razlog zbog kojega je ta crkva postala prizorište mojih najgorih noćnih strahova. Naime, Sarajevo nije bilo zamišljeni Derokov kontekst.

Kao u čudesima iz svetih knjiga, u narodnim legendama i latinoameričkim romanima, Crkva Svetoga Preobraženja preletjela je nekoliko stotina kilometara, i iz Splita, gdje je već bio postavljen kamen temeljac za Derokovu građevinu, doletjela tu, u Novo Sarajevo. Slavni arhitekt se nije pobunio, nije insistirao na izmjeni projekta, ali crkva se, najednom, našla izvan svoga mediteranskog konteksta, u gradu u kojem će, kao novogradnja, izgledati starije od crkve na Varoši, posvećene svetim arhanđelima Mihailu i Gavrilu, u našim životima najpoznatije kao Stara pravoslavna crkva na Baščaršiji, sagrađene u šesnaestom stoljeću, na temeljimo mnogo starijim.

U Europi je već godinu dana trajao Drugi svjetski rat, Nijemci su tog ljeta pregazili Francusku, kada je 8. rujna 1940. posvećena Crkva Svetoga Preobraženja u Novom Sarajevu. Uz prisustvo mnogo svijeta, pravoslavnih episkopa, gostiju drugih vjera i predstavnika vlasti, održana je ceremonija, a nakon nje i veliko slavlje. Sve je tad još izgledalo mirno i starodrevno, pogotovo u Sarajevu, kao da nas se svjetski rat nije ni ticao, ili je – kao i pedesetak godina kasnije – vladala iluzija se nas ne tiču razlozi zbog kojih su ratovi započeti, daleko smo, mimo svijeta i mimo svih putova, i zato će, s Božjom pomoći, rat protutnjati mimo nas.

Godinu dana kasnije, sve će biti drukčije. I drukčiji će biti svačiji osjećaji. Ljudi brzo zaborave što su mislili i čemu su se nadali prije nego što je izbio rat. U Derokovoj crkvi više nije bilo vjernika, i neće ih biti sve dok ponovo ne nastupi mir.

Aleksandar Deroko bio je dugovijek čovjek. Umro je 1988, malo pred nove ratove, u devedeset četvrtoj godini života. Ratovao je, kao srpski kaplar, još u u Prvome svjetskom ratu, krajem dvadesetih po Parizu se družio s Picassom i Le Corbusierom, projektirao je Hram svetoga Save u Beogradu, dovršavan nakon zadnjih ratova, bio je srpski akademik i sveučilišni profesor. Bio je poznat crtač: drhtavim, vrlo preciznim linijama, portretirao je građevine, koje su na njegovim crtežima izgledale kao da plešu. U televizijskim je emisijama vrlo živo pripovijedao o arhitekturi. Njegove kuće bile su življe od ljudi u pričama drugih pripovjedača. Ali to se osjećalo i u zbilji, ne samo u pričama i na Derokovim crtežima. Crkva Svetoga Preobraženja kao da je živa građevina.

Nisam znao ništa o arhitekturi kada mi je dvorište njegove crkve postalo pozornica noćnih košmara. Ali sam osjećao kuće, kao što ih svako dijete osjeti. Taj osjećaj se, kao i sve drugo što nam je prirođeno i instinktivno, s odrastanjem gubi. Crkva u Novom Sarajevu bila je fatalna, jer se izdvajala od svih drugih građevina, nije pripadala kontekstu, drukčija od kuća koje čine Sarajevo i kakve se u ovome gradu podižu. Nije to stvar znanja, nego osjećaja. Kao što se i umjetnost, kada je uspjela, i arhitektura, kada je umjetnost, tiče osjećaja više nego znanje. Znanje će, možda, pomoći čovjeku da razumije ono što osjeća. Ili će ga uputiti na krivi trag.

Osim što nije bila u društvu drugih kuća, nego im je bila tuđa – društvo ovoj crkvi bi, recimo, mogla praviti Eufrazijeva bazilika u Poreču, sagrađena u isto vrijeme i iz istoga osjećaja kad i crkvica u Rasu – Crkva Svetog Preobraženja bila je vrlo živa. Njezina zlokobnost proizlazila je samo iz toga. Djetetu bi i Gaudijeve građevine, i Sagrada familia, djelovale užasno zlokobno, savršena mjesta za ružne snove, jer su Gaudijeve kuće najživlje od svih kuća.

Noćna mora teži tome da iščezne razlike između živoga i neživog svijeta. Sve postaje živo, sve vodi u smrt.

Slučaj je htio da je u vrijeme za ovu priču starješina hrama bio protojerej Jadran Danilović. Njegovo ime figura je neobične povijesti građevine koja mi je u san ušla, a da nisam znao zašto. Jadranska crkva usred Sarajeva. Dobro je imati tu građevinu danas u sjećanju, kao što je nekada bilo zlo sanjati je.

od studeni
februar puca

sipaju teske kiše
granata i metaka

preko polja
Udrič
odječe

u kurjačkim očima
plamte krvave lomače

dok februar puca
tranšejima
života i smrti,
njojzi je u naramku
dojenče

u naramku joj dojenče
a, za skut’ma još dvoje

pri dnu
izbezumljene kolone

vojnik viče
na ženu i dijete
na dijete, dojenče

ušuti je, reče
ušuti je;
ili će je ušutjeti
studen veče

Djetinjstvo i odrastanje moje
svakako je obilježila riječ
zift,
a vjerujem i vaše
i vaših
također

tamna strana
našega Balkana

garež, gmaz
ravnjaka duhana
kojim smo se
napušavali

i kojim i dan danas
napušavamo se

U toj riječi naša je sudbina,
nafaka,
tamo će nas upitati neka stara majka
je li sinko, je li ti đevojko

u ziftu je proljet vaših dana,
jesen, zima i ljetna sparina

sve u ziftu gustom,
u naslagama
dima
je li stoko?
nemate ni dina ni imana!

stoko jedna
ziftom
zamazana.