šetamo u doba svog zenita u krugu mi veseli zatvorenici u zatvoru Zjenica tako su u svojim krajevima onomad robijali Hamingway Borges Marces ima još imena spominjala ih onomad lokalna štampa ovdje u novije doba uhapsili od naših nekoliko koji su remetili javni red i mir svojim pismenim sastavima u muško odjeljenje strpali veterane Sidrana Marjanovića Vešovića Risojevića u samicu Lovrenovića odavno u hapsanu smjestili sredovječnog Brku s njim Ivankovića u drugom posebnom krilu Jergovića od prije koju godinu i mlađanog Kujovića malo od njega starijeg Cvijetića mlade stalno naokolo zaustavljaju ispituju ozbiljno na posljedice njihovog djelovanja upozoravaju za sada im je uvjetna ama se neki na svoju ruku već za robiju pripremaju Karahasana u nedostatku novih dokaza srećom nedavno oslobodili Petrovića zbog bolesti poštedjeli u odsustvu osudili Hemona i Mehmedinovića okolo u krug u krug u krug u krug hodamo jedni druge ne gledamo svoje pisanje izdržavamo na muke se više ne žalimo pravimo se da u svemu što dobijemo uživamo dobrovoljno se za noćnu smjenu javljamo u noći pišemo pišemo ne prestajemo i da su u prazno svoje riječi uporno kazujemo. Slično je i u ženskom odjeljenju tamo za sada pristup nije dozvoljen ali se tiho spominju imena nekoliko pjesnikinja hvali im se ljepota teže priznaje poetika nisu ovdje još pristigla nova vremena. Kazna je međutim za sviju ista: što bolje pisac piše to duže u književnom zatvoru ostaje neće ni jednog pustit dok nikada zadovoljnim neznanim sucima svoje djelo ne prikažu oni ga oštrim riječima ocijene strogo presude neka dalje pišu možda se poprave djelo i život konačno završe ima da se potrude ne napišu li svoju normu imat će još težu robiju a koji napišu – doživotnu, bez prava na žalbu.

Bilo je dječaka u školi koji bi po sav dan smišljali rimovane rugalice, i djevojčica koje bi u spomenare umjesto tipiziranih spomenarskih formula i odnekud prepisanih stihova upisivale slične takve formule i stihove, koje bi same smislile. Dječaci će, kada odrastu, postati majstori u sastavljanju svadbenih zdravica – tamo gdje takve zdravice još uvijek postoje – novojunačkih pjesama u desetercu i pohvalnica narodnim vođama, smišljat će najbolje, obično rimovane, natpise za trasparente i parole pred proturežimske demonstracije… Djevojčice će, pak, kada odrastu sastavljati majstorske tužbalice pred sahrane ili će zabavljati djecu i unuke šaljivim rimovanim komentarima na račun komšiluka i istim takvim uputama za snalaženje u svakodnevici, koje će ponekad, iglom i koncem, ispisivati na komadima bijelog platna, pa ih zatim vješati po zidovima kao kuhinjske ukrase.

U najsuvremenijem će slučaju takvi dječaci i djevojčice odrasti u izvanredne kopirajtere i marketinške stručnjake, koji će posmišljati sve one reklamne slogane, parole i nove uzrečice, što će ih zatim pamtiti generacije.

Njihov dar, dar kopirajtera, autora svadbenih zdravica i grobljanskih tužbalica, u vrlo je dalekoj vezi s književnim darom. Zajedničko im je da se služe riječima. Ali nema gotovo nikakve dodatne veze s pjesničkim darom. Poezija nije stihoklepstvo. Za poeziju nije potreban stihoklepački dar, pa ga većina pjesnika, uključujući i genije rime i sroka, zapravo nema.

Među rijetke pjesnike, velike pjesnike, među najvećim u našim svjetovima, koji su istodobno bili sjajni i vrlo daroviti stihoklepci, spadaju, recimo, Bertolt Brecht, Ivan Slamnig i Duško Trifunović. Sva trojica umjeli su misliti u vrlo kratkim, eliptičnim i ritmiziranim frazama, i mogli su, svaki na svoj način, ispjevati i najprozniji i najprozaičniji tekst pod kapom nebeskom. Osim što su mogli, to ih je i veselilo. Brecht i Trifunović pisali su namjenske tekstove, koje su na svaki način nastojali odvojiti od svoga pjesništva. Brecht je to činio u svrhu političke agitacije, ali i za pisanje kazališnih songova. Trifunović je pisao tekstove za zabavne i pop-rock izvođače, te za ponekog narodnjaka. Tko god bi ga zamolio, on bi mu i napisao. Da je taj posao naplaćivao onako kako se među zlobnicima i zavidljivcima govorkalo, samo bi se od tog posla obogatio. Ivan Slamnig malo je drukčiji slučaj. On se umijećem i radošću stihoklepstva služio u pisanju poezije. Stihoklepačkim je umijećem postizao pjesničke efekte, stihoklepstvom se ponekad rugao poeziji, poezijom je gradio spomenik stihoklepstvu. I bio jedan od najvećih pjesnika ovoga jezika, uopće.

Duško Trifunović napisao je najmanje 303 namjenska teksta, koja je zatim snimilo stotinu i devedeset četvero izvođača. Mnoge od tako nastalih pjesama nalaze se na gramofonskim pločama, kazetama i kompakt diskovima, ali ih je mnogo i u fonotekama bivšeg Radija Sarajevo i bivšeg Radija Novi Sad.

Bogomir Mijatović novosadski je rock kritičar, povijesničar rock’n’rolla u Vojvodini, bivši glazbeni urednik na radiju, novinar, neobično temeljit i akribičan čovjek, koji svojim temama prilazi na način leksikografa i enciklopedista. Duško Trifunović mu je, pretpostavljam, postao opsesivna tema kada se kao izbjeglica, kao muhadžir, našao u Novom Sadu. Veliki pjesnik, koji je u međuvremenu ostao bez grada, zemlje i zavičaja, u Vojvodini će steći konačni dom i grob. (U našem slučaju, a možda i inače, vjerojatno je najuputnije kulturnu pripadnost i identitet nekog pisca i umjetnika određivati po – grobu.) Mijatović se za njega vezao, te se još Duškova života počao baviti poslom kakvim se drugdje bave cijeli instituti: prikupljao je snimke njegovih pjesama, presnimavao ih, analizirao razlike između zabilježenog i otpjevanog teksta, bilježio datume, imena izvođača, eventualnu namjenu snimke, te na taj način katalogizirao nepregledni materijal, koji će tek kao cjelina dobiti neki smisao.

Tako nastaje knjiga od 605 stranica, koju 2018. pod naslovom “Pamtite me po pjesmama mojim” objavljuje novosadski Prometej, i u kojoj su – čini se – sve snimljene i sačuvane pjevane pjesme Duška Trifunovića. U njoj je stihoklepačko djelo Duškovo, koje bi često, pod sigurnom rukom majstora, prelazilo u ozbiljnu poeziju, da bi se zatim, u skladu s potrebama žanra, vraćalo stihoklepstvu.

Premda će ga se generacije pažljivijih slušatelja sjećati po pjesmama Bijelog dugmeta i Zdravka Čolića, najviše je kompozicija po Trifunovićevim tekstovima napisao Gabor Lenđel (46), slijede Narcis Vučina (34) i Ranko Boban (26). Izvođač najvećeg broja njegovih tekstova je grupa Teška industrija (31). Pa Vajta (25) i Narcis Vučina (24). Pjesma s najviše različitih snimaka je “Ti si mi bila naj, naj”, koju je uglazbio Gabor Lenđel, a postoji u devet verzija.

Duško Trifunović pisao je u ona sarajevska i jugoslavenska izgubljena, davna doba ono što nitko drugi ne bi mogao ni znao. Recimo, pred zatvaranje Zimskih olimpijskih igara, tog najvećeg mirnodopskog događaja u povijesti grada, hitno je trebalo napisati pjesmu za ceremoniju rastanka. Tako je nastao tekst za pjesmu “Lijepo je bilo u Sarajevu – do viđenja u Kalgariju”, koji će uglazbiti Nikica Kalođera, a pjesmu će snimiti Plesni orkestar i mješoviti zbor RTV Zagreb, a mi ćemo je samo jednom čuti, ali je po vragu nikad nećemo zaboraviti. Danas, trideset i pet godina kasnije, otkrivam sebi prvu strofu ove pjesme:

Rastanak je kruna svake ljubavi
Neka suze olimpijski sjaju
Što je lijepo da se ne zaboravi
Da što duže uspomene traju

Sviđa mi se to – Neka suze olimpijski sjaju, ali ono po čemu se ova nabrzinu napisana pjesma pamtila i zbog čega je bila efektna, istina više domaćinima nego gostima, bio je referen, koji, premda malo nepravilan, čuva ritam deseterca. Ritam u kojemu se riječi našeg jezika najduže čuvaju i pamte.

Zanimljivo je čitati tekstove Duška Trifunovića za pjesme po narudžbi političkog trenutka. Za razliku od drugih, među njima i nekih nacionalnih klasika i kasnijih nacionalističkih bardova, on nema ispjevanu (kao ni neispjevanu) pjesmu o Titu. Ali, recimo, ima cijeli ciklus tekstova o ženama iz Bosne i Hercegovine, narodnim herojima Jugoslavije. Pjesme su se našle na konceptualnom albumu onodobnog sarajevskog ženskog hora Aprilke, koji me, na žalost, tada nije zanimao, pa ga nikad nisam imao u rukama ili na gramofonu. A bilo bi zanimljivo. Naziv LP-a je malo podugačak: “Pozdrav Desetom kongresu SSO BiH – Pjesme o ženama narodnim herojima”. Nakladnik: Republička konferencija Saveza socijalističke omladine Bosne i Hercegovine.

Najzanimljiviji je tekst Duška Trifunovića za pjesmu “Vahida Maglajlić”, posvećen banjalučkoj heroini, jednoj od onih figura koje traju i izvan konteksta epohe. Evo ta tri četverostiha:

Mogla si biti kaduna mlada
koju gospodin prosi
bez muških briga i bez jada
što tvoje vrijeme nosi

Mogla si bolje čekati dane
ponosna sestro Vahida
al ti si znala za tuđe rane
i umrla bi od stida

Dobro si znala da treba ići
i preko Prijekoga suda
kud idu braća Maglajlići
kroz ono vrijeme čuda

Vahida je bila jedno među desetero djece u oca Muhameda, šerijatskog suca, i matere Ćamile. Poslije četverogodišnje osnovne i ženske stručne škole, babo je nije puštao na fakultet, iako je željela za braćom ići u Zagreb. Dalje se školovala sama, u otporu i prkosu.

Kada je počeo rat, bile su joj trideset i četiri. Odavno povezana s komunističkom ilegalom, u svibnju 1941. postaje članica partije. Ustaše je uhićuju u listopadu iste godine, kao važnu osobu u ilegalnom pokretu. Muče je, ali ona im ništa i nikog ne odaje.

Dvadeseti je prosinac 1941, kada je spremaju odvesti pred Prijeki sud u Zagreb. Vahida Maglajlić im bježi skokom kroz prozor. Skupa s drugaricom Danicom Marić skriva se po Banjoj Luci, i pred novu 1942. bježe u partizane.

Sudjeluje u borbama, i prvoga travnja 1943. gine u njemačkom napadu na Bosanski Novi. Čitava njena obitelj, svi njeni Maglajlići, u ratu su sudjelovali kao antifašisti, partizani.

Eto, od toga je Duško Trifunović napravio tekst za pjesmu, koju nitko više ne zna i ne pamti, ali pjesma je i dalje važna, kao što je i Vahida Maglajlić važna, važno je ono za što se ona borila i za što je pala. Činjenica poraza nije njezinu ideju i vjeru učinila nevažnom. Suprotno mišljenjima lakomislenih i lakoumnih, pobjede i porazi ne čine razliku između važnog i nevažnog. Tako je barem među ljudima.

Slično je i s Duškom Trifunovićem. Premda, za razliku od Vahide Maglajlić, nije bio nikakav heroj, i on je, u istom ratu kao i Vahida Maglajlić, konačno poražen. Srećom, postoji knjiga koja je mogla posvjedočiti njihovu povezanost. Tko bi, da nije bilo njezina sastavljača, ikad znao da je Duško Trifunović napisao tekst za pjesmu o Vahidi Maglajlić, u kojem je tako tačno i bolno ispisao razloge Vahidine borbe. Smrt od stida zbog tuđih rana nešto je što se danas teško može razumjeti. Zato više nema ni pjesnika kakav je bio Duško Trifunović.

Dnevnik jednog penzionera/32

Pitala vremešnog pisca mlada novinarka koja je
čitala njegovu novu knjigu o mladosti i starosti
da joj kaže nešto više o svom duhu i o svom tijelu
i u trenu koji traje.  

Moj duh je i u ovom trenu još uvijek mlad, a tijelo staro,
odgovorio joj je pisac. Moje staro tijelo, međutim,
počesto umišlja da je mlado kao i duh pa vraćajući se
u stvarnost doživljava poraz i pojačava starost. Svaki je
njegov izlet izvan nje vrlo skup.

A kod mene je u ovom trenu, nažalost, sve suprotno
tome. Moj duh je već sada umoran i star, tijelo mlado,
odgovorila mu je novinarka. Strašna neusklađenost.
Previše radim za vrlo malu plaću. I patim.

Patnja je nadahnuće, tako je o njoj govorio i veliki
Albert Camus, opomenuo je novinarku
pisac iskustvom starca i načitana intelektualca. Patnja nije
što i mladi duh u starom tijelu. I u starom tijelu patnja je
vrlo bremenita i plodna.
Patnja me strašno zbunjuje i stalno vraća unazad,
odgovorila mu je novinarka.

Dok je s njom ispijao kavu, pisac joj je kasnije rekao i ovo:
Kad je već tako, hajde, onda, da se udružimo, djevojko,
da tu neusklađenost otklonimo zajedno. S tvojim
mladim tijelom i mojim mladim duhom.

Novinarka je naglo živnula: Odavno me tako nije nitko
nasmijao, odgovorila je piscu djevojka nakon novog srka
kave. To bi za mene bio samo još jedan posao za vrlo
malu plaću. A mome tijelu i duhu nagrada prevelika,
odgovorio joj je pisac. Možda i njihov Titanic. Makar.
Sve što duh poželi u godinama mog tijela vrlo je skupo.

ORUŽAR (PUŠKAR)

Otkad je počeo da radi na održavanju i popravci pušaka, smišlja kako bi u mehanizmu za opaljivanje udarnu iglu zamijenio srcem.

Tako bi, misli, od sigurne smrti spasio mnogo ljudi i ljupkih šumskih životinja.

I još ne gubi nadu.

Recital bio kod Kranjčevićeva groba, opisao ga onda Abdulah, zvani Avdo, mladi pjesnik, danas svatko od knjige zna koji. Onomad prisutni bili mnogi, svi još srećom živi. Kazivali stihove. Sve svoje najbolje kazali. Jedni druge hvalili, nije baš bilo druge publike, nije nam do nje ni bilo, bolje nam od nas samih nije ni trebalo, sve se u lijepu riječ u ljepotu u lijepo večer poredalo. I sve bih ja to zaboravio da smo samo tamo bili, nešto rekli, zauvijek se razišli. Ali smo još svi tu, svi pjesnici (jedino ja od toga nisam bio, ama sam s ljubavlju prisustvovao, nisam ni sada odustao), onda jedinstveni, a sada komunjare, jugonostalgičari, balije, četnici, ima ustaša, valjda sam to i ja, plus jedan cionista, nije više s nama. A onomad ni jednom riječju to nije bilo, ni jednom gestom takvi ne bijasmo. To i dalje nismo, tako mislim, samo nas okolnosti takvima čine. Još smo svi mi djeca Kranjčevićeva, različitih nacionalnosti, ali njegovi po poetici. Samo nas oteše od nas samih, udaljiše od naše poetike različite politike. Onda će jednom opet doći čas kada ćemo se oko groba (nekog, nije više važno kojeg) pjesnika okupiti, svi opet ljepoti, smrti i poetici pripadati.

Gordani K., Dodi, koja mi je drug
(Drugačija pjesma od onih kakve obično pišem)

MIŠEL DE MONTENJ – OGLEDI

MIDHAT ŠAMIĆ – FRANCUSKI PUTNICI U BOSNI NA PRAGU XIX STOLJEĆA

Ovo je, čitaoče, jedna knjiga dobrih namjera. Ona te, od samog svoga početka, upozorava da ja, pišući je, nisam sebi postavljao neki drugi cilj do domaći i privatni.(…) Ja želim da me ljudi vide onakvog kakav sam: jednostavnog, prirodnog i običnog, bez usiljenosti i izvještačenosti, jer ja slikam sebe. (…) Tako,  čitaoče, sama moja ličnost čini predmet moje knjige; nema razloga da ti svoju dokolicu trošiš na tako nešto ništavno i prazno.

Zbogom, od Montenja, 1. marta 1580.

Gore navedene riječi stoje u predgovoru, naslovljenom ČITAOCU, slavnih Eseja Mišela de Montenja. Izdanje na koje se osvrćem objavljeno je u Sarajevu, u Izdavačkom preduzeću „Veselin Masleša“, 1964. godine, pod nazivom OGLEDI i podnaslovom „IZBOR IZVRŠIO, PREVEO, PREDGOVOR I KOMENTAR NAPISAO dr MIDHAT ŠAMIĆ. Ja sam je kupio, dvije godine poslije njenog objavljivanja, u „Maslešinoj“ knjižari u Sarajevu, preko puta Higijenskog zavoda, na toj velikoj raskrsnici gdje je, činilo mi se uvijek, najbolje provjetravanje u gradu koji pati od stalnog nedostatka kiseonika i vedrog vremena. Lijepa je to raskrsnica, zavisno od mjesta gdje stojiš, otvaraju ti se ne samo ulice nego i mnogo širi prostori, naročito od Higijenskog zavoda BiH. Preko puta čuvena Ali-pašina džamija, podignuta 20 godina prije izdavanja Montenjeve knjige, što će se, eto, zaslugom jednog Bosanca, francuskog i beogradskog đaka, objaviti u Sarajevu i biti prodavana upravo u knjižari preko puta imaginarnog posmatrača. On gleda sve naokolo, skroz prema obroncima Trebevića. Dvorana „Skenderija“ još nije bila sagrađena, to je 1966. godina, iza Ajfelovog mosta ništa posebno nije prvilačilo pogled, ali na obroncima , sve gore prema uskotračnoj pruzi što vodi sve do Višegrada, bilo je posmatračevom oku zanimljivo. Pored ostalog, učio je Sarajevo.  

Iza džamije je mali park, na koji se naslanjaju velike austrougarske zgrade nekadašnje vlasti, prema kojoj sam tih godina osjećao isto ono što je prije mene osjećao svakako Petar Kočić, a potom su, ugledajući se na njega, osjećali i svi Mladobosanci. Tu sam često sjedio na nekoj od klupa, ako bi bile prazne, pa sam i tog dana otišao da sjednem i na miru prelistavam knjigu koju sam platio honorarom za neki tekstić u studentskom listu „Naši dani“. Uhvatila me je odmah, predgovorom prevodioca, meni do tada jedva poznatog profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Midhata Šamića. Taj predgovor bio je esej dostojan knjige koju najavljuje, ispisan savršenim srpskohrvatskim jezikom, visokim stilom, ispunjen pedagoškom i ljudskom mudrošću. Bio sam zaista zadivljen. Kad mi je 1972. godine Kolja Mićević poklonio cjelokupnog Montenja u jednoj knjizi, pročitao sam odmah predgovor Andrea Moroa, čija prva rečenica hvata suštinu značaja i veličine čovjeka o kome piše. Može da se vidi, u Perigordu, na brežuljku, ( „montagne“, što je dalo svoje ime Mišelu Ejkemu de Montenju, u originalu Michel Eyquem de Montaigne), velika kula koji je bila njegova „biblioteka“ i gdje je on pisao Eseje, rezervoar mudrosti za sve ljude. Paskal je tu crpio, i Rošfuko, i Molijer, i prije njih Šekspir koji ih je posjedovao u prevodu, i bliže nama Andre Žid, Alen.Očigledno je Moroa volio sjajnog esejistu i estitičara Alena, jer ga navodi posredno i na kraju svog predgovora, prepričavajući da je Alen poznavao nekog trgovca drvima koji je uvijek nosio sa sobom džepno izdanje Montenja.

Moroa je veliki pisac, veliki biograf, ali njegov tekst nije ostavio na mene takav utisak kakav je bio onaj sarajevski, poslije čitanja eseja Midhata Šamića. Tu sam vidio Montenja kroz širom otvorena vrata, na meni je bilo samo da uđem i da uživam u tekstu. I ja sam to učinio onako kako sam tada usrkivao svaki veliki tekst, nadušak. U fusnotama pronašao sam jednu vezanu za tekst Marsela Šnajdera, Le bouquet slovene, objavljenog u Parizu, što ću na ispitu iz racionalne mehanike reći profesorici Veri Šnajder, Marselovoj udovici. Ona je bila toliko zatečena da mi je dala čistu osmicu, što je bila rijetkost tih godina, i ne samo meni, nego je pustila i sve moje kolege koji su izašli na ispit poslije mene. Naravno, tek ću naknadno otkriti ko je bio ovaj izuzetni čovjek, profesor matematike, fizike i filozofije, čiji su posmrtni ostaci, u holokaustu, ostali negdje u jamama Like 1941. godine. Šamić iz tog teksta uzima dvije nepotpune Andrićeve rečenice: Ivo Andrić, ističući da je i ovaj francuski pisac, pored nekih drugih, bio u mladosti njegova „omiljena lektira“, rekao je jednom prilikom slikovito: „Nekoć sam pio svaki dan po jednu veliku čašu Montenja…Ništa nam na svijetu ne koristi više da živimo bolje“. Tako je i Montenj postao „moj pisac“.

Montenj je kod nas bio i ostao prevashodno pedagoški pisac. On je u temeljima nekadašnje pedagogije, koja je svojom ozbiljnošću i temeljitošću stvorila evropsku nauku. Tu temeljitost preuzeće i Midhat Šamić, kome to nije bilo naročito teško jer se vjerovatno Montenjevo učenje naprosto složilo s njegovim karakterom. Kao što će kasnije, pored Andrića, za „svoje“ pisce izabrati i Andre Žida. Pored Židovih izvanrednih djela, njegovog značaja za francusku književnost uopšte, tu je bila i ljubav prema muzici. Na jednom mjestu Žid u svome „Dnevniku“ piše da je vježbao klavir tri sata. I to u zreloj dobi, izvan bilo kakve muzičke ustanove. Slično je bilo i sa Midhatom Šamićem koji je sve do rata stalno bio pomalo raspet između violine i književnosti.  Svirao je koncertno, nastupajući sve do početka Drugog svjetskog rata, u Prijedoru, gdje je radio kao profesor na gimnaziji, u Banjaluci nekoliko puta, zatim u Beogradu i Sarajevu. Bili su to veoma dobri nastupi, potvrdio mi je u više navrata Šamićev kasniji kolega u Akademiji nauka BiH Vlado Milošević. O tome je napisala i veoma lijep tekst Šamićeva kćerka Jasna, orijentalista, pjesnik, romanopisac, koja pomalo žali što nije poput oca i ona studirala pored orijentalistike i muziku. Cijela porodica Šamić bila je izuzetno nadarena za muziku, samo što je neko svoj talenat razvio do profesionalnih dometa, dok su se drugi, posvećujući se različitim profesijama, zadovoljavali da u muzici ostanu zapaženi amateri.

Prevod i izbor Montenjevih eseja je napravljen zaista profesorski. Naravno da to nije bilo lako, jer je trebalo na malo više od dvjesta stranica predstaviti Montenjevu misao, njegov raznovrsni književni život koji u originalu ima oko hiljadu stranica. Tu su brojni citati na latinskom jeziku, koji su u fusnotama dati u prevodu, tako da njihov broj iznosi više od stotinu. Šamićev jezik je zaista primjer izuzetnog poznavanja svih nijansi što on pruža prevodiocu da bi prevedeno djelo i na prevedenom jeziku izgledalo autentično i moćno. To je Andrićev jezik, koji je skoro svakodnevno bio Šamićev književni sagovornik i savjetnik.

Druga knjiga, kojoj sada posvećujem pažnju, jer je sa mnom već decenijama, ima poduži naslov – FRANCUSKI PUTNICI U BOSNI NA PRAGU XIX STOLJEĆA I NJIHOVI UTISCI O NJOJ. Objavljena je, isto kao i Montenjevi „Ogledi“, u Izdavačkom preduzeću „Veselin Masleša“, u izuzetnoj ediciji KULTURNO NASLJEĐE. To je bila zajednička biblioteka dva velika bh. izdavača, „Veselina Masleše“ i „Svjetlosti“. „Svjetlost“ se opredijelila za izdavanje književnog naslijeđa, dok su u „Masleši“ bila objavljivana sva ostala djela vezana za kulturu ove republike. Po svemu to i jeste bio republički projekt, slično manifestaciji „Sarajevski dani poezije“ , s kojima je književna BiH dala svojoj republici značajna međunarodna priznanja. Ovaj izdavački poduhvat bio je drugačiji i po svemu bitniji za kulturu od prethodnog čisto manifestacionog, jer priredba bude i prođe, najčešće kao magla što se spusti s Trebevića, iako je za mene bio veoma značjan. Ako pogledamo redakcione odbore ove dvije kuće, onda ćemo zapaziti da su tu bili u to vrijeme značajni kulturni poslenici.  Redom: dr Alojz Benac, Risto Besarović, Jelena Čehić, Mitar Papić, i Esad Pašalić.

U „Kulturnom nasljeđu“ pojavile su se kapitalne knjige za istoriju kulture u BiH. Na prvom mjestu to su hronike poznatih franjevačkih manastira (kako su se oni nazivali u samim tim hronikama, da bi se kasnije, oko 1900. godine, nazvali samostani), zatim knjige putopisa, sa izuzetnim djelima Evlije Čelebije i Bašeskije, potom ruskog putopisca i diplomate Aleksandra Giljferdinga, Francuza Šarla Irijarta i Engleza Artura Evansa. Značajan posao tada su uradili bh. književni istoričari, Vojislav Bogićević, Mitar Papić, Omer Hadžiselimović, Risto Besarović, Todor Kruševac, Enver Imamović, Mehmed Mujezinović, Tomislav Kraljačić i još neki. Svaka od tih knjiga bila je značajan doprinos rasvjetljavanju uglavnom nepoznate kulturne istorije Bosne i Hercegovine. Neki od navedenih bili su i profesori na Filozofskom fakultetu i stvarali nove istraživače koji će raditi u institutima. Za mene je svaka od ovih knjiga bila značajna, naročito kada sam, ni sam ne znam ni kako ni zašto, počeo da pišem romane čija se radnja događa u prošlosti ove zemlje. Midhat Šamić bio je tu svakako jedan od najznačajnijih istraživača i profesora. Prema svakom od gore navedenih autora odnosio sam se kao da sam njegov student i da treba da izađem prije ili docnije na važan ispit kod njega. Sam Šamić će ostaviti knjigu koja skoro do današnjih istraživača nema premca u pristupu i obradi naučnog djela. Bar desetak regularnih izdanja i ko zna koliko piratskih imala je njegova knjiga-priručnik „Kako nastaje naučno djelo“ (Svjetlost, Sarajevo, 1977.)

Ključno djelo za Šamićevu naučnu karijeru bila je studija objavljena 1966. godine u Parizu na francuskom jeziku pod naslovom „Les voyageurs français en Bosnia à la fin du 18e siècle et au début du 19e et le pays tel qu’ils l’ont vu” (1960). (Francuski putnici krajem XVII i početkom XIX vijeka…) na koju će se odmah nadovezati dragocjena knjiga „Istorijski izvori Travničke hronike Ive Andrića i njihova umjetnička transpozicija“. To su bila djela koja su Šamića preporučila za člana Akademije nauka i umjetnosti BiH. Za mene svakako otkrivanje nepoznatog kontinenta kome ću se posvetiti idućih godina i decenija.

Direktno ili posredno, Midhat Šamić je bio profesor svima nama koji smo predano pročitavali njegova djela. Onima kojima je predavao, ostao je u trajnoj uspomeni kao izuzetan predavač i principijelan ocjenjivač. Evo jedne anegdote koju mi je ispričao, gotovo u šaljivom tonu, profesor na Filološkom fakultetu Mladen Šukalo.

Bio je student Midhata Šamić, predmet Istorija francuske književnosti XVII vijeka. Na ispitu dobio je dva pitanja, prvo Malerb, a drugo Klasicizam. Malerb ga je naprosto „pogodio“, jer se za njega spremio koristeći svu literaturu koju je mogao da nađe u fakultetskoj i seminarskoj biblioteci. Ispit se odvijao na francuskom jeziku. Sve je išlo dobro dok Mladen nije citirao neki rad koji profesor nije poznavao i čvrsto je tvrdio da tako nešto ne postoji. Mladen je bio uporan, pa je prešao na srpskohrvatski ne mogavši da se hrve s profesorom na njegovom terenu. Na kraju ga je profesor poslao u biblioteku da donese navedenu knjigu (ili časopis), što je on i učinio. Na kraju odgovora na prvo pitanje začulo se zvono za kraj časa, što je bila specifičnost Filozofskog fakulteta. Drugo pitanje ostalo je bez odgovora. Mladen je čekao šta će profesor odlučiti i reći. A on je rekao da je odgovor na prvo pitanje za 10, ali zbog prelaska sa francuskog na srpskohrvatski snižava na 9. No, ako se doda da nije odgovorio na drugo pitanje, on mu daje 8. Moj komentar je da bi vjerovatno tako postupio i Montenj. Ja sam bio daleko mekši, ali u srednjoj školi.

Na kraju knjige „Francuski putnici u Bosni i Hercegovini…“ Midhat Šamić daje izvrstan rezime u kome iznosi i preispituje sve ocjene koje se nalaze ili proizilaze iz tekstova francuskih putopisaca. On ističe: Najzad, i naročito, samo izvjesni vidovi bosanskog života bili su predmet njihovog posmatranja i proučavanja, dok su drugi aspekti ostavljeni, manje ili više, ili u potpunosti, po strani. Tako se, na primjer, politički, ekonomski, strategijski, geografski vid zemlje nalazio u prvom planu njihovog interesovanja, a intelektualne i kulturne vrijednosti nisu privukle njihovu pažnju: kod njih ne opažamo nikakvo interesovanje za zbivanja i pojave književne (Bosna je već tada imalo svoju književnost), umjetničke (narodna umjetnost je osobito bila bogata: vez, drvenarija itd.), folklorne (Bosna i Hercegovina je jedna od zemalja u kojoj su narodna poezija i književnost najbolje sačuvane: to je „klasična zemlja“ narodnih pjesama) itd.

Ali, ova konstatacija samo jelimično umanjuje značaj putopisa francuskih putnika kroz Bosnu i Hercegovinu, jer je on kapitalan. On na samom kraju piše: Obavještenja koja su nam oni dali o Bosni značajna su osobito iz dva razloga.

Prvo, naši putnici, jedini posrednici između zemalja i naroda u to doba, omogućili su neposredan dodir – ma koliko ograničen, ponekad čak i neblagonaklon on bio – između Francuske i Bosne, i između njihovih naroda; zahvaljujući njima, blagodareći njihovim zvaničnim izvještajima i njijhovim putopisima, civilizovani ljudi u Francuskoj (i u svijetu uopšte) mogli su da upoznaju bar donekle materijalno i moralno stanje u kome se nalazila ova pokrajina pod turskim jarmom. (…)Zatim, neka obavještenja koja su oni dali o Bosni sačuvala su svoj interes i vrijednost sve do naših dana: njihova obavještenja o političkom i ekonomskom životu, o načinu života stanovništva, o despotizmu okupatora – utoliko su dragocjenija što mi ne znamo bogzna šta, čak ni danas, o životu koji su vodili stanovnici Bosne opšte uzevši u to doba. Štraviše, iznoseći prilike i okolnosti pod kojima su oni sami živjeli, djelali i mučili se u Bosni, razgolićujući tajne i pričajući intrige i skandale koji su se dešavali u ovoj pokrajini, izražavajući i iznoseći, otvoreno, cijelu svoju misao o Bosancima raznih nacionalnih i vjerski grupa, naši putnici su ostavili (pored mnogih opštih mjesta, koja su prenosili jedni na druge i preuzimali jedni od drugih) mnoga zapažanja – originalna, dotad nepoznata, nova – o Bosni i njenom stanovništvu.

Djelo koje nam je ostavio Midhat Šamić i dalje je podsticajno svakom istraživaču vremena o kome on svjedoči, bilo da je riječ o istoričaru ili književniku. Ni izbliza nisu ispisane sve teme koje nam je prošlost namrijela. Za mene su ta vremena i dalje rudnik pun vrijednih stvarnosnih ruda. A dobar istoričar književnosti vodi svog čitaoca kao Vergilije Dantea. I ne pušta ga više, ma koliko se fizički udaljio od njega.

Ulomak iz prozne cjeline Mama Ionesco

Tu prvu drveničku zimu proveo sam u kamenoj dalmatinskoj kući, koja se grijala na jednu plinsku grijalicu. Maloj djeci, kažu, uvijek mora biti toplo. Meni tad sigurno nije bilo toplo. Drveničke zime tih godina bile su hladne, burovite i snježne, ali meni to nije škodilo. Kao što mi nije naškodio ni težak odnos između njih dvoje, koji, možda, više i nije bio tako težak nakon što sam se ja pojavio. Kao pomiritelj, kao dar Božji za sve godine patnje i grizodušja zbog Mladenove smrti… (No, pošto njih dvoje nisu vjerovali u Boga, i u tome su ostali do kraja dosljedni, posljednja tvrdnja sentimentalni je promašaj, ili si njome nadoknađujem neki svoj gubitak, sličim svojoj majci…)

Ona je dolazila svakoga drugog vikenda, da nas posjeti. Putovala je vlakom do Ploča, a dalje autobusom. Ta 1966. bila je, čini mi se, prva sezona normalnoga kolosijeka na pruzi Sarajevo – Ploče. Prošle je godine ćiro vozio po uskotračnoj pruzi, i putovanje je trajalo po dvanaest sati. Nju bi vlak do Ploča dovezao za tri i pol sata. I još pola sata, autobusom do Drvenika.

Tako je mogla gledati kako rastem. Naočigled rastem, jer dijete u petnaest dana vidno naraste. U Sarajevo će me vratiti početkom lipnja sljedeće godine, nekoliko dana nakon moga prvog rođendana. Tri tjedna prije toga načinio sam svoje prve korake. Toga se sjećam. Ili se sjećam svoga sjećanja na to kako sam se sjećao da se sjećam svojih uvis podignutih ruku, koje pridržava naša drvenička susjeda, teta Mirjana, Beograđanka, koja bi sa svojim mužem, barba Momčilom, provodila po nekoliko mjeseci godišnje u vikendici koju su izgradili do kuće u kojoj smo mi živjeli. Te ljude, i njihovoga unuka Momira, koji tek treba da se rodi, opisao sam, pomalo lakomisleno i budalasto, u knjizi “Mama Leone”.

Ta žena je bila važna u mome najranijem djetinjstvu: naučila me je hodati.

Ne znam što je bilo s njom, je li živa. Ako jest, u proljeće 2013, kada ovo pišem, teta Mirjana ima devedeset godina. I ona se, kao i moja dojilja, nekamo zauvijek izgubila.

Iznad kreveta, u sobi u kojoj sam s Nonom spavao – Nono je bio u prizemlju, da može u miru kašljati, kukati i strahovati od gušenja – visila je mala, uokvirena reprodukcija Djevojke s bisernom naušnicom. Nisam još znao govoriti kada sam prstom pokazivao prema njoj, govorio:

– Mama, mama, mama…

Zbog nečega, djevojka s te slavne Vermeerove slike mene je podsjećala na majku. Nije me na nju podsjećala, krivo. Bila je to ona, vjernije naslikana nego i na jednoj fotografiji. I gledala me je sa zida kao što vjernog kršćanina s njegova zida gleda Bogomajka. 

Nona je bila ganuta. I petnaest godina kasnije pričala je o tome s jednako snažnom emocijom, i dok bi pričala, najednom bi voljela svoje dijete, jer je njezino dijete rodilo mene, koji sam vidio majku u Vermeerovoj slici, i nije bilo načina da me se uvjeri da to nije ona. 

Ne sjećam se toga, ali Nona je pričala da mi je, kada sam prvi put tako prepoznao mamu na toj slici, donosila Javorkinu fotogratiju, pokazivala je i govorila:

– Vidiš, ovo je mama!

Nisam se bunio, bila je to mama, sve dok nisam podigao glavu i vidio bolju njezinu sliku.

Majka je tada imala dvadeset pet godina. Blijeda lika, sivo-plavih očiju, drugima nije sličila na lice s Vermeerove slike. Meni, međutim, jest. I kada sam već pomalo postao svjestan sebe, u drugoj, trećoj, četvrtoj godini, za mene bila je to majka. Jedna njezina vrlo mirna, utišana slika. Odraslim govorom rečeno: moja majka u raju, ili na nekom sličnom mjestu, gdje svi ljudi, i sve stvari, izgledaju onako kako bi, zapravo, trebali izgledati kada bi sve bilo kako treba. Kasnije sam, valjda pod utiskom svih tih priča, a možda i iz nekoga drugog, nedokučivog razloga, i kao odrastao čovjek nalazio sličnosti između Javorkinih mladalačkih fotografija, na kojima je onakva kakva mi je bila tih zima, kada bi dolazila svakoga drugog vikenda da me vidi, i Djevojke s bisernom naušnicom, Johannesa Vermeera. Ona je, čini mi se, tako izgledala, kada bi se pojavila u našoj kući u Drveniku, i otvorila vrata u dnu kojih je bila ispresavijana ponjava, da se vjetar i zima ne uvuku unutra…

U proljeće 1998. htio sam da se Vermeerova Djevojka s bisernom naušnicom nađe na naslovnici “Mame Leone”. Predomislio sam se pred odlazak knjige u štampu: našao sam fotografiju na kojoj kao trogodišnjak sjedim u kartonskoj kutiju, u igri uvjeren da sjedim u autu. Godinu dana kasnije objavljen je roman o slici, još nekoliko godina zatim snimljen je film, sa Scarlett Johansson u glavnoj ulozi. I tako je slika izgubila auru.

Ti zimski vikendi, kada bi Javorka dolazila iz Sarajeva prolazili su u miru i porodičnoj slozi. Nije bilo svađa, teških riječi ni prigovora za ono što je netko nekome učinio. Dolepršala bi moja mama, na buri i na jugu, laka kao Vermeerova djevojka. Nekada bi se vlak dugo probijao kroz snježne nanose, jednom je toliko kasnio da je iz Ploča već bio otišao zadnji autobus za Makarsku, pa je provela noć u pregrijanoj željezničkoj čekaonici u kojoj nije bilo nikoga osim nje, jednom ju je dovezao neki Tuzlak koji je vozio prema Splitu. Susreo ju je na trafici na kolodvoru u Pločama, on je kupovao cigarete, ona je čekala autobus koji nije dolazio. Sažalio se na tu mladu djevojku, već majku, koja je išla posjetiti sina – dobro je znala opisati svoju situaciju, uz malo pretjerivanja, ali ne samosažaljiva, kakva će kasnije biti – i čovjeku se, vjerojatno, svidjela. Dovezao ju je do naše kuće, imao sam tri godine, grlio sam joj koljena i potkoljenice, hodao sam bos po kuhinjskim pločicama, iako je bila veljača, a čovjek je ostao – na Nonetov poziv – da barem popije kafu. I rakijicu? Samo jedna, znate vozim! A onda je otišao dalje, prema Splitu, i više ništa se o njemu nije znalo. Ni kako se zvao, ni kome je išao, čak ni koji je auto vozio. 

Kada sam ljeta 2012. dolazio da ju obiđem – u to vrijeme još nije započela naša  priča o Stublerima i o njezinoj mladosti – pitao sam je o čemu je pričala s tim Tuzlakom, u tih pola sata od Ploča do Drvenika, februara 1970. Najprije se nije mogla sjetiti tog čovjeka – kakav Tuzlak, nije bilo nikakvoga Tuzlaka! – pa sam joj rekao da je to ono kada je stajala kod kioska, jer nije bilo autobusa, pod rukom je držala velikoga gumenog zeca, koji nije mogao stati u torbu, a poderao se ceker u kojem ga je nosila, i tako se sjetila Tuzlaka.

– Bože, blago tebi, ti se svega sjećaš!

Nisam joj to rekao, kao što joj ništa ružno više nisam govorio, nakon što sam u kasno proljeće 1993. otišao iz Sarajeva, više se nisam vratio, i čudom sam je, među svim onim granatama i snajperima našao živu, ali ja se, srećom, ne sjećam svega. I nadam se da ću tako zaboraviti 2012. godinu, koja mi je protekla u njezinom umiranju, i u muci sa savješću što joj ne pomažem, a lažem da hoću i da će sve biti u redu. Jer nema načina da joj pomognem. Znam, njoj je tako lakše, da mi se objesi oko vrata i gura me pod vodu, i davim se skupa s njom, znam, njoj je lakše da me iznenada ščepa za petu i povlači me za sobom u grob, jer ne želi da tamo bude sama i ne može podnijeti da nitko – osim onoga nesavjesnog liječnika, pijanice, kome ništa ne možemo – nije kriv za njezinu bolest, i da nitko ne može učiniti ništa, ako se čudo ne dogodi, da zaustavi njezino nestajanje. Bilo joj je lakše da me vuče za sobom, da me davi i ubija, jer ona je, u odnosu na mene, svoga odraslog sina, i još uvaženog pisca, bila dijete. I ranije je bila takva, ali u bolesti je samo sve više djetinjila, umirući onako kako umiru vrlo pametna djeca, koju njihova bolest ne učini anđelima – to je moguće samo u romanima Thomasa Manna – nego ih ogorči u odnosu na svijet koji upravo napuštaju.

Nisam joj mogao reći, ali sada to govorim, ne nadajući se da bi me mogla čuti i da iza groba ičega ima, da sam tokom 2012, njezine bolesti i beskonačnih telefonskih razgovora koje smo vodili, shvatio koliko je u životu važan blagoslov zaboravljanja. Do tada sam mislio, oholo i glupo – kao da je život doista bio samo poljem preći – da bi čovjek najsretniji bio kada ništa ne bi zaboravljao. Kada bi pamtio svaki, lijep i ružan trenutak u životu, baš svaku okolnost, osjećaj, sve doživljaje, od rođenja sve do jako daleke smrti. Tada bi život trajao hiljadama subjektivnih godina, i zapravo bi bio vječan. Njezinih sedamdeset godina bi, da nije zaboravljala, bile čitava jedna vječnost. Tako sam mislio, i onda sam uz nju, dok je umirala, počeo shvaćati kako je to pakao. Ne zaboravljati ništa, pamtiti sve, to je pakao. Sretan i spokojan čovjek može biti samo ako se ovoga ne sjeća. Ili ako se sjećanje slije u tekst, u literarnu fikciju, koja može biti stvarnija od zbilje i od sjećanja, ali nije upisana u živo meso kao što sjećanje jest.