Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Sarajevo ovo, ono

U jednom se trenutku činilo da bi se na Ajfelovom mostu mogla povesti rasprava o Sarajevu, o našim emocijama prema tom pojmu.

Namjerno ne kažem gradu, jer naši osjećaji podrazumijevaju različita vremena, a danas već i različite gradove. Postoji ovo i postoji ono Sarajevo.

O ovom Sarajevu nemam više razloga govoriti. Poznanici i poneki prijatelj prethodnoga pojma mene, uložili su ozbiljan trud da ovoga mene tamo više ne bude.

O onom Sarajevu, opet, teško je govoriti, jer je svaki razgovor na rubu nesporazuma, svađe i nekog iracionalnog i uvijek nekontroliranoga emocionalnog pražnjenja. Pomalo bi nam se ginulo za uspomene.

Jednom ćemo saznati ili shvatiti zašto je bilo tako.

Ili ćemo i o onom Sarajevu prestati da mislimo. Jer sad već i na to, protjerani iz ovoga Sarajeva, ili nesnađeni u njemu, imamo pravo.

Najtačnije je, što se mene tiče, o Sarajevu pisao Thomas Bernhard, pišući o Salzburgu, u kratkom romanu “Uzrok”. Evo:

“Grad je najednom odavao utisak zapuštenosti, iznenada je i on bio jedan od onih nemačkih gradova, izloženih vazdušnim napadima, što brzo menjaju svoje lice, u par nedjelja i meseci s jeseni četrdeset i četvrte, postajao je sve ružniji i ružniji, tako su u njemu još samo retki prozori ostali čitavi, mnogi redovi kuća više uopšte nisu imali prozora, samo kartonske poklopce i dašćane oplate, a izlozi su bili potpuno ispražnjeni. Sve je bilo još samo nužnoneophodno. Ali ružnoća i rasap, brzo uznapredovali u tom gradu nagrđenom ne samo bombaškim napadima i njihovim posledicama već i navalom hiljada izbeglica, učinili su ga skroz na skroz haotičnim, dali mu najednom ljudske crte, i tako sam u tom vremenu, ni pre ni kasnije, zapravo mogao svesrdno da volim taj moj zavičajni grad i svesrdno ga voleo. Sada u najvećoj bedi, taj je grad iznenada bio ono što nikad pre nije, jedna živa, premda očajna priroda kao gradski organizam, mrtav i lažljiv muzej lepote koji je bio uvek sve do tog trenutka svog najvećeg očajanja, odjednom se ispunio ljudskošću, okamenjena tupost kao mrtvo telo bila je u svom najvećem očajanju i bezizlazu najednom podnošljiva i ja sam je voleo. Ljudi su u tom gradu u to vreme živeli još samo od jedne takozvane prozivke životnih namirnica do druge, i više nisu mislili ni na šta drugo sem da prežive, kako, to im je već bilo sasvim svejedno. Više nisu imali prohteva i bili su potpuno ostavljeni na cedilu od svih, a tako su i izgledali.”

Kada o tom Sarajevu govorimo, mi govorimo o uspomeni. Uspomena je neusporediva, ne da se fiksirati, niti o njoj razgovarati.

Miljenko Jergović 16. 10. 2010.

Moja Amerika/3

Goran Rušinović 14. 10. 2010.

Sreća gluvonijemih

Tokom rata u Sarajevu
zavidio sam jednome
bračnom paru gluvonijemih sunarodnika
iz moga susjedstva.

Bili su pošteđeni da danonoćno slušaju
govore grlatih političara i generala,
izvještaje s fronta i komentare
revnosnih novinara i analitičara,
metafore domoljubnih pjesnika,
kletve i psovke mirnih susjeda

izbezumljenih od stráve.

A da su sami mogli da govore,
ništa lakše no da ostanu
bez jezika
ili bez glave.

2008.

Stevan Tontić 14. 10. 2010.

Pedeseta godina

Poklon od B.: CD iz National Geographica, na kojem je fotografija, snimljena u visokoj rezoluciji. Moja namjera je bila da sliku isprintam u velikom formatu, i postavim na zid svoje sobe, ali sada, dok fotografiju gledam na ekranu kompjutera, više nisam siguran da će se to dogoditi.

Snimljena s teleskopa Hubble, fotografija pokazuje udaljeni dio naše galaksije, Carinu Nebulu, neku vrstu radionice za pravljenje zvijezda. Na slici dominira smeđa i ljubičasta boja, i to je sve što mogu reći o ovome što vidim. Sve ostalo meni je potpuno nepoznato i nerazumljivo, apstraktno kao Rothkova platna, samo bez jasnih ljudskih namjera. Kad se tome doda da je udaljenost ovih zvijezda u nastajanju, i u nestajanju, tolika da njihov vizuelni odraz do nas putuje stoljećima, i da je ovo snimak (u našoj sadašnjosti napravljen) Carine Nebule iz daleke prošlosti, one od prije Homerovog rođenja, onda me potpuno napusti volja, zbog vremenske vrtoglavice u kojoj čujem kako mi ubrzano rastu kosa i brada Robinsona Crusoa.

Cijeli dan sam, evo, pod dojmom fotografije.

Pred zalazak sunca, sjedim u bašti kafane na Pentagon Mallu i gledam u mali park po kojem trče djeca. Trogodišnjaci, četverogodišnjaci. A onda se u kafani upalio alarm. Djevojka u zelenoj radnoj kecelji otvorila je dvostruka vrata da gostima olakša izlazak. Iz vanjskog svijeta, privučeni zvukom, provlačeći se između nogu odraslih koji žure u suprotnom smjeru, sva su djeca iz parka utrčala u kafanu…

Danas imam pedeset godina.

Semezdin Mehmedinović 13. 10. 2010.

Emir Šaković

U sjajnim e-pismima, duhovitim i britkim poput kakvih satiričnih haikua, ako je takvo nešto zamislivo, Emir Šaković oslovljavao me je s “Ivane bez zemlje” a pozdravljao kao “Emir bez nafte”. “Toliko je materijala oko nas, a nigdje satire” – dopisao je na kraju posljednjega. Imao je četrdeset godina i dvije objavljene knjige. Kakve knjige! Pjesme iz pouzdanih izvora i kratki roman Turist u nevolji – oboje napisano savršeno, sa znanjem, inteligencijom i darom koji se uopće nije imao potrebu tražiti, sa superiornim darom koji je sebe svjestan toliko, da mu je dano ono što je dano samo najboljima: moćna sposobnost autoironije i autosubverzije. I bezutješne melankolije, kao sestre bliznakinje.

Cijela bi se mala pikareska mogla ispisati o tomu kako je Šakovićev roman Turist u nevolji putovao od zagrebačkoga uredničkog nemila do sarajevskoga uredničkog nedraga, da bismo ga onda na najjednostavniji način objavili u Gorana Mikulića, kada je Emir, sve u zajebanciji, napisao da je već izgubio živce s tim rukopisom, i da se boji da će umrijeti prije nego bude objavljen.

Privilegiran sam što sam u tome kumovao i što sam za tu celineovski moćnu knjižicu napisao ovaj mali zapis, kao nekakav putni list, koji joj stoji na zadnjoj korici:

Proza Emira Šakovića Turist u nevolji zavodi svojega čitaoca i neodoljivo ga uvlači u svoj svijet onim sredstvom po kojemu se prepoznaje svaka dobra književnost: misterijem vlastitoga pisma. To je pismo koje istinitošću svojega unutarnjeg poriva s jedne i nepatvorenim darom (ironičkoga) pripovijedanja s druge strane jakim i cjelovitim postupkom briše granice između autora, lika i pripovjedača, između autobiografije i fikcije, te nikad niste sigurni što je to što upravo čitate: putopisni izvještaj, autobiografska proza, imaginarni dnevnik s jednoga pikarskoga izleta u daleku sjevernu prijestolnicu? I uopće vam nije važno što to ne znate, jer Šakovićev tekst – koji je i sve to, i ništa od toga, nego nešto treće, svoje – ima jedinstven i neponovljiv ton, atmosferu, ritam. Iskošena lucidnost, cinizam profinjeno ublažen britkom duhovitošću, živa i lapidarna komunikativnost, nepatvoreni solipsizam i istovremena potreba za ogledanjem u drugima – od svega toga satkan je ovaj kratki roman Emira Šakovića koji se čita u dahu, i iza kojega ostaje da titra neizrečen ali snažno prisutan tragički podton. U njemu, u tom podtonu, na kojemu se nigdje ne inzistira (što svjedoči o autorskoj otmjenosti i književnome znanju), čini se da je zapravo pohranjen pravi ključ za čitanje ove knjige.

Sad dodajem: subverzivnoga i zakleto marginalističkoga kakav je bio sav, duha i stila otmjenoga kao u kakva razvlaštenog i osiromašenog princa, Emira Šakovića kanonska bosanska književnost neće priznati ni prepoznati nikada. Taman kako i treba, jer on je bio ono najbolje što je u njoj pisano na početku Dvadesetprvoga vijeka.

Bešumna je kiša padala, kao da se gusta rosa utješiteljski spušta po tlima, kada smo Emira ukopali u meku zemlju na Vlakovu. Sve je bilo gospodski. Jedino, zamišljao sam kako mora biti da nas Emirov duh gleda odozdo, i zahvalno i podsmješljivo.

Ivan Lovrenović 12. 10. 2010.

Blebetanje

Bog je svijet stvorio pričajući. Toma Akvinski vjerojatno bi rekao da je pjevušio pažljivo pritom birajući riječi. Emile Cioran sigurno se ne bi složio: zamišljamo ga kako mrtav hladan govori da je Bog zapravo zli demijurg, u trenutku stvaranja svijeta već je bio starac kojemu su opadale moći, i tijekom operacije kreacije svašta je nalupetao. Amiel je rekao kako je svecu sve divno – iz te je konstatacije, koja zvuči kao utjeha, koja je prejaka, moguće zaključiti da nije bio prosvijetljen, da je bio pijan na neki način. Time se ne želi reći ništa drugo do da bi ga um naštiman kao Cioranov vrlo lako čuo kao izdanka loze koja korijene vuče još od staroga stvoritelja. Govorenje kao palijativ, strašna zlouporaba riječi, izgovaranje zvonkih a zapravo posve neprovjerljivih konstatacija, osnovno je obilježje ljudske vrste. Mi ovdje prije svega mislimo na blebetanje u agori, na trgu, međutim, blebeće se i u okvirima strukturiranih diskursa, u priči, romanu, pjesmi, filozofskoj raspravi. Heidegger, koji je u “Bitku i vremenu” najoštrije osudio brbljanje, bio je veliki brbljavac. Kako drukčije protumačiti njegove šumske tekstove, njegovu švarcvaldsku kapicu, njegovu političku naivnost? Budisti imaju sliku majmuna koji u svijesti skače s lijane na lijanu; to mozak, nepovezano blebećući, plete svoja tkanja oko pospanih zračenja neuronskih stanica. Zaustaviti te procese veliki je pothvat. Bela Hamvas stoga je nirvanu prevodio kao “plijevljenje korova”.

Bog je svijet stvorio pričajući, čovjek ga razgrađuje blebećući. U okviru tradicije ovo bi bila legitimna tvrdnja, međutim, Van Gogh je na svijet gledao kao na skicu, majstorsku doduše, ali ipak samo skicu. Blebetanje se u okviru ovako doživljena svijeta može tumačiti kao mucanje, kao defekt, kao govorna mana, kao ozbiljna nedorađenost. Veliki filozofi i vjerski reformatori (posebno ovi drugi) izgradili su čitave sisteme – ti sistemi imaju, između ostaloga, ambiciju biti velikim reduktorima blebetanja. Već spomenuti Heidegger smatrao je da je blebetanje povezano sa znatiželjom. Hanna Ožogowska u svom romanu “Tajna zelenog pečata” jasno kaže: znatiželja vodi u propast. Zabadanje nosa u sve i sva rezultira amorfnim razlijevanjem platonovskog čuđenja u degeneriranu znatiželju. Govor se premetne u “diskurs bez strukturalnog kostura” čija je moć zapanjujuća te nije slučajno da ga se sinonimizira sa zarazom. Mem je element kulture koji se prenosi oponašanjem. Što bi onda bio “bleb”, kao osnovni element od kojeg je sastavljeno blebetanje? Autentično življenje bilo bi anamnetičko pribavljanje riječi kojima je Bog, izgovarajući ih, stvarao svijet. Sukladno tome, neautentično življenje predano je inertnom udaljavanju od tog izvora, i predstavlja izvjesni oblik skleroze života. Duh krene putem nadolje, počne se kameniti, pretvarati u materiju. Iskre koje se pritom proizvode su “blebovi”.

Sokrat je mislio da sve stvari imaju suprotna obilježja: nešto što je lijepo ima i svoje ružne strane. Međutim, što započeti s nečim sastavljenim od samih ružnih svojstava? Govor sastavljen da se njime ne bi reklo ništa, kuća izgrađena da bi poništila sam smisao stanovanja, ili, kako kaže Paolo Virno, prepričavajući Heideggera, carstvo konformističkog niveliranja svakog osjećaja i razumijevanja. Drugi čin: scenom zavlada predindividualno, “inhibirajući svaku moguću individuaciju”. Treći čin: šire se opće prihvaćena mnijenja. Lijek je nasuprotan nezainteresiranoj kontemplaciji. To je način života koji “prije svega implicira pragmatičnu uključenost”. Virno piše da brbljanje potvrđuje “istaknutu ulogu društvene komunikacije, njezinu nezavisnost od bilo kakve stege ili pretpostavke, njezinu punu autonomiju”. Što to znači? Prije svega da ne postoji svijet ideja, kao u Sokratova blistava učenika Platona, na koji bi se iskazi referirali. Blebetanje je samodostatan događaj, bez izravne veze sa stvarima o kojima blebeće. Blebetanje je prije svega nereferentno, neutemeljeno. Mi obično kažemo, ili čujemo kako se za neku ženu kaže: lijepa je, ali nevjerna. Iako nitko ne zna ništa više od činjenice da je lijepa. Njena nevjernost proizvedena je blebetanjem i pripada njegovom kraljevstvu. No ne zadugo: iako nereferentno, blebetanje interaktira s okolnim svjetovima; ovakva dezinformacija mijenja komunikacijske postavke oko lijepe žene. Nešto što isprva nije bilo predviđeno, u takvoj se situaciji može iznenada artikulirati. Otprilike tako Virno. Sokrat, s druge strane, nije u krivu kada kaže da je zatvorenik onaj tko ne poznaje filozofiju. Danas bismo rekli: tko nije nakrcan psihičkim i duhovnim antivirusnim programima. Onim tamaniteljima korova Bele Hamvasa.

Svrha blebetanja nije u uspješnom komunikacijskom prometovanju misli, stavova i uvjerenja. Dapače, socijalni kodeks blebetavca podrazumijeva da se njegove iskaze neće čuti kao neopozivo istinite, čak naprotiv, to su varijacije na temu! Sukladno tome, sve što inače podrazumijevamo kod komunikacije – a ovdje se radi o proizvodnji irelevantnog šuma a ne komunikaciji – važno je odgurnuti u stranu! Tek tada nastaje specifični melange na koji kao da se odnosi stih Andrea Frenauda: Snove uvis građani ovo je praznik Noći što sebe zove. No stih koji mu prethodi još je zanimljiviji: Sve je u mojim rukama prožetim sumporom. Socijalna uloga blebetanja je nemjerljiva. Grčki kor, koji je provodio gledatelja kroz radnju drame, ponovno se javlja u ovom obliku, samo što sada ide u suprotnome smjeru. I onda, opet Frenaud: o djeco moja varljiva sam vam mati. “Macbeth” počinje jednim sastankom: vještice kuhaju svoju čorbu i saopćavaju dotad vjernome podaniku Macbethu da će on biti sljedeći kralj te time pokreću lanac zbivanja. Ivo Andrić je, čitajući “Macbetha”, u svoje sveske zapisao da ne treba slušati što po raskršćima pričaju vještice.

Dario Grgić 12. 10. 2010.

Moja Amerika/2

Goran Rušinović 10. 10. 2010.

Južne muhe

Prvi dani listopada.

Iz panonske magle i zime izašli smo na sunce. Prvi dio puta u autu je uključeno grijanje. Zatim je bilo glupo uključiti hlađenje, pa smo otvorili prozor.

U kući, u brdima na krajnjem jugu, iz koje se vidi more u daljini, puno je muha.

Ljuto razmahuje oko sebe i tjera ih. Muhe joj uvijek mogu pokvariti raspoloženje. Smišlja načine kako da ih uništi.

Meni je na umu da smo iz zime došli. Naše su muhe odavno mrtve. Južne su nam muhe kao dani darovanog života.

Sutra se vraćamo u Zagreb.

Zima će trajati dugo. Nebo će se spustiti na naša tjemena i bit će kao da proljeća za nas neće biti. Nasmrzavat ćemo se i nastrahovati do novih muha.

Iako je odrasle godine provela na kontinentu, ona je rođena na jugu.

Zato se ne plaši zime i muhama se ne raduje nikad.

Miljenko Jergović 10. 10. 2010.

***

prije igre predigra
prije hrane predohrana
prije sobe predsoblje
prije groba predgroblje
prije vida predviđe
prije zida predziđe
prije meta predmet
prije leta prelet
prije pada prepad
prije života smrt

i poslije

Goran Milaković 09. 10. 2010.

Na kavu sa rentafrendom

Baš kad sam mislila da na svijetu nema ništa besmislenije od fejsbuka, pročitam da se neki par u Kroejša dosjetio da iznajmljuje prijatelje, rent-a-friend. Međutim, olakšavajuća okolnost bi trebalo kao biti što, kako piše dalje, ovaj fenomen već godinama postoji u Americi. Pa u Americi ima i džinovskih tikvica i poznatih u komšiluku, tako da je ovo jedna baš neobična referenca.

Iznajmljivanje ljudi (žena) obično spada u sferu eskort agencija i drugih mutnih radnji, ali idejni tvorci naglašavaju da ovo ni u kom slučaju nema veze sa riječju od četiri slova. (Pri tome dodaju da oni nisu “stručna služba” ali su “stručni na emocionalnom području”.)

Prevedeno na BHS, rentafrend znači da “za pola sata možete uz pizzu naručiti i prijatelja koji će s vama rado porazgovarati o svemu, s kojim ćete moći otići na kavu, u šetnju, kupnju…! i “u ponudi” ih je za sad pet. Baš o svemu? I o Medavaru i o genocidu nad Armenima? O art novou, fobijama i o netoleranciji na vlastite roditelje? Da ne spominjemo neke kompleksnije teme kao što su zdravlje ili seks, od kojeg se ovdje napadno ograđuje, politiku ili neke treće ljudske mušice. Teško je zamisliti da će neko kome je, kako stoji u novinama, plaćeno zdravstveno i penziono i kojeg na kraju sesije ocjenjuju ulaziti u direktne sukobe sa mušterijom.

Sugerišu nam dalje da sa svojim unajmljenim prijateljem možete ići “na kavu”. Ovo mi nekako priziva grudvičasti kapućino u nekom Merkatoru s interijerom jarkih boja jer se na takva mjesta i ide do sedam sati navečer, do kad rentafrend radi.

Ali možete u kupnju. Šta, da ja trošim a da moj, bez obzira što je plaćeni, prijatelj gleda? Hoće li biti objektivni za veliku guzicu u malim farmerkama? Osim toga, kako ću s tim prijateljem da idem na duge šetnje ako on ili ona imaju, recimo, osamdeset i šest kilograma na metar i šezdeset i ako baš i nisu u kondiciji? Osim ako se ne podrazumijeva da u agenciji zapošljavaju samo vitke dvadeset i nešto godišnjake s odličnom krvnom slikom. (Imam sjajan prijedlog za ovu ili bilo koju agenciju: da angažuju penzionere koji, sve i da mušterijama ne kažu ništa pametno, barem će ih podsjetit da vrijeme curi ko pijesak i da ga je besmisleno gubiti na fejsbuk i iznajmljene prijatelje.)

Autor novinskog teksta primjećuje da mu se učinilo da je taj iznajmljeni prijatelj govorio više od njega pa mislim da je bolje da se ova firma preimenuje u rent-a-rant. Ništa gore od poznanika ili prijatelji koji o sebi drobi ko nezaprt mlin. Možda su, na kraju krajeva, samim utemeljiteljima firme prijatelji potrebniji nego njihovim potencijalnim mušterijama. A možda sam ja aut. Ne koristim kalgon i napredne društvene mreže.

Također, kad Jane iz Portlanda unajmi prijatelja po satu, može se desiti da ga više nikad u životu ne sretne. Ali zamisli samo, sretneš Krešu na Britancu, razgleda stare bakrene čajnike? Nije ni ljubavnik, nije ni Ljubomir sa terapije, nije bome ni prijatelj, a opet, zna za šuljeve, zna za tetkine pare, za operaciju ušesa u srednjoj i zna za očevu drugu ženu i dijete.

Rent-a-frend podsjeća naravno na rent-a-kar. Ali automobil možeš birat, model, broj sjedišta i boju, a stekla sam dojam iz teksta da ti ovi šminkeri iz agencije samo pošalju Krunu ili Maricu pa se ti nosi s njima.

Sve ovo me je podsjetilo na studentski film Džordža Lukasa THX-1138, impresivnu saj-faj distopiju u kojoj, isto tako, niko nikog ne sluša i uopšte su svi kao na prozaku. Jedan od glavnih junaka u nekoj je vrsti duhovne krize i potom odlazi do nečega nalik bankomatu, plati naravno, a glas mu počne govorit kako je poseban, kako treba biti uporan i marljiv i druge self-help mantre.

Zato u cilju poboljšanja biznisa predlažem da naprave katalog. Naprimjer: Saša, žensko, AB+, 37, voli putovanja, poeziju Ivice Prtenjače i sladoled od limuna. Ima bigla Peni, skromnu kolekciju dvd-ova savremenog ruskog filma i aktivna je u zaštiti ljudskih prava. Završila kurs za somelijera i smatra da je život mnogo više od onoga što možemo vidjeti vlastitim očima. Anđeli se možete javiti na taj i taj broj mobitela. (Do sedam sati.)

U tekstu se cijelo vrijeme potencira i famozna važnost “slušanja” i razumijem da je u ovom “današnjem vremenu otuđenosti” kad “većina nas ima po nekoliko stotina frendova na fejsbuku” (opet, ja ne) sposobnost slušanja drugog skoro pa fenomen. Pa jeste. Ali, često je najvažnija osobina tog mitskog bića da vas naprosto trpi, što može samo ako vas istinski voli. Što je malo vjerovatno da će se desiti za 100kn/h. Barem prvi put. Deseti, onaj koji je gratis, ko zna.

Jedan od mojih stvarnih prijatelja koji nije iz Futurame jednom mi je prilikom nabacio da se prijateljstvo temelji uglavnom na uspomenama ili zajedničkim interesima, a nastaje naprosto zahvaljujući sretnim okolnostima ili nečemu trećem.

Pravi prijatelji idu tamo gdje niko prije njih nije išao, pa se pitam da li će nas rentafrend zviznuti šamarom dok histerišemo, hoće li nam unajmljeni prijatelj iznajmiti i pare jer i to prijatelji rade? Hoće li za klijenta dati krv? Znamo da se neće javljat na poziv u gluho doba noći jer rade do sedam, ali hoće li nam bar držati glavu dok povraćamo? Hoće li nam biti žiranti? Također, još me zanima, da parafraziram Boru Čorbu, koliko košta kad sa njima plačeš?

A kome treba krv nek ide na Transfuziologiju.

Ajla Terzić 09. 10. 2010.