Gdje je ona sada, ta žena koja mi je tako vratolomno promijenila život?

Iz melankoličnog promišljanja trgnuo mе mali dječak koji je šetao plažom nudeći kokose. Otvorio sam oči, odmah stavio sunčane naočale jer mi je nakon sat vremena polusnene tame popodnevna svjetlost skalpirala oči, kimnuo glavom malome i izvadio iz ruksaka pet reala za koje sam dobio svježi kokos sa slamkom u sredini. Smjestivši se pod suncobranom, pio sam ugodno hladnjikav kokosov sok i osvrtao se oko sebe. Ocean ispred mene, planine na horizontu, plaža puna ljudi, šarenilo kupaćih kostima i suncobrana za plažu, surferi u vodi, ogromni brodovi koji uplovljavaju u luku, žutilo pijeska i plavetnilo neba – sve je to izgledalo tako savršeno da mi se činilo da sam samo ja na ovoj savršenoj slici suvišan. Upravo mene u tom raju nije trebalo biti.

Rio de Janeiro je grad u kojemu se nemoguće roditi, barem sam ja tako mislio. Jer ako se tek tako možeš roditi i živjeti u Riju, tada svijetom vlada vražja nepravda. Zašto se netko rađa u Vіnogradovu, Izjaslavu ili Dnjiprodzeržinsku, a netko u Rio de Janeiru, čije samo ime pobuđuje sve estetske receptore i zvuči poput jazza? I evo me tu, na plaži Ipanema, u svjetlozelenom šorcu i crvenoj majici, sa sunčanim naočalama koje ne samo da spašavaju od jarkog svjetla, već i skrivaju moje tužne, gotovo uplakane oči.

Vrijedi se osvrnuti – vidjet ćeš planinu Corcovado s divovskim kipom Isusa Krista, pogledaš na jednu stranu – pred tobom se izdiže palača Ipanema i riva koja završava svjetionikom, na drugoj strani ćeš vidjeti zlaćanu plažu s ljepoticama svih mogućih nijansi boja kože, a pogledaš li ispred sebe, gledaš Atlantski ocean, čija beskrajnost smiruje i očarava. Ali ja ne gledam sve to, netko nevidljiv ili, bolje rečeno, Nevidljiv me zafrkava jer tu na ovoj ležaljci pod suncobranom prebiva samo tjelesni ja, a umjesto da budu ovdje, sve su moje misli daleko i to ne samo geografski, jer one su u prošlosti. Dakle, je li vrijedilo prijeći 10 tisuća kilometara, preletjeti ocean i naći se na drugom kontinentu, u najljepšem gradu na svijetu samo kako bi se rastužio i iznenada postao liričan, nježan poput prve mlađahne zelene travke? Otprilike o tome me već peti dan zaredom ispituju prijatelji.

– Želiš viski – pij; kokain, mulatkinje, plesanje do jutra, kupanje u oceanu dok sunce zalazi paleći horizont i prelijevajući zrak juiceom od naranče, zabave, koncerti, šetnje botaničkim vrtom, seks, razgledavanje povijesnih spomenika, muzeji, plodovi mora i pečeno meso, tristo sorti voća – uzmi sve što ti nudi ovaj život, ovaj grad, Brazil, Rio de Janeiro, naše društvo i tvoja mladost, iskoristi sve to napokon, ne vješaj nos, pa što je s tobom? – jučer me u diskoteci pitao moj prijatelj Ricardo, brazilski pjesnik koji me i pozvao ovamo, u ovu zemlju deset tisuća kilometara udaljenu od kuće. A ja sam sjedio sa strane i ravnodušno gledao veselu i raznoliku publiku, svoju apatiju dugim pogledom uljuljkao sam na dno čaše viskija, tek trećeg danas, za cijelu večer. Ništa mi se nije dalo. Sva ta aktivnost, uzbuđenje, radost i tuga pokretali su dramu u meni i nisam htio nikoga pustiti unutra.

Uostalom, ne žalim što moji brazilski praznici nisu ispali tako veseli kao što bi se očekivalo. Ipak, to su bila ta dva tjedna koja sam, okej, makar u mislima, proveo s njome. Sa ženom zahvaljujući kojoj sam se našao ovdje i koju ne mogu zaboraviti već toliko godina. I trebalo je samo kroz prozorčić aviona vidjeti ispresjecanu liniju plaže u blizini Rija da bi se sjećanja svalila na mene, a unutra me nešto poput malenog ježića ubolo i zaboljelo da sam gotovo htio hitro otrčati do blagajne i kupiti povratne karte, vratiti se u Europu, smjesta pronaći tu djevojku koju nisam vidio već pet godina i koja je tako promijenila mene i moj život. Upravo je ona prije nekoliko dana trebala sići iz aviona i vidjeti Rio de Janeiro, ona je trebala biti ovdje, uživati u oceanu, plaži, ljudima, nebu, mirisu i okusima, ona je to sve zaslužila, ne ja.

Upoznali smo se u Varšavi 2010. godine. Sjećam se da je to bio oblačan i poprilično prohladan svibanjski dan. Od ranog jutra sam trčao uokolo obavljajući neke besmislice tako da sam poslijepodne, kada sam ulovio slobodni trenutak, kupio burger i sok od mrkve kako bih barem nešto prigrizao. Smjestio sam se na klupu u obližnjem parkiću i latio se jela, točnije, proždiranja hrane. Parkić oko male fontane bio je miran i pri ruci jer se nalazio dvije minute od velikog prometnog čvora gdje sam planirao sjesti u autobus koji bi me dovezao do sljedeće beskorisne odredišne točke na kojoj bih dalje sređivao nikome, pa čak ni meni, potrebne poslove. Ipak, toga dana nisam sjeo ni u jedan autobus.

Sve zbog nje, žene koja je sjedila na klupi nasuprot. U parku je bilo sedam klupa, ali uopće nije bilo ljudi. Moguće zbog oblačnog vremena. Meni je to odgovaralo jer ne volim baš kada me netko gleda kako jedem. Nisam stigao ni sjesti i početi žvakati kada se u parkiću pojavila žena koja je zauzela mjesto nasuprot pa sam je mogao gledati kroz trome mlazove fontane. Iako, pretjerano je reći da sam je gledao: djevojka je bila obučena u crni hidžab, koji se samo oko glave pretvarao u bijelu maramu. Dakle, vidio sam samo njene oči, čiju čak ni boju nisam mogao razabrati izdaleka, ali svejedno je bilo jasno da je njezin pogled živ i brz, a linija obrva ukazivala je na to da je ona lijepa žena.

Tih nekoliko minuta dok sam jeo, moja razonoda bile su misli o dobi žene nasuprot mene. Hidžab bi prema muslimanskim propisima trebao potpuno prekrivati tijelo, sakriti ženu, pa čak i njene obrise od muškarca, kako ono kod njega ne bi izazvalo grešne misli. Pa, moram priznati, takva odjeća dobro odrađuje svoju zadaću. Zaključak koji sam mogao definitivno donijeti jest da je strankinja poprilično niska i krhka, ali njenu figuru nisam mogao odrediti. Lako je moguće da se pod hidžabom nalazio struk modela ili trudnički trbuh. Dob je također bilo prilično teško odrediti jer iako su oči i izgledale živahno i svježe, takav pogled mogao bi imati čak i umirovljenik – ljudske oči izražavaju stanje duha, a ne tijela. Na primjer, kada bi netko želio utvrditi moju dob prema očima u Brazilu, tada bi me bez sumnje pribilježio kao skorašnjeg mrtvaca, takvu neviđenu bol izražavao je moj pogled.

Već sam se spremao poći kada je žena iznenada ustala i krenula u mome smjeru. Ispostavilo se da u rukama ima kartu Varšave. Plaho je, tihim i, kako mi se činilo, prestrašenim glasom, pitala govorim li engleski. Za ljude s takvim glasom kažu da se ispričavaju što žive. Potvrdno sam odgovorio i odmah upitao za svrhu njene potrage. Muslimanka je preda mnom otvorila kartu i prstom pokazala mjesto na kojem se nalazimo. Ruke, za razliku od očiju ili općenito lica, nikada ne lažu. Pretvarao sam se da gledam u kartu, ali zapravo sam gledao u ženin dlan. Takvu kožu može imati samo djevojka, mlada djevojka. U mislima sam odredio njenu dob – od osamnaest do dvadeset i pet godina. Žena mi se još bliže nagnula i nastavila kukati na engleskom dok sam ju ja pažljivo onjuškivao. Mirisala je na svježinu, na tek opranu i opeglanu košulju, obješenu da se suši na vjetru. U njenom mirisu nije bilo ni traga kemije, nikakvih naznaka parfema ili šampona, ona je jednostavno mirisala kao čisto i svježe tijelo mlade žene, a zna se da ono miriše kao cvijet jorgovana nakon oluje.

– Pa, znate li, možda, gdje je to? – pitala je na engleskom, u kojem su „vi“ i „ti“ jedna te ista riječ, pa sam to persiranje ja izmislio sam sebi jer me na udaljenost i službenost ponukao njen pogled.

– A što vi točno tražite? – morao sam ipak priznati da je nisam pažljivo slušao.

– Ured za strance, – rekla je na engleskom, a zatim je ponovila isto na lošem poljskom – Užond do sprav cudzozemcuv, uljica Dluga^[1].

– Oh, znam gdje je to, sasvim je blizu. – zadovoljno sam odgovorio.

– Da, ja razumijem da je blizu, ali već se dobranih četrdeset minuta vrtim uokolo i nikako ne mogu doći na pravo mjesto! – očajnički je raširila ruke.

– Ja ću vas odvesti, nije problem! – dokučio sam da pomoć strankinji u stranom gradu neće biti suvišna.

Što me nagnalo da zaboravim vlastite obaveze i krenem sa strankinjom u hidžabu u suprotnom smjeru od onog koji je meni odgovarao? Njen miris, bjelina i nježnost ruku ili sama neobičnost situacije, jer sam prvi put u životu razgovarao sa ženom u muslimanskoj odjeći. Znao sam da kultura zabranjuje muslimankama ne samo da budu prve koje započinju razgovor s muškarcem, već i da općenito razgovaraju sa strancima. Dakle, pomoć joj je uistinu bila potrebna.

Iskoristio sam sedmominutni put do uprave za razgovor. Prvo sam ju pitao koja je svrha njenog odlaska u ovu birokratsku ustanovu. Ona je, naravno, išla tamo po dokument za pravo na boravak u Poljskoj. Sljedeće je pitanje bilo o njenom zanimanju, ispalo je da je studentica. Tada sam je pitao o domovini. Djevojka je navela Iran.

– Pa, sada kada znam gotovo sve o tebi, onda mi reci i svoje ime! – rekoh, gledajući već pomalo poznatoj neznanki ravno u oči.

– Simin – odgovorila je djevojka i učinilo mi se da se osmjehnula, iako sam joj vidio samo oči. One su se zasigurno osmjehivale.

– Lijepo ime! A ja se zovem Andrij, ja sam iz Ukrajine – rekao sam i pružio ruku, ali djevojka se nije rukovala sa mnom.

– Zabranjeno nam je dodirivati nepoznate muškarce – objasnila je Simin.

Htio sam se našaliti i reći: pa ja uopće nisam neznanac, već blizak i topao, ali pregrizao sam jezik jer nisam znao kako će na takvu šalu reagirati muslimanka. U međuvremenu smo stigli do zgrade Uprave za konzularne poslove. Nisam se želio pozdraviti sa Simin pa sam upitao:

– Možda ti je potrebna još neka pomoć? Hajde, ući ću s tobom, možda će ti trebati prevesti nešto s poljskog ili potražiti odgovarajući kabinet – predložio sam na engleskom, sretnom jeziku u kojem su „ti” i „vi” jedna te ista riječ, ja sam već smatrao da se obraćam djevojci na ti, a ona, vjerojatno, da na vi.

– Bila bih zahvalna – Simin je spustila pogled i pognula glavu, naizgled u znak hvale.

Ispostavilo se da moj prijedlog nije bio besmislen: čak sam i ja sa svojim tečnim poljskim tražio pravi kabinet među desecima drugih dobrih petnaest minuta. Kada smo se napokon našli pred njim, naišli smo na red. Inače bi me to odmah iznerviralo, ali tada sam se obradovao jer nam je red dao priliku da razgovaramo još barem pola sata. Saznao sam da Simin u Varšavi studira međunarodno trgovačko pravo, da je njen otac veliki iranski poduzetnik, te je on odlučio poslati kćer na studij i čak izabrao fakultet za nju jer je želio da ona nakon studija radi u njegovoj tvrtci. Kao što je djevojka istaknula, situacija u kojoj je ženi iz njihove kulture dozvoljeno studiranje, i to još u inozemstvu, poprilično je netipična; stvar je u tome da je njen otac vrlo moderan i liberalan, nekad je i sam studirao u Madridu. Odabrao je Poljsku jer se tu nalazila njegova podružnica, čiji je direktor obećao da će se brinuti o djevojci.

– Na moju sramotu, moram priznati da o Iranu znam vrlo malo – zamišljeno sam rekao – znam da je to vrlo stara, višetisućljetna kultura i da je to Islamska država, šeici, nafta, pustinje i terorizam, čini se. To je sve.

– To uopće nije malo – rekla je Simin. – Većina ljudi mijenja Iran s Irakom i odmah počinje izražavati suosjećanje zbog rata i tvrditi da također ne vole Busha i Amerikance općenito.

– A ti hidžab nosiš ovdje, u Poljskoj, jer smatraš da je tako ispravno ili te na to prisiljava otac?

– Hidžab se kod nas naziva čador. Nosim čador jer mislim da je to tako ispravno. Međutim, na predavanjima ga moram skinuti, jer to zahtijeva poljski zakon, ali na ulici mi je ugodnije prekrivati lice.

– Dakle, možeš ga otkriti sada, ovo je javna ustanova?

– Mogu, zašto ne – odgovori Simin i laganim pokretom skine tkaninu s glave.

Na svu sreću, uspio sam se iskontrolirati i ne uzdahnuti jer se djevojka pokazala nevjerojatno lijepom. Duboke crne oči, savršeno proporcionalno lice, tamnija koža, punašne usne, sve u svemu aristokratska ljepotica. Njezina ljepota nije bila onakva kakvu se želi uzeti i okusiti, već onakva kakvu želiš prigrliti i zaštititi od svega zla na ovome svijetu. U njoj je bilo nešto čisto i djetinjasto.

– Bolje ti je bez čadora, ali kada bih bio tvoj muž, bilo bi mi draže da hodaš u čadoru i da nitko ne vidi ovu nebesku ljepotu, jer onda bih bio prisiljen biti ljubomoran – rekao sam istinu.

– Vidiš, vi muškarci ste potpuno isti, bez obzira na kulturu, kontinent i religiju. Želite prisvojiti ženu, bojite se konkurencije i zahtijevate da vaša žena u javnosti izgleda kao svećenica, a da kod kuće bude nesputana i spremna ispuniti sve vaše grešne i predvidljive želje – osmjehnula se.

Kad je konačno došao naš red, postao sam nepotreban jer su gospođe u kabinetu tečno govorile engleski (“Ovo je Uprava za konzularne poslove, očito da ovdje moramo vladati stranim jezicima!”), a nakon što sam pojasnio u kakvom sam odnosu sa Simin, ispratili su me u hodnik. Pričekao sam Iranku vani. Izašla je i zahvalila mi na brizi i pomoći, a onda rekla da je sve sredila i da mora ići. Odbila je moj poziv na kavu, pojasnivši da je već odavno trebala biti doma. Tada sam pribjegao zadnjem, moram priznati poprilično ciničnom, pokušaju uspostave kontakta: predložio sam da razmijenimo telefonske brojeve kako bi me u slučaju bilo kakvih drugih problema, pitanja ili poteškoća jednostavno mogla nazvati, a ja bih rado pomogao.

– Bit će mi zadovoljstvo pomoći čovjeku čiji je sunarodnjak bio Abul-Qâsem Ferdowsi, jedan od mojih najdražih pjesnika – slagao sam s urođenom lakoćom, bez da sam se čak i zacrvenio, iako sam prvi put čuo za Ferdowsija prije deset minuta kada sam na mobitelu progooglao iransku poeziju.

– Oh, nisi ti ni toliko beznadan kao što se činilo, rekao si da znaš samo za terorizam – rekla mi je Simin za kraj, izdiktirala svoj broj i opet prekrila lice čadorom.

Sljedeći put smo se vidjeli tjedan dana nakon upoznavanja. Tome je prethodila poprilično intenzivna razmjena esemesova: ja sam hinio dubok interes za iransku kulturu. Tako sam joj i napisao u prvoj poruci: rekoh da se meni, osobi koja vjeruje u sudbinu, energiju i slučajnosti koje mijenjaju život, čini da je naš susret bio potreban u mom životu, to je signal da bih trebao iskoristiti priliku i saznati više o iranskoj i općenito istočnoj kulturi. Uostalom, ako želite uspjeti s djevojkama, morate pomalo biti lažljivac i prevarant, barem mrvicu. Zato sam je pitao za savjete o iranskoj kinematografiji, glazbi i književnosti. Iranski su se filmovi pokazali dosadnima, bili su dugi i nerazumljivi, glazba je bila pomalo monotona i uspavana, ali jezik mi se nije umarao dok sam se zahvaljivao i izražavao svoje oduševljenje sljedećim iranskim bendom. Moja želja hvaliti i diviti se malo je splasnula kada sam od Simin primio sljedeći sms: „Lijepo je što ti se svidjela ova grupa. Makar, malo je čudno da toliko voliš iransku glazbu. Ja ju, na primjer, ne mogu podnijeti pa slušam samo francusku ili američku.”

Na moju sreću, upravo je u to vrijeme u Poljskoj počelo prikazivanje filma iranskog redatelja Asghara Farhadija Priča o Eliju. Film su prikazivali na engleskom jeziku s poljskim titlovima, tako da je to bila izvrsna prilika pozvati Simin. Da ste samo vidjeli kako su nas gledali u predvorju kina! Zamislite: ulazi mladi kuštravi momak u trapericama, crvenoj majici i s rinčicom u uhu, a pokraj njega djevojka u hidžabu! Nakon filma, koji sam bez prestanka obasipao komplimentima, Simin i ja smo zajedno popili čaj i odveo sam je na taksi.

Tako je započeo naš čudni roman. Prvi put je došla kod mene doma početkom lipnja, otprilike mjesec dana nakon što smo se upoznali, a još dva tjedna nakon toga smo se prvi put poljubili. Simin je odmah izjavila da je naša veza besperspektivna, da njen otac već ima u vidu zaručnika za nju, pa bih trebao biti svjestan toga da se ona nikad neće udati za mene. Nije da sam se jako rastužio zbog te vijesti, ali sam reda radi napravio neku kiselu grimasu i odgovorio:  „To ćemo još vidjeti!”

Viđali smo se sve češće, razgovarali sve prisnije, sve dok nije stiglo naše zlatno doba– srpanj, kada je direktor tvrtke i prijatelj Simininog oca odletio negdje na odmor, pa je sada imala više slobodnog vremena i mogla je češće dolaziti k meni. Možda me je isprva privlačila njezina ljepota, a prije svega egzotičnost udvaranja ženi u hidžabu, ali kasnije sam se počeo polako i istinski zaljubljivati u tu skromnu, malenu, tihu, ali karakterom jaku djevojku.

Bilo mi je čudno i intrigantno samo osvijestiti da sada imam „poznanicu iz Irana”, a što tek reći o tijelu gimnastičarke koje je svemogući Allah dodijelio Simin.

Njeno tijelo vidio sam kada je ona prvi puta ostala prespavati kod mene. Te sam noći shvatio da između nas postoji određeno povjerenje i razumijevanje. Davno prije toga Simin mi je objasnila da se ne možemo seksati jer se ona sprema za brak u Iranu i mora ostati netaknuta. O tome ovisi ne samo njezin život, nego i čast njezine obitelji, otprilike tako je ona to objasnila. Na moje sramežljive replike da postoje različiti načini seksa i postizanja užitka koji ne uključuju penetraciju i tako dalje, ona bi pocrvenjela i uvrijedila se. Stoga je naš odnos bio ograničen na razgovore, dodire, poljupce, držanje za ruke i zagrljaje. Nazvao sam ih anđeoskima.

Međutim, jednom me sam vrag natjerao da isprobam sreću. Nakon poljubaca i zagrljaja, prilično sam vješto okrenuo Simin na leđa, legao na nju, a moje su ruke počele tumarati njenim tijelom, sve dok joj nisam počeo skidati traperice. Do čega je to dovelo! Simin me bolno klopila, bacila sa sebe na pod i sama hitro otrčala u kuhinju. Potrčao sam za njome da ju smirim. U kuhinji je djevojka stajala kraj prozora, lice joj je bilo crveno, a zjenice raširene i uplašene. Kad sam se pokušao približiti, ona je odjednom s prozorske daske zgrabila kutiju šibica kojima ja povremeno palim lulu marihuane, i počela oštro vikati: „Ne prilazi jer ću sve ovdje spaliti! Kažem ti, ne prilazi!” Bio je to vrisak divlje životinje, predatora. Ali zašto nije uzela nož, tabure, škare, bocu, zašto je ona uzela šibice? Kako je mogla očekivati da će me to uplašiti? U međuvremenu, Simin je izvukla jednu šibicu iz kutije, naizgled potvrđujući svoje prijetnje. I tako je stajala: šibica u jednoj ruci, kutija u drugoj; držala ih gotovo prekriženima poput mačeva. Nasmijao sam se jer je to izgledalo vrlo komično. Sada, kad zatvaram oči i želim se prisjetiti te zagonetne djevojke, ona se preda mnom pojavljuje upravo u takvom obliku: ratnički nastrojena, pored kuhinjskog prozora mog varšavskog stana, sa šibicama. Tek sam kasnije saznao za magičnu ulogu koju u iranskoj kulturi pripisuju vatri. Ali tada sam se smijao.

Ništa, taj preokret pomogao mi je da shvatim da neće biti seksa, ali ipak sam se htio nastaviti viđati sa Simin. Čak smo zajedno spavali u pidžamama, u nježnom zagrljaju, ali više nikad nisam pokušao ići dalje. Vjerojatno mi je zbog toga vjerovala. I zbog toga ju još uvijek pamtim, pa čak i na svoj način volim do sada, jer tad nismo stupili u odnos, već samo spavali zajedno, u zagrljajima, nježnosti i povjerenju. Poput anđela.

U srpnju je Simin proslavila svoj rođendan. Dobro se sjećam jer se za njega spremala kod mene doma. Tijekom tog mjeseca, moglo bi se reći, da smo živjeli zajedno. I tako je otišla brijati noge u mojoj kupaonici, a ja sam ostao u kuhinji. Dok je iza zida žuborila voda, ja sam proučavao kartu. U svakom od stanova u kojima sam živio objesio bih na zid veliku kartu svijeta kao ukras, kao sliku i priliku za snove i razmišljanja. Tako se Simin zatvorila u kupaonicu, a ja sam iz ničeg gledao u kartu, pažljivo promatrajući Iran, procjenjujući njegove prirodne resurse, reljef i geopolitički položaj. Tada sam i napisao sljedeću pjesmu:

Žena koja brije noge u tvome kupatilu,
sutra slavi dvadeset četvrti.
Samo da proslavi – glasno je rečeno,
jednostavno će nazvati kući roditelje
i navečer se pomoliti.
Ti ne razumiješ njene molitve, njene zagonetne poglede,
jezik izbornika u njenom mobitelu.
Nije vam bilo suđeno biti skupa, pa i bolje,
kažeš sebi, pa i bolje.
U trenu posebne nježnosti govoriš
da vjeruješ da oni nemaju nuklearno oružje,
nikakvo nuklearno oružje, i osjećaš se glupavo.
Zatim odsanjaš da njeno tijelo
miriše na nuklearno oružje, pustinju i ciganske pjesme.
Zašto ciganske? – pitaš se izjutra,
ali odgovora na to nema, ti ne znaš
kako je prolazilo njeno djetinjstvo i gdje je učila engleski,
zašto je izabrala baš tebe.
Skupa ste tri tjedna. Ponekad proučavaš kartu svijeta,
promišljaš o položaju Irana, njegovih susjeda,
prirodnim i ljudskim resursima.
Čini ti se da ju razumiješ sve bolje.
Ponekad ju pitaš o Iranu, obećaješ otići tamo s njom,
a ona samo miriše na cigansko ljeto i nuklearno oružje,
i njena je pustinja među vama, i spušta se noć.
a ona brije noge u tvome kupatilu.

Kad je Simin izašla iz kupaonice u velikom bijelom ogrtaču i s ručnikom na glavi, pjesma je već bila napisana. Nikad joj nisam rekao za nju. Uostalom, prevedena je na engleski jezik tek dvije godine kasnije. A dvije godine kasnije ja nisam ni znao gdje je ona, s kime i kako. Jer toga smo se nezaboravnog srpnja rastali zauvijek. Krajem mjeseca Simin je odletjela u Iran, dogovorili smo se da se vidimo na početku semestra u listopadu, razmijenili kontakte i adrese elektronske pošte, ali djevojka nikad nije odgovorila ni na jedan moj mail, a njezin je telefonski broj odavno isključen. Pokušao sam ju pronaći na internetu i društvenim mrežama, ali uzalud. Također je nikad više nisu vidjeli na fakultetu. Preostaje samo nadati se da je s njome sve u redu, da je živa i zdrava i da se njen otac jednostavno predomislio i odlučio ju ranije udati, pa se zato nije vratila u Varšavu.

Kao što sam već spomenuo, pjesma o njezinim nogama i kupaonici prevedena je na engleski jezik dvije godine kasnije, a ubrzo nakon toga i na njemački jezik. Tako je ispalo da se u izboru mojih pjesama, koji je objavio jedan njemački časopis, našla i ova. Onda je ispalo i tako da je časopis pao u ruke, sada već moga prijatelja, Ricarda, a on je kasnije taj izbor pokazao direktoru jednog od brazilskih književnih festivala. Iz nekih nepoznatih razloga, ta im se pjesma najviše svidjela, a već mjesec dana kasnije dobio sam pozivnicu za nastup na festivalu u Brazilu u gradiću Tiradentes koji je zagubljen u dubini kontinenta i Rio de Janeiru. Naravno, pristao sam. I nego što da sam pristao, već tjedan dana nakon što sam dobio pozivnicu nisam mogao spavati, zamišljajući svoje buduće putovanje.

Već na festivalu, ili bolje rečeno, na zabavi nakon otvaranja, u svojoj luksuznoj vili, direktor festivala tražio je da mu napišem tu pjesmu na izvornom jeziku kako bi je mogao uokviriti i objesiti na svoj zid. Još uvijek ne razumijem čime ih je tako obuzeo taj tekst, koji ja ne smatram svojim najboljim ili čak jednim od najboljih. Pjesma k’o pjesma.

Ta je priča ostala živjeti duboko u meni, tu i tamo podsjećajući me na sebe. Kad se Simin nije pojavila u listopadu, bio sam još pomalo tužan, ali nisam patio, ponekad sam je se prisjećao, ali na poprilično melankoličan način. Kao svjetlo i ugodno iskustvo. Kao ljubav koja se dogodila izvan granica tijela. Jednostavno sam htio misliti da je negdje tamo s njome sve u redu i da je sretna. Polako sam zaboravljao tu čarobnu djevojku i naš nježni srpanj, sve mi se više činilo da je cijela priča bila priviđenje i san. Ali sjećanja na Simin su se svejedno ponekad vraćala kao fantomska bol na vrlo neočekivanim mjestima.

Prvi sam je se put prisjetio naglo – spomen na nju kao da me ubo u srce – u Černobilskoj zoni. Odavno sam maštao o odlasku tamo, sve dok konačno nisam našao vodiča, stalkera^[2], svog vršnjaka, koji je pristao ilegalno me odvesti u Zonu otuđenosti^[3]. Prije toga već sam bio na službenom obilasku, vidio sam napuštene gradove, reaktor i sve ostalo, ali želio sam vidjeti drugu, neturističku, magičnu Zonu. I tako smo ilegalno prodrli unutra, lutali šumama i napuštenim selima, proveli noć uz logorsku vatru kako bismo u četiri ujutro vidjeli maglu nad močvarama. Moj vodič je rekao: ovo je nešto najljepše što čovjek može vidjeti u životu. I nije slagao. Kada smo se u četiri ujutro probili kroz guste šikare Polisja, prave džungle, do močvara, ostao sam bez daha. Svitalo je, riđava je svjetlost prodirala između krošnji stabala, a nad zelenilom lopoča močvarama je isparavala  magla. Ali ne siva, kakva inače biva, nego nekako srebrna, čarobna, kao da blista u jutarnjoj izmaglici. Stalker je smatrao da je to zbog radioaktivnog zagađenja, a ja sam kasnije pročitao da je to od truljenja nekih posebnih algi. Srebrna magla. I tada sam se prisjetio svoje ljupke Simin. Činilo mi se da je njezina koža jednako nevidljivo isparavala, mirisala, zasićujući sve okolo svojim dražima. Jer Simin na perzijskom znači srebrenkasta, srebrna, to jest, ne samo srebro, već bljesak srebra, njegov hladan sjaj.

I eto, opet je se prisjećam ovdje u Brazilu, na legendarnoj plaži Ipanema, na obali Atlantskog oceana. Ona bi trebala biti ovdje, na mome mjestu. Uostalom, ona je zaslužna za to što sam dospio ovdje, ovo je njena pjesma, pjesma o njenim nogama i njenom mirisu. Makar, što bi ona radila na najboljoj plaži na svijetu u svome hidžabu, odnosno čadoru? Ali ja svejedno još uvijek razmišljam o njoj, već se drugi tjedan prisjećam svakog trenutka koji sam proveo zajedno s njome, sa svojom malenom djevojčicom koja je bila u stanju biti tako nježna i tako zlosutna. Ljubav koja nije s ovoga svijeta, tako mi je rekao jedan moj prijatelj, kada sam mu uz čašu viskija ispričao ovu priču.

Ponekad, kada se budim u praznoj sobi usred mrkle tame, čini mi se da je zrakom preliven miris cvijeta jorgovana nakon oluje. Tada znam da sam sanjao nju. Simin.

^[1] pol. Urząd do Spraw Cudzoziemców, ulica Długa (op. prev.)

^[2] ukr. сталкер: posuđenica iz engleskoga jezika, doslovan prijevod bio bi uhoda, ali u ovome kontekstu stalker označava osobu koja se dobro snalazi u zoni černobilske katastrofe (op. prev.)

^[3] ukr. Зона відчуження: naziv za zonu zabranjenog pristupa uspostavljenu nakon Černobilske nesreće u krugu od 30 km od reaktora (op. prev.)

Prevela Sanja Sabljak

Američki automobili
pedesetih i šezdesetih
godina
dvadesetog stoljeća
bili su spojeni
na naftna polja
na polja pamuka
i na rižina polja

bili su toliko prostrani
da je u njima mogla živjeti
prosječna vijetnamska obitelj
da nije nestala u ratu

u kojemu nitko nije bio kriv
za polja krvi

krvi koja još uvijek krstari
u zrnu riže

u cvijetu pamuka

u rasporenoj usni
djetinjstva.

Ovako je prema Matejevom evanđelju to bilo: “’Zaista ti kažem’, reče mu Isus, ‘još ove noći, prije nego što pijetao zakukuriče, triput ćeš me se odreći.’” Petar se na to začudio, Mesija ga je ojadio i osramotio pred drugima, morao je pomisliti i to da je nepravedan prema njemu, da ga vrijeđa. “’Neću!’ odvrati Petar. ‘Makar morao s tobom i umrijeti, neću te se odreći!’”, odgovorio mu je, ipak, dovoljno ponizno. I vjerojatno je bio potpuno uvjeren u ono što govori. Govorio je istinu, jer da je upravo tog trenutka naišao netko sa strane, recimo kakav rimski centurion, ili netko od one svjetine koja će uskoro stići s toljagama u rukama, da provodi naredbe pravovjernih svećenika što su se zgrozili nad Kristom, i da je ščepao Petra za vrat i pitao ga što ti tu radiš, Petar bi umro, ali se Krista ne bi odrekao. Takvim se, naime, u tom trenutku činio duh vremena.

Ali neće trebati dugo da se premetnu epohe i da jedno vrijeme bude zamijenjeno drugim. Najprije će Isus povesti Petra i još dvojicu učenika u getsemanski maslinik, da budu uz njega i da bdiju dok se on bude molio Bogu. Isus se molio, ako je to moguće, da ga zaobiđe ova čaša žuči, ne zaboravivši napomenuti neka, ipak, bude po Božjoj, a nikako po njegovoj, ljudskoj volji. Za to vrijeme Petar i ona dvojica pozaspaše. Mesija ih probudi, prigovori im da ni čestita sahata nisu mogli probdjeti sa njim, i reče im tad još nešto veoma važno, da duh je, možda, i spreman, ali da je tijelo slabo. I opet, i opet, Bogu se obrati s istom onom molitvom. Triput se, dakle, pomolio u masliniku.

Zatim se, zajedno s trojicom pratitelja, vratio učenicima, i navijestio im da je kucnuo čas, jer da je izdajnik već tu. Uto slijedi epizoda s Judom, i trenutak u kojem Isusa svi njegovi učenici napuštaju. Ostao je sam pred zakonima mase i njezinoga vjerskog poglavara. Dok su ga vodili velikom svećeniku Kajfi, koji će odlučivati o njegovoj sudbini i koji će ga kao krivovjernika predati rimskom sudu, Petar ga je poizdalje pratio. Isus je ušao kod Kajfe, a Petar je ostao u dvorištu, pokraj vatre, s onom svjetinom koja je, poštujući sve tri vlasti, zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, kao i onu nebesku, što nad njima bdije, privodila Krista na (još uvijek samo) informativni razgovor.

I tu se, na dvorištu, ispred – zamišljam tako – prizemnice od nepečene cigle ili od kamena, pred Petrovim očima i u njegovu srcu premetnula epoha, a s njome i duh vremena. Ono što je do maloprije bilo normalno, sad je postalo nenormalno, ono što je do maloprije bilo dobro, sad je postalo zlo. Ljudi se lako i spremno navikavaju na revolucionarne promjene, bez obzira na to je li revolucija crna ili crvena, bijela ili zelena, mnogo lakše nego na postupne, razložne, razumne i etički dosljedne promjene kakve za mirnih vremena ponekad i ponegdje donese povijesni napredak. Petar je bio žrtva jedne kontrarevolucije. Ako ćemo je obilježavati bojom, neka joj boja bude crna.

“Dok je Petar sjedio vani u dvorištu, priđe mu neka sluškinja i reče: ‘I ti si bio s Isusom Galilejcem.’” “Ne znam o čemu govoriš”, odgovori joj on. I zbilja, možda u tom trenutku nije znao o čemu ona govori, premda je morao znati o kome govori. Uznemirio se, pa je izašao izvan dvorišta, kad li ga tamo dočeka druga sluškinja. “Ovaj je bio s Isusom Nazarećaninom!”, upre prstom u Petra, tako da okupljeni dobro vide. “Ne poznajem tog čovjeka!”, zbunjeno će Petar. A onda priskočiše i neki drugi: “Pa ti si doista jedan od njih! Odaje te galilejski naglasak.” “Ja ne poznajem tog čovjeka!”, ponovi on, i tog trenutka čuše se pijetlovi.

Meni je već godinama naročito blizak ovaj detalj, kojem ranije nisam pridavao pažnju, možda ga nisam ni primjećivao: “Odaje te galilejski naglasak.” Zbilja, Palestina tog doba bila je nalik Jugoslaviji. Mnoge će tako odati naglasak, i mnogi će nastradati gore nego Petar, jer ih je svjetina prepoznala po naglasku.

Petar je gorko zaplakao kada je shvatio što je učinio. Bio je izigran duhom vremena, pa je tako lako pristao na to da pitanja odanosti, časti i vjere ovise o hiru epohe i o revolucionarnom ili kontrarevolucionarnom prevratu. Petar je izdao Mesiju, jer je najednom došlo takvo vrijeme da Mesije nema, ili da on, Petar, s Mesijom nema veze.

Pjesma “Triput sam video Tita” objavljena je oko godišnjice Brozove smrti, na singlu u izdanju PGP RTB, i posljednji je rad potpisan imenom grupe Rani mraz. Đorđe Balašević u to je vrijeme bio u vojsci – što se vidi i po crno-bijeloj slici na omotu, gdje je bez brade, u uniformi, istina bez kape na glavi, s gitarom u rukama, pjeva uz Titovu bistu na pozornici. Pjesma je najprije danima emitirana preko svih radio stanica u zemlji, a tek zatim se singl pojavio u prodaji. S obje strane bila je ista pjesma: ako me sjećanje ne vara, na B strani kao instrumental.

O ovoj pjesmi Balašević ne voli govoriti. Kao ni o onoj drugoj, nekoliko godina starijoj i mnogo raširenijoj i pjevanijoj. Obje u njegovom slučaju pripadaju prethodnoj epohi i nekom drugom duhu vremena, s kojim on kasnije ne uspijeva uspostaviti vezu. Sve bi, čini se, bio spreman učiniti, samo da nekako tu, kao i onu prethodnu pjesmu, izbriše iz svoje diskografije i bibliografije. I mnogo toga je kasnije učinio, uglavnom časnog i čestitog, da se nekako emancipira od tih i takvih pjesama. Ponekad se može učiniti da je Balaševićev angažman u devedesetima, kada je mnogo toga žrtvovao, i osobni mir, i društveni komfor, i mir svojih bližnjih, da bi se sebi i svijetu predstavio kao neki malo drukčiji čovjek i pjevač. Premda je njegov muzički i pjesnički stil blizak i prijemčiv najširim narodnim masama, premda su emocije koje odašilja jednako bliske adolescentkinjama i njihovim bakama, i premda je Balašević općejugoslavenski narodski pjevač, izumitelj cijeloga jednog jugoslavenskog folklora, istodobno on je najsmjeliji i najhrabriji estradni otpadnik iz devedesetih, pravednik svih naših naroda i narodnosti. Jer lako je bilo kao panker i alternativac pjevati, govoriti i grmiti protiv nacionalizma. Ni vlast, ni rulja, ni Kajfa, ni Pilat, ne vode računa o pankerima i alternativcima, o ludama i neutjecajnim lažnim mesijama, kakvih je po Palestini bilo na stotine, i nijedan nije ni suđen, ni razapet, premda su baš svi bili krivovjernici. Naravno, nećemo Balaševića uspoređivati s Isusom ili s Petrom, ali socijalni mehanizmi u Palestini prije dvije tisuće godina nisu se značajno razlikovali od socijalnih mehanizama u raspadnutoj Jugoslaviji devedesetih.

Pjesma “Triput sam video Tita” vrhunac je pjesničkog i estradnog udvorišta u socijalističkog Jugoslaviji, ali i svojevrsni psihosocijalni vrhunac kulta maršala Tita. Takva je pjesma, čini mi se, mogla biti napisana samo za odsluženja vojnog roka. U civilstvu se tako ne piše. Nakon nje uslijedio je polagani, a zatim i strmi pad Titova kulta, uslijedilo je iščeznuće jedne legende i jednoga religijskog vjerovanja.

Bog nije pusta imenica, Bog je u nizanju epiteta. O tome govori referen Balaševićeve pjesme: “ja sam video Tita Maršala, legendu tu, slobodotvorca, čoveka tog, druga i borca,
tada sam ja video Tita prvi put.” Da je trebalo dalje nabrajati, nakon legende, slobodotvorca, čovjeka, druga i borca, uz Tita je moglo stati i još devedeset i devet epiteta, a da nijedan pjesniku i njegovu narodu ne bude suvišan ili pretjeran. I da se niti nad jednim pjesnik ne zapita u što ga to njegova pjesma vodi. Jer se ni vjernik nikad ne pita u što ga to njegova vjera vodi.

Pjesma “Triput sam video Tita” ima formu novog evanđelja. U njoj mesija je živ, mrtav i uskrsnuo. Kada se prvi put objavio pjesniku, tada dječaku, vozio se u crnom mercedesu kroz “nasmejan svet i svečan i sretan grad”. Drugi put, pred njega stao “malen s gitarom”, a pred njim se našlo njegovo sve, pa evo još Titovih epiteta: “moje detinjstvo, sloboda, mir, bratstvo, jedinstvo, predamnom on, nasmejan, večan”. Treći put nastupa čudo vjere. “Svud tišina i nema bol”, “i svaki čovek i svaki dom je žalio dušom svom”, i onda se najednom, kako u komunizmu nikad ranije nije, a kako se u kršćanskom vjerovanju stalno zbiva, tuga se kao u nekom ludilu premeće u radost: “Al ja sam video visoke peći, fabrike dim, široke njive, gradove što slobodni žive, decu i mir i jato ptica. I opet sam video Tita Maršala, legendu tu, slobodotvorca, čoveka tog, druga i borca, opet sam svud video Tita.” 

Balaševićeva pjesma odisala je radošću titoističkog uskrsa, koji, kao i onaj drugi uskrs, ne predstavlja samo božanski preobražaj dragog čovjeka i mesije, nego i preobražaj cijele njegove zajednice. Nastupa vrijeme vječnosti, bezvremenosti i postvremenosti, i vrijeme neporecive i konačne istine.

O tome govori Balaševićeva pjesma. Šokantno je kratko trajala vječnost. Toliko kratko da o pjesmi nismo stigli ni promisliti. Ni o tome u kom je trenutku i zašto Petar zatajio Krista. Kada bismo to saznali, shvatili bismo, možda, mehanizme vjerovanja u nepromjenivost duha vremena. To nas je vjerovanje, naime, koštalo da više ne prepoznajemo sebe u prethodnoj epohi i da kao kokoši, a ne kao ljudi, glavinjamo između revolucija. 

Dnevnik jednog penzionera/58

“I, kako se dijete ne bi bojalo u tami majčine utrobe, B-g onamo smješta svjetiljku.”
Vajikra raba, midraš iz III st.; Ljudmila Ulicka, “Daniel Stein, prevoditelj”

U listopadu 2019., gotovo godinu dana od objavljivanja romana “Schindlerov lift”, uspio sam doznati da je živa majka djevojčice Stojanke K. iz romana, te sam u telefonskom razgovoru s majkom uspio dogovoriti susret, na malom seoskom groblju, dvadesetak kilometara udaljenom od grada.

Pretoplo za listopad – puhao je vruć, bolestan vjetar, pastelizirajući sve preko čega je klizio, i kao u ubrzanom filmu mijenjao pozicije oblaka po nebu.

Došla je biciklom, prislonila ga na drvenu grobljansku kapiju i čekala me, stojeći kao prikaza posred groblja, dok je vjetar lijepio pletenu haljinu za njezinu sjenku. Stojankina majka, i s njom djevojčica, unuka, dijete njezine druge i jedine kćeri.

Curica je čučala i mirno me gledala izravno u oči.

“Ovo je njezin grob”, pokazala je na betonski četverokut bez ikakve ploče, bez ikakvog imena ili oznake. Ostao sam bez kisika, ne vjerujući, shvativši da grob nikada nitko ne bi pronašao. Vjetar je bjesnio i djevojčica koja je čučala uz grobić bila je zasuta lišćem, ali i dalje me netremice gledala.

“Nije bilo novca i nikada nismo podigli spomenik, i eto, ostalo je tako”, rekla je Stojankina mater, sporo, stideći se, govoreći suhim, posve ispucalim usnama.

“Izbjegli smo 1991. iz Hrvatske. Tamo nam je umro petogodišnji sin. Povezli smo tijelo sa sobom. I on je sa Stojankom ovdje. Unutra, dolje. Eto, to je moja istrešena posteljica”, rekla je i oborila pogled.

Govorio sam, nadjačavujući vjetar, da se sjećam Stojankine strašne smrti i da sam sebi obećao da ću jednom napisati knjigu, kao “Schindlerov lift”.

Previše sam govorio, Stojankina majka i njezina unučica netremice su me gledale – kao uhvaćenog neobičnog glodavca.

“Iz tog Crvenog solitera odmah smo otišli”, nastavila je polako, “nisam mogla zamisliti da tu ostanemo živjeti i da se vozim liftom. Nisam ti roman čitala, ali znam da njezinu krv još nisu oprali sa zidova, a prošlo dvadeset sedam godina i danas bi imala Isusove 33 godine. Nisam čitala kako si ti napisao, ali ona se u tom liftu igrala par dana, jer je ostao zakovan na drugom katu kad je nestalo struje. Nije stuje bilo petnaest, dvadeset dana. Na tom drugom katu bilo je razbijeno staklo na ulaznim vratima i ona se stalno provlačila kroz otvor. Govorila sam joj – nemoj, Stojo, sine, posjeći će te staklo – ali uzalud, ona je u njemu stalno visila. Kao i toga dana kad je došla struja. Stoja bila sitna, njezina kilaža bila je nedovoljna da bi lift upaljenom lampicom signalizirao da je zauzet. I onda je taj nesretni čovjek pozvao lift, znala sam ja i kako se zvao… tresao se i plakao… Milutin, da, zvao se Milutin, s devetog kata.”

Govorila je i govorila majka Stojankina, tek ponekad jezikom sporo ovlaživši usne, a unuka nas gledala mirno, kao da cijelu priču sluša trideseti put.

Vjetar je bio vruć kao pustinjski, sve vreliji.

“Milutin se zvao moj pokojni otac”, izmucao sam, “mi smo s devetog kata”, kazao sam posve oduzet.

“Bako, bako, čarolijice moja, hajd’mo kući, lutke su mi ostale po podu rasute”, rekla je iznenada Stojankine majke unuka, brzo ustajući iz čučnja.

Pa su brzo i otišle, niz vjetar, na biciklu, ostavljajući me samog posred grobljanceta. Stajao sam iznad Stojankinog grobića bez imena, bez nadgrobnika, bez krsta, samo betonski tanki četverokut nasut zemljom, grobića koji je dijelila s malim bratom, mrtvim doveženim iz Hrvatske ’91.

I, ukoračio sam.

Pritisnuo dugme i spustio se u prizemlje, u kojem je studen davno dirala sve predmete, skrivena od svakog vjetra.

Dolje otac, lift čeka s dvoje djece, i veli im dok sam vrata otvarao – “evo gaaaaa…”

*

naslonjen na ono čega više nije na zemlju koja je izgubila svoju osovinu na nebo koje je zatamnilo svoju daljinu na vodu od čijeg mora još samo močvara na oganj u kojem mu je kuća nestala preda se gleda šuti ništa ne kazuje jer  nema odgovora nema više ni pitanja a sve mu se čini ni votka više ne valja slaba razblažena ne izbija iz nje pjesma, ona stara

Cijele se noći mjesec kotrljao u njezinim dugim, osušenim prstima. Kao da je molila za milost, za još jedno proljeće. Ustali smo pokunjeni. Od svih koljena koje je izrodio djed mog djeda, na nama je bilo da joj presudimo. Čekala je spremna, ogrnuta bijelom koprenom. Nevjesta. Jutros je, posljednji put, izronila iz magle. 

– Drvosječa je rekao u osam? – rekao je tek da načne tišinu koja se kao guma raširila po cijeloj kući. Bilo ju je jutros i u našoj postelji, na prozorima i oko peći. Ljepljive, hladne i crne kao smrt. Gusta magla uporno se vukla oko stare kuće, sita i vlažna kao stvorenje iz fantastičnih priča. 

– Mila je rekla da na panju zasadimo cvijeće – odgovorila sam, iako moj odgovor nije imao nikakve veze s postavljenim pitanjem.

– Jeste. Rekla je i otišla. Ona ovo ne mora gledati – nastavila sam za sebe.

 Mene su natjerali da naručim glavosjeka i platim sjekiru.

 Vozili smo se ljetos do sela u Hercegovini odakle se djed zaputio u život.

Takav put pređeš jednom u životu. Ako se djed i htio vratiti, sigurno mu nije bilo do toga u ono vrijeme. Moj mali automobil hrabro je brektao preko Ivan planine. Iza mene se uhvatila kolona nabrušenih makina u kojima su pjenile konjske snage. Da su mogli, nekako bi me preletjeli, pomeli s ceste. Držala sam se onih okruglih šezdeset sa znaka i svih onih principa reda i discipline koji urastu u učitelje.

Ne zna se što je pradjeda potjeralo iz kamena u bosanska brda. Znamo samo da je došao, kupio njive i izrodio sinove i kćeri. Cijelog sam djetinjstva sklapala njegovu sliku kao kad dijete uklapa komadiće puzli. Sestra je pričala kako se djed borio s jazavcem koji je krao žito, rođak je pamtio njegove ribarske priče, moja majka ga se sjećala sa zahvalnošću. 

– Bio je pravedan!- govorila je izmučena babinim zanovijetanjima na koje su svekrve u ono doba mislile da imaju pravo. Taj je djed posadio ovu krušku.

Ništa slađe nije rađalo u našem selu. Kada bi se, početkom ljeta, njezine grane povile, svi smo samo čekali da dozriju one prve i najave dane u kojima ćemo se gostiti. Cijelo je selo dolazilo u berbu. Bilo je dosta za svakoga. Darežljiva, krupna, plodna, kruška je svake godine rasla u nebo i širila lisnata njedra vjetru, pčelama i mjesečini.

Najstarija sestra je prodavala kruške kupačima koji su ljeti dolazili na jezero. Djed je od krušaka pekao rakiju. Susjedi su nosili za pekmez, za stoku, za sve što im je padalo na pamet. Na kraju bi se ispod kruške stvorio gnjecavi tepih od prezrelih plodova u kome su zujale pčele i ose.

Dragana i ja smo najviše voljele one ljetnje oluje pune meke i tople kiše koje bi se, odjednom, sručile iz neba, kao hunska konjica. Vjetrove ruke trgale bi tada one slatke i čvrste plodove koji bi se, da nije njega, još dugo držali za čvrste i koščate ruke svoje majke. Čim bi oluja prošla, mi bismo, često bose, izjurile pod krušku i kupile, probirale, jele sve dok nije više bilo mjesta za novi zalogaj. 

– Zar baš mora? Ne može se, nikako, spasiti? – pitala je Dragana ljetos. Olivije je samo gledao s puno suosjećanja jer se na našim licima vidjelo kako je donesena neka teška odluka. Njih dvoje i njihovi sinovi žive u Parizu. Dragana se nakalemila u Francusku u prošlom ratu. Gimnazijalka izbjeglica.

– Šta su nam sve objašnjavali. I kako se uključi mašina za veš, i kako se rasklapa krevet. A mi iz pune kuće pobjegli – pričala je sestra prvih godina. Dragana je njezina kćer. 

Sada nam opisuje dvorce iz doline Loare, staze pored kanala kojima vozi bicikl. 

Ljeti nas stara kuća, nekako, dozove u svoje dvorište. Nad njom zatreperi krošnja ostarjele kruške. Godinama se vodi taj razgovor o tome kako je njezina ogromna krošnja opasna. Tijelo koje više ne rađa. Suhe, koščate grane koje se otkidaju i kreću s prvim, jačim vjetrom prijete krovu i nama.

– Vrijeme je!  – rekla je ljetos sumorno, čak i majka.

Ona se godinama naučila opraštati s drvećem, biljkama koje je strpljivo njegovala, odrazima planina čija su pogrbljena leđa čuvala nebeski svod u daljini. Nije više mogla živjeti sama u svojoj kući. Sestra ju je odvela u svoj stan. Sjedila je pored prozora i gledala u ljude, čekajući da ja naiđem ulicom. Sve joj je bilo strano, tijesno i tuđe. Čak i mi. Nije nas dočekivala osmijehom nego dugom niskom bolesti i pridika, kao da smo sve krive što smo je na pogrešno mjesto dovele. Teško se navikla grad. 

Psići su skakali oko nas.

 Sad će doći drvosječa! – govorio im je moj muž. 

– Adamsovi imaju takve jezive brojalice! – dobacila sam.

Ispred kuće je zabrundao traktor. 

– Evo nas! – rekao je sestrin školski drug pružajući grubu ruku na pozdrav.

Magla kao da je postala gušća. Sličila je tijestu koje je mijesila moja majka i ostavljala da nadolazi u tepsiji, pokriveno čistom krpom. Ne znam gdje se zametnuo sanduk u kome je donijela djevojačko ruho,  a onda, godinama poslije, čuvala brašno. 

– Bit će posla. Samo da ne padne na kuću! – govorio je pripremao lance. 

Omotao je lanac oko kruškinog stabla i zakačio ga za traktor. Zadrhtala je, na trenutak, ili nam se to samo učinilo. 

Motorna pila zasjekla je u suhu koru, sve do srži, onog prvog kruga koji se zatvorio u godini kada ju je djed posadio. Čulo se krckanje kao kad se vadi ostarjeli zub. Zemlja oko njezinog korijenja se počela nadimati kao da će iz nje provaliti orci i žabe. Onda je počela padati. Grane su se pružale nebesima kao da mole milost. Uspavana žuna uplašeno je prhnula iz gnijezda skrivenog u njezinoj šupljini.

Bio je to beskrajno dug i mučan trenutak. Osjećala sam kao da se negdje u zraku lomi kruh nad glavom starca koji više nikome ne treba. Okrutan, bolan i neljudski čin. Ležala je na proplanku. Magla se odjednom razišla. U krajoliku je zjapila rupa oblika njezine krošnje. Plava i duboka, kao bezdan.

Moje je srce kao kuća
bez namještaja
tek jedna stara stolica
na koju sjednu
oni umorni
od hoda u nepoznato
zagnjure glavu u ruke
i plaču
netko pet minuta
netko čitav život oplače
u mom srcu

ja o tome vodim
urednu evidenciju:
– Ibro je plak’o sedam i po minuta
(za svojom mačkom s kojom se srodio
kao da su ista vrsta, to se ne da ni penkalom zapisat)
– Đoske je plak’o cio dan
(nešto je mrmlj’o da je bio na operaciji
da l’ žuč je vadio, kamenac kakav, ne drži me
za riječ)
– Sajka je plakala sedam dana i sedam noći
(žensko je to, kaže izgubila je neku dragu uspomenu
s putovanja, maramu na nebo, na zvijezde mi se čini,
jedva je stala sa suzama)
– samo je jedan plak’o, isplak’o život cio u mom srcu
(al’ ne mogu ovdje ime da mu stavim, možda jednom
kad završim sve poslove i odem na svoju zemlju
sestrama da ljubim voćke, krošnje pune ploda
po mjesecu, dakako, kad su najslađe)

moje je srce kao kuća
malo a veliko
da i ti staneš u nj’
da i ti odmoriš brate
i sestro moja jedina
međ’ svima jedinima.

Minusi se povampirili. Cvokoću oboje. Povremeno čuju snajper, povremeno granate. Nigdje ljudskih glasova. Nema grijanja. Vise vretenaste ledenice iznad prozora. Oboje su u zimskoj odjeći i obući. Hodaju po sobi kao izgubljeni. U hodu im klecaju noge. Kad miruju, pocupkuju. Ne smiju sjesti. 

A napolju sve jače pada snijeg. Ispod pahuljica je sigurno toplije, ali ne smiju izaći. Cvokoću sve jače. Nikako da se zgriju, u mjestu povremeno i skakuću. Što bi tek bilo da ih ne prekriva ta spasonosna koža? Svim svojim obrambenim i zaštitnim slojevima i podslojevima u epidermi, dermi i subcutisu. Ona im prekriva tijela kao njihov najveći organ. Sada je ispod njihovih zimskih kaputa, u proljeće je ispod njihovih sakoa i mantila. Ljeti su im tijela gotovo gola, samo ispod košulja i bluza, ujesen kao i u proljeće. Godine njihovih života pod njom sad ljubomorno pamte njihova trenutno promrzla tijela. Rađaju se s njom, sazrijevaju zajedno, umiru zajedno. Hoće li to umrijeti baš danas? 

Sjećaju se: u mladosti im je koža bila tako nježna. Kao svila. Vrela na svakom svom mjestu. Na svaki dodir odgovarala je vatrom života. Sad je hladna, suha i naborana. Mora da odavno traje poremećaj u svim njezinim slojevima i podslojevima. U epdermi, dermi i subcutisu. Ljušti se. Saboreja je napada i dok hodaju, svrbi ih i na hladnoći. Jer: nisu se kupali mjesecima. Prljavština je grize, hladnoća štipa. Osuđena je na kapitulaciju. Ne štiti ih od hladnoće od koje cvokoću i kad miruju i kad se u prostoru kreću. Životi njihovih tijela ogrnuti takvom kožom kao da su danas samo mrtav sadržaj, a s njom su im nekad bili najmoćniji ogrtači. 

A napolju sve jače pada snijeg. I mirno je. Zašutjeli snajperi, zašutjele i granate. Čuju šuštanje pahuljica. Stoje kao ukopani kraj prozora iza čijih stakala vise ledenice. Skupljaju oči, zaslijepljuje ih bjelina do bola. Napolju vlada zastrašujući mir. Nestvaran bijeli šapat. Čuju ga i gluhi. Strah ih od te stvarnosti iza stakla ledi. Možda nevidljive zvijeri spremaju nešto posve novo protiv njegove i njezine kože koju su minusi grizli i dok su hodali. Minusi im probijaju zimsku odjeću, piju im toplotu iz kože, usporavaju krv, sišu elektiricitet iz živaca. A zvijeri ubijaju i pse i mačke. I ptice. Ruše nebodere, deru asfalt. Ta ih stvarnost uznemiruje i ledi. Jer je zasipa sve gušći snijeg. Možda će ih noćas potpuno i zatrpati. Možda će ih noćas izdati i koža ispod koje je sirotinjska toplina na izdisaju. Isključi se, šapuću jedno drugom. Bježi od posljednjih izdisaja svoje posne kože. Iz svih njezinih slojeva i podslojeva. Izvuci se ispod tog ledenog ogrtača odmah. Preseli u vrele imaginarne prostore u kojima se ne umire stojeći.

Govor povodom otvaranja jubilarnog 25-og Sajma Sa(n)jam knjige u Istri u Puli 5. decembra 2019. godine 

Kada sam krenuo na svoje prvo putovanje pulskim ulicama bilo mi je šest godina. Od Vile Marija u Gupčevoj 12 gde sam stanovao, spustio sam se skalinama pored Tehničke škole i crkve Sveta Srca do Prvomajske ulice. Tamo, na uglu sa Ribarskom ulicom, nalazila se trgovina “Živežnih namirnica”, koju su svi zvali “Kod Mariči”. Kupio sam kruh, i istim putem, vratio se doma. 

Narednih godina bila je to putanja kojom sam išao u školu. Tada sam već mogao pročitati parole koje su krajem Drugog svetskog rata, i kasnije, u vreme anglo-američke uprave, pisali istarski rodoljubi na fasadama kuća. Neke su se zadržale sve do početka šezdesetih godina prošlog stoleća. Međutim, izbledeli zapis “Paruccheria” na fasadi jedne kuće u Prvomajskoj, nisam razumeo. Kasnije sam saznao da to na talijanskom znači frizerski salon, koji je tu nekada postojao. I tako se u meni rano naselila misao da grad čine i oni kojih više nema. Ne samo ljudi, već i građevine koje su podigli, a kojih, tih građevina, takođe više nema. Ta misao se s godinama širila, gradila jedan pogled na svet, i danas znam, odredila je i moj životni poziv. 

Kada je pre dvadeset i pet godina osnovan Sajam Sa(n)jam knjige u Istri, ja već punu deceniju nisam bio stanovnik Pule, međutim, Pula je stanovala u meni. Stanuje i danas. I dalje, posle toliko godina, prostore drugih gradova određujem pulskim distancama, pa tako mera za daleko je udaljenost od Arene do Verude, a za blizu od Đardina do Tržnice.  

Sajam Sa(n)jam knjige u Istri za mene je pitanje kontinuiteta sa gradom u kojem sam odrastao. Na kulturološkoj mapi Istre, Hrvatske, Evrope pulski Sajam knjiga je manifestacija visoke kategorije. Jezikom hotelijera rečeno, od pristojnog pansiona od pre dvadeset i pet godina, danas imamo hotel sa pet zvezdica. Dovoljno je samo pogledati listu gostiju, sva ta svetska imena među kojima ima i nobelovaca.   

Grad koji svoje postojanje meri ne stolećima, već milenijumima, jeste univerzimum po sebi, a oni koji u njemu žive samo su minute tog postojanja. Smenjuju se epohe, iščezavaju civilizacije, ali neki gradovi opstaju. Nikada neće umreti gradovi koji svoj otisak imaju u literaturi, počevši od Troje koja je otkrivena zahvaljujući jednoj knjizi – Homerovoj Ilijadi, preko Džojsovog Dablina, Trsta Itala Zveva, Berlina Alfreda Deblina, Istambula Orhana Pamuka, Sarajeva Miljenka Jergovića… 

Gradovi su nastali kao posledica kulture, i to kao rezultat kultivisanja određenih biljaka. Kultura (colere) na latinskom znači uzgajanje i zaštitu. Uzgajanje i negovanje biljaka označava rastanak sa nomadskim životom i početak civilizacije. Tako su pre sedam hiljada godina nastali Biblos u Libanonu, Argos u Grčkoj, Alepo u Siriji. Ali, sa nastankom gradova vršeni su i napadi na njih. Od Jerihona pre devet hiljada godina, Vavilona ili Troje nešto kasnije, pa do današnjeg Alepa, prekjučerašnje Hirošime, jučerašnjeg Sarajeva. Gradove ruše varvari zbog blaga nagomilanog u njima. U tim rušenjima, varvari uspevaju da odnesu dugotrajnije ili kratkotrajnije pobede, ali ne i da sasvim ubiju prometejski duh. Jer, čak i kad nestanu živi svedoci, sećanje je pohranjeno u knjigama. Zato su knjige branitelji gradova, čvršći i od najčvršćih zidina. 

Dok sam pisao svoj prvi roman Via Pula, i u tadašnjoj Naučnoj biblioteci lutao dubinama prošlosti našega grada, ja sam zapravo nastavljao ono putovanje šestogodišnjaka, koji se uputio da “Kod Mariči” kupi kruh. Otada je prošlo trideset godina tokom kojih sam napisao još deset romana, ali ja i dalje u drugim gradovima prepoznajem pulske ulice, i mogu zimi da dozovem miris bure sa “lungomara”. Jer, ako si Puležan, iz Pule nikada ne možeš otići.

Proglašavam jubilarni 25-i Sajam Sa(n)jam knjiige u Istri otvorenim.

Dobrodošli!