Ne sjećam se ja tih čestara
ni brda obraslih brnistrom
kuda me vodiše kamenjarom na gubilište
obogaljenog sa zvijezdom na čelu
udisao sam mirise iz kazana prirode
kažnjen u neposluhu za primjer
čeljadi čobanima stadu zamuklom
što gomoljem u gunju nahraniše se
k’o blago svako jadno u neznanju
ter me skinuše do gola i jezik iščupaše
baciše psima moja pisma i ljubav jedinu
kad je grijah u mislima za domovinu
gdje ćemo se sresti ti i ja
dva jezika k’o muzika
na dijademi od zapaljenih oblaka.

Osamnaesti je svibanj. Subota. Vikendaši napustili grad, pješaci rijetki. Uskim trotoarom usporenim korakom spušta se od Bogoslovije kraj Muzičke akademije prema Hamam baru, današnjem Bošnjačkom institutu. Iza leđa osluškuje dva glasa koji se smjenjuju čas brzo i snažno, čas sporije i tiše, kao i odjeci njegovih koraka. Ne okreće se, neće da im pokazuje lice, neće ni susrest s njihovim.  

– …A pokajanje? Bog nagrađuje pokajanje. Kad priznaš svoj grijeh, Bog ti ga oprosti, je li tako?

– Tako je.

– Ako grijeh poričeš, a počinjen je, i dalje si u grijehu. Je li tako?

– Tako je.

– Jesu li u Bleiburgu, uglavnom, stradali oni koji su počinili veliki grijeh?

– Jesu. S njima su bili i nevini civili.

– Nevini? Jesu li zločnici priznali svoj grijeh i jesu li se pokajali za svoj grijeh?

– Ne znam. Nisu imali prilike za to.

– A bježali su od čega? Od svog grijeha. Od osvete onih koji su ga mogli dokazati. Ako su pravedni, zašto su bježali. Zaustavljeni su daleko od svih svojih žrtava u Jasenovcu, Jadovnom… Ti logori su nepobitan dokaz. Bježali su jer svoj grijeh nisu imali hrabrosti priznati. Zašto, onda, misliš da za njih treba moliti?

– Zato što im nije data prilika da to pred sudom obrazlože.

– Da to pred sudom obrazlože… Kako bi se to pred sudom moglo obrazložiti postojanje tolikih logora i tolikih smaknuća u njima?

– Ne znam. Ali, trebalo im je suditi!

– Dobro. Iako su oni u logorima bez suđenja ubijali nevine. Nisu im davali nikakvu priliku za život. Zašto misliš da za njih nakon svega trebamo ići u Bleiburg i moliti?

– Jer su s njima bili i nedužni civili.

– I nedužni civili? Nedužni civili s poraženom vojskom Pavelićeve fašističke NDH, nešto mi tu nije jasno. I što se Crkva ne isključi iz te teme? Priznaj, pokaj se, ispaštaj! Ne poriči zlo koje ljudski um ne može poreći. Poricanjem rušiš temelje države na kojoj je stvorena. Na otporu prema svakom zlu. To ti je svetinja. Ne oplakuj sudbine zločinaca! I pokloni se prvo žrtvama! Moli se prvo za njih! Ne širi svojom molitvom laž, ne gledaj na zlo samo jednim okom! Budi u molitvi Čovjek. Obiđi prvo logore u kojima su zla počinjena i pomoli se prvo na tim mjestima! Budi skrušen, ne razmeći se samo s vlastitom, subjektivnom istinom! Ne bježi od one dokazane! Logori, logori, logori… Prihvati ih kao dokaze i bježi tako iz zla! Nakon takve katarze, idi dalje! Čist i spreman za ljubav prema svakom Čovjeku. Eto, to je za mene kršćanski, hoću reći katolički.

Koraci iza njegovih leđa sve su jači. Obilazi ga prvo jedan govornik, u franjevačkom je habitu, onda i drugi, s bijelim kolarom, sve osalo je u crnom, on je petrovac. (Otkud oni u Bogosloviji zajedno?) Obojica žure prema sarajevskoj katedrali Srca Isusova čije zvono poziva vjernike na misu. Obilaze ga šutke, pogled mu je dugo prikovan za njihova tijela.

– Onaj čovjek je sada iza nas, a bio je ispred. Bili smo malo preglasni, možda je sve čuo.

– Neka je čuo – prepoznaje glas onog koji je do maloprije iza njegovih leđa govorio i dulje i energičnije.

– Morat ćeš se ti sada, u katedrali, i ispovijedit i pričestit. Em, danas nismo s onima koji su u Bleiburgu, em smo o grešnicima preglasno, i to na ulici. Veliki grijeh.

– Jaaah. Navratio ti u Bogosloviju poslom, zapričali se, nastavili usporenim korakom uskim trotoarom… neću ja danas u katedralu. Kasnim na Bistrik, čekaju me u crkvi Svetog Ante.

Priča iz knjige “Mačka čovjek pas”

Kad mu je umrla žena, draga naša susjeda teta Rajna, gospon Škrlec odlučio je što prije doći za njom. Prestao je jesti i piti, čak je prestao i pušiti, samo je sjedio pred upaljenim televizorom, gledao Kunolovca, reklame ili raskomadanu djecu koju izvlače ispod ruševina u Gazi, a niz obraze su mu same od sebe tekle suze. Kćeri su najprije našle ženu koja će se za njega brinuti, Filomenu, špičastu staru curu koja je izgledala kao ražalovana časna sestra, ali u Grazu je završila fakultet za brigu o starcima što žele umrijeti, i – pričalo se – sedmorici je dedeka produžila život, otac naftaša Čepikuće dočekao je uz nju devedeset petu, i ne bi ni umro da nije imao zdrave zube, pa je pregrizao štrik za sušenje rublja i objesio se na stubištu. Naravno, Filomena je bila skupa kao sam vrag, ali tri Škrlecove kćeri nisu žalile. Dok god je stari živ, moći će se potpisivati njegovi grafički listovi, možda ga se natjera i da nešto namalja, premda je već skoro sasvim slijep, ali bez očiju se još i može slikati, ako si veliki Oton Škrlec, a mrtav baš i ne. Mislile su tako njegove kćeri, ali uzalud. Bez obzira na svu Filomeninu skrb i znanja stečena u Grazu i po najfinijim zagrebačkim kućama, gospon Škrlec više nije jeo, pio, ni pušio.

Tada se najmlađa sestra dosjetila da se stari cijeloga života žalio što ne mogu imati psa, jer je naša teta Rajna bila alergična na pasju dlaku. Znao bi zastati nasred ulice, čučnuti uz nekog lutalicu, dugo ga milovati i nešto mu šaptati na uho. Uostalom, nisu li Škrlecova platna iz svih njegovih faza često bila ispunjena figurama pasa? Čak se i na onoj slavnoj slici, oko čijeg su vlasništva Beograd i Zagreb godinama pregovarali, pa se prijetilo i prekidom diplomatskih odnosa, na kojoj Nikola Tesla gleda niz Manhattan, negdje u dubini, prije nego što će kuljajuća ljudska masa zamaknuti izvan slike, vidi figura žene koja na uzici vodi foksterijera.

Potvrdit će vam to tko god ih poznaje, Škrlecove kćeri su kao da ih je izvadilo iz kakve Disneyeve bajke. Starija je visoka i zla raspuštenica, velikog nosa. Srednja je malena i debeljuškasta, sitnooka majka petero djece i supruga propalog tapiserista, koji nakon višegodišnjeg boravka na psihijatriji sjedi doma i bocka goblene. Mlađa ima neku bolest od koje joj se krivi kralježnica pa je u Gradskom uredu za urbanizam, što ga vodi već godinama, zovu Kvazimoda. Svaka sestra nesretna je na svoj način, ali zajedničko im je da su patološki škrte i nepovjerljive.

Našle su se jedne subote i zajedno otišle u azil za napuštene životinje. Starija je mladoj volonterki obrijane glave rekla neka pas bude kratkodlak, što kratkodlakiji, jer da ne misle svaki mjesec kupovati novi zauger. Srednja je rekla neka pas bude što manji, jer neće stari prodavati grafike za pseće bifteke. Mlađa je rekla da pas treba imati što kraće noge, jer dugonoge valja puno šetati po parku, pa tatek ne bu imal vremena za slikanje.

Volonterka, koja je rekla da se zove Širaz, otišla je u psetarnicu i donijela maleno žuto pseto, goleme glave, kratkih nogu i skoro bez dlake. Sestre su ga strpale u kartonsku kutiju, Širaz im je održala predavanje kako bi se oko kujice trebale brinuti, ali njezine riječi nisu stizale do sestara, pa se može računati kao da nisu bile ni izgovorene.

Gospon Škrlec bio je sretan, smijao se i skakutao po kuhinji, otvarao i zatvarao frižider, pokušavajući nahraniti psa, a odmah zatim ga i pomilovati, nije ni sam znao što bi prije i što u tom času ima smisla učiniti. Kujica je mahala repom, ali to je činila tako nervozno i energično, a sva je bila tako sitna, da se činilo kako rep maše njome. Njegova ruka pokušavala je doći do njezine glave, tražila ju je kao ključaonicu u mraku, ali nije išlo. Neprestano se izmicala; činilo se – od silne radosti nije mogla ni trenutka biti na istome mjestu, a onda je izgledalo kao da zapravo bježi od ruke, da se plaši udarca.

Neka se zove Duša – rekao je gospon Škrlec – neuhvatljiva je kao duša! Sestre su se zgledale: visoka se osmjehnula, debeloj su se ovlažile oči, a grbava je uzdahnula kao da joj ponestaje zraka. Veliki teret pao im je sa srca, jer su povjerovale da je otac ponovo našao razloge za život i za umjetnost. Samo je Filomena bila nezadovoljna. Vidjelo joj se to i na podbratku, i na punđi, i na nosnicama koje je širila kao da njuši je li to u kuhinji istječe plin. Možda je u Duši vidjela konkurenticu.

Nekoliko dana gospon Škrlec igrao se s kujicom, šetao s njom po kvartu, dao intervju za televiziju dok je ona histerično trčala oko klupe i pokušavala se otrgnuti s uzice, hranio je psećom hranom čiju je reklamu znao gledati kada bi plakao za našom tetom Rajnom. A onda je zapalio i svoju prvu cigaretu nakon njezinog sprovoda, zakašljao se i umro.

Smrt Otona Škrleca, posljednjega iz generacije velikih hrvatskih umjetnika dvadesetog stoljeća, čije je ime odjekivalo i u New Yorku i u Parizu, potreslo je Zagreb. Jedne kišne nedjelje, od ranog jutra pa do večeri, kondoliralo se sestrama u pokojnikovu domu. Pristizali su susjedi, profesori s Akademije, Škrlecovi ratni drugovi, političari, a one su, jedna za drugom, pružale svoje blijede ručice, dok su im se oči cijedile, bezbojne poput stotinu puta iskuhanih kuhinjskih krpa. Gradonačelnik je obećao da će grad otkupiti Škrlecov stan i pretvoriti ga u spomen dom hrvatskoga slikarstva. Na to su sestre jedna za drugom briznule u plač. Iz ostave se sve vrijeme čulo kako cvili Duša, dugo i otegnuto, kao da jeca neka izmišljena četvrta sestra, koju se zbog mentalne zaostalosti i slonovske fizionomije drži sakrivenu od ljudi. Bože dragi, mislili smo, dok smo posljednji put prolazili kroz dom gospon Škrleca, kako li samo onako malen i neugledan pas može imati takav glas!

Narednih dana novine su pisale o Otonu Škrlecu, njegovom životu, o tome kako je svojedobno dobio priznanje od Picassa kao “martir na posljednjoj barikadi figuracije i balkanski genij koji dokazuje kako je ljudsko lice apstraktnije od svake naše misli o njemu”, pa onda o onoj neobičnoj epizodi kada je Škrlec 1948. pristao uz rezoluciju Informbiroa, nakon čega su mu u apartman u bolnici na Golniku, gdje se liječio od tuberkuloze, došli sam Maršal i Moša Pijade, a nakon što su dva sata kasnije izašli, Škrlec je rekao medicinskoj sestri Božici, rodom Sarajki, kako je ljudski život vredniji i istinitiji od komunizma, da bi drugi dan započeo onaj svoj veličanstveni triptih u ulju: „Dan kada se više nismo molili Bogu“ O svemu su novine pisale, a nakon što su potrošili život i djelo Otona Škrleca, raspričale su se o posljednjoj njegovoj prijateljici, Duši.

Sestre su kujicu vodile od snimanja do snimanja, pozirale su uz nju u crnini, s paučinastim velovima preko lica, a Duša je skakala po njima, mahala repom kao da se želi otrgnuti od života i – ruku na srce – ponašala se glupo čak i za pseća mjerila. 

Neko vrijeme je trajalo, a onda se sve naglo utišalo, slegnula se zemlja na Škrlecovom grobu, još se samo čekalo da grad ponudi novac za slikarev stan i da jednu ulicu nazovu po njegovu imenu. Ali dok se to ne dogodi, sestre nisu znale što bi s psom. Jednog tjedna bio bi kod visoke, drugog kod debele, trećeg kod grbave; Duša im je bila teret i muka, gora nego živo čeljade. Otac je umro naglo, nije im pao na brigu, ali jest pas.

A onda je grbava čula od prijateljice kako je slavna tenisačica svoga psa smjestila u pseći hotel, i tamo ga drži već mjesecima. Jest, bilo im je skupo, ali svejedno su Duši platili hotel. Kad prođe sve i kad novine zaborave, odnijet će je veterinaru, da je uspava i pošalje tamo gdje sad boravi njihov tata.

I zaista, nakon pola godine, kada je već bilo jasno da ih je gradonačelnik prevario i da neće biti ništa od otkupa stana i spomen doma hrvatskoga slikarstva, sestre su došle po Dušu. Ona je histerizirala oko njih, ali nije bilo znakova da ih je i prepoznala, jer je oko svakoga tako histerizirala. Na pola puta prema veterinarskoj stanici naglo su se predomislile. Zašto plaćati eutanaziju, ako psa mogu odvesti tamo odakle su ga i uzele?

Širaz se pravila kao da ih ne prepoznaje. One su se pravile kao da su tu prvi put. Neka je uspavaju, rekla je debela sestra. Ne bismo mogle preživjeti da je netko nakon našeg tateka šeta po parku, rekla je grbava. On je bio slavni slikar, rekla je mršava. Kako se zove, pitala je Širaz. Zašto vam je to važno, štrecnula se grbava. Tek tako, rekla je Širaz, radi evidencije. Kako da je upišem? Duša, rekla je debela. Baš Duša, začudila se Širaz. Imala je doma već četiri psa, ali nijedan nije bio Duša. 

Usred ljeta, kada cvatu zove,
Krštene u vodama Jordana,
Čini mi se da me svaka zove,
Svaka, bar trun, jeste mi Gordana.

I još stigla nije me ta kazna:
Nisam niska prekinute vrvce,
Već kutija, ne potpuno prazna,
Gdje još čujem zadnje palidrvce.

No po onom što ptice cirikću
Možda jednom stavoriti lik ću,
Ko u dječjoj igri, boga nova
Što liči na Dželaludinova.

Onog kom je sedamdest vjera
Zauvijek izistinska mjera.   

29. 5. 2019.      

Imaginarni prijatelj/75

Čim se nad Istrom nadigne oluja, a često zna biti da jugo raznese Pulu i da se pod vodom nađu ulice grada, vrati nam se priča o Velom Joži. Nju bi trebali pripovijedati meteorolozi na kraju večernjeg televizijskog dnevnika, jer od te priče nema na hrvatskome jeziku bolje priče o slobodi. Niti je iskrenijeg slobodara od Veloga Jože. A ni te priče ni slobode ne bi bilo da se onoga dana kada su Veloga Jožu i njegove drugove na brodu odvodili u Mletke nije nadigla velika oluja. Brod je potonuo, i na njemu silno istarsko divovlje, ali je Veli Joža spasio glavu. Div Ilija, prikovan za veslo, pred smrt ga je tad zakleo neka bude slobodan čovjek. Jože ga je poslušao, pa se s mjesnim kmetovima odmetnuo od gospodara i pobjegao na brdo – ono brdo na kojemu se nekad odvijao važan i ugledan filmski festival, što su ga zatim pojeli skakavci. Na tom su brdu pronašli zakopano blago. Zlata je toliko bilo da su svi mogli u sreći i veselju živjeti do kraja života, i još da im zlata pretekne za djecu i unuke.

Ali takva je ljudska priroda da su se kmetovi poklali oko podjele blaga. Velog Jožu ojadilo je kako se i dobra sirotinja, čim dođe do novca, pretvara u zlog i nepravednog gospodara. Pošao je dalje za svojom slobodom, borio se i ratovao sve do posljednje iluzije. A kada je i nje nestalo, Veli Joža je otišao svojim putem, da ga više nitko ne sretne i ne vidi. O njemu se samo priča, te se priče prenose s koljena na koljeno, i imaju sve manje veze s onim stvarnim Jožom, što ga je od njega veći div Ilija zakleo da bude slobodan čovjek. O njemu je Vladimir Nazor napisao priču, koja je počinjala ovom, obećavajućom rečenicom: “Bilo je to davno, kad su ono providur Barbabianka i šjor Zuane Dalla Zonta, proto arsenala u Mlecima i kapetan motovunske šume, išli po mletačkoj Istri da označe vapnom cerove koji će se oboriti i prevesti u Mletke.” Od te Nazorove priče, pročitane davno, i već stoput zaboravljene, ostalo je samo sjećanje na jednu strašnu, nepodnošljivu djetinju žalost. U jednom su trenutku, naime, negdje usred priče, umirali divovi. Nazor je njihovu smrt opisao u tek nekoliko riječi – jer to i nije bilo tako važno u domoljubnom istarskom epu koji je imao posvjedočiti junaštvo i slobodoljubivost naših naroda i narodnosti – ali te su riječi, slučajno pogođene, bivale smrtonosno tužne. Samo toga se sjećam.

U jednoj prepravljenoj priči, ili u mom doživljaju koji ima tek daleke veze s narodnom legendom i s Nazorovim proznim komadom, Veli Jože melankolični je istarski div. Njegov osjećaj uzaludnosti, slobode koja mu neprestano izmiče, kao što mu izmiče i duga kada pokušava ispod nje proći, učinili su ga takvim, melankoličnim. Drugi slavni junaci, od Matije Gubca (koji je, navodno, postojao), preko Wilhelma Tella, Robina Hooda i Gulivera, stizali su do nekoga cilja, makar taj cilj bio i mučeništvo, dok Veli Jože naokolu luta poput Ahasvera, sam i beskoristan, još od onoga davnog vremena kada je odbio da bude rob, da bude kmet.

Po prirodi dobrodušan i lakovjeran, jak kao zemlja, Veli Jože izrastao je u golemu zahrđalu lučku dizalicu, koju su bezdušnici pretvorili u šest stotina tona staroga željeza. A samo je žudio za slobodom.

Dnevnik jednog penzionera/34

u kojoj li zemlji kada li od čijeg li kako li taj borac nije više važno koja to bi vojska taj subjekt ratovanja takva bila vremena poginu umrije nestade u dubinu zaborava u smrt u prazninu potonu u ništa ode ni na spisku mrtvih nije u silnim prostranstvima nigdje mjesta njegova počinka jedina mu grobnica u duši u srcu u tijelu još jedva živih srodnika sve je kao da ga nikada ne bi a svakom njegovi u rani prisutni nijemi nepostojeći bolno izgubljeni bliski pregazili ih drugi događaji ideolozi jednom pobjednici jednom poraženi tumači povijesti uvijek novi prvaci a oni zauvijek nestali nestali nestali nestali nekada nekakvi bili ama više nisu sve svoje ostavili napustili zauvijek otišli o njima više ništa ni slavljenja ni mnogo spominjanja rasula se ta armija ostala praznina ostalo sjećanje u sjećanju sablast onoga koga više nema na mjestu njegova života rupa duboka sve dublja sve dublja staza kojom polako zauvijek u zaborav zamiče u svoju smrt maršira izgubljena pješadija iz onog davno završenog rata u njoj i nekoliko mojih rođaka još više sunarodnjaka mrtvih ratnika odavno pobijeđenih junaka vojska bivših samo se još rijetkom bliskom poneki pojavi kao utvara kao tupa rana kao praznina nestanka sred blagog dana sve bljeđa sjena onog koji se ne vraća

Donijeli smo kamenčiće s mora.
Mislili smo da će uz njih krenuti
valovi,  pljuskanje, šuškanje i mreškanje,
ali smo bili prevareni.
More je ostalo tamo gdje jeste.
Ništa ga nije moglo namamiti
u našu sobu.

Prvi put objavljeno u Jutarnjem listu 1. 12. 2012.

Kasno je ljeto 2003, evo me u Baškoj Vodi, na taraci, kod Zdenka Runjića. Razgovaramo o pjesmi “I ni me straj”, koju je četiri godine ranije, na Splitskome festivalu, otpjevala Tereza Kesovija. U nedoba, kada dalmatinski šlageri više nikome nisu važni, skladao je Runjić jednu od najboljih svojih pjesama. Pitam ga tko je napisao tekst. Ja sam to morao učiniti, odgovara, ispričavajući se. I spominje se vremena Tomislava Zuppe i Momčila Popadića, koji su mogli napisati tekst oko kojeg bi se glazba “sama od sebe navezla”. Nudi mi Zdenko da pišem za njega songove, obećavam mu da hoću, ali obojica znamo da od toga neće biti ništa. Ne bi meni nikad moglo na um pasti kako je “na lažini suvoj ležat'”, niti bi mi život bio “šaka suza, vrića smija”. Do te jednostavnosti i askeze, ali i do užitka u riječima i u morskome životu, bez straha od maritivnog i turističkog kiča, nikada ja ne bih mogao doći. U toj sam priči ja onaj Andrićev Bosanac, koji cijeloga života čezne da se spusti na more, ogrije kosti i osunča dušu…

Lijep, šarmantan i živ, silno je mlad tog kolovoza 2003. bio Zdenko Runjić, a proći će samo godina i još koji mjesec, i više ga neće biti. Pjesma “I ni me straj” stoji pri samom kraju njegova opusa, otpjevana i odigrana karakterističnom gestom velike hrvatske pjevačice, bila je to, zapravo, pjesma o smrti. O onoj posljednoj etapi mirenja u umiranju…

Ali nije ovo priča o Zdenku Runjiću, nego o Momčilu Popadiću, novinaru Slobodne Dalmacije koji bi, da je živ, sa 31. prosincem 2012. pošao u mirovinu. Ako bi u upravi bilo pameti i razbora, ne bi to bio kraj, nego bi mu ponudili autorski ugovor, recimo za sljedećih pet godina, jer je njegov spisateljski angažman u svakom pogledu neprocjenjiv. Popadić je, naime, bio najveći putopisac u novijoj povijesti lista, reporter i literarna lutalica, koja je, bolje nego itko drugi, književni tekst podvodila novinarstvu. Za razliku od Miljenka Smoje, novinarskog barda, koji je novinarske tekstove pretvarao u književnost, Popadić je slijedio ponešto obrnut postupak. On je književnost pretvarao u novinarstvo. Na kraju, dolazili bi do istoga, premda su im reportaže zračile suprotnim osjećajima. Smoje je bio duhovit, Popadić je bio melankoličan, Smoje je insistirao na vijesti i na detalju, a Popadić je u svakoj priči prepoznavao sudbinu. Sretali su se, osim u redakciji one velike, vječne Slobodne Dalmacije, i na televiziji. Jedan je bio veliki scenarist, drugi songwriter.

U onoj sjajnoj televizijskoj drami, kojom su temeljito obilježena naša djetinjstva, snimljenoj 1978. i premijerno prikazanoj jednoga ponedjeljka u osam sati navečer, Smoje je napisao scenarij, a Popadić pjesmu. Drama se zove “Roko i Cicibela”, režirao ju je Stipe Delić (najpoznatiji po, na žalost, neuspjelom partizanskom blokbasteru “Sutjeska”), a glavne su uloge igrali Boris Dvornik i Semka Sokolović Bertok. Vrlo se rijetko reprizirala u posljednjih dvadesetak godina, što zbog anarhističkoga ljevičarenja, što zbog prezira HTV-a prema dramskim tradicijama Televizije Zagreb, tako da je danas Popadićeva pjesma puno poznatija od Smojine i Delićeve televizijske drame. Pod nazivom “Ča je život vengo fantažija”, upamćena u glasu Olivera Dragojevića, to je jedna od onih Runjićevih već skoro narodnih melodija, u kojima živi duh hrvatske popularne kulture i prenosi se širom svijeta, od gitare do gitare, od grla do grla, gdje god ima bivših Jugoslavena.

Momčilo Popadić bio je ozbiljan pjesnik, mnogo bolji nego što bismo mogli zaključiti po statusu koji ima u nacionalnim antologijama (ustvari, u antologijama ga nema, pa onda nema ni statusa…), ali su ga, bit će, zaboravili nakon što je počeo pisati songove. Ni Smoje nije bio lišen pjesničkoga dara, ali kao da se toga malo i sramio. U nas nije odveć muški biti pjesnikom…

Momčilo Popadić rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Svoj život i odrastanje opisao je u knjizi “Živit u strpjenstvu ili Momo zašto se kriviš”. Naravno, i te je kratke priče, novelete, što li su, prethodno objavio na novinskim stranicama. Tu će knjigu, prije nekoliko godina, reizdati zagrebački VBZ, ali i dalje će ostati temeljito nepročitana. Kao i srodna knjiga “Otok”, prvijenac i – na žalost – jedinac kazališnog redatelja Marina Carića. Riječ je o dvije, ako ne i najbolje, onda najganutljivije insularne, otočne knjige cjelokupne hrvatske književnosti, koja je u Slobodanu Novaku, Ranku Marinkoviću i, na koncu, Renatu Baretiću našla svoje klasike i tumače. No za razliku od ovih pisaca, Carić i Popadić svoje su knjige učinili otocima. Osim njih, druge nisu ni napisali, i ostavili su ih tako, nenaseljene i neotkrivene. Kao da osim otoka drugog utočišta nisu ni imali.

Istina, Popadić je objavio pet zbirki pjesama: “Igračke mutnog uma”, “Gospodin O i njegova ljubav”, “Sunce šafranove boje”, “Pučke svečansoti” i “Finski nož”, ali s njegovom prozom one nisu imale previše veze. Kao što ni Popadićeva, takozvana, umjetnička poezija nije nalikovala njegovoj, takozvanoj, estradnoj i pjevanoj poeziji. Nije on bio ni folklorni dalmatinski pjesnik, niti je bio ovisnik o vezanom stihu, niti je, sve u svemu, bio lakoga stiha. Bio je u toku s pjesničkim modama svoga vremena, sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, koje su, u Zagrebu i Beogradu, bivale snažne i izrazite, i širile su se preko knjiga, književnih novina i časopisa, te bezbrojnih susreta Književne omladine Jugoslavije i drugih državnih i društvenih institucija koje su se brinule o književnome životu i kulturnom zdravlju zajednice. Pjesme Momčila Popadića su se, početkom osamdesetih, nalazile na stranicama zagrebačkog Oka, sarajevskog Odjeka i beogradske Književne reči, i teško da je itko po njihovoj formi ili sadržaju mogao naslutiti da je autor po profesiji novinar, ali i da će, u vrlo skoroj budućnosti, od njega nastati jedan od najvještijih i najdarovitijih tekstopisaca u povijesti hrvatske i jugoslavenske estrade. Da je Popadić imao potrebu skrivati se iza pseudonima, nitko ga ne bi do danas otkrio. Ali on to, eto, nije činio, nego se, očito, radovao na vrlo različite načine, sve pomalo opjevajući i opisujući svoju tugu. (I to da kažemo: “Živit u strpjenstvu ili Momo zašto se kriviš” jedna je od najtužnijih knjiga naših suvremenih književnosti…)

Valjda najpoznatija Popadićeva estradna pjesma je “Oprosti mi pape”. Napisao ju je za Zdenka Runjića, da bi ju otpjevao Oliver Dragojević, a kažu da nikada nijedna pjesma u povijesti Splitskoga festivala nije tako uvjerljivo pobijedila. Osim što je umio vješto stihovati, poštivati metriku i izbjegavati riječi koje bi bilo teško otpjevati, osim što je u to unosio sav svoj dar, on je imao rijedak dar da pjesmom ispriča priču. I to je ono čime je “Oprosti mi pape” jednoga davnoga i dalekog ljeta osvojila i očarala Jugoslaviju. Iza pjesme od dvadesetak stihova razotkrivao se cijeli jedan nenapisani roman, koji bi svaki slušatelj sam za sebe nadopisivao. U trenutku, bila je to himna djece rastavljenih roditelja, izvanbračnih sinova, skršenih obitelji, kojima su Runjić i Popadić, uz pomoć Olivera i njegovog glasa, pružili mogućnost da, makar samo u jednoj pjesmi, dožive da im se, na čas, namire sve njihove životne nevolje.

Ali bilo je u toj suradnji Popadića i Runjića danas skrajnutih, a odličnih pjesama. Jedna od takvih je i “Uvik žaj mi biće”, otpjevana, čini mi se, na specijalnoj večeri Splitskoga festivala 1980, priređenoj u povodu smrti Josipa Broza Tita. Da je sad oživiti vrijeme, da se vratiti pa pogledati i poslušati što se sve tog dana i tog ljeta pjevalo, recitiralo i pripovijedalo po Splitu, Hrvatskoj i Jugoslaviji, da je poslušati prigodne propovijedi koje je za maršalove bolesti i poslije njegova upokojenja izgovorio nadbiskup Franjo Kuharić, svega bi se čovjek i naslušao i načitao, a naročito onoga čega se danas, bili živi ili mrtvi, pisci i govornici srame. Nije toliko zanimljivo tko je sve Josipa Broza Tita izdao i zatajio prije nego što su pijevci treći put kukuriknuli – uostalom, zašto bismo uhodili intimu svojih suvremenika – koliko je uzbudljivo posvjedočiti s koliko su malo dara sastavljali sva ta svoja junačka i revolucionarna naricanja.

Jedan od zbilja rijetkih hrvatskih i jugoslavenskih pjesnika koji je tada napisao pjesmu koje se ni danas, u vječnosti, ne treba sramiti bio je Momčilo Popadić. I opet je to bila priča, i opet nam se učini da je bila autobiografska. Kako je odavno već ne možemo čuti, Oliver Dragojević ju, vjerojatno, nikada nije snimio, evo nam je cijele:

U pučku skulu linčina san bija,
uči san malo, tek da bi proša,
moga san boje – ali nisan tija:
jer duja nije ocjena loša.

Cvitnega maja – uvik ga se sićan,
doša je čovik ča jubav budi,
odličneg đaka dopala je srića
da ga za našu skulu pojubi.

Tega san dana puno izgubi
i znan da uvik žaj mi biće
ča ga bar botu nisan pojubi
stiska mu ruku, da mu cviće.

Fudra san libre, šesno se obuka,
maramu stavi i ubra cviće,
srce mu šava svojin malin rukan,
na prste diza, smantan od sriće.

A da za pustu zna je žeju moju
ča još i danas u meni ludi,
sigur san da bi pružija mi ruku
da me zagrli, da me pojubi.

I znan da uvik žaj mi biće…

Po čemu je ova Popadićeva pjesma izuzetak među svim drugim udvoričkim pjesmama napisanim toga ljeta, kada mnogi naši pjesnici i pisci još nisu ni bili sigurni da je Tito umro i strepili su da odnekud iz prikrajka špijunira što to o njemu pišu? Prvo, po tome što se u pjesmi nigdje i ne spominje Brozovo ime, pa ni po čemu, osim po svemu, ne možemo znati da je njemu posvećena. Drugo, nigdje rata, revolucije i nesvrstanih, nigdje aksioma da Tito nije umro ili da smo Tito svi mi, pa se ni po čemu i ne zna po čemu je Tito važan i što o njemu Momčilo Popadić privatno misli. Treće, ovo uopće i nije pjesma o Titu, nego o klincu osmoškolcu, koji u Titu vidi dragoga boga. I to je ono što je važno, i što je neka viša i konačna istina Popadićeve pjesme: koliko god i kako god prolazilo vrijeme, mijenjali se običaji, svjetonazori i ideološki diktati, neporecivom istinom ostaje ono od čega priča ove pjesme polazi. A nakon što su se stvari promijenile, a ljubav prema Titu zamijenjena je nekim drugim ljubavima – prema generalima, prema rock zvijezdama, prema Anti Paveliću, prema Justinu Bieberu – pjesma ostaje dobra i nakon što ostane izvan izvornog konteksta. Šteta, jedino, što se više nitko ne bi usudio da ju otpjeva i snimi, makar u čast Zdenka Runjića i Momčila Popadića…

Kao i Smoje, Popadić je u novinama bio putopisac dalmatinskih mikrolokacija. Po Dalmaciji se kretao kao po dnevnom boravku, istražujući ono što je istovremeno i najobičnije i najneobičnije: običnim i svakodnevnim životom ljudi. U to vrijeme, dok su Tibor Sekelj i, kasnije, Željko Malnar putovali svijetom i gubili se po pustinjama i prašumama, te izvještavali o tome u svojim knjigama i novinskim tekstovima, Popadić se kretao u krugu od pedesetak kilometara, trajektom, vlakom, autobusom ili pješke, pišući o svome unutrašnjem svijetu, koji je bio jednako prostran kao i njihov veliki i široki vanjski svijet. Slobodna Dalmacija tada je bila lokalni i lokalistički list, s ambicijom da osvoji prostor cijele Hrvatske i tadašnje Jugoslavije, a da ne izgubi ništa od svojih usko zavičajnih obilježja. Insistirajući tvrdoglavo na tom paradoksu, Slobodna je za Popadićeva života postala najboljim, oglednim primjerom hrvatskoga novinstva, koji više nikada neće biti dosegnut, a ni nadmašen, ali će, sve do današnjih dana, u autorskim pismima nekih novinara i pisaca, biti sačuvana uspomena na nju. Momčilo Popadić im je – jezikom revolucije rečeno – svojim pisanjem utirao put…

Umro je mlad, s navršene četrdeset tri, u studenom 1990. Nije dočekao vrijeme kada će se njegov svijet naglavce izvrnuti, a njegovo ime i prezime postati trajno nacionalno suspektnim. Kao i brojni Korčulani i Blaćani, svi ti Šćepanovići ili Dragojevići, Popadići su, valjda od osamnaestog stoljeća, od vremena kada su bježali pred Turcima, odnekud iz Hercegovine ili Crne Gore, i boduli, i katolici, ali, eto, prezimenom će zagrebati neko osjetljivije hrvatsko uho. I onda još to ime – Momčilo. Dobri Momo, Pop, Pope, umro je tragično prerano, a opet, umro je u posljednji čas…

Zdenko Runjić mi je tog ljeta u Baškoj Vodi pričao da ga je, kao ozbiljnog pjesnika, jedva uspio nagovoriti da piše tekstove za estradu. I dugo bi ga iznova, za svaki sljedeći song, trebalo trebalo nagovarati. A onda je, konačno, shvatio da u formi songa može izreći, ispričati, iskazati nešto što ne može ni u poeziji, ni u novinskoj reportaži ili autobiografskoj prozi. Recimo, u stihovima koje je napisao za Nove fosile “Tonka, reci cvrčak, Tonka, reci more…” upisano je nešto što je Momčilu Popadiću bilo važno, i u ljudskom, i u književnom, i u pjesničkom smislu, a što je moglo biti izrečeno samo tako, popularnim pučkim songom, koji će dugo nakon njegove smrti, možda i zauvijek, dok god je hrvatske kulture i jezika, živjeti u radio aparatima, prenositi se elektromagnetskim valovima i telekomunikacijskim žicama. Nitko više neće ni znati tko je napisao tu pjesmu, i tko je bio Popadić, a tko je bila Tonka, ali će smisao emocije biti ispunjen. A u njemu, u tom smislu, smisao je i svakoga Popadićevog songa.

U neka doba, Popadić je krenuo pisati pjesme za estradu i kad mu ih ne naruče. Činio je to kad bi imao nešto što se ne može izreći drukčije nego, recimo, putem glasa Olivera Dragojevića. A koliko god se mi današnji, i mi sporedni, ljutili na Olivera, koliko nam god na živce išlo što ga viđamo na Lidlovim reklamama za smrznutu pacifičku ribu, njegov je glas jedan od autentičnijih glasova našega doba i Dalmacije u njemu. Nije, međutim, Momčilo Popadić imao povlasticu da govori i pjeva kroz Olivera, nego je on, uz Runjića, Tomislava Zuppu, na kraju i Gibonija, bio jedan od onih koji su taj glas ispunili smislom i učinili ga tako važnim.

Neke od tako napisanih pjesama Runjić bi i uglazbio, a Oliver otpjevao, dok bi neke ostajale po fasciklama. Popadić je i po tome bio tipičan pjesnik: nestrpljiv prije nego što pjesmu napiše, kasnije je na nju zaboravljao. Jednu od takvih pjesama ove je jeseni gospođa Tonka (ona iz pjesme…) izvadila iz njegove fascikle.

Napisana pisaćim strojem, na obrascu na kojem su novinari Slobodne Dalmacije godinama i desetljećima pisali svoje članke: šezdeset znakova u svakome redu, trideset redova po stranici, i tako sve do kompjutorizacije redakcije i novoga doba. Pri vrhu obrasca, na mjestu na kojem su se upisivale tehničke napomene, Popadić je napisao: “Zdenku i Ćoru (pod hitno)” Zdenko je, naravno, Runjić, a Ćoro je Oliver, toliko saživljen sa svojim splitskim nadimkom, da je i nadimak prestao biti uvredljiv. Pjesma je napisana 1986. ili 1987, ali bez obzira na svu hitnost, nikada nije stigla do onih kojima je bila namijenjena. Vrijeme je, na žalost, prebrzo prolazilo. Toliko brzo da je Popadić umro prije nego što je ponovo otvorio fasciklu, toliko brzo da je još samo Oliver živ…

Pisana u skoro pravilnom desetercu, urednim metrom kakav voli svaki skladatelj, “Naša Mare” posvećena je legendarnoj splitskoj kurbi – ili aseptičnim jezikom rečeno prostitutki – pjesnikovoj suotočanki i mještanki iz Blata na Korčuli. U desetak distiha ispripovijedan je Marin život, kao i povijesni kontekst koji je dijelila sa svojim klijentima. Dobri pjesnici ne umiju pisati banalne i loše stihove, čak ni kada se natjeraju da rade za estradu, ali u ovoj je pjesmi Popadić nadmašio sebe i napisao neke od antologijskih stihova – da se trivijalno izrazimo – ili neke od onih stihova na kojima bi mu čovjek zavidio, pa ih prepisao i zapisao kao svoje vlastite. Recimo: “niki su bili dobri i jadni,/ niki su bili borbeno gladni” u sebi nosi ono zrnce pjesničke genijalnosti, kada se stihom šire značenjska polja, jezikom se, najednom, da izraziti nešto više i novo, a jednom pjesničkom konstrukcijom biva nadomješteno ono za što su, prethodno, jeziku i govoru bile potrebne duge rečenice i objašnjenja. I da ničega drugog u pjesmi nema, samo to da su neki bili “borbeno gladni”, bila bi ovo važna pjesma. Jedno dugo poslijeratno doba, i sva naša doba, pa i ovo u kojem nakon Popadića živimo, obilježena su vjerom i terorom – borbeno gladnih. Pjesničke fraze, slike, paradoksi i neobične konstrukcije darovitih ljudi, održavaju svaki jezik na životu, mijenjaju ga i transformiraju, što je važan i vrlo praktičan smisao poezije. 

Na pjesmama kakva je “Naša Mare” dugo je stvaran mit o Splitu i – kako bi to kazali subvencionirani intelektualci – splitski narativ. Danas, u stvarnosti, od njega nije ostalo ništa, ili gotovo ništa. Split je naselio knjige, pjesme, televizijske serije i poneki film, grad je preseljen u neku virtualnu stvarnost, među pokojnike i fikcionalne likove, tamo gdje ga više nitko ne može pustošiti, rušiti, pregrađivati ili pretvarati u utvrdu bogobojazne kršćanske mržnje. U tom Popadićevom Splitu, Mosorovom, Smojinom i Tome Bebića, u tom Splitu u kojem Saško Gešovski i dandanas služi vojsku i lijepo mu je, kao što mu je lijepo bilo prvoga dana, kurba Mara Že Bon jedan je od likova čija je sudbina dobila svoj smisao i svoje ljudsko dostojanstvo tako što je bila ispričana u jednoj pjesmi, koja je, na koncu, završila u fascikli. Nad tim virtualnim Splitom lebdi i pitanje bi li cijeli jedan svijet, cijela jedna stvarnost, mogli biti spašeni da je Momčilo Popadić Runjiću odnio pjesmu i da ju je Oliver snimio i otpjevao. Tko zna, možda je samo to bilo dovoljno, pa da stvari ne pođu po zlu. Postoje pjesme koje su mogle spasiti svijet, kao i pjesnici koji su u takvo spasenje vjerovali. Popadić je bio takav pjesnik.

Put, put,
šuti
govori mu majka i naginje sjedište

Ćuti dijete, nemoj 

Smjenjuju se table,
sela, varoši, planine i rijeke

Ćuti dijete, Put, Put,
Šuti

Nova Kasaba, Kaldrmica,
Lukavica, Vlasenica, Han Pijesak,
Žljebovi, Košutica

A meni iz glave ne izbija Kaldrmica
buja trava, leti tica,
šuti dijete,
spavaj spavaj
gora, brdo
rijeka teče
kamen, orah
Peče, majko
Peče!

Ćut, ćut
Ćuk zapjeva
Put put
Zeleni se Romanija.