Ne pamtim kako je Kiti u našu kuću došla. Bit će tako što je netko morao loviti miševe. Bila je crna, bez ijedne bijele dlake – baš kao šejtan kad kroz odžak propadne – govorio je komšija Šefko, pekar koji je na svojoj pekari imao najveći odžak u Blažuju, pa se računalo da on zna kako je to kad šejtan kroz odžak propadne. Ali umjesto da lovi miševe, naša ti se Kiti svako malo macila. Tante Dorica išla je za njom, trpala mačiće u svoj torbak i davila ih na potoku. Kiti bi se svaki put na drugome mjestu omacila, tako da je mačiće trebalo i naći. A naše je imanje bilo veliko, najveće u Blažuju, s puno budžaka, svinjcem, štalom za goveda i štalom za konje te zečinjakom s dvjesto zečeva. I još starom kućom, iznad koje je bilo sjenik, pa drvenim pčelinjakom, otatinom stolarskom radionicom… Na svakom od tih mjesta Kiti se barem jednom omacila. Bit će da se i beštija nadala da je jednom tante Dorica neće naći, nego da će, kao i svaka Božja majka, podići svoju djecu.

Kada je 1941. počeo rat i kada je zatim proglašena država, legija se utaborila na potoku, tamo gdje bi tante Dorica davila mačiće. Malo potom, u kasno ljeto, odveli su – mi djeca nismo znali gdje a ni zašto – komšiju Levija, babu Simhu i Levijeve sinove Sašu i Egona. Od tada je tante Dorica mačiće bacala u njihov bunar. Pitao sam je zašto to čini, ljutit će se komšija Levi kada se vrati, a ona mi se onako gorko osmjehnula, baš kao da je progutala veliku supenu kašiku ribljega ulja, pa je rekla da će uskoro tako i u naš bunar bacati mačiće, jer ćemo i mi otići tamo gdje i Leviji.

U zimu 1942. Blažujem je prvi put marširala njemačka vojska. Tante Dorica obukla nas je u nedjeljna odijela, a bio je utorak, pa iako su je i muti i otata molili da to ne čini, odvela nas je svo petoro na cestu prema Sarajevu, da pozdravljamo vojsku. Ona je digla desnu ruku, pa smo i mi digli ruku. Mala Elzi tada nije imala ni tri godine, bila je digla lijevu, ja sam je ispravljao, ali ona se rasplakala. Padala je kiša, uz cestu nikoga nije bilo osim nas, oficiri su vadili fotografske aparate iz torbica da nas slikaju. Na 258. strani Brockhausa, iz 1961. nalazi se fotografija ispod koje piše: „Poljski dječak iz Krakowa pozdravlja reichsführer Himmlera“. Nije to nikakav dječak, nego je to moja sestrična Elzi. I nismo Poljaci iz Krakowa, nego smo bili Nijemci iz Blažuja. Ali nije važno, to je jedina fotografija pokojne Elzi koju danas imam.

Zatim je Kiti ponovo ostala skotna. Tante Dorica znala je kako to ide, pa kad bi se mačka ushodala po avliji i iza kuće, pratila bi je da vidi gdje će pronaći leglo, da joj mačiće otme čim ih okoti. Ali bilo je to taman pred Božić, peklo se prase, tante Dorica mijesila je kolače, iz Sarajeva je po meso dolazio otatin prijatelj Hansi, protestantski pastor, i nekako se zaboravilo na Kiti. Samo se na Badnju večer uvukla u kuću, tražila da joj se da vode, pa je, kao što je to često činila, legla pred zapaljen kamin, na otatine papuče, i zagledala se u nas. Više nije imala trbuha.

Tante Dorica znala je da se na Božić ne smije ljutiti, ili je mislila da ljutnju ne smije pokazivati pred djecom, pa je sasvim tiho, svojim mehkim altom zapjevala: „O Tannenbaum…“ Pjevala je lijepo i čisto, kao da je prva na svijetu koja tu pjesmu pjeva, a mi smo je samo slušali. Kada je završila, otata se digao i otišao po violinu. Svirao je i pravio neke smiješne pokrete, kao da se izmiče mecima, ali nas nije mogao nasmijati. Na Badnju večer nema smijeha, i on je to znao, samo što mu je bilo neugodno, grebalo ga je i mučilo nešto što mi tada još nismo mogli shvatiti. Bio je Božić 1942., naši su očevi bili na Staljingradu i više ih nikada nećemo vidjeti, a moja muti bila je mrtva od dana moga rođenja. On je, za razliku od omame i tante Dorice, predosjećao katastrofu i zato nas je pokušavao nasmijavati na tu Badnju večer. Pravili smo se da smo odrasli, da znamo sve i da nam nije smiješno kako se otata izmiče mecima dok svira čardaše, Kad ja pođoh na Bentbašu i druge pjesme koje s Božićem nemaju veze.

A Kiti, Kiti je i dalje ležala ispred kamina, gledala nas i pomicala ušima čim bi zaškripala otatina violina. „Vidi kurve, što je muzikalna!“ – mrgodila se tante Dorica. „Dorotea, neka te sram na Božić bude. Psuješ, pa još i pred djecom!“ – rekla je omama i nije joj htjela dotočiti kuhanog vina, od čijeg smo isparavanja i mirisa mi djeca već bili pijani. U neko se doba mačka digla – „Kiti, Kiti, Kiti”, dozivala ju je tante, nadajući se da bi je mačka mogla odvesti do mačića, pa da ih odmah noćas baci u Levijev bunar, ali Kiti je kroz odškrinuta vrata šmugnula u mrak i više je nije bilo.

Noć je bila ledena i vedra, na nebu se vidjela svaka zvijezda, a u Blažuju svjetla su gorjela na svakoj desetoj kući. Ostale su bile u mraku i izgledale su prijeteće, kao da će svakoga trena iz njih sijevnuti nož. „Isuse, Bože, gdje si nas ovo ostavio!“, prošaptala je tante Dorica, pa je potrčala nazad u kuću. Nije se ni osvrnula za nama djecom, tada prvi i jedini put. Te je riječi, izgovorene na Božić 1942, sljedeće tri godine često ponavljala, pa iako smo se navikli na njih, mene su uvijek podsjećale na tu noć.

Ujutro se rano digla da traži gdje se Kiti omacila. I mi smo poiskakali iz kreveta, taj trenutak ne treba propustiti, božićno je jutro, sve se bijeli od mraza i snijega, pa prije bišofsbrota i knajpa s mlijekom, da vidimo gdje se sakrila Kiti. Prva je stupala tante, a za njom smo se nas petero razvili u strijelce, onako kako je na gombalištu iza škole pokazivao narednik Ivo Lubura, samo nam je Elzi kvarila raspored, jer je bila premalena. Elzi je uvijek i za sve bila premalena. Da nije tako, bili bismo kao prava vojska, koja bajunete zabija u sijeno, tražeći mjesto gdje su se sakrili banditi.

Igra je trajala dugo, jer Kiti nikako nismo nalazili. Tante ju je dozivala najumilnijim glasom, kao da joj donosi džigericu upravo zaklane svinje, koja se još uvijek puši od života. Ali ovog je puta nije mogla prevariti. Mačka je čvrsto odlučila sakriti i sačuvati svoj porod. Triput smo tako obišli cijelo imanje, drugima je već dosadilo da stupaju razvijeni u strijelce i štapovima nabadaju po sijenu, samo sam ja odlučio da do kraja ostanem vojnik. Ako odustanem, mislio sam, otac i onkl Fredi neće se nikada vratiti iz rata. To ih ja spašavam, dok tražim mjesto na kojem se Kiti omacila. Mrzio sam tu mačku, koja mi je otela oca i htio sam svojim rukama baciti mačiće u Levijev bunar. Samo da ih konačno nađemo.

Druga su se djeca vratila u kuću, meni su tekle suze, ali nisam popuštao. „Ti si moj veliki dječak“, grlila me tante Dorica, „nas dvoje ćemo sami naći našu Kiti“, tješila me, iako nikada neće saznati zašto sam plakao.

Našli smo je iza najmršavije kravice, Šarulje, koja već odavno nije ni mukala ni davala mlijeko, ali nismo je htjeli zaklati jer nije bila naša nego Levijeva. („Ako se ipak vrate…“) Na kamari svježe balege ležala je Kiti i dojila mačića. Jednoga jedinog, crnog kao i ona. Htio sam ga odmah zgrabiti, ali mi tante Dorica nije dala. „Čekaj!“, rekla je. „Ovo ne možemo baciti u bunar.“ Pogledao sam je iznenađeno: „Zašto ne možemo?“ 

Poslije nam je došao pekar Šefko na čestitanje. Počastili su ga kolačima, a on je jeo, kao da više nikada neće. Ništa nije pitao, nego je samo veselo namigivao prema meni, misleći da sam spasio mačića. A nisam. Niti sam tog Božića razumio zašto tante Dorica nije htjela zadaviti mačića okoćenog u toploj balegi, u štali, tamo iza slijepe i gluhe židovske kravice. Na kraju, dobar nam je bio taj mačak, iako mu nikada nismo dali ime. Lovio je miševe bolje nego Kiti. A kada su nas u ljeto 1945. potjerali u logor, išao je za nama sve do željezničke stanice, pa je stajao na peronu i gledao nas satima. Onda su se vrata stočnog vagona zatvorila, nastupio je mrkli mrak, ali meni je pred očima ostala njegova crna glava. „To nije bio mačak“, govorila je kada smo stigli u Njemačku tante Dorica, dok su je tamošnje žene u čudu gledale. One jadne nisu mogle znati kako je to bilo u Blažuju.

Sećam se: Jadro keksa u ladici pored frižidera; žutog šećera u komadima, nepravilnog oblika. 

Sećam se: fotografija cvetova, isečenih iz kalendara, u trpezariji, na svilenim bledo zelenim tapetama, sa reljefom koji zapinje pod prstima. 

Sećam se: polubelog hleba sa puterom i ušećerenim medom, u metalnom tanjiru, na peći. 

Sećam se: polubelog hleba namrvljenog u čaj, za doručak. 

Sećam se: drvene daske, okrugle, i stare varjače, napukle. Svih sto četrdeset i sedam plastičnih čaša od jogurta, ispod sudopere. Sećam se kula i gradova koje smo tim čašama zidale. 

Sećam se: otomana u salonu, i telefona. I crvene čoje. I dva dedina šešira koja su nam posle služila za igru. Tebi verovatno za uspomenu. Sećam se pasulja i pite, razvijene. Sećam se velike metalne kutije, od marmelade, u kojoj si čuvala brašno. Sećam se svih zemljanih saksija sa ledenom (Aptenia cordifolia). I onih velikih krpa kojima si uveče prekrivala prozore. 

Sećam se: velike sobe, tri ormana, tri kreveta, šest stolica i stalaže sa kompotima i pekmezima. Sećam se ogledala sa onim malim crvenim knjigama. I prepariranog fazana. 

Sećam se: tranzistora i kestenja s kojima si spavala. I kako si uvek znala koji je donji deo jorgana. I ledene vode u kupatilu i mirisa sapuna. Sećam se i šerpi sa tufnama. Kuvam u njima.

Samo mi miris limuna, iz tvoje kose, sve više iz sećanja izmiče. 

Svako biće koje vrši neku funkciju postoji upravo u smislu same te funkcije.
Ali, kako delo Gospodnje znači besmrtnost, ili večnost,
njemu nužno bi mu pripadalo i večno kretanje… 

(Aristotel: O nebu) 

On je u polju, kaže mi monah, i sam oslepljen. 

– Simeone! Simeone! 

– Tu sam, tu sam Ivec – prepoznaje me odmah. 

Okreće se, sa gotovo dečijim osmehom, kao da je oterao od sebe sve strahote života i postao nesvestan dveju razjapljenih duplji na licu.    

Zagrlili smo se. Nisam ga video godinama, zadnji put još pre Vladisavljevog pohoda na Drač, kada smo čekali vesti od gospodara Dragomuža, te sam tada odmah iskoristio vreme da odem do manastira. Još pamtim neke reči koje mi je Simeon tada rekao, otkako sam mu ispričao kakve me nevolje snalaze – “vremena su loša, neizvesno je koliko će još država da izdrži protiv Vasilevsa, moja žena Marija je pred drugim porodjajem, a moj brat, iako dvanajest godina mladji, ne podnosi moje tutorstvo…”.   

Odslušao me je, ohrabrio, da će sve dobro biti, onda, na moje jedva čujno “a ti, kako si?” odgovori nešto potpuno drugačije od onog što sam mu ja govorio o sebi. Reče nešto kao “… milujem jutarnje cveće kako bih mogao da razgovaram sa dušama umrlih”. “Kako?…” “Čuo sam da, negde u belom svetu, iza velikih voda, namerno oslepljuju ptice da lepše pevaju. Možda sam i ja namerno oslepljen da bolje čujem i govorim, a da su me ubili na boljnom polju, gde bi mi crni gavrani i onako iskljuvali oči, ostao bih zauvek nem. Možda sam imao sreću što su me zarobili i po njihovom kaznili, a zapravo dobro su mi uradili jer sam ovde našao mir kakav nigde ne bih našao. Tu mi se brate duša odmara. Pročišćava se od greha i loših misli. Ne mogu da vidim ono što ti vidiš, ali slušam lišće treperi i pri najmanjem povetarcu, osluškujem insekte kako zuje i medjusobno pričaju. Eto tako, slušajući vidim. Da, vidim ono što inače ne bih video das u mi ostavili oči…”

Tada, kada sam odlazio iz manastira, pomislio sam, grešan, kako se Simeon monaštvom zaklonio od nečistog sveta i da mu ništa ne može naškoditi od onog što meni svakodnevno ranjava. A da je svet nečastan i zao, potvrdilo se već sledećeg jutra vešću koju smo dočekali kod gospodara Dragomuža: Ivan Vladislav je ubijen pod zidinama Drača! Nisam morao da zatvorim oči da bih čuo negde, ipak ne tako daleko, glas narikača: – Prela Jana, prela Jana mori, jer je subota, Jano mori, jer je subota… 

Od tada su mi se desile mnoge stvari. Dobro je što su mi deca živa i zdrava – posle dve ćerke, Gospod mi je darovao sina, Teodora, gordost moju. Naimenovan sam za patricija, zamenika onog istog gospodara Dragomuža koji mi je ogromna potpora u životu. I evo, opet sam kod Simeona, u manastiru. Livada je ista, čak i Marko, manastirski mačor, isti, samo malo deblji i tromiji. 

Kažu, mačka ima devet života. Čovek, u najboljem slučaju, može da nadživi devet mačaka u svom životu. A onda, i on odlazi. Ponekad mi se čini da bih i ja mogao da budem tamo, rastrčan i brzonog kao Marko, da sam neko drugi koji živi svoj život. Ali znam da će smrt biti samo moja. Sopstvena. 

Otkako je preživeo, oslepljen, ispričao mi Simeon, još je dugo sanjao još je dugo sannjao iskeženu lešinu čiji dlan koji  glođu podivljali psi još tvrdoglavo steže dršku mača. Na kraju sna, mač pada. Mnogo ređe je sanjao kasape i njihove žrtve, svoje drugove po oružju, kako u koloni čekaju da budu povređeni. Krike i bol, ali ne i prizor. Ta strahota koju je poslednju video od spoljašnjeg sveta kao da je iščezla posle oslepljenja. 

– Sedi tu, na panj, do mene. Ivec, ne brini se, sve je kao I pre, na istom mestu. 

Sada uopšte nije izgledao umorno, taj slepi čovek u polju. Potapšao sam ga, takoreći pomilovao po ruci. Nije bila hladna i zgrčena kao što bi se očekivalo kod slepca, već topla, topla i nevina, te mu nisam mogao ništa reći par dugih trenutaka, iako mi je došlo da zajecam “oprosti mi, oprosti…”. 

Pa je isprela, Jano more, pa je isprela devet vretena, Jano more, devet vretena… 

*   *   * 

– Šta ima kod tebe, Ivec? – upita me, a ne “šta ima novo napolju?”, jer ga očigledno spoljašnji svet nije više interesovao, postao mu nevažan, slučajan, odbačen sa slepilom, a on, Simeon, kao da je, povlačeći se unazad, tiho izašao iz tog sveta. Kažu oko obuhvata lepotu sveta, ali slepac poseduje onu svetlost, iako mu ona ne ulazi u oko, nego izvire iznutra. Ko kaže da slepac liči na kornjaču uvučenu u svoj oklop? On vidi bolje od svih nas! Ono što je nama nevidljivo, kod njega se udomi, živi u svoj punoći. 

– Pa tako nekako… snalazim se… – mucajući podešavam reči – Imao sam nesporazum sa bratom… oko nasledstva… 

Simeon, pak, kao ni prošli put, nije prekidao moje mucanje, nego se samo nadoveza: – Stradanja, Ivec, ne samo tvojih prijatelja, nego i sopstvena, ne sprečavaju nas, kada smo gladni dobro da se najedemo, ili da poželimo ženu ako nam se razbudi želja. Osećamo rane, osećamo bol, ali smo živi. 

Ovo govori, pomislih, jer razume da mi ljudi imamo krhka tela, zato možemo da grešimo, demoni vladaju nama, a eto on, iako mu je telo još uvek snažno, a oči iskopane, uspeo da isčisti iz sebe tu grabežljivu telesnu žeđ, taj silni svakodnevni nagon da se prigrabi što više… Uspeo je da smiri misli koje meni nadođu i napadaju me i protiv moje volje. 

To sam pomislio i istog časa se posramotio. Posramotio da pred njim govorim. 

*    *    * 

Nagledale su se naše oči svega i svačega, a tu, u zemlji, među travom, posejano je poljsko cveće koje je spomenuo Simeon i  nestrpljivo čeka da se još više oslobodi pa da se raširi po livadi. Cveće je tu, i kad procveta, i kad uvene. Ali ja više nisam onaj isti kad dođem na ovu livadu, pred ovo cveće, osećam se ostareo, kao da kroz šupljivog mene život teče ubrzano.  

Pokušavam da se setim Simeona dečaka, da zamislim osmeh na njegovom licu pod prevelikim šlemom. Otkada nam je gospodar naredio da postanemo vojnici. Vojnici? Dali smo mogli tako da se nazovemo kad se još nismo ni ispilili iz detinjstva? Naše igre u dečijim dvobojima koje su se okončavali ogrebotinama i ponekom modricom i veoma retko sa povređenom glavom ili slomljenom rukom preokrenule su se veoma brzo u pravo ubijanje, u muke nasilne smrti saborca ili protivnika, u zadah krvi od ljudskih tela koja su se previjala Osakaćena metalom. Sve to smo videli sopstvenim očima, I ne samo što smo gledali, već smo i sami bili i smrtonosci i žrtve. Njegova želja je za nas bila zapovest, njegova zapovest – glas koji nas vodi ka pobedi ili u smrt. Gospodar naš. Uvek spremni da za njega ubijamo i budemo ubijeni. Da sa njim budemo na svakom bojištu, od Trajanove kapije do Adrijanopolisa, od Sredca, od Velbužda do Pereslavca, gde god on poželi da nas vodi sa mačem i štitom. Carstvo se njegovo proteže na tri mora, a onima koji mu se nisu pokorili, domove je opustošio i na poslušnost ih prisilio. On je svojom moći rešavao ko će ostati, a ko ne na ovom svetu. Gospodar naš, car Samoil, Gospod da mu podari mir i spokoj duši, svemoćni gospodar koga sam video kako leži i grči se u samrtničkim mukama, uveo, ponižen kopljem sudbine. Dok kolona slepih, naših ljudi, najboljih i najjačih, a sad senke ništavne, vuku se jedva prena zidinama, među njima i tvoja, Simeone, a sa tamnomodrog neba neba što samo svaki stoti od vas može da vidi samo ako digne pogled, ali niko od jednookih nije gledao naviše, već dole, u suvu ispucanu zemlju, vukući svoje obešćašene, kukavne drugove, sa zasirenim krvavim suzama po licu, a tada iz tog tamnomodrog neba zaiskri munja. Muwa nečujna, bez grmljavine. Veličanstvenog li prizora u tom stravičnom trenutku! I gospodar naš, car obescaren, koji je blagodareći smelosti sina Gavrila Radomira i brzini pastuva njegovog, izbegao pogibiji, sada, kao da je pokošen tom nečujnom munjom, srušI na tlo kao ranjen hrast, ali već truo iznutra. Bio sam među prvima koji su pritrčali da ga povrate vodom studenom i mirisima cvetnim, ali je duh njegov već ušao u gustu, neprozirnu maglu, koja ga zapleni i iz koje se ne vrati više. 

Izdrža u postelji, otupeo bez svesti, još dva dana. Kada su otvorene dveri tvrđave za oslepele, da se prikupe i koliko se može, da isplaču svoje muke, car više ne mogaše ni da ih vidi, niti da ih čuje.

Nebo ne zakiši, ostade isto tako modro, nadvijeno i bezimeno. 

*    *   * 

Otkako se car srušio i od snažnog vladara postao beznadežno bolestan, bespomoćan starac, kao da se u gradu proširila neka tamna magla, te su se gore jasno videli i najmanji oblaci, ali dole, kao da ljudi da se nisu međusobno poznavali, a kakvi su to ljudi bili, drhtali su kao pod teškim korbačima, oni koji su nekad bili gordi vojnici, sada slepci, nikakvi, a oni koji su ih čekali u tvrđavi, kao da se i za njih svetlost u zenicama pomračila, pa su se, užasnuti i izgubljeni, migoljili kao oni da su oslepljeni. 

Iz odaja gde je car starac ležao, istrčao sam da pronađem Simeona, raspitujući oslepljene da li je preživeo i ako nije postradao na Belasici da li je među onima sa iskopanim očima ili nekom srećom, da je uspeo da pobegne iz klanice. Ali, oni su teško mogli da mi daju pravi odgovor, jedni su zapomagali da ih Gospod uzme sebi, drugi, bez vida i snage, ležali su otupeli, kao da su sa očima i glas izgubili. Najzad prepoznah jednog od njih, Nestora, kome su zlotvori poštedeli jedno oko i nisu mu svukli željeznu košulju, podsmevajući mu se da će ga štititi u sledećoj bitci. 

Sedeo je u prašini, taj nekadašnji vojnik i predvodnik u okršajima sa neprijateljem, sada sa iscepanom obućom i raspetljanim vrpcama oko nožnih članaka. Spustio sam se na kolena kraj njega. Sa ovim koje su mi poštedeli, pokaza na oko Nestor, očekuje me bedan poluživot. Teško mi je bilo na duši da ga gledam ovakvog, zajedno smo prošli mladost u ratu i miru, iako je Nestor bio iz drugog kraja, negde oko Ohrida. Pokušao sam da ga zagrlim, ali mi on blago odgurnu ruku sa opuštenog ramrna: – Ne mogu da mislim ninašta… A ovi oko nas? Meni su bar jedno oko ostavili, a njima? Iščezao im je ceo svet… – oko nas, svuda, izlomljena, izmrcvarena tela, iznad nas nadvislo nebo – Teška nesreća nas zadesi, Ivec. Čuje se, kažu, i car posrnuo od bola – Nestorovo lice beše iskrivljeno, preostalo oko ogromno, bez suza, užasnuto. 

Zaćutali smo neko vreme, a onda sam nekako istisnuo reči: – Nestore, da li si čuo nešto o Simeonu? Da li sig a video? 

Samo me je gledao ukočeno, onim svojim kiklopskim okom… i ne reče ništa. 

– Simeon… – ponovio sam – Da li je živ? 

– Došao nam je kraj. Gotovi smo. 

      *    *    * 

Kada bi mi čuli glas, oslepljeni bi pružali ruke prema meni i blejali kao ovce pred klanje. 

– Čelnik Simeon? Zna li neko gde je on? – propitivao sam ih redom, ali niko me nije slušao obuzet sopstvenom mukom. Već sam izgubio svaku nadu da ću šta bilo doznati, kad jedan od njih, gustih, raštrkanih obrva iznad očnih duplji, podiže lice, svo umazano usirenom krvlju: – Nisu ga zaklali, ali su mu oči izvadili kao i svima nama.   

Stegao sam mu ruku: – Gde je? Kaži mi. 

Stisak slepog beše začuđujuće snažan: – Naći ćeš ga. Tu je negde – pa dodade, ne puštajući mi ruku: – Ako možeš da ga prepoznaš. 

Pođoh dalje, presretoh grupu vojnika koji su na iscepanom čaršavu nosila mrtvaca. Pogledao sam u posiveli leš, tek da vidim da li je možda Simeon, za sreću nije bio, ali nisam mogao da umirim lupanje srca, koje je posle susreta sa Nestorom kucalo u grudima kao ludo. U toj tegobnoj gužvi javi se osećaj krivice i nešto iznutra me je sve više teralo da zamolim unesrećene saborce za oproštaj što sam ih ostavio na milost i nemilost jarosnih vojnika Teofilakta Botanijata. Bio sam među retkima koji su u galopu, zajedno sa carem i njegovim sinom Gavrilom Radomirom, uspeli da pobegnu iz klisure. 

Tek što je Simeon, sa isukanim mačem i crvenim flekama na licu od uzbuđenja u bitci, otrčao da pomogne našima na drugoj strani opkopa, kad nas je Botanijat sa svojom vojskom, koja je urlala kao čopor vukova, napao sa leđa. Kasapili su, sekli naše saborce koji su u panici, raštrkani, bezglavo pokušavail da pobegnu. Spreda Vasilij, pozadi Botanijat, jasno je bilo da je sve gotovo. Obruč se sužavao, već većina ubijenih i osakaćenih pokošeno je ležalo ili se previjalo kao crvi na zemlji. Drugi, pak, su se predavali, klečeći i preklinjući za milost. Nisu mogli ni da pretpostave koliko im je krhka nada da će spastic život i kakva ih užasna kazna čeka! Beži, spašavaj se, vrištao je ispaničeni glas u meni. Beži! Video sam kako usred meteža Gavril podiže cara i u trku odjaha s poprišta bitke. 

Jedan krupan Romejac mi se približavao, sa dugim isukanim mačem i sa kopljem u drugoj ruci, kojima je kosio i ubadao, tačno u nezaštićena grla, kao na ražnju, naše vojnike. Smrzla me je pomisao da će mi ovaj smrtonosac koji je postajao sve strašniji i veći namerno uzeti dušu. Stiže ti smrt, lično i najavljeno!, vrištao je glas u meni, i tada, usred klanice, ugledah jednog zapletenog dorata, kako rže i pokušava da otrgne uzde koje je još uvek držao njegov jahač, smrtno ranjen toparh Boris. Ovaj ugledan borac ležao je sa rascepljenim čelom i predsmrtnim belilom u očima, ali nije puštao uzde. 

Lud od straha, otrgao sam ih iz ukočenih ledenih ruku toparha, skočio u sedlo i naterao konja u galop. U trenutku sam uhvatio pogled ogromnog Romejca, okrvavljenog čekinjavog lica, kao da nije čovek, već neko šumsko čudovište. Pričini mi se kao da mi se podsmeva. 

Podsmeh koji sam zaslužio. Kukavički sam pobegao sa bojišta, ostavljajući drugove na milost i nemilost neprijatelju. I tebe sam ostavio Simeone!  

*     *    * 

Našao sam ga ritavom klupku slepaca. Među njihovim osakaćenim potamnelim licima bledih usana koje su jaukale od bola, ugledao sam Simeonovo. Nije mi bilo lako da ga izdvajam iz grupe, čiji su se prsti i jauci prosto lepili za mene, ali čim sam ga podigao na noge, povukao sam ga ka sebi i obgrlio ga. Nisam mu prepoznao telo. Inače snažno, pola glave viši od mene, sada je ugledao umanjeno i žalosno. Ćutao je, za razliku od drugih slepih, pognute glave, kao da ga je bilo stid da vidim koliko je nagrđen, i tako pogrbavljen, sa temenom na mojim grudima, i stajao i nije, jer da sam ga slučajno pustio, sigurno bi se odmah stropoštao i savio u klupko. 

Nismo prešli ni nekoliko koraka, a on se sruši. Morao sam da ga nosim na rukama do gornjih hodnika tvrđave. Kada je, dan kasnije, Simeon došao k sebi, car je, još uvek bez svesti, brojao svoje poslednje sate. 

*    *    * 

Godine koje su sledile, bile su nespokojne i mutne. 

Simeon se zamonašio, a ja sam ostao da služim vladarima koji su se smenjivali posle careve smrti. Služio sam im ponizno, iako oni to nisu uvek zasluživali. Ali, morao sam da se brinem o sebi i o svojoj porodici. 

Posle Samuila, došao je Gavril Radomir, njegov sin, koga su Romejci prozvali Roman, snažan kao stena, sa neuzaustavljivom hrabrošću planinskog požara, ali mnogo manje mudar od svog oca. “Prevazićiću svog oca!”, vikao je na sav glas, gordo veličajući sebe samog, jer je on svojom rukom ubio Teofilakta Botanijata, zapovednika Soluna, istog onog koji je na Belasici doneo pogibiju vojsci Samoilovoj. Fizički, Gavril je bio nepobediv, ali, kao kod mnogo drugih junaka, snaga mu je zapostavila um. Nepokor je kod njega bio prebrz, kako u ličnom, tako i u vladarskom životu. Svoju prvu ženu, mađarsku princezu, oterao trudnu bez kajanja i doveo drugu, bogumilku Irinu. Podsmevao se savetnicima koji su ga upozorili da pazi na svog rođaka Ivana Vladislava, čiji je otac Aron sa celim svojim rodom od Samoila bio pogubljen. Tada se spasao samo Vladislav i to zahvaljujući Gavrilu, koji se založio za njegov život. Bio je siguran da ga je time doveka zadužio i kada su mu javili da je Vladislav započeo tajne pregovore sa Vasilijem, Gavril je samo odmahnuo rukom: – On je brat moj, voli me sa svom mojom sveukupnošću. Ali, ispao je naivan, jer ga je ovaj u lovu strelom ustrelio i za nepunu godinu ga zbacio sa prestola. Ubio je njegovu voljenu Irinu i oslepeo najstarijeg sina. 

Za razliku od Gavrila, Ivanu Vladislavu proračunatost nije manjkala, a živeo je u neprestanom strahu da će mu kruna biti oduzeta kao što ju je i on sam stekao, ubistvom. Zbog te bojazni od prevare, ubio je Jovana Vladimira od Duklje, muža Teodore Kosare. Namamio ga u prestionicu, u Prespu, poslavši mu zlatni krst kao zalog da mu neće nauditi. Tada mu je Vladimir uz blag podsmeh odgovorio da Isus, koji je za nas, ljude, stradao, nije bio razapet na zlatnom, nego na drvenom krstu, te ako je Vladislavljevo obećanje iskreno, neka mu pošalje monahe sa drvenim krstom. Vladislav se namršti na poruku, ali mu odmah posla još jedan blagoglagoljiv poziv, uz obećanje da mu neće naštetiti. Kada su mu, ispred crkvene porte u Prespi, ubice odrubile glavu, na Vladimirovom licu poslednje zbogom sa ovozemaljskog života bio je osmeh smirenog mučenika kome je sve jasno. 

Tako surova su tada bila vremena, ali ja, kao što sam rekao, morao sam da se snalazim. Osnovao sam porodicu. Oženio se Agatom, ćerkom gospodara Dragomuža, zapovednika Strumice. Agata je poslušna supruga, plemenitog porekla, a osim toga, njen otac, mudar i obazriv čovek, umeo je dobro da me posavetuje. 

*    *    *

Kad dobro razmislim, najvažniji događaji u mom životu bili su na neki način povezani sa Simeonom. Belasica, njegovo oslepljivanje, moje begstvo, careva smrt. Prošla poseta manastiru, pogibija Ivana Vladislava i te noći, rađanje moje kćeri Ane, koju, ne znam zašto, sam krstio imenom voljene sestre Vasilevsa, zbog koje je ruski knez Vladimir primio hrišćanstvo. 

Ovoga puta posećujem Simeona kao patricij. Kao romejski patricij. Putovao sam dugo, jer sad sa porodicom živim daleko, na drugom kraju carstva, u gradu Antiohiji. Kako je došlo do toga da se preselim tako daleko, da sačuvam glavu, i ne samo to, nego da dobijem visoku titulu i da živim u blagostanju? Moram da priznam, zahvaljujući mom tastu Dragomužu. Te noći, baš kad sam se vratio iz manastira, on me je pozvao u svoje odaje. Kada smo ostali sami, prvo me je obradovao vešću da je Agata rodila zdravo žensko čedo. Nazdravio mi je sa peharom starog crnog vina. Onda mi je preneo vest da je Ivan Vladislav ubijen pred zidinama Drača. Popio je poslednji gutljaj iz pehara. A onda… 

Onda, mi je rekao da će se predati Vasilevsu. Bez borbe. Vasilij je poslao vest da neće kazniti sve one koji dobrovoljno pređu na njegovu stranu. I još nešto, biće udostojeni počasnim titulama, a njihova deca obesbeđena. Jedino će ih poslati na nove posede, u maloazijske provincije na istočnoj prefekturi. On, Dragomuž, već je poslao glasnika Vasilevsu. 

Bio sam zatečen i užasnut. – Neki se neće predate – izgovorio sam. Uznemirio sam se, a i rasrdio: – Na primer, moj imenjak, gospodar Ivec. I gospodar Nikolica. Oni će se boriti do kraja. 

– Teško njima, onda – reče. 

Imali smo pravo, i ja i on. Ivec i Nikolica su ostali nepokorni, ali kada su ih porazili, u teškim mukama su okončali svoje živote u solunskom zatvoru, Ivec sa izvađenim očima i isečenim nosem. 

Ja sam prihvatio ponudu mog tasta. Dragomuž je bio naznačen za magistra, a ja za patricija. On za Konstantinopolj, ja za Antiohiju. 

I eto, došao sam Simeonu, a ne kazujem odakle, ni kakvu titulu nosim, a ni zašto je to tako. 

Moj svet je u pokretu, a njegov kao da je u mestu. Možda se i on menja, možda i on ponekad doživi napliv radosti ili pada u očaj, ali kada ovako sedi do mene u mantiji i ćuti, i ja nemam želje da mu pričam o mojim životnim nedaćama. Ne zato što me ne bi razumeo, nego, eto tako, ne usuđujem se. A i on me ništa ne pita. Pre nije tako bilo, mogao sam da brbljam o raznim važnim i manje važnim dogodovštinama. Ali sad, kao da mi nedostaju reči, i samo sedim i smeškam se kad se i on smeška.

*     *    * 

Prela Jana, Jano mori, prela Jana. 

Šest vretena, šest života. U subotu dan, mrtav dan. Umri, pa ustani, umri, pa ustani. Mačiji rod, povratak posle odlaska. Usred raspevanih žena koje skaču po groblju oslepljenih vojnika. Glasovima koje leleču i kikoću se istovremeno. Obučeni u najšarenije haljine, rozenjikavi od dima velike lomače. Raspamećene devojke i čuvar-babe, zajedno tela mlada i tela izborana, tela ljudska i tela životinjska, ni sam ne znam da li idem sa njima ili me vuku, da li plešem ili se guram, da li sam još tu ili sam već pošao onamo… Proćiću kroz šest takvih kapija. Iza svake, po jedna čuvar-baba stroža i opasnija od prethodne, merka me, ocenjuje, doterane, napuderisane, a sve vide, i pamte, i imena, i misli, i izdaje. Smrklo se, ali nije tako strašno, mada su čuvar-babe još tu, i ja sam kao ogoljen pred njima. U svoj svojoj ljudskoj bedi. Ali tu su i devojke u šarenim haljama, plešu, vrište, ciču, kao da im ne smeta, a i meni, što moram da se pokazujem pred njima, konj i tako zna svoj put, jer, zna se, slike se nižu, jedna za drugom, a devojke i babe se iznova i iznova ponavljaju dok jašem dublje, tad iskrsnu na šumskoj stazi i momče Simeon nepovređen i toplokrvan, mrda načuljenim ušima zagledan u mene, a jedna od čuvar-baba je kraj njega, smanjena i ne tako stroga, već nekako dobra, kao babuška, šapuće i mazi ga. 

Jer je subota, Jano more, jer je subota. 

Okrećem se u sedlu, ali manastir sa svim monasima i slepim Simeonom ne vidi se više. Pa zar će ostati nešto od toga kad jednom i ja sam iščeznem? Zar nije svojstveno to što je dvojstveno? Evo ga i crni smuk, obavio se oko najlepše mome pognute glave, vidi se, dobro se nasisao, glasno šmrknu, poteče mu mlaz mleka iz čeljusti. Ono što je bilo, više nije. To što sam bio, nisam više. 

Tek sad primećujem da devojke imaju sive, hladne oči, a babe topple braonkaste. 

Želim da im saopštim nešto ljubazno, ali u međuvremenu sam postao nečujan, bezglasan i malecak. Još uvek stežem mač, i još jašem, ali se i konj umanjio, kao neka igračka. Ništa nije slučajno, uspeo sam da pomislim. I oslepljivanje Simeonovo. I moja krivica. Sve ima svoje zašto. Nije bilo ni trunke straha u mom sitnom bebinjem telu. 

Prela Jana, Jano more, prela Jana.
Prela Jana, nije znala
Da je subota, Jano more, da je subota,
Te je naprela, Jano more, te je naprela,
Devet vretena, Jano more, devet vretena.    

S makedonskog preveo autor

Decembar 2006., Globus

Na dan kada se ova revija pojavi na kioscima, navršit će se četvrt stoljeća od smrti Miroslava Krleže. Umro je na dan svetoga Thomasa Becketa, onoga kanterberijskoga biskupa, ubijenoga u katedrali, o čijem je mučeništvu T. S. Eliot napisao vjerojatno i posljednju religijsku dramu našega doba. Pokopan je Krleža prema ateističnome obredu, uz vojne počasti i počasni plotun – koje mu je, tako se pričalo, smjestio stari cinik Bakarić. Kao ni pri Andrićevoj smrti, šest godina ranije, tako ni ovoga puta, stjecajem nesretnih okolnosti, nije bilo prevelikog narodnog žalovanja. Andrića se ispraćalo kad i političara Veljka Vlahovića pa ga je, prema partijskome protokolu ali i prema vladajućem narodnom sentimentu, valjalo ispratiti sa suzom manje nego velikana iz Kolašina, koji je za španjolsku republiku dao nogu i koji se u Beogradu, lipnja 1968. rasplakao kada su ga pobunjeni studenti upitali: Veljko, a gdje ti je sin? Mlađi je Vlahović u to vrijeme studirao na Sorboni, a radni ljudi i građani prepričavali su legende o tome kako se čestiti otac zbog sina posramio. Njegova je smrt bila veća od smrti pisca iz Travnika, koliko god ćemo kasnije, kao kulturni i načitani ljudi, drukčije gledati na stvari. A Krleži se dogodilo nešto još gore. Umro je jedne godine, a pokopan je druge. Izdahnuo je dok se Jugoslavija pripremala za najluđu noć, a pokopan je dok su se Jugoslaveni liječili od novogodišnjih mamurluka. Dok se u njegovu čast pucalo na Mirogoju, turneja Četiri skakaonice bližila se kraju, skakalo se na skijama u Obersdorfu, naš adut bio je Bogdan Norčič. A drugi veliki Bogdan, novinar Tirnanić, u Ninu je, opraštajući se od zagrebačkog pisca, zapisao i to da je Fabrika duvana Niš prestala proizvoditi Kent onoga dana kada je umro Miroslav Krleža. Još jedna slučajnost, kao i ona sa svetim Tomom, jer je niška duhanjara doista izgubila licencu za Kent na dan odlaska najpoznatijega pušača svojih cigareta.

Dvadeset pet godina kasnije Krleža je vrlo temeljito mrtav. Njegovo ime živi samo u nacionalnim ceremonijalima, pa već i zvuči kao aleluja ili amen. Premda je evidentno da je za hrvatsku književnost on što i Goethe za njemačku ili Njegoš za crnogorsku, njegove su knjige sasvim i duboko nepročitane. “Balade Petrice Kerempuha” hrvatski seljaci ne uče napamet, kao što svaki rasni Crnogorac kad-tad nauči “Gorski vijenac”, a “Zastave”, pa čak i “Banket u Blitvi”, u našoj su kulturi poput egipatskih hijeroglifa prije nego što ih je iščitao Champollion. Krležine riječi se ne citiraju, tako da je jedva koja i ušla u javni diskrus, mimo imena svoga autora. Možda tek stihovi: “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu”. A možda i onaj dosadni, sasvim potrošeni, a uostalom danas i posve netočni iskaz o hrvatskoj kulturi i srpskome junaštvu. Naime, nakon još jednoga rata u kojemu su Hrvati potvrđivali svoje herojsko ime, te još jednoga mira u kojemu su Srbi svoju sramotu popravljali lijepom riječju, glazbom i slikopisom, na zapadu bivše Jugoslavije smjestila se junačka i nekulturna Sparta, a na istoku je, istina pomalo invalidna, ali ipak Atena. Način i intenzitet suštinskoga zaborava kojim je prekriveno Krležino djelo potvrđuju da je upravo tako.

Osim što ih je sasvim savladao dragovoljački, solunaški sindrom, pa su ponosni na sva svoja stradanja, na svoje Vukovare i Kajmakčalane, današnji Hrvati ne čitaju Krležu i zato što su u kulturno-formacijskome smislu sve ono što on nije bio i što je zapravo prezirao. Iako je imenicu Bog dosljedno pisao malim slovom, Krleža je znao praktično sve o vjeri koju je napustio, ili koja ga je napustila. Bio je ateist s katoličkom legitimacijom, dok su njegovi nasljednici na Zemlji i u hrvatstvu, uglavnom katolički neznabošci. Demonski lik doktora teologije Baltazara Baltrušajtisa, prijatelja i savjetnika pukovnika Kristijana Barutanskoga, diktatora i samodršca blitvinskoga, ideal je biskupa među današnjim katoličkim neznabošcima, pa djeluje kao da je jučer napisan. Osim što je ateist i protivnik crkvene hijerarhije, Krleža je, i kada ga se danas čita, hrvatski nacionalist i Jugoslaven, točnije dosljedna Hrvatina i Jugoslavenčina. Dok drži slovo nad mučeništvom Frana Supila, Krleža nehotice lamentira nad sobom. On nije bio liberal ni u ondašnjemu, a kamoli u današnjem smislu riječi, i teško da bi mu bilo mjesta u boljem hrvatskome društvu. Dok mu živome tražim prebivalište u ovome vremenu, priznajem da ga ne nalazim u Zagrebu. Prije bi Krleža, onakav kakav je u svojoj prozi, danas živio u Beogradu i tamo jednako gorljivo branio hrvatsku pravicu i olajavao Srbe.

Dokaz kako danas u Hrvatskoj ne čitaju Krležu lako je naći i u njegovome jeziku. Naprimjer, stari je znao razliku između papira i hartije, pa je hartiju rabio kad god bi mu u nekome tekstu ispisana zatrebala, dok je knjigu novela, u izdanju zagrebačke Minerve, 1933. nazvao “Hiljadu i jedna smrt”, a ne onako kako bi je imenovala njegova današnja, gluha i ćorava publika. Pritom, Krležina je hiljada bila hrvatskija od svih naših inflatornih tisuća, dok su po njegovoj hartiji bile ispisane riječi, a mi svojim papirom možemo obrisati naše jezički osviještene stražnjice. 

U toj “Hiljadu i jednoj smrti” nalazila se i poduža pripovijetka “Veliki meštar sviju hulja”, po kojoj je Branko Brezovac prije nekoliko godina načinio jednu temeljito nepogledanu, a vrijednu predstavu u Zagrebačkome kazalištu mladih. U “Velikome meštru” Krleža opisuje globalizaciju u tranzicijskoj Hrvatskoj, u kojoj umiranje postaje fantastičnim biznisom, a luksuzno i jeftino sahranjivanje biva nacionalnom modom, tako da se ispred Prvoga Pogrebnog Zavoda stvaraju redovi onih koji bi da čim prije uplate svoj sprovod. Uskoro, vlasnik će kupiti i novine čija se redakcija nalazi preko puta, pa će tako lanac proizvodnje biti konačno zatvoren. Današnji kritičarski tupani, potekli iz neomaltanih kuća bez građevinske dozvole, podignutih točno tamo gdje se zaseoci pretvaraju u selendre, a selendre se preimenuju u gradove, tog bi Krležu, da ih je natjeralo da ga čitaju, nazvali piscem stereotipa, dok bi njegovoga vazda sveznajućeg pripovjedača prokleli kao Arijanu Čulinu. “Naša kritika je krava!”, dobacio im je Krleža prije sedamdesetak godina. U to vrijeme književnom se kritikom bavila gospoda iz centra grada.

Iz današnje perspektive, Krleža je bio neobično sklon govoru mržnje. Ne daj Bože da ga malo u tom ključu danas iščitaju, završio bi na deset lomača istovremeno. Spalili bi ga zbog riječi o Srbima, a još više zbog onih koje je poimence upućivao svojim kritičarima. I nikada nije udarao anonimno ili iz potaje, nego je udarao javno, otvoreno i iz sve snage. Evo kako je, recimo, pisao o svojim sugrađanima: “Ta mesarska sekta loče vino po kaptolskim krčmama, hrče i veseli se pobjedama na dalekom ratištu, a ta krvava i polupijana vegetacija zove se kod nas našim hrvatskim rodoljubljem, zbog koga Sava i Drava teku da bi s Dunavom rekle svijetu ‘da svoj narod Hrvat ljubi’.”

Zbog svega toga, jer je veći dio života u svome gradu i među svojim narodom bio sam kao pas, dragi je Krleža do pred smrt spavao s napunjenim karabinom položenim uza zid kraj postelje. Krleža nije bio heroj, a pisao je o svijetu poniženih i uvrijeđenih. Svejedno je li bila riječ o Supilu i mrtvome Radiću, ili o carskome nadstražaru Florijanu Kranjčecu. Nakon što bi glupanima rekao da su glupani, Krleža bi i za njih imao nekakvo razumijevanje. Lijepo ga je danas čitati, kada je ponovo slobodan od onih koji ga nisu voljeli, niti su ga razumjeli, čak i dok su ga čitali. Recimo, ono kada domobrani Gebeš i Benčina govore o Lenjinu.  

Ispod krova vazdan kucka
Ko da kosac kosu kuje
Svojim kljunom – štilom oštrim
Podstrešnicu razvaljuje.

Namiriše nemoćnoga
tuče danju, tuče noću
sunce prži – ne osjeća
I sve tako kroz stoljeća.

I u drvo i u nerve
Svugdje stigne crvojedna
Kljunom bije ko čekićem
U vremena nedogledna.

Žuri žuna kroz danove
Sluša kako crvić diše
Pa kad mu se navelani
Nikad nigdje, nikad više.

Svugdje stigne crvojedna
I noć i dan osluškuje
pa kada ga ne dokuči
samoj sebi u kljun pljuje.

Uz zvuke “Internacionale” u grob se silazilo od sredine sedamdesetih, kada su jedan za drugim umirali vođe socijalističke revolucije u Jugoslaviji. U kovčezima koji su bili prekriveni crvenom komunističkom zastavom ili jugoslavenskom trobojnicom sa zvijezdom u sredini, čija su se dva kraja, poput ruku raspetog Krista, pravilno lomila po rubovima furnira toga posljednjeg namještaja, odlazili su, u pompoznom orkestralnom aranžmanu, uz grmljavinu timpana, stvarajući u nama dojam o veličanstvenom ispraćaju, pa smo u svojoj nezreloj mašti na čas čeznuli za vlastitom smrću, u istom ovakvom aranžmanu i uz istu “Internacionalnu”. Da smo bili pametniji od svojih roditelja, da smo mogli tad biti zreliji i odrasliji, ili da smo imali osjećaj za oluju, mogli smo već tada dio svog života ugraditi u njihove smrti, i mogli smo znati da s njima umiremo i mi, ili da, pravilnije rečeno, upravo nestaje vremena u kojem smo živjeli, njihovog vremena, u kojemu smo mi bili samo podstanari, i da dolazi naše vrijeme, vrijeme ratova, nacionalizma i šovinizma, zemlje kao ravne ploče, u kojemu čovjek više neće biti posljedica evolucijskog procesa, nego će biti od Boga stvoren, kao što će i žena biti drugorazredno Božje djelo, koje se ne treba naokolo pokazivati. U tom našem vremenu ne samo da neće biti “Internacionale”, nego neće biti ičega što ne bi bilo nacionalno i lokalno, a jedina naša veza sa svijetom bit će u religijskom vjerovanju, koje nas, diljem planeta, veže uz ostale pravovjernike, a razdvaja nas od naših krivovjernih, Bogu nemilih, znanaca i komšija.

Dvije su melodije obilježile sprovod Josipa Broza Tita. Prva je pratila dovoženje kovčega do kuće cvijeća i davala ritam beskrajnoj povorci ožalošćenih, koja se, u pravilnom rasporedu pružala niz široke beogradske bulevare, i bila je, također, često čuvena: “Posmrtni marš proletera”, poznatiji kao “Lenjinov marš”. Druga je, naravno, “Internacionala”.

“Lenjinov marš” je kao žalobna sovjetska pogrebna pjesma u Jugoslaviju stigao već 1947, kada su Ivo Tijardović i Nikola Hercigonja prijevod “Lenjinovog marša” aranžirali za zbor. A kako zborove nije naročito praktično voditi po sahranama i komemoracijama, vokalna je verzija uskoro pala u zaborav i nastao je niz instrumentalnih verzija, za manje i veće sastave, od grobljanskog i vatrogasnog bleh-orkestra, do filharmonije, koji su, s obzirom na prigodu i na rang pokojnika, izvodili “Posmrtni marš proletera”, učinivši ga jednom od najznamenitijih i najprisutnijih melodija jugoslavenskog socijalizma. Bivalo je i drugih posmrtnih marševa, s Titovog bi se sprovoda mogli sjetiti još barem tri, ali samo se na “Lenjinov marš” smrt odazivala.

Kada se odnekud, iz grla nekog do tada skrivenog zbora, začula “Internacionala,” “Ustajte prezreni na svijetu, vi sužnji koje mori glad”, s montažnih se tribina, priređenih za ožalošćene i njihove goste, na noge podigla svjetska politička i vladarska elita, predsjednici i premijeri svih velikih i malih zapadnoeuropskih zemalja, kraljice, kraljevi i prinčevi, vođe revolucionarnih pokreta, azijski, afrički i latinoamerički borci za slobodu, koji nikad sa sebe ne skidaju uniforme, osim navečer, kad valja obući pidžamu, sivi i bljedoliki istočnoeuropski partijski sekretari, karizmatični lideri i diktatori, ljudožderi iz centralnoafričkih prašuma, nježni marksisti i antikomunisti, monarhisti, republikanci, svi oni, i još mnoštvo drugih i drukčijih, odajući počast pokojniku ustalo je na himnu svjetskog proletarijata, pjesmu kojom su drugima radili o glavi ili pjesmu kojom su drugi radili o njihovoj glavi. I to je, zapravo, bio povijesni vrhunac “Internacionale”. Sve ono što će se dalje zbivati s ovom pjesmom, kod nas i u svijetu, predstavljat će razdoblje opadanja, fade out, put u tišinu i u zaborav, među pjesme koje se više ne pjevaju. Svakako, više se neće namjestiti prilika da i jedni i drugi ustaju na “Internacionalu”.

Ova se himna u našim krajevima prvi put zapjevala početkom dvadesetog stoljeća, uz sindikalne štrajkove i demonstracije, i odmah se raširila među radništvom, jer je zagovarala svjetskost i međunarodno zajedništvo u vremenu u kojem se proletarijat osjećao zarobljenim u svoje lokalne okvire. “Internacionalu” su kao svoju himnu pjevali komunisti, socijalisti, socijaldemokrati i anarhisti, svi koji su baštinili tradicije Pariške komune. Tako će ostati kroz cijelu povijest pjesme.

Između 1918. i 1943. “Internacionala” je i himna Sovjetskog Saveza. U francuskom originalu i u prijevodu ima šest strofa, ali obično se pjevala samo prva. Ustajte prezreni na svijetu, svi sužnji koje mori glad, to razum grmi u svom gnjevu, kraj u ognju bukti sad, prošlost svu zbrišimo za svagda, ustaj roblje, diži se, sav svijet iz temelja se mijenja, svoj bijedi sutra bit će kraj. I onda refren: To će biti posljednji i odlučni teški boj, Internacionala nek bude ljudski rod. Tako je to, izvorno, zvučalo kod nas, premda je pjesma u verziji u kojoj je pjevana kao himna Saveza komunista Jugoslavije išla malo drukčije. Umjesto stiha “svoj bijedi sutra bit će kraj” pjevalo se “mi nismo ništa, bit ćemo sve”, a umjesto završnog “Internacionala nek bude ljudski rod” išlo je “sa Internacionalom sloboda zemlji svoj”. 

Male, skoro neprimjetne razlike, mijenjaju suštinu pjesme i na zanimljiv se način odražavaju na naše živote. Dok je “svoj bijedi sutra bit će kraj” značio kraj siromaštva, jednakost i prava za sve, “mi nismo ništa, bit ćemo sve” znači da će se oni koji su bili na dnu s “Internacionalom” naći na vrhu, dok će, shodno tome, oni koji su bili na vrhu pasti na dno. Jer ako mi nismo ništa, ili tačnije, ako mi jesmo ništa, a bit ćemo sve, onda već prema osnovnim fizikalnim zakonitostima oni koji su sve, ti bit će ništa. Ne mogu svi biti sve, jer to onda znači da su svi ništa. A ako su svi istovremeno i sve i ništa, tada iskaz nema smisla. Bit će da je cilj komunista pri prepravljanju “Internacionale” ipak bio da za nečiji račun od ništa postanu sve. I onda je tako i bilo.

Promjena finala pjesme jednako je fatalna. “Internacionala nek bude ljudski rod” znači da pjesma, i onaj koji pjesmu pjeva, priziva na zajednicu svih ljudi na zemlji. To je, dakle, osnova naše vjere, koja se, barem u ovome stihu, baš i ne razlikuje od kršćanstva i kršćanskog univerzalizma. “Sa Internacionalom sloboda zemlji svoj” znači nešto drugo, i zapravo suprotno: to da će s pjesmom, dakle s ideologijom Saveza komunista Jugoslavije, nastupiti sloboda zemlji svoj. Pritom, kako je, ipak, riječ o lokalnoj stranci s, istina je, internacionalističkim stremljenjima, zemlja nije planet Zemlja, nego je zemlja Jugoslavija. I nema tu više planetarnog proleterskog rođaštva i rodbinstva, niti stvarnog internacionalizma, nego se sve svodi na lokalnu vladavinu i diktaturu lokalnog proletarijata.

Iz ova dva stiha u himni Saveza komunista Jugoslavije razvit će se i postjugoslavenska, postkomunistička epoha. Nakon što je Partiji uspio opasan socijalni eksperiment koji je dopustio da oni koji su bili ništa postanu sve, u sljedećoj je fazi, s padom komunizma i promjenom internacionalističke u nacionalističku paradigmu, to je partijsko sve samo upotrijebilo svoja znanja iz vremena kad je bilo ništa i nastupio je ništarijski preporod. Premda se “Internacionala” odavno više ne pjeva na kongresima i pogrebima, barem jedan stih iz te pjesme stoji kao uklesan u temelje novoga doba.

Dnevnik jednog penzionera/59

(Maštarija nad knjigom O kolodvoru i putnicima)

Homere, veliki, slijepi vidovnjače,
Stvorio si Odiseja, da pokažeš sve ono
Što nisi mogao da vidiš, da znaš,
Mada ti je Div bio šaptač u tami,
Bez kojega ništa nije stvoreno, ni Enea,
Pa ni ti, satvoritelju Ilija i Ahileja,
Ali i Argosa, starijeg od svih pasa,
Što se grijao na suncu i svježoj balegi –
Samo Odisejev san mogao je da ga održi.
I šta sad da filozof objašnjava smetenim,
Da je ono što piše njegovo djelo, svaki djelić,
Grada, ulice, parka, trga, nadasve kolodvora,
Rijeka i mostova, u gradu gdje se rodio,
Da bi sada bio u nekom drugom, trećem,
Satvoritelj svog Sarajeva, svoje Miljacke,
Ljudi u njemu, ljudi uz sebe, snovidni tvorče,
Maštarija jednog svijeta koji se samo naizgled
Mijenja, samo naizgled postoji, napreduje,
Uvijek drugačiji, Heraklitov učeniče i potomče.
Kome da to objasniš, ako ga nisi sam stvorio,
Poput i Argosa Odisejevog, u temeljima svoga sna
Što se protegao na hiljade godina, hiljade gradova,
Hiljade grobalja, hiljade rijeka, trgova i parkova.
Kuda god da kreneš, to je već hiljaditi put,
Ali u suštini uvijek prvi, jedini, otkrivajući,
Prema gradu u koji će te prvo primiti
Potom kao pretke, protjerati u zaborav.

Epilog – Jevrejsko groblje
Još trpiš moje groblje,
Kao svoj dio na brijegu,
Hoće li i ono, tuđe snoplje,
Nestati kao trag u snijegu. 

Raščupan, malo pognut, desnu ruku gurnuo u džep dotrajale jakne čiju boju je tešo više razaznati, a lijevu, raširenih prstiju, pruža u raznim pravcima, tetura ne obraćajući pažnju na prolaznike. Ugledavši rasklopljenu knjigu, smješka se i pita:

Šta čitaš? 

Izbor iz poezije za djecu savremenih pisaca iz Republike Srpske.

Ima li mene tu?

Odlično si zastupljen.

Dobro je da me nisu zaboravili… Nego, reci mi – nisam ovdje već deset i po godina, pa ne znam – kojim pravcem da krenem prema svome Zmijanju?

Karađorđevom gotovo do vrha Lauša, pa nastavi Ulicom Đure Damjanovića.

Nepovjerljiv kakav je i bio, Đuro Damjanović zastade, provuče prste kroz zmršenu kosu kroz koju odavno nije prošao češalj, ošinu me iskošenim, malko osmijehnutim pogledom, pa se rasprši u san. 

Na računaj ni danas na šetnju. Pucaju i granatiraju, opća je opasnost. Opasna je svaka zabava u dvorištu gdje su igrališta. Košarku i ne sanjaj, i rukomet izbaci iz sna. Iako je ljeto upalilo sva svoja svjetla, ne idi iz prostora svog zatočeništva. Hodnik je dozvoljen, podrum je poželjan i noću kad je zlo najopasnije. 

Lijepo doba kad su tvoje noge letjele. Bez krila bile na nebu. Kad si s njima i rukama osvajao najviše vrhove. Trenutno su tvoje noge bez svoje prirodne namjene, ali budi strpljiv. Ako preživiš, možeš računati na renesansu njihove snage. Ako se ona, naravno, u tvojim nogama ne ugasi sasvim. Budi optimist, vjeruj u nevjerojatno.

U mirovanju se energija tvojih nogu pohranjuje za neka bolja vremena. Sad je tako kako je. Noge ipak još uvijek imaš. Nisu za igru, poštuj opću opasnost i šuti. Miruj! To je naredba stvarnosti. Preseli u druge vremenske prostore. I u mirovanju zdrave noge vrijeme preskaču s lakoćom. Prisjećaj se i maštaj. Skači s najviše gore na najviši vrh druge gore, na primjer. Ide skačući po gorama davno si čitao, gorama si davno hodio. Genijalni Jezi Andzejevski, zar si zaboravio?! Idi s njim po gorama opet. U hladovinu i ozon. Skačući kroz njihovu stvarnost opet. Što si se ukipio? Što si se sad sa svojim nogama tako čvrsto vezao za svoj pregrijani stan? Odbaci kukavičluk i strah! Pokreni u stanu svoje noge dok su još zdrave! Tako se spašavaj, čovječe! Eto, tvoje noge već prolaze kroz vrijeme brzinom od stotinu milja. Hodaju šumama, šeću morskom obalom. Penju se na vrhove koje ljubi nebo. Tako je nekad bilo i u tvojoj mladosti, a tako je i sad. Sve ti to sad daruje tvoj blistavi mozak, čuvar tvoje prošlosti. I noge pamte ta dobra vremena, i u njima živi tvoj mozak. Zar ne shvaćaš da si povlašten. Stojiš kao ukopan u jednom mjestu poput kažnjenika, a već dodiruješ najveće visine. Već si nagrađen za svoju dosadašnju trpnju. Tako, nastavi samo tako. Tako ćeš sačuvati svoje noge i za slobodu, neće ti u njoj trebati ni kolica ni štap. Ako preživiš.

I zapamti: trenutna je nestašica i kolica i štapova u tvom opkoljenom gradu. Bolnice su petrpane, tko zna koliko će ih iz njih izaći živih, s potrebama za kolicima i štapovima. Shvati konačno u kakvoj si prednosti u ovom suludom vremenu, čovječe. Još uvijek imaš noge, kreni s njima i s neumrlim Andzejevskim po gorama. Skačući, dabome. Čitao si i njegova Vrata raja, kreni i prema njima. Jer si i ti zaslužio raj i jer si i ti nevin kao i ona dječica zapućena u oslobađanje Kristova groba. Iako si star, još si radoznao, skačući po gorama, kreni u  oslobađanje svoga i Njezina života. Izađi tako iz svog pregrijanog stana. Život je i za tebe i za Nju svet, a sada je samo grob. Iz njega te sada spašava samo tvoj mozak preseljen i u noge. Nakon toliko godina patnje, on ti dodjeljuje raj. Ljeto je upalilo sva svoja svjetla, čekaju te mnoge obasjane gore zemlje u kojoj si rođen. Čovječe, kreni prema njima odmah.