Bivalo je ljudi koji su pokušali da na sebe preuzmu svu patnju sveta. Jednog su, zbog toga, prikovali za krst. Drugi je, onaj Rus, prikucavanje na krst izbegao samo zato što je, u međuvremenu, poludeo. Josti, dvadesetosmogodišnjem dečjem psihologu, takva opasnost, doduše, ne preti jer u Švedskoj nemaju običaj da razapinju na krstove, ali to ne znači da mu ne bi prijalo da se malo skloni na krst, da na raspelo utekne od živopisnih likova koji mu se, poput poplave, useljavaju u kuću i u život. Dvanaest polusatnih epizoda serije „Josta“ (švedski: Gösta, HBO, 2019), po scenariju i u režiji Lukasa Mudisona, studija je ljudskih karaktera u čije središte postavljen je dobri, neporočni Josta, kao nekekav savremeni Iskupitelj okružen bezrezervnom ljubavlju bližnjih i daljnjih, ali i njihovom upravo zapanjujućom sebičnošću. Smestio je Mudison svoje likove u mali prostor i pustio ih da se, tako zgurani, ponašaju. Podsećalo bi sve to na bizaran eksperiment s pacovima u kontrolisanim uslovima, da nije prepodobnog Joste koji ispoljava talenat da se posveti svima i svakome, osim, dabome, sebi (za to nema ni vremena ni prostora). On ume pažljivo da sluša i da udeli dragocen savet, spreman je svakome da pomogne, ali njega, prirodno, niko ništa ne pita. Uz to, za razliku od pacova kojima nije dopušteno da izađu iz esksperimenta (ako im se ne sviđa), ovde je reč o ljudima slobodnim da u svakom trenutku napuste skučeni prostor i neželjeno društvo, te da svoju slobodu konzumiraju na način koji im odgovara, ali, gle čuda, slobodni će ljudi, odnekud, pre da izaberu svakovrsnu skučenost nego široke predele slobode. Zbog toga će Josta, u jednom trenutku, da prespava na verandi svoje kućice, dok će ostali, kako ljudima i dolikuje, spavanje da obave unutra. Sve to ne može da izađe na dobro. Ali idemo redom. 

Useljavanje

Josta je pronašao posao u švedskoj provinciji i iznajmio kućicu izvan gradića do kojeg dolazi biciklom. Zatičemo ga, dakle, u dobrom raspoloženju, u kućici koju deli s izbeglicom iz arapskog sveta (kasnije ćemo saznati da Josta, zapravo, krije čoveka kako bi sprečio njegov izgon iz Švedske). Uskoro upoznajemo Jostinu devojku, razmaženu i njanjavu studentkinju medicine, ali upoznajemo i Jostinu sklonost ka činjenju bezinteresnog dobra: upravo zbog toga što će, ponukan svojom dobrotom, da pomogne nepoznatoj starici u nošenju teških torbi, Josta će zakasniti na voz za Stokholm i zbog toga biti kažnjen nepodnošljivim prenemaganjem svoje devojke. Nedugo potom na Jostina će vrata zakucati njegov otac, apsolutno nezreli pedesetogodišnji gubitnik, prepun, dabome, velikih ideja i neugasle energije, ali savršeno bez ikakvog kapaciteta da bilo šta uradi u životu, osim da pravi štetu. (U nizu antologijskih epizoda s ocem, valja pomenuti repovanje dugokosog pedesetogodišnjaka na krovu i haubi automobila, dragulj koji su u stanju da izbruse samo najveći, poput Mudisona.) Sledeći useljenik je sedamnaestogodišnja Jostina pacijentkinja s relativno ozbiljnim psihičkim problemima. Zašto ona? Pa, Josta ne može da je prepusti surovom svetu. U međuvremenu huligani će da mu otmu bicikl, pa sada ide pešice u grad i iz grada, a kada bude kupovao novi bicikl prodavac će, razumljivo, da ga prevari. Družini u kućici se, potom, pridružuje i Jostin najbolji prijatelj, nedaroviti muzičar i jednako nedaroviti pesnik koji je izgubio inspiraciju, te je sad nastoji pronaći u prirodi. Kao vrhunac na vratima se pojavljuje i Jostina majka, egoistična umetnica koja najviše na svetu mrzi njegovog oca (kao i on nju). Tu je i svakodnevni Jostin posao psihologa, premda, strogo uzev, to što radi na poslu s decom – pokušava da razume njihove probleme i da ih iz njih izvuče – radi i sa svojim odraslim uljezima, a nezaobilazan je i njegov odnos sa starijom nestabilnom koleginicom koja iz svojih pijanih depresija izlazi samo ako spava s Jostom kome, međutim, nije do seksa s njom, ali ako će koleginici to već da pomogne… I tome nije kraj, ali nećemo otkriti baš sve.

Iseljavanje

Zgurani, dakle, na malom prostoru, ali slobodni da u svakom trenutku iz tog prostora izađu, svi se – svim svojim težinama, svim svojim sebičnostima – oslanjaju na Jostu. Otvarajući im vrata svoga doma, otvorio je Josta vrata pakla. Kroz taj pakao vodi nas Lukas Mudison s razoružavajućom jednostavnošću: sve je toliko prepoznatljivo i obično da nam se čini kako bismo to i sami mogli (a ne bismo). Istovremeno, jednostavnost izraza otvara ponore značenja i spletove dilema pred kojima nas, doslovno, hvata nervoza: bilo bi neizdrživo gledati ovu seriju kada bi epizode trajale duže od pola sata. Ne možemo se, naravno, odvojiti od ekrana, ali ne retko poželimo da se sve to što pre završi, da se oslobodimo napetosti u koju nas Mudison nemilice uvlači. Likovi su tako postavljeni da će se malo ko začuditi, najmanje Josta, kada se njegov pedesetogodišnji otac, pojam čiste neodgovornosti, zaljubi u sedamnaestogodišnjakinju, pa je sad jedino praktično pitanje hoće li se suzdržati od seksa s njom, ili pak neće, što dovodi do urnebesnih situacija. Ili kada Jostina majka zatraži mišljenje (od sina, dakle) o fotografijama na kojima pozira gola. Mudison proizvodi zarazni humor, a da nas, gotovo ni jednog trenutka, čak ni kada se smejemo, ne napušta duboka nelagoda. 

Šta je, međutim, s Jostom? U jednoj će replici neko da primeti kako je Josta toliko besprekorno dobar, toliko savršen, da je neprijatno biti u njegovom društvu. Da li je, dakle, Josta kriv što je dobar? U drugoj će replici, pak, majka, zdravo iznervirana, da izgovori kako ništa Josta nije bolji od njih. Oduvek se, nastaviće ljutito, Josta držao tako kao da je bolji od njih. Ali nije, dodaće. Sličnu će mu zamerku uputiti i otac koji će, uprkos tome što deluje kao bezopasni idiot, kao štetočina nižeg intenziteta, u međuvremenu da napravi upravo nezamislivu svinjariju. Isuviše bi, međutim, bilo lako, isuviše psihološki, odbiti ove uvrede konstatacijom da su majka, otac – kao i svi ostali, uostalom – sebičnjaci nemoćni pred Jostinom dobrotom. Bilo bi odveć očekivano reći da ga ujedaju kako bi mu se osvetili jer je toliko različit od njih. Ima nečeg uistinu zastrašujućeg u Jostinoj bezrezervnoj dobroti. Njegova dobrota kao da ruši mogućnost zajednice. Kao da je njegova posvećenost drugima sebičnija od svih sebičnosti zajedno, razornija čak i od neoprostivih svinjarija koje mu ti drugi priređuju. Kao da je tolika dobrota opasnija od naših svakodnevnih pizdarija, zloba i nemoći.

Osim ako je Josta, ipak, samo isuviše dobar za nas.

Dnevnik jednog penzionera/61

On mi reče da njega više
Niko neće vidjeti
I ja povukoh čaršaf
Namjere da ga izbjegnem
Preko svojih ljubičastih kapaka
Ne vidim njega
Ali osjećam sebe
Ispod 

Reče mi da će vijest o njegovoj
Smrti biti objavljena u novinama
I kako bi bilo bolje ovih dana
Da ne čitam 

I učinilo mi se da je svijet bio kraju
Dok sunce je svejedno grebalo po nebu
Krompir je iscvjetao, a nisam ga zagrnula
U kapcima sam nosila motike
Koje su mi pri koračanju ispadale
Kopajući tajne tunele
Kroz žuta popodneva

Do njega. On stoji u košulji boje vina
među kamaricima krompira
Gdje je mačka skakala
Lijevo je more
Čujem ga, ali se ne vidi
Udarima ne olakšava
samo prigušuje kao brodove
oljušteno srce
U nekakvo kasnije
Sve što sam mogla zadržati

Sin i ja nađosmo u gori,
pred strojem drveća,
na ivici zemljanog druma,
otisak stopala.

Čije li je?
Malo, usko.
Nije dečije, nosi tugu,
nema više igre u njemu.

Sagnem se, omirišem.
Miriše na spaljenu zemlju.
Peta mu tamna, mokra od suza.
Odakle suze stopalo denese?

Pregazilo je reku,
vidim mu po palcu.
Probio je zrak kroz nokat,
odsjaj reke,
čelik broda, uglačana daska šljašti.

Pobegla je mlada žena.
Sa kim beži?
Da li neko dete nosi?
Gde joj druga stopa stupa?
Dal’ je i ona napusti,
odrodi se od sestrice
kojoj obraz dodirujem?

Ne, nije ova stopa reku prešla.
Ova je more na talasu prejahala.
Nikad kući vratiti se neće.
Nikad neće sustići sestricu.
Nikad dete iz ruku odgurnuti neće.

Potrošila je stopu ovde,
meka zemlja ukrade joj lice,
bezlična se po severu skita,
bez sestrice,
sama,
rasparena.

Danas je Badnjak, sutra je veliki blagdan. Ne izlazi u polja smrti. Na njima strada i beton, u parampačad odlazi staklo. Strijeljaju i stabla, s prostrijelnim ranama miruje u dvorištu i tvoj automobil. Tvoje mu ruke nisu od koristi, s njima si još uvijek svoj na svome, što ti treba više od toga. Znaš li koliko ih je već bez njih. S darom Božjim na ramenima možeš se još uvijek pohvaliti. Ruke su tvoje žive, iako im je upotreba reducirana. Svedena na ukras.

Sutra je veliki blagdan, a Ona mu se žali: Dragi Bože, više mi ruke ne služe ničemu. Ni danas, pred naš veliki blagdan. Ne usisavam stan jer nema struje. Ne kuham jer nemam što kuhati. Ne perem, perilica je bez vode samo ukras. Što će mi ruke? Danas je Badnjak, sutra je veliki blagdan, a On joj se ispovijeda: I ja se stalno pitam što će mi ruke? Cijelu godinu ne upotrebljavam ih ni za kašiku ni za viljušku. Zimi ne pišem i ne čitam. I ove zime nema grijanja, ruke mi mrznu i dok s tobom sada razgovaram. Prsti bez grijanja ne mogu držati ni olovku. I knjiga se u njima trese. Smotao sam dosad sve cigarete od čajeva u pelir, nemam više čajeva, nemam više pelir papira. I da ga imam, prsti ga ne bi ni uspjeli smotati. U Crveni križ više ne odlazim s vrećicom, danima nam ne dijele ništa. I kad odem, vratim se praznih ruku. Što će mi ruke? A Ona nastavlja: I ja se stalno pitam što će mi ruke. Pred naš veliki blagdan, na Badnjak, prala bih rublje i rukama, nema vode ni kapi. Skuhala bih nam kavu, ispijajući je, promatrali bismo odavde kako napolju pada snijeg. Od čega da je skuham, na čemu da je skuham? Popila bih čaj, ti sve čajeve popušio. Lijepoga li života, dragi moj Bože. Stvarno mi ruke više ne služe ničemu. Kao da su na mome tijelu najobičniji promašaj.

Bolji život ni u snu nisam mogao sanjati, govori joj On nakon duge šutnje. To ti opet ironično, primjećuje Ona. Ironičan si opet ali na neki simpatičan način. Hajde da i danas, kao i svih prošlih godina, upotrijebimo svoje ruke za ono što nam je već treću godinu najsvetije. Što nam je zamjena za dobru hranu, toplinu, čistu vodu, ugrijan dom. Slažem se, kaže joj On. Hajde da tako i danas preskočimo i hranu i vodu, i štošta drugo, pa poslije da presudimo ovim svojim bezrukim životima, jetko završava On. Oooo, ne to! Ne, žuri da mu kaže Ona. Ne. Sjeti se one: Ne ubij, ubiti je smrtni grijeh! To ti je zapovijed. Nipošto danas, na Badnjak, sutra je naš veliki blagdan. Predlažem ti i danas naš najduži zagrljaj, kaže mu Ona. Brzo do mene da te opet najduže zagrlim. Vidi, vidi, na taj  najduži zagrljaj danas sam sasvim zaboravio, odgovara joj On. Iako nam je to pune dvije godine ono najsvetije. Od ranog jutra se pitam čemu mi služe ruke, na najduži zagrljaj potpuno zaboravio. Dođi ovamo, širi ruke Ona dok ide prema Njemu. Idem, idem. Hajde da se zagrlimo, prihvaća pomirljivo i On. Zagrljaj je i danas naša najbolja hrana. Pred treći Božić, naš veliki blagdan, da se tako i ove godine počastimo, pa ćemo, poslije, vidjeti što dalje. 

Rođenje Isusa Krista bilo je ovako: Kad je njegova mati Marija bila zaručena s Josipom, nađe se da je bila začela po Duhu Svetom, još prije nego se sastadoše. A Josip, njezin muž, bio je pravedan i nije je htio javno izvrgavati sramoti i smišljao je kako da je tajno otpusti. Dok se je on bavio tom mišlju, javi mu se u snu Gospodnji anđeo i reče: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, svoju ženu; jer što je u njoj začeto, od Duha je Svetoga. Ona će roditi sina kojemu ćeš nadjenuti ime Isus; jer on će izbaviti svoj narod od njegovih grijeha.” Josip ustade od sna i učini kao što mu je bio zapovjedio Gospodnji anđeo. Uze k sebi svoju ženu koja, a da je nije spoznao, rodi svojega sina. I dade mu ime Isus.

Tako o njemu govori Knjiga, a o njoj Knjiga kaže ovako:

Reče Merjema: “Odakle da ja imadnem dječaka, a nijedan čovjek me nije dotaknuo niti sam ja nepoštena.” “Tako ti je to”, rekao je tvoj Gospodar: “To je meni lako. I da ga Mi učinimo znakom svijetu i milošću od Nas. I to je stvar svršena.” I ona ga je zanijela, te se povukla s njim u jedno udaljeno mjesto.

Njegovu su nevjericu dubili i prirodni i narodni zakon, i poznati mu Božji zakon. Njezina nevjerica mora da je bila još i dublja. Ali povjerovali su, protiv svega. – Tako čvrstu vjeru na sasma krhkim temeljima gradi jedino roditeljska ljubav, kad se dječje čudo dogodi.

Gospodin i gospođa nisu mogli imati djece. I kao što ponekad biva u životima ljudi da ih neka lična nevolja, na čijem popravljanju uzalud nastoje i u koju ulažu sve svoje nade, spasi i oslobodi svih drugih velikih privatnih i društvenih stradanja i katastrofa, tako su i njih dvoje proživjeli svoj vijek, a da nisu ni osjetili sve ono od čega su stradavali drugi oko njih. Mijenjali su se ustavi, prolazile su denominacije dinara, nakon njih šezdeset i osma, Hrvatsko proljeće i godine hrvatske šutnje, prijatelji su se razvodili od prvih, drugih i trećih žena, umiralo se iznenada, ginulo u prometnim nesrećama, žalilo za Titom i strahovalo od rata, silazilo se u sklonište, izlazilo na izbore, jedne, druge, treće, ljudi su se mijenjali i pretvarali u neke koji prethodno nisu željeli biti, samo je njih dvoje sve to mimoišlo. Bili su isti onakvi kao na početku, kada su njemu bile dvadeset i tri, a njoj dvadeset i pet, i kada su se za sva vremena zagledali jedno u drugo.

Sve je sa vama u redu, rekao im je prvi doktor, samo trebate biti uporni. To vam je, znate, statistika. A u statistici počiva jedan mali đavo. Iz jednog od tri pokušaja, kaže statistika, lopta će ući u koš, mudrovao je, ali tko zna koliko će vam dugo trebati da nakon prvog i drugog dođe taj treći. Možda ćete prethodno tisuću puta gađati prvi i drugi. Zato trebate biti uporni.

Pa su putovali u Ljubljanu, tamo su u to vrijeme bili najbolji liječnici, a zatim u Beč, pa u Bern. Tamo su doktori slijegali ramenima, čudili se, ponavljali više puta obavljene pretrage, ali barem nisu spominjali statistiku. Gospodinu i gospođi, svakome za sebe, uvukla se u pamet ta priča o malome đavlu, on ga je vidio kako izvodi slobodna bacanja, jedno pa drugo, jedno pa drugo, jedno pa drugo, i svaki put promašuje, a ona ga je zamišljala kako onako rogat i zlobno nasmiješen čuči u duplji u drvetu, kao što je ona u kojoj su živjele vjeverice Čip i Dejl, i vreba na njih dvoje. Ali nikada gospođa i gospodin jedno drugom nisu priznali te svoje opsesivne misli. Zašto bi joj to govorio? Zašto bi mu to govorila? Inače su jedno drugom govorili sve. Bili su dvoje brodolomnika na otoku okruženom beskrajem mora i horizonta, koje je samo dijete moglo spasiti iz toga neobičnog, rajskog zatočenja.

Ona je radila kao scenografkinja u kazalištu, on je bio projektant u Hidrogradnji. Kako li su se, Bože mili, njih dvoje našli!, čudio se svijet iz njihova nebodera. A u tom je čuđenju bilo samo dragosti. Gospođa je oduvijek bila umjetnička duša, život joj je prolazio među glumcima, redateljima i opernim dirigentima, i njihovim snažnim egzaltacijama i svakodnevnim patosima, preporođenjima i umiranjima. Gospodin je živio na gradilištima i u velikim svijetlim uredima, među papirima tako velikim da ih nije mogao uhvatiti u zagrljaj, ako ih ne dodirne nosom. Često je putovao, pa bi tjednima i mjesecima boravio po pustinjama niz koje protječe velika rijeka, među surovim i kamenitim srednjoazijskim planinama, u Rusiji, gdje su rijeke velike i mirne poput mora. Ona je također putovala, bilo sa svojim kazalištem, na gostovanja, turneje i festivale, bilo po drugim kazalištima, u sve krajeve bivše Jugoslavije, gdje je smišljala, crtala, gradila i postavljala scenografije za neke od najvažnijih predstava tog vremena.

Oboje su, tako putujući, gotovo svakodnevno dolazili u iskušenja. Nesvrstani svijet, kao i Rusija, Sjedinjene Američke Države i Kanada, gdje je gospodin također gradio i projektirao, obilovali su ljepoticama, tajanstvenim, pametnim i vrlo obrazovanim ženama, divljakušama u čija su njedra jugoslavenski građevinari polagali sve svoje brige, tihim i smjernim redovnicama iz čijih su očiju sijevali svi gromovi ovoga i onog svijeta, žene ovakve i žene onakve, pa bi gospodin po povratku gospođi o njima u čudu pripovijedao, istim onim glasom kojim joj je pripovijedao o sekvojama, cedrovima i češljugarima, i o beskraju iračke pustinje koja miriši na pokislo pa naglo osušeno rublje, ali im se nikad nije poželio primaknuti i nijednu nikad nije dodirnuo. Nije to bio celibat vjernoga muža, nego je na svijet bez nje gledao kao na televizijskom ekranu. I samo je žalio što joj ga ne može pokazati.

Ona je među taktilnim kazališnim svijetom, i svom tom mišićavom, znojnom i glasnom muškadijom, koja se vazda pomalo vrijeđa kad joj je neko žensko daleko i kad joj se podsijeku noge i okračaju ruke čim mu pokuša prići, bila na glasu kao nedodirljiva. Prvo se kroz šalu govorilo da gospođa ima opasnog muža – da, inženjer jest bio visok skoro dva metra i jak kao medvjed, s licem grubijana iz crnobijelog filma – a poslije su, kako to već biva, ogovaranja postajala grublja, teža i sumornija. Na kraju, kad joj se već bližila mirovina, a zemlja je tonula u novi bratoubilački rat, gospođa je u svim jugoslavenskim kazalištima i po svim kazališnim festivalima niz koje je minula njezina još uvijek vitka i uspravna figura, bila na glasu kao – lezbijka. Samo tako teatarska je muškadija mogla objasniti sebi i svim svojima zašto joj nikada nije mogla prići.

Njoj je već bilo četrdeset, i obišli su već sve europske i svjetske klinike, kada im je napokon jedan zagrebački liječnik, pritom ni jako poznat ni naročito slavan, rekao da ipak postoji fatalna, premda prilično rijetka, fiziološka prepreka zbog koje ne mogu imati djece. Pogledao je gospođu u oči, pa se obratio gospodinu. Ne, ništa nam dalje nemojte govoriti, prekinuo ga je gospodin, samo nam recite ima li tome lijeka? Liječnik je odmahnuo glavom. Dobro, rekao je gospodin, onda se tu dalje ništa ne može, pa je pograbio gospođu, gotovo je podigao u zrak, i skupa s njom izjurio iz ordinacije. Liječnik je začuđeno širio oči. Ovakvo što mu se još nije dogodilo. Gospodin ga je istog popodneva nazvao, ispričao mu se i rekao da se plašio da im liječnik kaže nešto od onog što ni on ni gospođa ne žele znati. Znate kako je to kod naših ljudi, gospodin je rekao liječniku, kad neki par ne može imati djece, prvo što se pita jest – tko je kriv? U znak zahvalnosti, doktoru je poslao zlatno nalivpero, po koje je putovao u Trst, u onaj mali lijepi dućan pokraj trga koji gleda na more i koji je gospođu vazda podsjećao na kazalište. Ovo je najljepši četvrti zid u povijesti teatra, govorila mu je, tu nad morem trebalo bi odigrati Ričarda trećeg.

Nekoliko godina ranije gospodin je iz Damaska donio jaslice, načinjene od drveta, s figuricama od pečene gline. Jedva da su bile veće od kutije za cipele, ali nešto tako lijepo i u isto vrijeme živo on nikada nije vidio. Kada ih je ugledala, gospođi se oteo uzdah. I još jednom se u njega zaljubila. Izgledale su kao da su načinjene prije dvije tisuće godina. Fizionomije Josipa i Marije, i onih triju kraljeva, bile su sasvim bliskoistočne, tamne kože, semitskih crta lica. A djetešce je bilo sasvim bijelo, pružalo je ruke uvis i imalo neki začuđen izraz lica.

Bile su to jaslice, i bio je to teatar. Sve vrijeme pred taj prvi Božić uz jaslice, a onda i nekoliko sljedećih Božića, gospođa se igrala razmiještajući figurice, uklanjajući jedne i uvodeći druge, pa ostavljajući djetešce samo s kozom, jarcem i kozlićima. Gledao ju je s ganućem, pa s nekom tugom i zabrinutošću. Kraj godine nije dobro vrijeme. Tada se, više nego za svih drugih dana u godini, osjete samoća i ostrvljenost. Gospodin je mislio da riječ ostrvljen znači biti usamljen kao na ostrvu. Pa se malo i posramio kad mu je ona rekla da ta riječ znači nešto sasma drugo. Ali nema veze, još mu je rekla, zašto bi tebi riječ ostrvljen morala značiti ono što drugima znači, evo, i meni se sad čini da ona znači baš ovo što si ti sad rekao.

I tako su pred svaki Božić i Novu godinu bili ostrvljeni usred mora, u velikom krugu horizonta. Koliko god da su se brinuli jedno o drugom, nedostajao im je još netko o kome će se zajednički brinuti i tko će ih svojim životom i prisustvom učiniti manje smrtnim i konačnim.

A onda jedne godine nije više bilo djetešca. Kao da je život ružna i banalna metafora – a bit će da i jest, kad god nešto važno izgubiš! – od svih je figurica u kutiji s jaslicama, i od svih sitnica kakvih je stan bio prepun, za vrijeme ljetne adaptacije i ličenja moralo nestati baš djetešce. Gospođa je bila izvan sebe od užasa, gospodin je predlagao da od nekoga zagrebačkog kipara, možda od Marije Ujević, kojoj se ona divila, naruče da im izradi novu figuricu, ne veću od palca, ali gospođu je ta ideja samo dodatno uzrujala. I tad su se možda prvi i jedini put posvađali. Ili to nije bila svađa, nego međusobna vika dvoje usamljenih i nesretnih ljudi, kakva se često u ta doba godine razliježe našim neboderima i zbog koje, uostalom, ljudi za božićnih i novogodišnjih dana i ispaljuju petarde, jer je to jedini način da se nekako prikrije sav taj očaj.

Tog Božića kolijevka je ostala prazna. Isto je bilo i sljedeće godine, a onda i svih godina koje su zatim nailazile. U početku je to, možda, u oboje izazivalo i neke sumorne osjećaje, ali su se navikli – previše su jedno drugo voljeli, i jedno u drugom postojali, da se na sve ne naviknu – i postalo je normalno da u njihovoj štalici kolijevka ostaje prazna, a da se oko nje Josip i Marija pomiču, da kraljevi dolaze i odlaze, da kozice i jarčići žive svoje beštijske životiće, i da se sve tako sklapa u neko nepotpuno savršenstvo.

Gospođu su uz najveće počasti ispratili u mirovinu. Čak je vječni ravnatelj kazališta, neki vrlo sposobni i okretni čovjek, kojemu nije smetalo ni to što nije naše vjere, uspio ishoditi da predsjednik Republike pohodi kazalište i da nakon posljednje njezine premijere gospođi uruči odlikovanje. Gospodin je bio tako ponosan, toliko je pljeskao i tako se uzbudio da se na kraju rasplakao. Svi su ga morali tješiti, kao da je neka holivudska diva. I svi su se poslije tome od dragosti smijali.

Nakon toga više nisu odlazili u kazalište. Ona se plašila da tom svijetu ne bude na teret, kao što su kazalištu oduvijek bile na teret sve te ugasle zvijezde, svi ti jučerašnji ljudi. Ja nisam jučerašnja žena, govorila je, za mene sad počinje novi život!

Njegovo umirovljenje bilo je manje lijepo i idilično. Nekoć moćni građevinski giganti u međuvremenu su neslavno propali, a njegovu generaciju projektanata i graditelja zamijenili su neki nedaroviti momci i djevojke, koji više ne grade brane velikih hidrocentrala, mostove i poslovne tornjeve u Bagdadu i Adis Abebi, nego po Pantovčaku grade jeftine bavarske vile nogometnim menadžerima i ovlaštenim krijumčarima kokaina. Ali ne, nije gospodin bio ogorčen. O svemu tome govorio je s nekim veseljem, hvaleći dragoga Boga što je njega i gospođu na svijet poslao baš u njihovo vrijeme, jer da je slučajno Bog zakasnio, sad bi se gospodin mučio projektirajući vilu za Zdravka Mamića.

I kad već Boga spominjemo: nisu njih dvoje bili religiozni. Ili Boga u njihovom stanu nije bilo sve dok nisu stigle jaslice iz Damaska. Ali što to uopće znači biti religiozan? I tko to za sebe s pouzdanjem može reći da jest ili nije religiozan, govorila je gospođa kad su je o tome jednom upitali za dnevne novine.

U njezinom se životu nakon odlaska u penziju nije previše toga promijenilo, osim što više nije išla u kazalište. Po Jugoslaviji je još ranije prestala putovati, jer se Jugoslavija raspala, a kazališta u neovisnoj Hrvatskoj baš i nisu bila zainteresirana za gostujuće scenografe. Ali sve drugo je ostalo isto. Njemu se, međutim, promijenilo sve. Kao da e srušilo sve ono što je cijeloga života gradio. Tako je gospodin počeo stariti.

Jesu li okolnosti njegova umirovljenja izazvale demenciju, ili su predispozicije za tu vrstu zaborava sebe i svijeta uvjetovale njegov odnos prema umirovljenju, to nitko ne može reći, ali se gospodin već s navršenih sedamdeset i tri polako zaputio u svoju prazninu. Zanimalo ga je sve manje stvari, i sve češće se događalo da insistira na nečemu čega već odavno nema. Proživljavao je otpočetka sav njihov zajednički život, navodeći nju, koja je bila i bistra i okretna, da nanovo preživljava ono što je već u sebi pregorjela. Recimo, to dijete. Zašto mi nemamo djece ako je doktor rekao da ih možemo imati? Najprije bi mu pokušavala objasniti da je to bilo davno, a onda je, shvativši da je uzaludno, pristajala na igru. I što je najčudnije, ta je igra nije boljela, nego ju je veselila. Bio je to njen privatni teatar. Alchajmer je ponekad bolji od Shakespearea!, oduševljeno je govorila.

Jaslice je i dalje svake godine postavljala, igrala se, pomicala figure, zavirivala u praznu kolijevku, provjeravala čega će se on sjetiti, a što je zaboravio.

Njega je, pak, sve to pomalo nerviralo. Živio je u svijetu u kojem je iza svakog ugla vrebao poneki strahić, u stanu koji je bio ogroman, ispunjen mnoštvom nepoznatih prostora, u parku i u gradu, Novom Zagrebu, koji nije poznavao. Živio je među sve samim nepoznatim ljudima, koji bi mu se uvredljivo privatno obraćali, kao da je s njima ovce čuvao, a on se pravio da ih oduvijek zna. Kao što se i sa njom pravio da zna i sve ono o čemu nema pojma. Jer ona je malo rebambila, svašta umišlja, štošta joj se priviđa, i htjela bi, luda jedna, da njena priviđenja budu i njegova. Tako se to gospodinu činilo.

Jaslice su i ove godine postavljene. Ona se igra s njima i u ovu nedjelju. Nahranila ga je, spremila na kauč, gdje bi željela da cijele večeri ostane, i da gledaju objavu izbornih rezultata. Jutros ga je vodila u školu na glasanje, pomogla mu da zaokruži ime koje je odabrala – premda nije imala što ni birati, znala je ona otpočetka za koga će glasati – kao đavolak sretna što njezin glas vrijedi dvostruko.

A sad i ona liježe u fotelju pred televizor, pomalo je malaksala, i dok novinar najavljuje rezultate izborne ankete, gospođa zatvara oči. I osjeća kako tone, a zatim i kako nestaje. Iznenadi je ta pomisao. O nestajanju.

Ujutro stiže patronažna sestra. Gospodin je zove teta Anđa. On ponekad misli da je to njegova tetka Anđa, koja ga je čuvala u djetinjstvu. Sestra je Imoćanka, jaka kao bik, i rado se šali s njim. On joj kaže: psssst, ona spava!

Teta Anđa, međutim, zna da gospođa ne spava, nego je umrla. Telefonira i usput mu donosi bijelu kavu, kruh i marmeladu, onako kako je to do jutros činila gospođa, pa dočekuje hitnu pomoć, mrtvozornike, sve te drage nepoznate ljude, koje gospodin dočekuje s prepoznavanjem. Smješka im se, govori o brani u Asuanu i o tome kakav je igrač bio Jurica Jerković. Oni brzo izlaze, i sve je opet normalno, osim što opet dolaze neki nepoznati ljudi.

Gospodina će smjestiti u dom, ali se čeka da prođe Božić. Teta Anđa noćiva s njim, noću ga pokriva, čuva mu strah od mraka. A onda je on opet veliki inženjer, dok je teta Anđa arhitektica iz Gvatemale. Razgovara sa njom na španjolskom, pa ga malo ljuti što mu ne odgovara.

Na Badnjak se gospodin ushodao po stanu. A gdje je Marija? Koja Marija?, uzvrati iznenađeno sestra. Kako koja, pa moja Marija, odgovara on. Sestra se u prvi mah ne uspijeva sabrati. Nema je, kaže. Kada dođe, govori gospodin, reci joj da se dječačić pojavio. Ja sad idem da mu kupim mlijeka, kaže, i produžava u dnevnu sobu, uvjeren da ide van.

Sestra se diže, prilazi kolijevci, u kojoj ugleda figuricu djeteta koje pruža ruke i u čudu je gleda.

Kao živo!, sebi govori, a zatim ustaje i odlazi po gospodina. Ne želi ga ostavljati samog.

Dnevnik jednog penzionera/60

Predgovor izraelskom izdanju knjige “O kolodvoru i putniku”

(prevela Dina Katan Ben Cion, Carmell Pulishing House, Jeruzalem 2019.)

Balzac je bio vezan za Paris, Joyce za Dublin, Amos Oz za svoj rodni Jeruzalem. Tako sam i ja bio vezan za grad u kojem se rodih, a onda se počeh navikavati na onaj u koji dođoh. Rodio sam se u Sarajevu, iz kojeg otiđoh u kasnu jesen 1992., u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Otuda dođoh u London, u grad koji sam vremenom usvojio, u grad u kojem su me moji novi prijatelji prihvatili. Kada sada kažem “u mom gradu”, nije uvijek jasno o kojem gradu govorim, o onom koji je bio moj ili o onom koji je moj postao. Ta dva grada, Sarajevo i London, označiše moj život. Zato su mi to dva najvažnija grada. U njima sam svoje doživljavao, spoznavao i ostvarivao. Tražio i otkrivao svoje. U njima su mi se dešavale različite stvari, i lijepe i ne tako lijepe, ali bih na kraju sve što sam o njima pisao i napisao mogao, baš poput Davida Grossmana, ali u drugom kontekstu, staviti pod naslov Vidi pod: Ljubav.

U ovoj mojoj poetsko-filozofskoj viziji gradova kazujem što su za mene konkretni gradovi, a otuda što bi mogao biti pojam grada i što je grad kao civilizacijska i kulturna tekovina. Kao što je kolosalna Ozova Priča o ljubavi i smrti sprega njegovog života i nastajanja države Izrael, piščeva autobiografija i biografija njegove domovine, tako je i meni moj rodni grad bio bitni dio mene samog i uveliko utjecao na moje formiranje. Moj grad je moje osobno iskustvo. A da moje iskustvo nije bilo takvo kakvo je bilo, da nisam doživio rat i svoj grad napustio u toku rata, vjerojatno se nikada ne bih dotakao nekih tema, prije svega pitanja ratnog uništenja i Holokausta, a potom pitanja emigriranja i sjećanja, iz čega je iskrsnula i ova moja nostalgična knjiga o gradu i putovanju, o životu koji se razvijao u jednom pravcu, a onda odjednom otišao u potpuno drugom. I postao još jedna priča o izgonu, a i potraga za vlastitom “obećanom zemljom”. Doslovnom ili metaforičnom, gotovo da je to u ovom slučaju jedno te isto, jer su moje nekadašnje metafore postale stvarnost, a sama stvarnost mi se na koncu pretvorila u metaforu.  

Ješua, zidar jeruzalemski, bio je znamenit po tome što je imao sedam kćeri i nijednoga sina. Morao je naći sedam muževa za svojih sedam kćeri, ali nikako ih nije nalazio, jer su mu se svi rugali.

Ješua, Ješua — govorili su mu — a da i u tebi nije ženska duša kada ti se samo kćeri rađaju!

Čim bi to izgovorili, oholi mladići jeruzalemski dali bi se u bijeg jer bi Ješua grabio nož i dao se u trku za njima, da im zbog uvrede prereže vrat. A nije mu ni trebao nož, takav je Ješua bio. Velik i jak, ruke mu bile dva mlada cedrova debla i mogao je svakome od mladića, da je kojega ulovio, kažiprstom i palcem salomiti i prelomiti kičmu.

Kada bi trčao, zemlja se tresla u cijelom Jeruzalemu, ženama su glineni lonci s kuhanim slanutkom padali na pod, pa bi se razbijali u tisuću komadića, a bose su noge išle po krhotinama i hrani, djeca su ispadala iz kolijevki, na sve strane se čula cika i vriska, manje zbog straha, više zbog oduševljenja. Ali Ješua nije mogao brzo trčati pa nije ulovio onoga koji mu je dobacio:

— Ješua, Ješua, a da i u tebi nije ženska duša kada ti se samo kćeri rađaju!

Kako su prolazile godine, Ješuine se kćeri nisu udavale i prolazila je mladićka oholost jer bi je život pregazio. Ali nova djeca su rasla i stasavala, pa kad bi se iz dječaka pretvarali u mladiće, a bilo je to uvijek posljednjih dana zime, kada se i priroda budi i mladi lavovi s prijestolja tjeraju stare, dolazili bi pred njegovu kuću:

— Ješua, Ješua, a da i u tebi nije ženska duša kad ti se samo kćeri rađaju!

Na to bi Ješua ugrabio nož sa stola i započinjala je trka po jeruzalemskim ulicama, kojoj je svatko znao kraj. Čak se ni majke tih mladića ne bi uplašile da će im Ješua stići i zaklati djecu. Nikada nijednoga nije ulovio, pa neće ni danas.

Bile su to site i bogate godine Jeruzalema.

Bilo je to doba oholosti, kada se na Boga ne bi pomišljalo, osim ako udari grom u kućno sljeme i kuća se pretvori u pepeo i prah.

Jeruzalem bijaše ogrezao u grijeh.

Tužne su bile Ješuine kćeri, jer im je polako isticalo vrijeme. Ali nitko ih ne bi poželio, jer im je kuća bila ruglo. 

Kada dječak stasa u muža, paganski se stvorio običaj, on hrabrost dokazuje tako što vikne pod njihovim prozorom:

— Ješua, Ješua, a da i u tebi nije ženska duša kad ti se samo kćeri rađaju!

Teško je u ruglu živjeti, teško je kad ti je ruglo dom. Tugovale su tako Ješuine kćeri, a tuga ih je činila ružnijima. Nitko ne zna koliko su lijepe bile Ješuine kćeri, jer ih nitko nije vidio izvan njegove sramote.

A Ješui se, dok bi ih gledao, srce kidalo na sedam komada, i tako svaki dan, po sedam tisuća sedamsto sedamdeset i sedam puta. Nije znao kako da pomogne kćerima, potplaćivao je asirske trgovce da mu izdaleka dovedu zetove, išao je preko mora, u daleke otočne zemlje i tražio toga koji će poći za njegovu kćer, makar bio i neobrezan, ali svaki je pokušaj na kraju propadao. 

Asirski bi trgovci doveli ponekog siromaška u Jeruzalem, ali i taj bi pobjegao glavom bez obzira kada bi vidio kakvo jeruzalemsko je ruglo dom Ješue i njegovih kćeri. 

Ješua je ulovio na Cipru jednoga paganina dobre duše, krivih nogu i vodene glave, pa je taj svojom voljom pristao da ženi najstariju zidarevu kćer. 

Ali umrije na brodu paganin.

Nije čovjekovo da sudi, ali čudna je ravnoteža na kojoj počiva ovaj svijet. Smijehu jeruzalemske svjetine ravnotežom su bile Ješuine suze. Sedam suza za sedam kćeri, i tako sedam tisuća sedamsto sedamdeset i sedam puta svake noći.

Na kraju, više i nije bilo mlađega muškarca koji nije viknuo:

— Ješua, Ješua, a da i u tebi nije ženska duša kad ti se samo kćeri rađaju!

Dok im je za malu nadnicu gradio kuće, Ješua je i o tome mislio. Ali bilo je kasno: koga nije ulovio i zaklao, tome se nije smio svetiti. A nije ulovio nijednoga, jer da jest, ne bi jeruzalemske matere puštale svoje sinove da viču pod Ješuinim prozorima.

Mogao im je graditi ruševne kuće, koje će pasti za prve oluje. Ali Ješua nije bio takav. U to doba oholosti, on bijaše jedini dobar. Zapravo, bijahu još neki, ali njihova su imena ljudi zaboravili. Nisu znali kako bi ih upamtili. Ješua je svima gradio čvrste kuće, s jakim temeljima. Možda i danas neka postoji.

Ezekijel Ezekijel bio je sin jedinac u stolara Ezekijela. Kada je Ezekijel imao tri godine, Ezekijel se udario čekićem po prstu, rana se zagnojila i nakon pet dana Ezekijel je u mukama umro, tako da je Ezekijel ostao siroče bez oca. U Jeruzalemu su se smijali dok bi pričali ovu priču. Pričali su je kad god bi se netko oneraspoložio, pa bi odmah i tome bilo bolje čim bi ponovo čuo kako je Ezekijel plakao u drvenoj kolijevci dok su Ezekijela sahranjivali.

Ezekijel Ezekijel prohodao je tek sa sedam i svaki mu je korak bio muka živa. Ako je drugoj djeci do paganina Lota koji je držao dućan sa đevrecima, slanutkom i humusom trebalo dva sata hoda, Ezekijelu Ezekijelu trebala su dva dana. Ali on bi se rano zaputio, pa bi na vrijeme i stigao. Zbog te njegove osobine vršnjaci ga nisu voljeli. A nisu ga voljeli ni zato što je Ezekijel Ezekijel bio kljast.

Kada su navršili četrnaestu, već svi su njegovi vršnjaci stali pod Ješuin prozor i doviknuli:

— Ješua, Ješua, a da i u tebi nije ženska duša kad ti se samo kćeri rađaju!

A onda bi bježali, uz ciku i vrisku i razbijanje glinenih lonaca, niz blatne i prašne ulice jeruzalemske.

Ezekijel Ezekijel nije stao pod Ješuin prozor, i zato je ostao sam. Opet bi krenuo dva dana ranije, da stigne pred dućan Lota paganina, ali vršnjaci kad bi ga vidjeli, zasuli bi ga kamenjem veličine odrasle ljudske šake, onim kojim su se u Jeruzalemu kamenovale preljubnice. Ne zna se kako ga to kamenje nije ubilo, ali Ezekijel Ezekijel bio je barem deset puta kamenovan. Ali uporno bi, dva dana ranije, polazio prema dućanu sa đevrecima, slanutkom i humusom, i svaki put je stizao na vrijeme.

Mladićima je dodijalo gađati ga kamenjem pa su prestali ići do Lotovog dućana. Išli su na neko drugo mjesto, Ezekijel Ezekijel nije znao na koje.

A on je mogao izdržati uvrede i pljuvanje, mogao je izdržati i kamenovanje, koje bi ubilo i najveće grešnike jeruzalemske, ali nikako, baš nikako, nije mogao izdržati samoću. 

Tako je odlučio poći pod Ješuine prozore.

Materi je ljubio ruke i molio je da mu oprosti, a ona je plakala, kao što bi svaka na njezinom mjestu plakala, ali je Ezekijelu Ezekijelu oprostila. Kako i ne bi, kada je ona najbolje znala njegovu muku.

Bila je kasna noć kada je stigao do Ješuine kuće. Pojeo je dva oraha da mu daju snage i napio se vode, a onda je iz svega glasa povikao:

— Ješua, Ješua, a da i u tebi nije ženska duša kad ti se samo kćeri rađaju.

Ješua se digao iz postelje, zgrabio tek naoštren nož sa stola, koji je pripremio da ujutro kolje ovna, pa je istrčao iz kuće. Kada je pred sobom vidio Ezekijela Ezekijela kako se lomi niz ulicu poput suhe grane, i sporije trči nego što stoji, znao je da mu ne može pobjeći. 

U ta četiri duga ješuovska koraka, zahvaljivao je Bogu jer mu je dopustio da ulovi bezobraznika koji ga je uvrijedio. Položit će ga u prašinu, koljenom mu pritisnuti leđa, pa ga povući za kosu i preći mu sječivom preko vrata, tako da umre brzo. Neće mu Ješua odsjeći glavu, pa je nositi s kraja na kraj Jeruzalema, ili je pobosti na kolac nasred trga. 

Zaklat će ga da mu kuća ne bude ruglo.

Zaklat će ga da usreći svojih sedam kćeri.

Zaklat će ga da se barem najstarija uda.

Kleknuo je nad Ezekijelom Ezekijelom i zamahnuo nožem. U oštrici, koja je bila oštrija od britve, jer je bila pripremljena da od života rastavi omiljenoga Ješuinog ovna, ogledao se mlad mjesec. Možda su se ogledale i zvijezde, jer je bila vedra noć. Iz kuća je poispadao uspavan narod, muškarci su gledali širom otvorenih očiju, da im šta ne promakne, a žene su dlanovima sakrivale oči i govorile muževima da im kažu kad Ješua završi.

Na kome li će, o Jeruzaleme, stati mrtve oči Ezekijela Ezekijela,

Sina Ezekijelova, koji umrje od gnojne rane na ruci, davno?

Koga li će, o Jeruzaleme, gledati mrtve oči Ezekijelove,

Od sada pa zauvijek, sve dok je na zemlji živih i mrtvih očiju,

Dok je posljednjih pogleda i dok je onih u koje gledaju?

Ali tada je, umjesto da zakolje kljastoga mladića, kao što je kanio zaklati svakoga od tisuća onih koje je po Jeruzalemu gonio jer su ga uvrijedili i od doma mu ruglo načinili, Ješua je gledao mjesec u oštrici svoga noža. Oko njega su vikali:

— Kolji, kolji, kolji, kolji!

Ali Ješua nije klao. Pustio je Ezekijela Ezekijela da ide svojim putem, i da se lomi kao suha grana, i da se kreće sporo kao da stoji, a Ješua se vratio u postelju. Kao svi žalosni ljudi, Ješua bi lako usnio.

Više nitko nije došao vikati pred Ješuinu kuću, ali ne zato što bi narodu išta značila milost za Ezekijela Ezekijela, nego zato što je nakon godina oholosti, ruganja i bluda počeo veliki rat. 

Veća i jača vojska, sastavljena od hrabrih muževa hladnoga srca i puste duše, kakvi su u ratovima najgori, opsjedala je Jeruzalem, a majke su danas sinove ispraćale u vojsku, da bi ih već sutra sahranjivale. Ginuli su, tako, oni koji su pod Ješuinim prozorima postajali muškarci, i znalo se da će ginuti dok god je živih sinova. A kada ih ponestane, rat će stati sam od sebe.

Nesretni su sad oni koji sinove imaju, govorilo se u Jeruzalemu. 

Jedini koji ništa nije rekao, nego je Bogu zahvaljivao što mu je dao kćeri, bio je Ješua. A kćeri Ješuine Bogu su zahvaljivale što su živjele u kući rugla, pa im otac nije našao muževe, koje bi sada gorko žalile.

U žalosnome i udovičkom Jeruzalemu, pregaženom od tuđinske vojske, samo u jednom se domu čuo smijeh, i tako će ostati za duga vremena. 

Bila je to nagrada za Ješuinu ustrajnost u vjeri jer ni nakon sedam tisuća sedamsto sedamdeset i sedam rugalaca, Ješua nije zaklao Ezekijela Ezekijela. Od tog se vremena kaže da su nesretni oni koji sinove imaju.