Od pjesama koje se više ne pjevaju prva na um pada “Na Kordunu grob do groba”. Tužbalica jednostavne melodije, stihovana u osmercu, pjevna i onima koji baš i nisu muzikalni, priređivala se o državnim praznicima i jubilejima revolucije, kad god bi se trebalo podsjetiti na junačke dane borbe i narodnog stradanja. Priča sadržana u njezinih dvadeset stihova snažno je utjecala na dječju imaginaciju, nenaviknutu na metafore i prenesena značenja. Na Kordunu grob do groba, traži majka sina svoga, našla ga je, na grob klekla i ovako sinu rekla: “O, moj sine, radost moja, gdje počiva mladost tvoja?” Kordun je predio u Hrvatskoj, zasijan grobovima, a majka, bit će, obilazi groblje nakon što je ratu već došao kraj. I onda klekne na grob, pa kreće u razgovor s humkom. Nije to čudno, ima takvih matera, viđao si ih po Barama kako razgovaraju s grobom. Ali ono što se zbiva dalje je nečuveno, najednom se pojavljuje i otac: Otac plače, majka cvili: “Otvori se grobe mili!”; grobak se je otvorio, sin je majci govorio: “Ne plač’ mila majko moja, teška mi je suza tvoja!” Bivalo je ponekad na Barama, da iza matere koja razgovara s grobom stoji otac, ruku sklopljenih u visini prepona, kao branič u živome zidu, i tiho plače. Bare su bile mjesto na kojem je i muškima bilo dopušteno da plaču. Nije čudo niti da majka cvili: “Otvori se grobe mili!”, ali to da se grobak zatim otvorio učini da se od straha dječaku koji za ovo prvi put čuje meso počinje odvajati od kostiju. Motiv rastvaranja groba nipošto nije novi, pismeniji među kršćanima rađali su se i uz njega odrastali, slika je to koja prethodni uskrsnuću, toj temeljnoj tački kršćanskoga vjerovanja, s kojim se djeca relativno lako sužive. Grob se otvori da bi iz njega uzletio duh. Ili se otvara da se vidi da u njemu više nema tijela? Svi grobovi će u jednom trenutku biti prazni. Ali što pred grobom koji se otvara na majčinu molbu da pomisli dječak odgajan izvan Crkve i crkvenih vjerovanja, koji je umjesto uz biblijske odrastao uz neke druge bajke, one za koje se nije moralo vjerovati da su stvarne? Njemu je, dječaku, to mjesto užasa. Odraste li, mogao bi jednom misliti kako su sve partizanske i ateističke, komunističke pjesme pisane iz perspektive preobraćenih kršćana ili onih koji su i kao nevjerujući imali prethodno vjersko iskustvo i obrazovanje. I onda im otvaranje groba nije trenutak strave, nego prirodan način komuniciranja svijeta živih i svijeta pokojnih. Ali zar za ateista postoji onaj drugi svijet? Izgleda da postoji, barem u pjesmi. Ili to majka, možda, razgovara sama sa sobom, vjerujući da razgovara sa sinom koji se javlja iz otvorenog groba?

Pjesma ide dalje: teža mi je suza tvoja, nego crna zemlja moja. Ove riječi zvuče pomalo iznervirano, te samim tim i autentično. Ništa sina ne može tako iznervirati kao prevelika majčina briga. Gdje je na Kordun pošla, u ovu nigdinu, da me po grobljima traži? I onda, tako iznerviran, sin majci naređuje: “Idi majko, javi rodu, da sam pao za slobodu; kaži majko, kaži rodu, da se bori za slobodu; hajde majko, domu svome, ne dolazi grobu mome!”

I sad se, toliko godina kasnije, u vremenu kad se ova pjesma više ne pjeva, ili je pjevaju samo kulturno-umjetnička društva rijetkih preostalih kordunskih Srba, kao i njihovih izbjeglih sunarodnika i zemljaka po Bosanskoj krajini i Srbiji, slušatelju koža naježi od ovih stihova, nošenih melodijom koja je i dalje u uhu. “Na Kordunu grob do groba” arhetipska je pjesma naraštaja koji su se rađali i koji su odrastali u Jugoslaviji. Od nje smo i od takvih sličnih pjesama, priča, snova i sjećanja sagrađeni i učvršćeni kao živi bedemi, da se nosimo kroz život i da se branimo od onoga što bi da nas sruši. I naravno da na kraju ta pjesma nema veze s tim u što danas vjerujemo, jesmo li se prevjerili – a sigurno jesmo – i jesmo li uplašeni kao kad smo je prvi put čuli i o pjesmi promislili – to sigurno nismo – ili živimo bez da na ovu pjesmu ikad i pomislimo – tako će najvjerojatnije biti. Kulturni arhetipi, narativi, metafore i metonimije od kojih je čovjek sačinjen obično se radikalno razlikuju od onoga u što vjeruje. Komunisti su nekad bili sazidani od kršćanskih pripovijesti, kao što su danas opet kršćani sazidani od partizanskih pjesama.

S tim da ova pjesma nije krenula kao partizanska i nije krenula sa Korduna. Najprije se, s istom melodijom i skoro istim tekstom pjevala “Na Kupresu grob do groba”. U možda najvjerodostojnijoj među više varijanata pjesma se pjevala ovako: U Kupresu grob do groba, traži majka sina svoga, majka plače, sestra cvili: “Otvori se grobe mili!”; grobak se je otvorio, sin je majci govorio: “Idi majko, domu svome, ne dolazi grobu mome, teža mi je suza tvoja, nego teška zemlja moja, i pozdravi braću milu, neka brane domovinu, ja sam majko junak bio, za Hrvatsku poginuo, kad sam majko ranjen bio, nisam reko jao meni, već sam klico za dom spremni!”

Pjesma je nastala u vrijeme i nakon bitke za Kupres, koja se vodila između partizana i ustaša, i trajala od 28. srpnja do 20. kolovoza. Partizanske snaga, koje su brojale preko dvije tisuće boraca, i bile ustrojene u tri proleterske brigade, napadale su i pokušavale osvojiti Kupres i Kuprešku visoravan, koju je branilo oko tisuću i pol ljudi, ustaša Crne legije, predvođenih Rafaelom Bobanom, domobrana, kojima je zapovijedao pukovnik Franjo Šimić, te naoružanih lokalnih seljaka. Partizani su doživjeli težak poraz, Kupres nije osvojen, mnogo je ljudi izginulo, izgubljena je prethodna strateška inicijativa, tako da je bitka za Kupres sasvim izostavljena iz partizanske mitologije, a u velikoj mjeri i historiografije, dok je, s druge strane, postala važno mjesto u legendama o ustaškom junaštvu te u vladajućoj propagandi Nezavisne Države Hrvatske. Kada bi u nas mogla postojati objektivna povjesnica ili kada bismo bili u stanju da, neovisno o vlastitim političkim afinitetima, povijesne događaje tretiramo kao književnu građu, bitka za Kupres bila bi nam višestruko zanimljiva. Kupres je bio ustaški Alamo, jer se malobrojnija i slabije naoružana posada branila pred u svakom pogledu nadmoćnijim neprijateljem. To je jedan sloj priče. Drugi sloj je etički i tiče se strukturiranosti sukobljenih strana i razloga za rat do istrebljenja. Do 1941. Kupreška visoravan bila je nacionalno izmiješana, s otprilike podjednakim brojem Srba i Hrvata. Bošnjaka je bilo najmanje. Nakon uspostave NDH ustaše čine prve masovne zločine, na što u ljeto 1941. ustanici odgovaraju neselektivnom odmazdom. U Kupres se slijeva golema masa izbjeglica iz katoličkih i muslimanskih sela, koja brojnošću daleko nadmašuje lokalno stanovništvo. Među njima će se mnogi tokom bitke za Kupres boriti ali doista do smrti i do istrage naše ili vaše. Partizani protiv sebe neće, dakle, imati samo vojničkog neprijatelja, i to onog koji je prethodno počinio etnički motiviran zločin, nego će imati izbjeglice, imat će narod, protiv kojega je, također, počinjen etnički motiviran zločin. To priču čini paradoksalnom, proturječnom, literarno zanimljivom, ali i neispričljivom iz perspektiva koje su u nas jedine prihvatljive: nacionalističke ili, suprotno njoj, antifašističke. I opet, upravo je to čini tako zanimljivom.

A pjesma, teška materinska tužbalica, samo je na takvom mjestu i mogla nastati. Oni koji je zatim preuzmu kao svoju, osim smrti kordunaških sinova ponijet će i svu baštinu smrti kupreških sinova. Mater koja je pri prvom pjevanju pjesme bila ustaška poslije će biti partizanska, ali pjesmu za to nije briga. Pjesma je onih koji je pjevaju. Ali je i onih koji pjesmu pod prisilom šute.

Žestoko uzdrmani ovim porazom, partizani su se krajem ljeta 1942. okrenuli prema Jajcu i Mrkonjić Gradu. Jajce su oslobodili 24. rujna 1942. Ali Kupres nije zaboravljen i nije, na žalost, isprana gorčina poraza, niti je tada, kao ni ikad poslije, pravilno shvaćena narav ovog i ovakvog poraza, te činjenica da on nije došao samo od Crne legije i od ustaša, pa se po oslobođenju Kupresa, nakon 3. listopada 1943, dogodila nova odmazda, koja se samo u nijansama razlikovala od prethodnih. Pred prijekim sudom osuđeno je i u jamu pobacano sedamdesetak ljudi, Hrvata, tada katolika i muslimana, ali i Srba pravoslavaca, prokazanih da su se u onoj prethodnoj bici borili protiv partizana.

Pjesma “Na Kupresu grob do groba” tako je postala zazorna, opasna i zabranjena, da bi na kraju bila i zaboravljena. Taj je zaborav bio nužan za nastanak pjesme “Na Kordunu grob do groba”, onakve kakva nam je bila za naših odrastanja i jugoslavenskih mladosti.

Sljedeća bitka za Kupres povest će se napunih pedeset godina nakon one prve, u zoru 3. travnja 1992, kada se povela bitka između Srba u Donjem i Gornjem Malovanu, te Hrvata na crti Rajkovača – Batoglav. HVO je imao inicijativu, sve dok se u borbu na strani Srba nisu uključile tenkovske i pješadijske jedinice JNA, koje su predvodili pukovnici Stanko Galić i Slavko Lisica, nakon čega su do 10. travnja hrvatske snage doživjele potpuni poraz, a hrvatsko je stanovništvo u cijelosti protjerano iz kupreškoga kraja.

Bitka se s obje strane dugo pripremala, tokom ožujka zauzimane su pozicije u gradu Kupresu, te u okolnim selima i na putevima, o čemu smo s jezom i strahom svake večeri slušali na večernjem dnevniku: Televizija Sarajevo je dosljedno bila na strani Srba i JNA, a Yutel je stvarao makar privid objektivnosti. Na sarajevskoj televiziji Hrvati su počesto bili ustaše, a njihovi protivnici bili su naša, jugoslavenska vojska. Tako je to bilo samo dva-tri tjedna prije nego što će ta naša, jugoslavenska vojska napasti Sarajevo. Ali u kupreškom je kraju u to vrijeme nanovo oživljavana ona zamrla i zaleđena mitologija iz 1942. U novoj bitci će, istina, biti angažirane višestruko brojnije snage, i za posljedicu će imati znatno temeljitije etničko čišćenje nego u onome ratu, ali će se ponoviti, istina s drukčije raspoređenim akterima i u obrnutom rasporedu, isti dramaturški obrat: početkom studenog 1994. združene će snage HVO-a i Sedmog korpusa Armije Bosne i Hercegovine osloboditi Kupres i kupreški kraj, pa će se jedan narod vratiti iz izbjeglištva, a drugi će otići u izbjeglištvo. Združeni nastup prethodnih Vašingtonskim sporazumom pomirenih neprijatelja ticat će se njihova strateškog interesa: Hrvatima će biti do Kupresa i do njihovih sela, te do otklanjanja opasnosti od srpskog napada na Šuicu, a Bošnjacima će biti do prometnice od Bugojna prema Livnu, te do puta prema Splitu odakle je dolazila cjelokupna vojna i civilna opskrba.

Prošle su tako četiri bitke za Kupres. Na Kupreškoj visoravni danas žive samo jedni. Drugih jedva da ima u tragovima. Uostalom, tako je to po cijeloj Bosni i Hercegovini, a tako je i u susjednim zemljama. Zajedničku nesreću nitko, međutim, ne doživljava tako. I zato kad govorimo o oslobođenim krajevima, mjestima i gradovima, uvijek se služimo priručnom i nepreciznom terminologijom. Ono što je oslobođeno za jedne, to je okupirano za druge – za sve one koji su morali izbjeći, jer su ostali u manjini kojoj je većina život učinila nepodnošljivim.

Ono što se dogodilo na Kupresu, dogodit će se u ljeto 1995. i na Kordunu. Nakon Oluje će gotovo sasvim opustjeti ova malena i uska hrvatska pokrajina na granici s Bosnom i Hercegovinom, koja je prethodno bila naseljena Srbima. Ti su Srbi grdno stradali u Drugome svjetskom ratu, i od tog je stradanja i nastala pjesma “Na Kordunu grob do groba”. Ustvari, samo zahvaljujući tom stradanju pjesma je mogla biti preuzeta od one druge strane, koja ju je pjevala o svome stradanju.

Na žalost, kod nas se nije imalo srca za stradanja druge strane. Tako je bilo u Drugome svjetskom ratu, a još je i gore danas. To je razlog naše vjerojatne propasti.

Autoportret

Na licima ljudi koje portretiram vidim što osjećaju prema meni. Kada bih fotografirao mnogo ljudi, ne znam koliko njih, stotine, tisuće, možda desetak tisuća muškaraca i žena, onih koje dugo poznajem, onih koje sam tek upoznao i onih koje ne poznajem, ali oni znaju mene, od njihovih osjećaja prema meni, od onoga što prepoznajem na njihovim licima, mogao bih sklopiti savršen autoportret.

Beograd, od 6. do 9. lipnja

Aleksandra Glovacki

Ana Bogišić

Svetislav Basara

Dragana Jovanović

Ivan Milenković

Lana Bastašić

László Krasznahorkai

Nedim Sejdinović

Nika Strugar Bevc

Olja Petronić

Petar B. Popović

Vladimir Pištalo

Rumena Bužarovska

Igor Štiks

Tadija Čaluković

Teofil Pančić

Dragan Velikić (0vaj portret snimila AB)

MEŠA SELIMOVIĆ – IZABRANA DJELA

Inventarisanje mrtvih vodi do poraznog saznanja da su svi mrtvi osim onoga koji svodi spisak, sravnjuje preživjele, pomrle, ubijene…Vrativši se, ne zatiče žive roditelje. Šta još?

– A brat? Kako je brat stradao?

– Poginuo u borbi. Bio je komandant bataljona.

Poginuo, stradao, nestao, pogođen u jurišu, naletio na neprijateljsku zasjedu, ubijen minom, zaklan nožem, kao da je deset života imao pa ih gubio jedan po jedan. Javili su se i glasovi da su ga naši strijeljali, negdje na drugom kraju naše zemlje, zbog neke neposlušnosti, zbog svojeglavosti, jedva sam i čuo nesigurne razloge. Neću da vjerujem u to, ne mogu, bolji je od mene, i od hiljada drugih na ovoj našoj strani, ne, nikako, to je ludost, poginuo je u borbi, ili je još živ, naći ću ga, možda.

Bio je svojeglav, kažu. Da, to je on. Ali za to se ne strijelja. Naći ću ga ako je živ, naći ću mu grob ako je poginuo, u jurišu.

Meša Selimović, Tišine

Svako djelo vrijedi onoliko koliko svoje energije prenese primaocu, ma ko on bio. Stvaralac ma kog nivoa nije samo majstor upotrebnih predmeta, on je (su)tvorac djela koja zrače, čak i kada su crna, teška i mučna. Zračeći ona obilježavaju, ostaju na onome ko ih koristi, postaju dio njegovog svijeta, oblikuju njegove misli, smještaju se duboko u svijest. Davno mi se takva misao i pozicija uvukla pod kožu, smjestila na mjesto odakle će kasnije upravljati mojim životom i radom sve do današnjeg dana. Mnogi su prethodnici i savremenici uticali na mene, kao i na cijelu moju generaciju ondašnjih mladih sarajevskih pisaca, jedan od njih bio je i Meša Selimović, od vremena dok još nije bio slavan, nego se, bar meni, ukazao kao jugoslovenski kulturni incident.

Godinama gledam u mojoj ličnoj biblioteci Izabrana djela Meše Selimovića, koje je objavila sarajevska “Svjetlost” 1972. godine, povodom šezdesetogodišnjice života autora. Tu su njegova ključna djela, “Derviš i smrt”, “Tvrđava” i svakako “Za i protiv Vuka”. Ali tu su i djela koja su prethodila ovim bitnim za našu književnost a koja su u mom životu takođe odigrala značajnu ulogu, “Tišine” i “Magla i mjesečina”. Malo je, naravno, ispisati jedan tekst od desetak strana da bi se reklo sve o bilo kojem piscu, pa i o “našem” Meši. Sada govorim o onome što je ostalo u meni i što živi s mojim mislima već decenijama. A to je i dalje veoma značajno. Pri tome, bježim od svake rasprave koja govori o njegovoj pripadnosti.

Ime i djelo Meše Selimovića  ušlo je u moj svijet posredno, iz tada tiražnog zagrebačkog nedjeljnika VUS, gdje je književnik Novak Simić, za koga sam bio čuo kao jednog od autora slavne „Knjige drugova“, iz koje jedva da mi se koja pjesma dopala, i za koga sam znao da je porijeklom iz Bosne, na do tada nečuven način doveo u pitanje izbor predsjednika Saveza pisaca Jugoslavije. Nisam imao pojma da postoji neki Savez i da je on sastavljen od republičkih udruženja, iliti društava. Ako sam i mislio o tome, ta se misao vjerovatno kretala oko dva velika imena, Andrić i Krleža, koji su bili toliko veliki i moćni da je bilo prirodno da doživotno budu na čelu književničke bratije. Ali, nije bilo tako.

Novak Simić u tom tekstu o incidentnom izboru predsjednika Saveza, koji su uz komentar djelimično prenijele „Književne novine“, moje ondašnje obavezno štivo, govorio je o drugim piscima, lektirskim, dobrim, čak odličnim; na primjer, Mihailu Laliću, koji, eto, nije bio dobar bh. kolegama, nego oni hoće novi kriterijum, koji on smjelo imenuje povratkom kalajevštine, iliti famoznog bosanskog ključa. Osnovna teza Novaka Simića bila je da red nije po tome što i BiH imaju prava da daju predsjednika, uostalom odakle im dobar pisac, kad su svi dobri otišli a ostala boranija, nego bi trebalo da ubuduće red bude da se postavi najveći i najbolji, ma ko on bio. Već tada je bilo iznenađujuće da takav prijedlog, ili samo ideja, dolazi iz Zagreba.

Čitao sam tih mjeseci odreda sve, učlanivši se u malu ali odličnu biblioteku „Vaso Miskin Crni“ pokraj koje su šibali vozovi donoseći i odnoseći svijet. Išao sam redom,  kao Sartrov mladalački samouki čitalac, od koga sam se jedva bio otresao, a koga će negdje u dubini svoga opredjeljenjnja preuzeti Borhes, ne slučajno bibliotekar, kao što ni sam nisam slučajno pola svoje profesionalne karijere posvetio bibliotekarstvu. Hajde, rekao sam sebi, da pročitam ovog pisca, koji živi tu negdje pokraj mene, a ja o njemu ne znam ništa. Kako je to moguće? Ako je tako dobar da se sarajevski pisci kunu u njega, trebalo bi da zaista vrijedi, inače bi to bila jalova rabota.

Nekako sam odmah odbacio pripovijetke, kratku i tada za mene kao čitaoca nezanimljivu formu, pitao sam se gdje su mu romani. I našao dva, „Tišine“ i „Magla i mjesečina“. Idući prema Grbavici, pročitao sam prvu, potom još jednu stranu romana „Tišine“. Uhvatio me je ritam i tama koja je bila iz slika prethodnog rata. Nastavio sam te noći i sutra koliko je trebalo da bih pročitao taj kratki roman. Ovo je dobar, čak odličan pisac, rekao sam sebi. Ovaj njegov junak, književni alter ego sam ja, u ovom Sarajevu. Jednako se ne snalazim, jednako dalje nešto tražim, jednako ću jednog dana pobjeći ko zna gdje, možda tamo gdje se gine i odakle se ne vraća. Nekim od vozova koji prolaze pokraj biblioteke „Vaso Miskin Crni“.

Bio sam dijete rata, bez oca, koji je ostao negdje na nekom prkosu, na nekoj kosi, ko zna gdje. Tražio sam ga, ma kakva bila ta moja potraga. Otac koga nema u tvom djetinjstvu, uvijek se traži kasnije.  Da, da, ovo što piše Meša Selimović je i za mene suštinsko. Ni moj otac nije bio mekan. Volio je pravdu, onakvu kakvu je on zamišljao. Ljutio se na sve one što su zanemarivali zajedničko, narodno. Nije bio komunista, nego običan seljak, ali pravi borac. Da li je i on nekome zasmetao? Preda mnom se otvarao ogroman prostor sumnje.

Selimovićev junak bi volio da je bilo tako, da pogine u jurišu. Tu će pisac stati, ne ide dalje, još ne može, nije spreman, nije zapravo našao formu koja će biti starija od savremenika, od ovoga koji piše a koji nije samo pisar nego i onaj koji evocira. Kada prestane da evocira a postane pisar vremena i prostora, vratiće se, imaće formu, biće spreman da stvori remek djelo. U “Tišinama”  junak ne vidi širi prostor svog kretanja, razoreni Beograd, opustošene ljude, iako on sam predstavlja sudar tog gradskog koje je bilo njegovo, izgubljenog, i ovog koje je preostalo, sa svojim ranama i svojim strahovima. Ratnik taj svijet vidi crno-bijelo: Imam osjećanje da živite u bezvazdušnom prostoru, okruženi starinskim sjenkama, starinskim stihovima, starinskom muzikom, bez mnogo veza sa stvarnim svijetom. Odgovor Olgin: Okružila sam se sjenkama, stihovima, bezvazdušnim prostorom da bih se odvojila od svijeta koji postoji na tako strašan način.

Ovaj pisac meni vrijedi više od bilo kojeg lektirskog savremenika koji nudi protekli rat kao heroiku koja me se ne prima. U poeziji toga nema, zato je dublja, moćnija, strašnija. Ovo Sarajevo, sa svojim surovim zimama ni ja ne mogu da sagledam u cjelini, nikada neću ni moći, bez obzira da li se penjao na okolna brda ili izgubljen lutao njegovim ulicama, mahalama i čikmama. Da, tu sam prvi put postavio pitanje gdje je zapravo vlast, gdje su oni koji vladaju i ocjenjuju šta se smije a šta se ne smije? Gdje je ta odvojena elita koju nikada nisam trpio kao ni moj otac, kao ni Selimovićev mlađahni junak koji će nastaviti da raste u svom tvorcu, dok ne dođe do junaka koji će se izmaknuti u daleku prošlost da bismo bolje vidjeli sadašnjost.

Tako je Meša Selimović postao moj pisac prije nego što je na njega došao lovorov vijenac NIN-ove nagrade za djelo koje će bivši sarajevski pisac Vuk Krnjević ocijeniti negativno. Jer, kako da neko ko je ostao tamo odakle je on otišao može biti dobar pisac? Nastavljala se mračna igra centara i periferije, stalna kao što je stalna negdje tamo ustanovljena hijerarhija, umjetnička nomenklatura. Prvo Novak Simić, onda V.K. Njima će se suprotstavljati sarajevska partijska škola nacionalnog i šta ja još znam čega sve ne, na koje ima pravo ne samo ovaj koji se napada nego i svi ostali. U svemu tome naš se pisac nije prepoznao, on nije htio tako strukturisan svijet.  

Većinu Selimovićevih djela pročitao sam na brdu iznad “Željinog” igrališta na Grbavici, ispod pruge koja je vodila prema Višegradu, u Andrićev svijet. To je prostor što ti se ukazuje kao zaustavljeni vagon, koji će se uskoro otisnuti dalje, kada ćeš morati da mijenjaš lektiru i sve što uz to ide. Kao istinski ispit zrelosti pred tebe se postavljalo pitanje: Jesi li spreman na tu avanturu? Pogledaj grad što se stere dolje, šta ti imaš s njim? Ko zapravo zna taj grad? Mladi, iz moje generacije, ili stari, iz generacije koja je odjednom uzimala u odbranu Selimovića s čijim se djelom našalio ingeniozni i nesabrani Branko Čučak. Rođeni anarhista, Čučak, pokazao je samo svoj urođeni bunt prema gospodstvenom piscu i direktoru „Svjetlosti“, Meši Selimoviću, koji je  mladim sarajevskim piscima, inače ko zna zašto i odakle bližim anarhizmu nego ondašnjem partijskom establišmentu, bio nepristupačan. Za nas pisce tu je bio Risto Trifković, neispavan i odsutan, prihvatao je i gubio rukopise, ali ih i objavljivao. Bio sam mu zahvalan, ali on ni po čemu, kao ni drugi u Sarajevu, nije mogao da mi bude uzor i pomoć. Meša je mogao. Njega sam jedinog i iščitavao pažljivo, upoređujući s velikim djelima svjetske književnosti. Kao i Krležinu esejistiku – s kojom vodiš stalni, kišovski dijalog, nema apsolutnog prihvatanja na neviđeno, niko za to nema kredit.

Sam pisac u „Sjećanjima“ umanjio je vrijednost svog romana „Tišine“, upetljavši se tako u ono što već ima svoj život, što je samostalno stvorilo oko sebe određen oreol značaja i kao takvo ispunilo svrhu i smisao. Za mnoge čitaoce taj roman je bio otkrovljenje, još jedan dašak u ostvarivanju slobode stvaralaštva, u prodor izvan kolektivnog uma prema ličnom, od vanjskog u unutrašnje, iz svijeta optimizma i zanosa u sumnju i pesimizam, iz zdravlja u PTSP sindrom.

Dvije godine poslije Kongresa u Titogradu, pa do kraja vremena, ljudi će se pitati ko su bili ti napadači na velikog pisca Mešu Selimovića. A on je ostao jednako dalek svemu tome, usamljeni aristokrata duha, odbojan prema pohvalama, neosjetljiv prema pokudama. Sav u sjećanjima, kroz koja se probijao kao kroz maglu uz pomoć ono malo mjesečine duha.  Ali, u „Tišinama“ to nije formom autobiografsko, nego književno, romaneskno, koje se i u toj formi gradi kao svojevrsna riznica iz koje će se crpsti građa za pisanje. On piše: Gdje je početak sjećanja? i je li pisanje sjećanje? je li potreba ili htijenje? Stotine ljudi se zadržalo u mome pamćenju, mnogo događaja gamiže po mome mozgu, i svaki zaslužuje da se zabilježi istinito, to je dovoljno da zapis bude značajan. Bez mene, po njima. Ja ću biti posrednik, ljetopisac, ruka i sjećanje.

Ovo je bila značajna književna poruka-podrška mladim piscima koji su tražili sebe. Ona se prihvata ili odbija. Prihvatanjem uranja se u isti svijet, odbijanjem se taj svijet napada i mijenja. Poetski, metaforički svijet koji je bijeg od stvarnosti, povlačenje u zamišljeno, svoje, imaginarno koje će kad se napiše biti svačije i ničije, zavisno od mogućnosti identifikacije. Kad prođe vrijeme, čitalac će se pitati da li je takav svijet ikada postojao i, ako jeste, gdje? Razmicanje normi društva koje se traži, ali je to traganje i dalje u suštini dogmatsko: „…i mislim kako postajemo licemjerni u ime nekakvog višeg smisla, a ne znam da li je to dobro ako je i potrebno. Unakazićemo se u ime tog višeg smisla, stvarno ili prividno poštujući strogi ratni moral.

Svakako treba spomenuti i ne dopustiti da se zaboravi Oljačin junak Draško, iz „Molitve za moju braću“, kao opšti tip našeg poslijeratnog ratnika-intelektualca i nezadovoljnika. Teško da se nešto od njega nije prelilo i drugima, tako i Selimoviću, čije su „Tišine“ u određenoj, tihoj, korelaciji sa „Molitvama“.  

Neugodno je, neudobno, hladno, tuđi je dah u ovoj tuđoj sobi… ispisuje Selimović u “Tišinama”. Nešto slično dešavalo se i u ovom minulom ratu, kada su mnogi voljno ili nevoljno ulazili u tuđe stanove prisvajajući ne samo imovinu nego i prošlost izbjeglih nesrećnika. Reći to u komunističkom vremenu, pred onima koji su živjeli a njihovi nasljednici žive i danas, u tuđim stanovima, bila je ipak hrabrost, dostojna bar sartrovskog uma. Iako komunista u duši, Selimović je bio sve samo ne režimski pisac. Kao mladom piscu, meni je to bilo ohrabrujuće.

Mrtvi i živi, jedni u drugima, jedni pored drugih, i jedni i drugi u roditeljima, roditelji u njima. Inventarisanje motiva, opsesija, onoga što ga se tiče, što ga se ne tiče, što će ga se ticati i čega se ne može osloboditi i iz čega će, iz te nemoći, stvoriti jedno od najmoćnijih djela naše i svjetske književnosti „Derviš i smrt“. Derviš jeste mir, kontemplacija, smrt je negacija svega toga, konačna nivelacija.

Kada se pojavio „Derviš i smrt“, genijalno djelo koje je sinulo književnim nebom kao senzacija poslije Andrićevih romana, mnogim se kritičarima činilo da je ono nastalo ni iz čega, kao da je pisac apsolutno anoniman i beznačajan čovjek stvaralac. Mnogi od njih nisu bili pročitali Selimovićeva ranija djela i moglo im se trenutno i oprostiti, ali oni to nisu uradili ni kasnije. Ljudski, unutar književnog života i zakulisnih borbi nacionalnih, odnosno republičkih književničkih asocijacija za prevlast u nekadašnjem Savezu književnika Jugoslavije, vidjeli smo, to je izgledalo povremeno sasvim karikaturalno.

S knjigom u rukama, na brdu iznad  Željinog igrališta na Grbavici, gledao sam kukuruze pred branje na dijelu zemlje koji nije bio zauzet kućama, putevima, ko zna još čime, ispod džamije koju će “zarobiti” “novo” Sarajevo. Ti su me kukuruzi vezivali za drugi prostor koji je bio bliži mojoj duši, ali knjiga u rukama upućivala me je na svoj prostor, koji nije ovaj koji gledam, nego onaj koji mene gleda, kao grad što postoji i ne postoji, u bilo kom vremenu. Grad kao Mešina “Tvrđava”, grad kao tamnica, grad kao mir poslije rata. Tu nema mjesta za derviša skoljenog sumnjama, ili ga još ima sasvim malo, tako da se čini da treba negdje pobjeći ako se želi ostati svoj. Ali gdje? Možda jedino u roman, tamo je vjerovatno još uvijek toplo, ma koliko bilo neizvjesno.

Kompendijom mudrosti, „Tvrđava“, za mnoge čitaoce roman bolji i od “Derviša i smrti”, samotnom meni ,koji sam htio da se bavim pomalo pjesničkim zanatom, govorila je, poručivala:

Podsjetiću te. Kako bog kaže Muhamedu? ‘Mi Poslanika nismo pjesništvu učili. Njemu pjesništvo ne dolikuje.’ A sjećaš li se poglavlja ‘Šuara’, o pjesnicima: ‘Pjesnike slijede zalutali i obijesni.’ Zar ne vidiš da pjesnici, lutaju dolinama, i govore ludosti.  ‘Cilj im je da se rugaju i da razvraćaju. Stići će ih kazna koja će ih uništiti i uniziti.’ Otkad lutaš dolinama i govoriš ludosti?

– Otkako sam se vratio iz rata.

– Pa da, „sjena slijedi bivšeg mene“, sjena rata, naravno. E pa, prijetelju, mogu ti reći da od tog vremena nisi uzeo Kur’an u ruke. Jer bi vidio da je grijeh to što činiš.

Nasmijao sam se:

– Primam taj grijeh na dušu. Pa dobro, kad si me već osudio, možeš li mi objasniti zašto je tako? Kome smeta pjesnikova riječ?

– Nisam te ja osudio. Kur’an kaže: ‘U odbrani vjere nastupajte u safovima! Alah voli one koji se bore u zbijenim redovima, čvrstim kao zid.’ A tebe Alah ne voli, jer ti nastupaš sam, razbijaš saf, podrivaš čvrsti zid. I ne samo da ne braniš vjeru, ti si protiv nje.

San noći 28. u 29. maj. 2019.

Ubio sam djevojčicu. Ne znam zašto ni kako, ali nisam je slučajno ubio. Svud naokolo muškarci i žene iz Sarajeva, uglavnom mojih godina, odreda bivši prijatelji, drugovi, poznanici, s kojima sam u međuvremenu prekinuo sve odnose. Ali u snu nije tako. Razgovaramo, nastojim biti ljubazan, umiliti im se. Oni sumnjaju, puni su prijetnje, ali ne mogu ništa dokazati. San je dug i iscrpljujući, u njemu se ne događa ništa, osim što ja skrivam ubojstvo djevojčice, a oni sumnjaju, pogledima prijete. Istovremeno se zbiva neki društveni život, pomiču se figure, prolaze možda i godine, raste tjeskoba, navikavam se na tjeskobu…

Uspijevam sakriti da sam ubio djevojčicu. Strah me je u snu i pomisliti što će se dogoditi ako me otkriju.

Usred noći probuđen, gledam prema prozoru, možda je tri, pola četiri, i jedan vrlo dugi trenutak ne znam je li to zbilja da sam ubio djevojčicu i da su svud oko mene muškarci i žene iz Sarajeva, moji bivši prijatelji, drugovi, poznanici, koji me sad mrze i tegobna im je pomisao na mene. Rijetko mi se to dogodi, da ono iz sna prodre u zbilju i neko vrijeme ostane tu.

Osjetim olakšanje kad shvatim da ubojstvo ostaje u snu. Sreću u najčistijem obliku. I usnim u san bez snova, zaštićen.

Dnevnik jednog penzionera/35

Njihalo se žito u polju
kao zbratimljeni zbor derviša
koji peva strašne ilahije

posvećene Bogu.

Kome?
Kiši?

kome bilo!
Piši!

Zapisujem u moj tefter plave boje
da su vojvođanska sela
zrela
da im sa čardaka pevaju rode
i da se ne boje velikog potopa,
vode,
iako je tu nekada bilo more

zapisujem u svoj mavi* tefter,
tefter plave boje

dok more derviša leluja
zbratimila ih kiša
pa pevaju pesme dodole
da kiša stane

ili to žito piša? 

Ko ih šiša!
U tefter zapisujem da
u vojvođanskim selima
rode pohađaju
igrališta.

*Mavi – “plava, plavo, plavi” u prevodu sa turskog jezika.

Evo kako je Marina Cvetajeva, po Josifu Brodskom možda najveći ruski pjesnik 20.vijeka, pjevala, kao uvijek “protiv struje”, nekoliko mjeseci poslije izbijanja Prvog svjetskog rata, potaknuta opštom mržnjom Rusa prema Njemačkoj koju je Cvetajeva smatrala svojom drugom domovinom.

Otkako je Sefereja nacošima postala što i Njemačka Rusima na početku Prvog svjetskog rata, stotinama, možda hiljadama puta sam u sebi ponovio:

A kako da te ja ostavim,
A kako da te ja izdam?

Jer bez Jugoslavije ne bi na svijetu bilo ovog današnjeg Marka Drinkina.

Pjesma je prvi  pit objavljena 1936 godine .

NJEMAČKOJ

Na tebe svijet hajku pravi,
Dušmana imaš – božji žgam,
Pa kako da te ja ostavim?
Pa kako da te ja izdam?

“Oko za oko, krv za krv” stoje
Gdje tražim blagorazumlje,
O Njemačka ljubavi moje!
Njemačka, moje bezumlje!

Kako da te odbacim danas,
Moj progonjeni Vaterland¹,
U kom korača još, uzana
Lica, po Kenigzbergu Kant,

Gdje, dok Fausta novog mazi,
Kroz drugi mali grad zabit –
Geheimrath Goethe² sad prolazi
A u ruci mu štapić vit.

Zar, njemačka zvijezdo moja,
Da ostavim te kad ne znam
Da napola volim, ja koja
Pjesmama zanesena sam

Tvojim, i moj sluh ne čuje ti
Poručničkih mamuza hor,
Kad svet je meni Đorđe sveti
U Frajburgu na Schwabenthor³.

Kada ne guši mene zloba
Čim brk kajzerov uzleti,
Kad na ljubav ću se do groba
Tebi, Njemačka, zakleti.

Ko ti čarobne niti mudre
Nema, ti si mirisav kraj
Gdje češlja svoje zlatne kudre
Nad vječnom Rajnom – Lorelaj.

<1914>

¹Vatreland  (njem.) – domovina.

 ²Geheimrath Goethe (njem.) – tajni savjetnik Gete.

 3 Schwabenthor (njem.) – švapska vrata.

Prevod i komentar Marko Vešović

Imaginarni prijatelj/76

Karlu Rossmannu samo je šesnaest godina i već ga, kao emigranta, šalju u Ameriku. Razlog je prost: petljao je s kućnom pomoćnicom. Što je i koliko petljao, dokle je stigao u tim svojim petljavinama, da sluškinja nije ostala noseća problem ne bi bio takav da zahtijeva hitno iseljenje u Ameriku. Povijest će se ironično poigrati piscem i njegovim likom: dok je Karl Rossmann morao u Ameriku zato što je služavki napravio dijete, njegova će braća u Bogu, žrtve kršćanske klevete i nacističke mržnje, bježati u Ameriku pred Holokaustom. I to samo najsretnija među braćom.

Kafka je čeznuo za Amerikom, a nije se odvažio poći. Ali njegov roman, prvi koji je počeo pisati i prvi od kojega je odustao, o toj čežnji ne govori. Suprotno, Amerika je njegova noćna mora. I možda je ovaj neobični, čitatelju privlačni, a vjerojatno i najzabavniji Kafkin roman, pripovijest o noćnoj mori. I možda je glava ognjičavog spavača jedini prostor ove priče, dok je Karl Rossmann lik iz sna.

Jedna je to od onih tipskih mora: kao kad sanjate da ste se bez cipela našli u gradskoj vrevi, u pidžami usred kazališta, bez putovnice u stranoj zemlji, čiji jezik ne poznajete… Tako se Karl odmah na početku zatekao u utrobi broda koji već pristaje u njujorškoj luci. Ne zna kako bi izašao van, a još je na palubi zaboravio koferčić sa svim svojim stvarima. Tu upoznaje prvog neobičnog čovjeka, čini mi se ložača.

Sva dalja zbivanja u Americi samo se logično nadovezuju na ono što je bilo prvo: kovčežić u kojem je sve što mu je majka spakirala da mu posluži u bijelom svijetu. Nisu to vrijedne stvari, suprotno, staro odijelo, zamjensko rublje, i što još? Ništa što bi mu u Americi moglo pomoći i poslužiti mu da se snađe u novom životu. Ali značaj gubitka i nije u vrijednosti izgubljenih stvari, nego u sramoćenju, u razotkrivanju, u gubitku intime, u tome što će netko gledati u te njegove stvari, dodirivati ih, učiniti nešto s njima.

Put po Americi, ili uzaludni Karlov pokušaj da putujući tom zemljom pronađe svoj život, za Karla Rossmanna samo je neugodni i zbunjujući nastavak, posljedica tog prvog razotkrivanja. “Amerika” je za čitatelja beskonačna noćna mora, roman koji se, ali stvarno, zavlači u snove i povlači se po njima i godinama nakon što knjigu pročita, pa i nakon što je skoro sasvim zaboravi.

Karl Rossmann – što je karakteristično za Kafkine romane – postupa isključivo reaktivno. On odgovara na okolnosti, koje su redom neobične i neshvatljive, suočava se s udarima sudbine, za koje ne zna s koje strane dolaze, i stalno je u nekoj vrsti bijega i povlačenja. Jedino što je on doista učinio u svome bijednom i kratkom životu bilo je ono s kućnom pomoćnicom. Tako je to s nesmotrenim snošajima: mali uzrok stvori veliku posljedicu.

Karl Rossmann tipičan je junak humorističkog romana. Romana jednostavne i predvidljive strukture, koji se može nastavljati do u beskraj, i neočekivanog, šokantnog sadržaja. Ujedno, on je, kao i svi drugi Kafkini glavni junaci, piščev alterego.

Franz Kafka je – riječima jednog velikog pjesnika: temeljito nepročitan pisac – koji je pisao urnebesne humorističke romane, nad kojima su intelektualci važno filozofirali, a čitateljstvo je premiralo od straha kao pred najstrašnijim hororima u književnoj povijesti. Zamislite: izgubite kofer na putu u Ameriku. Ili se ujutro probudite kao kukac koji se izvrnuo na leđa. Zar to nije urnebesno smiješno?