(skice, fragmenti, prevodi)

1.

6. januar 1716.  

Jedna se družba iskrcava
sa galije u Karlsahmnu.
Pedeset ih ima ljudi.
Neki vode familije a neki i sluge.

Vidi im se po odjeći i čuje im se po jeziku
da dolaze iz svijetova
udaljenih, nekrštenih, tuđih.

2.

______Ko su oni?

Nazivaju su kreditori.
Stambolski prviši i trgovci
– Turci, Armenci, Jevreji i Grci –
koji su kralju Karlu XII u Benderu
velike novce pozajmili.

Za njim idući i kopnom i morem
pali su, avaj, na ove na obale
i traže od Dvora i naroda
da im se dugovi u zlatu nagode.  

Njegova Visost Karl XII
moli vlastelu u Karlshamnu
da primi strance na konak i hranu
i da im odvaja obdanice
po srebrnjak za idaru.

Vlastela Karlshamna
za molbu ne haje:

“Presvijetli kralju – otpisuju –
naši domovi već su puni
njemačkih i poljskih ritmeistera
i druge najamne soldatije,
a naše krčme i trgovi
njihove kavge, kurvi i kostiju.”

Ali iz Lunda već sa jutra
dolaze im zle glasine:
Ide morija preko Skone
i otima žito, mladinu i konje –
kralj Karl zvani Gvozdenglavi
u nove se sprema vojne –
vlastelinstvu u Karlshamnu
mudrije bi bilo
da zatvori usta a vrata otvori.

(12.3 – 30.4)

7.

“Kreditori/povjerioci došli su u lijepi
grad Karslahamn u kojem je živjelo
oko 2000 duša…“

Tri kružne ulice Karlshamn ima.
Uz njih se zbijaju niske kuće
stišane ko divljač uz pojila.

Iz dvorišta se, pak, otima
zveckanje oruđa, kvocanje živine,
a iz onih prostranijih i prozor zasija.

Služinčad i svinje, uz seljane,
čuju se sa trga:

Burila sa uljem, brašnom, bakalarom.
Burila sa hmeljom, srčikom i žarom.
(Nema voća ni zeleni; ove je
godine studen uranila i već
na midsommar prvi snijeg pao.)

Na trgu i crkva, tek dignuta. Hapsana,
hospital i desetak krčmi.
“Najbolja je krčma Jakoba Hackersa.
Odjutra se onde pije, kamaraju
karte, draškaju rospije”.

Odande se vidi luka, trgovačke
lađe i galije:

Tovari se jantar, željezo i drvo, istovara
šećer, so i pamuk, a od kad su saraceni*
stigli, krijumčari kafa i afijum.

(12.– 20.4)

* skupno ime za ljude sa orijenta

U zoru sam prišao krevetu na kojem je otac nepokretno već treći mjesec ležao. Bio je budan, poluotvorenih očiju. “Moram te presvući, tata”, rekao sam. Samo je rukom usporeno odmahno.

Pažljivo sam okrenuo tijelo udesno i izvukao pelene. Bile su teške, pune već ohlađene mokraće, i infuzione tekućine.

Umorno me gledao. U pogledu, o moj se lik spoticalo beznađe i stid. “Ti si moja beba”, šapnuo sam iznenada, čim sam mu otkrio zametke straha u očima. Raširio sam mu tanke, mršave noge, bez dlačica. Starenje nas udjetinjuje, posramljuje, ugnjilava. Prinio sam plastičnu šoljicu i pitao ga hoće li mokriti.

“Ne znam”, šapnuo je. Nije više imao kontrolu nad tim.

Nakon operacije tumora na mozgu, nad vrlo malo toga je imao kontrolu. Organizam je sam, kao po stečenim navikama, obavljao većinu funkcija. Tata je samo promatrao svijet.

Ili je svijet promatrao njega. Prvi sam put oca vidio posve golog. Majka je sve do ovoga jutra radila sve oko oca, uključujući i promjenu pelena. Jasno sam vidio, po prvi put vidio – otac je bio obrezan!

Dok su živjeli u Americi, imao je kiruršku intervenciju na prostati, koja je vršena kroz spolovilo, i vjerojatno su ga tada obrezali, pomislio sam.

Ipak, bio sam šokiran, i zurio sam u njegov spol. U ovoj zemlji, obrezanje je bio čin koji su naši “neprijatelji” radili svojoj djeci. Nisam osjećao ništa. Spolovilo je visilo prislonjeno uz sivu plastičnu šoljicu, smanjeno, uvučeno u sebe. Tata je bio u polusvjesti dok sam nanosio dekubitalnu mast između njegovih izmršavjelih nogu i po trtičnoj kosti.

Poslušno je dopuštao da okrećem njegovo maleno, izmučeno tijelo.

Obrezan otac, djetešce moje malo. Nekoliko kapi mokraće nekontrolirano se ukotrljalo u sivu šoljicu. Izvukao sam je, stavio ispod kreveta i navukao pažljivo ocu nove pelene.

Dan se polako ukazivao u sobi. Vani je padao snijeg. Pahulje su utišavale svijet s kojeg je moj otac odlazio. Lagano, istom sporinom. Pokrio sam ga tankim ćebetom. “Tako”, rekao sam, “spavaj sada, tata”. Klimnuo je glavom i teško sklopio oči. Stajao sam uz krevet još nekoliko minuta, zatim se udaljio u drugu sobu.

Zapalio sam cigaretu. Da nije bilo prozora, snijeg bi mi padao u lice nošen jakim vjetrom.

Odnekud, sjetio sam se Subhana.

Godinama nakon samoubojstva svoga oca, čuvao je konopac kojim se stari objesio. Nisam to mogao razumjeti.

Kada bih došao njemu, vidio sam taj konopac složen na njegovom krevetu. Cugali smo konjak, slušali džez i nekog trenutka redovito bi dohvatio konopac. “Šta misliš”, rekao bi s nekim zluradim smješkom, “pamti li konopac njega?” Pripisivao sam tu gestu njegovom bolu za ocem, nadahnut alkoholom.

Pušeći cigaretu uz prozor i gledajući uzvodno u snijeg, mogao sam vidjeti Subhanov lik.

Sigurno bi mi zavidio što svome ocu mijenjam pelene, a on svome ne može ni konopac. Sjetio sam se i da je oca zatekao obješenog. Bio je sav upišan.

Subhan je odvezao konopac s grede u šupi, položio oca na zemlju, zatim mu skinuo hlače. “Moj stari”, rekao je Subhan, “moj stari kojeg su proganjali jer je Musliman, Cvijeta, nije bio ni obrezan!

Eto, imao je dovoljno kože da to i dokaže…”

Zatim bi zaplakao, omotavajući konopac oko lakta desne ruke. Ništa nisam razumio, bože moj, pomislio sam. Gasio sam cigaretu, kad sam iz sobe, iza sebe, čuo očevo dozivanje – “majko, majko moja…”

U životu sam se selio sedam puta, a prvi put već sa sedam godina. Nikada nisam znao šta to tačno radim i uvijek sam vjerovao kako su te selidbe tek privremene i nužne promjene mjesta i da ću se na kraju vratiti tamo odakle sam i pošao, kao i da je taj proces nešto sasvim normalno. Nisam to znao – ja sam to, ustvari, osjećao. A ako ćemo još iskrenije, ne znam ni jesu li to bili osjećaji ili instinkti kojima sam se vodio kao i svako drugo hajvanče i koje mi je Svevišnji ili sam slučaj utkao u tijelo kako bih život među ljudima lakše podnosio. Ne znam – kažem – i nije ni važno zašto sam selidbe doživljavao manje traumatičnim nego što one uistinu jesu bile. Te selidbe su me u svakom pogledu odredile – i sigurno je da moj život ne bi bio ni blizu ovakav kakav jeste da nije bilo tih promjena mjesta življenja, kao i tog šireg konteksta u kojem su seljakanja bila nužna.

Moj problem je – ako to uopće jest problem – taj što nikada u svom životu nisam stigao ni na jednom mjestu pustiti korijenje i utkati se u duh nekog od sela ili gradova gdje sam živio. Nisam se ja nikada odselio daleko od one polazišne tačke – čitavo sam vrijeme ostao čak unutar Hercegovine. Mada mom dječijem i skučenom umu, ta mjesta su bila udaljena hiljadama milja i prostorno i kulturološki i u svakom drugom pogledu. 

Tačnije – moj problem je taj što nikada nisam uspio postići da se mjesto u kojem sam tad živio na neki lijep način, da parafraziram Miljenka Jergovića, ulije u mene, kao što se Sarajevo ulilo u jednu njegovu poznanicu s kojom se sreće u gradu iz kojeg – čini se – zadnji put odseljava. A ta rečenica – rečenica je iz Jergovićeve posljednje knjige “Selidba” – o kojoj ustvari ovdje i pišem, pokušavajući pisati o sebi.

I danas – kad sam poodrastao čovjek – dešava mi se da pozavidim onima koji imaju svoju ulicu, grad, mahalu, fudbalski klub i koji su se u njega lijepo ulili i koji su ga protkali pa je sad on sve to ili je već sve to ustvari on – i klub i ulica i grad. Zavist se javlja kad vidim da su takvi ljudi – ljudi koji imaju svoje mjesto – emocionalno stabilniji i samim time smirniji i imaju čvršći san od moga. Te ljude gledam krijomice i uživam – kao što sam u djetinjstvu često gledao kroz prozor komšijske kuće, u tuđ televizor, jer mi tad nismo imali svoj. I uživao.

Nakon “Roda”, gdje je Jergović uknjižio vlastitu porodicu, zauvijek je pretvorivši u fikciju koja je življa od zbilje, “Selidba” je neka vrsta post scriptuma sage o Stublerima, kako su neki već nazvali ovu veliku književnu priču. I ne samo “Roda”, “Selidba” je post scriptum još nekih Jergovićevih knjiga koje se na ovaj ili onaj način bave porodicom i odnosima unutar nje – složenim identitetima pojedinih njenih članova, pa samim tim i njegovog, autorovog.

Nakon što mu je umrla majka – o čemu piše na 1008 stranica “Roda”, Jergović nekoliko godina poslije dolazi u rodno Sarajevo da iz njega pospremi sve one sitnice, pa sa sobom nešto odnese u Zagreb, a nešto odbaci u smeće; gdje će kontenjer-aktivisti svojim zahrđalim čakijama crne vreće za smeće parati kao da paraju utrobu njegove majke, unaokolo raznoseći memorabilije kao crijeva iz te rasporene utrobe. Tačnije – “Selidba” je knjiga u kojoj autor (poslužimo se opet njegovim riječima) sahranjuje kuću u kojoj je odrastao. 

Prebirući po ladicama koje je popunjavala njegova majka, a koje je nestalo (kako sam autor kaže) kad je nestalo i ladica, odnosno prostora u tim ladicama, Jergović rekonstruiše živote majke mu, none i noneta, te mnogih drugih koji su zajedno s njima živjeli jedno, sad već isteklo vrijeme. Osim stvarčica koje nas na najzačudniji način vežu za sebe, u ladicama je i mnogo pisama, potvrda, dokumenata uopšte. Sve ih Jergović uspijeva pročitati i nakon što ih je vrijeme učinilo nečitkim, te tako u život zazvati one koji su ih ispisivali ili kojih su se ticali. U tim detaljima – kako i na koga je (recimo) pismo naslovljeno – njegovog potpisnika je po Jergoviću više nego igdje; pa on od tih detalja veze priču koja prestaje biti lična i koja se tiče svih istinskih ljubitelja književnosti, a bogme i svih onih koji bi da se bave ovim prostorima i ovim našim vremenom koje neprestano odumire i regenerira se. Dakle, onih koji bi da ga izučavaju i da ga bolje razumiju, i koji bi da budu hroničari epohe, da je objašnjavaju i tako doprinose suživotu zbunjenih naroda na ovim ukletim prostorima.

Karlo Stubler je u Bosnu došao s mnogim onim kuferašima kada je ovaj primitivni krajičak Europe nova uprava odlučila uljuditi. Bio je dio onog administrativnog aparata koji je Beč instalirao uz pomoć činovnika iz slavenskih austrougarskih zemalja. Jergović ili neko drugi već, negdje je o tom trenutku rekao kako je do tada vrijeme (ovdje) oticalo anonimno, a onda je potekla istorija. Da je to tačno – ne treba dvojiti. Dovoljno je biti samo malo upućeniji u prošlost ovih prostora pa da znamo da se Bosna i Hercegovina prema Europi otvara s dolaskom Austro-Ugarske koja, između ostalog, ovdje gradi željeznicu i puteve, te ovu zabačenu balkansku nedođiju pretvara u jednu otvoreniju zemlju, zemlju u kojoj će se, po Jergovićevim riječima, samo zbog te “otvorenosti” i desiti onaj sarajevski atentat s kojim će početi Veliki rat… Dakle, tek s dolaskom Austro-Ugarske – kako to lijepo objašnjava Ivan Lovrenović u “Unutarnjoj zemlji”, inače najvažnijoj knjizi za razumijevnje BiH – dolaze i vrijednosti sekularnosti, individualizma, univerzalnosti ljudske osobe… A što je bio preduslov modernom dobu koje je kao takvo iznjedrilo ideju o slobodi, kako kod intelektualaca, tako i kod nesretnika, atentatora. E o tom trenutku narodi na ovim prostorima ne uče, a obrazovne i druge institucije ga sistemski zamagljuju – jer im ruši teze na kojima su, prvenstveno bošnjački mitomani, gradili mit o bajnom predaustrougarskom vremenu u koje bi nam se, po njima, najbolje bilo i vratiti. Zbog toga o ovom trenutku nema zbora i zato ga naglašavam u ovoj priči o jednoj Selidbi, jednog od potomaka Nijemaca koji su tu došli da nam pomognu da budemo kompatibilniji nekom većem i ozbiljnijem vremenu od ovog našeg palanačkog.

Pogrdna je ta riječ kojom su ljudi sa ovih prostora označili i u kolektivnu memoriju pohranili sav taj strani svijet što je došao tu, sa svojim koferima, da popisuje planine, u vinklo dovodi ulice, pravi željeznice, posmatra i evidentira ptice i cvijeće verući se po bosanskim gudurama. Vjerojatno kao i danas, strance je naš primitivni svijet s prijezirom gledao i tražio im ono po čemu će ih označiti i ismijati. I eto, sve su prilike da su ti koferi koje su za sobom vukli, bili nešto na što nismo navikli, jer smo svoje hapupine nosali u zavežljajima. Pa kad smo vidjeli te kožne torbe pravilnih rubova, barbarski smo uzviknuli, ‘ta će oni, kuferaši jedni.

Ili je ovom našem nesretnom i od istorije zaboravljenom čovjeku bilo nepodnošljivo da neko bude toliko slobodan pa se seli tek tako – da kofere ni ne raspakuje i da živi tamo gdje ga u određenom trenutku trebaju, da nema svoju kuću, svoju ulicu, svoj nogometni tim… Da je tako blaženo bezzavičajan… Možda je ta lakoća seljakanja bila presudna da se stranci koje je slala nova uprava prozovu kuferašima i da se tako ismije njihovo bezdomništvo… Ili je opet – u pitanju nešto treće…

E baš zbog tog trenutka kada smo strane službenike prozvali kuferašima, važno je da o tom prezrenom periodu malo više razmišljamo i da nas se počne (konačno) malo više ticati. Tu, na tim naborima istorije, čovjek pobjeđuje sebe i postaje ozbiljnijim. U slučaju našem, to bi značilo da se u tu tačku zagledamo – kao u vlastite oči, i prihvatimo tradiciju onakvom kakava ona jeste te je otmemo revizionistima koji su u službi vladajućih oligarhija odlučili da se neki trenuci naše prošlosti slave, a neki tek uzgred spomenu i tako omalovaže.

Nesklonost da evidentiramo i popisujemo čini nas anonimnim i naši životi su tada, u svakom pogledu, uzaludniji. U “Selidbi”, Jergović popisuje sve što je našao u majčinom stanu, svaku i najbizarniju sitnicu, pa čitatelj pomisli kako taj planira praviti muzej. Čak i sam na jednom mjestu kaže kako bi sve to što je tamo našao mogao nekom ponuditi – nekome ko bi postavku prepoznao kao vrijednu i čuvao je da nam govori o tom trenutku u našoj povijesti, koji nas je, ako ne umivene, onda umivenije definitivno – ostavio na milost i nemilost budućih vremena. To bi bila postavka koja bi svjedočila o kuferašima što su u ovaj, njima daleki svijet, dolazili i popisivali ga kao što Jergović u “Selidbi” popisuje sad njih – kojih više nema jer su se zauvijek odselili, i u fizičkom, i u simboličkom, i svakom drugom pogledu. Njih, čije je vrijeme isteklo.

“Selidba” je knjiga o nama, ljudima, o nama, organskoj materiji koja se iz života seli svakim djelićem sekunde i čija selidba mine tek kad minemo mi – kad se, dakle, u potpunosti preselimo tamo, ja u bolji svijet, ja u ništa. Ali s preseljenjem našeg tijela pod zemlju, selidbi nije kraj – mrvice nas, možda i komadići ili čak ogrizine, ostaju tu dugo poslije, ali isto se tako, i same seleći i nestajući. Baš takvog smo dojma dok čitamo “Selidbu” u kojoj, po stvarčicama što su ostale iza pokojnika, Jergović nalazi njihove tragove i uskrsava ih, blagim dahom udahnjujući im dušu, mrtve ih uvodeći u priču u kojoj se i sami zajedno s njim sele iz Sarajeva, zauvijek.

U poglavlju o aparatu za brijanje marke Braun Sixtant, a koji je na samrti dobio njegov djed Franjo Rejc i s kojim se, bit će, nije ni stigao obrijati, Jergović pronalazi dlačice s vlastitog lica iz 1983. godine, kada je služio vojsku i kada se tim aparatom prvi i posljednji put obrijao. I onda – dok gleda u te mrvice sebe, u te dlačice sitnije od najsitnije tačke na kraju rečenice – dok ih, dakle, gleda, reći će: Te dlačice, to sam ja 1983. godine. Puhnem li, nestat ću. I tu – ako se ne naježite – onda vam je džaba sve, pa i ovaj tekst što ga upravo čitate. I nema riječi kojima bi se takve stvari dale izreći i približiti vama koji ste kažnjeni i nagrađeni u isto vrijeme – da ne čujete i ne vidite.

Priču o svojoj porodici Jergović priča već kroz nekoliko svojih knjiga i svi njegovi, od majke pa do staroga djeda Stublera, svi su oni sad već poodavno književni likovi koji skoro da ne dozvoljavaju da ih se čita kao žive i smrtne, stvarne ljude. U tom dopričavanju priče o porodici ima nečeg – što bi moglo iznjedriti čak književni podžanr. To uporno dopričavanje i prepričavanje iste priče – u čitatelju potiče čitav niz osjećaja naspram jednog događaja, pa on, čitatelj, pomišlja da je i sam od plastelina, dakle nestalan. Sjećanja se izvitoperuju kao plastika koja dugo stoji u jednom položaju na suncu, pa je dopričavanje ustvari pokušaj da se ona ispravi, vrati u prvobitni oblik, a koji u konačnici procesa vjerojatno neće biti ni sličan sebi u prošlosti… Ili će mu, ustvari, biti sličniji…

U završnici knjige, u poglavlju Sepetarevac 23, psihopatologija građevine, autor opisuje sve prostorije kuće u kojoj je odrastao – dajući im jedan širi kontkest: uspon i pad socijalizma kroz trendove koji su se u kuću useljavali s namještajem i u njoj se određeno vrijeme manifestovali, do neke druge mode, do nekog drugog vremena. Ali ono što je u ovom poglavlju najfascinantnije – jeste djetinjstvo o kojem Jergović ispisuje najljepše rečenice naše književnosti. Dok čitate njegov put od dnevnog boravka, preko hodnika do banje, gdje se pripovjedač (kao dječak) zaputio da opere zube – prustovski se selite u svijet drugog formata, u svijet djetinjstva, u svijet u kojem jedna prosta kuća na Sepetarevcu, koju je gradio Bilećanin Obrad Trklja, krut i mrgodan čovjek, postaje dvorac prostraniji i bajniji od najljepših dvoraca što smo u njih zavirivali lutajući po bespućima književnosti s kojom smo odrastali.

U tom poglavlju je i priča o kuhinji po kojoj se pripovjedačeva nona Olga – dok kuha – kreće kao da joj pod nogama nisu pločice zastrte rutom, već pozorišne daske. Nikada niko, bar što se ovog čitatelja tiče, nije tako vješto i tačno opisao običaje vezane za kulturu kuhanja po našim domovima, kao što je to uradio Miljenko Jergović. Ne znam ni je li ih se iko ikada i dotakao, a i ako jeste, sigurno nije na ovakav način. Dok bi on, unuk joj, gledao utakmicu, Olga bi kuhala manevrirajući u uskoj i sudima pretrpanoj kuhinjici i kuhala rutinirano, naizgled nezainteresirano, onako kako već vrlo stari džezeri sviraju svoj blues i swing. E od ovoga se ne može biti tačniji – te naše majke, nene, bake, tetke i strine, kuhale su (i kuhaju) nezainteresirano, ne unoseći se emotivno u te procese pripremanja hrane, baš kao što se džezeri ne unose u svoj blues dok ga sviraju jedva primjetnim pokretima i blago oborene glave. Kuhale su, te naše nene i bake, tako da je to njihovo bajanje s hranom – kuhanjem bogohulno i nazivati.

Svijet bismo mogli podijeliti na one koji odlaze i na one koji ostaju. To je možda jedna i od najsveobuhvatnijih podjela. Kad odlazite, a odlazite uvijek zato što morate, pa čak i onda kad odlazite svojom voljom – tada nas ispraćaju oni koji ostaju. I to je suština života. Ili – skoro suština.

Kad se pakujete i kamion je ispred kuće, tad na prozore, laktova oslonjenih na klupice, svoja lica i svoje oči isture oni koji ostaju – i gledaju. Svega tu bude – i onih što su tužni, svjesni da će kad-tad i sami odlaziti, kao i onih zlobnih, što u kamion gledaju iz nezdrave radoznalosti: kao u golo tijelo bolesnika kojeg polusvjesna vode na posljednji ultrazvuk abdomena. Ali bude i onih koji se – dok se seliš – prave da oni to ni ne primjećuju, da te ni ne poznaju i da im ta tvoja selidba nije važna – ali koji se u određenim trenucima hvataju kamenica i bacaju ih za tobom: ne bi li te što dalje otjerali, daleko da se nikada više ne vratiš. 

E baš takvih je u vrijeme Selidbe posljednjeg potomka jedne kuferaške porodice bilo najviše. Dok je kamion na Sepetarevcu čekao da bude napunjen, oni su kružili okolo, s rukama na prknu, da bi ga, kad je krenuo, zasuli kamenicama i zahakali. Ustvari, prvi kamen je bacio jedan bošnjački pisac, optuživši autora “Selidbe” da je islamofob, zlobno izvlačeći rečenice iz konteksta – prije nego je kamiondžija i zaverglao ključem u bravi. Zatim žena jednog sarajevskog pjesnika, kad je kamion bio već blizu granice, u javnost je odaslala pismo s najodvratnijim mogućim sadržajem. U tom pismu, čiji bi sadržaj bilo neozbiljno i pokušati analizirati, ona će, između ostalog, javnost diskretno upozoriti da joj je muž veliki pjesnik i da se kane Jergovića jer on pljuje po “duhu Sarajeva”. Zatim jedan korpulentni sarajevski advokat, inače uspješan menadžer, koji se u trenutku kad je kamion skoro do Zagreba odlučuje čitati stare novine, pa iste ove javnosti radi, objaviti intervju s piscem “Selidbe” iz davne 1995. – s ciljem da Jergovića prokaže, jer je tada o Sarajevu govorio sa simpatijama, a danas ga tako oštro kritikuje. Taj intervju pročitajte svakako, pa da vidite s kakvom su se torturom morali nositi nemuslimani nakon rata devedesetih – kad bi ih intervjuisali arogantni i samouvjereni bošnjački novinari. I sve to na stranicama mostarskog portala koji nam, sad već poodavno, laže da je tu kako bi stao u odbranu progonjenih, manjinaca, manjina uopće – bez obzira ko su oni… I ostaje nam da se nadamo da hajka koju su poveli i vodili spomenuti pisac, advokat i žena pjesnika, zajedno s urednicima portala – neće imati dalekosežnije posljedice i da neće inspirisati nekog novog (mladog) bošnjačkog pisca da Jergoviću i njemu sličnim ponovo psuje ustašku mater u multikulturalnom Sarajevu. Ili ga (ne daj bože) pravim kamenicama kamenuje.

A da kamenica po sarajevskim ulicama ima i da ne treba više po njih ići u brda – uvjerili smo se na kraju ramazana 2019., kad je kamenovan kafić u kojem su ljudi pili pivu, a što je kamenjaškom umu bilo nedopustivo sa stajališta njegovog islama. Kao i da protiv kamenovanja – koje je ustvari pravi atak na “duh Sarajeva” – nema pobunjenih, ili ih je jako malo, srazmjerno malo koliko taj grad hoće da je velik – također smo se uvjerili. U to smo se uvjeravali i narednih dana kada niko, ili skoro niko?, o tom udaru na ljudske vrijednosti ništa nije rekao… Ni oni koji predstavljaju narod iz kojeg je kamenjaš došao, ni vjerske institucije, pa ni ovi koji su se tako zdušno stavili u odbranu tog “kozmopolitskog duha” kad ga kritikuje pisac Miljenko Jergović. 

U Sarajevu ne postoji “genetska” sklonost toleranciji, baš kao što nigdje ne postoji ni “genetska” sklonost netoleranciji. Ali tamo gdje većina ne dozvoljava da se određene stvari dovode u pitanje – velik je problem, i opasna je to rabota. A još opasnije je kad se “tolerancija” brani “netolerancijom” tako što “fini građani” pozivaju na fini građanski linč.

“Selidba” je velika i važna knjiga i pripada nekoj većoj i važnijoj književnosti od ove naše. Sa “Selidbom” Miljenka Jergovića završava jedan – a počinje drugi svijet. Nama ostaje da se nadamo da taj drugi neće biti ustvari onaj prvi – onaj od prije kuferaša u kojem smo oticali anonimno u vremenu i dešavali se mimo istorije. 

Gradova ima onoliko koliko ih je u književnosti. Sarajeva ima onoliko koliko ga ima u Miljenku Jergoviću – odnosno, u knjigama koje je ispisao. A da ga je tamo kao malo gdje (kao nigdje!) – uvjerite se sami, čitajte. I imajte toliko mašte i pameti – pa razlikujte fikciju od fakcije, jednodimenzionalne od trodimenzionalnih likova… Izronite iz mutnih narativa, napravite dostojan luk, vinite se iznad ove naše močvare i u ovu književnost uronite sami – kao otkinuti s lanca.

Kao što čitatelj poželi posjetiti Istanbul nakon što pročita neku od Pamukovih knjiga, tako nekako poželi otići i u Sarajevo nakon što se načita Jergovića. Zahvaljujući njemu, Sarajevo se u svijesti čitatelja ukazuje kao mjesto sazidano od književnosti, mjesto, gdje je vječnost blizu kao nigdje, skoro na dohvat ruke… U Sarajevo poželiš – nakon Jergovića – otići kao u Disneyland…

Sve što sam radio, što sam propuštao,
Ili odbijao da činim, sve što sam rekao
Ili prećutao, ili odbijao da kažem,
Sav moj život dio je velikoga
Nesporazuma sa ovom kasabom
Koji traje pedeset i šestu godinu.
Sve je bilo nesporazum izuzev onog
Što sam pisao, a niko ne čita,
Ko zna je li čitao ikad,
I više nema ni jedan razlog da čita.
Ovdje sam još isključivo zato
Što imam grob u koji jednom ću i ja leći.
Te dosta.

14. 6. 2018.

On ljubi tu ženu i zato što ona još ne zna
kako je on ljubi. Svoju tajnu nastoji skriti
svugdje gdje je svakodnevno susreće,
i na ulici i u kavani.

Svaki njezin korak njegovu tajnu jača,
iako svaki njezin pogled upućen
prema njemu njegovom srcu kaže da je
otkriven davno, on ljubi tu ženu samo
korakom i smiješkom.

Jer, ona još ne zna kako je on stvarno ljubi,
niti će to ikada i znati. Ona zna samo to
da je često prati, a on zna da joj njegova
pratnja, tako zbunjenoj, ipak, pomalo
i godi. Njezin smiješak je zavodljiv,
možda je i klopka, zato joj i ne smije
glasno reći da je ljubi.  

On je ljubi jer zna da ga ona ljubiti nikada
neće. Opija se mirisima koje mu njezino
tijelo šalje kad god je u njezinoj blizini,
ali i kad je za stolom sam i kad za njom
ne hoda.

Ona je priroda u kojoj će zauvijek
ostati njegova tajna, ona je jezero u čijim
vodama nikada suveren plivač neće biti.
Ona je njegov san iz kojega nikada
u stvarnost izaći neće.

Strah od poraza stalno odgađa
stvarni susret s njom.

Bog nije izvan tebe,
U visinama i daljinama,
U tebi je, s tobom zebe,
S tvojim lažima i istinama.

Bog nije u svetim spisima,
Nevidljiv u tuđoj riječi,
Traži ga u svojim mislima,
Da ih snaži ili spriječi.

Ako u sebi nemaš podršku
Da činiš dobro, baš svima,
Daće ti odmah bombu i pušku

Da se biješ s dušmanima.
Zaglibljen u svome blatu,
Ti si opravdanje svakom ratu.

Dolaskom u Kakanj 1959. godine ljekar Svetozar Živanović Toza – budući da je bio deficitaran kadar u općini – dobio je stan u jednoj od najljepših zgrada, u tek sagrađenoj dvospratnici u ulici Stanislava Traupa (danas Alije Izetbegovića), tik uz Samačku zgradu (sada Uprava Rudnika mrkog uglja). Osim glavnog posla u Domu zdravlja na liječenju i prevenciji stanovništva, bio je i ljekar Fudbalskog kluba „Rudar“ koji se takmičio u Zapadnoj grupi Druge lige Jugoslavije. Dva sina blizanca, Miodrag zvani Dado i Milorad nadimka Bata, pohađali su šesti razred osnovne škole i u gradu su bili poznati, osim po ocu ljekaru, i kao izvrsni stonoteniseri. U tek sagrađenoj zgradi osnovne škole „Ivo Lola Ribar“ (danas „Hamdija Kreševljaković“) mnogi njihovi drugari željeli su s njima igrati stoni tenis jer su od njih mogli naučiti neke poteze dotad nepoznate. Ali, Dado i Bata bi veoma brzo završili meč sa svojim drugarima pošto su bili izrazito bolji igrači od svakog suparnika.

Iako sam bio dvije godina stariji od Bate i Dade i prilično dobro baratao reketom i celuloidnom lopticom, nisam ih mogao pobijediti. Istina, mečevi su trajali nešto duže od onih sa drugim protivnicima, ali sam uvijek u mečevima sa Živanovićima izlazio poražen.

Mučili su me ti porazi, mada sam se tješio činjenicom da sam u njima ipak uspijevao dobiti poneki poen. Onda sam počeo razmišljati da su možda braća Živanović ovako superiorni u igri jer igraju sa japanskim reketima koje sam počeo smatrati čarobnim. A te rekete oni su zajedno sa stolom donijeli u Kakanj i bez njih ni s kim nisu htjeli igrati. Kada sam jednom prilikom zamolio Dadu da zamijenimo rekete, što on ni s kim to nije htio učiniti, prihvatio je moj prijedlog i meč je počeo. No, ubrzo sam se uvjerio da superiornost Živanovića nije u čarobnim japanskim reketima, nego u njihovoj vještini i uvježbanosti u ovoj igri.

Cijelu ovu priču i njene detalje zaboravio sam završetkom osnovne škole a pogotovo odlaskom porodice Živanović iz Kaknja u Zenicu, gdje su Dado i Bato završili osnovnu školu, ne vidjevši ih nikada više i ne znajući ništa o njima.

No, prije koji mjesec u razgovoru sa mojim prijateljem Ivanom, koji je generacija braće Živanović, o nekim našim drugarima iz Kaknja, podsjetio me i na braću blizance i na njihovu superiornost u stonom tenisu. Čak mi je rekao da je Dadu prije koju godinu gledao na televiziji kako kao profesor iznosi svoje mišljenje o nekim filozofskim temama. Kada sam Ivana priupitao je li siguran da je to jedan od braće Živanović koji su pohađali osnovnu školu „Ivo Lola Ribar“, kazao je da je siguran u tome. U toj znatiželji otvorim Guglovu tražilicu i zaista iz biografije profesora Miodraga Živanovića uvjerim se u tvrdnju mog prijatelja. Sjedem za računar i napiše poruku profesoru, koji živi u Banjluci, objasnivši mu da smo nekada živjeli u istom gradu i išli u istu osnovnu školu. Već sutradan na moju poruku dobijem odgovor, u kome između, ostalog profesor Živanović piše i ovo:

Moj brat Milorad i ja živjeli smo u Kaknju od 1959 . do 1963. godine  i išli smo u osnovnu školu “Ivo Lola Ribar”. Otac Svetozar je bio ljekar i radio je u Domu zdravlja, mislim da je tada imao i neku rukovodeću funkciju. Inače, brat i ja smo rođeni u Beogradu 1950. godine (blizanci), ali smo nakon nekoliko godina otišli u Vojvodinu (Nova Crnja), a onda smo došli u Kakanj. Nismo se poslije nikad vraćali u Beograd.

Prvi učitelj nam je bio Žika Šternberg, koliko se sjećam direktor škole je bio Adem Haračić a tu smo počeli da treniramo i stoni tenis. Išli smo na utakmice „Rudara“, sjećam se da je golman bio Džafić, kasnije je došao Biličić, a igrali su: Hornung, Duvnjak, Merdanović, Pašalić, braća Šimunac, Ćejvan  i dr. Tada je „Rudar“ imao odličan tim a naš otac je obavljao i posao klupskog ljekara.

Preko rijeke Zgošće živjela je tada brojna porodica Mušanović, s kojom smo se često igrali lopte, družili se, igrali se kauboja i indijanica…  Iz Kaknja smo se odselili u Tuzlu, gdje smo bili vrlo kratko (godinu dana), a onda smo došli u Zenicu. Nakon završene zeničke gimnazije, otišli smo u Sarajevo na studije i igrali stoni tenis za sarajevsku “Bosnu”. Početkom sedamdesetih godina došli smo u BanjaLuku. Brat je završio Pravni fakultet, a kasnije je i doktorirao, a bio je u više mandata i dekan Pravnog fakulteta u Banjaluci. Nažalost, prošle godine je umro. Takav je život.

U ovoj poruci profesor Živanović ne piše mnogo o sebi kao profesoru, pogotovo ne o naučom radu, ali sam s njegove web stranice saznao da je jedan od osnivača i lidera Demokratske alternative Bosne i Herecogine, zatim da je – između ostalog – bio direktor i glavni urednik izdavačkih kuća „Glas“ i „Prelom“ (i istoimenog magazina), kao i da je autor više knjiga, kao što su: „Kraj marksizma“, „Stakleno oko“, „Slovo o nostalgiji“, „Ribe ne plaču“ „Filozofija u metaforičnom ključu“ i dr.

Obradovao me odgovor profesora filozofije Živanovića koji – kako kaže – cio život piše, prevodi filozofske teorije i pokušava promijeniti ovaj svijet. Svjestan je da to teško ide, ali je istrajan. Vjerujem da na tome neće stati ni kad krajem ove godine ode u penziju, nego da će ostati dosljedan svom filozofskom i, prije svega, ljudskom uvjerenju da zaslužujemo bolji život i bolju budućnost.

Dnevnik jednog penzionera/36

RASJEDI PLOČA, osovine nabora,
točke
proboja:
tvoj krajolik.

Na oba pola
pukotinske ruže, čitljivo:
tvoja prognana riječ.
Sjeveroistinska. Južnosvijetla.

[Paul Celan, pjesma iz knjige Mijena daha (Atemwende), u: Paul Celan, Poezija, prevela Truda Stamać, Sarajevo, Veselin Masleša, 1989., str. 308.]

slušaj me dobro pamet u glavu nemoj da bi opet tamu skupljao u svojoj paralelnoj stvarnosti nove svjetove stvarao već je ovaj u kojem jesmo loš dovoljno loš boljega nemamo poslušaj jednom mudar savjet ne gubi opet vrijeme imaš nešto pameti nisi sasvim bez dara mani se maštanja ovo je zemlja velikih radnika trgovaca dućandžija daj Bože da te neki primi za pomoćnika prihvati se posla korisnog uradi nešto za opće dobro nešto da i tebi valja zaradi malo para otiđi na more u banju u birtiju napravi kuću kupi vikendicu ogradi bašču pravi zimnicu nemoj opet sve stavljati u teku nigdje te neće odvesti tvoja plovidba to je more puno sprudova potonulih brodova siromašnih davljenika iz najnižih paluba ovom svijetu ne trebaju nova djela o brodolomima katastrofama nesrećama da je u njima barem ljepote nego sve strašno je kako je kažeš uglavnom bilo takvo je kažeš pisanje ono nije utjeha pisanje je opomena surova istina može biti da je tebi tako ma ti se već jednom saberi pameti prizovi nije na tebi da sve ispravljaš popravljaš kazuješ pokazuješ nemoj ljudima govoriti što je kako je zašto je ne prijeti ne plaši druge ne galami da su oko tebe crne misli crni osmijesi ne govori da iz zemlje dolaze tamni konjanici ne ukazuj da su iz svog srca tame u tvoj život provalili što god ti govorio budućnost te neće mimoići nemoj ni o onome što je bilo o svojim uspomenama nemoj previše nemoj pred onima kojima prošlo ne valja nije kao tebi svima bilo nije te valjda prošlost u sebe zarobila nego sve pusti bit će ti bolje bez napasti slova bez tih tvojih kazivanja možda te jednom usvoji mahala život ti bez muke pisanja donese malo mira valjda ti je budi razborit do toga sve ti kažem iz najboljih namjera za tvoje dobro govorim nemoj sam sebi nevolju nanositi ljudi će te napadati svašta ti govoriti ne ljuti se puno na njih takva su vremena svatko je pametniji od svakoga koji ništa ne zna sve zna pripazi se žestoko će o tebi prije nego pročitaju kada pročitaju svi pametni samo to što ti pišeš ne valja bruka golema možeš li se više smiriti urazumiti popraviti robije pisanja osloboditi jasno ti je da pisanje od muke ne oslobađa ma znam sigurno nije tebi do olakšanja glava si tvrdoglava bojim se neizlječiva boljka te spopala nema tebi pomoći što da kažem samo brinem tebi uvijek do problema takva ti priroda zapreo si se u mrežu teksta zatočila te tvoja priča nema tebi spasa proguta te bunilo pisanja odvede put bez povratka nije tebi više do pametna savjeta vuče tebe tvoja provalija tvoja riječ valjda ti je jasno smrtonosna