Miljenko Jergović: Selidba, Fraktura, Zaprešić, 2018.

Objavljeno u časopisu Kolo (broj 2/2019.)

Selidba Miljenka Jergovića roman je koji skladno nadopunjuje autorov niz dokumentarističko-memoarskih knjiga u kojima on već nekoliko godina ispisuje povijest svoje porodice (romani Otac, Rod, Sarajevo, plan grada).

Knjigu otvara poglavlje naslovljeno »Putopis« i u njoj Jergović opisuje tijek svoga putovanja u Sarajevo i ispisuje razmišljanja i dojmove potaknute tim putovanjem, putovanjem u ‒ posredstvom njegove očaravajuće proze ‒ već mitski sarajevski Sepetarevac. Osim što opisuje ratom i pljačkom poharanu zemlju, gorko pritom komentirajući etničku podijeljenost te zemlje, Jergović piše i o vlastitome odnosu spram Sarajeva, u koje ide nakon što tri godine nije bio tamo, a nije bio da ne remeti sliku onoga Sarajeva što ga je u sebi stvorio, dijelom od sjećanja, dijelom od snova. A u toj slici, kako sam veli, dobrim se dijelom zrcali njegova narav, narav stvoritelja tog i takvog Sarajeva.

I čemu onda dolaziti, i remetiti tu sliku, pita se autor dok putuje u Sepetarevac, gdje odlazi kako bi nakon majčine smrti njezin stan raščistio od naslaga prošlosti i nepotrebnih stvari. Pritom piše i o vlastitome doživljavanju sebe, naglašavajući da »čovjek nije ono što jest. Čovjek je ono što mu drugi kažu da jest. Iseljenik se od ostalih razlikuje po tome što iseljenik jest, a što nije, ovisi samo od toga s koje se strane granice našao, i u kakvome se društvu zatekao. Nisam ono što u Zagrebu misle da jesam. A ni ono što bi rekli u Sarajevu. Uvijek sam suprotno od onog što kažu da jesam. I nigdje, više ni na jednom mjestu na svijetu, nisam domorodac. Istina, nikada, barem niti u kakvoj sadašnjosti, nisam ni bio domorodac. To je nešto što postoji samo u prošlosti, kao prijatna iluzija, optimizam sjećanja«.

Došavši u majčin stan na Sepetarevcu prvo čime se pozabavio jesu, naravno, knjige, jer one su, kako Jergović piše, »simbolička veza s prošlošću i s onima koji su me odredili, definirali, učinili ovakvim kakav jesam, između ostaloga i nemoćan da bacam i uništavam njihove stvari«. Potom dolazi na red priča o ručnoj svjetiljci, tzv. bateriji, kupljenoj još 1930-ih, a koja je preživjela različite epohe i selidbe, kao potvrda teze o predmetima kao sredstvima »unutrašnje stabilnosti i vjere da postoji neka veza između različitih vremena i svjetova, da postoji nešto što prekoračuje sve naše živote«.

Pronašavši u toj inventarizaciji prošloga života i dvadesetak klikera Jergović se prisjeća kako je, igrajući klikera »sam protiv sebe« zamišljao da zapravo igra golf, i to svjetsko prvenstvo u golfu, u kojem je igralo zamišljenih dvanaest igrača iz cijeloga svijeta. Pa nastavlja kako je i druge društvene igre redovito igrao sam protiv sebe, jer, kako veli, »nije bio omiljen među vršnjacima«, jer se »nije snalazio među igračima«. I objašnjava kako je jednoga dana to igranje društvenih igara sam protiv sebe zamijenio pisanjem. »Ali pisanjem prema istom obrascu kao u igri klikera, koja je, ustvari, bila svjetsko prvenstvo u golfu. Važno je da ono napisano djeluje kao stvarnost, da društvena igra ima mnoštvo sudionika, iako se igra samo u mojoj glavi«. I time zapravo daje i ključ za čitanje ove i ostalih njegovih već spomenutih knjiga u kojima ispisuje povijest svoje porodice, a koje su ujedno i njegovo istraživanje odnosa između dokumentarne stvarnosti i fikcije. Jer, kako na jednome mjestu također veli, »književnost bi nam svima često poslužila da pobjegnemo od života, da iskočimo iz matice što nas je nosila mimo naših volja, tamo gdje nismo željeli poći, i da makar na neko vrijeme, makar i u iluziji, živimo nove i drukčije živote. Od takve sam svrhe na kraju načinio život, poduhvativši se goleme, i po svemu neostvarive ambicije da napišem i u tekst pretvorim sve što su oni proživjeli, da ih smirim u njihovim grobovima pretvarajući nesreću u fikciju«.

Pisanjem Jergović zapravo pretvara svoju unutarnju stvarnost u izvanjsku stvarnost, opredmećuje svoju unutrašnjost, baš kao što ovom knjigom izvanjskost pounutruje, jer je svaki od tih predmeta iz stana u Sepetarevcu dio njegova imaginarija od kojega tvori priču, a, kako kaže, zbir tih priča i tih predmeta njegov je software i njegov identitet. U krajnjoj liniji, svi su ti predmeti »ono bezimeno što se administrativnim jezikom naziva zavičajem, domovinom i porodicom«.

Jergović u romanu Selidba piše i o usamljenosti kao jezičnom problemu, jer se, kako kaže, »moja usamljenost sastoji od mnoštva onog što bih nekome htio reći, ali ne mogu jer nema načina da me razumije. Kao da između mene i svijeta postoji jezični problem. Taj jezični problem usred zajedničkog jezika je usamljenost«. A sve to ponukan trešnjom koju je prije šest mjeseci zasadio u svom vrtu, učinivši je usamljenom, jedinim mladim stablom među četrdesetak godina starim stablima šljiva, jabuka, krušaka. A on ju je osudio da živi sama, umjesto da bude jedna u mnoštvu, među stotinama sličnih sebi. To je naravno nastavak njegova problematiziranja kuferaštva, osjećaja nepripadnosti, osjećaja »da je čitav svijet inozemstvo«. I iz tog osjećaja proizišao je strah, strah od protjerivanja iz kuće, od gubljenja krova nad glavom, što ga autor osjeća unatoč posjedovanju vlasničkih listova i drugih birokratskih dokaza, jer je to strah duboko ukorijenjen u njemu, ali i u svim kuferašima, došljacima, doseljenicima, dođošima, genima usađen, ali i iskustvom u njegovu opravdanost potvrđen.

No osim što je Selidba obiteljska povijest, ali i osobna povijest autorova, ta je knjiga ujedno i svjedočanstvo o povijesti jedne epohe posredovane kroz uporabne predmete zatečene u majčinu stanu, a koje autor vrlo detaljno opisuje. I pritom, kroz te opise, čitatelj iščitava i promjene kroz koje je društvo u tom razdoblju prošlo, a jedna od tih promjena, možda i najznačajnija, jest nestanak proizvodnih poduzeća i tvornica u kojima su ti predmeti stvoreni. Tako osim što se u Selidbi katalogizira cijeli niz smrti ljudi, koji i nakon odlaska iz svijeta i života u našoj stvarnosti postaju prisutni i živi, ta je knjiga i inventarizacija jednog uništenog svijeta, ugaslog svijeta proizvodnje, destruiranog svijeta rada. A destrukcijom kojega nisu samo uništene dotadašnje (i buduće) stvarnosti ljudi u smislu materijalne egzistencije, već su uništeni i njihovi unutarnji svjetovi, njihovo samopoštovanje, njihov osjećaj vrijednosti.

Sjećanjima na majku Javorku obrađenima u romanu Rod Jergović ovdje pridodaje nova, koja iskrsavaju na temelju predmeta iz njezina stana, a ona koja se tiču djeda Franje Rejca podebljava njegovim zapisima koje u majčinu stanu pronalazi. Oni se ispostavljaju izvorom za ispravljanje nekih netočnosti iz prethodnih knjiga, a koje se tiču djedova sudjelovanja u Prvome svjetskom ratu. Tako su predmeti iz stana otponac za nadopričavanje već ispisanih životnih priča u prethodnim knjigama, priča koje ma koliko da se dodatno nadopunjuju, nikad ne mogu biti konačno upotpunjene i dovršene, jer nijedan život, a naročito ne onaj tuđi, nikad ne može biti u potpunosti ispričan. Ali narativne umjetnosti, a književnost pogotovo, i postoje da to pokušaju, da životima udahnjuju smisao, životima o kojima pišu, ali i životima onih koji o tim ispisanim životima čitaju.

Kroz nadopričavanje životne priče svoga djeda Jergović piše i o slučajnostima i sasvim usputnim, naizgled nebitnim okolnostima iz tuđih života, a koje zapravo presudno utječu na oblikovanje životnih putanja pripadnika budućih pokoljenja. Jedna od tih okolnosti je i dah nepoznatog vojnika, koji je španjolskom gripom zarazio njegova djeda koncem Prvoga svjetskog rata, i što je pedesetak godina kasnije sudbonosno utjecalo na život njegova unuka, pisca Selidbe, posredno mu oblikovavši karakter i zapravo odredivši mu sudbinu.

A život none Olge, autor, kako sam naglašava, »priča kroz kuhinju i kroz kuhanje«, kroz okuse koje je volio i one koje nije, a čime bi ona bila zgrožena: »…zgrožena bi bila već i time što pričam o njezinu životu, umjesto da šutim i njezino postojanje na Zemlji prepuštam blagoslovu zaborava. I možda bih to i učinio iz ljubavi prema njoj. Ali u tom bih slučaju oštetio sebe. Oduzeo bih si ono najvažnije što imam i što je jedino pravo mjerilo života. Sjećanje. Manji dio sjećanja tiče se onog što mi se dogodilo i što je od dogođenog ostalo u svijesti i pri jeziku. Veći dio su njihova sjećanja, a zatim i sjećanja na njih, najprije na nju, i u tim sjećanjima njihovi dovršeni, ali nesređeni životopisi, koje i u Selidbi sređujem i dovršavam. Njezin je životopis najvažniji. (…) U život sam izašao ravno iz njezine kuhinje, i to je najvažnije što se o meni može reći«.

No pišući o članovima obitelji, ali i osebi, Jergović ne ispisuje hagiografije nego piše npr. i o noninim predrasudama, o djedovom nedostatku hrabrosti, o majčinim nervnim ispadima i lošem roditeljstvu. A duhovitost, koja je zapravo zapostavljena u tekstovima koji se bave Jergovićevom književnošću, a prisutna je u velikoj mjeri u svim njegovim knjigama pa tako i u ovoj. Ta duhovitost, koja je jako često zasnovana na autoironiji, na ismijavanju svojih mana i preuveličavanju istih, osobito je važan sastojak Selidbe, u smislu depatetizacije, s obzirom da se radi o prozi osovljenoj oko cijelog niza smrti, o prozi koja bilježi jednu nepovratnu minulost, i o knjizi koja stavlja točku na život u jednoj kući, i točku na živote cijele galerije najvažnijih ljudi u autorovu životu.

A jedan je pisao i u snu. Iz noći u noć. U svakom snu opisivao je što mu se događalo budnom. Iz dana u dan. Iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Probuđen, zapisivao je svaki san. Nakon što je sadržaje svojih snova spremao u rečenice, pio je kavu u obližnjem kafiću. Uz nju je bilježio sve što je do tog trenutka napisao, pojeo, vidio, čuo. Bio je samotnjak u lijepim godinama, bez oba roditelja, bez sestre i brata, gotovo bez ikakve daljne rodbine. Iako je imao dobrih prilika i vrlo neobičnih avantura, odbijao je ženidbu. Istinski je ljubio samo jednu vršnjakinju, koja mu je navraćala svakodnevno, uvijek prije svakog novog sna. Kad u novim snovima nije pisao, tad se šetkao medijima u kojima je objavljivao pethodno napisano. Na faceu je zbrajao lajkove, u novinama komentare, u časopisima povremene kritike, njegov plodan književni rad spominjan je i na televiziji i na radiju. Međutim, hvale je i dalje bio gladan, hiperprodukcijom je nastojao da glad istopi, nije uspijevao. Pisao je i pisao. Kad nije pisao, tada je čitao i čitao. Poslije čitanja pisao je i o svemu pročitanom. 

Na faceu je imao na tisuće prijatelja, svi su lajkali svaku njegovu objavu, svi su sudjelovali u veličanju njegovog književnog ega. Od njega je živio izvan svake stvarnosti, u njemu se osjećao kao kralj s tisućama dvorjana. Kad se udaljavao od računala, odlazio je u šetnju s najsnažnijim mobitelom najnovije verzije. Unosio je u njega sve što je tada doživljavao, osjećao, promatrao. Vraćao se računalu s dragocjenim zapisima, njih je u njemu dorađivao, neke je proširivao, a neke i brisao. Uvijek je prije toga na faceu zbrajao lajkove i komentare na tekstove redovito objavljivane na nekoliko web stranica. To su za njega bili trenuci sreće, u njima je uvijek doživljavao vrhunac svoje književne slave. 

Samo jednom nije bilo tako. Za šokantan obrat bile su krive samo tri proklete riječi. Nalazile su se u komentaru jednog njegovog prijatelja i glasile su: Inflacija, jarane. Stop! Imale su moć epidemije, brzo su se proširile i na druge njegove čitatelje koji su dotad pljeskali svakom njegovom slovu. Doživio ih je kao glasove izdajnika, kao glasove izvan kora koji mu je aplaudirao ma što napisao, kao šamare koji su ga vratili u stvarnost kakvu  je odbacivao. Sve ih je svrstao u licemjere, a prebolio ih je brzo. Nije ih prihvaćao kao opomenu, nastavio je u svom stilu. Šokantno rušenje svog ega prema domino efektu nastojao je izbjeći objavama svojih novih tekstova pošto-poto.  

Ali, nastupili su i dani samo s jednim, rijetko i s dva lajka, i za tekstove u čiju je književnu vrijednost čvrsto vjerovao. Opredijelio se za radikalan obrat: kad nije pisao, skenirao je slike s umrlim roditeljima pronađene u albumima svoga djetinjstva. Na svoj face zid od tada je postavljao i fotke iz vremena svoga školovanja, kao i one čuvane u njegovom skupom mobitelu, među kojima je najviše bilo onih od njegove vršnjakinje. Ljudi su danas zasićeni tekstovima, svi su danas u mogućnosti da svijet opisuju sami, autorstvo im je u njihovim mobitelima, zato omalovažavaju autorstvo drugih, objašnjavao je fenomen ignorancije svojih objavljivanih tekstova sam sebi. Tada je već bio u posve novoj stvarnosti i krajnosti: niti jedan objavljeni tekst nije više postavljao na svoj zid. Lajkovi za fotke, kako za one iz daleke prošlosti tako i za one iz njegove svakodnevice, množili su se iz dana u dan. I, začudo, niti jedan njegov prijatelj nije ga više ni pitao piše li, ako piše, zašto više svoje tekstove ne objavljuje i na faceu. Kao da nikad nije ni pisao ni objavljivao, sa svim svojim prijateljima komunicirao je samo s fotkama s kojima je njegova sujeta hranjena s posve drugačijim sadržajima. Fotografirao je i u snu, probuđen, sve fotografirano i sačuvano u mobitelu odmah je vješao na svoj zid. Za njegovu odanost novoj umjetnosti lajkovi potpore dolazili su odsvakud, njegov kreativni ego opet je bio u punom usponu. I njegova sujeta je opet bila potpuno zadovoljena. Odbacivao je tvrdnju svoje vršnjakinje da je ona ponekad što i monstrum, da ima moć čudovišta i da prvo pojede svog vlasnika ma što on radio samo za to da bi je zadovoljio. 

– Fotke svi lajkaju – govorio je svojoj vršnjakinji kad god mu je navraćala. – Od lajkova za fotke kao da dobivam krila, možda ću jednog dana s njima i do nebeskih visina. 

Na faceu je sutradan napisao: Za fotke su svi pismeni, za tekstove samo rijetki. Što li sam to ja dosad toliko i bio vezan samo za tekstove. Mojim moćnim fotkama oni nisu ni do koljena.

Od tada na faceu svakodnevno prati njegov uspon prema nebu i na lajkovima novih fotografija. I nije da ne strahuje od iznenadnog pada s visina postignutih i tim lajkanjem;naprotiv. A ne strahuje samo za njegov takav pad nego i za svoj. Jer sve što je u ovoj priči, odnosi se i na njega. I on često piše i u snu, i on mobitelom snima i sebe i druge. Kad ne piše i ne snima, onda čita, i piše o pročitanom. Uvjeren da je sve što piše i snima čisto zlato, još dok je vrelo, žuri i da objavi. Tad i njega lajkovi ponesu prema nebu. Kad izostanu za tekstove, a narastu za fotke, iako jednako vjeruje i u moć dobre fotografije, vrate ga s nebeskih visina na zemlju, tužna i u ranama. Od svakog takvog pada oporavlja se dugo, dugo.

Dnevnik jednog penzionera/38

DVOJNIK ILI…

Ako si krenuo putem zla,
Šta da činim ja?

Kriješ se u meni,
Kao blizanac nerođeni.

Šta čekaš, pušku ili čakiju,
Pa da se tvoji napiju? 

Usput ćeš i mene isto
Ukloniti, da sve bude čisto. 

MARIONETA

Znam to odavno, nije novo otkriće,
Nisam slobodan, nego vezano biće.
Nevidljivi konci drže me nad binom
Kao mojom jedinom istinom.
Još znam, te konce drže  ruke
Božijeg glumca ko zna koje struke.
Možda je početnik, jado ili starac,
A ja, sve što on želi, vladar il magarac.
Sve mi je jasno osim šire slike,
Ne vidim nikog od naše publike. 

Miljenko Jergović, Selidba, Booka, Beograd 2018. 

Kada je Platon onomad primetio da se večne i nepropadljive duše sele iz tela u telo, da one prolazna i usahla tela menjaju onako kako menjamo pohabanu, dotrajalu odeću – duša, budući besmrtna, odbaci istrošeno telo i preseli se u drugo – propustio je filozof tom prilikom da nas obavesti šta se, u međuvremenu, događa sa stvarima. Jer, nema selidbe bez stvari. Selidba bez stvari je – bekstvo. Tako je, uostalom, Miljenko Jergović, pripovedač romana Selidba Miljenka Jergovića, i otišao iz opsednutog Sarajeva: on je iz njega izbegao, bez stvari. Odselio se nije. Uradiće to mnogo godina kasnije, kada se u Sarajevo bude vratio samo da bi se, ovoga puta, zajedno sa stvarima iz njega iselio i napisao roman Selidba. A “Selidba je pokušaj evidentiranja jednog konačnog kraja, nečega što za sobom neće ostaviti ni priču, ni roman. Iza kraja ničeg nema, osim uredne evidencije“ (str. 425). “Popisati, inventarisati, dokumentirati. To je cilj i smisao selidbe“ (str. 74). Potom svakom predmetu, dokumentu, svakoj knjizi naći mesto. Ali velikim piscima, kojima se bezrezervno mora verovati, nikada se ne sme verovati na reč (a čitalac neka vidi šta će sa ovim paradoksom): u onoj meri u kojoj jeste popis stvari zaostalih iza prošlih života, Selidba je, kao priča o stvarima, niska čudesnih priča o dušama, popis duša zapravo – jer duša jeste priča, bez priče duše nema – popis kakav ume, na ovom jeziku, da napravi samo Miljenko Jergović.

Ali šta znači seliti se i šta se u selidbi seli? Šta i zbog čega pri seljenju ostavljamo, a šta i zbog čega nosimo sa sobom? Da li se, recimo, pored tela, duša i stvari, sele i sećanja? Tu se priča o selidbi komplikuje. Da li, naime, sećanja uvek nosimo sa sobom – te se ona sele onako kako se selimo i mi – ili su sećanja, ipak, vezana i za nešto što nije, naprosto, u našoj glavi? Prustov je junak umočio madlenicu u čaj, stavio je u usta i razbuktao ukus svog detinjstva, iz čega je pokuljalo tri hiljade stranica potrage za izgubljenim vremenom. U ukusu madlenice bila je svijena čitava Potraga, te ju je pisanjem “samo” trebalo razviti. Kuhinja bivšeg stana na sarajevskom Sepetarevcu pokrenuće kod Jergovićevog pripovedača sećanje na ukus junetine a la wild, na to “hohštaplersko jelo” (str. 388) u kojem su pomešani senf, mrkva, celer, kisele jabuke, limun i ko zna šta još, ili makar sećanje na onaj dan kada je baka, neimajući dovoljno namirnica za normalan (a ne hohštaplerski) ručak, davne 1975. godine improvizovala jelo čiji će ukus, kao sećanje, ostati zauvek prilepljen za pripovedačeva nepca. (Sećanja, očigledno, ne stanuju samo u mozgu, nego, recimo, i na nepcima, ili u rukama.) Potom će se sećanje na junetinu a la wild prikačiti za sećanje na bakino kulinarsko umeće (“nije voljela kuhati”, str. 387.) i njenu ranu udaju, potom, još dalje u prošlosti, na njene dubrovačke dane i doba kada je iz mora, rukama, izranjala hobotnice, a meštani se čudili tom okretnom detetu, da bismo se, odjednom, bez najave, obreli u hipnotičkim vrtlozima Jergovićevog pripovedanja za koje, eto, pripovedač kaže da nije drugo do suvi popis stvari, događaja i činjenica. Nema sumnje da je Selidba najmaterijalniji Jergovićev roman (šta godo to značilo) u kojem reči, stvari i sećanja plešu ritmom što nam ne dozvoljava da se od ovih 450 stranica odvojimo čak ni onda kada nam gustina pripovedanja, mučnina događaja (pripovedačev odnos s majkom), prezasićenost, nalažu da napravimo pauzu. Za razliku, recimo, od monumenatalnog Roda, gde se pripovedač oslanja koliko na stvari i dokumenta, toliko i na tok svesti, u Selidbi, koja je svojevrsni nastavak, ili možda odblesak Roda, nema toka svesti nego je na delu tok stvari. Tok reči i stvari. Svest je tu nevažna.

Popis stvari koje su ostale iza Javorke Rejc, pripovedačeve majke (koja se, ako je to ikome važno, zove isto kao i majka Miljenka Jergovića, pisca), svojevrsni je inventar ne jednog, već mnoštva života što se, kroz reči i stvari, spliću u pripovedanju. Koja je, pita se pripovedač, razlika između stare baterijske lampe iskopane “iz haosa i đubrišta smrti za kojom je zaostala” i iste takve svetiljke iz fundusa Muzeja za umetnost? “Razlika je u priči koja ih prati.” Muzejska lampa lišena je biografije, istorije, identiteta (“ne može je se čak ni ponjušiti”). Ova druga, pak, sačinjena je od sećanja, ali i od nečeg mnogo materijalnijeg: “Njezin miris prvi je miris metala koji pamtim. Okus na vrh jezika sličan je okusu krvi. A prsti još neko vreme vonjaju na nju” (str. 75). Da li će pripovedač koji je, nakon majčine smrti, došao u stan kako bi se suočio sa stvarima i utvarama svog detinjstva i odrastanja, poneti tu lampu sa sobom, i zbog čega, neka čitalac otkrije sam. U tom će otkrivanju da naiđe i na razloge stvari, ljudi i pojava. Dobar pisac, naime, uvek odgovara na pitanje zašto, pa će s istom pažnjom kojom opisuje baterijsku svetiljku (dakle stvar) i navodi razloge zbog kojih će je poneti sa sobom u Zagreb, da opiše i razloži postupke svoje majke u gotovo neljudskom naporu da razume ono što niko drugi do njega, a možda ni on sam, ne može razumeti. U strašnim, veličanstvenim opisima majke, opisima od kojih se čitaocu grči utroba – jer o majci se ne govori onako kako o svojoj majci govori Jergovićev pripovedač – ali i u razlozima za njen život takav kakav je bio, razaznajemo ono što razlikuje dobrog i velikog pisca: u poslednjih četrdeset godina majčinog života “ništa se u njenom životu više neće dogoditi. Sitna patnja, pustošenje sebe i drugih, trenuci oštrog bola u glavi, u donjem trbuhu, u kralježnici, otupljivanje svih čula i emocija, ravnodušnost prema svemu osim prema sebi, i to će biti, uglavnom, sve” (str. 366). Veliki pisac, naime, ne ostavlja mostove iza sebe. 

I najzad, “kada od života, ili od onog što se obično naziva traumom, nastane priča, zapisana ili nezapisana, ali svakako ispričana, tada prestaje biti važno je li se nešto stvarno dogodilo, ili se rodilo iz mašte” (str. 219). Istina romana je, kaže nam veliki pisac, u romanu samom, ne u nekakvoj stvarnosti koja pisanju prethodi. Zapravo te stvarnosti, pre nego što je popisana, katalogizovana, arhivirana, nije ni bilo. 

Objavljeno u dnevnom listu Danas

Za potrebe jednog međunarodnog projekta, priredio Vlaho Bogišić

Stjepan Radić doputovao je u Moskvu početkom lipnja 1924. i u Sovjetskom Savezu se zadržao dva mjeseca. Bilo je to u godini Lenjinove smrti. Radić je bio gotovo pa Lenjinov vršnjak, a kada se odazvao pozivu sovjetske vlade, u Rusiju je otputovao četvrti put. Prvi put je kao gimnazijalac, sedamnaestogodišnjak, proveo ljetne praznike u Kijevu. Potom je kao student boravio u Moskvi, da bi 1908. kao već profilirana politička figura bio primljen i u Petrogradu, tada sjedištu ruske politike. Za vrijeme boravka u gostima kod sovjetske vlade s Radićem je u više navrata razgovarao niz ministara i drugih državnih dužnosnika. Premda se o boljševičkoj društvenoj reformi u svojim izvještajima a i inače izražava pozitivno, stalo mu je naglasiti kako je u političkom smislu povezan sa Seljačkom internacionalom i sovjetskim nadleštvima a ne Komunističkom partijom. Radić je iz Rusije svojim stranačkim novinama Slobodni dom u Zagrebu poslao niz često opsežnih reportažnih zapisa, prožetih tendencijom i koncentriranih na fenomen seljaštva kao kulturne i društvene osnove. Ipak, u tim se tekstovima zrcali duh vremena i dobroga pisca, upućenoga i načitanoga, kojemu se ne samo otmu literarizirane slike, već je kao polemički svjedok svjestan iznimnosti prigode u kojoj se zatekao, pa i naivnost kojoj se pritom ponekad prepusti pripada doživljaju. Ovi su zapisi priređeni iz te novinske građe koja inače, stjecajem povijesnih okolnosti, nije pretiskivana ni kritički obrađivana, što zapravo sa stoljetne distance znači da je ostala nepročitana.

I.

Na prvo od četiri moja putovanja u Rusiju krenuo sam nakon što sam 30. travnja 1888. u hrvatskom kazalištu nazvao tadašnjeg bana Kuena tiranom i tlačiteljem Hrvatske već zato, što je malo dana prije jednim potezom pera ukinuo hrvatsku operu. Radi toga imao sam biti isključen iz gimnazije, ali se je stvar završila samo s tim, da sam dobio savjet, da više ne idem u školu. Ja sam tada odlučio da pođem u Rusiju u Kiev i to ne možda za to da tamo nastavim škole, već s jasnom svrhom da preko velikih praznika naučim ruski. Kroz cielu godinu prištedio sam si 32 forinta, a jedan školski drug današnji sveučilišni profesor Stanko Hondl dao mi je u zadnji čas na kolodvoru 5 forinti. Toliko je od prilike stajala željeznička karta do Kieva. Osim toga sam imao kod sebe preporučeno pismo tadašnjega srbskoga metropolita Mihaila, po koje sam si sam išao pješice u Beograd i koje je glasilo po prilici ovako: Mladi Hrvat Stjepan Radić vruće želi naučiti se ruski. Ja vam ga preporučam kao mladića darovita i za svoje godine vrlo iskusna. Savjetujem Vam da ga pozovete k svojemu stolu i da mu dadete na upotrebu svoju knjižnicu.

Pismo je glasilo na sveučilišnoga profesora Rahmanjinova, koji je tada bio predsjednik slavenskog dobrotvornog društva u Kievu. No kad sam ja prispio u Kiev, Rahmanjinov je bio vani na ljetovanju, kako Rusi vele ‘na dačje’.

Imao sam u džepu još 35 kopejki. Za to kupim 3 poštanske marke po 10 kopejka, a za ostalo 3 listovna papira i 3 kuverte te pošaljem jedno pismo metropolitu Mihailu, drugo biskupu Štrosmajeru, a treće bratu Anti. I tada, lagan kao ptica odem malo izvan Kieva u najveći ruski samostan koji je sam za sebe čitav grad. I za koji sam u ‘Uspomenama iz Rusije’, što ih je u tadašnjem Viencu priobćio naš bezsmrtni povjesničar Franjo Rački, čitao, da svaki stranac bez razlike vjere i narodnosti može tu dobiti bezplatan stan na dva tjedna. Odem dakle ravno u odjel za inostrane i dobijem odmah čistu postelju u jednoj sobi u kojoj je već bio jedan hodočasnik iz dalekog sjevera tamo negdje od grada Arhangelska iz Nikolobabajevskoga manastira na otočiću sjevernoga mora.

Slušajući svaki dan po više sati rusko čitanje toga monaha, vodeći danomice razgovore s đacima naučio sam uz ono, što sam prije znao ruski toliko da sam sasvim slobodno o svemu razgovarao. To mi je mnogo vriedilo. Kad se je u to povratio spomenuti profesor Rahmanjinov, koji mi u istinu odmah ponudi da svaki dan dolazim kod njega na objed, sprijateljivši me sa svojim sinom, mojim vršnjakom, i stavi mi na raspolaganje svoju prekrasnu knjižnicu.

Što dalje, moj je boravak u Kievu bio sve to ugodniji. Već sam se bio odvažio polaziti parobrodom na izlet u susjedna ukrajinska sela i upuštati se sa seljacima u razgovor kao da sam rodjeni Rus.

II.

Malo poslije toga što je buknula boljševička revolucija držao sam u hrvatskom saboru govor, u kojem sam kazao: u Moskvi sja sunce, u Beču je mjesečina a u Pešti pomrčina. Međutim se boljševičko sunce silno zakrvavilo. To su skrivili gospodski osvajači. Kao bez svake pameti i svake duše militaristi i kapitalisti zapadnih zemalja podigoše se proti sovjetskoj Rusiji, zaratiše na Rusiju bez navještanja rata i proti međunarodnom pravu proglasiše nad Rusijom blokadu.

Tu su boljševici u očajnoj borbi prekoračili svaku mjeru. Prekoračili su je ne samo prema gospodskim napadačima, nego i prema svojim ruskim seljacima. Uzimali su im i otimali bez svakoga milosrđa. Da to nisu učinili bila bi propala ova radnička i seljačka Rusija i došla bi Rusija carska i gospodska, sto puta gora od stare. Seljačtvo je to znalo i seljak je obranio Rusiju – koja je sad u istinu njegova – za sebe i svoju djecu.

O svem tom mi nismo imali ni pojma. Mi smo samo čitali gospodske laži sto puta odurnije od onih, što ih rigaju na hrvatski seljački narod beogradski vlastodržci i njihovi služnici u Hrvatskoj. Mi nismo znali, što je, ali mi nismo vjerovali, da je ono što gospoda lažu proti radničkoj i seljačkoj Rusiji.

Međutim je krvavo boljševičko sunce obasjala maglica pacifizma, čim je bila raztrgana sotonska mreža ruskih carista i svih njihovih pomagača. Počeo se obnavljati sveukupni gospodarski rad i pravi prosvjetni život. Rusija je razpustila svoju stajaću vojsku i uvela sistem milice ili narodne obrane. Priznala je pravo samoodređenja svim svojim narodima i takvima kojih ima samo sto ili dvie sto hiljada, koji su skroz i skroz nepismeni. Priznala je svome seljačtvu pravo na zemlju i pravo na sve plodove slobodnoga seljačkoga rada. Boljševička revolucija pretvara se u seljačku demokraciju.  

U taj čas dobivam poziv iz Moskve i od seljačke internacionale i od drugih političara. Odmah stvaram odluku, da se odazovem i ujedno si mislim, pa da i nisam dobio poziva, išao bih, da vidim ne carske generale, carske diplomate i carističke zastupnike, nego onu novu Rusiju , koju je stvorila odvažnost petrogradskih radnika, požrtvovnost moskovske sirotinje i neslomiv slobodarski duh ukrajinskih sela, one nove Rusije u kojoj se ne pita ni za Poljaka, ni za židova, ni za pravoslavca, ni za Turčina, nego za čovjeka. Pa to je ono isto što je naša čovječanska i republikanska Hrvatska, samo je sovjetska Rusija mnogo mnogo veća i mnogo više postavljena, te zrake s njezina čela padaju na sve kontinente.

III.

Aleksandar Petrovič Smirnov, taj pravi seljački ministar poljodjeljstva više putuje nego što sjedi u svom uredu: a kad je u uredu neprestano prima izvješća i daje upute ili razrađuje i kontrolira sav onaj golemi posao. On nije seljak samo svojim iskustvom i svojim gospodarskim shvaćanjem nego i cielom svojom dušom i čitavim svojim mišljenjem. I to seljak zadrugar, seljak tvorac i borac za obće dobro Rusije i čovječanstva, a ne samo za svoj kutić ili možda samo za svoj žep i za svoj trbuh. I zato je on upravo željno upijao svaku rieč o razvoju naših starih obiteljskih zadruga i o našem današnjem zadrugarstvu, o našim zemljišnim zajednicama, imovnim obćinama i o čitavom gospodarskom programu naše stranke. I onda je opet nastavio pripovjedati živo, rječito, temeljito, umno o seljačkoj politici sovjetske vlade, o svojim gospodarskim osnovama, koje je proveo i koje provodi, da se pojedinim seljacima pomaže malo ili ni malo, ali da se zato dade sva pomoć seljačkim zadrugama, i to najviše pomoć u strukovnicima za osušivanje močvara, za kopanje kanala i za druga velika gospodarska poduzeća: zatim pomoć u novcu za dugovremeni zajam uz male kamate, a sve ostalo, naročito radnu snagu mora si dati seljačtvo samo. I onda je s ponosom pokazivao fotografije tako prokopanih kanala i osušenih močvara.

Zatim je pripoviedao kako su si seljaci u prvi mah bili prisvojili svekolike šume i kako su iz tih šuma u najtežim prilikama posagradili nove kuće i sve gospodarske sgrade tako, da su sva ruska sela najmanje polovicom obnovljena. I tu je uzkliknuo, da je to htjela graditi vlada, nikad ne bi bilo gotovo, a stajalo bi milijarde i milijarde.

A da ste čuli istom Smirnova, kad je govorio o tom, kako su se udružila čitava sela da podignu zajedno električnu centralu ili da podignu zajedničku zadružnu tvornicu škroba, te im njihov krumpir sada donosi neprispodobivo veću korist nego prije. Mnogo od toga o čemu je govorio pokazao je za nekoliko dana i u prirodi u životu. Sve je to začinio svojim veselim smieškom i svojim ozbiljnim razlaganjem o stalnom i neprekidnom napredovanju seljačkog gospodarstva , kojega nitko i nikada više ne može zaustaviti.

I kad smo se razstajali i rukovali pomislio sam si, da se to ne rukuje samo mala Hrvatska i velika Rusija, nego pedesetak seljačkih naroda Sovjetskog Saveza sa desetak seljačkih naroda Podunavlja i Balkana. 

IV.

Vlada u Sovjetskoj Rusiji ovisi o javnom mnijenju, nego li igdje drugdje u svijetu. Na evropskom i američkom Zapadu nemaju o tom na žalost ni pojma. Tu se još uvijek misli da je u Moskvi nekakva strahovlada i da u Sovjetskoj Rusiji nema nikakovoga javnog mienja već zato, jer nije dozvoljeno monarhistima i drugim proturevolucionarcima da govorom ili štampom slabe, umanjuju ili čak podkapaju stečevine sovjetske revolucije. Novo političko vjerovanje u Rusiji ukratko glasi ovako: radniku tvornica, seljaku zemlja, a čitavom narodu svekolika vlast i sveukupna kontrola nad vlašću. 

Prema tomu je posve jasno da ovo novo političko vjerovanje ne dopušta nikakvih proturevolucionarnih izjava, kao što kršćanstvo nije dopuštalo poganskih bogova i žrtvenika. Ali zato u skladu s duhom revolucije postoji i te kako snažno javno mnienje i te kako razvito sovjetsko novinstvo. Dosta je spomenuti da se svi sovjetski listovi tiskaju u dva i pol milijuna primjeraka i da osim stotina časopisa na ruskom jeziku izlazi 108 listova na raznim drugim jezicima. 

Najugledniji i najrazšireniji sovjetski dnevnik jest moskovska Pravda. Tiska se u tristo tisuća primjeraka. I zato je osobito važno, kad Pravda u ime tog javnog mnienja donese članak o pravu samoodređenja svakoga pa i najmanjeg naroda, napisan tako jasno i odlučno, tako iskreno i pošteno, da svakome pravom čovjeku, kad ga čita, mora zaigrati srce od radosti.   

Do toga članka došlo je ovako: U Berlinu izlazi jedan ruski dnevnik koji okuplja onu inteligenciju, koja se u tuđini napokon pokajala za svoje griehe prema radničtvu i seljačtvu i koja sad priznaje i sovjetsku vladu. I ne samo da je priznaje, nego je i brani od svih drugih ruskih izseljenika, i to uviek vrlo odlučno, a više puta i vrlo pametno. Ali sovjetska vlada u Moskvi ne vjeruje ni toj ruskoj gospodi. Ta su gospoda radi toga jako uvrijeđena, ali ovih dana opet pokazaše, da promieniše samo dlaku, a nipošto svoju ćud. Oni se pitaju kakvoga smisla imadu sve te novine u Rusiji na neruskim jezicima.

Sad da čujemo kako na to odgovara boljševička Pravda: „Prije svega moramo upozoriti na to da sovjetski savez nije isto što i Rusija. U sovjetskom savezu Ukrajina je suverena država. Isto tako Zakavkazija i Bjelorusija. To sve više nije Rusija. To je sovjetski savez, sovjetska federacija. Ona ruska inteligencija koja bi da ju mi držimo sovjetskom, mora barem ovo naučiti i dobro zapamtiti“.

Tako dakle boljševička Pravda tumači pravo samoodređenja svih pa i najmanjih naroda. Kad to prosudimo i vagnemo onda istom vidimo kakvi su zaguljenci, tupoglavci i jadnici svi ti beogradski radikali i batinaši.

V.

Bit će doskora četiri tjedna što sam u sovjetskoj Moskvi. Dosta sam u to vrijeme pročitao, mnogo toga čuo i koješta vidio. Toga svega naravski neću opisivati: to bi bila velika knjiga ali nepotpuna. Dosta je da kažem kako sam već prvih dana jasno upoznao kakav to duh vlada sovjetskom Rusijom, i da se svaki dan sve više uvjeravam da je to uglavnom onaj isti duh kojim diše naš čitavi hrvatski seljački pokret.

U Moskvi i u svoj sovjetskoj Rusiji na svakom koraku vidiš da su u istinu na vlasti radnici i seljaci, ili kako Rusi još češće govore „vsje trudjasćijesja“, što znači doslovce svi trudeći se, svi oni koji rade, svi radiše.

Ova misao, ova ideja da sva vlast pripada samo radiši, nije u Rusiji samo program, samo težnja, samo ideal, ona je tu činjenica. Svi mi koji radimo pošteno, korisno i ustrajno, mi svi dobro znamo da za pravi i uspješni rad nije dosta imati jake mišice, nego da treba imati jaku i čvrstu volju, treba biti za kakav takav rad sposoban i treba imati još više drugih vrlina, koje naši ljudi u kratko označuju tim, kad vele: taj zna među narodom živjeti, ili: taj zna kako se živi na svietu. I zato je i u svakom poštenom radu, isto toliko duševnih koliko tjelesnih sposobnosti, toliko duha koliko i materije, pa bi zato bilo nerazumno kazati za Sovjetsku Rusiju, da je ona materijalistička, jerbo se tu sve prosuđuje najprije s gospodarskog gledišta, sa stanovišta rada. Baš naprotiv, tim što su ruski radiše, ruski seljaci i radnici, ovu vlast oduzeli veleposjednicima i carskim činovnicima, što su uništili svaki upliv bogataša, i one školane gospode koja su bogatašima služila, postavili su Sovjetskoj Rusiji neoborive moralne i duhovne temelje. 

Tko ne radi, neka ni ne jede – to sada nije u Rusiji samo lijepa izreka, koja se čita u školi ili više šaljiva, nego ozbiljna rečenica koja se tumači u kakvoj poučnoj knjizi. Ovo je danas pravilo svega javnog i privatnog života, i to tako strogo i kruto pravilo, da tvoj rad mora biti opće koristan i opće priznat, ako hoćeš da možeš kako tako živjeti. A obće priznat – to znači, mora da se smatra obće korisnim u ovom novom državnom uređenju, u kojem na svakom koraku vidiš i čuješ samo za vlast radnika i seljaka, za vladu kladivca i srpa.

VI.

Baš kad sam iz Njemačke prolazio u Rusiju, raširile su se vijesti o tom, da je sovjetska vlada počela opet nemilice proganjati sve svoje političke protivnike, tjerati ih iz svih ureda i isključivati ih iz svih škola. Dođem u Moskvu i zbilja čitam i čujem da se čiste i škole i uredi, jedno za to da su prenatrpani, a drugo i zato, jer da nekoji namještenici i djaci ne čine ništa za političku naobrazbu među radničtvom i seljačtvom. I pitajući dalje saznao sam ovo: U Sovjetskoj Rusiji nije dosta da službenici, koji su si u časti svi ravni, a zovu se među sobom ‘drug’ , da vrše samo svoje službene poslove, a đaci viših škola da uče samo svoje zadaće. Nego i službenici i đaci moraju barem jedanput ili dva put na tjedan ići među radnike ili kamo na selo i tu držati predavanje ili voditi razgovor, kojim se radnik ili seljak upućuje i prosvjećuje u politici. Prijatelj, koji mi je to tumačio, završio je svoje pripovijedanje ovako: Danas, kod nas nije nipošto dosta, da netko bude makar i najrevniji samo u svom uredu, nego se odmah kaže, da ga država narodnim novcem ne plaća samo za to da on vrši svoju službu, nego da on mora jedan dio svoga vremena odrediti i zato da naročito sve svoje političko znanje širi među radničtvom i seljačtvom. No najzanimivije je to, da se od sveukupnog radničtva uobće i od svakoga radnika napose zahtieva da na selu širi političko znanje i političku sviest o tom da sovjetske država ne može nitko drugi očuvati i unapriediti nego samo onaj koji ju je stvorio, a to je složno radničtvo i seljačtvo. Ili još točnije: prosviećeno i organizirano seljačtvo  koje više nikad ne smije doći pod vlast ni vlastelinove batine ni carske oficirske nsablje ni popovske brade. 

Sveukupno nastojanje sovjetske vlade i svih drugih političkih faktora u Rusiji ide sada najviše za tim da rusko selo dobije što temeljniju naobrazbu i što dublje uvjerenje da je Moskva isto tako seljačka kao i radnička, a Sovjetska Rusija da je u prvom redu seljačka država. Ovo se najbolje vidi u Seljačkom domu u Moskvi i u Seljačkim domovima po mnogim većim i manjim gradovima Rusije. Iz preogromne Rusije svaki je dan u Moskvi na stotine seljaka, koje šalju njihova sela ili njihove obćine, da se na što prituže, da nešto zatraže ili zamole, ili da se za što važno upitaju. U Seljačkom domu uređeno je tako da oko 200 seljaka dnevno može dobiti stan i hranu, da što brže dobije i uputu od strukovnjaka: dobrih poznavača zakona, zemljomjernika, liječnika.

VII. 

U Moskvi je prije pet godina osnovan međunarodni radnički savez, koji se zove komunistička ili crvena internacionala. Ova komunistička internacionala održala je ovoga lipnja svoj kongres , na kojem naravski prvu rieč vodi ruska komunistička ili boljševička stranka. Ti ruski boljševici imali su u Moskvi i svoj 13. godišnji kongres.

Sad je posve naravski da se svatko odmah pita, da li je i seljačka internacionala samo jedan dio ili možda samo jedan privjesak komunističke internacionale, kako piše zagrebačka štampa, ili je to posve samostalna seljačka internacionalna organizacija. 

Sam kongres seljačke internacionale odgovorio je na to pitanje čisto i bistro u tom smislu, da je seljačka internacionala posve samostalna organizacija i da u njoj mogu sudjelovati, pa i sudjeluju, seljačke stranke raznih programa, samo ako imadu taj zajednički cilj, da radni narod preuzme u dotičnoj zemlji vladu i upravu, i to zajedničkim nastupom i seljačtva i radničtva. 

Naše a i druge gospodske stranke to ne vjeruju, nego pišu – koliko se tom stvari bave – da je seljačka internacionala samo prikrpina komunističke internacionale. Tako je i beogradska vlada održala sjednicu da nas se stavi izvan zakona, jer da je naša stranka postala, dotično da će svojim pristupom u seljačku internacionalu postati komunističkom strankom. U takvoj budalaštini, koja dovodi do takvoga bezakonja, u toj budalaštini – velim – utvrđuju radikale i batinaše naši komunisti, koji se još uvijek s vlastodršcima slažu u dvije glavne stvari: prvo što su i naši komunisti u praksi još uvijek nekakvi Jugoslaveni, dakle branitelji izmišljenog službenoga troimenog naroda, i drugo što su u praksi još uvijek centralisti, dakle branitelji silom nametnutog državnog jedinstva. I zato ti komunisti u Beogradu, u Zagrebu i Ljubljani – kao da su najmljeni od vlade – pišu i ludo i neistinito da je seljačka internacionala isto što i komunistička, i da ćemo, ako stupimo u seljačku internacionalu, morati priznati njihovo komunističko vodstvo, jer ako to ne učinimo da ne mislimo iskreno. 

Kako je ovo pisanje naših komunista ludo i neopravdano, lako se uvjeriti iz govora predsjednika komunističke internacionale Zinovjeva, kojim je pozdravio kongres seljačke internacionale, prije nego je ovaj započeo svoje viećanje. Naravno da je u tom govoru nekoliko čisto komunističkih izjava, budući da govori predsjednik komunističke internacionale. Ali je inače čitav govor neoboriv dokaz da komunistička internacionala ne gleda na seljačku internacionalu kao na svoju služavku, nego kao na svoju, doduše mlađu, ali svoju sasvim ravnopravnu sestru.

VIII.

Za nas Hrvate, za sve slavenske narode, a i za čitavo čovječanstvo najvažnije je i najpotrebnije znati kakav je odnošaj između Sovjetske Rusije i seljačtva, kani li sovjetska, boljševička Rusija seljačtvo potlačivati kako je to kroz viekove činila carska vlast s pomoću svojih činovnika, spahija i popova ili sovjetska vlada kani sa seljačtvom surađivati, dotično seljačtvo razvijati u duhu prave čovječnosti i socijalne ravnopravnosti. Na to se pitanje ne da odgovoriti iz daleka, izvan Rusije. A ne da se odgovoriti ni u Rusiji, ako već od prije ne poznaš bar donekle ruske prilike, ako ne znaš dobro ruski, ako nemaš pri ruci odmah obilje novina i knjiga, i što je još važnije, ako ti nisu u pomoći živi iskreni i pošteni tumači današnjih ruskih političkih i socijalnih prilika. Osim svega toga potrebno je da imaš onako sigurno seljačko mjerilo za današnje ruske odnošaje, kako engleski, francuski, njemački i talijanski komunisti, kad dođu u Rusiju donose u svojoj duši točnu radničku komunističku mjeru, kojom odmah mjere i prosuđuju ove današnje uredbe, zakone i običaje u sovjetskoj Rusiji.

Sad sam istom vidio, koliko mi vriedi, što sam u Rusiji do sada bio već tri puta, u samoj Moskvi već dva puta. Vidio sam koliko je našoj stvari pomogao i moj boravak u Londonu i napadaji talijanske fašističke štampe, i dosta vjerno izvještavanje nekojih velikih njemačkih novina. Sve je to učinilo da u Moskvi i u ostaloj Rusiji nije poznato samo moje ime, nego i čitav naš hrvatski seljački pokret i to tako da ima odličnih boljševičkih pisaca i drugih sovjetskih prvaka koji taj naš pokret prate s najboljim interesom i koji su nam od prvog časa stavili odmah na raspolaganje ne samo novine i knjige nego i sve svoje iskustvo, poznavanje ljudi i prilika, tako da sam se odmah osjećao kao kod kuće, među prijateljima, koji mi ništa ne taje ni ne skrivaju.

Odmah sam u stenografskom izvještaju s kongresa ruskih boljševika zapazio da se taj kongres ovaj put najviše bavio onim pitanjem radi kojega sam ja najviše došao u Rusiju, naime o odnošaju sovjetske vlade i komunističke stranke prema selu i seljačtvu. Opazio sam odmah i to da se svi govornici na kongresu redom pozivaju na pokojnoga Lenina kad govore o selu i seljačtvu. To je u svom govoru učinio i Kalinjin, sadašnji predsjednik sovjetske republike, koga seljaci zovu „sveruski starosta“. 

IX.

Stari su Rimljani imali mudru rečenicu, koja veli da čovjeku katkada najviše pomognu baš njegovi neprijatelji. Ta se rečenica ispunila ovih dana kada su nam beogradski vlastodršci pokušali zapriječiti povratak iz Rusije. To su učinili na temelju vrlo glupih i bezdušnih izmišljotina, kakvima se oni uviek služe proti svim svojim političkim protivnicima, a napose proti nama Hrvatima. Ali ni to im nije bilo dosta. U svom smrtnom strahu za vlast i u svojoj paklenskoj mržnji na sve što je hrvatsko, oni su na sve strane stali rovati. Oni su naročito u londonski Times proturili čitav niz članaka u kojima se plaši Engleska i sva Evropa, da će doskora planuti čitav Balkan, a valjda i Podunavlje, jer da je Radić preuzeo po odredbi sovjetske vlade vrhovno zapovjedničtvo nad cielom revolucionarnom vojskom od Beča do Carigrada.

Kad su radikali i batinaši ovako nasamarili mudre i hladnokrvne Engleze, onda su istom stali svom silom kopati i rovati u Rimu i Berlinu, u Varšavi i u Pragu, u Pešti i u Sofiji. I odmah su se brže bolje pohvalili da su svuda podpuno uspjeli. Međutim iz Rima su otišli s dugim nosom, u Berlinu su ih odpravili riečima, da Njemačka već sama zna što joj je učiniti, u Varšavi i Pragu dobili su sličan odgovor, u Pešti su dobili po nosu. 

Bio je to ipak jedan od razloga da se u Moskvi ostane znatno duže. Prvo, da se što točnije prikaže beogradsku politiku i da se taj opis preda svim onim državnicima koji se najviše zanimaju za balkanske poslove. Drugo, da se u najuglednijim sovjetskim novinama prikaže hrvatski seljački pokret. Treće, da sve one članke koje sam obećao najuglednijim ruskim revijama poslati iz Beča napišem odmah u Moskvi.

I sav je taj posao sada gotov. Tako je došlo i do toga da je službeni list sovjetske vlade donio takav članak o hrvatskom seljačkom pokretu kakav nemamo ni doma. Taj su si članak dala sva diplomatska poslanstva prevesti i odmah su izviestila svoje vlade. U moskovskim političkim krugovima članak je pobudio tako živo zanimanje, da je jedan oveći krug ruskih najuplivnijih političara sutradan o njem raspravljao više sati i da nam je jedan učesnik toga viećanja dao ovu izjavu: „ Mi sad istom vidimo, da hrvatski seljački pokret spada među najnaprednije i najače pokrete. Mi vidimo da je vama potpuno uspjelo dokazati, da je seljačtvo baš kao i radništvo sposobno shvatiti najuzvišenije čovječanske i međunarodne ideje i ideale i da je kadro boriti se za njih ustrajno i neustrašivo“.

Jasno spoznajemo koliko nam to vriedi kao Hrvatima i kao probuđenome i organiziranome seljačkom narodu, što danas umjesto carske Rusije tu stoji velika zajednica slobodnih i ravnopravnih naroda na temelju radničkom i seljačkom pod imenom Sovjetski Savez.

X.

Pokojnoga Lenjina proglasilo je gospodsko novinstvo crvenim, to jest krvavim carem. Gospodski novinari učinili su to nešto iz neznanja, a mnogo više iz glupe i nadute mržnje proti svakom pokretu, koji dolazi iz radnog naroda, a kojemu na čelu ne stoji ni gospodski ulizica ni gospodski plaćenik. Za te iste gospodske novinare Trockij je još mnogo strašniji od Lenjina. On im nije samo crven i krvav, nego je to tobože pravi krvolok i ljudožder. A kad tamo Trockij je najkulturniji čovjek, što si ga pomisliti možemo. O tome se možemo uvjeriti iz jednoga jedinoga govora, što ga je Trockij održao na prvom sveobćem kongresu knjižničara iz čitavoga Sovjetskog Saveza.

Već je to neobično, da vrhovni vojskovođa dolazi na kongres knjižničara, a još je neobičnije o čemu je govorio. Taj je govor i ponovnim dokazom , kako svi sovjetski prvaci ozbiljno i pametno misle sa seljačkim narodom. Trockij je najprije razložio, da je prava kultura samo ono znanje, ona vještina i ona požrtvovnost koju čovjek upotrebljava na dobro svoga bližnjega. Lenjinizam je sposobnost osloboditi radni narod od straha i od neznanja, od mržnje i od nesloge i probuditi u njemu spoznaju, da si jedino sam narod može pomoći i da si jedino on sam može urediti takvu državu i postaviti si takvu vladu, koja će se pod kontrolom radnog naroda brinuti za napredak. 

Mi svi znamo – kaže Trockij – kako se ruski seljak bojao carskih činovnika. Mi bi morali znati i to, da se on boji i naših sovjetskih činovnika. Nepismen čovjek uvijek je plašljiv i pokoran, osobito kad ima posla s vlašću, s gospodom i s ljudima iz grada. Mi smo doduše radnička i seljačka vlada i država, ali smo i u velikoj kulturnoj zaostalosti. Iz te zaostalosti rađa se strah i osjećaj, da za seljaka siromaka nigdje nema ni pravice ni zaštite.

Vidimo kako je ludo i bezdušno sve ono, što se o Trockom i o ruskim boljševicima piše po gospodskim novinama, svuda na Zapadu, pa i kod nas u Hrvatskoj. Ali iz toga govora vidimo i to, da je naša malena Hrvatska u jednoj stvari daleko pred ogromnim Sovjetskim Savezom. Hrvatski seljak već je postao i odvažan i politički zrio, jer je on svoju političku sudbinu sam uzeo u svoje ruke, te ne čeka ni zaštite ni spasa od gospodske, a niti od radničke manjine. Hrvatsko preporođeno organizirano seljačtvo, gospodsku manjinu na gusto sito prosijava, a s radničkom manjinom, koju njezin mučenički život prosijava, rado se i iskreno udružuje u nepobjedivi savez radnoga naroda, ali tako da radnička manjina ni u čem ni prikraćuje seljačka prava, kao što i ogromna seljačka većina potpuno priznaje radniku pravo. 

                            Borki Pavićević

Jedni bi voleli da priznam
a drugi očekuju da mrzim

da oćutim masovne grobnice
jedni žele,
drugi bi voleli da o etničko čistim
gradovima prešutim

vele mi krv ti je viteška
srpska, kosovska
a ja im zborim
od albanske krvi
satkan sam takođe

Mirëdita!
Dobar dan! 

Ej bre više
dokle ljudi?

Priznajem, al ne granice
priznajem planinske vence
ćutim, al ne grobnice i etnički čiste sredine
šutim kad pesma o ljubavi krene
da je ne oskrnavim
poganim ustima
jezikom mrtvih,

kao što se skrnavi sve Sveto!

“Čitaj ono što te boli!“ govorila je Borka
i čitam, boli me
boli me kap majčinog mleka
sa medne dojke što kapne na patos
umazan krvlju

bole me Boro i Ramiz,
gricka mi utrobu crv.

Natën e mirë!
Laku noć! 

Osvanuće nam dan crn
ili je već osvanuo
ali ni to nisam primetio

jer čitam i pišem,
jer boli me
upravo tu! 

Elvedin Nezirović, Ništa lakše od umiranja, Laguna 2019; Boja zemlje, Laguna 2016. 

Ako imamo sreće i ako se okolnosti ne urote protiv nas, nikada u svojim životima nećemo biti suočeni s velikim moralnim dilemama, a filozofi će i pisci, usled nedostatka primera, nastaviti da se dovijaju tražeći odgovor da li je život one babe iz Zločina i kazne vredniji od, recimo, katedrale u Parizu, ili (da ostanemo u francuskom ozračju, Sartrovom) da li se može opravdati ubistvo jednog čoveka zarad spasavanja devetoro drugih, ili je moralna zapovest „ne ubij“ bezuslovna i apsolutna? Ako nemamo sreće, odnosno ako se okolnosti u toj meri okrenu protiv nas – a rat je jedna od najvećih zavera koja se može zamisliti – bićemo stavljeni pred odluke u kojima nam prethodna iskustva, računajuća i moralne zaplete, neće vredeti ništa. I ne samo to. Šta ako se okolnosti – tako nestalne i varljive na ovim (balkanskim) prostorima – poslože na takav način da nam život postane večito vraćanje tog trenutka odluke, dan mrmota koji nas, nezaustavljivo, vraća na onaj čas kada smo mogli da povučemo oroz i, oduzimajući jedan prestrašan život koji (mislimo) nije ni vredelo živeti, spasemo druga dva života u nedohvatljivoj budućnosti, dva života koja su (verujemo) bila vredna življenja? Možda nam, tada, ne preostaje drugo do da postanemo pisci kako bismo pokušali da sačuvamo to malo sopstvenog života, a ako smo, najblaže rečeno, daroviti poput mostarskog pisca Elvedina Nezirovića, onda je pisanje, doslovno, isto što i život.

Elvedin Nezirović piše istinito. Ne krije se istina njegovog pisanja u vernom prikazu stvarnosti, niti u tome što je, slutimo, njegovo pisanje iznova proživljeno iskustvo (svi mi neprestano iznova proživljavamo svoja iskustva, pa ne postajemo pisci), već je Nezirovićev jezik u svojoj neužurbanosti i čistoti, s rečenicom koja (tako bosanski) izvire iz Andrićeve, Kovačeve i Jergovićeve rečenice, ono što romane Boja zemlje (Laguna 2016) i Ništa lakše od umiranja (Laguna 2019) čini istinitim. Obe Nezirovićeve knjige govore o odlukama koje su sažele vreme, skupile ga onako kako drenjine skupljaju usta. U Boji zemlje pripovedač prelistava porodični album i, kroz fotografije, svedočanstva, dokumenta i priče, traga za ocem koga ne pamti (po malo onako kako Kišov Andreas Sam traga za svojim ocem), da bi potom u priču ušli i oni koji su s ocem, na jedan ili drugi način, bili povezani. Istovremeno pripovedač nastoji da locira upravo trenutke odluke, mesta račvanja, događaje koji će, nepovratno, da odrede sudbinu svakoga od njegovih likova, računajući i njega samog. Događaj u kojem ga poočim, s kojim nikada nije osetio istinsku bliskost, spasava od gotovo sigurne smrti tako što ga ubacuje u autobus koji će ga prevesti na „pravu stranu“ Neretve, dok sam poočim ostaje na „pogrešnoj“ obali da bi, potom, završio u koncentracionom logoru, jedno je od tih pripovedačkih i životnih račvanja. Majčina odluka da počne da živi s Mitom – druga. Susret majke i Mite, po Mitinom izlasku iz koncentracionog logora, jedna je od dirljivijih scena u savremenoj književnosti na ovom jeziku.

Ako se Boja zemlje spliće oko niza odluka koje pravolinijski proizvode posledice, Nezirovićev roman Ništa lakše od umiranja širi se, poput koncentričnih krugova, oko jedne odluke: da je pripovedač one mrkle hercegovačke noći, ratne, povukao oroz, kao što nije, godinama kasnije neki bi drugi ljudi, u dalekoj zemlji na severu kontinenta, bili živi. Nije, dakle, pripovedač Raskoljnjikov koji će najpre da ubije staru ženu, pa onda da se bori s islednikom i sopstvenom savešću, već se njemu, pripovedaču, događa nešto gore: on nije uradio ono što je mogao da uradi. Nije li, pita se pripovedač, time što je poštedeo masovnog ubicu i manijaka, on, zapravo, rukom tog istog manijaka ubio neke ljude godinama kasnije? Nisu li dvojica Šveđana već tada, mnogo pre svoje stvarne smrti, već bila osuđena pripovedačevom odlukom da ne puca? 

Nezirovićev roman počiva na stvarnim događajima. Švedski državljanin crne puti – u romanu se zove Džoni Aker; njegova crna put ovde je značajna u mnogim ravnima, pri čemu nije na poslednjem mestu to što ga takvog kakav je beli rasisti i neonacisti, za razliku od školskih drugova i hraniteljske porodice, prihvataju kao ravnopravnog saborca – odlazi u bosanski rat kao plaćenik, pridružuje se jednoj od zaraćenih strana i vrlo brzo postaje najkrvoločniji pripadnik inače zloglasne jedinice. U opis njegovog posla spadaju, između ostalog, mučenje, mlaćenje i ubijanje zarobljenika u koncentracionim logorima, a ako se ukaže prilika i silovanje (od tih i takvih opisa kosa se diže na glavi). Ili, kako piše Nezirović: „Ubijanje je, jednostavno, bilo njegov posao i on ga je radio kako je najbolje znao“. A kada dopadne zarobljeništva naći će se na nišanu našeg pripovedača. Ovaj, međutim, neće povući oroz. Posle komplikovanih diplomatskih manevara Aker iz Bosne biva prebačen u Švedsku i oslobođen optužbi, da bi u toj zemlji počinio nezapamćen zločin. Trenutak kada pripovedač koji je ubicu držao na nišanu sazna za Akerov zločin početak je ove složene priče, ovog rasnog romana u kojem pisac menja pripovedačke perspektive i uglove gledanja, da bi, onako kako to rade najbolji – jer to i jeste posao pisca, kao što je posao ubice da ubija – pokušao da razume i ono što se ne da razumeti: pokušaće da uđe pod kožu manijaku i serijskom ubici Akeru i da, kroz lik sveštenika, recimo, shvati kako je Aker od bića koje ne ume drugo do da mrzi, postao nekakav čovek (ako je postao). Istovremeno, dok sledi tragove zločina – kako u Bosni, tako i u Švedskoj – pripovedač je, u nedostatku islednika, istinskog sagovornika, u neprestanom razgovoru sa sobom. Jer, on, pripovedač, nije počinio nikakav zločin da bi ga iko progonio, osim što je nečinjenje, u ovom slučaju, možda i gore od činjenja. Zbog toga on progoni sebe samog, kao zver.

Ovde ne treba okolišati. Sa ova dva izvrsna romana dobio je naš jezik još jednog sjajnog pisca, a književnost se, sveprožimajućoj gluposti uprkos, utvrdila u kontinuitetu. Imaju se Andrić i Kovač, tamo gde su sada, čemu radovati.