Mislim da se moja baka zvala… Mislim da ne znam kako se zvala. Prezime joj je bilo Katan. Rifka Katan? Njen se muž, a moj djed, zvao Solomon. Ne, tako mi se zvao otac, koga su svi oslovljavali samo nadimkom Moni. Djed mi se zvao Mojsije. Jedni su mi rekli da je bio rabin, drugi da je bio mesar. Otac je o njemu malo govorio. Češće je spominjao brata koji se odmetnuo od kuće, promijenio vjeru, prezime, odselio u drugi grad, u kome ga je neko u vrijeme rata prepoznao, najprije ucjenjivao i na kraju ga, kada ovome ponestade para, prijavio lokalnom Gestapou. Za baku su samo govorili da je bila mala, svaki dan kuhala četiri jela, pravila najbolji pastel, nema takvog više… Ni o djedu nisu mnogo. I kada bi ga u kući spomenuli nazivali bi ga samo ocem. Zareza mi se u sjećanje da je moj otac jednom htio iscijepati drva, ali se udari sjekirom, pa se danima skrivao da ga ne bi sustigla djedova prijeka narav. “Jednom je ošamario komšijsko dijete, mislio da je njegovo”. Na vijesti da je otac “zaglibio s komunistima”, djed je sumnjičavo vrtio glavom: “Neće š njima iz fine kuće…”. Tako je rekao i žandarima, pa oca ne uhapsiše. Otac kasnije u svojoj biografiji nije mogao napisati ni da je iz “radničke”, ni “napredne” porodice, pa je njegova prošlost najednom nestala. “Ja ću ti ispričati o tvom djedu” – rekla mi je teta Zlata – “Bio je dobar čovjek…”. “Stanovao je uz Logavinu” – rekao mi je Bego. “Ja sam mu subotom palio vatru”. Otac mi je rekao da je djed na sabat pio vino, majka da je “bio visok”, tetka da je “imao mnogo djece”, čika Ašer, općinski blagajnik, da mi je djed “bio rabin, sramota, tebe nikad u sinagogi…”. Sklopio sam neku sliku, premda ne znam točno o kome. To bi sve mogla biti i slika nekog drugog. 

Prisjetih se kako me otac vodio u obdanište. Jednog dana krenusmo drugim putem, uz ulicu. Otac stade, ispusti mi ruku. “Ima još do obdaništa” – rekoh. Nije me čuo. “Ima još…”. On uperi prst u dva zida žućkaste cigle: “Tamo su ti stanovali dedo i baka….”. O djedu se više nisam usudio da pitam. Djed je u našoj kući bio ona bolna praznina u kojoj bol ispunjava prazninu. Snuždeno sam razmišljao o neumitnosti onoga što se desilo, maštao o Golemu u Auschwitzu, fantazirao da postoji druga realnost, koja je ponavljanje i ispravljanje prve, svijet u kome neće biti dopušteno da se loši ljudi, poput Hitlera i njegovih zlotvora, ikada rode. U meni ni danas nema morbidne znatiželje da saznam kako su moji ubijeni. Ali zašto? Sam sebi sam odgovarao “Zato što su bili Židovi”, kao da postoji nekakva prirodna židovske krivica i nekako se slagao sa starijom tetkom, koja bi zadrhtala kada bi neko jače pokucao na vrata, da Židove uvijek “napadaju beštije”. Čuo sam da mi je djeda ubijen prvog dana pogroma, 1941., maljem, pored puta. Onda je sigurno bio rabin. Drugi su tvrdili da je odveden dalje, u Hrvatsku, treći još dalje, u Poljsku. Zato se raspitujem naokolo, zaustavljam prolaznike, ali oni vrte glavom, ne znaju mi reći gdje je bio geto, sve dok mi jedan postariji, s velikim nosom, ne pokaza prstom prema novom dijelu Varšave: “Sada je tamo samo spomenik”. Okolo novogradnje, u njima ljudi zabavljeni dnevnim brigama. Tko stanuje u neboderu pored spomenika varšavskom getu, spomenika koji je postao značajniji po Brantovom moralnom gestu no što je po svojoj artističkoj vrijednosti. Obilazim spomenik sa osjećajem prigušenog otpora prema elementima njegovog soc-realističkog trijumfalizma usred geta, koga više nema. Onda dođe neka žena, Amerikanka, pita me jesam li bio u Auschwitzu. “Nisam” – kažem – “Djed mi je tamo ubijen”. Od onih sam koji tada nisu bili ni rođeni. Od onih, kojima je bilo namijenjeno da nikada ne budu rođeni. Da sam se nešto ranije rodio, to se moglo i meni desiti. Da mi otac nije izmakao u šumu, u Titove partizane (“Tukli smo Švabe i bandu” – govorio je kao da se sveti), ne bih se ni rodio. Da su svi Židovi pobijeni, možda nitko za njih ne bi ni znao. Vidim one koje nikada nisam vidio. I pokušavam se sjetiti onoga što ne pamtim, događaja koji je bio a kome nisam svjedočio. Prošlost dokazuje moje postojanje. Ona mi može biti neznana, ali nikako nepostojeća. Moj djed je osoba bez lika, lice negativne teologije. Moj djed je moje uništeno porijeklo, frojdovski pra-otac, nepredstavljivi lik koji pokušavam prizvati u riječ, osoba koju nadomješta bolna praznina, znak čije je značenje bez oznake, egzistencija koja je nasilno postala transcendencija, stanovnik razrušene kuće iz koje nitko ne izlazi. Ranjivost i svijest o gubitku ne može biti umirena potvrđivanjem gubitka. Transcendencija je ovdje konačno opisana kao praznina u kojoj je upisano nijemo obogotvoreno biće izgubljenog. Ne mogu da sebi vizualiziram sliku moga djeda, ni njegovu smrt. Možemo li iz pepela ponovo uzdići život, vratiti ga u tijelo, u biće koje je išlo ulicom, radilo, spavalo, voljelo, nadalo se… Sve dok se moj djed ne vrati iz mrtvih u svijet u kome logor više nikada neće biti moguć, nosiću Holokaust kao ranu. Znam da je ta nada uzaludna, da jedva još može pripadati i fantaziji, ali isto tako znam da tamo gdje postoji trag, tu postoji i biće, kao što znam da se mrtvi kroz sjećanje može prizvati, kroz Riječ vratiti, kroz slovo ponovo postojati, premda samo kao izgubljeno biće, kao biće izgubljenog i nepovratnog, kao nepovratno izgubljeno. Kao potpuno spaljeno.

Pjesma “Sam u vodi” prva je stvar na long plej ploči “Two dogs fuckin’”, objavljenoj kod ljubljanskog Helidona u proljeće 1989. Tih godina bez razmišljanja se, i bez prethodnog preslušavanja, kupovalo uglavnom sve što Helidon objavi. Pjesmu sam slušao na Tosci 21, sam u sobi s pogledom na grad i na Trebević, tokom cijelog tog ljeta. Prijao mi je zvuk, ali ne i humornost riječkog benda.

Trideset i jednu godinu kasnije pjesmu “Sam u vodi” snimili su s Terezom Kesovijom. Osim što smo zastrašujuće stariji – onda mi je bilo dvadeset i dvije, danas pedeset i tri – i što nam, mnogima, pogledi nisu isti – iz one sobe u kojoj više nisam ne vide se ni grad ni Trebević, jer ih je zaklonila stambena građevina bošnjačkog poduzetnika, osim što su se premetnule države i politički sustavi, stigla digitalna era i svaki čovjek ima svoj kompjutor i telefon bez šnure, muzika nam je prestala biti važna. Muzika je postala zvučna dekoracija i element ekološkog, zvučnog zagađenja. Muzika je postala najlonska vrećica. To je, ponekad mi se čini, promjena koja najviše uznemiri. Nas je muzika odgajala. Rasli smo uz nju kao filadendroni uz Bachove fuge.

Trideset i jedna godina bila je potrebna za sasvim mali pomak, za novi ženski vokal, koji samo na prvo uho zvuči neočekivano i šokantno. Još prije kraja pjesme, koja u ovoj verziji traje duže od devet minuta, za njezinog prvog slušanja, biva ti nekako normalno i prirodno. Pa da, misliš si, i osjećaš, ovo je morala otpjevati Tereza Kesovija. I sve što se u ovih trideset godina zbilo, rat, digitalizacija, filadendroni i Bachove fuge, pa i sepetarevačka stambena građevina bošnjačkog poduzetnika, svoj smisao i razlog nalazilo je u tome da se steknu uvjeti u kojima će Tereza Kesovija otpjevati pjesmu grupe Let 3, i učiniti je velikom. Jer Bog je tu pjesmu pustio na svijet, samo da bi je jednom otpjevala Tereza Kesovija.

Patetika, patetika, patetika… U pjesmi, ili u ovoj priči o pjesmi? Nema je ni na jednoj, ni na drugoj strani. Naprosto, to je gola istina. Nastala iz atmosfere neke zajebantske psihodelije, godinama poslije punka i novog vala, u Rijeci, na rubu i pri kraju jugoslavenske alternativne scene, pokrenuta nadrealističkim automatizmom riječi i stihova, pjesma “Sam u vodi” bila je bez drame i tragedije, ravna, otkačena, zasnovana na dosjetki, na šokantnom vicu, pasjoj jebačini, nekontroliranoj psovci… Let 3 se u svim svojim muzičkim inkarnacijama – a mijenjali su se i transformirali više nego što bismo danas to bili spremni priznati – grubom, vulgarnom šalom štitio od svijeta, od ozbiljnosti i od prigovora za patetiku. Punkeri, i oni koji su stigli za njima, patetike su se plašili k’o đavo od krsta. A pritom kao da su imali neku strast za dramu i tragediju, za veliki sentiment poslije svih šala. Uostalom, velika prava drama se ne događa pri dramskoj impostaciji, i na mjestu za dramu. Velika drama započinje na neočekivanom mjestu.

Dok slušam Terezu kako pjeva “Sam u vodi”, meni se na nekoliko mjesta plače od ganuća. I genijalno je što je to duet: od Prljinog do njezinog glasa traje put i razvoj drame. Tragedije. Kakve tragedije? To ne znam. Nema nje u tekstu, ranije je nije bilo ni u muzici. Tragedija se rađa iz njezina glasa, koji sve to spoji u nešto veliko i snažno. U nešto što me je na čas, na dan, ili na jednu pjesmu, vratilo u ona vremena kada je muzika bila važna i kada smo uz muziku rasli kao filadendroni uz Bacha. U tri sekunde glasa Tereze Kesovije može stati cijela antička drama. Ona je u te tri sekunde može otpjevati. O tome je riječ. Ona ovdje pjeva antičke drame, na tekst i muziku Leta 3, a nama iz prodavnice gramofonskih ploča, koji s proljeća 1989. čekamo pred blagajnom da kupimo “Two dogs fuckin’”, pred očima i za čeonom kosti prolazi cijeli naš život.

Objavljeno u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista 25. 1. 2020.

Nekidan je žiri NIN-ove nagrade za roman godine – čiji je predsjednik autor teksta koji čitate – odlučio 66. nagradu ovog čuvenog tjednika dodijeliti piscu Saši Iliću za roman “Pas i kontrabas”. Ovo možda zvuči kao rutinska vijest s rubnog stupca kulturne rubrike, ali u srpskoj je javnosti dodjela ovogodišnje NIN-ove nagrade izazvala nezapamćen shitstorm, i to još i prije nego što je ime dobitnika bilo poznato, jer je dobitnik samo dio problema, i to manji: veći je dio tko, kako i uime kojih vrijednosti odlučuje o tome.

Što se točno dogodilo? Dan prije završne sjednice žirija na kojoj se odlučivalo o dobitniku, u javnosti se pojavila peticija koju je potpisalo osamnaestero autora, u kojoj se aktualnom žiriju nagrade uskraćuje “stručna i moralna kompetentnost” da obavlja svoj posao, a samoj se nagradi zamjera da je posljednjih godina postala ispolitizirana i da je podlegla sablaznima “političke korektnosti”, kolonijalne provincijalnosti i lažnoga kozmopolitizma, što je s trenutačnim sastavom žirija postalo već toliko nepodnošljivo da ovih osamnaestero proglašavaju vremenski nelimitirani bojkot NIN-ove nagrade i traže od svojih izdavača da njihove knjige ubuduće ne kandidiraju za natječaj. Peticiju, koja je dobila zamašnu podršku u notornim srpskim tabloidima, ali i u kulturno-političkoj desnici naklonjenijim medijima generalno, iniciralo je “desno krilo” mlađe-srednje generacije srpskih pisaca, a među potpisnicima se našao i neizbježni Emir Kusturica koji, doduše, koliko je poznato i nije romanopisac, ali je uvijek dobre volje da podrži sve što njegovi puleni rade, baš kao što su i oni sretni da ga stave visoko na jarbole kao svoju zastavu. Uz njih, tu je i nekoliko imena raznih profila koja su vidno uzdrmana činjenicom da ih žiri nije dovoljno dobro ocijenio da bi ušli u širi ili uži izbor za nagradu, te poneki anonimni pikzibner koji se našao na listi po principu “hajde i ti, da je više raje”.

Pa dobro, ali čemu uopće tolika frka oko jedne književne nagrade, a u Srbiji ih se dodjeljuje više stotina, to jest statistički više od jedne dnevno? Razlog je u samoj prirodi i položaju NIN-ove nagrade u srpskoj kulturi. Ono što je na globalnoj razini Nobelova nagrada za književnost, to je na srpskoj (do početka devedesetih i jugoslavenskoj, manje-više) ravni nagrada ovog tjednika: ona, naime, uistinu mijenja život njezina dobitnika. I po tome je uistinu jedinstvena. Sve i da je do jučer bio anonimus (bilo je i debitanata koji su osvojili ovo priznanje), dobitnik NIN-a postaje instant-celebrity, netko koga prepoznaju u mesnici i u tramvaju, svi se mediji otimaju za intervju s dobitnikom, rasprodane tiraže i nova izdanja gotovo su zagarantirani, tu je i regionalni odjek, kao i povećana vjerojatnost prijevoda, sa ili bez pomoći raznih “štiftunga”. Jedva da je moguće zamisliti bolji karijerni boost od ove nagrade, što je naposljetku čini mračnim predmetom želja koji bi svatko rado imao, ali kako do njega može smo jedan ili jedna, iz godine u godinu raste broj frustriranih, bijesnih, “nepravedno prikraćenih”… Ukratko, NIN-ova je nagrada ozbiljan bingo za pisca i njegova izdavača, a u širem smislu možda i za koteriju kojoj autor ovako ili onako pripada, ili koja se s njim nekako identificira.

No, ne radi se ovdje samo o pitanju neposrednoga materijalnog i statusnog interesa pisca i izdavača. NIN-ova je nagrada, naime, još bremenitija simboličkim nabojem o kojem se relativno malo govori i piše, ali koji je tu, sveprisutan tijekom svih ovih godina. Ona, naime, ne nudi samo mogućnost kanonizacije jednog individualnog opusa, nego u neku ruku predstavlja i pouzdan marker usmjerenosti mainstreama unutar srpske literature, pa i šireg sociokulturnog polja. I, iako povijest nagrade potvrđuje pluralističnost i elastičnost, iako su je dobili mnogi među najboljima – ali i nerijetki među promašenima i zalutalima, osobito u mračnijim godinama s kraja dvadesetog stoljeća – nekako se ustalilo gledište da je NIN-ova nagrada, pa naposljetku i sam taj kultni tjednik bogate i kontroverzne povijesti, nešto nad čim prirodna “većinska prava” pripadaju onome odvjetku srpske literature i kulture koji naginje estetskome tradicionalizmu i političkom konzervativizmu; ono što iskače izvan tih okvira, ili se čak nedajbože protiv njih buni, može biti tolerirano dok je u vidno manjinskom i jasno podređenom položaju, dok je u statusu nalik prekarnom ili podstanarskom, pa će mu žreci i bogovi Čaršije određivati pogodnu mjeru prisutnosti i vidljivosti, a to će, naravno, biti mjera koja neće škoditi “našoj stvari”.

Što ovo znači, primijenjeno na ovaj konkretni “ustanak” protiv zlog, nekompetentnog i nacionalno nepouzdanog žirija i njegova demonskog predsjednika (za kojega smo s nacionalne televizije čuli i da je ništa manje nego “kulturni hegemon” u Srbiji, što ga je hoćeš-nećeš razvedrilo i zabavilo)? Znači da su banalne spisateljske taštine ovdje samo iskorištene kao dobro pogonsko gorivo za malo ozbiljniju ideološku agendu inicijatora peticije. Ono što njih zapravo žulja je osjećaj da se sama ova nagrada – a pokazali smo već koliko je ona bitna za javnu percepciju književne i kulturne relevantnosti u Srbiji – svojim fokusom (zato tu nije bitno samo tko je dobitnik nego i tko jest, a tko nije, u užem ili najužem izboru, jer tu se i tako se najtočnije ogledaju standardi i kriteriji žirija) polagano, ali nezaustavljivo strateški pomiče prema književnosti kakva je u Srbiji donedavno bila margina margine, mada upravo odatle stižu najkreativniji impulsi, kako u poeziji tako i u prozi, a to je književnost novoga senzibiliteta, i te kako zainteresirana i za kritičko preispitivanje naslijeđa “velikih otaca”, za novo promišljanje – estetski relevantnim književnim sredstvima i nikako drugačije, to se podrazumijeva – postratne, postjugoslavenske, postsocijalističke, neokapitalističke zbilje.

O tome, a uglavnom ni o bilo čemu drugome, novoj i drukčijoj čitateljskoj publici koja nastaje i kultivira se paralelno s novom literarnom paradigmom, razbijeni ostaci borniranih postmodernista nemaju što reći (oni, doduše, nikada ništa nisu niti pokušali reći, u tom im se smislu dosljednost mora priznati), a odgovori koje im nude Kusturičini nadobudni puleni najpogrešniji su mogući, literarno jalovi, a društveno pogubni.

Za NIN-ovu se nagradu, dakako, ne treba brinuti, ona je tako dobro pozicionirana da joj hvale odavno ne trebaju, a napadi svih vrsta i s bilo koje strane samo joj idu u korist; eto još jedne bizarne strukturne sličnosti s “Nobelom”. Što se žirija tiče, on je, tako se barem njegovu predsjedniku čini, kroz ovo gusto zasijano minsko polje promjesečario ostajući u komadu, ne toliko zahvaljujući svojoj vještini koliko preočitoj niskosti, zlobnosti i besprincipijelnosti ataka kojem je bio izložen. Bit će zabavno gledati koliko će se pisaca peticije i njihovih izdavača ubuduće doista pridržavati bojkota; zabavno, ali ne i važno, da se razumijemo, a u tom gubitku važnosti otpočetka je čitav problem. Što dulje budu mislili da im je za to kriv žiri, manje će imati vremena kako bi nešto učinili da to promijene.

Nikad mi nije odgovorila zašto se baš u njega zaljubila. Umjesto toga pričala mi je o ruševinama, o gradu poharanom kataklizmom zbog neke protokolarne greške, gdje je sekretarica generala britanske kraljevske ratne avijacije zamijenila slova u imenu cilja napada teških bombardera RAF-a. Jer u gradu opasanom bedemima već nije ni bilo neprijateljske vojske, pa su bombe rušile ljepotu u sumraku uma. Rat je ionako samo smrt odjevena u uniformu generala. Vojnik nema svijest o ciljevima rata, njemu je jedina ideologija preživljavanje, izbjegavanje konačnosti. Nikad mi nije odgovorila zašto se baš u njega zaljubila. Umjesto toga pričala mi je o djedu koji je završio na robiji optužen kao kolaboracionist jer je znao popravljati pisaće mašine, satove, bilo kakve uređaje i aparate. Ali znanje se nikom ne prašta. Pa ni njemu koji je prerano umro da mu kažem koliko sam ga volio i prije no što sam se rodio. Nikad mi nije odgovorila zašto se baš u njega zaljubila. Nakon rata spuštaju se horde mladosti, grozdovi mišića i žila s planina, vino postaje pjesma, pjesma postaje kolo, kolo postaje osmijeh, a osmijeh postaje dijete. Pričala mi je da je radila u starom brodogradilištu kod Vruljice, niti godinu dana dok nije zanijela prvo dijete, i više se nikad nije vratila u život dostojan žene koja je mogla sve. Pričala mi je o bogataškim tvornicama i porodicama, proizvođačima likera, njihovim obiteljskim tajnama. O bunkerima s mrtvačkim glavama. Sve mi je to pričala dok me je učila kako se crta tijelo konja, koji je, u mojim nespretnim pokušajima, izgledao kao mačka s dugim nogama. Nikad mi nije odgovorila zašto se baš u njega zaljubila. Možda je odgovor bio u tome što imam šestero braće i sestara. A on oči plave kao smrt u uniformi generala kraljevske ratne avijacije. 

Ulomak iz Herkula

Poslije je sve išlo nekim skoro i predvidljivim redom. Naravno, danas nam se sve to čini predvidljivim, nakon što je prošlo, a nas dvoje stojimo kao na nekom uzvišenju, na vrhu brda, s kojega se sve jasno vidi, vide se, kao na dlanu, godine koje su proticale od 1996. do danas, do augusta ove 20…, i sve je tako nekako logično, kao u životu bez velikih iznenađenja, preokreta i ratova. 

Dok smo nas dvoje u Beču započinjali neki novi život, na koji se nismo ni navikavali, nego je otpočetka bio prirodno naš, tako da smo se čudili da je i onaj prethodni život isto tako bio naš, generalica i general kao da su projektirali svoj odlazak. Ona se u proljeće 1997. razbolila – što je od nas sakrivano, da se ne bismo sekirali ili da slučajno ne bismo dolazili – i već je u ranu jesen, 25. septembra, minula svijetom. Prošla je tri operacije, kemoterapiju i zračenje, ali joj nije bilo pomoći. I sve to vrijeme svakoga bi se božjeg dana telefonom čula s Borkom. Razgovarale su o onom o čemu su cijeloga prethodnog života razgovarale, o ženskim sitnicama, o komšiluku, o rodbinskim stablima, o gradovima i stanovima u kojima su živjele, o selidbama i o stvarima izgubljenim u selidbi, a da se generalica nikad i ničim nije odala. Glas joj je sve bio jednako siguran i čvrst, bez obzira na to što se malo prije probudila iz narkoze ili što je upravo na kemoterapiji i što se u nju slijevaju svi otrovi ovoga svijeta koji ubijaju nju umjesto da ubijaju njenog rakonju, bio je taj glas siguran i čvrst i onih dana kada je očito umirala, a da Borka o tome nije imala pojma, nego je s njom blebetala o nekoj Sandžaklijki iz Novog Pazara koja se s mužem i petero djece doselila na prvi kat, u stan u kojem je stanovao pukovnik Zorc s familijom. Fina neka žena, fina joj i djeca, pozdravljaju za razliku od ove sarajevske, a muž na Dolac Malti otvorio buregdžinicu, pa svaki drugi dan donese svježih pita i mantija, kaže nije to ništa, to ja, komšinice, samo na probu donosim… I tako generalica priča li ga priča, a ovamo umire, i ti tek naknadno skontaš da je taj neki novopazarski buregdžija bolesnoj komšinici i njenome mužu nosio pitu jer je takav red i jer se u nekom njegovom svijetu tako radi. Donosio im je pitu misleći da ti ljudi nemaju nikog svoga. Na neki način bio je u pravu, više nisu ni imali. I sve te njene brbljarije s Borkom najednom u smrti dobivaju neki drugi smisao, nadopunjuju se kao da su bile napola ispričane.

Prvi smo put u Sarajevo išli na njenu sahranu. Drugi ćemo put otići tri mjeseca kasnije kad umre general. A umrijet će tako što će ga na semaforu kod katoličkog groblja na Stupu pregaziti šleper s pijeskom dok na crveno bude prelazio ulicu. Bio je kraj decembra, gluhi sarajevski prosinac, magla i mrak, dan pred Novu godinu, sahrana na Barama. Ateistička parcela, odmah iznad kapela i mrtvačnice, crni i bijeli mramor, zvijezde petokrake, ponegdje uklesana i partizanska spomenica. Generala kopaju u isti onaj grob u koji je generalica legla, pod drvenu piramidu namijenjenu bezvjernicima. Na sahranu došlo dvadesetak ljudi, uglavnom komšije i možda dvojica-trojica njegovih garnizonskih drugova, danas penzionera. Kasima nema, računam da ga neće ni biti, kao što ga nije bilo na njezinoj sahrani, nego šalje vijenac, zeleni, od onoga lažnog lovora, a usred vijenca petokraka od crvenih karanfila. To je, biva, znak, jedini, pod kojim će general biti pokopan.

Borka uspravna i tiha, ama ni da zadrhti, a kamoli da će suzu pustiti. Nije ni prošli put zaplakala, ali tad je bilo drugo, bili smo u šoku, manje od smrti, više od svega što nam je generalica uspjela prešutjeti i sakriti, dok je ovo neplakanje od nekoga jada, od čađi sarajevske i vonja ugljenog dima, koji dopire tamo od Šipa, težak i sladak kao smrt.

Kad umre vjernik, nad grobom mu odigraju stotinama i hiljadama godina smišljanu pozorišnu predstavu, ako je katolik, katoličku, ako je musliman, muslimansku, ako je pravoslavac, pravoslavnu, i onda ljudi odstoje oko pozornice, suzu puste ako je neka riječ na poseban način izgovorena ili ako je neki pokret malo drukčije izveden, a kad u Sarajevu 1997. umre bezvjernik, ne samo da nikakve predstave nema, nego se grobari trude da nekako razvuku ukop, da ljudi kući ne odu prije nego što su došli. Da ne bude da su ga u zemlju kao psa bacili. I tako, dok oni razvlače, odjednom ti eto Kasima. U crnom svečanom odijelu i cipelama za teatar, gazi uz ono teško i ljepljivo blato od ilovače. Doletio iz Beča u zadnji čas, taman da onom grobarskom razvlačenju da nekakav smisao.

Sutradan smo se zajedno vraćali u Beč. Taksijem u rano jutro do aerodroma, pa u avion, gdje nas dočekuju austrijske stjuardese u crvenom. Obradovali smo im se kao rodu rođenom, iako još nismo ni punu godinu u Beču i njemački ne govorimo bolje od bosanskih sobarica i zidara. Nije što nam je u Beču dobro, a jest nam dobro, nego što ovo ovdje više nismo mi. I sve oko nas kao da nam govori: niste nikad ni bili!

Padao je neki doista
čudan sneg
toga dana

obavijao se oko
mene poput bršljana

i podsećao me na njen
dugi vrat oivičen belom čipkom,
na njene oči
dva procepa u telu
iza kojih zjape ponori ljudskog bića.

čipkast sneg!

A ja sam bio srećan
jer uskoro će Roš Hašana*
i u masivnoj srebrnoj menori
sa sedam krakova
goreće tri sveće

tri sreće
posvećene Trojici

a ona će umakati jabuku u med
i čekati onaj trenutak kada zubi utrnu

isto kao kad zagrizeš
led
koji obrazuje suhomrazica,
isto kao kada se zrnce soli
rastvori u ono Ništa…
kad utrnu zubi
a košava puše
dok te ona čeka
pored napuštenog
igrališta. 

* Roš Hašana (hebr. ראֹשׁ הַשָּׁנָה) je jevrejska Nova godina i na hebrejskom jeziku ovaj izraz doslovno znači “glava godine”.

Emocionalne pretpostavke za još jedan rat koji nikada neće završiti ispunjene su u nedjelju 19. studenog 1989. godine. Da je život igra šaha, već u ponedjeljak je, ranim jutrom, trebalo spakirati stvari, rasprodati ono što se ne da ponijeti, i otići zauvijek, bez osvrtanja i žaljenja. Samo se tako moglo izbjeći ono što je uslijedilo.

Na Poljudu se tog popodneva odigravala utakmica između Hajduka i Partizana, koja je, kao i sve utakmice tog kola Prve jugoslavenske nogometne lige, trebala započeti minutom šutnje za poginule aleksinačke rudare. Naime, samo dva dana ranije, u petak 17. studenog, u sjevernom je reviru rudnika, u jami Morava, izbio požar usred kojega je, ugušivši se ugljičnim monoksidom, izginuo 91 rudar. Bit će potrebno skoro mjesec dana prije nego što iz jame bude izvučeno posljednje tijelo.

I kada je službeni spiker u Splitu pozvao trideset tisuća prisutnih da minutom šutnje isprate uspomenu na te ljude, među kojima je, ni u to nema baš nikakve sumnje, morao biti i poneki Hajdukov navijač, jer je u aleksinačkim jamama bilo rudara rodom iz svih krajeva Jugoslavije, a i Hajduk je imao navijača na sve strane, započeo je s Torcidine tribine zvižduk tisuća ljudi, usaglašen, dirigiran, istodoban, i sasvim sigurno ranije dogovoren. Prije utakmice se sastalo neformalno vodstvo navijačke skupine, naredba je išla od čovjeka do čovjeka, telefoniralo se – to je bilo vrijeme fiksnih telefona – dojavljivalo, razglašavalo, a možda i oglašavalo po splitskim kafićima, jer je iz najmanje dva razloga bilo važno da svi u isto vrijeme započnu sa zviždukom. Godina je, rekli smo, bila 1989, socijalistički režim još uvijek se nekako držao, živ je bio strah od narodne milicije, Službe državne bezbjednosti i suda, nije se još moglo naslutiti kako će sve ovo završiti, i nitko nije htio reskirati da ga zbog zvižduka mrtvim rudarima privedu na informativni razgovor, uhite, osude na zatvor, izvrgnu općem prijeziru okoline, koja još uvijek nije shvaćala što podrazumijevaju domoljublje i spremnost da se žrtvuje za vlastiti narod. Drugi je, pak, razlog bio strateški: započnu li svi u isto vrijeme sa zviždukom, efekat će biti moćan, mnogo veći nego da svatko za sebe zviždi. A možda je postojao i treći razlog za ovakvu odluku Torcide: pred ljudima i pred Bogom, ako se u Boga vjeruje, malo tko bi htio biti onaj prvi koji je počeo zviždati mrtvim rudarima. Naši ljudi izbjegavaju osobnu odgovornost. Tome im i služe njihovi narodi, a Boga mi, i vjere koje ispovijedaju. Tako i taj poljudski dugi i jezoviti zvižduk s popodneva 19. studenog 1989. ne tiče se nikoga pojedinačno. To je zvižduk kojim su sebe i svoj stav prema drugima pokazali Torcida, Split i svi Splićani, osim one manjine koja će imati snage i hrabrosti da se javno i individualno usprotivi.

Onaj tko je u organiziranoj navijačkoj formaciji spreman zviždati poginulim rudarima, jer su ti rudari za njega Srbi, a prema srpskom stradanju se ne može osjećati nikakva sućut, u organiziranim će vojnim formacijama biti spreman ubijati Srbe. O toj je emocionalnoj pretpostavci za rat riječ. No, da bi ubijanje započelo, bit će potrebno još oko godinu i pol. Toliko je još trebalo da se ljudi jedni od drugih odmaknu na puškomet, ili barem na domašaj noža, i da se cijela stvar vojno-taktički organizira. Naravno da rat nije započela Torcida. Nisu ga započeli ni Hrvati. Rat su započeli oni koji su bili najjači i najnaoružaniji. Tako oduvijek biva. Pogotovo u našim krajevima. Ratove započinju najnaoružaniji ili oni iza kojih stoji neka velika vojna sila, domaća ili strana. Ovom prigodom rat su započeli Srbi, iza kojih je stajala Jugoslavenska narodna armija. Najprije su napali Sloveniju. Tada su iz JNA otišli oficiri slovenske nacionalnosti, ali su ostali, i protiv Slovenaca ratovali, oficiri hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Zatim se JNA povukla u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, s nakanom da utvrdi granice buduće “skraćene Jugoslavije”, tojest velike Srbije. Kada je, zajedno s lokalnim srpskim stanovništvom, JNA napala Hrvatsku, u njenim su jedinicama ostali oficiri bošnjačke nacionalnosti, dok su oni hrvatske nacionalnosti prešli u Hrvatsku vojsku. I na kraju je JNA, uz pomoć bosanskih Srba, napala Bosnu i Hercegovinu, usput promijenivši znakove na svojim uniformama i tenkovima. Tada su oficiri bošnjačke nacionalnosti prešli u Armiju Republike Bosne i Hercegovine. U svakom od tih ratova slabije naoružani branili su se od agresije onih koji su bili bolje naoružani. Osim, možda, u Sloveniji, agresija je posvuda bila i unutrašnja. Ljudi su, napadajući prve susjede, napadali i zemlju koja je trebala biti njihova, a koju, eto, nisu htjeli. Kao, htjeli su Jugoslaviju. Ako ne Jugoslaviju, onda Srbiju. Što je, zapravo, moglo značiti samo da im je Jugoslavija bila isto što i Srbija.

Tako je to, dakle, bilo. Ali isto bi tako bilo, samo uz drukčiji raspored aktera, da su jači i bolje naoružani bili oni drugi, treći ili četvrti. Imamo li za to dokaze? Možemo ih naći u prethodnim ratovima, Prvom ili Drugom svjetskom ratu, ili u epizodama ovog beskrajnog rata, koji započinje 1991. Gdje god su drugi, treći ili četvrti bili jači od Srba, učinili su isto, ili skoro isto što su Srbi učinili njima. Vidi se to i po etničkim mapama zemalja preko kojih je prešao rat. Teritoriji su posvuda etnički očišćeni. Neće biti da su jedni protjerivani i ubijani, dok su drugi odlazili svojom voljom. I to potvrđuje da bi rat izgledao isto i da je neki drugi naš narod iza sebe imao JNA, ili neku drugu vojnu silu ili neki drugi imperij.

Nismo svi isti, niti je svačija odgovornost jednaka. Ali to nije zato što su neki narodi humaniji od drugih, niti što su nacionalistička vodstva jednih bolja i poštenija od nacionalističkih vodstava drugih, nego je zato što su neki narodi bili naoružaniji i za rat spremniji od drugih.

Trebalo je otići u ponedjeljak 20. studenog, ali ne samo zato što su tog dana bile ispunjene pretpostavke za baš ovakav rat i za sve zločine koji će se u tom ratu dogoditi, nego je trebalo otići zašto što je tog dana Torcida odgovornost za svoje zlodjelo podijelila sa svim ljudima koji su se tog popodneva zatekli na poljudskom stadionu, a ljudi koji su na tom stadionu bili odgovornost će podijeliti sa svim Splićanima, oni sa svim Dalmatincima, a ovi sa svim Hrvatima… Kako do toga dolazi? Pa tako što ljudi počinju razmišljati u skladu s logikom kolektiva. I onda počinju opravdanja za one koju su zviždali. Prvo opravdanje glasi: a šta Srbi rade našima? Ili: nisu samo naši krivi? S prvom takvom rečenicom čovjek preuzima odgovornost. A takvu će rečenicu, kad tad, svatko izgovoriti. Trebalo je otići bez žaljenja i osvrtanja.

I svi ćemo se, ovako ili onako, zateći barem u situaciji da netko u naše ime zviždi mrtvim rudarima. Ako i pokušamo nešto protiv toga reći, iz grla nam se neće čuti glas. Rat je započeo kada su svi zanijemili. Bilo je nade dok se još brbljalo.

Utakmica između Hajduka i Partizana prenošena je na televiziji. Reporter je bio Boris Mutić. Treba poslušati njegov glas. Dok je najavljivao minutu šutnje, bio je to jedan čovjek. Minutu kasnije, već je bio stariji za jedan rat. Nije komentirao zvižduke ni skandiranja, nije komentirao ni topovske udare, kojim su Hajdukovi navijači nastojali pojačati efekte svojih zvižduka, samo je izgovorio: “Slava poginulim rudarima u Aleksincu!”, ali ništa se tu više nije moglo učiniti.

Pjesma Đorđa Balaševića “Samo da rata ne bude” poput je tih riječi Borisa Mutića. Pokušaj da se vlastitom normalnošću ljudima pokaže da nešto sa nama nije normalno. Tu pjesmu Balašević je napisao već dvije godine ranije, prije nego što će i Milošević doći na vlast, predugu, metaforičnu i s baš mnogo stihova. Vrijedi ih sve ponoviti:

Pijani momci prolaze duž naše tihe ulice,
oni u vojsku polaze, prate ih tužne curice,
brinu ih slutnje sulude – da rata ne bude!

Ne mogu da me ne sete suze na vrh tvog nosića
devetsto-osamdesete, ulice Brane Ćosića
i voza crnog k’o da s njim zauvek odlazim.

Znaš šta, neka mora sve potope,
nek se glečeri rasture, večni snegovi otope.
Pa šta, neka kiše ne prestaju,
neka gromovi polude, samo rata da ne bude!

Znaš šta, nek se doba preokrenu,
nek se zvezde uznemire, nek se planine pokrenu.
Pa šta, vetri nek pomahnitaju,
nek se vulkani probude, samo rata da ne bude!

K’o zlatni prah, oreol sna, oko malenih glavica
i tvoja ljubav nad njima čuva ih kao lavica.
Loše te vesti uzbude – da rata ne bude!

Znaš šta, neka mora sve potope,
nek se glečeri razvale, večni snegovi otope.
Pa šta, kiše neka ne prestaju,
neka gromovi polude, samo rata da ne bude!

Znaš šta, nek se doba preokrenu,
nek se zvezde uznemire, nek se planine pokrenu.
Pa šta, vetri nek pomahnitaju,
nek se vulkani probude, samo rata da ne bude!

Samo da rata ne bude, ludila među ljudima,
veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude – da rata ne bude!

Samo da rata ne bude, ludila među ljudima,
veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude – da rata ne bude!

Pjesmu će tih godina pjevati dječji zborovi širom Jugoslavije. Bit će to savršena tonska ilustracija za neku običnu, svakodnevnu i dosadnu zbilju, za majčinske i malograđanske snove i živote, koji su se u te tri-četiri godine živjele na prostorima između Ljubljane i Skoplja. Imat će je u ušima i na jeziku, baš tu pjesmu, i oni koji su tog popodneva zviždali na Poljudu. Neki će je, sasvim sigurno, za sebe i pjevušiti, zviždukati je i u glavi je ponavljati, onako kako se ponavlja svaki dosadni hit, ali ona neće promijeniti ništa. Kao što ništa nije promijenio ni Boris Mutić, u čijem je glasu bilo i one istinske potresenosti, i golemoga ljudskog straha, i tuge: “Slava poginulim rudarima u Aleksincu!”

I tako sve do dana današnjeg, traje i trajat će ovaj davno započeti rat, dok Balaševićev stih, nastao iz svakodnevne fraze svih naših materinjih jezika, više nema svog smisla. Kao što smisla nema ni ta fraza. Samo da rata ne bude, to bi možda moglo značiti samo jedno: samo da ovaj rat konačno jednom završi. 

A mogao bi završiti samo na ovaj način:

Da se opet igra utakmica na Poljudu, nije važno koja, i da službeni spiker najavi minutu šutnje za neke buduće poginule rudare iz rudnika uglja u Aleksincu, a da se trideset tisuća ljudi digne na noge i da se začuje tišina, i u toj tišini sućut za sve mrtve u našim ratovima, i za sve tuge i uskraćenosti, za sve godine naših života koje smo u tim ratovima izgubili, samo zato što nismo negdje otišli u ponedjeljak, 20. studenog 1989.

Eto, tako bi jedino mogao završiti rat.

Ali neće biti mrtvih aleksinačkih rudara, koji bi svoje živote žrtvovali za naš mir i za mir naših savjesti. Rudnik je 1989. zauvijek zatvoren, onih devedeset i jedan rudar, kojima je Poljud zviždao, posljednji su mrtvi rudari našega zajedničkog svijeta.

I ovaj će nas rat nadživjeti.

Iako se pojavljuje pet godina poslije, “Selidba” je knjiga koja se tematski nadovezuje na Jergovićevo monumentalno petoknjižje “Rod” i s kojim, ujedno, stoji u stalnoj intertekstualnoj relaciji. U najkraćem, “Selidba” je emocionalno-psihološki katalog sarajevskog dijela jednoga kuferaškog života, koji i svoj zbiljski i svoj metaforički kraj doživljava s ovom knjigom ili nas barem sama knjiga u to želi uvjeriti. 

Praveći konačni inventar stvari – dokumenata, predmeta, fotografija – u svome bivšem domu, na Sepetarevcu, sarajevskoj ulici (nekada ulici Miladina Radojevića) koja je, da parafraziram jedan autorov raniji tekst, dobila naziv po sepetima što su ih do Bjelava na leđima iznosili mahom jevrejski nosači, Miljenko Jergović rekonstruira svoju ličnu i porodičnu povijest, ali, kao i u svakoj velikoj prozi, to biva i povijest svih nas: povijest, dakle, svih naših napuštenih sepetarevaca, svih naših učinjenih i neučinjenih selidbi. 

Dubina introspekcije, magija pripovijedanja (sasvim prepoznatljiva, jergovićevska), snaga i jasnoća imaginacije – iako je “Selidba” u suštini stvarnosna proza, Jergovićevi kratki fikcijski uroni, kao onaj u život Milenka Rejca, naprosto su čudesni u svojoj jasnoći i jednostavnosti – sve su to veliki čitateljski razlozi zbog kojih se Jergovićevoj temi otuđenosti valja ponovo i iznova vratiti.

Otuđenost, i vremenska i prostorna, i povijesna i stvarnosna, emocionalni je temelj “Selidbe” i usto, ovome čitatelju vrlo blizak osjećaj. To je, zapravo, ono zbog čega je meni Jergović toliko drag i toliko beskrajno važan: onako kako se on – doduše ne samo u “Selidbi”, nego i u drugim svojim knjigama (“Rod”, “Sarajevo, plan grada”, itd.) – rastaje sa Sarajevom, tako se ja svakoga dana rastajem s Mostarom. Analogija je, naravno, zasnovana na sentimentalnoj, nikako (niti to može biti) na književnoj usporedbi i ovdje je valja dopuniti: to što sam ja nespreman da potražim utočište u nekom svom Turopolju, odnosno da svoju otuđenost preselim na neko drugo mjesto i adresu, ne znači da sam u Mostaru manji stranac nego je to Jergović danas u Sarajevu.  

Na kraju krajeva, njegovo izgubljeno Sarajevo i moj nestali Mostar jedan su isti, iščezli grad kao što smo Jergović i ja, ma koliko i lično i povijesno različiti, jedan isti čovjek u onom unutarnjem, emocionalnom odnosu prema tom iščeznuću.     

Mnogo mi je važno da to bude baš tako, a da ne bih pravo umio da kažem zbog čega. 

Da li zbog toga što mislim da je emocija iz koje sam ja čitao “Selidbu” vrlo slična, da ne kažem ista, onoj iz koje ju je Jergović pisao ili pak zbog nečega drugog – ne znam. Ali sve i da u stvarnosti nije onako kako u ovom kratkom tekstu mislim da jeste, dakle sve i da griješim – a siguran ne mogu biti, pa je sasvim moguće i da griješim – meni je neobično lijepo i nekako ljudski utješno da to bude baš tako. 

Da sam, možda, rođen u nekoj drugoj zemlji i da se, kojim slučajem, drukčije zovem, pa da, recimo, Jergovića čitam u prijevodu na taj svoj neki imaginarni jezik, ne bi me se, mislim, toliko ticao odnos između Jergovića i Sarajeva, i obrnuto, između Sarajeva i Jergovića, koji i u “Selidbi” često dospije u prvi plan, no u ovakvom sticaju okolnosti, kada sam već rođen tu gdje sam rođen i kada se već zovem tako kako se zovem, pa Jergovića čitam na istom, pšeničnom jeziku kojim on piše, prije svega mi je nemoguće, a potom i intelektualno nepristojno, ne primijetiti kako je grad u odnosu na pisca u stalnom, simboličkom gubitku. 

Jer Sarajevo bez Jergovića pusto je onoliko koliko bi bio pust Istambul bez Pamuka, naprimjer, ili onoliko koliko je Dublin bio pust bez Joycea. Onoliko, dakle, koliko može biti pust jedan grad bez svoga najvećeg književnog neimara. A većeg od Jergovića Sarajevo niti je imalo, niti će, ovakvo kakvo jest, zadugo imati. 

Onaj ko ne vjeruje, nek pročita Selidbu. 

Dnevnik jednog penzionera/65