Svet nasta kad đavo je pio i risao
I protiv toga nema basmi
Ni Alžir što je Koktou mirisao
Na koze i na jasmin.

U ovome što  svet nije no pim dičkin,
Neizbežno je ko vrata škrip tamnički
Pred bogom kog nema da se pada nički.

Boli me ćošak ima li ga, ama
Meni je drago, to priznati mogu,
Što već dve hiljade leta zaman
Traže tu iglu u stogu.

Ali ako zbilja ima pakla,
Moja dušo i moja ume,
O tom ne umete ni crnu ni belu,
U tome se ljudska rasa nije makla
Dalje od početka,
No znam da ću tamo večnost celu
Slušati jezike koje ne razumem.
A od toga nema crnjeg petka.

 26.7. 2019.

Onaj koji je u meni od mene stariji uvijek će, čim zaustim da se nečim pohvalim, ili o drugome kažem nešto pakosno, isto reći: Gledaj budale!

I onda povisim glas da ga nadglasam i da još za tri okolna stola čuju čime bih se ja to pohvalio i koga bih naporijeke nabijedio.

Ali ne umuknem nikad pred onim koji je u meni od mene stariji, te mi zato na kraju dana vazda biva muka, kao da sam prepio ili se prežderao.

To je, ruku na srce, moj najgori porok.

Ne pijem, ne kockam, ne drogiram se, ali govorim što ne bih trebao i od čega mi kasnije biva zlo.

A pišem da zaboravim ono najgore što sam o sebi i o drugima rekao. 

Pa, evo me, i dobro sam, ipak, velim, na svome balkonu,
kafu pijem, i misao svoju mnijem, premda je i balkon na
Balkanu. Ali na nj kada stupim, iz svijeta kao da sam
iskoračio: i prostor se, za vratima što ostaje, već odavno
smračio, a tek onaj dolje – ka kojemu ne dam pogled…!

Profesor sam, no ne pišem o tom ogled, već se k meni
sada vraća sve što bijah kao dijete, i što nesta tokom rata,
a što jedva, kroz obrise, sve kroz maglu pamtim, usred
nesnošljivog, infinitivnoga poraća

Ali, na tom balkončiću, uz kaficu, cigaretu, i rakiju (što
da lažem), van prostora zanoćit ću, i ne samo izvan
tužnog stana, opskurne etaže – duša moja, i ja s njome,
lepršat će, ne pamteći ni planetu, a kamoli mizernog
Balkana

Kao Šop ću, nepokretan što je, u krevetu, duhom doslutio
suštost svetu, zaploviti kroz prostranstva bestežinskih
astralija, i zborit ću sa Nietzscheom o božanstvu kojega
smo usmrtili, i s Martinom, Heideggerom, o tom da je
preživjelo ono Svetō, što je Bogu prethodilo, a što ga je
i dozvalo, slušajući da nam za spas opet Božje nedostaje,
i da to je sve u nama, i sve da je, uistinu, tako lako,
da nam treba tako malo…

A kad zora, opet, sjutra, na tom mom balkonu, letećemu,
i još jedna sviće, budit ću se i misliti: kakav Martin i
siroti Nietzsche…?! Čekaju me predavanja, gdje lud
pogled studenata na me svoju nijemu, a jarosnu i prijeteću,
božanstvenu vjeru viče

Pa pomišljam, i govorim, evo, sam sa sobom: moj Edine,
ti učini po zakonu što si dužan, obavezan, u snovima ti
si tada, uistinu, kad si dijelom ovakve sredine… A noć
čekaj, u njoj, na balkonu, one lucidne momente koji raju
vraćaju te – kada cijeli svijet tvoj bješe, jer si budan bio,
jer bio si tada dijete

Godinama još po raspadu zemlje pjesma “Hej Slaveni” bila je nečija himna. Država se najprije zvala Savezna Republika Jugoslavija, a zatim, kratko, Srbija i Crna Gora. Sjecajem okolnosti, “Hej Slaveni” ostat će himnom još punih osamnaest dana nakon što ni te države ne bude. Crna Gora je, naime, na osnovu rezultata referenduma, održanog 21. svibnja 2006, 3. lipnja proglasila samostalnost, ali kako se zajednički tim prethodno plasirao na Svjetsko prvenstvo u nogometu, reprezentacija je, pod već nepostojećim grbom i uz himnu koja je upravo ostala bez države, putovala u Njemačku. Tamo su se proveli kao bosi po trnju: od Nizozemske izgubili su 1:0, od Argentine 6:0, te na kraju, od Obale Bjelokosti 3:2. 

U srijedu, 21. lipnja 2006, tačno u 21 sat, bez minute kašnjenja, njemački precizno, na Allianz Areni u Münchenu posljednji put je u povijesti izvedena himna “Hej Slaveni”. Utakmica koja je zatim odigrana bila je bez ikakvog značaja. Obje reprezentacije su već bile izgubile priliku da se plasiraju u dalje natjecanje, a Srbija i Crna Gora nije mogla igrati ni za prestiž, jer je prestala da postoji. Ova se utakmica odvila izvan povijesti, i po tome je zanimljiva. Jedna od najzanimljivijih utakmica u toj povijesti.

Dok se ona odigravala, obje zemlje, i Srbija, i Crna Gora, već su imale svoje himne. Srbi su, birajući između dvije pjesme, izabrali “Bože pravde”, koja im je već bila himnom u Kraljevini Jugoslaviji, i prije toga. Zarad tradicije odustalo se od modernije i začudnije, a zapravo i starije pjesme, moćnijeg teksta i upečatljivije atmosfere, “Vostani Serbie”, čiji je tekst prije dva stoljeća napisao Dositej Obradović. Crnogorci nisu imali dvojbe: himna im je “Oj svijetla majska zoro”, pjesma iz obaveznog repertoara skoro svake jugoslavenske folklorne manifestacije, oplemenjena je i dorađena vrlo efektnim, uzvisujućim aranžmanom.

Je li bilo ikoga da prije utakmice s Obalom Bjelokosti zapjeva “Hej Slaveni”? Ne sjećam se, premda sam utakmicu gledao na televiziji, i čini mi se da je publika, većinom naši radnici na privremenom radu u inostranstvu, zviždala himni, kao što joj je zviždala već godinama, tačnije od onoga vremena kada je Jugoslavija, i svaka iluzija Jugoslavije, zamijenjena Srbijom. Himni “Hej Slaveni” srpski su nogometni navijači počeli zviždati onda kada je iz mode izašlo skrivanje iza imena Jugoslavije i iza njezinih simbola. A to se počelo događati vrlo rano, još sredinom devedesetih, protiv volje beogradske državne propagande i Miloševićevih vlasti. Istina, bivalo je među srpskim sportašima i sportašicama i takvih koji su sve do kraja, punim glasom, pjevali “Hej Slaveni”, ali to su u pravilu bili oni koji su ime i slavu stekli u vrijeme SFRJ, pa im je, nekako logično, bilo tijesno u svakoj drugoj himni. No, takvih pred utakmicu s Obalom Bjelokosti teško da je bilo. Već je bilo prošlo petnaest godina od velikog raspada, i više na igralištu nije bilo igrača iz one jugoslavenske reprezentacije.

U našem vijeku državna himna pjesma je prvenstveno vezana za sport. “Hej Slaveni” smo za svojih života najčešće slušali prije početka utakmice u kojoj bi nastupala jugoslavenska nogometna reprezentacija, i nakon što bi bile podijeljene medalje našim sportašima, pobjednicima na Olimpijskim igrama, te na svjetskim i europskim prvenstvima. Činjenica da je svaki prijenos reprezentativne nogometne utakmice započinjao uvijek istim švenkom niz jedanaest nogometaša, u kadru koji bi trajao onoliko dugo koliko traje himna, simbolički je potvrđivala nadmoć nogometa nad ostalim sportovima. Premda se himna svira prije reprezentativnih utakmica u svim timskim sportovima, taj stadionski švenk kamere nad zelenim travnjakom i pod modrim nebom, ostao je neusporediv. Svaki drugi sportaš morao je pobijediti da bi mu se dogodilo ono što se nogometašima događalo prije svake utakmice, da se toliki milijuni ljudi identificiraju s njim, da kroz njegov sportski uspjeh postanu jedno, da postanu to iznurujuće i strašno Mi.

Da nije sporta, kroz koji se male, nedovršene i frustrirane nacije igraju rata, državna himna jedva da bi još imala svoju svrhu. U Njemačkoj himna i zastava su svojevrsni tabu: zbog neugodnih i sramotnih povijesnih iskustava, te straha od predoziranja državnim simbolima, srsima nacionalnog ganuća i patriotizmom, himna se bez velike nužde i ne pjeva. Baš bez velike nužde. A u šestom tomu “Moje borbe” Karl Ove Knausgård opisuje školsku priredbu: “Kad sam ja išao u školu priredbe su bile svečane. Pjevali smo himnu. No sad je to zabranjeno. Pjevanje himne je rasističko. Možeš li zamisliti?

Da, naravno da sam mogao. Jednakost je bila nadređeni princip, a jedna od posljedica bila je ta da se nacionalno, dakle švedsko, smatra isključujućom i diskriminirajućom veličinom, i zato izbacuje. Što se tiče religije, također treba biti krajnje oprezan; crkva i država odavno su odvojene, i dokle god svećenici ne spominju Boga, Isusa ili Bibliju dok propovijedaju učenicima, može ih se poduprijeti, jer ipak mnogi dolaze iz muslimanskih domova i moglo bi im to zasmetati. Ista ta razlikama nesklona ideologijane može prihvatiti muško i žensko, on i ona, kao veličine. Budući da on i ona, han i hun, definiraju rod, predloženo je uvođenje nove zamjenice hen za oba spola.”

No, za razliku od Njemačke ili Švedske, Jugoslavija je još uvijek bila mala i predmoderna zemlja, dok su države nastale po njezinom raspadu vjerojatno i stostruko manje od Jugoslavije, tako da je pitanje himne imperativno, pa ne samo da u njoj ne može biti ičega diskriminirajućeg, nego će se izdajnikom – proklet bio izdajica svoje domovine! – smatrati svaki onaj koji, iz svejedno kojeg i kakvog razloga, pred himnom bude osjećao neku nelagodu.

Otkad za sebe znam, osjećao sam nelagodu kada bi na javnom mjestu, obično za državnih praznika, u školi ili na nekoj velikoj javnoj priredbi, u nekoj od grandioznih orkestracija grunuli “Hej Slaveni”, pa kada bi se jedni za drugim, hitro, počeli dizati sa svojih stolica, koje bi onda zaškripale po parketu, ili bi kloparala sklopiva kino sjedala, ili bi se začuo još neki, jednako strašan skupni zvuk, koji bi govorio da sad više nema šale. U tom bih trenutku pomislio uvijek isto: a šta bi bilo da se ja sad ne dignem? Ili da se naprosto ne mogu dići, jer su mi se podsjekle noge? Nije bilo odgovora, niti ga je moglo biti, jer bih već sam od sebe, kao štakor u onom Pavlovljevom eksperimentu, hitro poskočio, i već bih, iz straha da me netko možda gleda, otvarao usta u koreografiji riječi koje su tekle iz tisuća grla: “Hej Slaveni, jošte živi riječ naših djedova, dok za narod srce bije njihovih sinova…”

U toj rano probuđenoj nelagodi nije bilo ideologije ni politike. Dječaci od osam-devet godina obično nisu ideološki ni politički tako jasno opredijeljeni. Nisam bio ni ja. Ali nikako se nisam osjećao dobro čim bih se našao u situaciji kada sam jedan od stotinu ili hiljadu njih, i sad bih trebao učiniti isto što i oni. Nije to bio otpor prema nečemu što svi rade. Bio je to strah da sam neću biti u stanju izvesti to isto, da ću negdje i u nečemu pogriješiti. Ustajanje na himnu i pjevanje tog teksta, o čijim se riječima ne razmišlja, i koje riječi ustvari ne razumije nitko od pjevača, bilo je hod po ivici provalije. Plašio sam se da ću pasti u tu provaliju. Uvijek me je, i ne samo kada je riječ o himni, hvatao strah od toga da sam u nečemu lošiji nego hiljadu onih koji stoje, sjede ili nešto drugo uz mene rade. Tog straha ne bi bilo kada bih jedno imao nasuprot sebi, ili dvoje, možda i troje, ali čim bi školski razred pjevao himnu ili radio sklekove, ja sam bio taj koji se plaši da to ne može.

U čemu je bio moj problem? Ne znam, niti je to danas važno.

Kasnije ću stjecati razloge koji bi mogli opravdati moju nelagodu pred himnom. U jednom sam trenutku već mogao mirne duše reći da to nije moja pjesma, da su mi se zamjerili i ona i država koju je predstavljala. Ali to bi, naravno, bilo laž. I ta bi laž progutala jednu zanimljivu i živopisnu traumu, koja je svakako mnogo zanimljivija od onog što smo namjeravali slagati. Što se više bude primicao raspad Jugoslavije, sve će brojniji biti oni koji će imati nešto protiv himne “Hej Slaveni”. U krvavoj društvenoj igri, obilježenoj ljudskim nesrećama, sravnjenim selima i gradovima, rasturenim obiteljima i masovnim grobnicama, himna “Hej Slaveni” bit će pjevana sve do trenutka u kojem neće ostati više nitko tko bi je priznavao za svoju i tko bi se rado sjećao da je to bila i njegova himna. Taj će trenutak nastupiti u srijedu, 21. lipnja 2006. u dvadeset i jedan sat, kada je himna posljednji put izvedena. Nijedna svečana pjesma u ljudskoj povijesti nije imala povijest koja bi se tako precizno mogla rekonstruirati, povijest čiji se dovršetak do u minutu zna.

I sad to mogu slobodno napisati, a da pritom ništa ne slažem: “Hej Slaveni” nije bila moja himna. “Hej Slaveni” bila je moja nelagoda. Ili, ipak, lažem. Ipak sam nešto krivo napisao, ustvari krivo pomislio. Istina je da bi svaka himna, koja bi se trebala smatrati mojom, u to vrijeme bila moja nelagoda. U međuvremenu sam dovoljno odrastao pa znam da ću uz sve buduće moje himne umjeti da uredno izvedem sve što izvode i drugi. Ali ostaje sjećanje na nelagodu. I kao obrambeni mehanizam: prezir prema onima koji se u himnu uživljavaju.

Jasno pamtim i vrijeme kad me je “Hej Slaveni” prestala opterećivati. I tad je bio lipanj, nedjelja, treći u mjesecu, godina 1990, a na Maksimiru se igrala prijateljska utakmica između Jugoslavije i Nizozemske. Tjedan ranije na istom je stadionu otkazana utakmica sa Crvenom zvezdom, nakon čega je tada mladi jugoslavenski reprezentativac Zvonimir Boban suspendiran, jer je na igralištu, u vrijeme nereda što su ih izazvali Zvezdini navijači predvođeni Arkanom, nogom udario milicionera. Zagrebačka publika okrenula je stražnjice jugoslavenskoj zastavi i himni, te su je odzviždali od prvoga do posljednjeg takta. Tri dana ranije, 30. svibnja, Franjo Tuđman i HDZ preuzeli su, nakon održanih parlamentarnih izbora, vlast u Hrvatskoj.

I kao da se u jednoj večeri promijenilo značenje pjesme. To više nije bila ona himna, niti sam to bio onaj ja, kojemu je ta himna stvarala nelagodu, čak i kada bi je na televiziji slušao, jer bi me podsjećala na ono što sam uživo doživljavao. Naravno, svega sam se toga sjećao, ali nelagoda je bila vezana za situaciju kada uz “Hej Slaveni” svi stoje, pjevaju, urlaju… Sada su urlali protiv pjesme. I ono što me je okrenulo protiv njih bilo je pitanje sjećaju li se ti ljudi što im je ista pjesma bila jučer, do prije šest mjeseci ili do prije godinu dana. I imaju li svijest o tome što se u međuvremenu dogodilo? Znaju li da im je Slobodan Milošević uzeo himnu? Tačnije, da ih je naveo da je se sami odreknu.

Slušajući tokom devedesetih i ranih dvijetisućitih, uz pobjede srpskih i crnogorskih sportaša, ili prije utakmica njihove nogometne reprezentacije, našu bivšu himnu “Hej Slaveni”, obično bih prizvao onu vrstu sentimenta koju čovjek vezuje za drage pokojnike. Ili za one koji mi za života, možda, i nisu bili dragi, ali sad mi nedostaju, jer čovjeku po prirodi stvari nedostaje svakio vrijeme kojeg se sjeća. Od nelagode nije ostalo ništa, premda sam je dobro pamtio, tako da sam je mogao u svakom trenutku evocirati. Ali to više nije bila ista pjesma. Pjesme ne čini samo njihov sadržaj, nego i kontekst. A himne su uglavnom načinjene od konteksta. Sadržaj im je nevažan. Katkad toliko nevažan da ga nisu ni svjesni oni koji himnu pjevaju.

Jedva da je bilo Jugoslavena koji su svoju himnu pravilno započinjali: “Hej Slaveni, jošte živi duh naših djedova…” Pjevalo se: “Hej Slaveni, još ste živi, duh naših djedova…”, što je onda stvaralo neku sasvim besmislenu rečeničnu konstrukciju, ali ljude nije bilo briga, jer to je himna, to je poezija, a poezija je da se ne razumije. 

U nastavku svečane pjesme stizala su još teža iskušenja: “Stijena puca, dub se lama, zemlja nek se trese…” Što znači “dub se lama”? Na ovo su pitanje odgovor znali samo doktori filologije i poneki narodni mudrac s gologa krša, ali zacijelo nijedan Zagorac, Zagrepčanin, Sarajlija, Subotičanin, kojemu je himna služila samo u patriotske svrhe.

Himna “Hej Slaveni” pjevala se kao latinska misa, kao molitva na nerazumljivom jeziku, lijepa, moćna i nerazumljiva. Naučena napamet, tako da je i u smrtnome času znamo i da je tad izgovaramo, u vjeri da će nas prevesti na drugu stranu.

Dnevnik jednog penzionera/42

Zaboravio sam babu svoju
a bili smo tako
bliski.

Baba se ubila
ja sam bio
na utakmici
gledao sam
Partizan.

Samo sam zvona
čuo iz hrama
u podne,
a derbi je
bio u dva.

Baba se ubila,
majka mi reče
u podne
a čuo sam zvona
iz hrama
tada.

Vratila se u moj život nezvana,
kao prikaza.
Video sam joj odraz,
lice belo.
Štrecnula me, svetlopisala se
sa jednog od onih džamli pendžera
na zgradi mesdžida
gde svakoga petka u podne
prođem da čujem ezan i na kraju zikra
lekovito “Elhamdulilla”..

Zaboravio sam babu
svoju
ja.

Članak posvećen filmu “Dnevnik Diane Budisavljević” završio sam u cijelosti citirajući pjesmu “O Zagrebu kad se govori”, koja sa Zagreba skida stigmu zlokobnih kafanskih, uličnih i tramvajskih razgovora, sitnih huljskih šovinizama, iz kojih bi proizašle pomirljive konstatacije kako Zagreb nije naš grad, kako ga mori manjak empatije i suživljenosti s Balkanom, kako je Zagreb, grubo rečeno, onako kako se u vrijeme kada je napisana pjesma nije ni lako ni glasno govorilo, ustaški grad. Ne znam za tekst koji tako jasno govori u obranu Zagreba pred onodobnim, jugoslavenstvujućim, šovinističkim ništarijama, kao pjesma “O Zagrebu kad se govori”.

Zašto sam onda prešutio čija je to pjesma, u zadnjoj rečenici napisavši: “Zanima li vas, na kraju, ime pjesnika koji je napisao ovu pjesmu, slobodni ste raspitati se”? 

Zato što nisam htio da pjesnikovo ime konotira pjesmu i drukčijim značenjem odredi cijeli članak. Ljudi nisu u stanju bistre glave pročitati pjesmu, a ime im krivo zvuči i zveči. Osim toga, zanimalo me koliko će ih znati čija je to pjesma? Nijedan se takav nije javio. Ustvari, jest jedan koji je uspio pretpostaviti čija bi mogla biti pjesma, pretpostavljajući kojem bi ja to pjesniku na čas – ali samo na čas! – taktički prešutio ime. Ili je, možda, doista, iz stila, ritma i melodije, ako ne iz same teme, dokonao koji je to jedini među hrvatskim pjesnicima da je ovakvu pjesmu mogao napisati? Sumnjam da je to. Nedovoljno je rečeni pjesama ovoga pjesnika pročitao da bi mu njegova melodija i ritam ušli u uho. A mene, s druge strane, dobro zna.

Mnogo ih je, međutim, upitalo čija je ovo pjesma. Slali su elektronske poruke redakciji, raspitivali se ispod objave na Facebooku, obraćali mi se privatno. Ovo neka im bude odgovor. Nadam se da će ga naći.

Knjiga u kojoj je pjesma 1982. objavljena nosi naslov “Okus oskoruše”. Tiskana je ćirilicom, u Novom Sadu, u izdanju Matice srpske, jedna je od najboljih knjiga hrvatskoga i jugoslavenskog pjesništva u posljednje desetljeću pred rat. U Zagrebu je se, među hrvatskim književnim i pjesničkim ekspertima i tumačima više nitko ne sjeća. Možda i zato što hrvatski pisci i egzegeti ne znaju ćirilicu? To je manje loš od dva moguća razloga. Drugi je što gospodari hrvatske književnosti ne znaju ništa o književnosti.

Pjesmu “O Zagrebu kad se govori” napisao je Goran Babić.

*

U čairu na kraju grada, u maloj kući pored rijeke, živjeli smo i mi – ne mareći ko u čemu, nego kako živi. A živjelo se svakojako: dovoljno da se čovjek ispravi i taman da se ispruži. I u malim kućama majku su čekali veliki poslovi. Ljudi iz malih kuća, ako ništa nisu imali, bar su poštovali prostor koji su zauzimali i u tuđim životima. Od svih vještina koje su na zemlji osvojili, kojima su se branili i koje im se nisu otele iz ruku, najsvetije im je bilo umijenje kako napraviti kuću preko čijeg se praga ne krače kao preko groba. Svi oni – među kojima je bilo filozofa, pjesnika, vizionara, udarnika i dobrohotnika – živjeli su isključivo od svoga rada: u klanicama, za lopatom, za sjekirom, nad toplinama poljskih rasadišta, u štalama, u halama, pred brašnjarama, i preživljavali samo zato što su bili filozofi, pjesnici i vizionari. Ruku na srce, niko nije bio zadovoljan onim što je radio, ali svako je bio srećan na svoj, filozofski, pjesnički i vizionarski način. 

Ibro Zumber, koji je preko dana morao da cjepka “svijeska drva” i kopa mezare, bio je veliki romansijer i govorio je da će nas “iza malog, sustići veliko zlo”, istinitije od uzjogunjenih petoljetki sreće u našem bezbrižju. Tek što se “zaposlio u komunalno”, umro je kao prvi učesnik akcije opismenjavanja, ne dočekavši da se njegova zloslutna proročanstva ispune. I svi njegovi romani legli su sa njim u grob. Stari Idriz Fakma volio je da lovi ribe, “na udicu”, i za to teglio dva štapa: jedan podeblji i kraći, za teške ribe sa dna, i onaj dugi, vitki, mušičarski, za bandoglave klijenove sa površina. Satima je čučao u vrbiku, zamahivao i prevlačio konjsku mušicu po modrom ogledalu tihakâ. Lovinu je odnosio u konzervi za marmeladu. Ribe veličine dlana bacao je u bezdan svoga bunara, a otuda vadio one prestarale, ugojene i, kao cjepanice, sluzave ribetine. Danima ih je poklanjao hiljavim komšijama, da nad njima oni isprave svoje umršene i žutičave poglede. Salko Turgut živio je sâm u kući sa ogromnom terasom, mada bi bilo bolje i bliže istini reći da je živio na ogromnoj terasi sa kućicom, u bašti sa svih strana zatvorenoj živom ogradom, kroz koju su, kao naježene riblje kosti, probijale žice iz trbuhâ spaljenih traktorskih guma. Stalno je okolo tapkao bos; samo kad je zalazio među ljude, obuvao je nalune. Kada se klonio razgovora, puhkao je po voćnjaku kao jež i čuvao od nas svoje kruške-medenaje. Kad je naša kvočka, sa šesnaest praznih kljunića za sobom, provalila u njegov zabran, u paziju zasutu mišomorom, nikad se otuda nijedan nejaki pijuk nije vratio u našu avliju, kao i niko sa onog svijeta. Ramo Balov, hiljav na jedno oko, imao je usne raskokane i krvave, i osmijeh velik kao zinuo opanak. Gradio je zmajeve od crvene hartije i pod oblake dizao lahke paripe kad ljušte južni vjetrovi. Sklapao je bešike za lutke, mala kolica za hamalsku i drugu djecu i tesao britve-hamajlije za one koji lutaju snovima, ustaju noću i šetaju po krovovima. Ništa nije prodavao, sve nam je davao u trampu za komat hljeba, za kašiku marmelade, za cigaru krišom uzetu iz očeve kutije. Na pare, koje bi ponekad zaticao u dječijim rukama, pljuckao je okolo kao na krsnu petlju, balavio po nama uzmičući i govoreći “Kugo moneto, kugo moneto”. Mi smo samo brisali obraze rukavima i bježali u kuće, nijemi. 

Sve što je moj otac imao pošto sam se ja za sisu ujeo: kuća, bašta pred kućom, vidik na rijeku, put do groblja, prla u zaleđu – ništa nije bilo njegovo. Sve je to bio miraz moje majke, ostavština od njene familije izbjegle u Tursku novembra mjeseca trideset i sedme godine. Smailu, mome djedu po ocu, po kome sam ja dobio ime, na prepad sa sabaha uhapšenom i na akšam umorenom u gradskom zatvoru, prijeke vlasti nove države oduzele su cijelu imovinu: imanja u Pljevljanima i Šutenovcu, kuću i bakalsku radnju u čaršiji – pošto su na tavanu njegove kuće policajci našli njemačku radio-stanicu, neispravnu, i Hitlerovu sliku, zaostavštinu od Nijemaca koji su u toku rata kod njega konačili. U izvodu iz protokola sa njegovog saslušanja, na strani 495. u knjizi Nepoznate hronike, zapisano je: “Porijeklom sam iz porodice trgovaca. Do 1913. moj otac je posjedovao bakalnicu u čaršiji, i trgovao bez zapošljavanja osoba. Četrneste, moj otac je morao zatvoriti radnju jer nije mogao izdržati konkurenciju velikih trgovaca. Vratili smo se na imanje, u Pljevljani, gdje smo održavali dvades i šest hektara obradive zemlje i devet hektara livade. Imali smo više hizmećara. Posle osamneste, sačuvali smo naš posjed, ali smo izgubili stoku. Ja sam radio sa mojim ocem do marta 1925, a poslije njegove smrti, moja braća i ja, uzeli smo radnju u svoje ruke”. U izvodu iz optužnice: “Smail, sa zlim namjerama prema našoj mladoj narodnoj vlasti i posebno prema oslobodilačkoj borbi, sistemski je vodio antijugoslovensku propagandu i šurovao sa okupatorom. Optuženi Smail se osjeća nevinim, ali ga je demaskiralo nekoliko svjedočenja”. Iz izvoda protokola presude: “Smail, ovdašnji trgovac, eksploatisao je sa svojom braćom jednu radnju, a od druge uzimao kiriju. Optužen je za vođenje kontrarevolucionarne propagande i za saradnju sa okupatorom. Presuda: Streljati Smaila, te konfiskovati svu mu raspoloživu imovinu, u visini do sedamdeset procenata”. Osim vlasti, na njegovu dušu niko nije imao ništa da doda i, takođe, niko nije imao sa nje ništa ni da oduzme. Djeda su ubili u akšam, dan prije donošenja presude. Njegovo su tijelo bacili na tankokori snijeg u baštici koja je pripadala zatvoru, i tek sa sabaha zakopali ga na hadžetsko groblje, u jedan od nekoliko ambisa nastalih bombardovanjem, u krater kojeg je nova vlast, u sljepilu svoje bezvjerice, preko noći pretvorila u masovnu grobnicu.

Iste Hronike donose izjavu odbornika Grbonje, bivšega zatvorskog ključara, o događajima vezanim za skupe pripreme nekakvog banketa upriličenog za ugledne aktiviste i građane, dan uoči početka akcije “čišćenja društva od parazita i nenarodnih elemenata”. U priči o banketu preciznijih podataka i nema, ali se može naslutiti da je to za mnoge bio i “zadnji dernek u životu”. Hadžetsko je stratište ubrzo isparcelisano, “u interesu rješenja stambene krize običnih građana i partijskih kadrovika”, i dijelom preorano. Iz zemlje je nikla trava, i na travu je pala debela šutnja pod kojom će, kao u podrumu, zrijevati klice budućih moranjâ. Pošto su bližnji i akrebe stradalnikâ još nosili plašnju iz noći kada su streljanja vršena, vlasti su samo nastavile da se na strah oslanjaju. Cilj satiranja nije bio otimačina, kako su neki mislili. – “Cilj se sastojao u postavljanju pravednih pitanja”. Teror, u ime istine, na najvišem nivou, smatrao se osnovom novoga života: ako nove vlasti ne zaposjednu vječnu istinu, kako će zabludjeli prepoznati grešku!? Kada su osjetile sigurnost da poseduju istinu, vlasti samo nisu dozvoljavale da narod nastavi grešno da živi. Gotovo da nije postojala familija u čaršiji koja nije strecala zbog neobilježenih i pustih hadžetskih mezara. Mnoge su marne duše, preko noći, okrečile uzane prozore na svojim zgluhlim kućama koje su iz kukuruzišta gledale na Hadžet, i tako naučile da ne dižu glavu prema nemirnome jugu. Djedovoj je braći “drugarski” savjetovano da odu u Tursku, i preko noći su im dati otpusti, vasike i uputstva za siguran i bespovratan put. Kada su se pokrenuli, njihova je velika kuća u čaršiji, sa turbetom i sa dva nišana u avliji, rehemom pala u ruke Grbonjićima, nosiocima socijalističkog napretka. Grbonjići su turbe pretvorili u ostavu, mezare su sravnili i zasijali kovrdžavom kratkom travom. Moj otac, moja majka i Adem, istjerani iz babovine na ulicu, bez igdje ičega, sklonili su se u propali Selimbegov selamluk, u pustinju zaostalu iz prvoga rata, iza pozaboravljane majkine rodbine, ponadani da će nekako, skupljeni oko očeve plate i fotografske radnje koja im je pretekla i u kojoj je radio Adem, ušparati i od Grbonjića povratiti babovinu. Uzalud! Okrutno je revolucija zatvorila svoje plave oči! 

Svoj mir u malom gradu svako je čuvao obrazom, kao šutnjom nemir u beskrajnoj tuđini. Prva grka riječ koju sam tada, kao lednu bobu, turio pod jezik i otad cijeloga života sisao njenu ljutinu, zvala se: kahar. Nakahrila nas je hila što su nam Adema vratili iz vojske, nesposobnog za službu otadžbini. A tek smo ga bili ispratili, puni nâma i zebnje, kao da je odlazio u rat. Kada se vratio kao niknuo iz zemlje, nismo znali kako da ga dočekamo. Moj otac ga je tada odlanio – i njemu je otpao onaj tanki zuluf sa obraza. I tada je Adem počeo da trepucka na lijevo oko i da žmiri sa oba kad se mijenja vrijeme. Otad, plašio sam se kiša kao uniformisanih lica. Ljeti, kao pljusak iz lavora, iz potaje, znala je da sa periferije blaga rijeka muljevima sukne. Brda juga, nekad modra, nekad jasna, pod snijegom, prošarana crninama, sa kojih su se kao između dva dlana mutne vode sabirale u malo jošaničko korito – čuvala su naš bajati strah; i zato ih nikako nisam volio. Brda na sjeveru, tvrda, iza kojih su počivali gradovi u koje se odlazilo u vojsku, štitila su nas od vjetrova, presijecala nam dah prvom fruzgom snijega ili razbijala drijemež prvom okopninom, s proljeća. U njih je, jedno vrijeme, otac odlazio sa svojim bronzinom, i sa njih dolazio kući, umoran, kao da je pod njima ležao. Kada su otuda dopirala gruhanja mina, bio sam siguran da se on to javljao mojoj majki koja je, u tom trenutku, zadubljena nad koritom u avliji, prala njegovu bluzu ili presađivala đurđine. Kada sam se jedared dobro izmaknuo od majke, onoliko koliko je bilo dovoljno da praznina između nas potre naše misli, slušao sam je kako pjeva, ali nikad do tančina nisam pohvatao njene riječi, plašne leptire sa njenoga grla. U pauzama koje su značile da joj je na srce pala neka teška misao, njena se pjesma kao papirni čamčić sama spuštala niz rijeku, ljuljuškala mjehuraste maslačke iznad voda i odnosila moju strepnju u daleka crna mora. Pod krošnjom žalosne vrbe u avliji i sada, čini mi se, čuči njen razboj na kojem je ona tkala najljepše stazice u koje je, da niko ne zna, utkivala sve svoje misli o mome ocu. Kao od hamajlije, od svakoga se parčeta sa razboja s teškom mukom razdvajala, prodavajući nježne tkanice krknatim odivama i drčnim čaršijskim ženama koje je, kao da im se klanjala do zemlje, nazivala gospođama i među kojima ni jedna nije bila njena drúga. 

U svom samotovanju, hranljivom kao nimet, volio sam da šetam tuđim sokacima, da obijam i lunjam, kako je otac govorio, ispod kuća koje su, pošto bi pao akšam, u molitvama čučale pored puteva po kojim su u neznan odlazili i u mrakove zamicali kratki dani. U čaršiji sam teško podnosio, uz izbrušenu svjetlost sa izloga, samo jedno: ogoljenost prozorâ u novogradnji i zavehlost čičekluka dignutih u nebo, smještenih po terasama, u potpazušjima cvokotavih šišmiša. Takvi prozori ništa više nisu “vidjeli”, jer su bdili nad mirom koji nije pripadao plašnom koraku na zemlji, gluhoj strepnji i bezokoj slutnji. Na njih su se sručivale pomrčine i pomračenja. Čaršijske su žene, nedjeljom, kao zastave, visile na tim prozorima, nad ambisima, i hodale po mojoj trepavici koja ih je pridržavala kao djecu dok prelaze brvnom. Ispod visokih prozora, kredom sumora nacrtani, novi su sokaci bili tužni kao smalaksali akšami, u njima je bilo malo toplih zavjetrina i mnogo čistinâ koje su naseljavale promahe. Čaršijskim trgom, uz ćupriju koja je sjekla svijet na dvije nejednake polovine, opervaženim zgrbljenim dućanima, hukom jedne trome, prijestoničke i bridom druge, planinske i podmukle rijeke, ulicom koja je završavala na groblju, koja je nekad vodila za Stambol – samo jednom, isti, mogao sam da prođem, u ženskosti kaldrme i muškosti blata. Iz blještavog zagrljaja punih izloga, prestavši da se sjećam svojih željkovanja, kao gurnut s leđa, bježao sam u bioskop, zbog žurnala, zbog slika našega napretka, nove ere koju su na ulicama zazivali i slavili golišavi poštovaoci promjene, moji vršnjaci koje su stari, unervoženi i mrzovoljni ljudi zvali “karnevalci”. Čak i nije bilo bitno šta ću u bioskopu gledati, važno je bilo da sam tu, sâm među još samljima od sebe, zgrčen u mraku kojim sam se, kao moj otac paltom, pokrivao po glavi. Čaršija koja me oslobađala mornih snova, uguravala mi je u dušu miris novih bata-cipela, kačila mi za uho ostatke sirotinjskih navika, izganjala me iz kuće u nedoba, da makar na prstima izbauljam iz svoje zaplamtjele umišljenosti, da hrabro stanem pred ogledalo u izlogu “Name” i fiknem umašćeni pramen preko bubuljičavog čela. Bilo mi je teško da raširim ruke i pustim da gungula hrupimice zaviri u moju košulju krzavih rukava, da mi hukne zavrat dok stojim, u mokrim tenama, zaboden u glib jeseni koja nikoga nije poznavala bolje nego mene, moju strepnju da mi neko ne priđe i kaže: ovo je moje. Žudio sam da se primaknem drugima, ali sam se grčevito branio od onih koji su se lahko primicali meni. 

Moj put do škole bio je najkraći put do moje plašnje, i nikad sebi nisam dozvolio da se pod suncem zanesem, bojeći se da nečiji prst ne padne na moje rame. Na odmorima, bježao sam od đaka koji su u pesnicama držali ogriske kifli, kod onih koji su praznih ruku stajali pod školskom strehom i grickali usne, između časova geografije i historije, šapćući pjesmice iz domaćeg vaspitanja. Borio sam se, kako sam umio, da budem na strani onih koji su zebli zato što strane uopšte postoje, što olaj na podu učionice nije zelene boje i što i dobri kuriri ne nose dnevnik kao nastavnica muzike. Kada su jednoga jutra, uz odobrenje direktora, u školsko dvorište bahnule fotografske ekipe da nas, satjerane u moranje, krmeljive i uplašene fotografišu, pomislio sam da će nam snimati pluća, svukao sam se, stao u izlaktašeni red, zauzeo svoje mjesto i hrabro zažmurio. Dugo je ta slika, portret moje unutrašnjosti u ramu lažnoga sjaja, visila na zidu očeve sobe, bledjela, i iščiljela kao sjećanje na druga iz djetinjstva. Uz Krnjaša, prijatelja i posjednika krnjavih klikera, volio sam i profesoricu francuskog jezika, hitru i blagu gospođu koja je cijenila sve đake, i na čijim časovima niko nije razmišljao na maternjem. U odjeljenju je, na njenim časovima, vladao neobičan mir, blagodatan za učenje, od trepavice lakši, koji smo zvali francuska tišina; mir pun kao san u koji nisu provaljivala naša tepoljenja, smišljana uz kutlaču bistilja, uz kantu marmelade, uz flašicu ribljeg zejtina. Kada je profesorica, francuska odiva, kako su joj tepoljili oni koji su je poznavali, po kazni odselila iz našega grada u neku još gluhliju čaršiju, njene časove smo zadugo harčili sa nastavnikom fiskulture koji je bio, do ušiju, zaljubljen u nastavnicu muzičkog, Sonju Lizonosovu, od koje smo pored nota učili i stihove ruskih pjesnika, prepune pauza i tišine stepa. Čim je odnekud došao novi nastavnik, mrzovoljni neki pedant, moje se sricanje stranih riječi neslućenom brzinom pretvorilo u hizmećarsko cjepkanje drva, i već sam mlatio jezikom kao tupom sjekirom u šumi. Do kraja godine pjevali smo, zaboravljene i kljaste, uglavnom francuske pjesmice – beživotne, provučene kroz stotinu mašina za mljevenje mesa. 

U čistom prostoru naše hljebne imperije, moj maternji jezik, sklepan od svega na šta se bar zdravi ostatak duše u meni mogao osloniti, služio mi je da u školi izrazim pouku iz čitanke, i da kod kuće u tamnu seharu tajnih sricanja pohranim gorka osjećanja i golubinje zamahe čežnje. Školski jezik i rječnik učevnosti, isprva, služili su mi da nabubam definicije koje nisam razumio i svakoj riječi otvarali su put mimo moje duše. A jezik moj šturi, kojim smo se sporazumijevali u kući, koji nije trpio ništa što nije ličilo na stih iz pjesmarice, pamtio je samo majkina tepanja. Padežna osnova moga dvogrbog jezika, razboj na kojem su se tkale rečenice dostojne govornika, najbolje se mogao predstaviti slikom očeve otvorene šake, rukom sa četiri zdrava i petim kljastim prstom. Gramatika očeve pesnice i mora takve padežne osnove, stvorile su od mene stihoklepca koji je u svom, materinskom jeziku i među poznatim stvarima išao postranice pipajući bridove riječi, kao da je svaka riječ zahrđao žilet. Moja zemaljska ušteđevina, moj dvoustni jezik bio je zemlja u konzervama iz sanduka švapskog saniteta, zemlja koju sam iskopao u bunkeru na brdu iznad naše kuće, humuša koja je nekad davno bila hrana za vojnike prognane iz bogumilskoga narječja; hrana za sricače tajni koji su, kriomice, sunetom čuvali staru pismenost kao bokvicu za rane; hrana za sevdalije koji su, u doba velikog zaborava, pod toplim ćirilskim jorganom, još privijali palac na svoja neumijenja. Moja latinička jeres, koju sam prvi unio u kuću, bila je za moga oca novina kao njegovo otkriće boksa – nehumana, ali ipak vještina kojom upravljaju muškarci. Njegov krasnopis, i moj škrabopis, prepoznavala je i razvezivala moja majka, ne vidjeći ništa loše u tome kakve znake koristi onaj koji piše srcem. 

U radosti i u žalosti, godinama, otac je zaobilazio grbonjićko sokače, išao kroz tuđe bašte i avlije, da ne prolazi pored svoje babovine, pored kuće u kojoj je bio rođen, ispod “punih” prozora sa kojih su provirivale kudrave glave tuđinčadi, gde su nas susretali teški mirisi zaprške i galama stanara uspaničenih sitostima. Neko je iz te kuće, danima, ustopice čupao cvijeće po mahalama, po zelenim zabranima iza čaršijskih trotoara, za koje se brinuo Kozlovski, prezimenjak našem “ruskom drugu” Saški, “inženjer i stručnjak za zelene duše bilja, zadnji potomak slovenske breze izdržljivosti”, govorio je moj otac. Štetočinu su jedne noći uhvatili na djelu čistači gradskih ulica; bio je to Nuro, grbonjićki podstanar, domar kojega su roditelji đaka istjerali iz škole i zbog kojeg su sami đaci stupili u štrajk kada je neko iz gradske vlasti pokušao da ga vrati u školu. Vezan za banderu, pored zaboravljene i novim putem zaobiđene ćuprije, na kamari cvijeća koje je prekonoć počupao, Nuro je dočekao jutro grleći stub uz koji je bio sapet. Pored njega, do podne, prošlo je i staro i mlado; lomača od cvijeća je vehnula, miris kadifa još se jagmio za biciklistima koji su to mjesto proglasili za kapiju kraja svijeta. Stari pokvarenjak, kako ga je moj otac nazvao, namamljivao je đake u jednu sobu do školske zbornice, u mrak gdje su se odlagale kofe za olaj i motke sa džakovima za potiranje hodnika, i tamo ih pipao po nemjestu. Svako ko je bar jednom “zaglavio u Nurov špajz”, na koga su pale njegove prljave ruke, što prije, što kasnije napustio je školu i odselio se daleko, tamo gdje mu ni vrana kost ne bi odnijela. Onoga dana kad se glas o Nurovoj prljavštini valjao čaršijom i ulice stenjale od tjeskobe u kojoj su se ljudi sudarali, kada sam polazio u školu otac me upitao, uperivši u mene onaj sakati prst: “Je li i tebe dirao onaj gad?”. Koliko mi se bio unio u lice, vidio sam na njegovom nosu tri nakostriješene debele kratke dlake, koje su mi uzličile na koso latinično ili. Tek kada sam izašao iz avlije, klecnula su mi koljena od jeze koja je protutnjala kroz mene. Dugo je tamo u čaršiji stajala hrpa lišća na kojoj su se prepoznavala Nurova kolkena, dvoke čašice u koje se stakala kišnica i iz kojih su, čim se razvedrilo, pile dvoke kumrije. Majka mi danima nije dozvoljavala ni da odlazim ni da se iz škole vraćam putem koji je vodio pored lomače cvokeća na kojoj je izgorjela hupotna Nurova duša. Kada sam jednog dana zabranu prekršio, kući sam došao bljedunjav, i satima nisam umio ni riječ da izustim. Narod je onda tamo počeo da veže konje, da sagoni naramke drva, da prodaje zeleniš i metle, potirući i zatrpavajući ogriscima sramotu pod kojom je čaršija drhtala kao prut. 

Otac je ubrzo otišao u vojsku, u kaznenu jedinicu negdje na jugu Makedonije, kao od brda odvaljen, a vratio se pridržavajući laktovima starinske pantalone, sa znanjem tehničara i sa uvjerenjem obućara, s novim ruhom za snagu svoje male duše, mršav kao grana, rekla bi moja majka. Njegovo zadnje vojničko pismo zateklo ih je oboje na kućnome pragu, kao dvije u vihoru prebijene slamke: moju majku suknulu u susret poštaru Avdiji, i moga oca s kuferom u ruci, sapetog pred njenim golovratim uzdahom. Cvijet iscrtan njegovom rukom na poleđini koverte, preko trokutog zaljepka, štitio je sadržinu poruke od radoznalih očiju, kao što muhur izbjeglog vladara čuva tapiju propalog mu carstva. Još ga je Milija oslovljavao sa “doktore” i pozdravljao sa “gospodine”, izražavajući prema njemu više naklonosti nego što je otac mogao podnijeti tetošenja od ikoga sa strane, čak i od moje majke kojoj je, kao i Miliji, pala na dušu briga za njegu staromodne običajnosti, u koju više niko nije vjerovao ili u koju je sve manje ljubitelja napretka polagalo nadu. “Tvoj otac je mogao biti ljekar, što da ne!”, govorila je ponekad moja majka. “Volio je da zaviruje u svijet, golom oku stran i ljigav, ali pošto dosad niko nije nadživeo grijeh, pošto se između njegovih nevidljivih pabiraka i raspuklog srca uvukla tankoprsta ljudska pizma, tvoj otac, mladi laborant definitivno poražen faktičkim stanjem, zadovoljio se pirotehnikom u majdanu i iglom u mraku”. I otac više nije mogao, u našim životima, mijenjati ništa osim štelovati makaze skazaljki u priči koja je uvelike kasnila za riječima. Prepreke su, govorio je on, prostrte po zemlji zbog onih koji o sebi ne znaju ništa i vrlo malo pridaju značaja unutrašnjim radovima duše. I sanjarije su velike prepreke, zato se one ne gaze, one se prelijeću, i niko ne može pobjeći toliko daleko koliko se može uzdići visoko. Uplašen čovjek lebdi i, pošto nema krila, padne potrbuške. Svako u životu presretne svoju prepreku, i nijedna ga ne zaustavi kao ona koju drugome namijeni, govorio je. Premiještati brda i doline, nije ništa novo na svijetu. Ali kada oni koji žive po brdima budu primorani da žive u dolinama, to će biti kraj priče o boljitku na ovome svijetu. Brđanin se u dolini uplaši daljine, kao fronta sa prazninom u pozadini o koju se ne može nasloniti ni nebo koje po rubovima nagriza zemna prljavština, ni vjetar koji kao očerupana kokoš drijema ispod otežale strehe. U dolinama, u kuće dolinara niko ne stiže iznenada. Onaj kome su doline do preko ramena, stasao među travama i šibljem kotlina, kada se ispne na neko brdo, odmah pokuša da se za nešto uhvati. Ako ne uspije, čučne. Ono što na brdu stremi visini, dolina brzo smlati i povuče u blato. Glas sa planine protrese zemlju, glas iz doline ne probudi ni pijetla na krovu, govorio je moj otac. 

On nije imao glas koji zanosi gomile, niti glas koji gomili uliva plašnju u kosti. To je bila buka, prazna tutnjava koja do mirnih predjela stiže sa velikim zakašnjenjem, i zajedno sa glasinama o nevolji koja nas je zaobišla. Njegov istinski glas kojem sam, od kako znam za sebe, pridodavao riječi iz čitanke, boravio je u mojim ušima, iza sedam slojeva tulupa. Takav glas imaju ljudi koji cio svoj život prožive u mjestu gdje su rođeni: liči na duhanski dim: skotrlja se preko usne, i iščili. Oni koji žive tu gdje su rođeni, nemaju potrebe da viču i da se međusobno dozivaju, ni u dobru ni u zlu. Ali neki moraju, govorila je moja majka, svakoga jutra piti riblji zejtin i odlaziti u fabriku džempera. “Od prvog do prvog u mjesecu”, uz materijalnu potporu plave koverte, koju je s ponosom zvao plata, otac je doživljavao napad suviška brige za otadžbinu, politiku i moral, za domoljubnost čiju je zrelinu isprobavao isključivo na meni. Već tada znao sam šta je dobro, šta loše, šta se smije a šta ne smije, ali nikad od njega nisam čuo i “kako” ičim ostati po strani. Pouke iz lijepog ponašanja, koje sam pred njim mjesecima utvrđivao čučeći na koljenima, upražnjavao sam samo u kući, i nije mi padalo na pamet da ih provjeravam među susjedima, drugovima iz škole ili pred nastavnicima. Da jesam, sigurno bih izrana nosio ludačku košulju, s katančadima na leđima, zarobljen u sopstvenom zagrljaju. Dok bi on zapadao u vatru strogog vaspitača sa kovertom u ruci, majka mi je iz prikrajka domahivala rukom da ne pravim grimase i da se uzdržavam. Vježbe izdržljivosti u časima očevog naukovanja trajale su vrlo kratko samo pošto bi se majka, nenametno, umiješala u spor blago presjekavši mučni zbor, kao školsko zvono čas logike. Sa rukama u džepovima, zagledan u vrhove svojih papuča, on bi onda šetkao po sobi oklijevajući na koju stranu da krene, i kako: u odbranu ili u napad. Tek pošto bih počeo da odbrojavam pobijeđenom koji se, začudo, nije dizao s poda poražen do koljena, majka bi metlom krenula da ravna bojno polje oko njegovih nogu, potiskujući ga ka vratima njihove prohladne sobe, uganjajući ga u odaju spremljenu za sve svjetske kapitulacije. 

Kao u Nurov špajz, toga jutra ušao sam u očevu sobu. Drhteći, otvorio sam škripavi šifonjer i uzeo iz očeve plave koverte jednu hiljadarku, nepresavijenu. Isfulao sam se iz kuće i zabasao u čaršiju, da kupim kutiju bombona “Jadran”, duguljastu, brodastu, pored koje sam danima prolazio idući u školu, frnjajući prsima po prašnom izlogu i gutajući prazne gutljaje, kao pesnice. Kad sam bombonjeru otvorio kući u mutvaku, pukle su preko mojih gorčina sve slasti iz mahunastih bijelih čašica od papira, zavrtilo mi se u glavi od ježnje kako ću to sve sâm pojesti a da se nikome ne pohvalim. Onda su pali modrikavi snjegovi s okeana, i majka me je danima poslije “povijala” u slane krpe i kože s glavudža palih bikova. Čim je došla naredba da svi u mahali srušimo visoke truhle zidove oko sramežljivih kuća, komotno je napredak ušao i u naše avlije i još komotnije zavirio u naše sirotinjstvo. Vrisnule su, kroz naše niske prozore, mahalske crnjavine. Zatvorilo nas je u sobe ženskobanjasto snebivanje pred ogoljelim i rasperdašenim svijetom. Preko ruševina zidova starijih od nove države, na kojima su dreždale kokoši na jednoj nozi, odvraćali smo poglede od poljskih nužnika, od korova u kojem niko više nije umio ni pritku u baštu da zabode, od čičekluka po kojima su štrčali patrljci svehlih đurđina. Svi mirisi skupili su se na jedno mesto i sve su gladi, kao djeca iskrlještenih očiju, srkale istom kašikom nemanje izbauljalo iz naših mutvaka. Kada je gorjelo svjetlo u našoj sobi, majka je zastirala ćebad preko prozora, da naša bojažljiva lamba ne kresne na smutljivi sokak. Kada smo slušali radio, zatiskali smo tulupom rupe na zidovima, da u načuljenu gluhotu preko našega praga ne iskulja hrhotni glas Grge Zlatopera. Kada su pored naše kuće škripali koraci noćnih patrola, u snu stripeli smo s majkinim dlanom na usnama. Kada smo se smijali, kao makazama prekidali smo nadošlu radost, uplašeni da ćemo sutra zbog toga plakati. Kada smo plakali, nismo morali ni znati zašto plačemo. Noć u kojoj su započele naše uhiljenosti, strahote koje nisu imale ime iako dan iza kojeg su došle nije mogao ništa više da nam došapne, zatvorila se nad nama kao šiše. 

Toga dana bio je u sudu zakazan glavni pretres oko povratka naše kuće, i tamo su pozvani moj otac, njegov brat Adem, Milija i Grbonjići. Nikad dotad nisam vidio tapije naše babovine. Majka ih je izvadila iz njedara i prostrla po sofri, gledala ih i prstom nježno gladila požutjele kućice harfova, slovne kukice nalik ojicama sa njene šamije. Nad tapijama smo i pospali. Samo što je napolju sve zatihnulo, gruhnula je voda niz korito, odrala obale, pojela bašte i sljuštila sve mostove. Dremljivi, izlazili smo iz kuća i slušali kako rijeka, raznoseći miris vlažne zemlje, huči kroz tamu skupljenu kao klupče nad našom zebnjom. Ljudi na drugoj obali, odsječeni od nejači zgrčene u kućama ispod brda, glaskali su se i mi im odgovarali piskavim kricima što su, kao prekratka užad za spasavanje, završavali u mutljagu koji je valjao drvlje i kamenje. Žiška koja je kao svitac šetkala uz rijeku i niz rijeku na drugoj strani, bila je očeva lampa, jedini svjetionik ka kojem nisu nadirali krndeljasti brodovi bespuća, nego otkucaji iščupani iz njedara. Otud, iz mraka, otimajući se iz ruku koje su ga grčevito držale, Jordan je vikao “Oću zinjat turski”, a mi odovud u mraku sricali: “Hoću zinjat turski, hoću zinjat turski”! Voda je srušila našu kuću i udavila Jordana, pandura koji se, zbog turskoga injata, iz Ademovih ruku otrgnuo, posljednji put udahnuo vazduh i skočio u rijeku. “Jeste, jeste, u smrt otjeraste pandura”, zaglibljen u ilu do koljena dernjao se Grbonja-mlađi na moga oca i Adema. Brda su se prolomila, drijemljiva je mahala glasno odahnula, a nas je još jednom sudbina zakahrila. 

Mahalu na koju su pali uroci, i mahalske hijanete progledale u zlu, naša je krivnja izvukla iz mrtvila, digla ih na noge i pootvarala na kućama vrata i prozore. Niko nije stao ispred nas, da nas zaštiti od ljudske hile i svjedokâ kojima nije bilo bitno ko je, nego da jedan od nas jeste taj koji ljude bratske vjere gurka u ambise. Oni koji su istinu znali, okretali su glave. Oni koji od nas nisu skretali poglede, i da su mogli, pomoći nam nisu smjeli. U Ademovo neuspjelo spašavanje Jordana, kivnoga tumača pretežno turskih i još jednom iz historije izvađenih krivica, nije povjerovala ni skupina sumnjivih svjedoka, sastavljena od dežurnih radnika vatrogasnog doma. U nju nije vjerovala ni ucvijeljena porota, sa Grbonjom-mlađim na čelu, šefom smjene u fabrici džempera. Bez oca i Adema pritvorenih iste noći koja je pokrila zemlju da otkrije nesreću, sklonili smo se u barake, montažno naselje za radnike novogradnje, za sirotinju skupljenu oko kolica i lopata širokih kao naručja. Legli smo s prvom grmljavinom, zatisnuli uši rukama i njireli u krzotinu jutra u ramu prozora, ponadani da će novi dan, kao rukom, splakati crnjavinu iz puste avlije i zle glasine po kahvenskim zavjetrinama snizati u skliski, nijemi riblji niz na prutu rakite. Ali, i sutra je svanuo dan nabrana čela. Drhtali smo, stisnuti jedno uz drugo, i puhali pod jorgan da se zagrijemo. Pored mene, majka je plakala i tiho učila da se otac vrati. Onda je došla komšika Hana, donijela nam je komat mrkog hljeba i teglicu učene vode. U progledaloj strepnji, svuda su nas sačekivale muljevite lokve Jordanovih očiju. I vrbe su nad mutnom grobnicom skamenjene šumile. Dugo je, mimo naše šutnje, snemjeli žubor nosila Jošanica na svojim grbavim leđima. 

Tek kad smo prestali da strepimo, počeli smo da dišemo. Sudski proces protiv Adema i moga oca, okončan je za pet dana. Oca su diskvalifikovali. Ademu, neoženjenom i još uvijek pri zdravoj pameti, nove su vlasti naturile Jordanovu pustu smrt, a Grbonjići su na groblje ispratili Jordanov prazni sanduk. I mi smo ostali da zijamo u mrak, prostrt iza naših očiju. Adem je predao u ruke fotografsku radnju svome učeniku, a moj otac nikad više nije otišao na posao. Kad je komšika Nuna počela da pravi šećerne jabuke, tablice i šipke za lizanje, to je bio siguran znak da smo zagazili u proljeće. Sva su djeca u njenoj avliji, od letvica i prutića tesala drvcad na koja je ona nabadala voćke, šećerne crvene grudvice, i na hladnoj, zejtinom premazanoj ploči, još vrelu, tanjila i šarala agdu rešetkom sa mašine za mljevenje mesa. Toga dana, iz male smežurane i suhe jabuke, okovane staklom crvenog šećera, niz drvce na moj dlan spustio se crv. Gledao sam njegovu crnu glavicu i bjelinu koja se mreškala za njom. Gledao sam slijepca koji zna svoj put. Čučao sam pod strehom, držao svoga crva na prstu i dugo zurio u dalj. Brda su bila mirna, april je kapao po putevima na kojima nije bilo ni prašine za putnicima. Adema su odvodili ljudi u crnoj limuzini. On se nekoliko puta okrenuo ka nama, da vidi kakva ga to pustoš ispraća. Ja sam se plašio samo da ga ne odvedu u daljinu gde su čamili gradovi u koje se odlazilo u vojsku. Otac je dockan došao iz čaršije, s paltom preko ruke, s ugašenom cigarom među prstima. “Od povraćaja naše kuće, sad-zasad, nema ništa”, rekao je i sjeo, u mutvaku, pored moje majke sa rukama zgrčenim u krilu. 

Šutali smo kao onda kad mi je voda odnijela loptu za kojom je i plakati bilo kasno. Sa pristojnog odstojanja, tegoba koja se navalila na moja leđa, savila me do zemlje u koju se moglo samo potonuti. Kao da su mi se ruke presjekle, nisam uspio da pustim ni radio, da glas Grge Zlatopera spere čamu s mojih roditelja i zabije u njinu šutnju klin na koji su se, rahat, mogle okačiti očeve teške bore, pod kojima su boravile sve mrkline ovoga svijeta. Majka me, huknulog kroz kućnu moru, kao šepavo pile, uhvatila i uvukla u svoje skrovito naručje. Tek kad sam se sklupčao u njenom zagrljaju i naslonio glavu na njena nedra, oko njenoga srca zavladala je ovozemaljska studen. U mrklinama koje su nas sustigle, niz očevo usko čelo sunula su bljedila, grozdovi paučine, nebeske češagije nepogoda. Tada mi je on uzličio na daljinu koja prokapinje na majkina skamenjena ramena, koja ona uginje samo onda kad joj postane tijesno i kada pod njenim pazuhom nema mjesta ni za šibicu. Otad, otac više nije pridavao značaja mahalskim ogovaranjima, ni u zlu ni u dobru; vjerovao je ljudima onoliko koliko je bilo neophodno, ili taman, da ne mora nikome dijeliti aferime ni pokude, prije vremena i bez nužde. 

Počeli su i kod nas da svraćaju ljudi, a mi nikud više nismo odlazili. Svi smo šutali i u šutnji čeprkali po pepelu u mangalu, tražeći žižak kao zapretanu misao u glavi, nejaku, na kojoj ni cigara ne bi mogla da se pripali. Bilo je kao da čekamo dobroga čoveka, da nam salije stravu, da nam utjehu uputi i ponovo razveže jezike zavezane u mrtve čvorove. Došao je Milija, da vidi jesmo li još zdravi s pameću, jesmo li na okupu i možemo li da hodamo. Ništa nam nije rekao, ali je unio kola vedrine u naše žmirenje. U šutnjama, u koje se ni kundakom nije moglo provaliti, ležala je naša sigurnost, umijenje da svakog ispratimo do kućnoga praga, i sve na kućnome pragu dočekamo. Na našoj kući su se, svakoga jutra, vrata otvarala i zatvarala, a mi, njeni robijaši, iz nje nikud nismo umjeli da pobjegnemo. Poslije šest mjeseci obijanja i nadničarenja po gradovima u koje se odlazilo u vojsku, otac se zaposlio u starom kamenolomu, kao fizički radnik, gdje je odavno radio i Milija. Kursevi za minera, koje je ispohađao, “promijenili su ga za sto osamdeset stepeni, i zauvijek”, govorila je majka. I da nije znala da je to on, ona je s pravom mogla poći u svijet da traži svoga pravoga čovjeka. Ne znam da li je on volio posao minera, ali sam bio siguran da će ga napustiti. Govorio je da ga je krenulo i da napreduje, a zapravo, bježeći od sebe zapljunutog i bačenog na koljena, riškajući po utrobi ove planete, on se samo navikavao na gluhoću onako kako se ljudi navikavaju na grmljavinu. Ne mareći za zemaljski kahar, došao je Bajram. Prvi put obukao sam odijelo i do podne prestajao na groblju, kao uštirkan, u gluhoti od koje su mi pucale bubne opne. Obišli smo sve naše mezare, i među njima nijedan nije bio mezar moga djeda. Kući, ručali smo šta smo imali, i mahom smo šutali sa onima koji su, u tome času, izdaleka, mislili na nas. Onda me je naša budalasta komšika odvela u cirkus, gledali smo strane životinje, skakače, hodače po žici, gutače vatre i patuljastog čovjeka u velikim cipelama. Nikad više nisam okusio paradajz, koji mi je tada uzličio na baburasti i šmrkavi klovnov nos. 

Sutra nisam otišao u školu. Bacio sam knjige u žbunje s kraja parka i jurnuo da po tvrđavi, iz koje su se još čuli molitveni šapati talaca, hvatam plakate koje su sipali s neba dvokrilni avioni. Do kraja školske godine učio sam iz čitanki komšijske djece, i Krnjašu, Milijinom sinu, krijući plaćao svaku na dan uzetu knjigu. “Učiti i pamtiti!? Treba živjeti – i pamtiti”, govorio je moj otac. Gradove u kojima je on nekada učio i mjesta u dalekom svijetu kroz koja je makar jednom prošao, otac je kao gumicom izbrisao iz snivanja. Govorio je: “Šta će mi tuđe vedrine u ovoj skučenosti koja čovjeku i ruku, kojom je takne, izvali iz ramena”. Ljude koje je tamo upoznao, zamijenio je ovdje ljudima sa kojima nikad ni riječ nije progovorio, ali je volio da je u njihovoj blizini. Prestao je da pamti imena dana, tepao im je kao cvijeću i izgovarao riječi kao da sipa vodu. Postao je troškadžija, nije mario za sitninu i jedva da je podnosio one koji su nad tuđim malom halaisali. Volio je da popije i pojede, makar na kašičicu. Poslije ručka drijemao je kao ptica, iz tankog sna budio se sa osmijehom koji ni u naručje ne bih mogao da prihvatim. Da se uvjeri da život nije robija, on je pomagao majki da postavi, ali ga nikad nisam vidio da joj pomože da digne sofru. Nikad se nije pozvao ni na čiju riječ otkad je, one noći, saopštio mojoj majki kako su riječi obične pačarve kojima ovdje ljudi brišu usta. Znao sam da on nikad nije išao kod ljekara, čak ni kod zubara, plašeći se da mu poznanici s posla ne zavire u dušu. Zatekao sam ga u kuhinji, presamićenog preko sudopere, sa kliještima u rukama, sa ustima punim krvi: vadio je sebi zub na koji se nikad nije žalio. Prošao sam pored njega, otišao sam u sobu i lupio pesnicom u zelenu tablu kredenca, u dasku na kojoj je procvjetala petolista ruža moga bola. Otac je izvadio zub, majka je potrla sudoperu, i jedna velika praznina ostala je u njegovim ustima, zauvijek. 

Danima otad nisam mogao da pogledam ondje gdje se slila krv sa njegovog jezika preko natekle usne, ispod glave zahrđalih kliješta kojima sam ponekad, dokon, čupao eksere iz truhlih taraba udnu bašte. Iako teža od tuča, slika moga oca malo se naherila u meni, potkopana bolom i nagrižena krvlju preko koje nije bilo preskakanja. Plašio sam se skorjele mušeme preko hastala u kuhinji, svake šare koja se kao upresovan leptir lijepila za krpu ispod tople šerpe i očevog teškog disanja, između te sante leda oko koje smo svi drhtali. Učinilo mi se da i otac, dok drhtavom rukom sipa čorbu po kojoj plivaju crni biseri bibera, jedva sažvakava vazduh ljepljiviji od bijelog luka. Danima su mi zalogaji zapirali u grlu dok sam sjedio kraj njega, izmičući ustranu, da me ni rukom, kojom je držao kašiku kao kliješta, ne dodirne. Sve što sam imao, sve što sam ikad po kući sa poda pokupio, sručilo se tada iz mene na hastal po kojem sam biskao suze kao pirinač, da ih još vrele turim u korpu gdje smo skupljali trohe za plašljive ptice. Neka božija dihanija, koja nadlijeće svjetove, daleko od nas odnese sve što je mirisalo na Jordana i sve što je sa njega, u skučenom prostoru godina, na nas prešlo. Otad, izbjegavao sam svaku mogućnost da sa ocem u kući ostanem nasamo, da budem blizu njega ili da se susretnem sa ičim što me, čak i iz daljine, guralo ka njemu. Čak i kada sam zaboravljao na njegove krvave ruke i kad ih je moja nemoć do lakata prala pokušavajući da ih pripitomi i zatvori u zagrljaj iz kojeg nema povratka, sve je oko mene na noge ustajalo da me na krvave ruke podsjeti. Vrpoljio sam se kad bi me gledao. Zaboravljao sam da dišem za sofrom od koje nisam mogao da se iščupam ni gladovanjem. Sve češće i u potaji, do snemoći, gladovao sam hraneći se jezom koju je osjećala i mutna rijeka pored naše kuće. Htio sam da pitam majku na koju stranu svijeta gleda kada legne kraj studi koju je otac sakupio u sebi, koja nije pripadala godišnjim dobima nego grumenu kristala iz našeg kredenca, santi koju je on davno iz brda donio i tamo spustio, da je niko više otud ne pomjeri. 

U svome životu, razvučenom kao zla godina, cigla tri mjeseca majka je sharčila na poslovima u fabrici. Četvrtog dana Ramazana, u petak, prestala je da odlazi, dignuvši ruke od napretka čija smo prva slova, teža od brdâ, u slozi, učili da sričemo. Pod prozorom su je toga jutra, uzalud, čekale i zivkale žene sa kojima je ona išla da radi, srećna i nasmijana, kao da je sreća bila krinka s kojom se moralo odlaziti iz kuće i vraćati s posla kući. Grbonja-mlađi, napredan omladinac, polaznik svih škola za idejno-političko usavršavanje, višestruki akcijaški udarnik i šef smjene u fabrici džempera koju je majka napustila iz razloga “lične higijene”, kako je rekao otac, išao je tih dana od radnice do radnice sa keksom u ruci i tjerao one koje su kradom postile, da se iftare iz kolegijalnih razloga i viših interesa, da ne koče samoupravni razvoj i ne kvare međuljudske odnose. I moja je majka bila u postu, lahkom kao trepavica. Pošto je ni jednom u radničkoj menzi nisu vidjeli nad njenim sledovanjem, nad porcijom preko koje su se duše udarnika borile sa iskušenjima u njihovim malim žovotima, odmah su joj nadležni drugovi, zaduženi za napredni odgoj radničke klase, rekli da svako ko uđe u fabriku mora u fabričkoj menzi da jede, da pije i da puši. I naglasili su da se niko ne smije izdvajati od onih naprednih masa, koje su raskrstile sa ostacima turskih nazadluka, pa je zato ona, istoga časa, pred njima, morala da izabere: post ili posao. Ne trepnuvši, majka je izgubila posao i nastavila da posti, i mimo Ramazana. Kao da je neko umro, dolazili su opet u našu kuću ljudi koji su, tvrdoglavo i odgovorno, kao pod zakletvom, govorili da “između naših duša i onoga svijeta više ne stoji Bog nego spasonosne fabrike”, mahom napravljene na zemlji otetoj od otjeranih u tuđinu. Ibretili su se, vrtili glavom i, kako su znali i umjeli, crnilom ispod majkinih vjeđa mjerili opštu i našu ličnu nesreću. Tada sam vidio da niko nije umio da dočeka čovjeka kao moja majka. “U dobru ne treba mnogo truda ni svjedoka”, govorila je, samo se izmičući u stranu, da ne pokvari starinsko učenje. Prosto sam čeznuo da u čaršiji stanem ispred Grbonje-mlađeg, da zagrabim šakom njegovu izvehtalu dušu iz nedara mu i da zauvijek zatisnem usta glasinama koje su nas pohodile, kao vrane. 

Nunu, komšiku koja uvijek prvo virne kroz prozor pa uđe u naš hodnik, potrkušu od koje smo čuli da Zenifa odlazi od Milije, “treba posuti benzinom”, rekao je moj otac i okrenuo glavu na drugu stranu. Kao metak, istrčao sam napolje i pretekao ih kod mosta. Zenifa je vodila svoju djecu i vukla za sobom tužnu partu u jednom cegeru. Sjedio sam na zidu piljeći za Krnjašom koji je zastajkivao za sestrom namiještajući nateklu tašnu na leđima. Nismo tada slutili da će nam, zauvijek, pusta ostati naša žmirava jutra pod školskom strehom, i da se nikad više nećemo vidjeti. Po onome kako je Zenifa išla, kako me pogledala prošavši pored mene, kako joj se čelo, kao sklopljene ruke u molitvi, zarilo u potklobučene dalji, shvatio sam da im ovdje ostanka nema. Tako odlaze oni koji bježe. Tako bježe oni koji ništa više ne traže. Samo je Merima, odnosno Marina išla na vrhovima prstiju, načuljenih ušiju, iščekujući da je neko zovne, svejedno ko: neko ko dočekuje ili neko ko ispraća. Onamo gdje je Milija živio, sâm i skrhan kao prla iznad njegove kuće, u mahalu pedalj iznad čaršijskoga krovlja, još se nije bio uvukao napredak, u koji su se ljudi javno i glasno zaklinjali, busajući se u prsa. A iz naše mahale, iz onoga prostoga zbira u nuždi napabirčenih kuća, tek što se izbauljalo krmeljivo sirotinjstvo koje se, do jučer, s ponosom, ravnalo partijskim lenjirom u ruci odbornika Grbonje, pokajnika kojeg smo, sa sabaha, mrtvog zatekli u poljskom nužniku, sa debelom omčom oko vrata. Grbonjići za nas nisu imali imena, ali svemu smo u njihovoj blizini davali njihovo prezime: kod grbonjskih kuća, kod grbonjske ćuprije, na grbonjski ćošak, na grbonjsku česmu, potirući iz tankog sjećanja feudalne znake našeg prisustva na svijetu. Kada je u našoj kući krčao radio kao naša crijeva, kod njih je bljeskao televizor, šatravi prozor pred kojim su srećni ukućani drijemali čekajući da vide Druga Tita lično i pred kojim su dremljivi ustajali na noge, kao na zvuke himne. Noćima sam strepio i budio se iz sna obliven znojem; u snovima, pomagao sam ocu da ovaj svijet digne u vazduh, da ga rasturi i opet sastavi odbacivši onaj suvišak od kojega je i sazdan. A bio je sazdan od površnosti i kahra, od očiglednosti po kojoj su i brav i insan gazili kao po slojevima uvehlog lišća. 

U našim je životima bila dovoljna jedna riječ pa da nam duše ogole, i da nam tužna ogoljenost spusti rožak na oči, zar iza kojeg su čamale suštine našeg náma, ponosa koji je majka nazivala uzmicanjem, saburom, umijenjem, kako-kad i kako je na šta primorana: na oprost ili odvraćanje. Moja majka je poštovala golu jesen, zbog onih nekoliko jesenjih dana koji nisu pripadali ni jednom godišnjem dobu, zbog dana izbrisanih iz kalendara i lišenih zemljine teže, dana iz kojih se rahat moglo zakoračiti u svako drugo godišnje doba, kao u bioskop. A ja nisam volio gole nedjelje, ni sramežljive praznike koji su nas sabirali po sokacima kao večernja prozivka. Tada su se sve naše gorčine po ustima tanjile pred mirisom vrućih simita. Tada su na naše uši, zagluhle od iščekivanja, nevidljivi mujezini šaptali kratku odu trpljenju. Sve je tada bilo krotko – i jutro i podne i akšam. Kao da se nije živjelo i kao da se čekalo da sati sabiranja minu i započnu oni istinski, trudbenički dani satiranja. Uvečer je, čim zgasnu zadnje žiške u mangalu, kao da veze, majka ribala očevu tešku i izlizanu kašiku. Sa trospratne niske bronzina od aluminijuma i sa dubokih tanjira, strpljivo je skidala smočne fleke, u koje se uvukla ljepljiva prašina daljina dubokih kao san. Tek pošto bi suđe potrla suhom krpom i pošto bi svojim uzdahom zaključala kućne hiteži u kutiju noći, bio sam siguran da novi dan slobodno može da uđe u našu kuću i izvrši smotru. Tada sam u mraku slušao njene šapate s jastuka pored oca, i samo potom, kroz san, doticao sam majkin bezustni smijeh, mlaz bjelila suknuo kroz sobnu tamu. Hvatao sam se za njen mehki grohot i smjelo tonuo tamo gdje se zaputiti smemo jedino ako nas vodi vedro čelo: u maštariju koja je pomijerala brda i palila svjetla na svakom koraku – u ogromnost prostora, u svijet koji je za majku završavao odmah preko brda, a počinjao iza naše barake. Uhiljen, zarivao sam nos i vršljao po tuđini iz koje sam, pošto bih dobro ozebao, bježao pod teški jorgan. Iako sam znao da su tamo, negdje u toj tiši, oni veliki gradovi u koje se odlazilo u vojsku i iz kojih su nam dolazili cirkus i ljekari, povratak u naše tjeskobe tjerao me da rastem kao pouka iz čitanke, i da se saman hrabrim.

Kad smo jednom majka i ja ostali sami, sačekavši da sjedne dovoljno daleko od mene, da joj ne virim u oči, upitao sam je zašto ja nemam sestru, zašto se kao druga djeca ni na koga ne mogu osloniti kad govorim istinu i kad lažem. Kako mi odmah ništa nije rekla, ugriznuo sam se za jezik. Da se moglo, iz tišine koja se kotrljala niz zidove sa plafona, objema bih rukama podavio riječi koje su, iz mojih usta, sa grkljavinom, prhnule po kuhinji, po sudovima iz kojih dugo nisam mogao ni da jedem. Kada sam skoro zaboravio da sam je išta pitao, pod uzdahom težim od sjekire, do mene su doprle njene riječi, kao božje ruke, i podolmile samohranu moju samoću iz koje sam, danima, promaljao glavu i u kojoj je bilo mnogo mjesta za druge ljude. “Ustavši prazna i netaknuta ičim spolja, onog jutra popila sam tanku kahvu i osjetila čekani sahat – prostrla sam ćebe u kuhinji preko stare mušeme i, rodila tebe. Ne umijevši ni da prihvati prvenca sina, trapav zbog izgubljene nježnosti, tvoj otac se skamenio, i tada sam posumnjala da on išta zna o roditeljskim njegama. Tvoj otac je šetao po kući i pamtio svako mjesto na kojem sam sjedila s tobom u naručju, sve dječije mirise, svaki djetinji pokret. Gotovo je obolio od naslaga slika u sebi, bolećivosti koje su počele da nam usporavaju život. Dovoljno je bilo da neko samo vidi kako te on grli ili nosi u naručju, pa da se uvjeri kako je i zagrljaj tamnica o kojoj oni rođeni u njoj, ne znaju ništa. Da si ti, kao tvoj brat, iz njegovih ruku, ne daj bože, prohodao, zasigurno je da nigdje ne bi stigao”. U našem je porodičnom albumu postojala i fotografija iz toga perioda, sa mnom u majkinom krilu, skoro nikakva, izblijedela, i jedva se na njoj moglo nazreti ono što se htjelo sačuvati – radost promjene ili, kako bi majka, da je živa, rekla: radost dobitka. Prije devet zora ustavši, pomagao sam majki da napuni paket za Adema. Trudili smo se, iz petnih žila, da u njega što više stane hrane, doduše kvarljive ali fine, koju je čak i u zatvoru bilo bolje gledati nego jesti. Sve slasti nad kojima smo strepili, kao od tajnih poruka koje će proći kroz tuđe ruke, zgrknule su na našim otepalim i umodrilim usnama kada je otac, izmrcvaren čekanjem, pregledao raskošni tovar i kad je, užasnut, kao carinik, vrisnuo na nas i iz paketa izbacio polovinu naših darova. Natjerao nas je da doturimo još suhoga mesa, suhih voćaka i duhana. Takav su paket zasluživali prije samohrani putari ili oni nježni tuberani koji su, u sivim jutrima, u bolničkom dvorištu na Hadžetu, šetkali ukrug, naježeni, pod nježnikavim topolama. 

Čim je u izlogu “Name”, u pahuljicama zimske noći, zatitrao narodni televizor, pred njim su naši ljudi, nenavikli na žive slike, trepteli pod strehom u mraku i glasno navijali za današnjicu i napredne socijalističke ideje, nikad horniji za razbijanje srednjovjekovne zaostalosti i rastjerivanje ostataka turske pomrčine. Uspio sam da se probijem kroz masu i nosom dotaknem izlog našega napretka, prljavo staklo koje se pod mojim dahom zamaglilo ispred televizora što je, kao poduvačena mlada, svitkao na stalku među kolonijalnom robom. Vidio sam tada, prvi put u životu, crtane likove i, u korpama pored televizora, mahune čičibojnusa i kornjačastu šišarku ananasa. Tu, na lijevu sisu, nafatio sam morunu čežnjivim svojim očima. Sav srećan, odlijepio sam se od hladnoga stakla odnoseći u ušima pijetlovo kukurikanje za lahku-noć-deco. Krajičkom oka uhvatio sam i zavrćeni globus, oko kojega je sukljala traka TV Dnevnika kao, pod nožem kora jabuke oko jabučne bjeline. Došao sam kući i dugo, zagrcnut radošću i kosmičkim bezmjerjem, drhtavim palčevima u mraku ispod jorgana premjeravao zemaljsku kuglu i pokušavao da se sjetim imena ose oko koje se vrtio svijet, naheren na jednu stranu. Svake noći otac je navijao oba sahata, a uvijek ustajao prije zvonjenja, ne ravnajući se ni po jednom vremenu. Sve je u njegovoj sobi bilo kao da u nju niko ne ulazi. O patisku na očevom krevetu mogao je, svako neoprezan, i oko da rasiječe, a na prekrivaču još se talasao trag majkine ruke, u hitnji preletjele preko plišanog nabora. Iza zavjesa, koje su visile ušećerene tremom šutnje, puckala je zaleđena potkopina prle iza barake. Padao je žuti saharski snijeg, suh kao barut. Na očevoj nahtkasni vladao je red među stvarima koje su, kako mi se čini, i bile kupljene sa sahatom na navijanje na dvije nožice, džepnim sahatom bez lanca, pepeljarom napravljenom od teškog grumena kristala crno-bele boje, perorezom i džepnom lampom. Sve se moglo prevrnuti po kući, sa stvari pored njegovog kreveta nije smjela ni dlaka da usfali. 

Negdje iza ponoća, tiho kao sa straže, otac je odveo majku u bolnicu. Bila je gola zima, na prozore su pale šare, kandže leda kojima se nebo držalo za zemlju, za svijet koji je bjelinom opustio kao Ademov dlan. Te noći rodila se moja mrtva sestra, kojoj ni ime nismo stigli da nadjenemo. Kada su oba sahata prestala da kucaju, otac se vratio iz bolnice, ispijen i crn. Vireći iz kreveta, činilo mi se da pored njega vidim i majku, šutljivu, s rukama ispod pasa. On je ostatak noći presjedeo pored njenih stvari vraćenih iz bolnice, čas pogledujući na njih, čas u svitnulu otopinu u ćošku prozora. Kao da je čekao nekoga iz daljine, nekoga s viješću da ta noć ne zna šta radi. Vrata su se pred njim otvarala i za njim se sama zatvarala, vatra se u šporetu sama nalagala. Cigara među njegovim usnama piskala je kao sirovo drvo. Upitao me zašto ne spavam ili zašto ne ustanem, a zapravo samo je pokušavao da se izglavi iz puste misli, da pritvrdi da nije sam u kući koja je zaudarala na jod iz bolnice, na smrad koji dugo poslije subotnjih, strašljivih posjeta ljude u glušnim kućama podsjeća da smrt, ipak, stanuje sa njima. Majkine stvari na hastalu, pored kojih je otac kao na straži presjedio do jutra, uplašile su me toliko da sam se pod jorganom naježio. Kako su bile složene, ništa nisu govorile o tome da li onaj kome pripadaju tek treba da dođe ili je otišao zauvijek. Iako on ništa strašno nije vidio u tome, krijući, iza njegovih leđa presložio sam ih onako kako bi ih složila majka kad se spremala da legne. Jedino nisam znao kako da okrenem njene cipele – prema vratima ili prema prozoru, prema sjevernim ili južnim brdima, nesiguran da odredim tačno koja je strana svijeta u tom času bila bliže mojoj majki. 

Najtačnija slika pometnje koju smrt napravi u životu, jeste isposnički poredak šutnje koju tuga zavede u kući. Još čujem onaj majkin uzdah kada ju je otac izveo iz bolnice i unio u sobu, blijedu. Učinilo mi se da na njedrima još nosi svoju mrtvu bebu. Ni za hljeb nije ispružala ruke bojeći se da joj nevidljiva beba iz naručja ne ispadne. Noćima je otac na njene grudi polagao hladne krpe, da ugasi sile koje su još, ljutimice, kapale na detinja mrtva usta. Ranjena gubitkom, majka još uvijek nije stajala uz nas, iako smo je grčevito držali za ruke, puneći njihove ledne praznine našim, još lednijim dodirima. Da ne zanemari dobrote koje ponekad odlutaju i od sofre i sa krila, da stigne do tamo gdje je majka bila najosamljenija, otac je sharčio oči nad njenim krevetom, čekajući da njene tužne pratilje zadremaju, pa da je čitavu, od sneveselog društva, otrgne. Nisam umio da žalim za nečim što mi, zauvijek, kao majki, nije ispalo iz ruku, otkinuto sa srca, ali osjećao sam, pribijen uz njenu šutnju kao uz zindanski zid, neku ljutinu praznine koju je trebalo tek ispuniti, koja je iza nekoga ostala. Mogao sam je i rukom dotaći, ali nikako nisam mogo da je dlanom predohvatim i njenu pustotu operem jutrima koja su se budila otvorenih očiju, bjelinom kojom je zime podjednako ravnala i dolmila crnjavinu ispred naše kuće. U šporetu je gorjela vatra, a sve se po sobi mrznulo od majkinog pogleda. Kada joj je, u neko doba, klecnula vjeđa sa čela na oko, kao da se slomila kućna greda nad nama, i dan je u našoj bašti, praznih šaka i neobavljena posla, ugnuo ramenima i skliznuo za brdo. 

Majka je tada digla ruke od svoga pasa, a otac je zauvijek iz sobe iznio na prašni tavan stari bešik. Umjeli smo sve da pripremimo da nam se ona vrati, jer bez nje nismo znali ništa: otac je kasnio na posao, ja sam zaboravljao raspored časova. Samo veća nesreća mogla ju je pomjeriti s mrtvog mjesta. Riješio sam da se izgubim, da odem u bijeli svijet, da je iz daljine što bolnije za dušu taknem i s mjesta pomjerim. Mislio sam da jedino noć, pusta, pala između nas, majki može otvoriti oči i vratiti dah. Zagazio sam u smetove po sjevernim brdima. Stud se pela uz moje noge, kroz kosti, ispijala mi snagu i mutila vid. Koliko me zima sapinjala, toliko me i plašnja davila nad tišinom koja mi se primakla uz uho. Nisam mogao da se sjetim ni jedne molitve koja se suprotstavljala gluhoći, koja je stizala od ljudi. Da sam htio da se vratim, mogao sam i zatvorenih očiju stići tamo odakle sam pobjegao, po tragovima koje je za mnom ispisalo strahovanje da ne podbaci majkina ranjena duša, da ne progutaju rane jedna drugu, i da joj ne prepukne srce. Naša glad za satiranjem nema mjere kad nam bol otvori zakovana usta. Pošto nisam uzmogao promijeniti ništa, doplahao sam kući, u sumrak, s radošću susrećući one koji su, makar iz daljine, na promjenu mislili i čekali čudo – da zaborav namiri bonike, da se rane okrenu jedna drugoj, kao golubice kad na njihove kljunove kane nebno plavetnilo. 

Moji roditelji više nisu imali vremena za detalje, ali su preda mnom uginjali ramenima, dozvoljavajući mi da iz njihovog nijemog zbora šakamačke zagrabim sve što nam je moglo pomoći da se bolje razumijemo. Ljudi pate i sad kao nekad, na isti način se bol useljava u njihove duše, samo se drugim riječima iz njih iseli. To najbolje znaju oni koji pišu pjesme, a i onima koji pjesme ne sastavljaju, ponekad pođe za rukom da otkriju gdje je to zapisano. Sve što sam uz oca naučio jeste riješenost da, kada krenem, ne stanem dok me ne zaustave: pizme, izgovori, hitnje. Čak i dok je on jednom nogom bio u grobu, pokušao sam da saznam šta se stvarno zbilo u onoj noći zbog koje se on čitavog života ježio nad brzacima mutne Jordanove smrti? Kretao je, zaustavljao se, odustajao, sve na mah, brzinom koju je imala samo misao, dobra za potpalu. Kao čekićem, udarao se pesnicom po koljenu, ljut što je zastao ili ljut što je krenuo, i svaku započetu riječ zakivao je u stijenu svoje duše, iako riječi nisu ekseri. Njegovoj tegobi, izgleda, nije bilo dovoljno moje mucavo zapitkivanje, on je iščekivao umjesto mene nekoga ko nosi knjigu i vuče za sobom svjedoka za njegove rane, autodidakta patnje. Nisam znao kada će se i gdje zaustaviti njegovo lukavo izmicanje, pozivanje na tokove stvari koji ne zavise od nas, na nedostatak prisebnosti, na manjak dotoka krvi u mozak, na strah. Njegovo nisam, izgovoreno ustima ucijenjenih hljebom, pretvaralo se u jesam, u prsten na kažiprstu hiljavog svjedoka iz fabrike džempera. Za sve o čemu on nije htio da priča, a što je Adem uzidao u gatku prekinutih godina, izgleda, morao sam se obratiti samo Bogu koji, u to vjerujem, i nije volio da se miješa među ljude i u poslove koje je prepustio ljudima. Dokaz da je moj otac bio sâm na svijetu, ipak, nije ležao u njegovoj stvarnoj osamljenosti nego u krivici koja ga je izdvajala iz mnoštva. Pored moga oca, koji je preko noći zakoračio u tersluke, uz koje se samo opreznije moglo živjeti, znao sam čovjeka koji je na samo spominjanje napretka gubio glavu i promašivao vrata na sopstvenoj kući. Bio je to Milija. 

U obnovu zemlje, kao dobar omladinac, Milija je poveo i iz nje izveo mnoge udarnike, prevaspitao gradske prevarante i uljudio seoske igite, da bi mu na kraju ti isti, zarad imena na kamenoj memorijalnoj ploči u dvorištu omladinskog doma, zavrnuli šiju prizvavši iz kala historije njegovog nesrećnog oca Petra Stevovića, simpatizera kralja i staroga poretka, nježnoga sedlara čije su ruke bar za dva prsta obraza bile čistije od ruku koje su ga pogubile. Ukletost je osjećao ko je morao, i podnosio ju je kako je umio. Milija se nije odrekao svoga oca i njegovu je prijeku smrt stavio sebi na srce, na jedino skrovito mjesto gdje se smrti bližnjih čuvaju. Dok je bio u tugijanu, Grbonja je iz hapsane Milijinog oca izveo na streljanje. Za moga djeda, pak, znalo se da na streljanje uopšte nije izveden iz ćelije gradskoga zatvora, ali se ni sad ne zna ko ga je ubio, iako u njega nije pucao bezimeni streljački vod. Petra su osudili na smrt, kao kolaboracionistu, “po sopstvenom a djelimičnom priznanju” i po izjavama svjedoka, koji su potvrdili da je i on “jurio Našu Drugaricu s namjerom da je uhvati i preda SD policiji”. Šta je tada mogao biti opustošen čovjek, bolje reći moj otac ili Milija? Dokondžija, probisvjet, amerikanofil, udbovac, debeovac, miner ili krpadžija? Mogao je biti onaj koji sluša Grgu Zlatopera ili onaj koji vjeruje u napredak. Kada mu je neispravna kapisla ispalila u ruci, otac je izgubio nokat na lijevom kažiprstu. Bijela je kost u sukrvici virila ispod maramice sa njegovog prsta. Ušavši u avliju, podigao je svoju ranu i upro patrljkom u vrata na kojima je, kao u ramu, stajala skamenjena majka. Nije se pomjerio ni za dlaku dok mu je ona pincetom trijebila i kidala parčiće kosti iz živog rascvjetalog mesa. Samo tada, i nikad više, prepoznao sam istinski očev glas, ukoričen tvrdim škrgutanjem, sličan onom fijuku koji se zabode u dušu svakom ko prvi put skoči u vir gradske hidrocentrale. 

Mnogo godina kasnije zatekao sam taj isti krik na vrhu jezika moje majke. To se desilo najesen, kada je otac spao s nogu. Otad, bilo da govori ona ili on, čuo sam isto: trubu zapovijesti. Da se njen ili njegov glas mogao snimiti foto-aparatom, sigurno bi se na slici ukazale samo gole usne. Posljednji put, te jeseni, gledao sam kako se otac svlači, i nikad ga više nisam vidio da se oblači. Košulju je smjestio na naslon stolice, pantalone preko stolice, čarape pod stolicu. Kada je iz hamama izašao sa peškirom preko ramena, za njim je suknula para iza koje su, na vratima, ostali grozdovi vode koja se dugo slivala na golu zemlju, utabanu bosim nogama. Izašao je iz kuće iz tih stopa, kvasne glave. Ne znam kuda je u žurbi otišao. Vjerovatno među čaršijske ljude, za koje sam od majke slušao da piju, komaraju i kasno dolaze kući. Jest da je otac pio, ali ga nikad pijanog nisam vidio; o kasnim dolascima i kartanju nisam znao ništa i, što se toga tiče, on je preda mnom bio čist. Uvečer, između sebe, doveli su ga nepoznati ljudi. On je znao šta ga je to sustiglo, ali se nije mirio s tim što je njegovoj nemoći prisustvovala tuđina, kadra da obliže svačija pazuha s tamne strane nakostriješene duše. Trudio se da svojom nogom preskoči prag, da u kuću uđe uspravno. Njegova nemoć, koja je listom sravnila sve puteve do naše kuće, primirila je i rijeku ispod golih vrba, a strehe, prazne, kao izlizani dlanovi, sklopile su se u molitvi za njim. Pošto je otac pao s nogu i pošto je legao u krevet onako kako liježu oni koji do zadnjega minuta prestoje na nogama, majka se s pameti izgubila, potonula u neku uhiljenost, iz koje sam je na jedvihte jade izvlačio kašljuckanjem, pred njom ili za njom ponavljajući riječi koje nisu stizale do njenoga uha. Ako su i stizale, gasile su se u njenoj svijesti kao ugljevlje u vodi. 

Tek pošto se, grdna, pribrala oslobodivši se suviška snemjelosti oko nas, za nju nisam imao ni jednu uvjerljivu riječ kojom sam je, siguran u sebe, mogao privesti makar do kašike. Najteže joj je palo odustajanje od navika sticanih uz oca. Budila se opet rano, da ga isprati iako on nikud više nije odlazio. Vrtila se oko šporeta satima, ne znajući da li se na plotni kuhaju jela ili suše suze. Prestala je da odlazi u mahale, i više nije mogla ni da spava: noći su joj postale duge i prazne. Više nije umjela ni da sjedne tamo gdje joj je bilo mjesto, koje joj je otac namjestio, da mu čuva stranu. Sjedila je zato svuda po kući, na tren, i ličila na onog ko je upravo na ovom svijetu tražio mjesto koje će da ga zadrži. U kuhinji, koja je nekad mirisala na aščinicu i u kojoj me je uvijek spopadala glad, ni muhâ više nije bilo; sudovi su nekud nestali i, kao nikad, zavladao je u njoj savršeni red suvišnosti. Ni najbolja domaćica tu više nije imala za šta da se dohvati. Crvena plastična tablja i na njoj po nekoliko polupraznih sahana iznijetih iz očeve sobe, govorili su svakome ko je umio da gleda, da u našoj kući još ima živih usta, ali tvrdo zatvorenih. Otad, više nisam mogao da spavam. Već bih s prvim pijetlovima sjedio pored oca sklupčanog na krevetu gradske bolnice, pored bića primirenog pod mokrim žutunjavim čaršafom, kojim se skrivala njegova uniženost golotinjom od koje jedino starost ne preza. Mislim da se i fotografskim aparatom tada mogla uhvatiti bolest koja ga je zauvijek vezala za postelju kao što ustni zamor sveže tačku za kraj rečenice. Pamtiti izgled očeve nemoći smatrao sam ustupkom sopstvenoj duševnoj slabosti koja se, dok sam tražio uporište za svoju naglo pobuđenu plemenitost, iživljavala nad njegovom bespomoćnošću. Pitao sam se, kako prstima sakupiti i u šta ukalkulisati zemne gorčine, prašinu nadanja? Bilježiti svaki pokret oca, dok spava, dok jede i čak dok sanja, u praznim noćima, mogu jedino podanici, zadovoljni širinom sopstvene duše i debelom platom. Ja to nisam mogao. Zar nije grehotno ići za ocem, pamtiti svaki njegov uzdah, snimati svaki njegov pokret, iako on ne drži ni prst uperen u glavu nepogode! Daleko od toga, njegova ruka samo nemoćno čačka nos! 

Moj je otac bio u takvom stanju, disao je onako kako dišu starci zaostali iza svojih godina – ubrzano, hrapavo i neprestano odustajući od disanja. Čulo se, ali se i vidjelo to davljenje: usta se otvaraju kao kod riba, grudni koš se podiže, a oči se šire. Vjerovao sam da je on svojim očima, kao čiodama, bio prikačen za umodreli jastuk – da ne potone u belu ravninu kreveta. Na očevim grudima drhtao je, otvoren i iskumbusan kao njegova lubina, naš porodični album, a preko albuma je ležala njegova smežurana ruka, pirgava, prekrivena nabreklim i skoro crnim venama. Kad sam se, preko čaršafa što je zaudarao na mokraću, sagnuo da spustim na nju svoje usne, uplašio sam se njihove vlažne težine, koja me je gotovo povukla u ambis. Trideset i dva lista u albumu bilo je sve što će iza nas ostati, crnobijela punoća koju sam, jedva podnoseći smjernu zasićenost sivilom upristojenih lica, doživio kao svoju jedinu vezu sa onima koji nisu stigli ni da me povrijede. Većinu fotografija u našem albumu načinio je Adem, i vrlo je malo uspjelih. Uspjelima smatram one na kojima je majka, sama, u raznim godišnjim dobima. Najmanje je fotografija sa ocem: jedna poslata iz vojske, druga sa nekoga banketa, i treća načinjena u bolničkoj laboratoriji, kao kadar istrgnut iz nekog nijemog filma. U albumu je imalo i mnogo slika koje je bilo mučno gledati, licâ o kojima već niko ništa nije znao, ljudi iz naše šire familije koja se stanjila i spala na Adema i mene. Kada sam se zamorio onim što je prošlost skovala protiv moga oca i njegovog brata, i kada sam bio smoren onim za čim je odbrana posegnula braneći nas i zbijajući redove oko Adema, nalazio sam da je jedini izlaz promjena: da pustim bradu, suknulu kao mahovina, i da budem neko drugi, onaj koji u dokolici gricka nokte, rascvjetale vrhove muške nostalgije. Nikad nisam pitao Adema, ali mi je on u jednome pismu napisao otprilike ovo: Svaka fotografija, na koju svaka sadašnjost vrši snažan upliv, ima smisla jedino ako je smrt negdje u blizini i pošto se, izražena kubicima vremena, gadljiva vječnost pretvori u muhlji obljuvak, u tačku koja će nam, jednog dana, sasušena na obraščićima ljudi sa fotografija, bez izuzetka, uzličiti na ben i odati nam među neznancima osobu lahkoga morala. Možda vrijednost fotografija i leži u tome što uspomene, bačene na papir otporan na suze, produžavaju čekanje i onda kad se učini da ga je nemoguće nastaviti. 

Daj mi Bože pameti: ovako se više ne može, ponavljao sam riječi koje su tužni bonici žvakutali i grčili kao tespih u rukama, onemoćali na znojavim jastucima u hladnim sobama gluhe gradske bolnice. “Bog čovjeku svjedoka ne šalje u svako doba, nego onda kada za to svjedok bude spreman”, jednom mi je rekao otac. Među ljudima koje sam volio, a koje nisam mogao da sačuvam samo za sebe, koji su tapkali u mjestu i starili samo da ne bi umrli, zateko sam očevog školskog druga, u mraku, koji je došao da mu svojim dlanovima pokrije oči u kojim su opuzle zadnje slasti sa kašike pale u prašinu. Pošto smo ga toga dana izveli iz bolnice, otpuštenog da na miru umre u svome krevetu, o očevoj bolesti u kući više nismo govorili; dovoljna je bila njegova jeka pa da smrt, kao pouzdana zaštita, stane iza svake naše riječi. Hodajući na prstima pored njegovog kreveta i tumarajući po gluhoj kući, trnili smo od strave pred životom koji je isticao mimo naše volje. Soba u kojoj je on ležao postala je soba za šutnju, ispunjena smrću koja je pristizala, u pratnji svojih sluškinja. Sve je bilo namješteno kao za Bajram, čisto i provjetreno. Činilo se da će u sobu svakoga trena bahnuti dragi gost, a ne da će iz nje na put poći nečija premorena duša. Gledao sam majku kako je, sa tabljom u rukama, svejedno je li ulazila ili izlazila iz zahaća njegove sobe, grickala donju usnu ili ojicu sa šamije, u hitnji. Ponekad mi se činilo da se ona nije izmijenila, da je njeno ponašanje i prije očeve bolesti bilo kao da smo u kući imali bonika, ali to nismo znali. Osjećanja su se u danima nepristajanja brzo sharčila. Svakodnevna suočavanja sa prazninom koja je rasla što se umiranje više otezalo, otupila su strahotu naše uhiljenosti. U talogu negdje iza naših misli, očeva bolest zadobila je težinu čistog gubitka, žalosti koja se prije vremena prenijela na sve učesnike u življenju. Moj strah da za ocem, kada preseli, neću osjetiti ništa što dotad nisam osjetio, za mene je bio teži od njegovog tabuta. Smrti treba da nam dolaze iznenada, u epskim manirima, iz daljina, ne iz hropca izlapjelih staraca, prikačenih cjevčicama za flašice sa tronogih raspeća koja drežde nad bijelim krevetima. 

Moj otac, koji je cijeloga života svojim rukama dodirivao smrt i češljao njene kose, doživio je pad u kaljugu crvotočnog tijela, kojem se i smrt dugo nećkala da priđe. Više nisam bio siguran da je išta ostalo od njegove duše. Ako je išta i ostalo, to je zasigurno boravilo u nama. “Nikakva nije utjeha preživjeti na straži, još je manja utjeha stražariti da bi preživio”, prepisao sam tada za Adema jednu Foknerovu misao iz prašine, i poslao mu je u zatvor, uz sva ona mudrijašenja koja pripadaju parti bolećivosti koja se, ovdje, među nama, uvježbavala kao horsko pjevanje. Ako se starost zaslužuje, u šta ne sumnjam, kako smo se onda domogli mladosti? Kome da zahvalim što sam na vrijeme počeo da mudrim, kao Adem, da odrađujem ono što mi je palo u hise obaveza prema starosti, koje sam se sve više plašio jer nije imala gdje da dođe, premudra za moje nesvršene godine učenja, i bezobzirna za kose padeže moga neumijenja da prelomim jezik i budem svoj čovjek. I treba živjeti udvoje, kao moj otac i majka, i od sebičnosti oduzimati samo njenu jedninu. Kada je otac nešto dijelio ili množio, uvijek je množio i dijelio sa dva, resto ostavljao za crne dane, u zlatnu rezervu. Bio je petak kad je on preselio, kada smo ga kući okrenuli i pokrili, dva dana nakon vidnog boljitka. Toga dana, dvije nedjelje prije isteka pune kazne, kao iz zaborava, Adem je ukoračio u našu sobu, u šutnju koja je veličanstveno pobožila nas žive suočene sa umrlim. Kao da su mi kola studi hrupila u grudi, zaledio sam se pred Ademovim licem koje je, preda mnom, imao i moj pokriveni otac. Među nepoznatim svijetom on je kleknuo do svoga brata, uz njegovo lijevo rame, i pokrivenog ga pomilovao po glavi, odozgo nadole, rukom koja je drhtala, koja niti je uzimala nit davala, u praštanju. 

Oca smo jedva ukopali – uz mezar njegove majke bio je prostrt nečiji, tuđ, bez znamena grob. Očev amanet da ga ukopamo ispod njenih nogu, odakle se, kako je sam govorio, “i podigao kao čovjek, svejedno da li da brani ili ništi svetinje kojima, u početku, svako mora biti podložan”, omeo nas je na groblju. “Ovaj mezar, bogomi”, govorili su smeteni ljudi, “nije nikad bio odek”. Neka ga, vjerovao sam da bi se i otac složio s tim – niko ne zna ko je čiju zaslužio sjenku, ko je čijoj vječnosti bliže, ko je čija i na onom dunjaluku utjeha. Ukopan s druge “domajkine strane”, uz mezar nepoznatog, sa Hadžeta možda ispuzalog rahmetlije, mislili smo da će i on biti zadovoljan što će nani, njegovoj sa Ademom na porođaju umrloj majki, čuvati san dva muška čela, kako šutnja čuva grijeh. Nikad prije nisam vidio toliko ljudi koji ni na dženazi nisu govorili između sebe. Oni koji su nosili moga oca sa jedne strane tabuta, nisu ni hodali kao oni na drugoj njegovoj strani. Kao da smo ispraćali dva čovjeka iz jedne kuće, a ne moga oca. Na groblju su jedni stajali, drugi klečali, treći učili. Čak i oko mezara okupljeni, ljudi se nisu odricali pizme koju su, kao zemlju sa lopata, sipali po daskama pod koje je zauvijek legao neko s rukama niza se. Do zadnjeg trena, izgleda, svakome je suđeno da se, kako zna i umije, brani od upliva slabosti koje ga doprate čak do groblja, makar se u iskušenju i ne osvrnuo za sobom. 

Kada smo ostali sami, mirisala je kuća na pečenu jabuku, peckala nas za oči sumporasta bjelina pustećija pod majkinim prozorom, krunili su se đurđini pored česme na kojoj je otac nekad umivao ruke. Skamenila se i voda pod strehom gdje su ga čiste ruke okupale i čistije suze ispratile. Slegla je i zemlja na njegov pupak po kojem sam, nekad, ređao vatre ispod čaša sa koricama hljeba. Još je drhtala poda mnom njegova reuma, još su cviljele sandžije od proboda pod njegovim pazuhom. Razbolio sam se te noći pokupivši iz nakaradnosti zemnih sve muke u sebe, da se ne razliju na one koje sam volio. Uzalud. Tada me majka upitala je li istina da se neko ispeo na mjesec, na onaj isti mjesec koji je dolazio iza naše kuće, velik kao tepsija i izvijen kao nokat kad omlađa nad topolama koje češljaju vjetrovi. “Ako su se gore ispentrali ljudi, gdje će ići naše duše poslije nas”? Da je bio živ, samo joj je otac mogao odgovoriti na ovo strahobno ježenje, držeći u ruci plavu kovertu sa svojim imenom na njoj. I to je bilo jedino njeno pitanje upućeno meni na koje ja nisam imao odgovor. Kada je htjela da me namami u stupicu, u ćorsokak brige nada mnom što, kao kakav delija, još tjeram kapom vjetar, postavljala mi je, kao vrapcima grudvice hljeba, pitanja koja su pitanju-uhodi otvarala put do srca, do gnijezda gdje i kukavica svoj polog namjesti. Iako pod rijetkom i tankom bradom, samo za nju ostao sam onaj isti, smeteni mališa sa košuljom iskrzanih rukava, jogun čija su jutra trajala do podne, koji nije volio praznike i butana jaja sa šećerom. Samo i nehatna nagost pred njom mogla je da me skameni, kao ta njena navaljivanja da mi zaviri u dušu, kao pod jorgan. Otkad je prestala da me kupa, nikad me nije vidjela razgolišenog, i nikad me otad nije dotakla punim dlanom. Kada sam se začovejčio, među nas se uvukla ona hranljiva uljudnost, kao promaha iz očeve sobe, distancija koja je sa naših lica izbrisala usne. Čajila je nada mnom, nad mojom starogodnom samoćom, kao nad svijećom. Boljela su je svačija puna usta moga samotovanja, uhkala je na sve strane okrećući glavu, da rastjera uroke sa moga puta koji se, sve brže, kratio i koji se, konačno, sveo u zavezak koji nije znao za započinjanje. Kada i gdje majke nauče ono što ima da se nauči, i kako uspijevaju da, a da to ne primijetimo, zadrže odstojanje od nečega što im je jednom dato i drugi put uzeto? 

Samo prema ocu moja majka nije imala zadrške, kao da je on još bio sa nama. Prema svemu njegovom u kući ona se odnosila kao prema nečemu što je još služilo životu, bez čega neko ni u novi dan ne bi umio da kroči. Iako mlađa od oca, trudila se da izgleda kao neko kome su godine iskočile na leđa. Bojao sam se da se ona, zagledana u svoje drúge, jednoga dana ne suvrati u košmar duše koju su nepogode smamile iz njedara, da se ne trgne jedne noći nad svojim lahkim rukama, u kojima je još grčila onu trohu očeve zaštite, u strogome rasporedu sati u kući siromašaka na kraju grada. Osim struhle konzerve jezika, u rukama nikad nisam imao ništa svoje, čak ni lonče za bijelu kahvu u školi, ni broj puške u vojsci, ni ime u imeniku. U nemanju, lahko su me i natjerali da budem drugi, da se sakrijem iza svoje brade, mahovinaste nostalgije koju sam zubima strickao u časima snalaženja. Na to su me natjerali oni čijih sam propovijedi bio žirant i zaloga za budućnost; oni čije sam karijere podupirao radnim akcijama, sletovima, mašući zastavicama, gologuz, fircajući po stadionima u čast dana mladosti, u pozajmljenoj košulji krzavih rukava. Adem je barem znao gdje je sharčio život. Iako nije znao čemu, bar se otrgao mjestu koje mu je otelo mlade godine, i skrasio se tamo gdje se, na pribran način, primila njegova starost. Sve je trebalo početi iznova. A za novi početak bilo nam je potrebno nešto više od smrti moga oca i polumrtvog njegovog brata. Činilo mi se da je majka još stajala onamo gdje sam je zadnji put ostavio, zagledanu u zalepršani očev ćefin, oslonjenu na direk koji je bio tu samo kao kulisa potpore, metafora za krov koji je počivao na njenim uskim ramenima. Kada smo zbrojili očevu ostavštinu, izraženu tankim riječima koje su nas na minute jele i kopkale po našoj lubini, uvidio sam kolika je stvarna snaga onih koji sa ovoga svijeta odu praznih očiju. 

Opet smo vadili papire, sumnjičavim službenicima dokazujući da smo to mi, nasljednici grijehova i uživaoci samohranosti, zimogrozivim pisarima koji su htejli biti sigurni da, takvi kakvi smo, nećemo nasrnuti na poredak ovog uzjogunjenog svijeta, zahtijevajući za nas više njege, vazduha i milosti, zbog čega su strepili njihovi okrugli pečati, zaključani u mrakovima škripavih fioka. Pred Ademom majka je kleknula i zamolila ga da joj on bude prijatelj, onakav kakav je bio prema mome ocu, vjetrogonji koji nije znao put do drugih ljudi. Sve što je imala, ona je čuvala u duši koja je znala kada i gdje čovjek mora stati, da na okupu zadrži navike iz pune kuće. Adem je toga jutra zaplakao kao starac zatečen u kušnji, obradovan što ga je ta dobra žena, opet, kao ruka onoga pisara, upisala u knjigu ponovo rođenih. Da ga spase od zulumćarstva koje, htio ili ne htio, svaki čovjek nad sobom počini. Zamišljao sam ga kao brodolomnika, srećnog što se uopšte dokopao kopna i nesrećnog što je promašio ostrvo; kao čovjeka spremnog da nastavi tamo gdje je pošao i nehajnog da se vrati onamo odakle je krenuo. Nekoliko mjeseci otišlo je nizvodu, mi se nismo makli dalje od trenutka kad smo u kući zanoćili bez oca. Još nismo umjeli da sejdnemo gdje treba, i niko sa sigurnošću nije znao gdje je sada, u novom rasporedu neodustajanja, njegovo mjesto; a sjesti ondje gdje je on nekad sjedio, bilo je grahota. Na sofri, čak i dok je otac bolovao, pored praznog mu tanjira stajala je i očeva kašika, i svi smo se ponašali kao da smrti nema i kao da njega ima. Jednoga dana, za ručkom, majka je pustu očevu kašiku spustila uz Ademov tanjir. On ju je istoga trena, kao znamen oko kojeg smo se okupili, premijestio pred mene, ne rekavši ništa. Kao posjednik svete kutlače i glava kuće, tada sam stao ondje gdje je nekada stajao moj otac, dobro se ukopavši u njegove navike, u tersluke koji su bili bezopasni, ali bez kojih se više nije moglo ni preko praga. 

A tamo, napolju, ispod naših prozora, još su nas skrhane čekale podmukle udice riječi, gole, rascvale mamcima živih rana, kao katančad sa hamajlijom usred jedne duge razbijene bajramske noći. Osjećao sam da treba stisnuti zube, zatvoriti oči, i goloruk pohrliti na sujevjeričnu mahalsku grižnju, na zlobu, na opijenost iskušenjem da je došao čas horan za namirenje, za osvetu koja je i posljednjeg količara u besparici mogla dići na noge da nam pljune u lice. Iako je Jordan bio jedan od onih ljudi koji za sobom nisu ostavili nikoga, ni da pati, ni da banči. Jeste da od ukora ne bih zaginuo, ali bi od stida zavehli nervni završeci moje distancije. Kada sam žudio da imam brata, Bog mi je dodijelio mrtvu sestru; kada sam mislio da sam čist, podsjećali su me na nečistu prošlost moga djeda; kada sam sanjao o životu, zatinjali su mi za uho Jordanovu smrt, nesreću koja mi se s lakobom ugurala u naručje i odvukla me od drugih, samljih od mene, muftačnijih društva makar hizmećarke. Jutra su pucala nada mnom, oprana, i dani su se cijedili sa debele zavese, krhke kao led, koju sam često još mokru kačio na halke ispod plafona. Pod zavjesom, uz moj kao grob otvoreni krevet, titrala je lokva usirene svjetlosti. Iz druge sobe dopirali su glasovi ljudi tek poudaljenih od žalosti, i kao da su se, tek oslobođenih duša, budili natovareni saosjećanjem za koje, ni tada, nisam mogao reći da pripada ikom osim uniženom čovjeku. Ta ogoljela lica promijenama, koje su se godinama taložile na tvrdim obrazima, u ožiljcima dubokim i plitkim, bila su jasni znaci propadanja bićâ koja su, uvelike, prezala od dodira s drugim bićima. Preskačući brijanje, omivao sam se hladnom vodom koja je, umjesto iz slavine, na moje dlanove kapala iz mojih očiju. U starežini pod krovom kuće koja je, svakome ko je makar jednom pored nje prošao, govorila da u njoj niko ne živi nego da se od življenja, iz nje, uprdelo čovječanstvo brani zaboravom – pred ogledalom pomišljao sam kako bi zaista bilo korisno da čovjek, makar jednom u životu, promijeni vjeru ili bar ličnu sujevjericu, i vidi koja mu to grahota u njegovom skučenom životu istinski pripada. Iako često nisam stizao ni probrano smisliti kako da ustanem, i počesto nisam znao ni zašto sam ustajao, žudio sam da izađem iz kuće i da nikoga ne sretnem, ali me je nasred sobe presretalo Ademovo kašljucanje, kao repetiranje puške, i obavezivalo me na uljudnost koja, u svakom trenutku, nije pristajala nikom kao njemu. 

Onda sam shvatio šta robija napravi od čovjeka: Adem je sjedio u kuhinji, za hastalom, i izgledalo je da čuči pored sebe i da neprestano podbada onog drugog laktovima u rebra. Nad otvorenom knjigom naših prikaza, u koje ja više nisam vjerovao, u koje sam prestao da vjerujem onoga dana kada je očeva slika zauzela mjesto u priči od koje više ništa nije zavisilo, mogao je Adem zijati do podne i nikad ništa ne bi otkrio. Zato je čekao da ja nešto kažem, očekivao je da izustim ono za šta će se, kao davljenik, objema rukama uhvatiti. Da sam znao šta je to, sigurno bih mu pružio upor ili ruku koja ga ne bi izdala. Pozvao sam ga da prošetamo kroz čaršiju, da nas uzme hava, kako je otac volio da kaže kad je izlazio iz kuće ne znajući ni zašto izlazi. On je jedva ustao, ne što nije mogao nego zato jer nije bio siguran šta će zateći od svijeta kad izađemo napolje. Dok nas je ispraćala, majka je kao prut drhtala zebnjom od koje je mogla da joj se i pamet pomjeri. Nisam joj dozvolio da išta kaže; prišao sam i poljubio je u ruku, kao pred spavanje, a to je bila moja molba da se povuče, da stane čvrsto iza svojega praga, onamo gdje smo je zaticali i ostavljali da nam čuva snagu. Gledala je za nama iz mutvaka, kao iz razmetljivog gipsanog rama, bojeći se da trepne da joj, u trenu, iz očiju ne iscurimo. Čaršija tek što je otvorila svoja smežurana njedra, ona koja mirišu na pitice i ustajalu noć. Uvukli smo se pod strehe radnji, kao skisli golubovi, pazeći da se s nekim ne sudarimo, uplašeni da nas neko ne zaustavi i pita: ko si ti? 

Mogao je Adem, bar što se avlijskih zidova i dućana tiče, serbez ići i zatvorenih očiju, po sjećanju, njireći niz nos, u hodu, pabirčeći po svojoj napuštenoj mladosti, tražeći tragove svojih šepavih nogu u zgrudvanoj prašini. Držao sam ga za mišicu čvrsto, kao nekog ko je poslije operacije očiju ustao da hoda, nesiguran hoće li gaziti kako je nekad gazio ili mora paziti na, u međuvremenu, struhle daske mostića iznad ambisa. Rekao mi je da je čaršija još ona ista: skupljena oko sebe, a prostrta u nama. Zastali smo, skoro se sudarivši, pred kućom u kojoj se on rodio, koju sam i ja godinama zaobilazio nakon očeve smrti. Adem je digao ruku i šakom poklopio njeno nakazno sivilo. Uplašila ga je građevina iz koje je navirala mnogoljudna studen i svaljivala se na ulicu, kao brdo koje je trebalo samo dići u vazduh. Nišu, gradu iz kojeg je došao i koji ga je naučio da živi onako kako se moralo, on nije oprostio ništa. Ali čaršiji u kojoj je rođen, on je oprostio sve. U tom trenutku podigao je i drugu ruku, kao da se predaje, uzličivši mi na poštara koji je jedva išao podalje od nas, pipkajući niski plafon iznad kahvenskoga stepeništa. Ispod Ademovih kratkih rukava svitnuli su skorjeli šavovi ranâ, kao sa izbušenih lopti nakrsnine od crnoga konca. Dok mi je pokazivao opustjeli trg na kojem su, nekad, bile kuće u kojima su živjeli ljudi na čija se ramena on oslanjao kao na potporne zidove, shvatio sam da je i on pozaboravljao stvari, izmiješao strane, pobrkao vremena, tumarajući od jednoga do drugog pribježišta. Nisam mu rekao da nama više oslanjanja nema, ali potvrdno sam klimao glavom, čime je on bio zadovoljan. Osjetili smo da tu treba stati. 

Samo korak dalje, zanijevši ga kao vjetar kišu, ugurao sam ga u ćevabdžinicu, da provjerim hoće li umjeti da se vrati u svijet koji se, još uvijek, čuvao žvakanjem koje se, u međuvremenu, pretvorilo u zaštitnika onih koji više nisu imali izbora. Zgadio sam se preciznog redoslijeda po kojem je on, za hastalom, komatao hljeb, čimkao sredinu, umakao u biber i u so, ubacivao razdrani ćevap u usta, kao u mišju rupu, kljucajući po tanjiru i vrhom sa kašike mlječeći svoje ptičje zalogaje. Svaki njegov gutljaj vode, apotekarski odmjeren kao abuzemze, mogao se proglasiti za udarnički prekoračaj norme. Dok smo doručkovali, pritupljalo mi se kako on ozaren, negdje u modrini zatvorskih zavjetrina, rascvjalim noktom upisuje u zid kosu recku, pored snopova potrošenih dana i denjaka godina koje nemaju imena. “Zatvor nije mjesto, zatvor je stanje neprestanog moranja”, promrmljao sam rečenicu iz jednog njegovog pisma. Adem nije zabatalio svoje zvanje, štaviše, doučio je u niškom zatvoru sve o fotografiji i, konačno, prestao biti bolećiv prema onima koji su se, što u milju, što u patnji, još gradili fotografije misleći da time svoje bližnje spašavaju ovozemaljskih zabluda. “Ljudi pred aparatom”, pričao je Adem, “zrače nekom zelenom svijetlošću čijim kracima slobodno možemo dodavati ljudske osobine; i kada se ta súra uhvate okom moćnog aparata, biće to ujedno i savršena čovjekova slika sa kojom se, vjerujem, niko od uslikanih, bez nužde, neće pomiriti. Ali, kome je danas potrebna njegova gola nakaznost, jer da jeste, ona bi boravila, uporedo s nama, u nekoj drugoj dimenziji. Ako iko svuče koprenu sa ljudskoga oka, biće to onaj ko ne gleda okom; i tada čovjek neće imati izbora”. Zašutao je kad smo izlazili. Počela je da pada jaka kiša. Bio je to jedan od onih dana kada našega čovjeka, ni pod stražom, niko ne bi mogao primorati da se slika. Radnja koju je vodio Ademov šegrt, ili “majstor slike” kako je sebe nazivao, bila je najbolja u gradu i imala je izlog kao bioskopsko platno, osvijetljen i pun kalemova iz kojih su virili jezici istrošenih filmova. Pustio sam ga da on uđe prvi. Kao da se našao u tuđoj bogomolji, Adem je zastao nasred radnje, pored hastala gdje kao da je bilo sletjelo proljeće, pred požutjela i izbledjela lica koja su najbolje isticala njegovo odsustvo, mada bi tome stanju bila bliža riječ neprisustvo. Da bi neko bio stvarno odsutan, na mjestu gdje ga nema, sve treba da potvrđuje da ga stvarno ima. Kokan, tako se zvao njegov bivši učenik, bacio mu se skoro u naručje. Sitan i vižljav, krupnih očiju, Kokan je zaboravio na godine koje su na Ademovim rukama grijale prazno mjesto. Koliko god da su godine robijanja Ademu bile bezbolne, kako mi je kazivao u pismima, zato što su njegove i zato što su, ipak, sharčene među ljudima – ove godine na slobodi biće mu, bojao sam se, mnogo teže od godina iza brave. Život bivšega robijaša, to je nešto u šta se kod nas nikad nije polagala nada. 

Popili smo kahvu, proterišili smo čaršijsku magluštinu i, u jednom trenutku, zašutali kao voskom zaliveni. Najednom, niko posigurno nije znao kuda i kako, ka čemu ili od čega poći pravo među riječi koje su ostale neupotrijebljene i zakočene kao brijaće britve, među misli koje su se svuda oko nas rojile, koje smo nas dvojica, iz raspadajućih molitvi, pomiješane sa kišom, na ramenima unijeli u radnju. Da ne vrisnem, izašao sam odmahnuvši rukom. Ostavio sam ih da uzmu daha, da razmotaju filmove, da pregledaju račune, da izmjere ostatak svjetlosti koju nisu stigli da potroše, hvatajući u gipsane ramove ljudsku sreću kojoj je sve češće bila potrebna njena sopstvena slika, kao dokaz da je stvarno među ljudima. Šta čovjek da učini u dan kada nebo padne na kaldrmu a brda pognu ramena nad žmirkavom čaršijom koja, kao i ja, nije imala kud nego da se pod strehe dimljivih kahvi zavuče i sačeka promjenu, iako samo čekanje ovdje nikad nikom nije značilo ništa, jer ni s promjenom čekanja ovdje nisu prestajala. Onda je pao debeo snijeg; svako je iz svoje zavjetrine promolio glavu u bijeli dan, da vidi kako i svijet ponekad može biti čist, i da još jedared, prije nego što omađijani svijet opet zemna oprlja crnjavina, krmeljivi stvor omiriše ono što je dotad boravilo samo u čitankama. S teškom sam mukom u polupraznoj sali odgledao film “Grk Zorba”, izmrcvaren sam izašao na ulicu i, kao list papira presavijen preko svoje bjeline, susreo sam se sa čovječanstvom. Ljudi na ulicama, zato što su imali ili zato što nisu imali sluha, te večeri su mogli svjedočiti jedino protiv onoga što sam osjećao: sumnjao sam u sve iza čega nije stajala žena. Tek tada bio sam siguran da je moj otac zaista postojao, a da je njegova žena, moja majka, bila nepobitan dokaz da svačiji život mora za nešto da se prikači ili zadjene, makar i za uho, kao pero. Iz njihovog braka, dugog dvadeset i osam godina, krpljenog snohvaticama i neimaštinom, održavanog običnim žvakanjem kao veštačkim disanjem, nakupilo se u meni toliko neiskorišćene, proste snage za neodustajanje, da se njome ponovo mogla pokrenuti i očeva radna satnica, ona šklopocija koja je prestala da funkcioniše tačno u dva poslije podne. 

Te noći izgorjela je udum grbonjićka kuća. Vatra je sa lica zemlje slizala palatu naše gorčine. Stub od crnoga dima, pepelni spomenik za moga oca, dotaknuo je gola nebesa. Danima su vjetrovi puhali na onu stranu i raznosili pepeo po hadžetskim zaravninama. Sa zgarišta, za oblacima punim suza, oticale su i oči dječice vrisnule do neba. Ni onaj ko se sjećao harama nije mogao gledati na tu stranu. Oni koji su na harame zaboravili, kasno, u molitvama, sjetili su se svojih bližnjih. “Bog je svakome svjedok, u svemu”, govorila je moja majka. Usred zime, usred bljuzgavice koja nas je neoprezne zatekla u pola misli, Adem se oženio Igbalom, slijedeći promenu grehote. Bila je to dobra žena iz čaršije, radnica pošte i umilna udova. Imala je tako tanke ruke! U njima je samo mastiljava olovka mogla biti sigurna da neće pasti u kaljugu ispred poštanskih vrata. Koliko su ljudi odlazili u kuću mladenaca, toliko su i kod nas dolazili, da vide kako smo još jednu ranu zatvorili na njedrima kojima, dotad, pomoći nije mogla ni ona topla krpa koju je majka uvlačila pod moju košulju, kada bih smalaksao i počeo da blijedim. Srećnim mladencima i njihovim godinama jedino nije pristajala lahkoća sa kojom su premošćivali dane načete dosadom, sa danima beznađa koje su oni još teglili za sobom, kao tuđu djecu. On je sve više ličio na poštara Avdiju koji je raznosio zakasnjela pisma iz daljina, a Igbala na njih, teškim pečatom i sa obe ruke, udarala nove datume. Njihove su duše bile pune glasova tuđe djece. U jezi njihovih praznih soba, iz kojih me bockalo kuckanje zidnog časovnika, mogla se jedino, i zauvijek, opisati starost koja je dolazila sama. Zbog toga noćima nisam mogao da spavam, budio sam se i pipao po krevetu, ne da ikoga pored sebe napipam nego da samoga sebe pronađem izgubljenog i u svom i u tuđim životima, odjednom. Kad god je mogla, majka je pritrčavala da popravi popucale šavove na dušama koje su se, kao dvije kokoši u sljepoći, jedva nazirale u pomračini koja ih je sustizala. Pokazivala im je, da je svakom na zemlji biću dato da se, kada padne, ne podigne samo, nego pošto ga neko postavi na noge. Da se duša vidi, govorila je majka, uplašili bismo se zakrpa na njoj – zato duša i leži tamo gdje niko dosad nije zavukao svoju dlakavu ruku i odakle je, kao pile iz gnijezda, niko nije iznio na vidjelo. 

Baš kad se niko nije nadao ni promjeni od proljeća, ja sam dobio posao u geodetskoj upravi; zamijenio sam nekoga lahko zamjenljivog radnika. Mjeriću stare ulice, krstačiti kredom mjesta budućih kuća i trotoara, otvarati vidike i zatvarati betonski krug naseljâ oko istruhlih vrbaka. Majka i ja napustili smo, konačno, prinudni smještaj u barakama i preselili se u zgradu radničke solidarnosti, u dom na šestom spratu, za privremeno. U stanu su otad, kao u golubarniku, boravile mjesečinaste duše dva gariba. Liftom sam dolazio i odlazio po namirnice, i hranio draga tijela, da i bez duša – opstanu. Dugo smo se, pusti, vrtili između četiri zida, zaneseni svjetlošću koja je kiptila sa prozora, odakle smo tražili sjeverna i južna brda, opet postavljali strane svijeta i, u ćoškove palog neba, zakivali poluprazne zvijezde, naseljavali stare sumnje, čuvare naših besanica. Kada sam joj pokazao špijunku na ulaznim vratima i kada sam joj, kao da sam pročitao uputstvo, natanko objasnio čemu služi jajasto okce, majka je pocrvenela od stida. “Ako ćemo se dvoumiti pred onima koji na naša vrata pokucaju, onda ne moramo ni imati vrata!”, rekla je i prstom spustila metalno senilo na špijunku, trepavicu koju je zasigurno izmislio neki uplašeni čovek. I otad, nikad je niko nije podigao sa okca naše plašnje. Majkin “malehni život”, za čije je baštenske zamahe trebalo imati nešto više brisanog prostora ispred hodničkih vrata, život spakovan u jednoiposoban stan kao u sanduk sa prozorima, mogao je da funkcioniše tek kada bi se ona dobro približila sofri, špajzu, kuhinji. Ali ne i kupatilu, u kojem za metlu, za perajku, za korito više nije imalo mesta. To je bilo dovoljno da joj se i same ruke zavežu, a jezik razveže. Za nju, avlija, kakva-takva, nije što i hodnik kroz koji su naježeni glasovi stanara, strmim stepeništima i keljkajući, dugo silazili za namrštenim ranoraniocima. Lift je bio tek nešto gora varijanta mutvačkoga mraka ili poljskoga nužnika: nečasne su radnje i tamo ljudi obavljali stojeći. 

Iz stana, koji smo još dugo zvali kućom, gledali smo čaršiju kao na dlanu, mogla se precizno nacrtati i njena mapa, ali tada majka nije znala da se čaršija, bez obzira kako i odakle gledana, više krila nego pokazivala. Radnje su bile radnje, apoteka je bila blagotno mjesto na putu boljitka. Znala je za javne ustanove, jedino nije znala šta su to javna mjesta i jubileji. Bio je prvi dan Bajrama i dan uoči velikog državnog praznika. Dočekivali smo i ispraćali ljude. Milija više nije dolazio. Bolovao je nedjeljama, a u njegovoj kući nije bilo muških da ga ni na riječima odmijene. Na našu novu adresu stiglo je, uz Milijinu ceduljicu, i pismo naslovljeno na moga oca, sa velikim okruglim pečatom bivšeg očevog preduzeća preko zaljepka na poleđini, pet godina nakon njegove smrti. Poruku od Milije majka je zatnula za treptavo okce radija, a pismo naslovljeno na oca pročitala mi je za hastalom, uzgred drhturavom rukom skupljajući trohe po mušemi. Vidio sam jednu suzu koja se skotrljala niz njen obraz i kanula u nimet, namijenjen pticama. Pozivali su njenog mrtvog muža na proslavu jubileja, sa zakuskom. Majkina suza, iscijeđena ko zna odakle, odslikala se u trohama kao prsten koji nas je vezao za čovjeka kojeg više nema. Je li moguće, ni smrt nije više bila nečijeg mira mjera, ni jedna vječnost nije konačna odbrana od pisareve huknule mastiljave ruke. Iako majka nije umjela da se odbrani od ničega, spuštajući ruke niza se, sve se lakše branila od navala tvrdoglavog ženskog besmisla – ustajanja prije devet zora, pijenja kahve, trešenja posteljine, pranja prozora, kuhanja bistilja. I počela je da misli na vječnost, zapravo, na ono što joj je od nemira ostalo pošto ni od mira nije imalo fajde. Neprestano je iz sanduka i kutija sakupljala i prelagala svoju ukopninu. Umor koji joj se prikradao na prstima, u svako doba dana i noći, otkrio je da nam je bilo svejedno gdje smo, i da smo, zgrčeni jedno uz drugo, potrebni jedno drugome, a nepotrebni sebi. Nenavikla da za njom neko ide i ispravlja ono što po sobi nehatno poruši, gledala je da me što pre izgura iz doma, da se preda mnom ne snebiva spotičući se o dane koji su se oko njenih nogu gomilali, prazni i ničiji. 

Jednog jutra nestao je i nakit iz majkinih ušiju, obla djevojačka ruka. Skratila je kosu, podvezala tvrdu šamiju i prestala da nosi papuče. Kao da joj je jesen prošla preko ruku, u njenom naručju zanjihala se starost, dojenče nekadro i da jede i da pije. Tada su s neba, umjesto dosadnih kiša, padale žabe, velike kao dječije pesnice. Tada sam zauvijek prestao da sakupljam ostatke bola po našoj kući; počeo sam da se uvlačim među rečenice, koje sam pisao da ne zaboravim kako sam dospio tu gdje sam bio, okrenut licem ocu. Njemu se više nikad niko neće primicati onako kako sam to ja radio, drhteći od hladnoće s kojom sam i bio rođen, u kući u kojoj sam više zebao što sam se više primicao šporetu. Znao sam da na zemlji nismo vječni, ali od toga mi se nisu kratile noge kao kad sam u sobi zatekao majku nad pregrštom, iz usta, usirene krvi. Bolje da sam je zatekao nad slikom mrtvoga oca ili nad sandukom njene puste spreme. Kada čovjeka bol drži na okupu, u njemu nikad ne procvijeta divlja misao. Bol je bio opoj za nježne, a krv je tek mrtvačka krna, kao što je zakrvavljeno oko znak da sam previše zurio u prazno. Prišao sam joj onako kako se prilazi čovjeku palom na koljena, da ne primijeti kako nikad više neće ustati na svoje noge. Omio sam je, pod glavu sam joj turio visoki jastuk, popalio sam sva svjetla u kući, otključao sam vrata, otvorio sam širom prozore pod kojima je teturao nečiji zalutali smijeh. I da sam imao koga da čekam, sjeo bih kraj nje i čekao. Ubrzo od fitiljastog smijeha ispod prozora ništa nije ostalo, i ko zna gdje je bio onaj koji je pod zastavom svoga smijeha teturao šireći ruke prema nečemu što je, i njemu i meni, u susret išlo. Za trenutak, majka je okrenula glavu i kroz prozor očima ovlaš pomilovala periferije na kojima su se, godinama, sakupljale kuće gastarbajtera, oko groblja, kao bonici oko flašice sa ribljim zejtinom. U tom času, jesen je u dokolici lišćem zatrpavala uspomene. To je bilo sve što je, iza dva gutljaja gorčine, zauvijek stalo između mene i moje majke. Da u svojoj ruci u tom trenu nisam držao njenu lednu ruku, manju od makova zrna, ne bih znao da kad čovjek napusti ovaj svijet, prvo umru njegove ruke. I obje ruke su klonule prazne. Ona, koja je životu izmakla, i ova koja se smrti približila. Ni iz jedne ni iz druge, niko više neće uzeti ništa. Samo sam izašao i pokucao na susjedna vrata, koja su se širom otvorila tek da otkriju kako čovjek sanja, a ne da ikoga zateknu na straži. Niti sam sanjao, niti sam stražario, samo sam stajao, samlji no ikad, pred nemom tuđinom, zapahnut mirisom variva koji mi se zabadao u mozak, kao klin u sirovo drvo. 

Ispod majkine ukopnine, koju je ona držala na dohvat ruke pored svoga kreveta, našao sam i očeva pisma iz vojaškog mu sanduka, koja je on dovukao iz jedne u drugu samoću, koverte natopljene mirisom dunja nad kojima se i vazduh, uhvaćen žutilom hartije, lijepio za moje prste kao smola. Uplašio sam se kada sam vidio kako se život dvoje ljudi sveo na dva-tri reda riječi bez odgovora, na trag mastiljave olovke, sitan kao šav na mojim rukavima. “Draga moja Neno, danas odmaram misleći na tebe. Sutra ću poći još dalje, i kada mi bude teško opet ću misliti na tebe”. “Voljena Neno, danas je pala kiša. I ako tamo pada, znaj da to negdje neko plače”. “Neno, ne brini, jer niko te neće odsad bolje čuvati od mene”. Danima sam domišljao šta da uradim sa dušinom ostavštinom iza moga oca. Kada sam se dovoljno udaljio od svega što me podsjećalo na rastajanje, zamotao sam u najlon kesu papirnati svežanj i položio ga na raf iznad prozora, da ne uvehne lišće lovorovo. Dugo poslije majkine dženaze nisam zašao u Ademovu radnju. Izbjegavao sam i da prođem pored prašnjavog izloga u kojem su visile požutjele i savijene uši slikâ živih i umrlih, znanih i neznanih ljudi, ispod kojih su se taložile lahke mahune leptira. Susretao sam ljude i izbjegavao da im gledam u lica sa kojih se mogla, kao žiletom, strugati dnevna svjetlost, živo bjelilo ili mrtvačka krna. Iza svakoga lika zijala je rupa, isječena makazama i nalijepljena preko moga vida, kao tenka na oku slijepca. Bježao sam zato u bioskop, u sigurnost makar na sahat zakupljenog mraka, iz kojeg su bljeskale oči željne promjene, gdje su se i moja riblja usta kamenila od bunila onih koji su čeznuli. Bila je srijeda, i u mraku dan je imao svoje ime. Prvi put u životu osjećao sam, ošinut, krvavu usnu na jeziku, prapočetak straha. Kuda iz mraka i kako na svjetlo stati, go, pred svoju samoću, svetu jedninu koja nije pritrčavala da me ogrne kada me je okivala stud i kada me je hiljila sramota. 

Adem je sve rjeđe navraćao kod mene. Viđali smo se sve slučajnije. Sretali smo se i sve se lakše mimoilazili. Niti sam ja hrlio k njemu, niti je on trčao za mnom. Među nama kao da ničega više nije bilo. Njegova žena, poštanska službenica nježnih ruku, vezala ga je svojom bezdjetnom bolešću za sebe, kao ciganka mrtvu kokošku za pâs, i među njih ni mačka nije mogla da se uvuče. Prodao je svoju radnju marljivom Kokanu i poručio da što prije svratim kod njih, ne rekavši ništa preko toga. Pobojao sam se da Igbali nije pošlo po zlu. Iz istih stopa otišao sam kod njih i jedva ukoračio u gusti vazduh koji je zadisao na samotinju, na bijedno stanje dušâ koje je napuštala volja za životom. Ljubav je strašna kada se građa koja pridržava njene veličajne hramove, počne da survava kao zemlja u mezar. Ni perpera nisam htio za sebe od prodate fotografske radnje. Sjedili smo za hastalom pored Igbalinog kreveta; između nas je zijevala hrpa prljavih i ishabanih novčanica – banak od svih naših poraza zbog kojih je i ptica, da nas je u tom času preletjela, mogla pasti na zemlju sprljenih krila vatrom kojom su gorjele duše unezvjerene diobom. Od svih raskalašnosti ljudskih na zemlji, plašio sam se jedino rasutih nokata po kući, igle koju sam progutao kada sam učio da utinjem konac, i novca kojim baš ništa na ovom svijetu nije moglo da se kupi. Adem je sa hastala novac zgrnuo u kufer, nogom zgazio poklopac i zaključao bravicu na njemu. Kao da je zle džinove zatvorio u lampu – laknulo nam je svima. Posle smo razgovarali kao prijatelji koji jedan drugome nisu dugovali ništa. Adem je samo pripremao teren, zapravo krčio oko sebe sve o šta se čovjek, kao nakon pelcovanja, mogao spotaći kada se glavačke zaleti u prošlost da spase budućnost. Rekao mi je, Igbala je to znala, da on u Nišu ima sina, odraslog momka koji je bio rad da dođe kod njih, i on nije znao kako da mu otvori kućna vrata pred kojima su drijemali drevni čaršijski čuvari, sapeti hijanetlukom kao gladni šakom pirinča. “Naravno, i krhotine suda koji je nekada bio pun, bolje su od svakog suda koji nikad neće biti pun”, ustuknuo sam skoro. “Samo naprijed, i naježenije čaršije, kada su u pitanju djeca, podviju svoje repove!” 

Pokazao mi je fotografiju, rasječenu na pola. Ona druga, nepostojeća polovina pripadala je ženi koja se makazama izvukla iz toga rama koji je, bar neko vrijeme, držao Adema na jednom mjestu. Meni je, uzgred, stalno poigravala duša na pomisao da se on, ipak, izvukao iz kafeza na kojem su, zloslutno, zveckali teški katanci kao tegovi na balandži. Da ne povratim gorčinu od koje mi se dizala kosa, nisam ga pitao ništa, zgrčen od njihove blizine kao mačka u vuni, pored šporeta koji mi je grijao prozebla leđa, okrenuta životu koji je uvelike drhtao iza mene. Nikad nisam sreo nikoga ko je kao on, punim ustima, te večeri hranio radost izbauljalu ispod hastala. I nikad neću zaboraviti lahkoću sa kojom su se, oboje, hvatali u koštac sa svakom svojom neopreznom mišlju koja ih je, kao za rukav, vukla na neku drugu stranu. Kada se u moja buđenja sve ljuće uvlačila buka azginih povečerja, a ravnodušnost me krotila navikama iz tankoga sjećanja na dječačku lijenjost, Adem je sa svojom ženom, poštanskom službenicom nježnih ruku, i sa svojim “sačuvanim sinom”, kako ga je zvao, otišao na put oko svijeta. Prvih nedjelja po odlasku stizale su mi od njih dopisnice, potom su orijedile. Kada su sasvim prestale da dolaze, oni su se vratili, isti kakvi su i otišli. Tek pošto sam zaboravio da su igdje išli, nekoliko mesjeci poštar mi je donosio sličice gradova kroz koje su oni prošli. 

Jedne subote, bio je praznik, nešto kao dan podsjećanja, dobio sam želju da ih nenajavljen posjetim. Stigao sam tamo u kasno popodne, svi su bili radosni, dragi članovi moje druge porodice, i svi su bili skoro pijani. Tebe smo čekali, neko mi je rekao i objasnio mi uzgred igru koju ćemo igrati. Igra se zvala proces. Fikro, Igbalin brat, postao je vrhovni tužilac, Adem je postao branilac. Pristao sam i sjeo na optuženičku klupu. Optužnica je bila neumoljiva: bio sam optužen za prekršaje svetih članova Kodeksa: za sabotažu ideološke borbe, za saradnju sa kulturnim neprijateljem i za zavjeru sa kosmopolitskim špijunima. U nastavku pretresa, pošto sam se drznuo i diskutovao tokom ispitivanja, vrhovni javni tužilac, advokat i zaduženi svjedoci su se naljutili. Odbrana moga advokata bila je očajna: imao sam pravo na olakšavajuće okolnosti, tj. da me oslobode tereta moga života što je brže moguće. Uza svo pijenje, maskarada je postala košmar, džumbus uvreda. U trenutku presude, dvije komšike, među kojima i Igbala, dobile su nervnu krizu. Svi su vrištali, urlali, tražili tablete u ormariću sa lijekovima, kvasili salvete hladnom vodom. Vrhovni javni tužilac, advokat i svjedoci dobili su grčeve. Ja sam nesumljivo bio jedini koji nije bio pijan, ali nisam bio jedini koji se osjećao poniženim. Ademov “sačuvani sin” plakao je u ćošku sobe, zgrčen preko svojih šiljatih koljena. U to nisam sumnjao: bili smo svi mahniti, pomjereni s mjesta Ademovom zatvorskom igrom, nakrvljali, kivni, poniženi, nemoćni. Zaista, postoji duhovni trenutak u kome mahnitilo ublažava odgovornost. Ali, prije nego što stignemo do njega, često ludak nije neko koga ludilo oslobađa tereta odgovornosti, nego onaj koji bira mahnitilo da bi popustio čvor koji ga guši, ali ne usuđuje se da ga presiječe. 

Dan koji je pahnuo prazninom, ništa više nije mogao pokrenuti s mjesta i ništa se iz mene, ni trnom, nije moglo zgrnuti na moj prazni i vodni dlan. Stanare iznad moga stana, njihove bose noge, njihova trupkanja koja prate žive i bezbrižne, drčne i pune náma ukućane, zavolio sam toga jutra kao spasonosne hamajlije. Djeca su me opominjala da treba da ustanem, lupa sudova značila je da moram da jedem. Njihova svađa najavljivala je krpatni dan velikog spremanja. Kada su im ustreperela, maženja željna srca smalaksala slašću, u fruzgama niz moje gole zidove, niz plave tapete u mojoj sobi, odozgo su potekle njihove gole nježnosti. Zaspao sam kao zaklan. Onda je neko zakucao na moj san. Bio je to Milija. Jedva sam ga prepoznao, a on je jedva povratio dah. “Sine, došao sam da ti kažem, da je tvoga djeda Smaila nožem ubio Jordan, primoran pištoljem ključara Grbonje”. Kao da je skočilo sa nečijeg praga, zaglibljenog me između sna i jave probudilo drijemljivo podne, grebući po krljuštima roletni svučenih na pola oka. Onda se začulo kucanje i na hodničkim vratima. Milija je još stajao u mutnini mojih očiju, zborio klecavim glasom i drhtao kao prut. Ništa nisam shvatao. Iz mraka su izronila dva čovjeka, dva susjedova gosta, nisam stigao ni da ih pozdravim a oni su se liftom, kao s neba, stropoštali u tamu prizemlja. Hodnik je u moje lice suknuo prazninom i jedva sam u nadirućoj studi zatvorio vrata za sobom. U praznoj sobi, u kojoj više ni vazduha za rđanje nije imalo, okretao sam se prema jugu, onamo gdje su svi moji stanovali, i oslanjao sam se rukama na goli zid koji je godinama, moćan kao nemanje, stajao između nas i podupirao moje samotovanje. 

Izašao sam napolje, onako kako je otac izlazio ne znajući ni kud će, ni šta će. Kada mi je hladan vazduh nagrnuo u pluća, kao da mi je neko sasuo pasifku leda u njedra, sjetio sam se Centrale. Ponovo se nadnijevši nad ambis iz kojeg su sukljali oblaci pare upredeni u kujruk, postidio sam se, nad hrpom smeća, kao bezbožnik sa dna – usahlog i mlađahnog svoga junačenja. Davno, iza naše stare kuće, u rakiću koje je dijelilo groblje od divljine, narod je bagljive i žive konje bacao u jamu, odakle je danima konjsko hrzanje tovarilo mukom naše sipljive duše. U vrijeme zemnih praznika, tamo su žene po grmlju oko grobnice konjske vezivale konce sa odjeće bonikâ i čekale da nemoć iščili iz tijela njihovih staraca i mladića. I ja, nad grobnicom svoje grahote, pod kamen hladne noći, na zidu usahle Centrale, iznad ljudskih otpadaka i bazdeži, stavio sam jednu svoju suzu, za Miliju, za Adema, za Jordana, za moga mrtvog oca, za majku, i za one koji će doći na ovaj svijet, a u njemu neće zateći nikoga ko će im reći zašto su došli i zašto će otići praznih šaka i neobavljena posla. Povlačim sve što sam ikad rekao o krvavim rukama moga oca. Ne da ga zaboravim, nego da odbranim osobenjačinu čija je ruka držala kliješta i čupala živi zub. Onog dana kada sam mu iz mrtvih usta izvadio vještačke vilice, kao da sam mu iščupao dušu – očeve su se usne skupile oko jezika između brade i nosa, potonule su u nemuštost koja je, konačno, sve maternje padeže složila koso, baš kao što smo mi na njegov grob složili daske “petice”. 

Tada ni stari album više nije bio knjiga za utjehu, tada su sa slikâ u njemu izronile fleke propalih života, i bijeg mi se učinio jedinim rješenjem pravednosti koja nikome, kako god stradao, do kraja nije oduzeta. Od sakaćenja osjećao sam gađenje, od utapanja samo meki dodir riba. Tvrdo sam riješio da skočim u hidrocentralu, u vir u koji sam nekada lahko skakao da dokonim vršnjacima pokažem kuraž, snagu kojom sam se kostriješio da se ne bih pretjerano plašio. Kao onaj koji je naučio izmicati, te noći, s rukama niza se i pri zdravoj pameti, tonuo sam kao mamac među gladne ribe, bježeći odande odakle je, izgleda, najteže bilo pobjeći. Nisam znao: za tonjenje do dna trebalo je imati o vratu više propalih djela i misli težih od vodeničkog kamena. Izbacila me dobra voda, isturila me opet na svijet kaplja iz oka moje majke ili neka očeva riječ, koja mu se nekad negdje za mnom otrgla. A možda ni Bog nije želio još jednu smrt, za koju ni nesrećni slučaj nije mogo biti neko pokriće. Ponekad, koliko se god trudili, za nešto je ipak kasno. Pošto za mnoge važne stvari na zemlji vrijeme predstavlja nužni okvir radnje, shvatio sam: uistinu, treba biti strpljiv. Jutro je svitnulo iznad brda, kao žilet iznad rane. U stan sam se ufulao kao lopov, mokar. Osjetio sam se sigurnim tek pošto sam za sobom zatvorio vrata, dva puta okrenuvši ključ, plašeći se smrti koju sam do maloprije zazivao. Bio sam izmišljena žrtva i glavni svjedok istinske patnje. Tek kad mi se isposnila toplina uvukla pod kožu, kada je modravina sa mojih usana poplavila sobu u kojoj sam cvokotao, shvatio sam kako i pobjeda može biti zločin ako se i pobjednik mora oslanjati na prazne ruke. Iako jadna, mada ne od opšte koristi, i pobjeda ostavlja prljave tragove. Da ne boli, smrt je morala zaposjesti moju dušu dok je duša kao šiše bila puna. Svaka stvar, presvučena mačjim krznom noći produžene u beskraj, podsjećala me na sinošnje poniženje, na bruku preko koje se, nikad, ne prelazi osim ako te neko s leđa ne gurne. Bilo mi je tijesno pod žiletima skrunjenog kreča sa zidova, i sve što sam doticao u sobi, drozgalo je licemjerstvom. U trenutku suočenja sa sobom, sa drugima, izvukavši se iz bezgrešnih svojih dana, izučio sam onu starinsku molitvu pravednika, da me dragi Bog konačno učini boljim i trpeljivijim čovjekom, da mi nabije tenku na oči i ne odvoji me od drugih, sličnih meni. 

Sve ono što o nesrećama bližnjih nisam znao, znala je zadihana čaršija, samo je trebalo sići stepenicu niže, u kahvensko golicavo i stidljivo kićenje nevjeste, pekmezasto čevatanje Milijine žene Zenife. Čjovek kojem je Zenifa, davno, običnim kuhinjskim nožem odsjekla muškost, bio je niko drugi nego Nuro, udbovski teftišar. Pošto joj je udario na obraz zatekavši je u izbi, nemoćna da se brani Zenifa je odradila sve bludnosti na koje ju je Nuro primorao. Kada ga je onako zapetog privela u stanje hohotnog strašća, i dok se uspaljenik od sebe predvajao, jednim potezom oduzela mu je zadovoljstvo makar muške hvale da ju je on, ta skotina, poprdljivi žbir i cinkaroš, oprljala nabljuvkom rignule svoje volovske snage. Nuro je, sa komadom svoga mesa u rukama, ogrezao u krvi, kroz kukuruzišta došepao do gradske bolnice na Hadžetu, gdje su ga nekako skrpili i, cjelcatog, vratili u pantalone. Kada su me pričači satjerali u ćorsokak dozvolivši stidu da mi se približi kao ruka sa žaračem za oči, pobjegao sam iz uspaljenog mnoštva i, stegnutih pesti, nabasao na Merimu, odnosno Marinu, zaboravljenu Milijinu kćerku i sestru moga školskog druga. Ona je, sa majkom i bratom, napustila grad odmah nakon hajke na pogansuza Nura i nakon njegovog tajnog obrezivanja. Merima, odnosno Marina, na način otmjen, bila je vrlo lijepa devojka u čije je lice svako, u nevelikoj nevolji, mogao pogledati i reći da je sreo onu koju upravo traži. Znali smo se iz dana prema kojima, u tome trenutku, nikako nisam umio da se odredim, ni prst u njih da zamočim: jesmo li nas dvoje znanci, prijatelji iz djetinjstva ili stranci. Na sve to ona je stavila tačku spustivši svoju na moju ruku, u letu, izbjegavši da se pozdravimo onako kako se pozdravljaju naši ljudi izgubljeni po svijetu: ne kako se sklapaju primirja nego onako kako se dodiruju ranjene duše. Pozvala me je na kahvu, a onda smo zureći kroz prozor bifea, sa autobuske stanice ispraćali one koje niko nije stigao da isprati, i čekali da vidimo kako ćemo se nas dvoje opet mimoići: kao oni koji se slučajno rastaju ili kao oni koji će se slučajnije sastajati. 

Ovdje je došla službeno, na jedan dan, zbog sudske parnice oko očeve i, kako je rekla, porodične imovine zapale za oko ljudima koji, vazda, samo zubima rješavaju sporove. “Kada se drugi put vidimo”, rekla je, “voljela bih da se to dogodi kada ne budem, kao danas, zaglibljena u tuđu grabežinu.” Nisam stigao da je pitam kad je došla ni što odlazi; mahnuo sam joj čim je ušla u autobus koji se, kao neko u predomišljaju, jedva iskobeljao iz stanice. Kada sam shovrljan prazninom, onom koja ostane u ljudima poslije susreta koji će zarastati sporo kao duboka ogrebotina, kad sam konačno sravnio riječi koje smo za to vrijeme poharčili, sa osjećanjem gorčine pod nepcima uvidio sam da je nevjerovatno koliko lahkoća traženja spasa nanese štete neopreznim ljudima. Naše živote uvijek neko potroši prije nas, zaključio sam. Ako me se Marina, odnosno Merima ikad sjeti, neće me se sigurno sjetiti po onome što sam stigao da joj reknem, nego po onome što je ona očekivala da joj kažem. I ako se na išta iz ove priče bude morala osloniti, moraće još jedared, radi sigurnosti, da potraži moju ruku, mislio sam. Sutradan, nabrana čela, kao obijen, ušao sam u kahvu i s mukom iz kahve izašao: kao da sam, zalijepljen za kahvenski dim, bez kože na leđima istrčao iz mišolovke; čuo sam kako je za mnom, ispod poklekle strehe, pljesnuo uvijeni kujruk ishabanih riječi, kao prljava voda iz leđena. Iako smo se svi međusobno poznavali, nipošto nije značilo da smo jedni drugima bili i potrebni. Sjetio sam se u tom trenu i majkinih riječi: “Uvijek u jednoj ruci drži so, i uvijek u drugoj ruci drži so: za ranu i za radost”. Riječi kojima se ona cijeloga vijeka branila upliva blizine onih koji nisu znali da se kontrolišu nad tuđim ubojima. 

Umro je Milija; stavio je pod glavu, kao hamajliju pod jastuk, kilo dinamita i otišao u ništa, u vazduh opor kao sjeverac kad prestane mirisati na ljude, u havu procijeđenu kroz gazu zime pod kojom su buknuli đurđini u nagrabuljanim čičeklucima. Iako nismo imali šta da sahranimo – u njegov grob, u temelj budućeg moranja legla je umorna duša s mrtvih mora, denjak uzdaha pod kojima je čovjek na zemlji, kao moja majka nad ćefinom, cijeloga vijeka drhturavom rukom utinjao konac u iglu. Mada je i smrt njegova u tome času bila čista kao svačije rođenje, ni ona ga nije okupila u vječnosti nego je, šapatom, na različite strane svijeta uputila ptice njegove prestrašene duše. Adem ništa nije znao što je trebalo da zna o Miliji i vjerujem da se njemu, kao meni, on nikad nije javljao u snu. Stajao sam uz Ademovo klecavo rame, drhtavi lakat i nagluhlo uho, usred matice grobne koja je nosila drvlje i kamenje. I kao što je pod mostom stijena, krijesta tvrdoće, s groblja zasuta golim nebesima uz maticu rila hudobom sljepoće svoje, tako sam i ja, priseban nad grobom čovjek, lopaticom ruku, u molbi, rasjekao tužnih dana čir, i knjigu oprosta kao pancir na Milijina njedra spustio, šutanjem. Za vratima stana, u gornjem desnom uglu, dočekala me je ceduljica od jezička sa kutije cigara, poruka kakvu je mogao da sroči samo neko ko odavno nije susreo čovjeka. Otvarajući kućna vrata, zalijepio sam papirić na donju usnu i osjetio sladak miris parfema i jak zadah duhana. Gutljaj praznine stropoštao mi se u želudac, kao kamen. Nisam odmah otišao u hotel. Ušao sam u kupatilo s namjerom da se umijem, da operem ruke poslije povratka s groblja. U ogledalu sam se susreo sa svojim nakaznim licem, koje se moglo samo iza karnevalske maske uspješno skriti. Obrijao sam se, s teškom mukom, i opet sam bio ono što jesam: Niko. 

U polupraznom restoranu hotela nasukanog na obale ukoričene rijeke, koji je mirisao kao pogrebna cvjećara, među velikim braonkastim saksijama zatekao sam Merimu, odnosno Marinu u trenutku kad je odlazila od hastala. Čim me ugledala, stala je i s olakšanjem opustila ramena, kao da je iz ruku ispustila pijačne cegere. Nismo se rukovali. Dodirima, u tome času, niko se nije ni nadao. Sjeli smo za hastal, da nastavimo gdje smo nedavno stali ili da dokrajčimo ono što nismo bili ni započeli. Nije došla nikakvim službenim poslom, rekla je. Oči su joj u tom trenu bile takve da sam se, za trohu, pomjerio ustranu, da me ne zalede. Dobila je onaj ostavinski spor, ali je izgubila vjeru u ljude. Zaigrale su joj usne, kao da je neko stresao probehralu višnju. Rekao sam joj da vjera u ljude ne znači ništa ako ljudi nemaju vjere – misao iz molitvenika za čiju uvjerljivost uzimamo groblje kao mjeru. Drugačije nisam umio da objasnim tužnu škripu građe svijeta oko nas. A na pitanje zašto sam se obrijao, rekao sam joj da sam počeo da se plašim persone koja me uzimala pod svoje. Ovdje je vrlo teško biti ono što jesi, ali i biti neko drugi nije neko rješenje. Puna je čaršija aveti sličnih meni, sve su iste i nijedna ne zna za drugu. Kada ih susretnemo, nestvarne, već je kasno za svako susretanje s njima. To su mahom ljudi bezopasni po okolinu, prekonoć pali na koljena, zaglibljeni u sporu sa svojim i našim hirovima. To su djeca koja nikoga do čaršije više i nemaju, stravično ličeći na bolest koja ih je obamela, snemile od pretjerane doze apstrakcija, rekao sam. Bila je jesen napolju, neki mjesec izvan kalendara naših navika, dan lagahniji od bubamare na dlanu, doba kada čovjek bez muke može izreći misao zbog koje će, prije nego što je i izusti, brižan, morati da dokupi bar još dva-tri metra drva za zimu. 

“Voljela bih da ostanem ovdje, s tobom, zauvijek” – rekla je. Iako nisam mjerio toplinu svoga doma kubicima drva, bio sam siguran da moji dlanovi mogu rastopiti leden njene duše u tome času. Ozeblima, ma gdje bili, topline južne ne znače ništa ako proljeća za njima dolaze sama. Izašli smo u noć koja se stropoštavala sa okolnih brda, šupljikava u daljinama, mehka ispod streha, lahka kao u hitnji prosuto brašno po kojem su se ocrtale nečije šlapave stope. Hodali smo kao oni koji neće nikud, koji su izašli samo da bi se vratili u čahuru bojaznoga dodirivanja, kako se i ja ponekad ovoj priči, iza dva kuhanja kahve, poslije pune rečenice, vraćam. I držanje podruku ima smisla ako ono ne liči na staračko pridržavanje, na drhat koji prati izlomljenu liniju stepeništa i reckavu zebru raskrsnice, pred kojom starost sučekuje povoljan trenutak, zeleno svjetlo semafora. Tada sam zakopao petu u prašinu ispod strehe, u utvrdu koja me je, kao šibica ispod majkinoga pazuha, oslobodila mutvačkih tmuša u koje sam nekad, kao u tijesto, zabadao imena onih koji nisu stigli da me povrijede. Kao šestarom zabodenim u bjelinu papira, zatvorio sam jezivi krug svoga života; sve preko čega je moj pogled prošao svojim mehkim treptajem, upisano je u inventar jeseni koja više nikoga nije čekala. U čahuri moga maternjeg jezika, među stotinak riječi od kojih sam živio, još je imalo mjesta za ime slasti koja me golicala po nepcima, kao hrapavo punoglasje iz vremena kada sam, krijući pramenom bubuljičavo čelo, zalivao muhadžerske tuge po usahlim baštama zavičaja. 

Marina, odnosno Merima živjela je u Prištini, sa svojim bratom i majkom, veselnicom Zenifom. Zakasnila je ocu na sahranu, ali je došla da vidi barem onoga ko je prisustvovao ispraćaju čovjeka kojeg ona nije stigla ni da preboli. Imala je očuha, ali između oca i njega ona nije mogla više da bira. Zatvorila je oči, stisnula dušu, i zgrčila njedra. Kada je ona sa bratom napustila kuću u kojoj su rođeni, tada Merima, odnosno Marina nije znala da je zauvijek gurnuta u svoj mali mrak koji će, otada, rasti sa njom i uvijek, korak-dva, ići ispred nje. “Kada ti takvoga vodiča sudbina dodijeli”, govorila je moja majka, “svejedno je kuda u sljepoći ideš. Gdje god da staneš, bićeš u svome mraku, bezbijedan”. Živjela je u Prištini usamljena, zatrpana poslom taman toliko da, na brzinu, pokupi sve polomljene uzdahe, sve krnje i nemoćne riječi da dojare barem preko praga, i da uzgred nauči da ne diže glavu sa dlanova na kojima je bilo zapisano sve u šta niko više nije vjerovao. Kao biće stasalo u studeni dva svijeta, pod pazuhom majke i pod vjeđom očuha, naučila je da se od njih dobro izmakne i da ih, kao dva tega, bolje namjesti na svojoj duši, podnoseći ravnomjernije bol sa svoja dva drhtava ramena. I oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju svome učitelju, pojma nemaju kako boluje biće koje, u isto vrijeme, sa dvije strane, oprost moli od tuđih bogova. Primicala mi se pričom na prstima, oprezno, da ne prhnem kao kumrija sa koljena moga oca pošto se najede teških grudvica hljeba. 

Nisam znao šta ju je natjeralo da konačno raskrsti sa zimama iza svojih očiju. “Kao što znaš,” rekla je, “otac mi je dao ime Merima, a upisali su me u knjigu rođenih kao Marina, ne znam čijom ‘zaslugom’, i živjela sam, kako bi ovdje rekli, kao polutanka. Kada me majka pokrivala jorganom, širim no dužim, uvijek su mi noge ostajale nepokrivene. Kada je to radio otac, nogama mi je bilo toplo, zebla su mi njedra. Sada, kada više nema nikoga da me pokriva, zebnja me i budi i uspavljuje. One noći, i moj otac je bio tamo, zaglibljen u plotu preko kojega je Jordan, ‘zinjat turski’, skočio u rijeku…” – rekla je i zatvorila uzdahom svoju ispovijest, kao da je ugasila ljutu cigaru. Bilo je kasno za priče o ljudima, u trenutku kada je svako od njih bio dovoljno daleko od naše nakrvljalosti i tanke zemne uhiljenosti od koje više ništa nije zavisilo. I imovina iza njenoga oca, koje se ona odrekla u korist majke i svoga brata, i Ademove rasuntane godine koje je on pogasio kao kreč u vodi, i majdan moga oca i njegova igla s koncem – bili su hrpa crvljivog materijala, na jednom mjestu skupljenog i sasvim dovoljnog da se njime rahat mogao zatrpati jaz između smrti i života koji je, makar ispod svojih neosunčanih pazuha, još mirisao na sažaljenje. Svi naši mrtvi bili su na našoj strani, doduše sa kažiprstom na usnama, a mi smo samo žudili za pravednošću, koja nije stigla da ih dotakne ni tamo gdje su se zauvijek povukli. Ako su naši očevi – kao dva razmetna hira, suvraćeni u zbir nelagoda na koje je samo milicija mogla da utiče – bili ušutkani tulupom iz struhlih jorgana u muhadžerskoj parti, naša korist izvučena iz epskog spora čaršije i njenoga punoljetnog hizmećarstva mogla se u tome času izmjeriti samo našim praznim šakama, palim na hastal koji je, postavljen čohom, lebdio između nas kao osnova naše zajedničke vjere. Naše ruke, oslonjene na roditeljsku mušku gorčinu kojom se, nekad, sladila čaršija golcata pala u koprivnjak dokonluka, bile su nesposobne za bilo šta osim za kašiku s balukjakom, za gutljaj ribljeg ulja koje je našem sirotinjstvu čuvalo onaj asketski izgled i nas sabiralo oko birane riječi, kao oko dilima jabuke. Kada sam joj se zagledao u lice povučeno iza njene duše, opervaženo oštrim sječivima očiju, vidio sam čelo zarezano borama, urezima kojim ozbiljni ljudi i vrsni poznavaoci starina, svoje muževne brige i unosne poslove na zemlji brane od upliva gadljivosti. 

Moja trapavost misli koje sam uvijek, kao blato sa cipela, jedva skoljavao po čistinama na kojima su sanjali ljudi podvezani bjelinom, trapavost ukoričena u moranje i suočena sa Marininim, odnosno Meriminim oštrim očima koje su tek dodirivale svijet bez zadržavanja na sjenke oko stvari – davala mi je dosta vremena da svaku riječ, kao oblogu za rane, dlanovima zgrijem i položim na ledenicu puta po kojoj je ona išla bosa. Ne mogu reći da sam podolmio taj put, ali učinio sam sve da i puteljcima što bezbolnije ona stigne tamo gdje neće biti sama. Zagledan u njeno okruglo čelo, isplivalo namah iz makvi ljutina, golim rukama izvlačio sam iz taloga svoje preplašene duše treptave ugarke i ređao ih po mrklini hastala između nas, da ne zalutamo u mrak pod halapljive strehe koje su nas čekale napolju, pod koje se ni od kiše čovjek više nije mogao skriti. U njenoj strepnji koja je još čučala u pustoj kući ispod sofre i u strepnjama mojim kojih sam se ježio kao od pačarve donijete pod prljave jastuke da nam čuva strah – nakupilo se svega, a najviše uzdaha koji su svakoga, ma i neopreznijeg stvora i u lakšoj situaciji, mogli da udave. Da li su naše strepnje, nas, ubogaljene sipnjama, čuvale za pristanak, priznanje, odricanje ili povjerenje? Ne znam! Merima, odnosno Marina od oca nije stigla da čuje odgovor; a njena majka bila je brava na vratima kroz koja se ni ključem nije moglo. “Ono što čovjeka vodi na dobrom putu, ne uči se od ljudi”, govorila je moja majka kada zataji nešto u našim životima. “Ljudi grade puteve bez obzira ko će da ih putevima vodi”. Jedan od tih dražesnih vodiča, u prestasalom dvojstvu naše nemoći, i nas je te večeri poveo do postelje, do mjesta gdje se prvi put uplašeni čovjek rasklopi i, tek kada umre, ponovo sklopi.

zaglavi se u neki osjećaj misao slutnju što li usred noći upao u nemir zaglibio u sto dilema davnih uspomena neriješenih pitanja obukao se u lice nemira straha bezizlaza vrti se kao točak u blatu ostarjela pneuma ne može na čistinu neće da nastavi svojim putem nego se  oko sebe okreće sve pršti zvuk sve jači sve jači s mjesta ne miče a napor veliki onda mi sinu mogao bih napustiti tu pokvarenu mašinu rashodovano vozilo potrošenu krntiju otići drugim putem polako pješke nije ni kuća daleko blizu je i seoska kavana u njoj uvijek poznatih lica pivo dva priča o pobjedi ženskog tima odmahnem rukom na spominjanje lokalnih političara nisam ni u kinu bio ima godina sada je ona radnja preko puta jeftinija od velikog supermarketa mogla bi još jedna piva pa niz ulicu kad eto opet za mnom onaj osjećaj misao slutnja šta li umnožio se niz ulicu me gura morat ću ipak odgovoriti na ta kasna pitanja nema mi prije toga ni umiranja

Imaginarni prijatelj/78

Ruta bje Moapkinja, žena sa strane, strankinja, koja se udade za Židova, čijoj majci osta do groba i preko muževljeva groba vjerna. Pa kad svekrvi u Moabu umrje muž i ona poželi da se vrati u Betlehem, Ruta je ne pusti da ide sama, nego pođe s njom. Svekrva, imena Noemi, bila je u Moabu strankinja i ne bi joj lako kao što strancu nikad nije lako, ali Ruti ne bi teško ni mrsko da ide u Betlehem, gdje će ona sad biti strankinja. Obje su bile teška sirotinja, bez ikakvih prihoda i bez muške glave uza se, dvije udovice, u svijetu koji ne podnosi nemoćne i slabe. 

Ruta je pabirčila po poljima oko Betlehema. Čitatelj je davno, čitajući Stari zavjet, tako i saznao za značenje riječi – pabirčenje. To je sakupljanje žita koje je zaostalo za žeteocima. U naša doba i u našim životima: pabirčenje je sakupljanje trulog i preostalog voća i povrća oko tezgi na tržnici, malo prije nego što će naići perači sa šmrkovima i sve preostalo blago raznijeti u smeće. Ovo je važno znati, jer bi suvremena priča o Ruti mogla započeti upravo tu, na zagrebačkom Dolcu, u tri popodne, dok gladna i izbezumljena žena bez papira i pasoša, i bez znanja jezika, sakuplja natrule breskve i rajčice…

Tu se, u polju, Ruta drugi put zaljubljuje. U Boaza, vlasnika polja, iz roda Rutina pokojnog svekra Elimeleka. Prema zakonu Izraelovom Boaz se trebao pobrinuti za snahu svojega rođaka, e, ali je tu iskrsnuo jedan ozbiljan problem. Naime, živ bje i jedan bliži rođak, kojemu je prije pripadalo pravo da se pobrine za Rutu. Briga je, naravno, podrazumijevala brak. Ali srećom, u jednome od rijetkih sretnih starozavjetnih raspleta, taj rođak nije poželio ženiti Rutu, te je ona, ipak, sretno pošla s Boazom. 

Priča o Ruti vrlo je suvremena ljubavna priča. I jedna od najsuptilnijih biblijskih priča o identitetima. U knjizi u kojoj krv lipti na sve strane, a ljudi jedni drugima čine veliko zlo, pa se na njih onda stušti Božji gnjev, koji ih dalje mrvi i ništi, u knjizi u kojoj biti stranac obično znači biti neznabožac, na smrt i prijezir osuđeni, vrlo kratka “Knjiga o Ruti”, izvanredno je poučna i važna kao predložak za tolike buduće priče. Suprotno od pravila bibliskog žanra na kraju “Knjige o Ruti” ne dogodi se ništa spektakularno ni strašno. Od svih starozavjetnih likova Ruta je, možda, i najobičnija, najbliža nama koji danas o njoj čitamo.

Sirotinja mrzi strance. Vidjeli smo to u našemu dvadestom stoljeću. Vidimo to i danas, u novome stoljeću čiji okrajak grickamo. Sirotinja vjeruje da joj je sve zlo od stranaca, i da joj oni uzimaju nešto što bi ih, da nisu naišli stranci, učinilo manje siromašnim. Isto je tako bilo i u Rutina i Noemina vrema. Kada Noemi odlučuje da bježi natrag iz Moaba u Betlehem, ona to čini zato što je lakše među svojima biti siromašan. Netko će ti pomoći, naći se pri ruci, ili barem nećeš umirati sam i uvjeren da te je tvoje stranstvovanje ubilo. Ruta, međutim, postupa drukčije. Vođena vjernošću majci svoga muža, svojoj starijoj prijateljici, ona učini ono što sirotinja ne čini. Odlazi s njom u Betlehem i od domaće postaje strankinja. To je junaštvo, i to je jedan od onih skrivenih putokaza iz Biblije koji vode u suvremenost i u veliku priču.