Dragi Gabrijel
Ni žvaka ponuđena u second handu ne bi pomislila
Da je birokratija u Čistilištu takva da bi i građanina K. zblanula
Bave se frivolnim
Deset godina mlađi od Hrista osvojio sam svijet
A ne presudnim
Moja ljubav proističe iz ljubavi
A Hristova iz mudrosti i ljubavi
Većinu pjesama i On bi potpisao
No, Gabrijele samo je pitanje vremena kada ćemo se susresti

“Ljubiti je biti”
To sam i ja svojevremeno mislio iščekujući
prve korake čovjeka na Mjesecu.
I odjekivalo je “Samo je ljubav potrebna”
No, kako da hitam u susret voljenoj kad sam snajperska meta
Kada ruže umjesto da mirišu na jastucima
Krvare na asfaltu
Kada su na mjestu ljuljački i klackalica
Nadgrobni spomenici i kada je svaki poljubac možda oproštajni
Kada su nogometni tereni pod snajperskom vatrom zasijani krompirima
Kada gramofonske ploče, kasete, cd-ovi
Postaju gorivo u pećima sklepanim od dijelova bojlera
Kada mijenjam gitaru za kutiju cigareta
Zar život ne vrijedi barem šteku
Kada bjelosvjetski lutkar mijenja glave onim bojevim

Kao da čujem da mi govoriš
Svaki je ubica samoubica
Ali ni oni koji su smrtno zaljubljeni
Ne polažu pravo na dah voljenog.

A vjerovao sam da je zemlja Mocartova kugla
Zavodljiva nota sa očaravajućom frčkom
I da moje harmonije unose ljepotu akorda
oblaka i morske pjene
Od Tokija do Liverpula

Ni sto godina samoće neće mi uskratiti radost
Šta nisam jedini sanjar koji zamišlja Univers
Dao sam šansu pomirenosti sa sobom

Tebi barem ima ko da piše pa ti sitnu knjigu šaljem:
Bio jednom jedan i ne bi bio jednom jedan da nije bila
Jednom jedna i ne bi bila jednom jedna da nije nastalo
Jednom jedno kojeg ne bi bilo da nije bio jednom jedan…

Povodom teksta IVAN FOHT – ISTINA I BIĆE UMJETNOSTI; UVOD U ESTETIKU Ranka Risojevića

Uvijek s velikim interesovanjem i zadovljstvom čitam tekstove Ranka Risojevića u njegovoj seriji esejističkih promišljanja “Moje knjige”, a najnoviji tekst IVAN FOHT – ISTINA I BIĆE UMJETNOSTI; UVOD U ESTETIKU, 33. po redu,  zaslužje posebnu pažnju. Zašto? Zato što to nije samo impresija jednog čitaoca, to je bez sumnje ogled, moćan ogled. Opet bez sumnje – ogled o Fohtu, ali, istovremeno (i dobro je što je tako) to je ogled o filozofso-kritičkom pogledu na estetiku između 50-ih i 80-ih godina prošlog vijeka, ne samo u Sarajevu nego i  na prostorima tadašnje Jugoslavije, u saglasju sa svjetskim promišljanjima. Nadalje, to je “do samog dna” i autopoetički tekst, jedan odličan Risojevićev autpoetički “portret umjetnika u mladosti”, samooslikani portret izuzetno radoznalog pisca koji – u skladu sa interesovanjima gotovo svih stvaralaca svoje generacije u tom vremenu – nastoji da što dublje prodre u smislene naslage književnosti, filozofije, muzike, slikarstva…

Drugim riječima, ovo je sveobuhvatan, znalački pisan tekst, u kome lični doživljaj nigdje i nimalo nije zatomljen, tekst koji nam ukazuje na to kakve smo autore imali u tom periodu “trulog socijalizma” i kako bismo morali da im se vraćamo, da bismo u građenju svog pogleda na umjetnost i uopšte svijet, mnogo toga spoznali, tim prije što nastala djela vrsnih autora u tom periodu nisu povlađivala trenutačnim (posebno politikantskim) shvatanjima.

Uz ocjenu da je dobro što na Jegovićevom portalu nailazimo na ovakve tekstove, samo da dodam da s nestrpljenjem očekujem da Risojević u knjigu ukoriči svoje eseje objavljene ovdje pod zajedničkim naslovom “Moje knjige”.

Pruža mi otvorenu knjigu i pita znam li autora ove pjesme. Pjesmu čitam prvi put, lijepa je i točna, i sve je u njoj nekako poznato i prirodno, kao crv u čičku. Gdje sam već čitao pjesmu koju nikad nisam čitao? Neugodno mi je što opet ne znam nešto što bi trebao znati. Pri samom kraju pjesme, u završnoj sceni, u pretposljednjem stihu pojavljuje se u pluralu fraza “objektivna teškoća” i ja odjednom, iz dubine svojeg ništa, kao da govorim nešto što sam oduvijek znao, bez oklijevanja kažem: ovu je pjesmu napisao Boris Maruna. Tako je i bilo. Pjesma Borisa Marune za mene je objektivna teškoća.

Netko je tu ženu oproljećio
da rađa djecu jedno za drugim
na zemljanom brodu u prskajućem moru
ter nas rađaše takve mene i tebe
i još mnoge prije i poslije
dijeleć’ svakom po jedno srce
i oči sanjarske nebo da ljube
Dočim bi poodrasli zvala nas je
u svoju sobu i ovako zborila:
– idite djeco, idite i sanjajte
darujte vremenu tijelo da vam grize
usne da vam suši i jezik trne
kosu da bijeli a kožu crni
pa mi se vratite silno izmijenjeni
a ja ću vas i takve prepoznati
jer druge majke nemate ni ja djece
što očima pjesmu o ljubavi pišu
k’o da svi smo jedno tijelo
nekada bili i bit ćemo opet
drvo svijeta za oganj sveti.

Pred feničkim zastani tezgama
i snabdij se finim stvarčicama:
sedefom, koraljom, ambrom, slonovačom;
uzmi svakovrsnih razbludnih mirisa,
što više upravo raskošnih mirisa.

Konstantin Kavafi, Itaka

– Leblebija, hummus – pokazuju da priđem, dok u zemlji koja je daleko od njihove izgovaraju tu arapsku reč sa duplim usnenim glasom, tiho kao što se kazuje tajna ili sveto ime. 

Sede okupljeni oko vatrice, vrela tečnost u kotliću pušta penu koju skidaju kašikom. I ovde se, kao u ribarskim postojbama na levantskom jugu, površina reke mreška i sjaji kao modra riblja krljušt, ali je vetar rezak i hladan, i umesto traga mediteranskih trava, narandžine kore i morske soli, vetar nosi svežinu reke i tajanstvo planine, huk drinske vode i sivilo neba. 

– Hummus – ponavljaju, kažem im da je to kod nas ime za zemlju, onu što se u nju sadi cveće i mirođija. 

I kao što se iz jata uvek izdvaja jedna ptica, tako i u ovoj grupi jedan vodi druge: čovek srednjih godina sa bradom boje bibera i soli, u sivoj halji sa malom kragnom, u ruci mu je srebrni tespih, brojanica kakve nose na Orijentu. Govori svoju priču punu fantastike, o zagasitom, orašastom ukusu leblebije, to je biljka suva i brašnjava, i tek oplemenjena začinima, limunovim sokom i maslinovim uljem, daje nežne, ukusne prelive. Na kraju: – Zemlja, kažeš. Ovde, i da umremo, ne bi nas, kao biljku, primila zemlja.

Abu izgovara svoje ime, a onda: – Ana min Dimišk, ja sam iz Damaska. Niže, na svim jezicima koje je čuo na svome putu, kao bezbroj puta ponovljenu molitvu, ime grada: Damaskus, Damask, Dimišk, Šam – tako svoj grad, i Siriju celu, zovu Damaščani. 

Pominje gradove Levanta – Bejrut, Sidon, Tir – onda, kao što komodor određuje kurs plovidbe, pokazuje rukom ka zapadu: Nemačka, Hamburg, Minhen. 

Govori, premećući arapske i engleske reči kao žongler kugle, o bakarnim naušnicama, privescima od ćilibara, srebrnom prstenju i bisernim ogrlicama, broševima od belog i žutog zlata, kovinama i draguljima sa Levanta. Spominje juvelirnicu i četvrt što miriše na urme, zatar – arapsku divlju nanu, korijander i kumin, zeleni alepski pistać. Kaže još, kao što svaka travka ima svoje dejstvo, tako je nakit što ga izrađuje juvelir, amajlija i znamenje: jedna čuva bogatstvo, druga zdravlje i dugovečnost, treća sreću u ljubavi. 

– Ova brojanica – pokazuje Abu – čuva putnike na njihovome putu, a za putnike celog sveta putovanje je isto, nosi izazove i saznanja. Važno je, dodaje, ne stići na odredište presahlog, gorkog srca. 

Reči, grleni orijentalni glasovi, bride na reskom vazduhu, plamen podrhtava na vetru koji duva uz reku, čiji tok preseca predeo kao svežu, raspolućenu voćku.

*

Gužva je pred granicom, red automobila mili kao duga mravlja kolona, zaustavljeni kamioni liče na lađe ukotvljene u nepoznatoj luci. Nema palmi, žbuna kapara, niti masline i oleandra, i ceo pejzaž, postan i kontinentalni, daleko je od Mediterana, damaških saraja i bejrutskog keja koji nadleću galebovi i njima srodne, velike i male ptice. 

Kafane, moteli i menjačnice kraj granice nisu granične postaje na libanskome jugu, niti krčma „Kapetanova kabina“ u bejrutskoj četvrti – tamo priče teku kao ponornica, svojim talasima, u gradu gde su mnogi, na proputovanju, spustili sidro. Ali i ovde se, stojeći sa strane kad kolona zakrči put a karavan zastane, mogu videti scene koje golicaju maštu putnika i vredi ih zapisati na hartiji: u prtljažniku, sa jedne na drugu stranu reke, čovek nosi dva brava, pominje veliko veselje i slavlje, dok životinje, tela su im obrasla belom vunom a glave crnom, mekeću uznemireno i sve jače; drugi u prtljažniku limuzine nosi celu kućnu biblioteku, tomove rečnika i enciklopedija, uz njih slike, platna i akvarele – galeriju i knjige će, kao što se presađuje koren, preneti na drugu obalu. 

Cesta sledi tok kanjona reke. Na drugoj strani, počelo je takmičenje veslača: kajaci, kanui i duge sandoline klize po vodi, četverci veslaju u ritmu čas bržem čas sporijem, kao galioti na triremama, u potpalublju. U varoši uz reku je slavlje: vesela povorka prolazi, čuju se trube, harmonika i reski udari doboša. Pevaju veseli golijardi, vijore se grbovi i zastave, reka teče a kasaba miriše na tamjaniku, ruže, dunje. 

Uz obalu, bogomolje dignute u tuđim vrtovima, tokom ratnog vremena, u ime različitih vera koje istom rečju zovu Boga – betonska zdanja zabodena u krajolik, bez patine vremena kakvu imaju stare džamije i crkve, svetilišta ugneždena u klance i litice, zidovi im prate oblik prirode i ambijent. Smenjuju se nazivi naselja, na dva pisma, neke su table prošarane mecima; putokaz, alčaci iz sela, okrenuli na pogrešnu stranu. Na ulazu u varoš, braća su podignula česmu, u spomen na rano preminulu sestru – slika u mermeru i stihovi iz svete knjige. Pumpe i moteli – negdašnji hanovi, stoje kao podsećanje na vreme starina koji su kiridžisali drumom, što od granice vodi preko romanijskih planina – tamo su crveni visovi, pitomine i visoravni, polja i šume planinskih vidara koji znaju govor svih živih stvorova planine, orlova i zmijskih kraljeva, šapat drveća i bilja. 

Od reke put se penje u planine a od glavnog druma staze vode u sela krotitelja divljih konja, o njima se u gori priča tiho i u noćne sate kao o mističnim bićima, dobrim larima koji čuvaju kuću i one koji u njoj žive. A priče gorštaka, bogumila i čestitih mirjana, bajke o vilinskim kolima i krvookim divljim konjima, pomalo iz jave a više iz sna, iskrsavaju noću pred očima snenog putnika. To su priče onih koji su samo mišlju putovali daleko, čuvaju pastirsku zagledanost u zvezde i kolo sećanja, i kao što priče levantskog draguljara otvaraju bagdadske Sezame, one zasvođuju svoj svet. 

*

Na obronku šume, prodaju štavljene ovnujske i kravlje kože, med, čajeve, gljive lisičarke u boji jantara. U ravnici usred planine, na velikoj prostirci suše tek ubrane oskoruše, kišu zelenih plodova, samo je osunčana strana crvene boje. U tunel, koji prolazi kroz planinu, ušla je magla, automobili ulaze u ovo grotlo sa upaljenim migavcima, žmirkaju kao svici. 

Auto je topla utroba velike ribe, kormilarnica u kojoj je ušuškano biće putnika uz muziku koja prati ritam točkova. Padaju mi na um, posle Abu Ahmadove priče, Bejrućani, majstori zanata i priče, svirači laute, kapetani iz Sidona i Tira, a jednako medari i travari sa planine – svi zagledani u svoj rad i krugove. Pleni životom njihova predanost i posvećenost zanatu i umetnosti. Javio mi se sirijski lautista Ajnham, koga sam upoznao u Bejrutu odakle je otišao u svet sa lautom na ramenu. Kaže, nebo kraj kontinentalne reke podseća na Korniš, šetalište kraj mora, te kako i tamo, u srednjoevropskom gradu, ima dobrih muzičara. Sudbonosni odlazak žice su preplele novim akordima.

Muzika prati put, pesme i mesta kraj puta promiču poput zrna brojanice i makama na arapskoj lauti od smrče, jasnog i kristalnog tona, ili na onoj od kedrovine koja ima duboki tembr nalik omorikama ove planine, što stoji a mi prolazimo, kao što i sve prolazi – ko se vrati na Itaku, on je, kao Odisej, niko. Tako je zapisano: nema smrti, već samo seoba i ko je krenuo, uvek je na svome izvoru. Bejrućani mole: Sveta Rito, zaštitnice putnika, daj budno oko svima što putuju. Abu Ahmadova mahuna će tokom kuvanja omeknuti i pustiti smeđu, puterastu mleč, život se se iznova obnavlja i menja, bejrutski berberi kažu: čovek je koraknuo dalje, kad na licu obrijanom pred put izraste nova brada. 

Putujemo dalje i putovanje se sliva u akord, širok sirijski makam, dok ulazimo u grad presut maglom. Kad se magla razmakne, gledano sa visine, on liči na pitomu dolinu koja će primiti putnika, blago, kao što dočekuje mati; pod maglom senke brda liče na raskriljenu veliku pticu koja preči ulazak u grad.

Ulomak iz “Herkula”

Živio na Sepetarevcu, bio sam podstanar u sobi kod jedne Dalmatinke, dizao se noću oko dva, i išao na posao u toplanu. Radno vrijeme bilo mi je od tri do devet ujutro, i tako svaki dan, sedam dana u tjednu. Tako je išlo prve tri godine, a poslije smo radili svaki četvrti vikend. Tad je već bilo lakše, iako meni ni prije nije bilo teško. Živio sam neki svoj život, mimo Sarajeva i sarajevskog turčijata, ni sa kim se nisam družio, nikoga upoznavao. 

Danju bih spavao, ili bih pomagao časnima. Kod njih sam i upoznao Ljubicu, moju prvu ženu, s kojom nisam mogao imati djece i koja je, nesretnica, poslije umrla od leukemije. Ta vas priča ne zanima, nema veze s mojim ratnim putem, ni s onim što će poslije toga doći. Ne znam zašto nismo mogli imati djece. Doktori su rekli da je s oboma sve u najboljem redu, ali, eto, nije išlo. Bog nam nije dao. Čim bismo legli i čim bi se Ljubica, da prostiš, skinula, meni bi pred oči došla gola, zasrana i zapišana Katarina Šulmajster, pa sam tražio da ugasi svjetlo. A ona nikako da se nauči, nego svaki put ispočetka. Gasi, gasi, gasi! 

Nikad joj nisam rekao što me muči. Sad mi je žao što nisam. Bezbeli jadnica ona mislila da s njome nešto nije u redu. Je li tako, ti si žena, ti to znaš? Ali ovo svakako izbaci iz priče. Nikakve veze nema, a i ružno bi bilo da ljudi čuju.

Ne, Evangelinu nisam sreo kod časnih. Nije ona bila pobožna. Sad jest, ali u ono vrijeme nije bila. Radila je u kiosku odmah ispred bolnice, pekla i prodavala kranjske kobasice, i tako. Godinama sam svako jutro doručkovao na pultu njezinog kioska dvije kobasice sa senfom, u dobro umočenom somunu. Tako smo se, bit će, zagledali jedno u drugo. Ama, drvo pred drvo da tako svakoga jutra dolazi, zagledalo bi se jedno u drugo. 

Bog je tako odredio da Evangelina peče kranjske baš ispred sporednog ulaza u bolnicu, onog kojim mrtvace razvoze iz prosekture i kojim ložači dolaze na posao u toplanu, možda tuda prođu još samo kuharice iz centralne menze i poneko s nefrologije, i niko više. 

Isto je tako Bog odredio da mene časne zaposle u toplani, pa da se oženim, pa da mi žena umre, i da se konačno zagledam u onu kod koje kupujem kobasice.

Kako sam vidio da nešto između nas postoji? 

Tako što Evangelina nije radila nedjeljom, naprosto kiosk bio zatvoren, a ona bi otiđi kod svojih na Sokolac. U prva doba mislio sam da mi nedjeljom fali kranjska, ali onda sam skonto da mi ne fali kranjska, nego mi fali Evangelina. Ništa joj nisam rekao, samo sam ju jednoga jutra, dok mi je pružala kusur kroz onaj prozorčić na kiosku, uhvatio za šaku. Šta ti je, bolan ne bio? nasmijala se. I kako se nasmijala, tako sam znao da će nešto između nas biti. 

Da nije tako, da i ja njoj nisam bio omilio, naljutila bi se, trgnula bi ruku, a ne ovako. Vjenčali smo se na Ilidži, a nju sam krstio na Stupu, jer je na Stupu bio svećenik koji niti je pitao zašto djevojka nije ranije krštena, niti je pitao je li možda krštena u pravoslavnoj crkvi. 

Za njega, kao ni za mene, to i nije bila crkva. A ti sad ovu rečenicu izreži, ako ti smeta, ali samo da znaš da je takvo moje mišljenje. 

On ju je nabrzinu krstio, priveo pravoj vjeri, tako da nikad više ne pođe na Sokolac. Nije joj bilo lako, gore joj bila petorica braće, otac, mater, velika familija, sve njezina krv, ali moja ti je Evangelina između mene i krvi izabrala mene. Eto, to je za mene bila najveća sreća u životu. Za mene sreća, za njih nesreća. Treba i to shvatiti.

Poslije, kada se zaratilo i kada su Srbi uzeli Sarajevo u obruč i krenuli da ga dave, sva petorica Evangelinine braće završiše u topništvu, u artiljeriji, kako to oni kažu. 

Mene ako pitaš, išli su sestru da osvete. 

I kako god bih od nekog čuo da je pogođena neka sarajevska crkva, da su granatirani naši samostani, da je pucalo po Stupu, ja bih tako znao da to njih petorica osvećuju izgubljenu sestru, jedinicu. Je li to stvarno bilo ili mi se tako pričinjalo? Niko to više ne može znati, ali ja sam tako vjerovao. A po mom sudu i mjerilu, važno je ono u što čovjek vjeruje. Ne bi ni njih petorica znali zašto su pucali po našim crkvama i samostanima, e da ih sad pitaš. Ne pamti čovjek zašto je išao u rat, jer novi razlozi stalno sustižu i pretječu one stare. Tako je to u mom slučaju, pa računam da drukčije nije ni u njihovom.

I ako je tako, da nastavimo kako smo počeli. 

Dok su petorica Evangelinine braće opsađivala Sarajevo, ja sam s njom nosećom već bio vani. Jest, zatrudnila je u Sarajevu, što mi je i dan-danas čudo. Pa kad gledam mog Herkula, sve mi se čini da to nije moguće, i da se nije moglo dogoditi da sina začmem u Sarajevu. Ali, eto, jest se dogodilo, Bog je tako htio, Bog mi je njega dao, pa ako je Bog namislio da plod zametnem u Sarajevu, onda je znao zašto tako čini. 

Poslije mi se, nakon rata i svega što se zatim događalo, kada Evangelina više nije mogla zanijeti i kada smo obilazili doktore po Zagrebu i Beču, stalno vraćalo da nas dvoje, možda, možemo dijete začeti samo u Sarajevu i nigdje više. Možda se tako namjestilo, kao što se jeguljama namjestilo da putuju do Sargaškog mora, i da nam je jedini način da pođemo u Sarajevo, umjesto da obilazimo doktore. Šta ako je tako? 

Naravno da nisam otišao. Ali sam tako mislio.

IVAN FOHT – ISTINA I BIĆE UMJETNOSTI; UVOD U ESTETIKU

Umjetnička kritika tako utvrđuje samo jednu stvar: prisustvo ili odsustvo umjetnosti. Međutim, iako je umjetnička vrijednost nečim nošena, ona nije data u svojim nosiocima, isto kao što i svaka vrijednost nije sadržana kao dio ili pozitivno utvrdljiva realnost same stvari koja je vrijedna. Ne može se reći: u ovom vidu, u ovom svojstvu, u ovom sloju romana leži njegova umjetnička vrijednost. Ona proizilazi iz cjeline djela kao njegov efekat ili utisak. Zato se može samo doživjeti i osjetiti, ali ne i označiti i opisati. Sve što  se od djela može opisati, odnosno prikazati, to je vanumjetnički sadržaj: fabula, motiv,tema, siže, ideja, zaplet, rasplet, itd. Pa kad se i sve to ispriča, nije se još rekla nijedna riječ o umjetničkoj vrijednosti djela. Znači li to da je umjetnička kritika a priori nemoguća?

Ivan Foht, „Uvod u estetiku“

Šta je umjetnost? Postoji li uopšte definicija umjetnosti? Da li je ikada postojala? Bar neko određenje, koje će biti dovoljno da se za nešto kaže da je umjetnost. Pošlo se od ljepote, koja je bila sva definicija umjetnosti, i stiglo do nečega što je gesta, pokret, događaj, poslije koga ne ostaje ništa materijalno. Da li je to umjetnost? Uče nas u školama, osnovnim, pa srednjim, da je umjetnost ono što predstavljaju velika umjetnička djela. Ima li tu, u toj činjenici, ikakve definicije? Klasično profesor dixit više ne pije vode. Bar je meni bilo gotovo nemoguće da to prihvatim. Kao (djelimično) matematički um, onaj koga je Paskal definisao kao l’esprit géométrique uz umijeće ubjeđivanja (persuader), ili kako on navodi u „Mislima“, l’esprit de géométrie odvajajući ga od tzv. svjetovnog duha (l’esprit de finesse) koji rezonuje na sasvim „proizvoljan“ svoj način. Kad je u pitanju velika tema, kao što je umjetnost, to nisam mogao da prihvatim. Čitao sam sve odreda, bio je to naprosto moj svijet. E.H. Gombrih na početku svoje kapitalne knjige „Umetnost i njena istorija“, objavljenu u „Nolitovoj“ sjajnoj ediciji „Književnost i civilizacija“ koju je uređivao Jovan Hristić,  kaže: Takva stvar kao što je Umetnost ne postoji. Postoje samo umetnici…Reknete li nekom umetniku da ono što je upravo napravio može biti sasvim dobro na svoj način, ali da to nije Umetnost, možete ga uništiti.“

Prije samog izlaganja o predmetu ove rasprave, a taj predmet je, kao i ostalo u seriji „Moje knjige“, uglavnom sam pisac, njegovo napredovanje, tumaranje, lutanje svijetom zvanim umjetnost , dakle, prije toga spomenuću prostor i ambijent tog mog lutanja. Redom, to je Sarajevo iz vremena mojih studija, kako matematičkih tako i životnih, koje bih slobodno nazvao uvod u književnost i uopšte umjetnost. Ali nije bilo tako odmah, u početku, po dolasku u Sarajevo. Upisao sam se na filozofiju, proveo nekih mjesec dana, pa je napustio. Zašto sam se upisao na filozofiju? Zbog fotografija tvoraca marksizma, Marksa, Engelsa i Lenjina, koje su bile izložene na zidu Doma kulture u Bosanskoj Kostajnici. Djelovale su impresivno, moćno. Tako su i mene priklonile sebi, filozofiju sam smatrao dijelom marksizma. Dakle, idem tamo gdje se ona uči. Ali, brzo me je zanos napustio, i prepisao sam se na matematiku sa fizikom. Samo što ovaj prelazak nije značio konačan raskid sa filozofijom. Pokazaće mi se brzo da je taj nadomjestak, ako tako mogu da kažem, bila estetika. Bili su zapravo neki meni bliski profesori. Početak je bio u Gimnaziji „Uroš Predić“ u Pančevu, gdje su predavali dvojica profesora filozofije meni vrlo značajni. Da ih spomenem, bar imenom, stariji Mladen Stojanov-Mlađa, i drugi, zamijenivši starijeg Mlađu, tek došao sa fakulteta, pa samim tim slab autoritet, Milan Mijatov. Za obojicu su na početku bili grčki filozofi i odmah marksisti. Sve ostalo bila su lutanja, traganja. Sve to prenijeli su na nas. Ja sam bio plodno tlo, marksizam se primio. Pokazaće se da mi je bila bliska i marksistička estetika. Tako to obično ide. 

Dakle, sada bih po ko zna koji put istaknuo značaj nekih izvrsnih profesora Sarajevskog univerziteta, prvenstveno na tadašnjem Filozofskom fakultetu iz kojeg se tek bio odvojio Prirodno-matematički fakultet. Tu su Branko Milanović, braća Lešić, Josip i Zdenko, Midhat Šamić, Midhat Begić, Ivan Focht, Kasim Prohić i još neki koje ovog puta neću spomenuti, ali ima vremena i za to. Izdvojio bih  posebno Kasima Prohića jer je bio najbliži nama umjetničkim početnicima i kalfama. Izuzetno angažovan u književnoj sferi, vodio je više časopisa, bio usmjerivač naših napora da se upišemo u katalog stvaralaca bilo kojeg smjera. Pored Ivana Fochta on je bio jedan od poznatijih jugoslavenskih estetičara. Preveo je značajnu Adornovu knjigu „Estetička teorija“ (što je bio veliki poduhvat), objavljenu u već spomenutoj „Nolitovoj“ sjajnoj ediciji „Književnost i civilizacija“, i napisao zaista izvrstan predgovor. 

Prateći estetičku literaturu onog vremena bio sam gotovo ponosan na sarajevske profesore koji su zauzimali visoka mjesta na ondašnjoj jugoslovenskoj ljestvici uvažavanja. Prevodili su knjige za izdavače u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, pisali predgovore, sarađivali u časopisima koji su i ako ne baš formirali onda svakako uticali značajno na moj kritički odnos prema savremenoj jugoslovenskoj umjetnosti. Ovdje pod jugoslovenskom podrazumijevam prostornu odrednicu. Kasnije će Kasim Prohić objaviti i značajne studije o Maku Dizdaru i Meši Selimoviću kojim je pokazao razliku između čisto književnog-istorijskog pristupa i estetičke rasprave. Njegova prerana smrt ostavila je prazninu baš u ovoj oblasti koja se više nije mogla ispuniti. Naprosto niko više nije razmišljao na takav način. U Beogradu je svoj veliki projekat „Biće i jezik“, kod nas više ignorisan nego pročitan, okončao Radomir Konstantinović, pristalica estetičkog pristupa svoje vrste. Naravno, tu je i otisak vremena, određeni marksistički otklon od takozvanog građanskog pristupa. Ali to su već pitanja koja ću samo naznačiti u ovom tekstu koji se dotiče ovako značajnih filozofskih i estetičkih mislilaca. 

Marksistički pristup će kroz vrijeme evoluirati prihvatajući opštije definicije i opštiji odnos prema umjetnosti, njenoj vezi sa savremenošću. Hegel se uvažava, ali se odnos prema kraju umjetnosti mijenja i njoj se namjenjuje mnogo značajnije mjesto u ljudskom životu. U prvo vrijeme, nadgradnja, kasnije postaje dio života poput svega onoga što se manifestuje kroz ljudsko bivstovanje. 

Meni je to bilo izuzetno zanimljivo i potrebno. Kao matematički um, htio sam više definicija, više koordinata da mi pomognu da se orijentišem u prostoru tako maglovitom. Osnovna pitanja: Gdje sam?, Ko sam?, Odakle dolazim? Kuda idem? nisu mogla dobiti odgovor dok se sam ne pronađem u tom fluidnom univerzumu naizgled malom, ali suštinski beskrajnom.  To da ti neko može reći, kao da ti daje diplomu, da si umjetnik, bilo koje vrste, postalo mi je gotovo opsesisivno. Jesam li to ili nisam? Da li da ostavim sve ostalo i da se predam samo muzama?! Jesam li odabran ili samozvan? Odabran ne znači odmah da sam bogomdan.

Prva knjiga koja me je upućivala prema odgovorima na ta pitanja bila je Fochtova, „Istina i biće umjetnosti“, objavljena kod sarajevskog izdavača „Svjetlost“, u ediciji „Pogledi“, koju je uređivao Muris Idrizović. Zanimljiv zaštitni omot uradio je slikar i grafičar Bogdan Kršić, poput neke asptraktne slike. Ona je došla gotovo kao utapajućem pojas. Nije se to vidjelo spolja. Ti redovno ideš na predavanja, slušaš izvrsne matematičare, Veselina Perića, Muhameda Bajraktarevića, Šefkiju Raljevića, i ostale. Povremeno i izvrsne predavače na Filozofskom fakultetu, ali njihova su predavanja strogo stručna, a ti se pržiš na nekom posebnom suncu iliti unutrašnjoj vatri o kojoj jedva nešto i znaš. Samo vidiš da to nije običan plamen.

Ivan Focht je svoje tekstove pisane više godina odvojeno jedan od drugog, kako su prilike nudile ili zahtijevale, podijelio na tri veće cjeline: FILOZOFSKO-ESTETSKE RASPRAVE O UMJETNOSTI, ESEJI O KNJIŽEVNOSTI i ESEJI O MUZICI.  Rasprava o Hegelu i kraju umjetnosti prvi je pravi tekst koji mi je došao u pravo vrijeme. „Hegelov pojam o umjetnosti i budućnost umjetnosti“ pronašao je u meni svoga pomnog čitaoca. Potom „Religija i umjetnost“, jednako značajan jer meni potpunom komunističkom ateisti pokazao je nešto šire vidike prošlosti i savremenosti. Na neki način, Fochtova misao smanjivala je moje gotovo komsomolske stavove, pomjerala me prema prostorima bližim Krležinom odnosu prema umjetnosti, primjerice prema Rilkeu ili Prustu. Ne baš prihvatanje tog društva, ali prihvatanje velike umjetnosti savremenika. To je za mene bilo revoluiconarno. Bukvalna teorija odraza je u suštini neprihvatljiva, čim se uđe u umjetnikovu intimu. 

Koliko je to već bilo daleko od tadašnjeg školskog dirigovanog prilaza umjetnosti, naročito književnosti. Kao da se likovna umjetnost lakše izborila za slobodu stvaralaštva nego književnost. Povremeno sam se osjećao kao Vaso Pelagić kome poslušnici Obrenovića spaljuju knjigu „Narodna prava“, na Slaviji, poistovjećujući to vrijeme sa srednjevjekovljem, sa Savonarolom a kasnije sa nacistima. Veliki privrženik Vase Pelagića, bio sam u sebi ogorčen na sve ono što su činili tom balkanskom patniku zato što nije prihvatao da se proda ni sultanu, ni caru, ni kralju, ni vladici, za malo hrane, da bi na kraju skonačo u požarevačkoj  kaznionici. Teško da bi išta moglo bolje da opiše ondašnje srpsko društvo koje je bilo gotovo gore od mrskog turskog ili austrougarskog. Kad je bježao od Obrenovića sklanjao se ipak u Austrougarsku. 

Kao komunista, nisam mogao da prenebregavam te temeljne podatke o vremenu u kome se živjelo, propagandu, laži, patriotske i ine parole poznate kao „padajte braćo“. Tvorac ovih stihova umrijeće takođe u bijedi. A tužen je i maltretiran od te svoje braće sa epoletama i služavkama. Analitički um, htio ne htio, mora biti i kritički um. Šta se promijenilo u tom društvu? Šta je narod uopšte shvatio od istorijskih događaja koji su se preko njega prelamali? Reklo bi se gotovo pa ništa, ili blaže, oni što su shvatali nikada nisu bili omiljeni na balkanskom prostoru. Umjetnost je svjedočila i o tome. Čak i muzika. Ali koja umjetnost? Koja djela?

 U svojoj knjizi, Ivan Focht je dao za mene izvrsne eseje o Kafki, odnosu realizma i modernizma, o kineskoj književnosti, o klasičnoj japanskoj poeziji i njenoj poetici, o porijeklu tuge u poeziji, o Traklu. Sve je to za mene bilo sasvim novo, jer je bilo dato na potpuno nov način. Iz svake rečenice osjećala se autorova naklonst prema književnim stvaraocima koji  su svoj unutrašnji svijet iskazivali tako da on postane sam za sebe biće, jer je bio istinit. To je osnovni i temeljni princip stvaralaštva. Jedino se tim putem može ići. Upravo se na ove eseje oslanja Fochtova sljedeća knjiga „Uvod u estetiku“. Poput velikih estetičara dvadesetog vijeka i filozofa umjetnosti, od Kročea do Hajdegera i Adorna, bez pjesnika se nije moglo raspravljati uopšte o estetici. U suštini estetika je izgledala kao posljednje pribježište filozofije. Ali da zvaršim s doprinosom knjige „Istina i biće umjetnosti“ mom estetičkom obrazovanju. Treći odjeljak ove dragocjene knjige, „Eseji o muzici“, bilo je za mene još veće otkriće. Vidio sam zapravo da o muzici ne znam ništa. Sam sam naučio note, pokušavajući da sviram gitaru. Uglavnom sve početnički i slabo. Ali me je muzika privlačila, počeo sam da posjećujem kocerte, da idem u operu, otkrio sam novi svijet umjetnosti. One velike, prave. Fochtovi eseji pokazali su mi da svaka muzika nije velika muzika, da i u njoj savremenost ima šta da kaže. To će biti osnova na koju će on sljedećih godina sagraditi do kraja svoj pogled na muziku, dostižući prostore „nove muzike“ o čemu je Adorno napisao temeljnu knjigu „Filozofija nove muzike“ a koju je Focht preveo za „Nolitovu“ ediciju „Sazvežđa“ i napisao predgovor.  Tih godina on je saradnik „Trećeg programa“ Radio-Beograda, tako da sam mogao da čitam u njihovom časopisu njegove tekstove o najrazličitijim problemima ne samo u umjetnosti nego i u kulturi u širem smislu. Zanimljiva je bila i njegova polemika sa drugim estetičarem i praktičarem Draganom M. Jeremićem oko koncepcija u ondašnjim časopisima. Ivan Focht je ocijenio uglavnom negativno tadašnje časopise, koji po njegovom mišljenju nisu imale nikakvu uredničku koncepciju. Kao dugogodišnji urednik više časopisa i novina, Jeremić se našao pogođen tom ocjenom i napisao je prilično oštar tekst za ono, još uvijek partijski kontrolisano, vrijeme. Focht mu nije ostao dužan i smireno i argumentovano pokazao da nije u pravu. To je bila prva Jeremićeva izgubljena polemika, a poslije će doći još jedna, koja je mnogo poznatija, ona sa Danilom Kišom. 

Sedamdesetih godina, u tu se priču meni sada uklapa kritičarski praktičar najvišeg mogućeg nivoa tog vremena, Igor Mandić, svojim kritičarskim tekstovima, skupljenim u knjigu „U sjeni ocvale glazbe“. Volio sam ja i druge njegove tekstove, ali muzičke kritike držale su se upravo ovih standarda. U ovoj su knjizi sadržani autorovi tekstovi objavljivani po novinama i časopisima, najviše u „Vjesniku“, gdje je radio Igor Mandić i objavljivao kritičke osvrte na knjige, pozorišne predstave i koncerte ozbiljne muzike. Te su njegove kritike, a bile su zaista kritike, postale toliko poznate da su se oko njih sporili vodeći muzički kritičari onog vremena. Mandićev stav je gotovo identičan sa stavom Ivana Fochta, odnosno stavom vodećih tzv. marksističkih estetičara onog vremena. Igor odgovara svojim kritičarima koji su bili uvrijeđeni do srži jer im se suprotstavlja muzički amater, što je bilo samo djelimično tačno, pošto je Mandić dobro poznavao muziku. Naprosto i jednostavno, Mandić je u svojim prikazima pisao krajnje negativno o onovremenom repertoaru zagrebačkih koncertnih dvorana, orkestara i pojedinaca. Naročito se digla velika prašina oko njegovog „otpisivanja“ Čajkovskog, koga je svrstao gotovo u kičeraj, odnosno u sapunice koje su namijenjene publici koja živi u drugom vremenu i ne zna šta je savremenost. Da citiram:

Kao „institucionalni organ javnog mnijenja o glazbi“, kako je određuje Adorno, kritika je na izloženom mjestu svih deformacija koje pogađaju glazbu. U građanskom društvu, ona je samo sluga javnog mnijenja što ga nameće klasa koja izdržava glazbu i u najvećem broju slučajeva navedena je da „bleji“ zajedno s tim mnijenjem (kako piše Adorno), koje, pak, papagajski ponavlja njene fraze i klišeje. Posao glazbenih kritičara time se pretvara u najamni rad: njihov je zadatak da sistematski uvjeravaju javno mnijenje kako su te fraze i klišeji zaista pravi sadržaj onoga što odjekuje u samoj glazbi (dok svoj pravi kritički poziv moraju izgubiti iz vida, kako ne bi izgubili namještenje)…

Osnovni problem je u tome što programi neprekidno serviraju ista muzička djela, a izvođači se trude, najčešće im i uspijeva taj trud, da ih izvedu na besprekoran način. Tu se, dakle, sav muzički život samo reciklira u beskraj a da se ništa bitno ne dešava u ovoj oblasti. Tu su „klišeji građanske kulture“ kojih se ne odriče savremeni tzv. muzički život kroz svoje programe. Mandić toj muzici, koja je dosadila svakome ko kritički misli, suprotstavlja potrebu da muzička kultura bude okrenuta masama koje su potpuno odvojene od nje. Gledano, dakle, sociološki, tu se klasni element pokazuje kao nasljeđe koje ne pokazuje bilo kakvu želju i potrebu da se mijenja. Društveni poredak se promijenio, ali sve ono što u kulturi treba da ga prati, ostalo je uglavnom u onom prošlom, nazovimo ga građanskom društvenom sistemu. 

Svaki put kada se prenose ti veliki glamurozni svjetski spektakli, kao što je Novogodišnji bečki koncert, meni je na umu upravo takvo gledanje na tu malograđansku vašarsku manifestaciju koja degradira savremenost na muzejski nivo. I to muzejski nivo kafanskog, najgoreg mogućeg tipa. Repertoar tih koncerata ne ide dalje od zlatnog doba bečkih kafana. Logično bi bilo da se takva muzika i izvodi u kafanskom ambijentu koji se samo povremeno dočarava jednako „ocvalim“ baletskim tačkama. Ali, ne, upravo na ovom nivou to malograđansko društvo je trijumfovalo. Manirizam, opšta mjesta, veličanje majstorstva, nekadašnja kafana postaje koncertna dvorana, a publika i dalje ona ista, malograđani  (Spießbürger) u koje se svijet pretvara, još od vremena francuske revolucije. Kapital sve određuje, pa i mjesto u bečkoj čuvenoj koncertnoj dvorani. To je istinsko moranje, određeno francuskim izrazom noblesse oblige. Slično bi se dobilo kada bi sa tom publikom zamijenila mjesta publika iz Gruže, jednako majstorstvo već pokazuju polupismeni trubači, ali svakako veći entuzijazam i učestvovanje same publike u koncertima. Slično bi se dobilo, svakako, kada bismo zamijenili publiku sa Nešvilom, i sličnim mjestima. Mnogo više se dobija na festivalima tipa Exit ili onima što su bili prije i čija je slava ostala. U suštini muzika je onakva kakvu očekuje data publika ništa izvan toga.

Sav napor Igora Mandića da okrene odgovorne prema novoj muzici, onakvoj kakvu je prikazivalo Zagrebačko bijenale ozbiljne glazbe, postaje gotovo smiješan, ili bolje reći raspada se kada se postavi pitanje u čije ime on govori, i kome je namijenjena ta muzika za koju se on zalaže? Jer, ako se zalažeš u ime radničke klase, dakle, marksističi, onda bi radnička klasa trebalo da je glavni slušalac te muzike. A ona to nije. Nije ni srednja klasa. Ko je onda ? S tim pitanjem suočio se, naravno, u svom „Uvodu u estetiku“ i Ivan Focht. Suočio se i Adorno raspravljajući o novoj, atonalnoj muzici. Jer nova umjetnost mora da slijedi logiku razvoja društva. Njegovu osjećajnost. Tako je bilo kroz istoriju. Samo što u umjetnosti nema napredovanja kao u nauci. Tako se ponovo vraćamo Hegelu i njegovoj tvrdnji da je sa razvojem nauke umjetnost dosegla svoj zenit. Toj tvrdnji suprotstavljali su se marksistički estetičari. 

Nama ipak ostaje utješno pitanje: Kako onda pisati o umjetnosti uopšte? Odgovor estetičara je logičan, proizišao iz mnogih Fochtovih tekstova, koji su se naslanjali na progresivne estetičare kojima je pripadao u svakom pogledu. 

Preostaje, dakle, jedino  da se složimo s jednim od najvećih suvremenih književnih kritičara, Robertom Curtiusom: umjetnička kritika je i sama umjetnost. Kritičar ne može iznova stvoriti djelo identično onom koje je uzeo za svoj predmet, a to bi i kad bi bilo moguće bilo besmisleno i nepotrebno. Ali, jedino što on može to je da svojim jezikom stvori ekvivalentnu doživljajnu vrijednost, da dadne jedan duhovni adekvat, da nam unutarnjom srodnošću svog svijeta sa svijetom djela koje mu je dalo podsticaj omogući da naslutimo taj dah umjetničke atmosfere.

Potom slijedi sedam zaključaka kakva bi trebalo da bude umjetnička kritika ako bismo prihvatili gore iznesenu tvrdnju. Citiram sedmi zaključak:

Bilo bi pravih umjetničkih kritičara toliko malo koliko i pravih umjetnika, jer i oni su umjetnici. (Rilkeov „Rodin“ nije manje umjetnost od samog Rodina. Rilke ovdje u svom mediju, riječima, gotovo de facto i ne govori o Rodinu, nego gradi atmosferu sličnu onoj koja izbija iz Rodinovih skulptura).

Već godinama pokušavam da provedem u praksu ove Fochtove zaključke koji su mi tako prilegli uz dušu. Ali nailazim na odbojnost kod tradicionalne književne kritike, pa i likovne, gdje se traže potpuno suprotni kriterijumi. Postali smo kao dva svijeta. A meni su najveći kritičari još uvijek sami stvaraoci, Rilke, Man, i redom. 

I posljednja Fochtova rečenica u njegovoj izvanrednoj knjizi „Uvod u estetiku“, kojoj su se, kako kažu Fochtovi prijatelji i sljedbenici, svi divili a rijetki je čitali: 

Zasada, da zaključimo: umjetnička kritika ne može biti kritika umjetnosti, nego kritika koja je umjetnost. 

Želim da citiram i nešto iz sjajnog tv razgovora dvojice sarajevskih velikih estetičara i dugogodišnjih prijatelja, Kasima Prohića i Ivana Fochta. Ovo su Fochtove riječi:  „Ima, tako, tri-četiri pitanja koja mi izgledaju velike tajne: Šta je to svemir? Šta je to život? Šta je to muzika?“  

Jutarnji list 22.10.2009.

Najtužnija vijest u novinama ovoga je puta objavljena na posljednjoj stranici, tamo gdje se inače tiskaju neprovjerene bizarnosti, šašave agencijske zanimljivosti, crtice u zadnji čas prepisane s interneta, tek da se do kraja popuni ta posljednja, neobavezna i opraštajuća stranica, kojom bi nekada, dok se više držalo do čitatelja nego do oglašivača, novine na pozdrav domahnule onome koji ih je upravo dočitao i sklopio.

Vrlo često bila je to stranica na kojoj su bile ispisivane same suštine, smisao života sažet u kratku i možda izmišljenu vijest, u kojima bi bila sadržana i filozofija lista, i filozofija života, pa bi se, u ta dobra novinska vremena, kada je Hrvatska bila nešto više plasirana na stvarnim i izmišljenim top-listama novinskih i novinarskih sloboda, na posljednjoj stranici našlo ono što je u novinama najvažnije.

Ta je stranica bila nada, utjeha i upozorenje, neka vrsta sekularnog Svetog pisma, s koje bi progovarali Miki Maus, Hogar Strašni, Ico Voljevica i Otto Reisinger. Oni su bili horoskop onoga vremena kada su ljudi imali malo više razloga da vjeruju u sebe, a ne u zvijezde. Tada tužnije vijesti nisu bile takva rijetkost na posljednjoj stranici.

U ovoj vijesti od neki dan piše kako se neimenovani mladi Bolivijac zasad spasio da ne bude deportiran iz Velike Britanije. Otišao je u dućan s kućnim ljubimcima i kupio mačka. Po britanskim zakonima on je tako postao njegov skrbnik, pa je nemoguće protjerati Bolivijca, a ne protjerati i njegovog mačka.

Međutim, u zakonu o zaštiti životinja piše i to da nije dopušteno da mačka prisilno mijenja životne uvjete, dakle da je se premješta, tjera ili iseljava mimo njezine, mačje volje. Nema sumnje da je ovaj zakon plemenit prema mačkama, toliko plemenit da, zapravo, svaka mačka biva državljankom Ujedinjenog Kraljevstva čim se na kraljičinom teritoriju zatekne, pa je samim tim moguće, makar privremeno, da jedan britanski mačak, u nekom višem, dubljem i ljudskijem smislu, adoptira, usvoji i prirodi jednoga nebritanskog mladića.

Vjerojatno će se okrutne imigracijske vlasti domisliti kako da razdvoje čovjeka od mačka i kako da zaštite mačja prava jednoga Britanca, a da istovremeno deportiraju Bolivijca koji u Velikoj Britaniji, po logici svoga pasoša, nema nikakvih prava, ni ljudskih, ni mačjih, ali ostat će činjenica, upamćena i negdje zapisana, kako je nekoliko dana, tjedana ili mjeseci života u miru i blagostanju jedan obespravljeni čovjek dugovao mački. Da nije obespravljen, sigurno ne bi toliko htio ostati u zemlji koja ga ne želi.

Naravno, ne pomišljajte da ćemo se sada povesti logikom onih histeričnih baba i seljaka koji su bježali u gradove pred domaćim životinjama, što su se zgražali nad tom najtužnijom viješću s posljednje stranice jer mačke u Velikoj Britaniji imaju veća prava od stranca iz siromašne zemlje. Uopće nije u tome stvar. Niti su gladni u svijetu gladni zato što susjedov dalmatiner s osmoga kata svake nedjelje ruča biftek sa svojim dvonožnim prijateljem, niti bi prava Bolivijaca u Velikoj Britaniji bila išta veća kada bi obespravili mačke.

U brizi za životinje i u prijateljevanju s njima nema ničega licemjernog. Ili barem ničega licemjernijeg od prijateljevanja s ljudima. A tužno u toj priči je to što živimo u takvome svijetu u kojemu životinje, za razliku od stranaca, imaju svoje zagovornike pred zakonodavcem. I onda mačak spašava čovjeka.

Prije nekoliko tjedana Slobodna Dalmacija objavila je priču o jednoj dalmatinskoj obitelji koja se bavi uzgojem ovaca. Imali su pastira, muslimana pristiglog iz Bosne, negdje od Zenice, koji je u njih radio na crno. Onda su se pojavili ovlašteni državni kerberi i, sve po zakonu, protjerali pastira.

Ljudi su pozvali novinara da mu se pojadaju, da mu kažu koliko im je teško i tužno, jer nisu izgubili samo pastira nego i kućnog prijatelja. Govorili su o njemu tako lijepo, idealizirali su ga baš kao da vjeruju kako država čita novine i kako će se sažaliti nad njihovom pričom, pa će vratiti pastira u njihov dom i uz njihovo stado.

Na žalost tako neće biti, jer otkako je s krajem Prvoga svjetskog rata pasoš postao fetišem suvremenog svijeta, i naša ljudska vrijednost i smisao mjere se vrijednošću putnih isprava, za egzilante i ilegalne emigrante nema milosti. Bosanski pastir i bolivijski mačkov prijatelj jedan su rod i jedan svijet.

Životinjama je lakše, jer država, posve krivo, misli kako životinje ništa ne znaju. Osim toga, država će se zakititi nekom posebnom životinjskom vrstom, dok joj stranci nisu ni od kakve koristi. Tako je, recimo, i Hrvatska posvojila bosanskoga psa ovčara, slavnoga tornjaka, i sada ga smatra svojim.

Zanimljivo da baš nikome od pobornika čiste hrvatske rase na um ne pada da vraća tornjaka odakle je i došao, jer tornjak nije naš, nego je Bosanac. Mene koji, pak, nisam pas, nego sam samo pasji prijatelj i čovjek, svako malo netko će u psovki, prijetnji ili novinskoj potjernici vraćati tamo odakle smo nas dvojica došli. A psi, doista, znaju sve, samo što ne priznaju državne granice.

Ovih dana u Zagrebu gostuje cirkus. Malo je na svijetu još cirkusa sa životinjama. Svake večeri ispred cirkusa demonstriraju borci za prava životinja. Oni smatraju da su njihova životinjska prava ugrožena. Danas je mondeno imati takvo mišljenje o cirkuskim životinjama. Istina je, međutim, da cirkusanti žive s njima, spavaju u istim leglima, srode se s njima i pate kad životinje umiru.

Životinje žive kraće od ljudi. Osim što uz njih zarađuju svoj kruh, nalaze smisao svojoj profesiji i svojoj nomadskoj, ljudskoj sudbini, oni su prijatelji svojih životinja. Cirkusanti su, također, ljudi bez domovine. Na svakom su mjestu privremeno. Demonstriranje protiv njih je krivo, jer te životinje nisu njihovo roblje, niti žive u uvjetima koji bi bili neljudski i neživotinjski. Demonstriranje protiv cirkuskih životinja samo je korak od demonstriranja protiv pasa vodiča slijepih.

O sudbini mladoga Bolivijca, vrlo vjerojatno, više nikada nećemo čitati u novinama. On će nestati u anonimnosti svoga egzila i bezdomništva, i malo tko će pamtiti tužnu vijest s posljednje stranice novina.

Premda, mogu se egzilantske priče i sretnije završiti. Enzo Bettiza najveći je živi Splićanin, slavni talijanski pisac i novinar, koji se nikada nije odrekao sjećanja na grad koji mu je jednom prestao pripadati. Imao je sreće da se sjećanja nije morao odricati. Imao je sreće i da nije imao gorčine koja će mu razjesti svako sjećanje. Trebalo je za to mudrosti. Prijatelj i veliki splitski fotograf Feđa Klarić poslao mi je ovu fotografiju, da je gledam i da mi se nađe. Doručkuju gospodin Bettiza i njegov mačak. Jedan su drugome spas i nada. Može i tako u životu biti.

Objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji 14.02.2020.

Svaki je putopis životopis. Ako ne vlastiti, onda barem tuđi. Da nije, takvu bi literaturu pisali geolozi i botaničari, a čitali izletnici. Ivan Lovrenović tom se književnom vrstom bavi od početka svoje spisateljske karijere, dakle, već dulje od pedeset godina, pa se ne treba čuditi što je osobnu kompilaciju takvih tekstova poželio sabrati između korica jednoga sveska pod naslovom „Putovi su, snovi li su“. Koliko god oni svjedočili o kilometraži skitnje i brojnim postajama na dugom, zapravo neprekinutom putovanju, valja ih čitati i kao miljokaze u biografiji čovjeka koji odavna uživa u reputaciji važnog autora i, oprostite na patetici, savjesti Bosne. 

Kako je i red, putopisac Lovrenović ne kreće se samo u prostoru, nego i u vremenu, na piše samo o proživljenome, nego i o sanjanom, o svojemu kao i o tuđemu (jer književnost je jedino mjesto u kojemu se nekažnjeno i bez posljedica mogu osvajati svjetovi). Kad ispod svega povučemo crtu, ne bismo ga smjeli sažalijevati kao čovjeka čiji je radijus kretanja bio ograničen. Nagledao se on i bliskih i dalekih zemalja, dobacio se do istočnih i zapadnih zabiti, o metropolama da i ne govorimo. Naravno, ako je itko uopće sumnjao, i on je osvijestio staru mudrost da se putuje manje zbog odlazaka, a više zbog povrataka. Ova knjiga većinski se bavi upravo povracima, dakle, Bosnom, piščevim zavičajem i sudbinom, njegovom vječnom i neizbježnom temom. Jer, u New Havenu ili Ontariju uvijek je stranac, doma je u Plehanu ili Varcaru. 

A granice svoga svijeta on opisuje slično kao Andrićev konzul Daville iz „Travničke hronike“. Ako se zaboravili o čemu se radi, evo citata koji će vas podsjetiti: „Kad se posle devet milja zaustavio na kamenom prevoju iznad Klisa i pogledao u golet i divljinu koja se otvarala pred njim i u sure vrleti, poprskane nekim retkim i sivim zelenilom, zapahnula ga je, otud sa bosanske strane, dotle nepoznata tišina jednog novog sveta. Mladić se stresao i zadrhtao više od te tišine i šturosti novog vidika, nego od svežeg vetrića koji je išao klancem. Podigao je kabanicu na ramena, pripio se čvršće uz konja i zagazio u taj novi svet tišine i neizvesnosti. Naslućivala se Bosna, mukla zemlja, i u vazduhu se već osećala studena patnja bez reči i vidljiva razloga.“ Kao što je Daville odmah iza Klisa potezao crtu od koje počinje Bosne, tako je i Lovrenović, kao mladi pisac, još 1975., u svojoj zbirci „Obašašća i basanja“ jedan svoj tekst, koji stoji negdje na pola puta između poezije i proze, otvorio ovim riječima: „Bosna – čardak, Klis mu najviša veranda nad morem.“ Taj dojmljivi kroki završio je pak moćnom slikom: „Klisom Bosna svemir gleda.“

Ako se južna periferija Lovrenovićeva svijeta skoro dodiruje s katastarskim granicama Splita, možete misliti kamo daleko na sjeveru završava Bosna. Pardon, moram samome sebi skočiti u usta, jer, piščeva zemlja teorijski je „nezavršiva“, ona se proteže daleko, bez kraja i konca, dokle god ima svijeta ozračenog njezinim duhom. 

Lovrenovićeva obašašća i basanja ne slijede uvijek magistralne pravce, nego i one sasvim sporedne i skrajnute. Zna pisac povremeno i zapeti u kojemu budžaku ili čikmi, samo zato da bi otkrio ljepotu tamo gdje bi nervoznija duša prepoznala razlog za tjeskobu. Štoviše, čitatelju se ponekad mora učiniti kako je ovu knjigu napisao razvodnik kroz bosanski program za zaštitu svjedoka, jer ona otkriva malešna, zaturena i zatajena mjesta, predjele do kojih stranac zajamčeno ne može stići niti slučajno niti s radosnom namjerom. 

Naravno, prije nego što je katalog predjela, svaki je putopis katalog duša. Zamašna je lista Lovrenovićevih junaka, živih i mrtvih, protagonista i statista, onih koje je susretao i onih o kojima je čitao. Iz toga mnoštva osebujnih i slojevitih persona vrijedi izdvojiti Aliju Dukanovića, čovjeka čija bi se biografija nekome mogla činiti kao puki književni konstrukt, plod zaigrane fantazije nekog obijesnog pisca. Jer, Dukanović je prevalio dugi put od rodnog Bihaća do grobne Varšave. Ovaj čovjek bio je, naime, prognanik iz vremena čistke tobožnjih ili stvarnih IB-ovaca i čovjek koji je poljsku kulturu zadužio kolosalnim prijevodom Dantea, ostajući uvijek zarobljenikom agonijskog straha da će mu vlasti, ove ili one, konačno doći glave. 

Da je samo zbog Dukanovića, morali biste posegnuti za ovom knjigom. A vjerujte na riječ, razloga je barem koliko i stranica, ako ne i više. Preporuka je, dakle, jasna: libar u ruke i nemojte put pod noge, nego noge pod dekicu.

Iz Sarajevskog Marlbora

Nikada je nije ni vidio ni čuo, ali kada mu je telefonom tetka ponudila da se useli u njezin stan, Ćipo je objeručke prihvatio. Pet soba, čovječe, nijedan razbijen prozor, plinsko grijanje i špajza puna hrane. Sve u svemu, Ćipo nikada nije bolje ni živio. Nakon što je prije desetak godina otac otišao u Kanadu, a majka se izgubila u nekoj birtiji na šabačkoj magistrali, lutao je od podruma do podruma, žicao lovu, istovarivao ugalj i za koju stotinu maraka prenosio nekakve paketiće preko granice na Ljubelju.

U početku nije znao što će s tolikim sobama, svake je noći spavao u drugoj, topeći se u dubokim perinama u kojima te, kad se jednom u njih uvučeš, nikakav geler ne može pronaći. No u tako velikom stanu čovjeka na koncu mora ugnjaviti samoća. Samo budala u toliko soba može živjeti sama, mislio je, i počeo se baviti planovima o popunjavanju svake praznine i naseljavanju svih pustih ćoškova. Najprije je doveo nekog psa lutalicu koji se uneredio po svim ćilimima, a onda uginuo nasred hodnika. Potom je donio mačku, i ona nakon dva dana pobjegla, ali je tada sreo Mujesiru, sedamnaestogodišnju djevojčicu iz Foče, koja je tko zna kojim putevima, mimo frontova i četničkih zasjeda, ostavivši svu poklanu rodbinu, osvanula u Sarajevu. Pokazao joj je gdje će spavati, napomenuo da joj nije pametno započinjati nikakvu priču niti ga za bilo što pitati jer je prijek i nervozan i zaprijetio joj da nikada, bez obzira na moguće razloge, ne zalazi u njegov dio stana.

Mujesira je očistila pasja govna sa ćilima, ispremještala namještaj u svojoj sobi, ugodila stan prema ženskom oku i unijela, makar sa strane, malo života u Ćipinu čamotinju. On ju je poprijeko gledao, nikada nije progovarao riječi, a kada su nakon petnaestak dana uslijedila uobičajena pitanja, odgovarao je osorno i gotovo s mržnjom. Mujesira ga je trpjela onako kako se već trpe muškarci koji su na svoju ruku, ne tražeći objašnjenja ni tamo gdje bi ih svaka žena na ovome svijetu tražila. O Ćipi nije znala ništa, odakle je stigao, je li ovo njegov stan i gdje je radio da ga je ovako lijepo i skupo mogao opremiti. Ponekad bi se upitala, pogotovu kasno noću, u vrijeme straha i strepnje, čiji je zapravo on, naš ili njihov, i da nije možda kakav pritajeni snajperist ili špijun, zašto toliko skriva svaki i najsitniji detalj o sebi, zašto barem nije rekao kako se zove, jer Ćipo sigurno nije, takvih imena nema ni u Srba, ni u Hrvata, ni u Muslimana. Pokušavala je otvoriti ga nasmijanim pogledima i sitnom nježnošću, prinosila bi mu kavu i nabavljala alkohol na pijaci, ali je Ćipo ostajao jednako osoran.

— A smetam li ja tebi? Dugo sam već tu i možda je vrijeme da se iselim — spomenula je jednoga jutra.

On ju je prezirno pogledao, pljucnuo ustranu i procijedio:

— A gdje ćeš, jadna ne bila?

Izišao je iz kuće ne čekajući odgovor. Mujesira je ostala otvorenih usta, dok su joj se po glavi rojila razna objašnjenja i male ženske podlosti kojima bi mogla da ga razmekša i konačno navede da pokaže svoje lice onakvim kakvim ga je pokazivao drugim ljudima i ženama, a sigurno je, mislila je, u njegovom životu bilo i drugih. Nije valjda pao s mjeseca, sigurno je imao oca i majku, možda i prijatelje, ženu i djecu. No kada se popodne vratio kući više se nije usudila progovoriti ni riječi. Osjećala je, ako ga nešto upita, Ćipo će eksplodirati i tko zna što će se onda dogoditi, tko zna kako bi se opet, iznenada i naizgled bez razloga, mogao rasuti svijet kao što se rasuo prije nekoliko mjeseci u Foči.

Jednom ju je u prolazu, valjda slučajno, dodirnuo. Ona se stresla i posrnula, Ćipo se osvrnuo i opet je nimalo toplije pogledao. Jednom je, dok je bio vani, povirila u njegovu sobu. Na zidu je bio ogroman križ i još neke kršćanske relikvije. To je dakle to, pomislila je, i narednih nekoliko dana vjerovala kako o Ćipi zna sve. On je, znači, katolik, i zato je mrzi. Ali, vidiš, katolici su ipak bolji od pravoslavnih. Puste te u kuću umjesto da te ubiju, samo što te ružno gledaju.

Ćipo se dugo mučio što činiti s tom djevojčicom. Učinila mu se lijepa, ali u isto vrijeme i tako tuđa. U njegovim prijeratnim podrumima takvoga bića nije moglo biti, a evo sad, u tetkinom stanu, usred rata, zatekla se, kao dar s neba, kao čista i otvorena ponuda nekog drugog, čestitijeg i boljeg života, koji je, opet, s jedne strane djelovao tako obećavajuće, a s druge strane bio duboko odvratan. To fočansko dijete uvuklo mu se, protiv njegove volje, pod kožu, kao najava nove, još žešće i bolnije nesreće. Htio je dodirivati ju, ali mu se svaki mogući dodir činio kao otvorena najava konačnog životnog gubitka, onoga nakon kojeg ne ostaje više ništa, osim da poludiš, da se ubiješ, ili da se postaviš nasred Tršćanske ulice i čekaš dok te ne pokosi četnički snajper s Jevrejskoga groblja.

Pred spavanje bi se zagledao u onaj križ i ponovio u sebi: “Ja sam, Bože, ovdje, ne mogu pomoći ni sebi ni njoj, a ti si tu, pa nam pomozi!” To mu je tako zvučalo kao molitva.

Nekako pred kraj ljeta, na samom ulazu u zgradu, Mujesiri je granata odbila obje noge. Dva dana umirala je u bolnici, liječnici su već digli ruke od nje, a Ćipo je ispod prozora ponavljao da se orio bolnički krug: “Vrati mi se, hanumice moja!” Vidio ga poznat svijet kako plače. Pitali se što je imao s tom malom, i onda ga prozvali Hanumica.