Lice prijatelja

nikad ne znaš
pocrveni li on danas
ili problijedi

Narasti

koliko još
dok ne smijem
lagati

(iz njemačkog originala preveo autor)

ugašen štednjak na štednjaku juha u njoj nikakva ukusa na stolu hladno jelo prošao mu rok trajanja dopola pojedena korica kruha u slivniku tanjur nož viljuška u sobi upaljeno svjetlo na televiziji razlivena plavet dalekih krajeva pirat iz predratnih filmova u albumu mnogo fotografija golem broj davnih prijatelja njihova djeca bašča prizori s vjenčanja ljetovanja lumpanja ni jedna ga slika ne zanima ni ona koju je tražio nije mu više draga kako je mogao kako je mogla u sebi skuplja imenice danskog kršćanskog pisca pored kauča do pola ispijena boca kutija grickalica ispražnjena pepeljara nenapisana pjesma riječ se u sebe vraća u muk potonula u sebi svoje ponavlja ponavlja ponavlja ponavlja u dva tona odzvanja u tugaljivu melodiju poljskog emigranta sve svoje slijeva usporenom disanju ne pomaže ni raskopčana košulja gleda u prazninu mimo sebe pogled se za pod prikiva uz stepenice nitko ne dolazi telefon ne zvoni kroz prozor mirni zrak ljeta miris asfalta mrak pokriva kuću vrt ulicu opet vodi u dugu noć u noći opet tišina i samo jedna sjena, golema 

Objavljeno 17. 07. 2009.

Godišnji odmor baš i nije vrijeme kada bi čovjek trebao čitati gluposti, kao što vam, pod tko zna čijim utjecajem, sugeriraju novine za čitanje po frizerajima i pedikerskim čekaonicama, pa da, ako ste žensko, čitate knjige koje kokoši pišu za druge kokoši, a ako ste muško, da čitate memoare nekog postarijeg američkog idiota s jumbo plakata na ulazu u grad, koji istim takvim idiotima objašnjava kako bez imalo grizodušja dijeliti otkaze radnicima. Ako ste za takvu literaturu, onda se doista nemate od čega ni odmarati. Za godišnjeg odmora naprosto bi vrijedilo pročitati samo dobru knjigu. Za manje od toga pametan čovjek nema vremena.

Prijevod romana “Muškarci koji mrze žene” (rad prevoditeljice sa švedskog Željke Černok) zaprešićka je Fraktura objavila za prošlojesenji Interliber. U međuvremenu o knjizi se slabo, ili gotovo ništa, pisalo – mahom zbog toga što ono malo novinskih kritičara za Stiega Larssona prethodno nije čulo, a kada su ga izguglali, odbila ih je činjenica da se radi o autoru jednoga od najvećih megaselera u posljednjih desetak godina, pa su, valjda, mislili da se radi literaturi ranga Kolibe ili Sumraka, a izdavač baš i nije imao alternativnih načina da Larssona izreklamira među Hrvatima, pošto je čovjek sasvim nesklon spektaklima i skandalima, budući da je već pet godina – mrtav. To su, vjerujem, jedini razlozi zbog kojih knjiga “Muškarci koji mrze žene” nije postala hrvatski hit, a u Švedskoj – kako piše u posljednjem Newsweeku – zemlji od devet milijuna stanovnika, trilogija koja počinje ovim romanom, prodana je u tri milijuna primjeraka. Rezultati u cijelom svijetu, točnije u četrdeset zemalja u kojima je Larsson prevođen, govore o petnaestak milijuna prodanih knjiga. Morate mi vjerovati na riječ: ovi me podaci ne bi niti najmanje impresionirali da se radi o kakvom nedarovitom nju ejdž blesanu, dokonoj autorici kokošje literature ili američkome profesoru koji tvrdi da je upoznao lično Boga i da dotični stajlingom podsjeća na Antu Tomića. Međutim, riječ je o autentično velikom piscu i o ozbiljnoj knjizi.

“Muškarci koji mrze žene” uglavnom se reklamira i oglašava kao triler ili kao kriminalistički roman, iako se zapravo radi o neočekivano angažiranom društvenom romanu, nekoj neobičnoj društvenoj sagi. Bogati industrijalac, u godinama, sa zaključenom poslovnom karijerom i biografijom, pokušava unajmiti novinara – netom osuđenog na zatvorsku kaznu zbog klevete drugog industrijalca – da istraži davni i već sasvim zaboravljeni slučaj nestanka jedne djevojke. Čovjek se dvoumi hoće li prihvatiti ponudu, niti je privatni detektiv i istražitelj, niti mu je prihvatljivo da radi za tajkune, a nije baš nešto ni privatno motiviran, jer mu se život skoro raspao, ali na kraju – iz razloga koje ćemo prešutjeti da biste znali zašto čitate knjigu – prihvaća da uđe u posao, koji će dijelom biti policijske, a dijelom memoarističke i biografističke naravi. U poslu će mu se u neka doba priključiti Lisbeth Salander, mlada cura androginog izgleda, koja će se kroz priču razviti u jednoga od najzanimljivijih i najuzbudljivijih ženskih likova u suvremenoj prozi dostupnoj na hrvatskome. Način na koji se čitatelj zaljubi u Lisbeth usporediv je samo s pričom o Smilli, liku romana danskoga pisca Petera Høega, još jednoga neobičnog sjevernjačkog remek-djelca, tiskanog u nas prije dvanaestak godina.

Neka vas nipošto od Stiega Larssona ne odbije to što se on na način kakvoga starinskog ljevičarskog romanopisca bavi frustracijama švedskoga društva, odumiruće buržoazije i parazitske klase takozvanih poslodavaca i industrijalaca, jer on to radi tako šarmantno, opušteno i na prvi pogled nimalo zagriženo. Čitatelja uvlači u priču na način na koji je to radio Dostojevski, lako i nevino, kroz neku anegdotu, slučajan pogled kroz prozor, događaj u kancelariji. Ništa mu unaprijed ne objasni, niti mu da naslutiti u kojem bi pravcu mogla krenuti radnja i što je – osim, kao što piše na koricama, kriminalističkog romana – zapravo tema ovoga romana. Na kraju se, i ne znajući kad mu se i kako to dogodilo – čitatelj zatekne usred ibsenovskog moraliziranja, ali pod razvihorenim crvenim barjakom. Usto, biva mu ispričana i ledena – bergmanovski precizna, surova i do kraja izvedena obiteljska priča, u kojoj nikada ne može biti utjehe i nade. Čudno je to kako u Švedskoj postoji čitava tradicija flagelantskog prikazivanja familijarnih odnosa, a u nas se tema nije tako tretirala, mimo pokojnih Krležinih Glembajevih, praktično nikad, ni u književnosti, ni na filmu.

Ne bi, naravno, Stieg Larsson bio veliki pisac – jer zaboga, svijet je prepun pisaca krimića i bestselera – da njegove rečenice nisu lijepe i točne (što je opet i kompliment prevoditeljici), te da ga ne krasi onaj tako rijedak dar spontanog i laganog pripovijedanja. Naime, kao i većina važnih pisaca našega doba, ali i autora ovakvih i onakvih bestselera, Stieg Larsson je prije svega drugog bio majstorski pripovjedač. Primjerice, u njegovome tekstu gotovo da i nema esejiziranja, premda veliki dio knjige tematizira društvene i političke odnose, socijalnu estetiku i tomu slično, ali on svaku svoju temu umije sinkopirati svojim pripovjednim ritmom i pretočiti u pripovijest.

“Muškarci koji mrze žene” idealna je knjiga za godišnji odmor. Lako se čita u vlaku, u avionu, na suncu i uz uključen televizor i dječju dreku. Dakle, nećete imati s njom problema bez obzira na uvjete u kojima ćete se odmarati. Stieg Larsson bio je novinar, borac protiv rasizma i desničarskog ekstremizma (takav bi nam ovih dana baš i trebao), vodio je časopis Expo i bio izložen prijetnjama raznih fašista. Godinama je pisao svoju romanesknu trilogiju, ali  nije htio objavljivati dijelove, dok cjelina ne bude gotova. Neposredno nakon završetka posla iznenada je umro od srčanog udara. Dogodilo se to 9. studenog 2004, baš na godišnjicu Kristalne noći. Mrtav je postao velika zvijezda, a bio je genij.

Dnevnik jednog penzionera/45

Vožnja od Đule do Salonte sekundarnim iliti sporednim putevima… Da li bi ikome od vas palo na pamet da pogledate jedan ovakav video uradak na YouTubeu? Da, znam, ne bi ni meni, no srećom u ovom svetu koji se naglavačke izokrenuo ima i takvih genijalnih likova koji ti predlože video klip ove vrste za gledanje. Jedan od njih je, verovali vi ili ne, moj prijatelj pisac i novinar Teofil Pančić. Jedne lepe večeri u mjesecu kolovozu leta 2019. godine, sedeli smo na novosadskom naselju Telep, Teofil, Nedim, Dule, Olja, Vanja i ja. Povod je bio proslava Nedimovog intervjua koji je uradio sa mnom za tjednik Vreme, moguće jedine normalne novine koje se tiskaju na tlu ove naše sumanute Srbije. Roštiljalo se, pilo se hercegovačko crno vino sorte Blatina koje sam doneo sa mog proputovanja po Hercegovini i posjete Stocu, Mostaru i Ljubinju. Razgovor nas je vodio na sve strane, bilo je dosta smeha i dobrog raspoloženja. Da bi u jednom trenutku teferiča Teofil preuzeo inicijativu u razogovoru, te spomenuo dotičnog Ivana Kolovoza. Slučajnost? Ne bih rekao! Dakle, avgust je mjesec u Novome Sadu, a Teofil počinje da pripoveda o putešestvijama gospodina koji, to smo naknadno ustanovili, stanuje u rumunskom delu Banata a profesionalno se bavi snimanjem svojih putovanja po čitavoj plodnoj nam ravnici zvanoj Panonska nizija. Ivan Kolovoz, kao što mu i samo umetničko prezime govori, vozi kola. Vozi svoj automobil i snima čitavo putovanje, prolazak kroz svako selo, varoš ili grad, priča nam Teofil, a pritom su nam u uglu ekrana date koordinate i geografska širina i dužina na kojoj se trenutno Kolovoz nalazi, te nadmorska visina i naziv puta ili autoputa kojim se Ivan Avgust Kolovoz kreće. Znate, Teofilu Pančiću su mladost i detinjstvo obeležile kolumne i tekstovi Bogdana Tirnanića zvanog Tirke, izvrsnog novinara koji je svojim radom obeležio čitavu epohu jugoslovenskog novinarstva, a moju mladost i odrastanje koje još uvek traje, jer dok ovo pišem samo mi je dvadeset i pet ljeta, obeležile su kolumne i tekstovi Teofila Pančića, kome sam se oduvek divio, te mi se eto još ovako mladom i zelenom ostvarilo i to da postanemo drugari, a mogu slobodno reći i prijatelji. Hm, upravo mi odluta misao jer dok ovo pišem sa svojih dvadeset i pet ljeta, ja uporedo gledam jedno od putovanja Ivana Avgusta Kolovoza na ruti Đula – Salonta koju sam naveo na samom početku ovog teksta, pa se evo Kolovoz u varoši Šarkad u županiji Bekeš u Mađarskoj zagubio, tj. malko je skrenuo s glavne ceste, pa se ispred jedne lepe kućice sa okućnicom okreće svojim automobilom a snimak nam pokazuje belu kapiju i uredno podšišan travnjak s jendekom, te se vraća na glavnu cestu i nastavlja da vozi ka graničnom prelazu i gradu Salonti o kome sam pisao u jednoj svojoj pesmi koja obrađuje migrantsku tematiku… Da, moje je odrastanje obeleženo tekstovima Teofila Pančića, a ko je čitao njegove kolumne zna kako pomenuti pisac svojim humorom i bogatstvom jezika drži pažnju i vozi nas nekim zamišljenim cestama, upravo ovako kako nas vozika Ivan Avgust Kolovoz. Zamislite tek kakav je doživljaj kada, Bogu hvala, živ i zdrav Teofil pripoveda uživo.

Ivan Kolovoz vozi raznim rutama, najviše po Vojvodini, Mađarskoj i Rumuniji, no ume on da se odveze i do Beograda, pa i Zagreba. A u tim njegovim putešestvijama mogu uživati samo oni frikovi koji su kao klinci iz Zagreba slali poštom pisane dopise s analizama igre fudbalskog kluba Spartaka iz Subotice sportskim novinama u Beograd, ili kao oni frikovi, a jedan od njih sam ja, koji čitav svoj život razmišljaju o tome kako li to za ime presveto izgledaju seoca i varoši po zabitima Srema, Banata, Baranje, Slavonije i Bačke u raznim godišnjim dobima, i ko to ispred kuće na klupici sedi i posmatra, kakva li je sudbina i životna priča nekog bicikliste koji vozi nekuda da možda obere metlice, ili da oplevi papriku u svojoj bašti. Sve te moje maštarije sada su i snimkom obojene, jer gledajući putovanja Ivana Avgusta Kolovoza vi na tim putevima i makadamima srećete upravo takve ljude čije sudbine sam oduvek želeo da dokučim i ispišem. U video snimcima na njegovom YouTube kanalu mogu se naći kako kraća, tako i duža putovanja… Posebno zanimljiva putešestvija je ona od Bele Crkve preko Kaluđerova do Najdaša u okrugu Karaš-Severin u Rumuniji, koja traje nekih petnaestak minuta. Na samom početku tog kratkog putovanja Ivana Avgusta Kolovoza, snimak se pali onda kada je Kolovoz u svom automobilu na semaforu u Beloj Crkvi gde čeka na zeleno svetlo, a preko puta njegovog automobila, čovek na pešačkom prelazu takođe čeka znak da bi prešao ulicu… U tim momentima mi se zapravo osećamo kao da gledamo isečak iz filma poznatog iranskog režisera Džafara Panahija gde se on vozika automobilom ulicama Teherana i na taj način snima filmove iako su mu vlasti u Iranu to izričito zabranile, s tim da se s Kolovozom mi vozikamo banatskim šorevima na putu za Rumunjsku. Meni, kao naturalizovanom Vojvođaninu neizmerno prijaju ove kratke rute gde se može iza šoferke sagledati sva lepota i zelenilo vojvođanskih sela i varoši… Verujem da je isto privuklo i Teofila Pančića, s tim da je Teofil pored toga jedan od onih ljudi koji napamet znaju svako pa i najmanje mesto u Vojvodini, njihova imena pa i neke lokalne legende, što ga je verovatno ponukalo da Ivan Kolovoz bude njegov vodič kroz Panonsku niziju. 

I tako, naše druženje i veče se bližilo kraju te smo Vanja i ja odlučili sjesti na taxi pa s Telepa put Grbavice doma na spavanjac. Naš domaćin Nedim i njegov verni prijatelj Laza otpratili su nas do taxi vozila, a ja sam pri samom ulasku u vozilo rekao sebi, eto, zamisli da se voziš s Ivanom Avgustom Kolovozom po Novome Sadu, a dok o tome razmišljaš i gledaš kroz šoferku novosadske bulevare, kad stigneš doma sjedi i napiši esej. Nek taj esej bude o Teofilu i Kolovozu, nek taj esej bude o jednom intelektualcu i vozaču, koji ni ne znajući to, jedan svojim tekstovima i pripovedanjem a drugi svojim vožnjama, kako to lepo Borhes u svojoj pesmi “Pravednici” kaže, a ja ću ga ovde parafrazirati, “spasavaju ovaj svet”. 

Svud uhode, svuda žbiri,
samo blješti tvoje lice,
ispod maske prazno viri,
uzročniče nesanice.

Rušitelji naših snova
sa tribina, govornica,
u zasjedi pakost nova,
uzrok naših nesanica.

Sestre zlobe, noćne more,
što iglama misli bodu,
s nesanicom tiho zbore,
siju sumnju, mute vodu.

Nesanica katkad spava
dok ja budan brojim sate.
Tmurnih misli puna glava,
u stopu ih vrane prate.

Čekam zoru, plavetnilo,
mučnu tamu da rastjera.
Jutro sunce izmamilo,
svjetluca već navrh pera. 

Idi…

U tim je vozovima bila gužva. Mirisali su metalno. Dva su perona široka, vazda vjetrovita i guraju do pod Pasjak prugu, što dalje nastavlja na jug. Kao da gledam u zamrljan, opsjenarski retrovizor, zgrada željezničke stanice, izgrađena na izmještenom haremu, onomad velika na oči, činila se poput kakvog hladnog, staklenog spavača u dnu grada, iako stvarno, grad je mirovao uronjen u naročitu svjetlost, podno nje.

Stajaše stanica, kao nekad malta na kojoj se mjenjaju cipele, ishabane i gubitničke.

Znao bih se zaputiti samo na prvo poluvrijeme, jer poslije utakmice, uvečer, vozovi nazad više nisu vozili. Žurio bih preko Carinskog mosta, pored Ledare i Mostarke, pa niz Aveniju prema Bijelom Brijegu, ali grad je uvijek bio pored, kulisa bez značenja i sav nekako izvan vremena. Zbiljsko bi vrijeme započelo tek na istoku Veležovog stajanja. 

*

Velež je moguće, moja zadnja pripadnost. Ostale su izblijedile, zagubile se u neželjenoj zbrkanoj prošlosti, toliko njih, da me strah novog nepripadanja. Trebam li zato Velež ostaviti da bude kakvim ga zamišljam i želim. Ta je igra strasna i nelagodna i kao svaka strast nalik je pijesku što curi među prstima, pa se onda grabi ispočetka.

Portal Tačno.net objavio je kazivanje Gradimira Gojera sa jednog okruglog stola u Sjedinjenim Američkim Državama. Između ostalog i slijedeće:

Velež mora biti i ostati nadnacionalno, nadvjersko, bitno komunalno okupljalište ljudi čijim krvotokom teče progresivna krv, kao kemija snažnog okupljanja i oponencije svakom obliku razdvajanja.

Što se, onda događa kad jedni žele, drugi neće, trećih skoro da i nema, a ostale niko ne spominje. Da li je potrošena misija Vlahe, Sljepčevića, Janjoša, Baste, Beltrama i ostalih osnivača? Po predanju, i tih je davnih godina jedan gradski klub odbio igrati protiv ekipe u crvenim dresovima. 

Možda se u vremenu, ovom poganom, neki krak Veležove zvijezde ipak odlomio? Ne valja strah, ko ga ima.

*

Uskršnje jutro u Centru II. Bude me svirači ciganskog orkestra ispod prozora. Miruju mašine što polažu cijevi u utrobu ceste. Vjetrovito je, na kišu će.

Uz prvu kafu, razmišljam o sinoćnjoj šetnji. Večer je bila nestvarno blaga,  ali Mostar se, svejedno, intenzivno igrao čulima. Bezobzirno.

Novi tržni centri obasjani su neonom. Nije rijetka svastika na orunulim fasadama spavaonica, koje bi da su starije od prošlosti, sa novim grdnim birtijama u prizemlju, punim terasama i lošim uvoznim pivama. Na google mapi piše – centar.

Mnoštvo je čekalo ispred Župe sv. Ivana, bivše vojne magaze. Puno je poslušnih dječaka. Na nekim se uličnim tablama kese grdne utvare. 

Pusto bijaše uz zid istočnog stajanja, uz teren na kojem Velež više ne stanuje, šutjelo je mrakom i nedaleko Partizansko groblje. Mučno i neprijatno. 

Tišine, međutim, nisu iste. 

Krijepi ona uz drvorede platana, na obnvljenom šetalištu, uz vile samo takve, od Rondoa do babilonske kule, mostarske – Gimnazije. Kod Ere, sasvim tiho šenluči lišće košćele.

*

Dok pabirčim sjećanja prijatelja na odrastanje u majke, brojni topnimi, pjevno izgnovoreni, grad šire do neslućene veličajnosti. Donja Mahala, Ograda, Carina, Brankovac, Luka…..

Donjim putem, kroz Carinu, izbijam na Fejićevu. Sjedim tamo, nedaleko zamorne turističke gužve na Starom. Poneki prolaznik nespretno džuma, teška mu je gradska kaldrma. Momak u Veležovoj trenerci daje mi upute i telefonske brojeve.

U maloj knjižari, u Mutevelića, u Cernici, razgledam knjigu o Mujagi Komadini.

Na Ogradi, kod dede Emana, pijem pivo sa živopisnim gostima najšarmantnije mostarske kafane. Poslije mnogo godina ručam jegulju na žaru.

Strma obala Neretve, podno Donje Mahale, pusta je i pomalo zapuštena u mutno vjetrovito popodne. Uz Neretvu, tako, pred jednom od pećina vječnog hlada, u mislima kročim za nečijim stopama: Đinovac, Gvozden, Durađik, sve pećine, do prvog skoka sa Starog. 

– Skočio sam jer su rekli da ne smijem.

*

Udruženje građana Mostarski rođeni osnovano je krajem 2015. godine, znači, u vrijeme kad je Velež prolazio jedno od najtraumatičnijih razdoblja u historiji, i kad se zamalo dogodilo gašenja kluba. Međutim,  pokazalo se, uobičajeno, da silazak na dno može biti blagorodan. Sakupi se nova, pročišćena snaga, sa Neretve dune vjetar i rastjera maglu, navika se ostrasti i oslobodi negdje zatomljenu ljubav, kao kad iz skoro ugaslog žara iznenada izbije plameni jezičak.

Amblematski Brato Mostarskih rođenih nije ultras, već brko sa sunčanim naočalama i šeširićem, što Mostarske rođene i simbolično malo distancira od male raje okupljene, uglavnom, u Red Army. 

Ljudi iz udruženja razbacani su po zapadnoj tribini: postavljaju se nove plastične sjedalice.

Predstavljam se, rukujem. Bojim se i pazim da ne odajem dojam radoznalog uljeza u njihovom, ipak, zatvorenom svijetu.

Kasnije sjedimo u bašti kafane Leami, uz stadion, jednom od onih mjesta za koje se nadam da ga turisti nikad neće otkriti i oskrnaviti. Jedemo sendviče s mesom. Priču opušta njihovo gotovo delirično raspoloženje kad objašnjavaju projekte i dirljiva želja da svoju ljubav racionalno objasne. I, naravno, upadice međusobnih podjebavanja, bogate i britke.

Obilazimo i veliko gradilište sanitarija ispod sjeverne tribine, koje sami financiraju. Uredske prostorije i svlačione omladinske škole Muhamed Mujić već su završene.

Njima Velež nije dilema. Nose ga u sebi gospodski jednostavno i bez pitanja.

*

Većinu sam sreo nekoliko dana kasnije na gostovanju, kišnom i teškom. U pustoj srednjobosanskoj kasabi, samo kafana je bila puna. Crvena. 

Zajedno smo stajali u lokvama vode na derutnoj tribini, na kiši koja nas je šibala kao da je oktobar. Velež se mučio i poveo kasno. Iz teške nervoze, skoro bolne, prasak odjednom, zarazan, sveprožimajući.

 U glavi mi tutnji:

– Mama ti se žica, tatu boli k…..
Šta ga boli, šta ga boli, boli li ga k……?
‘Ajmooo Velež………

Kao nekad u onim vozovoma, što su mirisali metalno.

Drugog svibnja vazda sam pun tuge:
Nestade moja domaja
Do maja
Devedeset druge.

A te tuge sve češće mi vele:
Tmurno si ništa na noge dvije
A oko tebe mnogi se vesele
Što domovine više nije.

Razletjela se naglo u komađe,
A nitko se sa metlom ne nađe
Nigdje u tebi, jebeni svijete
(I to s uma nikako ne smećem)
Krhotine da počisti sve te
I baci ih u kantu za smeće.

 2. 5. 2017.

Bajka je bila pudlica profesora Stareka. Narančasta kao njegova brada, manja od njegove šake, stigla je u njihov podrumski stan nakon prvih barikada, kada se već znalo da će biti rata, ali ni on ni gospođa Mirela nisu o tome mislili. Profesor Starek već je bio stari momak, bliži šezdesetima nego pedesetim, koji je samome sebi peglao košulje i štirkao posteljinu, i svi smo bili sigurni da se nikada neće oženiti. Čak nam se znalo učiniti da su mu draži dječaci od djevojaka: dok bi razgovarao, sugovornika je stiskao i štipao za mišicu, unosio mu se u lice, dodirivao ga, onako visok i golem, bradom po nosu, u rukovanju je naslanjao sugovornikovu šaku na svoj trbuh. A govorio je glasno, zapravo stalno je vikao, da bi vikom sakrio odsustvo svakoga smisla za humor. Odjednom bi se bezrazložno nasmijao, jer bi mu se, valjda, učinilo kako je upravo čuo kraj nekoga vica. Studenti ga nisu voljeli, a kolege s katedre za anglistiku još i manje. Znao je sve što se o Shakespeareovom jeziku moglo znati, od studenata na ispitima nije tražio ništa, niti se ikada gurao ispred drugih, ali svejedno nije bilo bjednijega čovjeka od njega. Kada bih nabrajao ljude koje sam sreo u gradu, njega bih zaboravio, taman da smo i pola dana proveli zajedno. Svi su se osjećali nekako bolje kad bi ga zaboravili, njega i njegov gromki glas. Eto, takav je bio profesor Vlado Starek.

Gospođa Mirela bila je sitna ženica, s tijelom i držanjem nekoga dječarca u nižim razredima osmoljetke, i licem starca. Moglo joj je biti dvadeset dvije ili najviše dvadeset pet, bila je na četvrtoj godini pedagogije, kada ju je Starek ugledao na fakultetskom hodniku i zaljubio se do ušiju. U dvadesetak godina njegove profesure nije naišlo nešto tako bezlično i prozirno kao gospođa Mirela. Bila je nevidljiva kao što su nevidljivi vrapci i fakultetske čistačice. Ni romansa s Vladom Starekom nije ju, barem u našim očima, učinila vidljivijom.

On je tetki Georgini, devedesetogodišnjoj glumici u mirovini, s kojom je živio praktično cijeloga života, vrlo brzo i nimalo taktično objavio da se ženi,  na što se tetka šokirala i zapala u neku vrstu sklerotične euforije, premda je do maloprije bila normalna, pa je Vladu naglavce izbacila iz kuće, baš kao da joj je muž i kao da je upravo priznao bračnu nevjeru. Tako je profesor, nemajući kud i ne znajući kako se ovakav problem rješava, unajmio prvi stan na koji je naišao: dvosobni podrumski, u koji bi svaka veća kiša ulijevala potočiće ako bi prozori ostali otvoreni. Ljubav svoga života prenio je preko praga, glasno se kikoćući i pjevajući bez sluha neku nepristojnu škotsku svadbenu pjesmicu.

Gospođa Mirela mu je sedam mjeseci kasnije na svijet donijela kćerku Sylviju, naravno da su joj ime dali po Sylviji Plath, djetešce koje nije bilo nalik ni ocu, ni majci. To se na djeci katkad rano uoči: bila je ljepša, pametnija i šarmantnija od njih oboje. Vidjelo se: ili će je to dvoje tužnih i uplašenih čudaka rano uništiti, ili će ona prije toga od njih pobjeći. Uostalom, to i nije tako rijedak slučaj kod djece i njihovih roditelja.

Još nije navršila ni tri godine, a Sylvia je već najviše na svijetu željela psa. Ako joj ga ne rode, ona će prestati da diše. Začepila bi nos, zatvorila usta, pa bi se zacrvenila, poplavila, postala ljubičasta… Činilo im se da ne diše satima, sve dok joj ne obećaju da će joj roditi maloga žutog psa, rudlavog kao crnac Kazim, njihov susjed, koji je studirao stomatologiju. Oni bi već sutradan povukli dano obećanje – ne mogu imati psa, ako proguta pseću dlaku u djetetovom stomaku narast će veeeeeeliki bodljikavi jež – nakon čega bi Sylvia opet prestala disati, ali sada više ne bi prodisala samo tako, nego bi uspaničeni Starek morao objašnjavati kako je priča o ježu čista laž i izmišljotina, a Mirela je, ne znajući što bi drugo, zalijevala ljubičastu Sylviju čašama vode. I već sutra, jadna li im majka, opet su povlačili dano obećanje…

Na kraju, nije bilo druge, profesor je jednoga popodneva donio malog narančastog psića, koji će, kada odraste, biti rudlav kao Kazim. „Kako ćemo je zvati?“, pitao je, dok su mu se po glavi, vjerojatno, motala imena viktorijanskih dama. „Bajka“, rekla je Sylvia, „jesi li ti ćorav, zar ne vidiš da se zove Bajka“. Starek je slegao ramenima, jer on po običaju nije ništa vidio, i ništa nije mogao zamisliti i izmaštati. Prvo što je Sylvia naučila o svome ocu bila je njegova nemaštovitost. Drugo što će naučiti, i što mu nikada neće oprostiti, bit će njegova izdaja.

U trećem mjesecu Bajkinog života počele su padati granate. Gospođa Mirela i profesor Starek užasno su se uplašili smrti, i tjednima nisu izlazili iz svoga podrumskog stana. Prvi je put profesor nešto zamislio: imao je pred očima sliku raskomadanih tijela, svoga i njezinog, i Sylviju koja ostaje siroče, pa je s drugom, prljavom i musavom siročadi, drže u masovnom smještaju nekoga bivšeg ženskog samostana. Ali ona je morala izlaziti kad bi nevrijeme malo utihnulo. Vodila bi Bajku na uzici, onako malena i skladna, kao neka nimfeta iz nabokovljevskih popodnevnih čajanki, išla bi s kraja na kraj ulice, i sretala ljude koji su se vraćali s posla ili bi na rukama nosili humanitarnu pomoć. „Ovo je Bajka“, predstavljala im je svoga psa, a ljudi bi se, skoro odreda, smiješili što od dirljivoga uličnog prizora, što od riječi – Bajka. 

Kujica je bila jako pametna. Kao i Sylvia, bila je ljepša, pametnija i šarmantnija od profesora Stareka i gospođe Mirele. Kada imaš psa koji te razumije i voli, s kojim možeš razgovarati o svemu i koji na isti način kao i ti vidi sve ove mrgodne ljude i ovaj rat koji se s brda spustio i možda nikada neće stati, tada ti je nekako lakše i s takvim ocem i majkom. Postoji nada, koja nije velika, ali ipak je nada, da će i tata nešto naučiti od Bajke, i da će, kada zatvori oči, vidjeti još ponešto osim mraka i straha, ili da će mama, gledajući Bajku kako je lijepa, narančasto kovrčava kao Kazim, koji je umjesto da bude zubar, postao ratni kirurg, naučiti se toj ljepoti, pa će umjesto trenirke na dvije prljave bijele ćize obući haljinu boje breskve. Ona se te haljine srami, i lakše bi je tata Starek obukao na sebe, ali kad bi vidjela kako se haljina slaže s Bajkom, nosila bi je po cijele dane. Ionako će jednom pasti granata, i više neće biti haljine, mislila je Sylvia, a ono što misli Sylvia, to sigurno misli i Bajka.

Teškom mukom profesor Vlado Starek usudio se, nakon tri mjeseca rata, da ode u grad. Našao je neku američku novinarsku ekipu i predstavio im se kao najveći stručnjak na svijetu za glagolska vremena u Shakespeareovom djelu. Nije to bila laž. Za tu stvar nema većega od Stareka. Novinari su se oduševili, tiskan je članak u New York Timesu, njegovo bradato lice izašlo je na naslovnici, ekipa CNN-a došla je u njihov podrumski stan. U jednom trenutku je preko svih televizijskih ekrana ovoga svijeta pretrčala Bajka. Tog dana u gradu je bilo sedamnaest mrtvih, pa je Bajka završila u udarnoj vijesti. Na kraju se britanski ambasador pobrinuo da profesor Starek i njegova obitelj dobiju mjesto u avionu koji će ih izmjestiti iz grada. Čekala ga je stipendija, travnjak pokošen kao bilijarski pliš, tisuće onih koji će spremno slušati o Shakespeareovim glagolskim vremenima pod Karadžićevim topovima. Sreća se osmjehnula profesoru Stareku i gospođi Mireli.

Na ulazu u veliki teretni hercules norveški vojnik rekao je Stareku da u avion ne može unijeti psa. On je mirno ispustio Bajku iz ruku. Zacvilila je prije nešto što su se pred Sylvijom zatvorila velika siva vrata. Veeeeeeliki bodljikavi jež tako je narastao u njezinom stomaku, i postao je jedno s njom.