1.

Krvotvorni organ, kaže liječnik, govoreći mi o jetri.
Na kućama s periferije svijetli novi kreč.
Netko rastjeruje nebo.
Netko upljesnjuje igračke.
Zidovi propadaju i satovi s kukavicama im dođu glave.
Tamo sada pada snijeg.
Kad zapališ krošnju zrelog oraha, sok pišti kao prohujavanje metka.

Razvaljuju staru pijacu i sele je.
Uz gradsko mezarje.
Ako to budem upisivao u bilježnicu:
Papa plače u Auschwitzu i pere noge bolesnom ćelavom dječaku.
Kolovoz je, pčele napadaju napuklu lubenicu.

2.

Jugoslavenskost. Na hanakšiževskom jeziku – zakrkljaj.

Kad je Danilo bio u Prijedoru, 1986. primio je nagradu “Skender Kulenović” i uvečer na Mrakovici govorio kako mu je Đorđe Lebović ispričao da je kapacitet svih krematorija u Auschwitzu u toku 6 sati bio – 11.950 osoba:

Proces gasiranja – 15 do 20 minuta,
Vrijeme spaljivanja – 4 sata i 30 minuta.
Dnevni kapacitet – 47.800 ljudi.
Pola Prijedora u dimu u danu, izračunao je.
Dva dana dima.
Vremena ni da sonet urediš.

A-durni Adorno.

3.

Ziki je oduvijek bio jedini crnac u gradu. Hrtovski otmjen. Majka mu je negdje u svijetu upoznala crnog oca i tako su na svijet došli Ziki i Eleonora. Odrastao u čaršiji s klapcima iz Lukovice. U zadnjem ratu vojnici spalili kuću Zikijeve majke i djeda, jedva su izmakli egtzekutorima.

Ponekad dođe iz Danske.

Tamo je oženjen bjeloputom prozirnom Finkinjom i imaju dvije djevojčice. Na terasi hotela “Balkan” večeramo.

Ziki je u gradu oduvijek bio “Ziki crnac” i uvijek je na sebi osjećao osione “bjelačke poglede”.

“To su oni pogledi“, kaže mi, “kao metalne ogrlice za vratiće, koje nose štakoromorci”.

Htio je podići ponovno kuću na mjestu spaljene u Lukovici, htio je Finkinju iz Danske impresionirati malom čaršijom i kupalištem na obali rijeke, pokazati joj odakle je.

“Ali, znaš, ovi ljudi ne gledaju me više kao crnca, to mogu osjetiti po ogrlicama u pogledu. Sada me promatraju drukčije, kao Bošnjaka – crnca.
Nešto kao zabludjelog Cassiusa Claya.
I uzalud šake, uzalud djetinjstvo, uzalud Joe Frazier.“

Susreo kolegu kojeg je rat iz Sarajeva otjerao u Švedsku, za nekoliko
dana tamo se opet vraća. Uz kavu, povratniku se jada kako ga
zajednički prijatelj i kolega svojim dvoličnim ponašanjem ne prestaje
vrijeđati i ponižavati:

Hvalim ga s kim god o njemu pričam. Pišem o njegovom djelu
jezikom koji zaslužuje. Prešućujem sve što mu pripada kao nečovjeku.
On me ismijava s kim god o meni započne priču. Ignorira svako
moje slovo. Izostavlja me svugdje gdje caruje kao autoritet:
u antologijama i pregledima za njega sam mrtvac. Ismijava me
i kao pisca i kao intelektualca, veličam ga i kao pisca
i kao intelektualca. 

Potajno na mene usmjerava svoje razne pomagače i lajavce čiji me
tekstovi u medijima prljaju i ponižavaju. Preko njih mi poručuje
da sam intelektualni patuljak,
književni prculjak,
što li,
pikavac, pigmejac,
valjda,
nešto tek tako, nerazvijeno, u začetku bolesne ambicije. Oni pišu, on se
iza zavjese naslađuje i smijulji čvrsto uvjeren da nikada neću
pročitati tu njegovu perfidnu školu ponižavanja drugog preko drugih. 

Preko njih mi govori da sam budala,
jadnik, sirotan, božjak, siromah,
prosjak, nesretnik i patnik,
što li,
nevoljnik, gubitnik i slabić,
valjda,
čiji se mozak zaustavio na nekom smiješnom stupnju razvitka.
On ne zna da jezik egzekutora dobro znam, ali da sam strpljiv
i da pratim dokle će trajati ta njegova podmuklost
i ta njegova samouvjerenost da je tako stečena nadmoć
stradalniku potpuno nečitljiva. 

Poslije mi šalje mailove o tim svojim pomagačima i poslušnicima
u kojima ih opisuje ružno, vrlo ružno, i kao ljude i kao intelektualce
i kao pisce. Oni su za njega, piše mi, zaista, najobičniji lajavci,
književni patuljci željni afirmacije i estrade, smiješni pikavci,
pigmejci, nešto tek tako, nerazvijeno, u začetku bolesne ambicije,
ni u njoj ostvareni.

Tako me on tim mailovima tješi, tako mi on njima opisuje i
samog sebe, valjda… 

Dok ga je slušao, dvojio je hoće li ga vratiti u predratnu prošlost,
ipak, nije to učinio. U stanu se, kasnije, s gorčinom upitao:
Pa, zar je moguće da je zaboravio? Koliko jučer, sve do
mog izbjeglištva u Švedsku, sa svojim pomagačima, tako se
i on ponašao prema meni! 

Snimila Vanja Fifa

Grabuljama grabio sam slova
s kamena, čisteći dušu svoju
od harama, tereta, teških
znamenja

prišao sam čistog srca
Suncu i njegovim zrakama
grabljama se jurio sa šarkama,
čavkama
da iskopam slovo pesnikovo
u njegovom rodnom gradu
da uputim dovu mlaku
i prestanem sa čestim
čarkama

odjeknula su slova

m
i
n
a

a iz njih se rodila tmina
usred spečene oker zemlje

rodila se mina
iskopao sam je sopstvenim šakama
u đul-hanuminoj kući

uzeo sam je kao novorođenče
i pokrio bršljenovim granama
odneo je pokraj Bregave
i poklonio vranama

nek se slavi slovo!
dreknuo sam.

to su veče
okitili mlade
pesnikovim vencima
a ja sam žrtvu slovoiskopao
stećcima

Dnevnik jednog penzionera/43

ta srca što su kucala drhtala lupala u bolu se savijala u tuzi nestajala od njihovih otkucaja odzvanjaju pusta polja razoreni domovi napuštene zemlje ožalošćene majke opustošene duše u pepeo pretvorene tradicije i njihove historije u njih svijet tone a samo u tom kriku i tom muku još uistinu ostaje

Mariju Rigoni Sternu

Već deset godina obitelj Farago obrađuje posjed kraj našeg vrta, iz čega se rodilo elementarno, kratkotrajno i nerazgovjetno prijateljstvo, kakva običavaju biti ona koja se sklope nad ogradom ili s obale na obalu. Faragovi su oduvijek povrtlarili, pa prema njima osjećamo zavist i divljenje; oni uvijek znaju učiniti pravu stvar na pravi način i u pravo vrijeme, a mi nevježe i neuglađeni, učimo na pogreškama. Odano slijedimo njihove savjete, zatražene i one druge, koje nam otac Farago dovikuje preko ograde kada vidi da smo počinili kakvu nesmotrenost, ili kad plodovi naših nesmotrenost vape u nebo; pa ipak, i pored te naše poniznosti i poslušnosti, ta naša četiri pedlja uvijek su puna travurine i mravinjaka, dok su njihovi vrtovi –  ne manji od dva hektara –  čisti, uređeni i berićetni.

„Potrebno je oko“, vele Faragovi, ili pak „hoće se ruka“. Osim Klotilda, ne navraćaju rado vidjeti iz bliza što mi radimo: možda ne žele odgovornost, ili im je jasno da neka veća prisnost ili povjerljivost između njih i nas nije moguća ni poželjna; a možda nam k tome, dapače vjerojatno, ne žele pokazati previše toga: da nam ne bi –  nikad se ne zna –  kad tad palo na pamet ukrasti im to zanimanje. Savjeti da, ali iz daleka. 

Klotilda je drukčija. Vidjeli smo je da iz ljeta u ljeto raste poput jablana, a sada joj je jednaest godina. Crnomanjasta je, okretna, s kosom uvijek na očima, uvijek puna tajnovitosti poput svih djevojaka; no i prije je bila tajnovita, kada je bila okrugla, visoka dva pedlja i do očiju uprljana zemljom, a sudeći po svemu govoriti i hodati učila je izravno od neba; ili možda od same zemlje, s kojom je bila u očiglednu ali neodgonetljivu odnosu. U to doba često smo je viđali ispruženu među brazdama, na vlažnu i toplu, nedavno izoranu tlu: zatvorenih očiju smiješila se nebu, pazeći na dodir leptira koji su se spuštali na nju kao na cvijet, nepomična da ih ne uplaši i otjera. Uzimala je u ruke popce i paukove, bez gnušanja i ne nanoseći im bol, dražila bi ih mrkim prstom, kao što se radi s domaćim životinjama, potom bi ih odlagala na zemlju: – Hajde, životinjice, hodi svojim putem. 

Sad kad je narasla, i ona nam daje objašnjenja i savjete, ali druge vrste. Objasnila mi je kako je slak ljubak ali lijen: kad mu se dozvoli, zauzima polja i guši ih; ali ne da bi im poput korova naškodio, samo što je odveć lijen da bi rastao uspravno. – Vidiš, kako to on radi? I on pušta korijen u zemlju, ali ne tako duboko, jer mu se ne da trsiti i nije odveć jak. Potom se razdijeli u niti pa svaka nit hita nisko u traženju hrane i nikad se ne prepliću: nikako nisu blesavi, prije se dogovore; ja na istok, ti na zapad. Cvjetaju, prilično lijepih i čak mirisavih cvjetova, a onda ove bobice, vidiš li ih? Zato što i oni misle na budućnost. 

Za korov, međutim, nema milosti: – Nema vajde rezati ga motikom na komade: ionako svaki komad iznova raste, poput zmajeva u bajkama. Dapače, i sam je pravo čudovište: pogledaš li bolje vidiš zube, nokte i ljušturu. Tamani druge biljke, a  sam nikada ne ugiba, jer obitava pod zemljom, ono što vidiš vani ništa je, oni tanki listići bezazlena izgleda, koji kao da su trava. Ali što više kopaš, više nalaziš; kopaš li duboko, naći ćeš skelet sav crn i kvrgav, tvrd kao željezo i ne znam koliko star: eto što ti je korov. Preko njega prelaze krave i gaze ga a ne umire: ukopaš li ga u kamenu raku, razbija kamen i pronalazi put da izađe. Jedino vatra. S korovom ja ne razgovaram. 

Pitao sam je razgovara li s drugim biljkama, i rekla mi je da svakako. I otac joj i mati, ali ona bolje od njih: nije to baš pravi govor ustima kao naš, ali je jasno da biljke daju znakove i belje se kad štogod žele, a naše razumiju: no ne treba gubiti strpljenja i nastojati da te razumiju jer su biljke općenito veoma spore, bilo u shvaćanju, bilo u kretanju. – Vidiš ovog? – rekla mi je pokazujući jedan od naših limuna: – jada se, odavna se jada, ali ako ne razumiješ, nisi ni svjestan, a on dotle pati. 

– Jada se na što? Vode mu ne manjka, obrađujemo ga baš kao i druge. 

– Ne znam, nije uvijek lako razumjeti. Vidiš da mu je s ove strane svo lišće savinuto: s ove strane nešto ne valja. Možda korijenjem dodiruje stijenu: vidiš da mu je na istoj strani neka ružna bora na trupu. 

Po Klotildinom mišljenju, sve što raste iz zemlje a ima zelene listove, „čeljad je poput nas“, s kojom se nađe način da se slažemo; upravo zato ne smije se cvijeće i biljke držati u loncima, jer to je kao kad se živinu zaključa u kavez: postanu blesave ili opake, ukratko ne budu više iste, a naše ih sebičnjaštvo stavlja u tako uzak prostor samo zbog užitka da ih gledamo. Korov je, baš tako, iznimka jer ne dolazi sa zemlje već sa donjeg sloja tla, a to je kraljevstvo zlata, zmajeva i mrtvih. Po njenom mišljenju donji sloj tla je zakučast kraj poput našega, samo što je tamo tama a ovdje je svjetlo: postoje spilje, tuneli, potoci, rijeke i jezera, a postoje k tome i žile metala koji su svi otrovni i štetni, osim željeza koje je u stanovitoj mjeri čovjekov prijatelj. Tamo su i škrinje zlata, đto su ih ljudi skrili u davna vremena, druge pak koje oduvijek leže dolje, zlato i dijamanti. Tamo prebivaju mrtvi, ali o njima Klotilda ne voli pričati. Prošli mjesec, jedan je bager radio na gospodarstvu koje graniči s njihovim: blijeda i očarana Klotilda je promatrala silan posao stroja, sve dok razina iskapanja nije dosegla tri metra, potom je nestala nekoliko dana, a vratila se tek kad je stroj bio otišao, a vidjelo se da u velikoj rupi nema ničeg do zemlje i stijenja, lokvi stajaće vode i pokoji ogoljeli korijen.

Pričala mi je i da se sve biljke ne slažu. Postoje one pripitomljene, poput krava i kokošaka, koje bez čovjeka ne bi mogle, a ima onih drugih koje se protive, nastoje uteći, pa koji put i uspiju. Nisi li oprezan, podivljaju i više ne daju plodove, ili rađaju kako se njima prohtije, a ne kako bi to mi htjeli: trpke, tvrde i sama koštica. Poneka biljka, nije li posvema pripitomljena, pati od nostalgije, naročito ako je blizu divlje šume. Htjela bi natrag u šumu, a dovoljno je samo da se pčele potrude oploditi je a ptice i vjetar da je rasiju. Pokazala mi je breskve iz njihova voćnjaka, i bilo je baš kao što mi je govorila, stabla bliža ogradi pružala su grane preko, poput ruku. 

– Dođi sa mnom: moram ti nešto pokazati. Povela me uzbrdo, posred šume koju gotovo nitko ne poznaje, tako je gusta od grmlja. K tome kao da je zaštićena nekim okvirom starih raspadajućih terasa, a ove pak prekrivene nekom vrsti tetivke, bodljikavog bršljana, čije ime ne znam. Lijep je za oko, s listovima nalik željezu za koplje, sjajnima, svijetlo zelenima, poprskano bijelim; ali stabljika, grančice, pa čak i naličje samih listova, prepunih svinutih bodlji, bradatih poput glava na strijelama: ako samo dotaknu meso, zabodu se i odnesu komad.

Putem, i dok sam ja jedvice uspijevao održavati korak i ispustiti koji glas odobravanja, Klotilda je pričala. Rekla mi je kako je maloprije doznala važnu vijest, i kako ju je doznala od jednog ružmarina, koji je opet osobit tip, čovjekov prijatelj, ali na daljinu, poput mačaka; dopada mu se samostalnost, a onaj mirisni okuščić –  tako ugodan za pečenje –  njegova je izmišljotina: ljudima se sviđa, ali je kukcima gorak. Odbojan im je osim toga, a on ga je izmislio prije više tisuća godina, dok još nije bilo čovjeka; i stvarno nikad nećeš vidjeti ružmarin koji su načele gusjenice ili puževi. I listovi u obliku igle krasna su izmišljotina, ali ne ružmarinova. Izmislili su ih borovi i jele, davno prije: dobra su obrana, jer životinjice koje jedu lišće uvijek započinju od vrha, a osjete li da je drvenast ili zaoštren, odmah se obeshrabre.

Ružmarin joj je migom dao do znanja da mora poći u tu šumu, na stanovitoj udaljenosti i u stanovitu pravcu, te da će naći nešto važno: ona je tamo već bila prije nekoliko dana, i baš je bilo istina pa je htjela pokazati to i meni. Tek, donekle joj je bilo žao što se ružmarin pokazao uhodom.                                                                             

Pokazala mi je stazu napola prekrivenu kupinama, zbog čega smo uspjeli u šumu prodrijeti bez previše ogrebotina: i gle, usred šume nalazila se malena kružna čistina koje do tada nije bilo. Na tom mjestu teren je bio skoro pa ravan, a tlo se činilo glatko, sabijeno, bez ijedne vlati trave i bez ijednog kamena. Ipak je bilo tri četiri kamena, na metar od ruba, pa mi Klotilda reče da ih je ona stavila kao polazne točke, eda bi provjerila ono što joj je ružmarin dao do znanja: tj. da je to stablima škola, tajnovito mjesto gdje stabla jedno drugo uče hodati, s gnjevom na ljude a da to oni ne znaju. Povela me oko kruga držeći me za ruku (ruka joj je premalo djetinja, hrapava i snažna), pokazavši mi mnoštvo nezamjetljivih sitnica: da je oko svakog debla zemljište prekopano, raspuklo i kao zatvoreno prema van, a ulegnuto prema unutra; da su svi trupci nagnuti malo prema van, pa i puzavci zrakasto hrle prema van. Dakako, ja uopće nisam siguran da se slični tragovi ne zamjećuju i drugdje, na drugim proplancima, ili na svima, da nemaju drukčije značenje, ili čak da imaju ikakvo: ali je Klotilda bila vidno uzbuđena.

– Ima ih pametnih i blentavih, lijenih i okretnih, a i one najdomišljatije nije da stignu predaleko. Ali ovu ovdje, na primjer –  i pokaza mi jednu smreku –  već dugo držim na oku, i ne vjerujem joj. – Ta smreka –  reče mi –  u četiri dana pomakla se bar za metar. Dosjetila se pravog načina, puštajući malo po malo da ushne svo korijenje s jedne strane, pojačavajući ono s druge, i htjela je da svi rade kao ona. Bila je častoljubiva i strpljiva: sve su biljke strpljive, to je njihova snaga; ali eto, ona je bila i častoljubiva, te bila među prvima koja je shvatila da biljka koja se pomiče može osvojiti neko selo i osloboditi se čovjeka.

– Osloboditi se, sve bi to htjele, ali ne znaju kako, nakon toliko godina što zapovijedamo mi. Neka stabla, kao masline, predala su se već stoljećima, ali se srame i vidi se dobro po načinu kako rastu, sve iskrivljene i očajne. Druge, kao breskve i bajami, predale su se i donose plodove, ali to i ti znaš, čim uzmognu, vratit će se među divljake. Ne znam koje druge još: kestenje i hrašće, teško ih je razumjeti što žele, možda su prestari i predrveni, pa više ništa ne žele, kao što se događa starcima: samo da nakon ljeta dođe zima, a nakon zime ljeto.

Bila je zatim i jedna divlja trešnja koja je govorila. Nije da je govorila talijanski, ali bilo je kao kad se razgovara s Nizozemcima koji u srpnju dođu na more, ne razumiju se doduše od riječ do riječi, ali po gestama i intonaciji na koncu se prilično dobro shvati, ono što žele reći. Ta je trešnja govorila šuškanjem lišća, što se moglo čuti približavajući uho deblu, a govorila je stvari s kojima se Klotilda nije slagala: da ne treba cvjetati, jer su za čovjeka zavaravanje, ni rađati jer da je to gubitak i nezasluženi dar. Valja se boriti protiv čovjeka, više ne pročišćavati zrak za nj, iskorjeniti se i otići, čak i po cijenu da se umre ili opet postane divljim. I ja sam približio uho deblu, ali nisam zamijetio ništa osim nerazgovjetna mrmljanja, premda možda nešto glasnije od onog što su proizvodile druge biljke. 

Već se bilo smračilo, a mjeseca nije bilo. Svjetla iz naselja i sa plaže pružala su nam tek nejasnu sliku o pravcu koji smo ga trebali slijediti da se spustimo: za kratko smo se našli rđavo zamršeni u kupininama i terasama u ruševnu stanju. Valjalo je na slijepo skakati s jedne na drugu, nastojeći pogoditi u sve većem mraku hoćemo li nagaziti na zemlju ili na stijenje, na trnje ili na čvrsto tlo. Nakon otprilike sat vremena spuštanja, oboje smo bili umorni, izgrebeni i uznemireni, a svjetla ispod daleka kao i prije.

Odjednom se začu da laje pas. Zastadosmo: dolazio je pravo k nama, galopirajući vodoravno duž jedne od terasa. Moglo je biti dobro ili zlo: po glasu nije trebao biti vrlo veliki pas, ali je lajao gnjevno uporno, dok mu ne bi ponestalo daha, a onda bi se čulo kako udiše zrak uz grčevit hropac. Ubrzo je bio na nekoliko metara ispod nas, i bilo je jasno da ne laje iz obijesti, već po dužnosti: nije nam kanio dozvoliti na  svoj posjed. Klotilda ga zamoli  da oprosti zbog prijestupa te mu objasni da smo skrenuli s puta i da ne želimo drugo do otići; zato, dobro je što laje, to mu je zanat, ali bolje bi učinio kad bi nam pokazao put koji vodi njegovoj kući, a ne gubio vrijeme i on a i mi. Govorila je tako mirnim i uvjerljivim glasom da se pas odmah umirio: slutili smo da je ispod nas poput neke nejasne crno-bijele mrlje. Spustili smo se nekoliko koraka i pod nogama osjetili savitljivu čvrstoću nabijene zemlje. Sredinom obronka pas se uputio desno, svako toliko zavijao je i zaustavljao se da vidi da li ga slijedimo. Za četvrt sata stigosmo tako do kuće kojoj je pas pripadao, gdje nas je dočekalo drhtavo kozje blejanje: odatle smo, usprkos tami, lako pronašli dobro označen puteljak koji se spuštao u selo.

Preveo Tvrtko Klarić

JEDNO TELO

U zasebnom krevetu svak sad leži odvojen,
On s knjigom,  do kasno svetlo će mu goret,
Ona ko devojka što sni detinjstvo svoje,
Svi ljudi drugdje – to je kao čekanje hore
Za neki nov događaj: knjiga nečitana što je
On drži, njen pogled uperen u senke gore.

Izbačeni ko olupine iz strasti nekadanje
Kako studeni leže. Jedva se ikad to dvoje
Dirne, il ako to čine, to je ko ispovedanje
Da je malo ili prejako svako im osećanje.
Čednost ih gleda u oči, odredište za koje
Celi njini životi bili su pripremanje.

Čudno su združeni, mada je svak odvojen,
Tišina među njima drži ih koncu nalik,
A ne privlači. I samo vreme pero je koje
Nežno ih dodiruje. I da su stari – zna li
Taj moj otac ili moja majka, to dvoje
Gdje sad hladni je plam iz kojeg su me zdali?

________ Elizabeth Jennings (1926 – 2001)

Preveli  Marko Vešović i Omer Hadžiselimović

U Dubrovniku smo, u svjetlu i suncu, cvrčci monotono cvrče, stvaraju zvuk koji zvuči kao tišina na suncu. Pred očima nam se, dolje duboko, pod nogama, kao u salonu s igračkama, kao maketa, prikazao stari grad. U sjećanju lijepa slika, ali takvu nisam vidio onda: bila je obična, jer je nisam mogao uspoređivati, jer je to bilo prvo vrijeme, prva slika, i činilo mi se da je život u svjetlu i suncu, gdje cvrčci monotono cvrče i stvaraju zvuk koji zvuči kao tišina na suncu, dok nam se dolje duboko, pod nogama, kao u salonu s igračkama, kao maketa, razgrađuje stari grad, manji od dva dlana, manji od grada sagrađenog od lego kockica, na podu dnevnog boravka, i u tom starom gradu kuća, ni nokat na malom prstu od Porporele, i u njoj na vrhu tetkin stan, i u tom stanu Nona, i u tom stanu nas dvojica, sve do maloprije, dok nismo pošli u šetnju.

Agava! – kaže.

Cvate.

Samo jednom u životu cvate, a zatim se osuši. Sto godina živi, agava.

Tako je rekao, a ja sam zapamtio. S vremenom su se mijenjala značenja onoga što pamtim. Ali ostala je prvotna žalost: zašto agava cvate na kraju, i onda se osuši?

Čuvarkuća je agava u malom. Kao Dubrovnik što je bio, dok se pod našim nogama razgrađivao, pamteći nas u kući od nokta manjoj, u tetkinom stanu od ičega manjem.

Cvate jednom u životu, a zatim se osuši. 

Sto godina ne živi, ali jednom kad procvate, tebi koji je gledaš pred oči dođe ono što si trebao vidjeti uvijek: agava! Samo od agave manja, tako da je kao sjećanje na agavu.

I žao ti dođe što to nisi znao prije nego što je počela umirati.

Ali da nije ne bi nikad znao.

Rat je sve što imamo, nas dvije, ptice besmrtnice
Užeglih pluća
Gledamo ikonu i peremo čaše
Ništa na ovom svijetu nije tako jako kao čemer u ustima
Pamtim ga, još kao djevojčica, kada si prelazila rukom
Kao flomasterom po ramenima
Upisivala mape i ponavljala kako je ovaj prezir
Nama od boga poklonjen
I da se čuvamo neprijatelja i izroda ove kuće
I svih ostalih kuća u kojima smo ostavile traga
Rat je sve što imamo, zato i jesmo ovakve
Ne može nas oprati niti jedna ljubavna pjesma
Niti jedan pomen drugu i predsjedniku
Niti jedan zagrljaj palog borca
Rat je zbilja naša prva i posljednja pjesma
I sve što kažem to nije više zavist,
Samo potreba za tuđim pritiskom
Odstranjivanjem gladi i zlurade težnje
Nismo bile dobre žene, ni partnerke, ni radnice
Sjedile smo hrabre, u sjeni, gledale za drugim kučkama
Prosipale pića nad tuđim rukopisima
I odlazile, lude i vlažne
Tamo gdje odlaze sve izbjeglice, nakon prvog priznanja
Da je nama rat dao to što smo zaslužile
I da smo se tako i udaljile, od njih i njihovih talentovanih
Sinova i kćeri
Koji dobijaju ordenje i sve divne nagrade
Samo zato što su uspjeli izdržati hladni front
I uvaliti se u stranačke fotelje
I ministarstva,
Sve te žene, sa ratišta, koje su ljubile pogrešne
I njihove fotografije u čizmama
Prljavih prstiju, pobacanih po usnama
Strahovi i patnje ovjenčani slavom
I sisom sistema
Rat je sve što imamo, zato i jesmo velike
kao zimske jabuke
pucamo od zdravlja
a ni zagrizle još nismo

(skice, fragmenti, prevodi)

8.

(Catarina, sudski protokoli)

U poznu jesen 1716.
u Karlshamnu
prva će se kopilad roditi.

Jedno će jedino, po sudskim
knjigama, izimiti zimu živo.

Ime mu je Catarina,
rođeno je 25. novembra 1716.
od matere Marie Jonsdotter,
ovdašnje služavke
i oca Mosesa, Jevrejina-kreditora.

(Neće, čitamo, biti duga vijeka:
11. maja 1717, neko će ga, milosrdan,
napojiti krišom kukutinim
mlijekom.)

Maria i Moses, slijedi dalje,
za bludne su radnje osuđeni.

“Jevrejin me darivao, brani se Maria,
nakitom i svilom, kuneći se pri tom
kako će me oženiti i kako će
odbaciti mrsku vjeru i Hristovu
vjeru prigrliti”.

A Moses je govorio:

“Trgovac nisam već sam tumač
u grčkom i turskom jeziku.
U Konstantinopolju imam ženu
i u srcu imam vjeru i ne kanim,
za života, ni jednu ni drugu promijeniti”.

Maria Jonsdotter kažnjena je
klečanjem pred pastvom
u crkvi St. Clemens,

Moses, Jevrejin, prvo je oglobljen
a potom kao pas najuren iz zemlje.

(12.4.-7.5.19)

5.

*

(Stephan)

“Stephan, Armenac, smješten je bio
kod Lindemana, šeširdžije.

Jedne nedjelje pozvao je Stephan
svoje zemljake na posjedak.
Ponapijali su se i počeli tući.

Šeširdžija je pozvao gradskoga stražara
koji se takođe počeo tući
sa Stephanom i njegovim zemljacima”.

(11/12. 2018 – 6/5. 2019.)

*

(Upravnik grada)

“Na trgu, pred krčmom,
u srdžbi, krvnički

Benjamina Haasa,
Jevrejina-kreditora

pretuče Poljak Pjotr Zarchiewsky,
kapetan konjički.

Benjamin Haas podliježe ranama
u kući udove Gertrude Monsdotter
(kojoj je povjeren na liječenje).

Pjotr Zarchiewsky bježi
iz Karlshamna
i ruka ga Pravde ne dotiče

ali dotiče Johanesa Alma,
načelnika grada,

koji je osuđen na tamnicu
jer bjekstvo nije uspio spriječiti”.

(30.4. – 2.6. 19)

(G. Monsdotter; prevod)

“Aj Benjamin, Benjamin.

Uveče, sjedeli bi pod
zvijezdama; on bi mi pjevao
iz svojih svjetova, a ja bih
plakala.
U maju mjesecu,
kad trešnje behraju, umro
mi je na rukama”.

(30.4 – 23.5. 19)