Ovaj tekst je predgovor Sarajevskoga Marlbora objavljenoga na turskom jeziku (Milenko Yergoviç, Saraybosna Marlborosu, Kutu Yayınları, İstanbul 2019.).

“Odmah po izlasku prvoga izdanja 1994., ‛Sarajevski Marlboro’ – u tom trenutku prva prozna knjiga mladoga sarajevskog pjesnika i kolumnista – bio je prepoznat kao književni fenomen. Danas, četvrt stoljeća poslije, kada je Jergović već autor obimnoga, raznovrsnog, a i dalje otvorenoga opusa, dvadeset devet kratkih proza iz ‛Sarajevskog Marlbora’ zrači jednakom magijom, na neki način još zagonetnijom, ostajući amblemskom knjigom ovoga pisca, ali i cijele jedne književne mikroepohe ozračene ratom 1992.-1995. ” (Ivan Lovrenović, književnik)

“Bosna i Hercegovina je zemlja koja potpuno pripada i onima koji je mrze i preziru, premda u njoj žive. Ne pripada im ništa manje nego onima koji je smatraju jednom i jedinom. Drukčije ne može i ne smije biti. U zemlji u kojoj su svi jednako mladi i jednako stari temeljni je narod od tri naroda sačinjen. A bosanski patriotizam, ako nije huljski i ako je lijep po mjeri ljepote ove zemlje, može biti zasnovan samo na sramu zbog onoga što je učinjeno u tvoje ime, onoga što su učinili tvoji sugrađani, suplemenici, ili pripadnici tvoje vjere. Susjede se može samo poštovati, ne očekujući od njih da se srame. To važi za sva tri naroda, bez obzira na to koliko je koji propatio.” (Miljenko Jergović, “Patriotizam”, Sarajevski Marlboro).

1. Pozadina Sarajevskoga Marlbora: Preživjeti u opkoljenom Sarajevo

Opsada Sarajeva trajala je 44 mjeseca, od aprila 1992. do februara 1996. godine. U prosjeku je svakoga dana ispaljivano 329 projektila na grad koji je do izbijanja rata bio jugoslavenski simbol multietničnosti i skladnoga života Bošnjaka muslimana, Hrvata katolika i Srba pravoslavaca. Neposredno pred izbijanje rata Sarajevo je napustio znatan broj Srba. Mnogi su se priključili Vojsci Republike Srpske, produženoj ruci bivše Jugoslavenske narodne armije, čijih je 18.000 rezervista opkolilo grad i svakodnevno ga razaralo. Do sklapanja Daytonskog sporazuma u tim je bombardiranjima poginulo oko više od 14.000 Sarajlija, skupa s onima koji su se borili u redovima Armije BiH, te oko 1600 djece. Oštećeno je ili porušeno oko 35.000 stambenih objekata. Tijekom opsade grad je bio gotovo potpuno odsječen od ostatka države i svijeta pa je u njemu vladala nestašica hrane, električne struje, plina, lijekova i vode. Sarajlije koji su izlazili iz kuća u potrazi za vodom, hranom i lijekovima često su bili žrtvom srpskih snajperista koji su ih gađali iz okupirane Grbavice, srpskoga dijela grada, ili s obližnjih brda. Nakon Daytonskog mirovnog sporazuma u novembru 1995. Sarajlije srpske nacionalnosti, koji su i sami bili žrtvom agresije, napuštaju Sarajevo u strahu od bošnjačke i hrvatske odmazde.

2. Sarajevski Marlboro

Knjiga Sarajevski Marlboro (1994.) prva je Jergovićeva prozna knjiga koju kritičari smatraju početkom trenda tzv. stvarnosne proze. Ona sadrži 29 kratkih priča u kojima se tematizira ratna stvarnost Sarajeva. Jergovićeva knjiga, jedan od najboljih i najuspješnijih proznih tekstova suvremene hrvatske književnosti, prevedena je na sve velike svjetske jezike.

Sarajevski Marlboro objavljen je 1994. godine, dok je opsada Sarajeva još trajala, ali je njezin autor, inače bosanski Hrvat, tada već živio u Zagrebu. Jergović, koji je u Sarajevu proveo jednu ratnu godinu (1993), opisuje na koji način rat ubija svakodnevni, normalan život. Sve drugo ‒ borbe, bombe, smrt, raskomadana tijela na ulicama, pogibije u potrazi za hranom i vodom ‒ sve to ostaje u pozadini priča kao filmske kulise nekog ratnog filma.

U literaturi o Jergovićevoj knjizi zamijećeno je da se njezin naslov (Sarajevski Marlboro) referira na bosansko-američke odnose; drugim riječima, da se njime aludira na “američku nesposobnost da događaje u balkanskome ratu sagleda drugačije nego kao kliše”. Za tu aluziju poslužila je i konkretna poveznica s naslovom knjige: omiljene predratne cigarete Sarajlija bile su lokalna inačica Marlbora koju su stručnjaci Philipa Morrisa “dizajnirali” za bosansko tržište prilagodivši je lokalnom pušačkom ukusu (Daniela Strigl). 

3. Literatura, a ne “voajerska priča” o opsadi Sarajeva

Jergovićev Sarajevski Marlboro nipošto nije knjiga dnevničkih zapisa o teškim danima Sarajeva i njegovoj tragičnoj opsadi, iako i takvi zapisi iz pera nadarena književnika (prisjetimo se mađarskoga nobelovca Imre Kertésza) mogu biti literatura. Sarajevski Marlboro je knjiga kratkih priča u kojima je fokus usmjeren na piščev mikrosvemir u kojemu se zatekao u trenutku izbijanja rata. Tragična i krvava opsada Sarajeva izoštrila mu je čula za “obične, male” stvari i ljude s društvene margine te za neobične priče i događaje u kojima se prepliću fakcija i fikcija. O svemu tome Jergović pripovijeda s mirom i lakoćom, gdjekad s humorom, komikom, ironijom, sarkazmom pa i groteskom, gdjekad pak sa senzibilnošću koja prelazi u čežnju, liričnost, melankoliju i tragiku. Još jedna konstanta Jergovićeva pripovjedačkoga stila jesu sentence ‒ mudra i jezgrovita zapažanja o ljudima, sudbini, životu i mnogo čemu drugome ( “…u životu se treba čuvati detalja. I ničeg drugog”; “u rat je ugrađena navika smrti bez tuge”). Kad ih pročitamo, učini nam se da smo ih možda i imali negdje u primisli, ali ih nikada nismo uspjeli verbalizirali, a pogotovo ne zapisati.

Puno puta su strani izvještači u opkoljenome Sarajevu pogrdno nazivani “medijskim štakorima” koji iz cijeloga svijeta hrle u Sarajevo da bi gledali “reality show” u kojemu se Sarajlije bore za goli život i opstanak, i izvještavali o toj borbi. Mada je ta formulacija sama po sebi gruba i velikim dijelom pretjerana, ne može se poreći da je u osnovi svaki pogled na ratno Sarajevo bio “voajeristički” te da, kako bi rekla Daniela Strigl, “svaka priča o bosanskom ratu pored literarnoga ima i kroničarski značaj”. Ista autorica ne propušta dodati i to da priče Sarajlije Miljenka Jergovića “u prvome redu zaslužuju biti čitane kao literatura”.

4. Fikcija i fakcija

Prethodno zapažanje navodi nas na razmišljanje koliko u Jergovićevoj knjizi ima fikcije i fakcije. Na novinarsko pitanje je li u pisanju teško održati balans između fikcije i fakcije, Jergović daje sljedeći odgovor:  “Pa to je ono čime se bavim još od prve knjige pjesama, koju sam objavio, evo ovog će proljeća trideset godina od tada, 1988. u Zagrebu. Uživam kada u istom odlomku teksta mogu pomiješati činjenice iz fikcije i fakcije, i kada čitatelj baš i nije siguran pišem li jedno ili pišem drugo.”

Vjerojatno se u svakome književnom djelu miješaju fikcija i fakcija, no Jergovićeva knjiga Sarajevski Marlboro ne samo da zaslužuje biti čitana kao literatura, nego jest vrhunska literatura i po stilu i po pripovjedačkom umijeću. Poststrukturalistička kritika naratologije razotkriva paradoksalnu logiku pripovjednoga teksta: ako događaji prethode pripovijedanju, sama priča o događajima uvijek je naknadan učinak pripovjednoga diskursa. Taj “naknadni učinak”, odnosno Jergovićeve kratke priče o preživljavanju u ratnom Sarajevu, prepoznate su kao vrijedan literarni tekst koji može izići samo iz pera pisaca koji posjeduju izniman dar pripovijedanja. Po vrhunskome umijeću pripovijedanja prepoznajemo i Jergovića, pisca koji je i s malo riječi kadar izreći teško izrecivo i opisati teško opisivo.

Zanimljivo je i znakovito da Jergović u knjizi Sarajevski Marlboro jednu kratku priču (Kondor) posvećuje i umijeću pripovijedanja, odnosno osobi po imenu Izet, za kojega pisac kaže da je bio pravi eglen-efendija. “Izetovim pričama nikada nije bilo kraja, kao što kraja nema ni vremenu, onome koje je prošlo i onome koje dolazi, no one nikada nisu bile dosadne, uvijek su nosile neku poruku i pouku, i nikada nisu bile proizvoljne, uvijek je postojala neke tanka nit koja ih je povezivala i koja je navodila čovjeka da ih sluša, pa makar zbog njih ostao i gladan i žedan i makar mu se život pretvorio u napetu šutnju kojoj sve stvari postaju važne tek kada su dobro ispričane.” Međutim, kao što pripovijedanje spašava život Šeherezadi, tako ovaj put šutnja spašava život Izetu u trenutku kad ga zarobljavaju četnici, a on od straha gubi dar govora. Izet na mučnom saslušanju ne izusti ni jednu riječ osim spasonosne laži da mu je kodno ime Kondor s Treskavice. Na temelju toga četnici zaključuju da je on prilično krupna zvjerka te ga razmjenjuju za 10 Srba koje je zarobila Armija BiH. Međutim, osim četničkih, Izet dobiva i batine “braće po vjeri” jer nadležni centar Armije BiH shvaća da je Izet prevario i jedne i druge te da su za 10 važnih zarobljenika dobili “beskorisna” čovjeka. Pouka je da je pripovijedanje ipak može spasiti život čak i kad ga na trenutak šutnja prekine; susjed kojemu je Izet “složio” dobru priču kako da se izvuče iz srpskoga zarobljeništva nije preživio saslušanje jer nije znao pripovijedati, ali ni šutjeti do spasonosne ideje.

Kako zamjećuje Nikola Košćak (Diskursne strategije i stil “Sarajevskoga Marlbora”), u ratnome vihoru malo tko i malo što ostaje pošteđeno promjena. Veliki dio priča počinje u vrijeme kad u Bosni i Hercegovini izbija rat i kad se biografije, odnosi među likovima te povijest stvari i prostora radikalno mijenjaju: dojučerašnji prijatelji pretvaraju se u neprijatelje (Brada), neprijatelji u prijatelje (Krađa), ljubavi se gase (Kaktus, Bosanski lonac), ružičnjaci postaju vrtovima (Gospar), redikuli se preobraćaju u junake (Slobodan), pasionirani ljubitelji stripa u ratnike (Čiko zavodnik), propalice u četničke vojvode (Vojvoda), jazz-birtije u “gole podrume lišene svake iluzije” (Zvono), saksofonisti u vojnike (Saksofonist) i dr. 

Njemački autor Uli Hufen kao da se nadovezuje na Košćaka tekstom “Sarajevo Marlboro”, Erzählungen des bosnischen Schriftstellers Miljenko Jergovic” [“Sarajevski Marlboro”, priče bosanskoga pisca Miljenka Jergovića]. On, naime, ističe da u fokusu Jergovićevih priča može biti sve: kaktus, stablo jabuke, bunar ili pivnica, zvuk prolazećeg tramvaja, cigarete ili stari VW Beetle… Tomu pribrojimo i likove o kojima pripovijeda pripovjedač (uključuje i autoreferencijalne tekstove) ili pak neki od protagonista koji preuzima ulogu pripovjedača. Priče u kojima prepoznajemo autobiografski diskurs usmjerene su na osobnu povijest (djetinjstvo, odrastanje, smrti u obitelji…). Junaci priča nose muslimanska, srpska i hrvatska imena, no nisu ni generali ni političari, nego obični građani Sarajeva. Jergović, zaključuje Uli Hufen, “svojim čarobnim realizmom prikazuje život svojih likova do trenutka kad rat iznenada razbija svakodnevni život, nakon čega ništa više nije bilo kao prije. Rat okreće stvari naopako pa sve što je inače zabranjeno iznenada postaje normalno, a sve normalno postaje teško, pogubno ili nemoguće: jesti, piti, čitati, spavati, razgovarati, hodati…” 

Sarajevski Marlboro jest knjiga koja sublimira iskustvo rata, ali ne onako kako se on opisuje u memoarima, dnevnicima ili povijesnim izvorima, nego kao iskustvo rata iz osobne i subjektivne perspektive. Unatoč tome, Jergović je autentičan u doživljaju i literariziranju tog strašnog iskustva, u opisima straha, neizvjesnosti i rituala svakodnevnog života u nemogućim uvjetima. Osobno iskustvo i subjektivna perspektiva pretočena u literarnu formu često je važnija od tzv. velike povijesti, medijskih izvještaja i povijesnih knjiga. Aludirajući s ironijom na povijesnu autentičnost koja teško da je moguća, Jergović u završnoj priči o požaru koji je progutao sarajevsku Vijećnicu i Sveučilišnu biblioteka (Biblioteka), kaže sljedeće: “Knjige su čudan dokaz vaše sklonosti da akumulirate nepotrebne stvari koje će se pretvoriti u nagomilane uspomene u bolno treperećem trenutku.”

Moje ime je Zarif Alidini. Rođen sam na prvi dan meseca Ramazana, 1967. godine u selu Mlike, opština Gora, na obroncima Šar Planine. Od 1989. godine živim i radim u Novom Sadu na „Visokoj tehničkoj školi strukovnih studija“, u skriptarnici. Zaposleni u toj školi, kao i studenti, misle da sam Albanac. Nekoliko puta sam pokušao da im objasnim da Albanci i Gorani nisu isti narod. Uzalud. Muslimanske sam veroispovesti, moja zemlja bila je Jugoslavija a himna „Hej Sloveni“. Sada nemam himnu, a ni zemlju. Veliki sam navijač beogradskog Partizana. U džamiju ne idem. Dvadeset i kusur godina nisam išao, otkako sam se preselio u Vojvodinu. Molitve sam skoro pa zaboravio. Ujutro, i uveče pred spavanje izgovorim „El Fatihu“ sa pruženim dlanovima ka nebu jer mi je samo to ostalo u pamćenju. Kur’an nikada nisam čitao. U Novom Sadu neki poznanici zovu me „slanina“. Ja im to ne zameram. Verujem da je to samo šala. Trudim se da živim mirno i radno. Na poslu svakoga dočekam sa smeškom. Javim se na lep način i priupitam  za zdravlje. Iako mog naroda ima poprilično dosta u Novom Sadu, ne družim se sa njima iz jednog jednostavnog razloga, zato što nisam poslastičar. Moj otac bio je stočar. I tako je unazad generacijama u našoj familiji. Još kao osnovac odlučio sam da ne želim biti stočar i izrazio sam želju da nastavim školovanje. Otac me je upisao u srednju školu u Prizrenu gde sam stanovao kod ujaka koji je sa svojom ženom u tom gradu držao poslastičarnicu. Bio sam solidan đak. Sa nepunih 22 godine odlučujem se za potez na koji se odlučilo devedeset posto moga naroda tokom naše istorije. Pečalbu. Sa prijateljem i zemljakom iz sela Mlike koji  je bio zaposlen kod moga ujaka u poslastičarnici u Prizrenu, Taipom Sulejmanijem, odlazim u Novi Sad u potragu za boljim životom. I tako od 1989. godine posle nekoliko promenjenih radnih mesta uglavnom fizičkog posla, upoznajem čoveka dobrog srca koji me zapošljava na ovoj visokoškolskoj ustanovi u skriptarnici, gde i danas 2016. godine radim. Posao nije težak. Uglavnom sedim u maloj prostoriji punoj stručnih knjiga i skripti podbočen laktovima o sto, sa dlanovima na obrazima i razmišljam o fudbalu. Pratim sve lige. Nisam kladioničar niti ću ikada biti. O mojom strašću za fudbalom ne pričam ni sa kim iako bih možda voleo. Taip je prezauzet, a i fudbal ga ne zanima puno. Radi po ceo dan u svojoj poslastičarnici na Telepu koju je otvorio neposredno posle našeg dolaska u Novi Sad. Taip svoje slobodno vreme uglavnom provodi sa golubovima koje je držao dok smo bili na Kosovu. Takođe, doneo je i šarplaninca iz rodnoga kraja koji mu čuva posed i koga vodi u šetnju gotovo svako veče. Nekada svratim do njega na čaj i tulumbe. Samo sa njim pričam na „našenskom“ ili ti „goranskom“. Tako odolevam tome da ga potpuno ne izbacim iz upotrebe. „Našenski“ je jedan od najstarijih narečja srpskog jezika i veoma je sličan makedonskom jeziku.  

Kao što napomenuh, moj život se svodi na posao i fudbal. Ponekad kada sam dobre volje i kada je lepo vreme, odem da gledam „Fk Proleter Novi Sad“ koji je sada u drugoj ligi, tačnije „Prvoj srpskoj ligi“. Desi se da uz lepo vreme i igrači dobiju želju za fudbalom pa se čak i na tim livadama može videti dobar potez ili neka lepa akcija. Kada Vojvodina igra sa Partizanom na „Karađorđu“, kupim kartu za zapadnu tribinu, uzmem dve kesice semenki i uživam u najbitnijoj sporednoj stvari na svetu gledajući najdraži moj Partizan. Još više ga volim iz razloga zato što su dva moja zemljaka branila boje tog kluba. Fahrudin Jusufi nekada davno, i Miralem Sulejmani u skorijoj prošlosti. Otkako sam ovde u Vojvodini još uvek mi se nije desilo da mi na poslu neko otpozdravi na „našenskom“ pa tako nikada nisam ni naročito patio za rodnim krajem. Dođu mi tako neki dani uglavnom pred „Đurđevden“ da se zaželim zelenih brda Šare, zurli i tapana, išaranih mladih devojaka spremnih za udaju koje igraju kolo. Ali se brzo vratim u stvarnost mišlju da tamo života nema i da je tako živo samo za Đurđevdan kada se sa svih strana sveta Gorani sjure u rodni kraj. Moja kuća zjapi u Gori prazna. Pošto sam sin jedinac ostala je meni, ali je nisam obišao nikako od 1999. godine i onih sukoba koji su se tada izdešavali. Plašljiv sam čovek i nisam ratoboran. Nikada nisam bio junak i verujem da rat nikome nije doneo dobro. Dok sam bio mali moj deda Abdulah mi je govorio da čovek treba ispuniti svoj dan radom, veseljem i ljubavlju. Da će jedino tako Allahu biti drag. I toga se držim i dan danas. Voleo sam priče svoga dede. Uspavljivao bi me bajkom da je naša porodica došla nekada davno u Goru iz Sirije, jedne daleke zemlje na Istoku, karavanima i kamilama, trgujući na ovim prostorima mirisima i začinima. Govorio je da su se naselili tu na Šari zato što su bili oduševljeni lepotom te planine i nepreglednim zelenim pašnjacima. Oni su tu izgradili džamiju još pre osmanskih osvajanja Balkana i živeli miran stočarski život. Naučili su jezik kojim je pričalo lokalno stanovništvo sa obe strane Šare i dali u amanet sinovima da nikada ne napuste ovaj divan kraj. Kasnije kada sam odrastao shvatio sam da ta priča nije bila bajka. Deda Avdo je govorio istinu. U Istanbulu se čuvaju u arhivima grada zapisi na arapskom da je u selu Mlike u Gori arapska familija došla karavanima i sagradila džamiju pre osmanskih osvajanja, da je živela mirnim i bogougodnim životom. Pored te džamije koje je renovirana imaju i nišani tih doseljenika ispisani na arapskom što dodatno potvrđuje dedinu priču. 

I tako sam se odlučio  pisati ovu ispovest jer posle dvadeset sedam godina uhvatio sam sebe da svakodnevno mislim na rodni kraj, poreklo, Mlike i Goru. Noćima čeznem da obiđem  porodični dom, čujem ezan sa naše male džamije, platim zurladžije i tapandžije da sviraju. Da ječi Gora visoka, da pijem vodu studenu „od taja češma šarena“ i  to sve zbog jednog studenta sa kojim sam pre neki dan imao susret. Taj dečko kome ni imena ne znam, došao je na prozor skriptarnice da kupi knjigu i rekao: „Šo rabotaš zemljak?“ verovatno pre toga primetivši moje ime ispisano na vratima skriptarnice. Ostao sam zatečen. „Prvi Vojvođanin koji  je shvatio da nisam Albanac“, pomislio sam u sebi. Ali sam odmah nakon te misli uvideo da jedan Vojvođanin nikako ne može znati „našinski.“ Predstavio se, od uzbuđenja mu nisam ni ime zapamtio, rekao je da je iz Prištine, da je došao živeti ovde posle rata sa svojom porodicom i da je ove godine upisao ovu školu u kojoj sam i ja bio zaposlen. Odsek zaštite. Gledao sam u njega izbečen nekoliko trenutaka. Drugo je to kad pričam sa Taipom ili bilo kojim drugim Goraninom. Ali ovo je prvi put da sam negde daleko od mog rodnog kraja od jednog mladog dečka koji nije iz mog naroda na ovakav način bio ispoštovan. Očekivao sam da na to „šo rabotaš“ doda „slanino“ i bilo bi mi lakše, jer bi onda shvatio da je sve ovo samo zezancija jednog dečkonje koji je obavešten dobro i koji je istraživao po internetu o Gori i Goranima. Ali to nije usledilo. Stajao je nasmejan, čak srećan što je video nekoga sa Kosova i prozborio sa njim. Kada sam mu pružio knjigu koju je tražio i dalje ćuteći, dodao je: „Blagodaram, neka ti je airljija“ pružio mi ruku i otišao.

I evo mene na poslu u mojoj maloj skriptarnici, pišem ovo na belom praznom papiru A4 formata, mislim i maštam o mom rodnom kraju i čekam da tom mladiću zatreba još neka knjiga da ga tada zagrlim, zahvalim mu se i izgovorim: „još uvek ima ljudi na ovom svetu.“ 

DRVO

Drvo pored ceste
Obraslo asfaltom
Inatni je curetak.
Jedne ruke savijene na struku
Obašnjava Pitagoru.
Druga pružena prema dragom
Uperenog kažiprsta,
Kasno su ulazna vrata zaškripila za
Punog mjeseca.

DRVO, DRUGO

Na brdu brdašce
Na brdašcu drvo.
Ono je derviš u zikru ili
To djevojka čuči u
Balskoj haljini.
Kose joj pale preko lica
Ili je to ipak derviš.
Šarulje u njegovom hladu
Nije briga, ni najmanje.

DRVO, TREĆE

Ispred kuće do ulaznih vrata
Kao jarbol bez zastave.
Na njemu čivija ukucana.
Na čiviji obješeno ogledalo
Ispod ogledala šemlija
Na njoj lavor.
Vjetar je okrenuo ogledalo
Kako treba.
Dub može vidjeti svoju
Nabornu koru.

DUB DRVO

Na raškršću
Raste dub.
Ko kao mali sanja da će
Oglasna ploča mrtvima biti
I bolove u leđima
Apukunturom liječiti.
Željeznim špenama
čitulja pričvršćenih.

Objavljeno u decembru 2007. u Jutarnjem listu

Ove se jeseni, na dan 25. rujna, navršilo devedeset godina od smrti hrvatskoga političara i novinara Frana Supila. Tog datuma nadležni se nisu sjetili: ni Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, ni Hrvatski sabor, ni Hrvatsko novinarsko društvo. Najmanje je čudno što se svoga dugogodišnjeg člana nije sjetila Hrvatska stranka prava, jer ona ionako baštini tradicije onih drugih, “čistih” pravaša, s kojima se Supilo razišao zbog njihovoga sluganstva bečkoj kruni i razbijanja inicijative da se u povoljnim historijskim uvjetima Hrvatska otrgne habsburškoj volji i uz suradnju s hrvatskim Srbima, kojima valja priznati potpunu ravnopravnost, formira vlastitu državnost. Iz perspektive Ante Đapića – pod uvjetom da je taj čuo za nekakvoga Supila, te iz perspektive onih staraca koji danas vladaju HAZU-om, to što je htio sa Srbima a ne s Austrijom već je bio dovoljan krimen da ga se u današnjoj Hrvatskoj ima smatrati Jugoslavenom, dakle kriminalcem u odnosu na nacionalnu stvar. Čudno je to kako se izokrenu i vremena i ljudske naravi, pa najednom i u prošlosti postane bolje biti okupatorski špijun i vazal, nego surađivati s braćom po jeziku i po domovini. U doba Frana Supila sve je to izgledalo drukčije. U svome političkom testamentu, pisanom u osvit Prvoga svjetskog rata, malo pred odlazak u emigraciju, pisao je kako je “katolički klerikalizam jedan od glavnih uzroka našega stanja. Eto, svi pravoslavni slavenski narodi slobodni su, katolički nijedan. Uz klerikalizam je veliko zlo naša aristokracija. Ako je promatramo u osjećajima i akcijama, moramo zavidjeti Srbiji koja se riješila velmoža, prokleto im bilo. U Hrvatskoj postoje u tome čitave male dinastije s nasljednim pravom na kormilo zemlje, koje hoće da vode glavnu riječ, dok mnogi ni narodnog  jezika ne znadu. Oni sa visokim klerom nalaze se u protivnom političkom taboru. Ako se i tu ugledamo u Srbiju, vidjet ćemo da naša krv ne treba tih bastarda plave krvi.”

Ponesen takvim idejama, sav zažaren od vjere i nade, Supilo je ni dvije godine kasnije potegnuo, preko pregažene i popaljene, ali ne i ponižene Srbije, sve do Niša da se tamo susretne sa srpskim narodnim vođom Nikolom Pašićem, da s njime razgovara o državnoj zajednici. Ovaj ga je gledao sumnjičavo i s blagim podsmijehom, jer mu taj krupni i trapavi Konavljanin, cavtatski Hrvat, nije dolazio ni na poklon, ni na srbovanje, kao što bi mu dolazio Ivan Meštrović – koji će Pašića tih godina isklesati u kamenu, nego je u Niš išao da se s njime dogovara kao ravan s ravnim. Ispratio ga je kao čudaka i koješta mu je neodređeno obećao, ali Supilo nije bio ni blesav, ni naivan, prozreo je Pašića prije od tolikih drugih, zapravo prije svih koji su s hrvatske strane s njime razgovarali, pa se zaputio u London, najprije da osnivače Jugoslavenskoga odbora, kojemu je i sam pripadao, upozori na Pašićevu neiskrenost, a nakon što to nije uspio, da istupi iz tog odbora, i iz svih drugih odbora kojima su pripadali oni što su se u to vrijeme smatrali normalnim, te da potone u duševno rastrojstvo i u ludilo, od kojega su u ono vrijeme ljudi tako često umirali. Ali i takav, izbezumljeni i ludi div iz kakve konavoske narodne priče, Frano Supilo za razliku od Ante Starčevića, svoga političkog idola i oca cijelog jednog hrvatskog naraštaja, nikada nije rezignirao. Do samoga kraja tražio je onoga tko bi ga mogao čuti.

Frano Supilo rodio se kao sirotinjski sin. Otac mu je bio zidar, imali su premalo zemlje za obrađivanje, pa su se, kao i tolika konavoska sirotinja, ubrzo nakon Franova rođenja selili u Dubrovnik. Tamo je pohađao Pomorsku školu, iz koje je izbačen, jer je kao trinaestogodišnjak, s grupicom istomišljenika, nasred Straduna zviždao pri dočeku prestolonasljednika Rudolfa. Nakon toga je od škole uspio završiti samo dvogodišnji ratarski tečaj. Za to vrijeme, osamdesetih godina devetnaestog stoljeća, među hrvatskim plebsom, usred zapuštenog i ostavljenog Dubrovnika, koji je već sedamdesetak godina bio ošamućen padom Republike, možda tečaj okopavanja vinograda i nije bila tako mala škola, ali ipak je neobično, dirljivo i tako obeshrabrujuće, da je jedan od najdarovitijih političkih pisaca svoga vremena i pionir našega modernog novinarstva prema formalnim kvalifikacijama bio ratar. Njegovi će ga neprijatelji, pogotovu nakon što jednom stigne u Zagreb, ismijavati zbog toga, ali Supilo je, kao i toliki ljudi jake ideje i zemaljskog poslanja, bio gotovo sasvim lišen taštine i brige oko vlastitoga statusa i građanskoga ugleda. Od ranih dana bio je revolucionar i fanatik, ali skoro bi se moglo reći da je u to vrijeme bila takva moda. Stotinjak godina kasnije pubertetsko buntovništvo svoj izraz nalazit će u punku ili ekološkome aktivizmu, dok se u njegovo vrijeme počinjalo s političkim atentatima.

Dubrovnik je oduvijek bio tako daleko od Zagreba, a tako blizu Beogradu. Dijelom kao rezultat političkih inicijativa iz Kraljevine Srbije, dijelom iz razloga tradicije o kojoj se danas uglavnom šuti ili se o njoj laže, narastala je u Dubrovniku srpska politička i nacionalna ideja. Mladi Supilo joj se suprotstavljao, uređivao je starčevićanski list Crvena Hrvatska, pisao članke koji su sa stanovišta današnje političke korektnosti izrazito šovinistički, ali kada jednom dođe do raskola u pravaškoj stranci, Supilo se neće prikloniti Frankovoj struji, koja će se kititi svojim antisrpstvom i praktično biti u službi Beča, nego će poduprijeti domovinašku struju, koja će ga, posve logično, odvesti u revidiranje stavova prema Srbima. Ono što se u Dubrovniku kosilo s njegovim hrvatstvom, ali i osjećajem za pravdu, to mu se u Hrvatskoj učinilo kao jedinim pravim i prirodnim saveznikom. Nije se on promijenio, nego je samo s višeg brda gledao na svijet.

U Rijeku je došao jer mu se činilo da je tako bliži središtima i da će lakše politički djelovati. U Rijeci postaje urednik lista Hrvatska sloga, kojega preimenuje u Novi list i kojemu će ponekad biti jedini urednik, novinar i suradnik. Te novine bile su najutjecajnije i najvažnije hrvatsko opozicijsko glasilo pred Prvi svjetski rat. Usto je gradio političku karijeru, kao autsajder pobjeđivao na izborima, objavljivao rezolucije koje su znale uzdrmati carstvo, sklapao prvu veliku koaliciju sa Srbima… Tako je postao markantna meta za odstrel, pa mu je montiran sudski slučaj, poznat kao Fridjungov proces, gdje su ga dvorske tajne službe, uz pomoć suradnika iz domovine, uglavnom onih oko Josipa Franka, optužili da je tajno surađivao, te zato uzimao novac, i od Beča, i od Beograda, i od Pešte. Pa iako je uspio obraniti nevinost, Supilo je iz Fridjungovog procesa izašao kao emocionalno poražen čovjek, jer su ga svi najbliži suradnici, prijatelji i koalicijski partneri u jednom trenutku bili napustili. Iako mu se većina njih kasnije vratila, ništa više nije moglo biti isto, niti je njegova vjera mogla biti ista. Supilo nije shvaćao da ljudi tako lako mogu povjerovati da je kurvin sin onaj koga se do jučer smatralo svecem. 

Frano Supilo nije se ženio, uvijek je živio na rubu oskudice, zadnju bi krunu, zadnji filir, davao za svoje novine. Suradnike je plaćao kad god bi mogao, a sam od Novoga lista nikada ništa nije zaradio. Koliko god rastao kao narodni tribun, pisac i političar, koliko god sam izlazio na megdan bečkim vladarima i koliko god prijateljevao i razmjenjivao ideje s bogatim i utjecajnim ljudima iz Italije, Francuske, Rusije i Mađarske, Frano Supilo uvijek je ostajao ista ona sirotinja kakva je bio u Dubrovniku. Hodao je u otrcanim odijelima i s iskrzanim i demodiranim polucilindrom, podsjećajući na likove iz prvih nijemih filmskih komedija. Od njegovoga privatnog života zna se još to da je silno volio svoju staru mater. U vrijeme kada su mu već radili o glavi, pred Fridjungov proces, doveo ju je u Rijeku da bi se mogao o njoj brinuti. Rado se igrao sa sestrinom djecom, imao je jak obiteljski i zavičajni refleks, bio je nostalgičan čovjek, na svaki način i uvijek daleko od doma. Sve drugo bila je politika i revolucija, borba za hrvatsko pravo i za slobodu koja je iščezavala ili se pretvarala u himeru, što se za nju dulje borio. Život je proživio kao neženja, bez velikih ljubavi i bez ijedne afere koja bi ostala upamćena. Postoji teorija da je njegova demencija bila posljedica sifilisa, kojim su ga zarazili agenti austrijske tajne službe.

Supilov idealizam, njegova trajna neprilagođenost i nesvodivost na bilo koji i čiji masovni pokret, njegova konačna osamljenost i tragično gubitništvo učinili su ga intelektualnom figurom hrvatskoga razočaranja načinom i efektima jugoslavenskoga ujedinjenja. Novinar i književnik Josip Horvat napisao je Supilovu romansiranu biografiju, podnaslovljenu kao “život jednoga hrvatskog političara”, i objavio ju 1938., u tada prestižnoj nakladi Ante Velzeka. Ta knjiga je do danas ostala možda i najboljom hrvatskom biografijom uopće, u kojoj je Horvat, uvirući i u Supilov jezik i u njegove političke razloge, prikazao svu veličinu i tragiku toga neobičnog čovjeka.

Miroslav Krleža je o Supilu napisao nekoliko eseja, od kojih su najpoznatiji “Razgovor sa sjenom Frana Supila” i  “Slom Frana Supila”. U njima je živo, i bez imalo predvidljive ironije i odmaka prema glavnome liku, opisivao dramatične trenutke njegove političke kalvarije, iznoseći detalje sastanka s Pašićem u Nišu, kao da je i sam bio prisutan, ili donoseći atmosferu u bečkoj sudnici u času kada barun Chlumelitzky optužuje Supila da je dvorski konfident, a od njega se počinju odmicati njegova kako hrvatska tako i srpska braća. Krleža je o sebi rado govorio kao o supilovcu – čini se da je to bila politička etiketa koju bi si najprije prilijepio i tako bi pokoje vlastito razočarenje  ovjeravao smislom i sadržajem Supilove žalosne, ali i herojske sudbine. Osim toga, pisac je osjećao kakav silan narativni potencijal leži u Supilovoj priči, pa ga je i to toliko njemu privlačilo. Dugo je najavljivao njegovu romansiranu biografiju, čak je i objavio esej pod naslovom “Odlomci romansirane biografije Frana Supila”, ali ju nikada nije napisao. Supilo se pojavljuje i kao lik u “Zastavama”, i to iz vremena njegova raskida sa srpsko-hrvatskom koalicijom, koji je, kao i sama koalicija, predstavljao šok za javnost, te događaj oko kojega će se dijeliti stavovi mislećega dijela hrvatskog društva. Naravno, taj dio društva je i onda, jednako kao i danas, bio malobrojan, dok je većina išla za onima koji su se činili jačim i moćnijim.

S tim hrvatskim ludakom i mučenikom jugoslavenska komunistička politika nije znala što bi, pa nije njegov mit uprezala u vlastita kola, kao što su činili sa Stjepanom Radićem, ali nije ga ni sasvim zatajila. Eto, recimo, jedna lokalna vinarija nosila je njegovo ime, a s njome i lanac nižerazrednih gradskih podruma i trgovina vinom, koji su otvarani širom Jugoslavije i ispred kojih su se na pločnicima opijali naraštaji pijanaca. U to vrijeme, šezdesetih i sedamdesetih godina, ime Frana Supila je s Krležinim starenjem prestajalo biti politički živo i zanimljivo, i postajalo je istoznačnica za podrume s lošim vinom, pa se u neka doba Supilom nazivalo mjesto koje i nije bilo Supilo.  

Početkom devedesetih, kada je Hrvatska stjecala svoj novi subjektivitet, a hrvatstvo je u krvavome ratu pronalazilo neke stare smislove, u Cavtatu je skupina poslovično nepoznatih počinitelja bacila u more bistu Frana Supila. Mislili su da na taj način lokalnu zajednicu oslobađaju balasta Jugoslavije i jugoslavenstva, te da će, poput balona na topli zrak, Cavtat skupa sa svim našim hrvatskim cavtatima sunuti u nebo, a Hrvatska će, kao što se tada i govorilo, uskrsnuti kao sveta i Božja država. Činjenica što u toj teškoj i velikoj brončanoj glavi, i u toj lijepoj i ustrajnoj Supilovoj tvrdoglavosti, nije bilo baš ničega čime bi bila dovođena u pitanje hrvatska država, nikoga nije previše zanimala. Živome su mu došli glave Nikola Pašić i naše domaće bečke liziguzice, a brončanog su ga dokrajčivali njegovi sumještani i zemljaci, njegovi Hrvati. No, nakon nekog vremena je, ipak, izvađen iz mora i vraćen na svoje mjesto. Navodno je Tuđman osobno dao pravorijek o ispravnosti Supilova hrvatstva. Ali eto, ni taj pravorijek nije bio dostatan da se njegove obljetnice sjete u HAZU, ili barem u nekom nižem skladištu hrvatskih sjećanja.

Rod Supila danas je izumro. Više nitko ne nosi to prezime, što potječe iz sela Uskoplja, koje se gornjom konavoskom bandom uzdiže iznad Cavtata. Nema više nikoga tko bi se Franom ponosio, ni tko bi raspolagao domovinom Supila.  

Broj uzvanika na otvorenju precizno je kontroliran. U subotu, u jedan, na travnjaku ispred muzeja, ograđenom sa svih strana priručnom zaštitnom ogradom, oko rijetko raspoređenih bijelih jednonožnih stolova kreću se žene i muškarci različitih generacija, poznati srpski umjetnici, povjesničari umjetnosti i kustosi, probrana i svedena kulturna elita, skoro bez izuzetka, odjeveni u skladu s popodnevnim satom, predstavljaju se licima, a ne gaćama.

Ne osjeća se nikakav pritisak, premda se ovakve izložbe ni u Beogradu ne održavaju često, nema suvišnog sjaja i spektakla, emocionalnih bura i zagrljaja na ledini. Bliže ulazu u muzej i diskretnoj pozornici na kojoj će se održati otvorenje, improvizirani je press centar. Novinari iz ovdje i dalje cijenjenih redakcija kulture, uglavnom prepoznatljiva lica, drže se povučeno. Nema zaskakanja prisutnih, raspitivanja o dojmovima, nema agresivnog unošenja u lica, fotografiranja poznatih za fotogalerije; općenito, ovdje ne postoji žurnalistički žanr fotogalerija, modni su mačci marginalni, nema ih na travnjaku ispred muzeja, kulturni događaji ne pokrivaju se selebriti izvještajima. U odnosu na prvo zapadno susjedstvo, ono s graničnog prijelaza Bajakovo – Batrovci, ovo je New York, Pariz, London. Na žalost.

Nema ni kanapea s račićima, majonezom, pršutom i pipunom, nema reklamnih panoa medijskih i inih sponzora, nema ni političara i gospodarstvenika – za političare, diplomate i veri importnt persone jučer je bilo posebno otvorenje, tako da se ne miješaju s kulturnim svijetom. Postoji ozbiljan rizik da bi netko vladaru mogao nešto dobaciti, ovdje se građanski prijezir otvoreno pokazuje.

Diskretno posluženje: limunada, voda, pjenušac. Ništa više.

Događaj započinje s petnaest minuta odgode. Govore direktor muzeja i kustos izložbe. Umjetnica stoji na pozornici, u crnoj haljini, blago pognute glave, kao na karminama. Nisu karmine, nego sunce koje bode ravno u oči. Ona čita govor, naglašava da ga je već jednom jučer pročitala, ironijom pokušava da se oslobodi nemira. Je li to Marina Abramović ima tremu? Vjerojatno. Ima trenutaka, ima i mjesta na kojima i blindirano srce postaje ranjivo. Dva dana ranije na Radio televiziji Srbije emitiran je dokumentarac-intervju Borisa Miljkovića; šetali su njezinim rodnim gradom, ona mu je pokazivala svoja mjesta, pokušavala se ponovo naći s gradom s kojim se razišla u vremenu, pa su išli u stan njezinih roditelja u kojem sada žive drugi ljudi. Vrlo dojmljiv televizijski film, pomalo i nehotično emocionalno razotkrivanje, povratak na mjesto selidbe.

Nakon govora, publika je upućena da uđe u muzej i pogleda izložbu. Korak pred korak, polako, svijet se pokreće. “Čistač” (“The Cleaner”) bio bi, u nekom drugom slučaju i da je o drugom umjetniku riječ, predstavljen kao retrospektivna izložba. Ona, međutim, nije željela retrospektivu, nego živo svođenje računa, čišćenje svega nepotrebnog i suvišnog. Beograd je posljednja postaja na putu. “Čistač” je već postavljan u Stockholmu, Humlebæku (Danska), Oslu, Bonnu, Firenci i Torunu (Poljska).

I već na ulazu osjeti se puni smisao ograničavanja broja uzvanika. Publike će u sljedećih sat i pol, koliko ćemo nas dvoje vremena provesti u Muzeju savremene umetnosti, na Ušću, biti upravo onoliko koliko je može biti, a da se izložba neometano doživi, da se čuje, vidi i osjeti. (Postoji i drugi preduvjet, koji je, međutim, nemoguće kontrolirati: za sudjelovanje na izložbi Marine Abramović, za stvarno prisustvo, važno je poznavati njezine radove, znati njihovu priču, znati priču i legendu o njima, razumjeti njihov jezik i poznavati kontekst.)

Izložba je postavljena na pet nivoa, pet katova i polukatova. U najvećoj je mjeri izložena video, filmska, fotografska, faktografska i predmetna, i tekstualna dokumentacija Marininih performansa i živih radova. Način izlaganja je, međutim, takav da dokument igra novu vizualnu i auditivnu igru unutar cjeline, da ne svjedoči o događaju, nego da predstavlja živo i opredmećeno sjećanje na performans. Video projekcije na velikim platnima, ćelije zaštićene platnima ili pregradama, u kojima se odvijaju prikazi performansa, koje čine jednu propusnu košnicu, kroz koju se publika stalno kreće, ulazi, izlazi, prolazi.

Marina Abramović nije jedan od onih cerebralnih umjetnika našega stoljeća, ne vode nju velike ideje, ni intelekt, njezini radovi nisu posljedica dubokih promišljanja. Ona je, na neki gotovo starinski način, vođena srcem i želucem. Najbolje što je radila dolazi iz želuca, i u želucu se osjeti, kao udarac u pleksus, kao eksplozija strepnje i tjeskobe, kao oslobođenje, kao snažan poticaj za plačem i, sasvim rijetko, kao čista radost. I onda je, zapravo, vrlo teško prolaziti kroz sve ovo, jer se već nakon trećega-četvrtog rada gledatelj osjeti tako potresenim i emocionalno pretresenim, da mu se učini da ne može dalje. I onda ide dalje: pisalo se, i to dobro i argumentirano, o mazohističkim i sadističkim elementima u radu Marine Abramović, ovdje se vidi da u tome ima smisla, ali da to nije proizvoljno, ne služi tome da šokira – ništa kod Marine Abramović ne služi pukoj senzaciji – i sve je krajnje intimno, u se okrenuto; i kada se bavi širokim svijetom, ona je u se okrenuta.

U jednom trenutku, negdje na pola ovoga puta, pomišljam da je Muzej savremene umetnosti veliko tijelo Marine Abramović, i da se svi mi, kao skupine dobroćudnih i zloćudnih bakterija, krećemo tim tijelom, obilazimo njegove organe, zalazimo u mozak, u sjećanja i život Marine Abramović, u ono od čega je načinjena njena umjetnost. Prvo otkriće “Čistača” jest da je neočekivano veliki dio njezina životnog djela posvećen drami i dramaturgiji privatnog i društvenog života pod komunizmom i u bivšoj Jugoslaviji. Najednom, kao nikad, Marina Abramović biva sasvim lokalna umjetnica, čiji su interesi, porivi, frustracije i opsesije krajnje lokalni. U svome govoru naglasila je – i to je doista važno – da je srpska umjetnica, obuhvat njezina ranog svijeta, njezin intimni pogled je, međutim, jugoslavenski, na Zapadu je nekad bila doživljavana kao istočnoeuropska umjetnica, premda je već jako dugo iznad takvih kategorizacija, jedan od najvažnijih i najutjecajnijih umjetnika epohe, i već je odavno opća kao što je majka Zemlja opća, ali svejedno je tako – lokalna. Svedena na vlastiti želudac i pleksus, na glas, sliku i zvuk iz kojih je potekla. Umjetnost da bi bila univerzalna, mora se ticati jednog pleksusa. Umjetnički jezik da bi bilo razumljiv, mora biti jezik vrlo specifične i lokalne zajednice. To je ono što se, zaista neočekivano, otkriva u cjelini “Čistača”.

U Dallasu 1995. premijerno je prikazan videoperformans, koji je nazvala “Luk”. Nije to veliki, značajan ni slavan rad, ali je važan, jer u sebi sadrži važna načela njena djelovanja. Video traje deset minuta, opis rada: “Jedem veliki luk s ljuskom, očiju uprtih u nebo i jadam se o svom životu.” Za to vrijeme teče tekst, njezinim glasom, na engleskom jeziku. U prijevodu s izložbe: “Umorna sam od čestog menjanja aviona, čekanja u čekaonicama, na autobuskim stanicama, železničkim stanicama, aerodromima. Umorna sam od čekanja na beskonačne pasoške kontrole. Od brzih kupovina u tržnim centrima. Umorna sam od sve više i više odluka o karijeri, muzejskih i galerijskih otvaranja, beskrajnih prijema, stajanja sa čašom obične vode, glumljenja da sam zainteresovana za razgovore. Umorna sam od napada migrene, samotnih hotelskih soba, prljave posteljine, posluženja po sobama, međugradskih telefonskih poziva, loših TV filmova. Umorna sam od zaljubljivanja u pogrešne muškarce, umorna od posramljenosti zbog prevelikog nosa, prekrupne zadnjice, posramljenosti zbog rata u Jugoslaviji. Hoću da odem, negde toliko daleko da budem nedostupna telefonom ili faksom. Želim da ostarim, stvarno ostarim, tako da mi više ništa ne bude važno. Želim da razumem i jasno uvidim šta se krije iza svega ovoga. Želim da više ne želim.” Sve je tako razumljivo, njeni radovi uvijek su vrlo razumljivi – što je strašno rizično, čime se silno izlaže – a opet jedinstveno, nepripadajuće i nesvedivo na bilo koju zajednicu, grupu, skupinu. Ona nikada ne zastupa nikoga osim sebe. (I mnogima će se time zamjeriti.)

U jednoj prostoriji izloženi su njezini vrlo rani radovi, ulja na platnu, portreti, crteži, studije. Za mene, ta je soba uzbudljiva; osim što je u njoj ono o čemu nisam ništa znao, osjećam se kao da sam dobio priliku da prekopavam po Marininim stvarima. Svud okolo život je i rad gotove umjetnice, a ovdje gledamo nekog pred kime su, kao pred svakom djevojčicom, tinejdžerkom, mladom curom, na desetine budućih mogućnosti, od kojih će na kraju biti ostvarena samo jedna. Najranija slika datirana je 1960. godinom, kada je bila četrnaestogodišnjakinja. Platna s autoportretom i portretom babe Crnogorke su iz 1965, a intrigantni sudari kamiona su iz 1960. i 1963. Riječ je o crtežima i uljima na platnu, na kojima se opsesivno bavila tim jednim, na prvu apartnim motivom. Riječ je o djetinjoj fascinaciji, uz koju se, međutim, lako i dobro da u umjetnosti odrasti. Inscenacija sudara kamiona veliki je, uzbudljivi događaj djetinjstva. Marina Abramović oduvijek je majstorski znala osluškivati sebe, svoje vrijeme i vrijeme oko sebe. Tu je i “Oblak i njegova senka” iz 1970, kad su joj bile dvadeset i četiri: kikiriki u ljusci, zaboden pribadačom, tako da naizgled lebdi, i čini sjenu na pozadini. Genijalna dosjetka, koja se od dosjetki Marinine neuke i nedarovite unučadi razlikuje po slojevitosti, višeznačnosti i snažnom emocionalnom udaru. Što je čija sjena, i što je oblak: je li sjena na zidu taj oblak, kojemu je kikiriki sjena, ili je kikiriki oblak, kojemu je sjena sjena? I što je u tome tako potresno? Kasnije, u lijepom apartmanu na Čika Ljubinoj, razgovaram s Borom Ćosićem – jednim od posljednjih velikih magova i razotkrivača naših avangardi – koji mi govori da Marina nije umjetnica, ona je proročica, ona je prorok kao Joseph Beuys. To je, na neki način, veće.

Odlazeći, govorim da se na ovo mjesto moram vratiti. Kao što se i na ovaj tekst moram vratiti, i napisati jedan sasvim novi. Ovo neka bude samo podsjetnik, informacija o izložbi, obavijest. Inače, nije Marina Abramović dočekana s prevelikim oduševljenjem opozicijskih i građanskih krugova Beograda, kao ni beogradskih umjetnika koji su joj i svjetonazorski i umjetnički bliski. Zamjeraju joj neke rečenice koje je napisala u autobiografiji, a još više joj, osjećam to, zamjeraju što joj ova vlast organizira i financira izložbu. Svatko ima svoju muku, u zla nas doba naše muke uglavnom razdvajaju. Dobro razumijem i njih, i nju. Ali se krajnje egoistično radujem, dopuštam da me ispuni ono od čega ću kasnije mjesecima živjeti i čime ću se, okružen idiotizmom i zloćom, emocionalno hraniti. Upijao sam Marinu Abramović, jebe mi se za vas kretene! Ali razlika je u perspektivama. Da u Beogradu živim, vjerojatno bih i sam imao problem s kontekstom.

Prvi put o Marini Abramović i njenim radovima slušao sam u prosincu 1980, na školskome satu u Prvoj gimnaziji, od profesora Bore Mihačevića. Neka mi sjena njegova ne zamjeri improvizaciju, ali govorio je ovako: “A vi, glupava i nevaspitana mlada čeljadi, nemate pojma što su hepening i performans! Vama je to smiješno, jel’ de? Žena se skine gola nasred galerije, i kaže publici neka joj rade sve što im na pamet padne. Neka je pljuju, neka je ubiju, neka je spase, neka je siluju! Sve je na njima! Sreća da vas, takvih budalastih, nije bilo tamo. Šta bi joj ti radio, je li Jergoviću, magarčino? I tako se dogodi ono što se ima dogoditi. A ja vam neću govoriti što se dogodilo, to ćete sami u životu naučiti. Ako ste išta u stanju naučiti. Ali ako kao ja budete živjeli u garsonijeri, pa ne budete imali zidove za slike, ovo će biti umjetnost za vas. Sve što iza nje ostaje u glavi je, i ovdje, vidiš ovdje, ali ne u mome debelom drobu, nego dublje od toga, u animi, u pleksus solaru, u duši, kako bi to rekle vaše babe. Je li, Jergoviću, babo jedna, slušaš li ti mene, ili se zajebavaš ispod klupe?”

Nije običaj da se novinski članci posvećuju naokolo kao soneti, ali ovaj članak posvećujem profesoru Mihačeviću.

To je samo san, kao i sve ostalo,
U kome osim rijeke i mene, na njenoj obali,
Nema nikog da me krsti, još jednom, ovdje
Gdje su počele priče, poput magneta,
I svega onoga nerazumljivog što je naseljavalo
Svijet dječaka na obalama rijeka:
Une, Save, Tamiša, Miljacke i Vrbasa.
Vječnog neznalicu, u svijetu brojeva,
Koji se premeće iz jednog u drugi san,
S obala jedne rijeke, na drugu,
Poput silnice vjere, poput leptira, kineske lirike,
Da ubjeđuje sebe da je kršten, u ovom snu,
Sam sebi i Jovan i Isus, sam sebi rijeka.
Prljavština i čistoća, bar pokušaj, u ovom snu,
Da čist odem tamo gdje treba – u svjetlost.

Intervju koji je vodio Ahmet Melih Karauğuz, a odgovore na pitanja prevodili Özge Deniz i Alparslan Demir, izašao je na turskom sajtu Vaziyet.com.tr u nedjelju 22. 09. 2019.

Prošlo je gotovo četvrt stoljeća od početka rata. Nije moguće zaboraviti događaje koji su inspirirali “Sarajevski marlboro”, međutim, većina onih koji su bili odgovorni za rat, danas su mrtvi. Nakon desetaka godina, što se promijenilo u Sarajevu i u vašem životu ? Što biste mogli reći o ratu kao svjedok i kao autor?

– Promijenilo se sve. Danas sam, recimo, više nego dvostruko stariji nego aprila 1992. kada je započela opsada Sarajeva. Mrtvi su, ili su u zatvoru, oni koji su taj rat započeli, ali isto tako su mrtvi moji roditelji, moje sarajevske tetke i ujaci, većina susjeda iz moje sarajevske mahale… Veći dio mog svijeta danas je na sarajevskim grobljima, uredno raspoređeni po muslimanskim, katoličkim i pravoslavnim parcelama. Od rata je prošlo skoro dvadeset i pet godina, a to je u čovjekovom životu užasno dugo vrijeme. S druge strane, rat kao da je jučer završio, ili kao da nije ni završio. Kao da svih ovih dvadeset i pet godina traje, ali u nekom drugom obliku. Zarobljeni smo u tom vremenu, i nismo u stanju da iz njega izađemo. Tako da mi je zapravo teško o našim ratovima iz devedesetih godina govoriti s odmakom. To je i inače problem balkanskih naroda: nijedan naš rat nije dovršen, ni Prvi svjetski, ni Drugi svjetski. Mi i dalje, makar u mislima i snovima, nastavljamo te ratove, borimo se za pobjede iz 1914. i 1941, i preko nišana gledamo komšije drugih vjera i nacija, koji se također bore za pobjede iz 1914. i 1941, ali u ime neke druge strane i nekoga drugog imperija.

Uvijek ima priča o ratu. Priče dolaze tek nakon ratova, no vaše priče nisu počele nakon rata, nego prije. Vaše priče nastaju tijekom rata i završavaju na njegovu kraju. Nikada ne radite emocionalnu zloupotrebu, nema pretjerivanja. Ljudi čitaju priče o Sarajlijama s  ironijom, boli,  prijateljstvom i savjesti… O Bošnjacima, o Srbima, o Hrvatima. Nakon velike destrukcije i traume, kako ste mogli pisati priče lišene pornografije razaranja i romantiziranja rata? Kako je to moguće?

– Prvu od priča koje će ući u “Sarajevski marlboro” napisao sam u junu 1992, dva i pol mjeseca nakon početka opsade Sarajeva. Dakle, ne samo da nisam imao povijesni odmak, ne samo da nisam sačekao da se historija odvije, nego sam počeo pisati skoro i prije nego što se dogodilo ono što će se dogoditi. Pisao sam iz straha i iz nekoga pustošećeg osjećaja da pred mojim očima nestaje svijet, da nestaje sve ono od čega sam načinjen, što čini moje životno iskustvo, moju tradiciju i moj – to je sad jako frekventna riječ – identitet. Činilo mi se da ću, ako i preživim ovaj rat, ostati bez svega što jesam. I onda sam pisao te priče u koje je trebao stati sav moj nestajući svijet, sav moj identitet, sve ono što sam ja. Ako u stvarnosti ničega više ne bude, ako ne bude ni Sarajeva, onda barem neka bude u toj knjizi, koju ću onda pokazivati kao svoju ličnu kartu, i govoriti: da, vidite, to sam ja. Iz takvih razloga za knjigu proizašlo je i sve ostalo. Ne volim pornografiju rata, ne volim ni ratno romantiziranje, ni lažnu sentimentalnost, ni kolektivne osjećaje, ni uživljavanje u ulogu žrtve. Likovi “Sarajevskog marlbora” nikad nisu žrtve. Oni su normalni ljudi u nenormalnim okolnostima. 

Najistaknutija karakteristika vaših priča je pripovijedanje o običnom životu. Svakodnevna rutina traje i tijekom rata. Snovi nikad ne prestaju. Ljubaznosti i dobrote ostaju. Rat stvara novu svoju bol, međutim, ljudi u Sarajevu bore se protiv nove dnevne rutine rata. Ne dopuštaju da im ona uništi život. Kako to uspijevaju? Koja je tajna komunista koji plače nakon što je srušena katedrala? Kako je Slobodan mogao proći kroz vatru? Kako je Bosna i Hercegovina to stvorila?

– Sarajevo nikada nije bilo veliki grad, nije bilo metropola, na način Istanbula ili Beča, pa ni važan i frekventan grad, na način Soluna, Odese ili Trsta. Sarajevo je bilo daleko od svih važnih puteva i događaja, a Bosna je najprije bila najudaljenija zapadna provincija Otomanskog imperija, a nakon toga, mnogo kraće, najudaljenija istočna provincija Habsburškog imperija. U Jugoslaviji, Bosna je bila unutrašnja zemlja, jedina koja nije graničila s “inostranstvom”, njezine granice nigdje nisu bile i vanjske granice Jugoslavije. Međutim, i u davna osmanska, i u novija jugoslavenska vremena, a pogotovo u onom kratkom habsburškom razdoblju, Bosna je bila zemlja različitih kolektivnih identiteta, a Sarajevo je bilo grad množine etničkih, vjerskih, kulturno-povijesnih i sentimentalnih pripadnosti. Iz tog šarenila i raznolikosti rađao se duh mjesta, duh grada, duh zemlje. Jer iako je Bosna bila ta udaljena provincija s etničkim i vjerskim šarenilom, koje se nikad nije pretopilo u jedan narod i jednu vjeru, vazda je postojao taj jedan nadidetitet. Ili identitet koji je objedinjavao sve druge identitete. Kao što su i svi oni tako različiti građani Sarajeva bili Sarajlije, i u sebi su imali nešto speficično sarajevsko, što će ih razlikovati od pripadnika njihovih vjera ili naroda iz drugih dijelova nestalih imperija, ili iz drugih dijelova Bosne. Meni je uvijek bio važan taj nadidentitet, jer je u njemu sadržan duh mjesta i vremena. “Sarajevski marlboro” u velikoj mjeri govori o toj vrsti pripadanja.

Od Vijećnice nije ostalo ništa, osim pepela i nekoliko video zapisa kako gori. Rat uništava ljudski rod, ali i memoriju. Svjedočimo pepelu ogromne biblioteke na kraju vaše knjige. Da ste imali priliku, što biste spasili iz nje? Što je čovječanstvo izgubilo u toj vatri?

– Iskreno govoreći, ne znam što je čovječanstvo izgubilo paljevinom i smrću najveće sarajevske biblioteke, ali mi koji smo u tu biblioteku odlazili, mi koji smo u njezinoj čitaonici učili za ispite na fakultetu, mi koji smo se u njezina znanja pouzdavali, mi koji smo vjerovali da su u knjigama iz te Vijećnice pohranjena naša porodična sjećanja, mi smo nepovratno izgubili sve. Dok je gorjela Vijećnica, a gorjela je dugo, nad gradom je sipila kiša pepela. Savršeno se dobro sjećam tih trenutaka i svoga vrlo živog i zastrašujućeg osjećaja da upravo nestaje moje lične memorije, da s tom bibliotekom umire jedan mogući ja. Da s tom bibliotekom umiru na hiljade, desetine hiljada mogućih ja. Iz tog osjećaja nastaje veliki dio onoga što danas mislim, pišem i osjećam. Vijećnica je, zahvaljujući uglavnom novcu pojedinih članica Europske unije, obnovljena u skladu sa svojim izvornim arhitektonskim projektima, ali, zahvaljujući domaćim vlastima, u njezine prostore nije vraćena biblioteka, nego je to sad neka reprezentativna državna građevina, koja se koristi u protokolarne svrhe. Ne odlazim tamo, današnja Vijećnica me ostavlja hladnim. 

U Komunistu, Ivo T. plače ko lud nakon što je katedrala pogođena. Spominje loše ljude i upozorava svog sina – ne krivi prijatelje i susjede. Danas, ne vidimo ljude poput Ive T. Osobito ne na Srednjem istoku … Kako smo izgubili ljude poput Ive T.? Što mislite, kako bismo ih opet mogli imati?

– Na žalost, nema sretnog odgovora na vaše pitanje. U pravu ste, na Bliskom i Srednjem istoku, tamo gdje se danas odvija niz kolektivnih tragedija, po posljedicama ponekad i mnogo strašnijih od one bosanske s početka devedesetih, nema više ljudi kakav je Ivo T. iz “Sarajevskog marlbora”, nema onih koji bi i u potpunoj katastrofi osjećali cjelinu vlastitog svijeta. Ali takvih ljudi gotovo da više nema ni u Bosni. Iza njih i njihovog osjećaja svijeta stajalo je veliko povijesno i civilizacijsko iskustvo, oni su bili istinska i povijesna Bosna, Sirija, Irak, Sarajevo, Alep, Bagdad, oni su bili svijet zasnovan na isprepletenosti, mnogoznačnosti, razumijevanju Drugoga, ali i na unutarnjem osjećaju za svetost tuđega hrama kao svoga vlastitog. Svetost tuđega hrama u njihovom je svijetu činila mogućom svetost svakoga, pa i vlastitog hrama. Gubitak tog osjećaja strašan je, užasavajući, za Bliski i Srednji istok, kao i za Bosnu, ali je još strašniji za cjelinu svijeta, za sve ljude na Zemlji. Kao da pred našim očima nestaje civilizacija iz koje smo svi, svatko na svoj način, nastajali.

Turski nacionalni pjesnik Mehmet Akif Ersoy, koji je napisao našu himnu, kaže: “Nadam se da me Bog više nikada neće natjerati da napišem ovu himnu!” Danas, gospodine Jergoviću, strahujete li da ćete ponovo morati pisati “Sarajevski marlboro”. Što, kao novinar, mislite o trenutnoj situaciji u Bosni nakon Daytona? Što može spriječiti da se to dogodi?

– Na žalost, ne dijelim strepnju ni strah Mehmeta Akifa Ersoya. Govorim, na žalost, zato što svijet iz kojeg je nastao “Sarajevski marlboro” više ne postoji. On nije nestao onako dramatično kako mi se u ljeto 1992. činilo da nestaje, ali je činjenica da ga više nema, da više nema ljudi koji bi Drugog osjećali svojim i koji u Drugom ne bi vidjeli samo neprijatelja, tuđina, stranca. To, naravno, ne znači da je ova i ovakva današnja Bosna meni manje važna. To je moja zemlja, svi njezini ljudi moji su ljudi, svi njezini junaci moji su junaci, ali i svi njezini zločinci moji su zločinci. Daytonski sporazum stvorio je okvir za mir, ili tačnije rečeno, okvir za ne-rat. Ali ništa više ni bolje od toga. Oko svega drugog morali bi se pobrinuti ljudi u Bosni. A oni to nisu u stanju, jer nisu u stanju da malo razmišljaju iz glave i srca onoga drugog. Da bi se Bosni učinilo ikakvo dobro, a onda i da bi se samome sebi učinilo dobro, Bošnjaci bi trebali o svijetu misliti i svijet osjećati glavom i srcem bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. Bosanski bi Srbi, pak, trebali o svijetu misliti i svijet osjećati glavom i srcem Bošnjaka i bosanskih Hrvata, koji bi trebali o svijetu misliti i svijet osjećati glavom i srcem Bošnjaka i bosanskih Srba. To obični ljudi u svom svakodnevnom životu i čine, ali nacionalne su politike užasno daleko i od svakodnevnog života i od takvog načina mišljenja.

Balkan je Turskoj uvijek važan. Ipak, balkanska je književnost uvijek slabo zastupljena u Turskoj. Vaša je knjiga objavljena 2001., ali nije tada postala dovoljno popularna. No sada, 2019., jedna je od najpopularnijih knjiga u našoj zemlji s prijevodom izravno s hrvatskog, što je u Turskoj vrlo rijetko. Kako to komentirate?

– Za početak, meni je veoma važno već to što je moja knjiga prevedena i objavljena u Turskoj. Moj svijet, Sarajevo, Bosna, a na neki način i ja sam, važan dio sebe i svojih identiteta dugujemo Osmanlijama, Otomanskom imperiju, životu pod Turcima i s Turcima. Po našem su jeziku posijane turske riječi, za mnoge turcizme mi nemamo slavensku zamjenu. Ali to je još i najmanje važno. Naše je povijesno iskustvo povezano s Turcima, naš kulturni identitet, način na koji gledamo svijet, naš položaj u Europi. Istina, o tome se u našim krajevima uglavnom misli na pogrešan, nacionalizmom i lokalnim isključivostima ograničen način. Pa tako kršćanska strana našega bosanskog i balkanskog svijeta o Turcima i Osmanlijama govori kao o okupatorima. Baš kao da je moguće da te netko četiri i pol stoljeća drži pod okupacijom i baš kao da ljudi žive po petsto godina i imaju mogućnost tog jedinstvenog generacijskog iskustva okupacije. Istina je da smo mi u ta četiri i pol stoljeća, zajedno sa svojim identitetima, jezicima i vjerama, dio velikoga, u svoje vrijeme naprednog i moćnog imperija. Istina, bili smo granični njegov svijet, svojevrsni marginalci, ali svejedno je Istanbul bio naš glavni grad, naše središte svijeta. Taj Otomanski imperij iz petnaestog i šesnaestog stoljeća bio je poput Sjedinjenih Američkih Država u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Vrelo naroda, melting pot, okupljalište mnogih kultura svijeta. Kasnije dolazi dugo razdoblje dekadencije. Nasuprot tom kršćanskom narativu o Turcima kao našim višestoljetnim okupatorima, stoji narativ balkanskih i bosanskih muslimana o otomanskom razdoblju kao zlatnom dobu, epohi tolerancije, razumijevanja i jedine ispravne vlasti. Kao što je pogrešno ono prvo, pogrešno je i ovo drugo. Osmanski sultani i istanbulski paše bili su ljudi jednoga doba, a mi smo ljudi drugoga doba. Ovo je doba za život ugodnije od onoga doba, a ja do određene mjere vjerujem i u to da je modernizam bolji, moralniji, ispravniji od onog što je modernizmu prethodilo. Ne trebamo biti nostalgični za prethodnim vjekovima. Kao što ne bismo u tim vjekovima smjeli vidjeti epohu mraka, robovanja, okupacije. To je naša tradicija, naša povijest, to su naši mentaliteti, i to je na kraju izvor naših priča, naše književnosti. Eto, i zato mi je važno da “Sarajevski marlboro” stiže do Turske, kao što mi je važan svaki moj redak preveden na turski.

Vjerujem da bismo, kao pripadnici naroda koji nose višestoljetno zajedničko naslijeđe, trebali čuti više priča jedni o drugima. Vjerujem da bi svijet bio bolje mjesto kad bismo imali prilike čuti priče jedni o drugima. Uz želju da vidim više balkanskih autora u Turskoj, što biste rekli o turskoj književnosti i književnosti u Turskoj? Možete li nam i preporučiti neke autore s Balkana?

– To je, barem iz moje perspektive, veoma teško pitanje. Balkanske su književnosti veoma raznorodne, bogate i neobične, a granice Balkana nisu do kraja definirane, tako da je svako nabrajanje nepotpuno i problematično. Ali s druge strane, ja volim nabrajati, volim stvarati liste, bilježiti imena. Pa, evo, da se malo poigramo. Krenimo od balkanskog slova A, i Albanije. Ne znam koliko je Ismail Kadare prevođen na turski, ali on je jedan od svakako najvećih balkanskih pisaca, te na neki način i jedan od najturskijih pisaca na Balkanu. Kad kažem najturskijih, mislim na isto što mi je na umu pri spomenu dvojice velikih bosanskih, također veoma turskih pisaca, Ive Andrića i Isaka Samokovlije. Oni su, kao i Kadare, pisci koji su Otomanskoj Turskoj na Balkanu stvorili spomenik, oni su Otomanski imperij u književnom smislu na Balkanu stvorili i napisali. Kad smo kod Bosanaca, vjerujem da su oba kanonska romana Meše Selimovića u Turskoj prevedena, a bilo bi dragocjeno prevoditi i pisce novih generacije, Josipa Mlakića, Damira Ovčinu, Almina Kaplana. Od Bugara vrlo je zanimljiv također suvremeni Georgij Gospodinov, a važno bi, recimo, bio i prevesti romane Vere Mutafčijeve, također jedne veoma turske spisateljice na Balkanu. Od Srba prvi mi na um pada Danilo Kiš. Koliko je on prevođen u Turskoj? Pa Miloš Crnjanski, pa Bora Stanković, još jedan pisac turskih tema i post-otomanskih i otomanskih vremena, a od suvremenih David Albahari, Dragan Velikić, Svetislav Basara. Svakako valja prevoditi i čitati makedonske klasike Vladu Uroševića i Luana Starovu. Bilo bi, recimo, važno prevoditi i čitati proznog klasika iz Slovenije Lojzeta Kovačiča, važnog za razumijevanje jugoslavenskoga komunističkog kompleksa. Kad je o Hrvatima riječ, Miroslav Krleža relativno je udaljen od tursko-balkanskih tema, ali je riječ o najvažnijem hrvatskom i jugoslavenskom piscu dvadesetog stoljeća. Je li on prevođen na turski? Od suvremenih hrvatskih autora, vrijedi čitati i prevoditi eseje Slavenke Drakulić i Dubravke Ugrešić, važni su i vrlo zanimljivi kao pripovjedači i romanopisci Kristian Novak, Ivica Đikić, Damir Karakaš. Uzgred rečeno, Karakaš je rodom iz Like, pokrajine u centralnoj Hrvatskoj, a prezime mu ima tursku etimologiju. Pritom, čovjek zbilja ima crne obrve.

Književnost možda ne zaustavlja ratove, međutim, mir se može postići papirom i olovkom, tvrdi Rilke. I kao zadnje pitanje, možete li uputiti nekoliko riječi o Sarajevu i vašim pričama?

– Sarajevo je grad u kojem sam odrastao. Kada spavam i sanjam, većina mojih snova zbiva se u Sarajevu. Velika većina mojih proznih knjiga, romana i knjiga pripovijetki, za mjesto radnje ima Sarajevo. Za mene to je istovremeno stvarni i izmišljeni grad. Fantastično fiktivno i izmaštano mjesto, koje istovremeno postoji u stvarnosti. Sredinom i krajem osamnaestog stoljeća u Sarajevu je živio i pisao čovjek koji se zvao Mula Mustafa Bašeskija. Bio je majstor kazaz, izrađivao je pozamanteriju i konjsku opremu, ali je kao darovit dječak i mladić nakon mekteba nastavio pohađati medresu, pa je službovao kao imam jedne lijepe, ali ne naročito istaknute i frekventne sarajevske džamije, te kao gradski pisar. U doba opće  nepismenosti, ljudima je sastavljao dopise, žalbe i molbe, po narudžbi je pisao privatna pisma, sastavljao oporuke i darovnice. Kao jedan od rijetkih pismenih građana imao je savršen uvid u život čaršije. A imao je i strast kroničara, onoga koji spašava grad i svijet od zaboravljanja naoko malih stvari. Bašeskijin “Ljetopis” temeljna je knjiga Sarajeva i jedna od najvažnijih knjiga koje sam pročitao i preko kojih se formirao moj svijet i moji interesi. Recimo, 1164. po Hidžri ili 1751. na 1752. Bašeskija je zapisao ovo: “U Sarajevo je dovedena jedna žena iz unutrašnjosti koja od rođenja nije imala ruke, nego je nogama prela i obavljala druge poslove. Odvedena je u Istanbul da je tamo pokažu.” A hidžretske 1173. se, između ostaloga, dogodilo ovo: “Mehmed-efendija Fojničanin postao je muftija. Međutim, dotadašnji stari muftija ne ustupi mu položaja, nego sastavi mahzar i štaviše protiv Mehmed-efendije nahuška svoje prijatelje.” Ove sam dvije natuknice upravo odabrao nasumičnim otvaranjem “Ljetopisa”, a ima ih na stotine, i od svake bi se mogao napisati po jedan roman. Uz ovu drugu o nevoljama Mehmed-efendijinim još stoji i da su te godine trešnje neviđeno dobro rodile. I što piscu više treba za priču. Eto, to je Sarajevo, i to je Mula Mustafa Bašeskija.

_____________________Ali Puziću

U hramu što povazdan
miriše

Na bijeli bor
na hrast
i jelu

Majstor mjerka odležale
ukraj naslagane
grede

Buduće prozore
Stolove

Hrpice pilotine

Mrve hljeba

U mojoj neobjavljenoj knjizi prevoda “9 ruskih pjesnika” (330 kompjuterskih strana) najviše pjesama imaju Nikolaj Zabolocki (38) i Aleksandar Kušner (35), koji nesumnjivo idu u najveće ruske pjesnike 20. stoljeća i trebalo bi oba da od mene dobiju zasebnu knjigu prevoda, ali više nemam ni snage ni strpljenja.

A prevodilačko umijeće – pola je strpljenje, a pola sve ostalo. Gete je rekao. “Talenat je dugi strpljivi rad”. Tim prije prevođenje.

Rusi su veliki majstori oktava, a ove dvije pjesmice spadaju u najnezaboravnije koje sam na ruskom jeziku jeziku čitao:

ALEKSANDAR KUŠNER

***

Dok usamljen u sjeni stajah
Noću sred pustog sâda,
Čas škripne tiho dver iz raja,
Čas lupi dver iz hada.

Slijeva zvuci su muzike,
I skladno pjeva glas.
Zdesna neko, uz stalne krike,
Proklinje život väs.

***

S novostima lošim, sa svojom bijedom,
Bolom, krivicom živjeh te godine.
Suhim upaljenim očima sam gledo
U svijet koji čas mrkne, čas sine.

Zasluživao dječak pažnju nije,
Niti u dači pas koji razdražen
Zijeva. Tragični pogled je na svijet
Rđav zbog toga što je uobražen.

<1968.>

Preveo Marko Vešović

Godine 1964. zagrebački je Jugoton, najveća diskografska kuća u Jugoslaviji, objavio dugosvirajuću, LP ploču “Pjesme Herceg-Bosne”, u čijem su snimanju sudjelovali najpoznatiji ondašnji sarajevski pjevači i pjevačice, Nadežda Cmiljić, Zora Dubljević, Mile Petrović, Zehra Deović, Safet Isović, Radmila Jagodić, Zaim Imamović, koji su odreda karijere gradili kao vokalisti Radio Sarajeva. Za razliku od uglavnom samoukih kafanskih pjevača, prezrenih u ona kao i u ova vremena, koji su činili estradni undergound, i još će proći godina i godina prije nego što dobace do Jugotona, a kada se to dogodi, bit će to rođenje nečega što će se onda zvati novokomponovana narodna muzika, pa turbo-folk, radijski pjevači bili su muzički školovana gospoda, bez obzira na to što nisu pohađali muzičke škole i većina ih je bila notno nepismena, ali se pjevanje na radiju smatralo školom. Osim što su svojim glasovima, uživo i preko magnetofonskih vrpci, popunjavali radijski program, oni su bili i važni za izgradnju kulturnoga i glazbenog identiteta jugoslavenske socijalističke zajednice, za očuvanje njezina nacionalno-kulturnog i teritorijalnog pluraliteta, te, nikako na kraju, za propagandu i marketing političkog režima.

Iako je za omotnicu albuma iskorištena ubava veduta sa čaršijskog sokaka, s kaldrmom, doksatima i obijeljenim fasadama od nepečene gline, koja je prigodno uokvirena zelenom bojom zastave, “Pjesme Herceg-Bosne” nisu sevdalinke. Samo je “S one strane Plive”, u izvedbi Zehre Deović, ubrojiva među takve pjesme te, možda, i “Zelen lišće goru kiti”, koju je pjevao Safet Isović, i koja je nekom nekad, vjerojatno, zazvučala kao i sevdalinka, premda je riječ o starogradskom šlageru, nastalom po tekstu slavnoga srpskog devetnaestostoljetnog pjesnika i slikara Đure Jakšića, i sa sevdalinkom i Bosnom ima samo te veze što takve pjesme Bosanci rado i uvjerljivo pjevaju. Zaista, “Zelen lišće goru kiti” u izvedbi mladoga Safeta Isovića zvuči moćno, lijepo i tužno, upravo onako kako treba.

Ali nešto su sasvim drugo “Pjesme Herceg-Bosne”. Recimo, “Marš XXIX divizije” i “Marš X hercegovačke brigade”, u izvedbama Instrumentalnog trija Matijević – Trkulja – Bogeljić, i grupe pjevača. Ove dvije pjesme zvuče gotovo zaumno, kao da dopiru iz neke ideološko-političke podsvijesti epohe ili iz romaneskne reinterpretacije ranih dana jugoslavenskog socijalizma, u kojoj su se izmiješale različite razine stvarnosti, a s njima i različiti žanrovi, melodije i glasovi, pa tako klasike s Radio Sarajeva i velikane sevdalijske i starogradske jugoslavenske povijesti čujemo kako odlučno i pomalo ljutito u “Maršu X hercegovačke brigade” pjevaju “sad naprijed Hercegovci vrli” i “nek’ zna ustaški gad”, da bi se odmah u istome stihu spomenuo i njegov četnički brat. Nisu ovo pjesme koje se više ne pjevaju, jer se one nikad nisu ni pjevale, nego su samo služile kao zaštitni znak režima, ali i svojevrsni alibi diskografskoj kući, te samim glazbenicima i pjevačima. Nakon što imaš snimljen “Marš X hercegovačke brigade” nitko te više ne može pitati ni što si radio 1941, ni kakve si to džeziste, rockere i protunarodne elemente objavljivao 1964. Problem s ovakvim pjesmama nastaje kada se jednoga dana svijet naglavce izvrne, komunizam se raspukne kao balončić od sapunice, a s njim i Jugoslavija, a ti se pred novim vremenom i novim običajima i vrijednosnim sustavom zatekneš s “Maršem X hercegovačke brigade”, pjesmom koju je sad nemoguće sakriti, premda se zapravo nikad nije pjevala. Spašava te samo to što su Jugoslavija i njezin samoupravni socijalizam funkcionirali kao savršen kolektivni i koruptivni melting pot, u kojem su se talili i pretalili u nove ljude praktično svi koji su u toj zemlji i u to vrijeme živjeli. I pošto je svatko u biografiji imao neki svoj “Marš X hercegovačke brigade”, koji je nakon 1990. nastojao sakriti, tako te za tvoja ogrešenja nitko nije ništa ni pitao, samo ako si u međuvremenu postao dobar i primjeran Srbin, Hrvat, Bošnjak, ili što te je već krštenicom i republičkom pripadnošću dopalo. Jugoslavija se i jest tako krvavo raspala, a na njenom je mjestu, izuzimajući Sloveniju, isklijao takav nacionalistički, klerikalni i klerofašistički korov kakvog nije bilo nigdje drugdje u istočnoj i postkomunističkoj Eruopi, zato što su prethodno svi, ili skoro svi, bili korumpirani komunizmom i jugoslavenstvom, marševima X hercegovačke brigade, koji su se mogli savršeno lako transformirati prema nacionalističkom obrascu. Napokon, čuješ li samo prvih nekoliko sekundi marša, i borben prvi stih “sad naprijed Hercegovci vrli”, ne možeš ni znati kamo i u čije ime taj naprijed vodi.

Ali prva pjesma na albumu veličanstvena je, takva da ne samo da ne da naslutiti ono što slijedi, nego u sebi sažima sav smisao pripovijesti o pjesmama koje se više ne pjevaju, a s njima i pripovijedanja o svim onim ljudskim životima i biografijama što su protekle niz Jugoslaviju, nadživivši je, a zajedno s njom i vlastiti životni okvir. Nakon Jugoslavije trebalo bi smisliti nešto za sebe, što će te osloboditi njezine sjene i spasiti od kužnih kolektiviteta koji su iz nje proistekli. Bijeg od nacionalizma i klerikalizma ne vodi prema Jugoslaviji, nego, paradoksalno, od Jugoslavije.

“Bilećanku” u duetu pjevaju Zaim Imamović i Radmila Jagodić. Strofa svakom, Zaim započinje, Radmila nastavi. Kao kad Johnny Cash pjeva “Hurt”, posljednju svoju pjesmu, koja ni po čemu i nije trebala biti njegova, a slušatelju se oči istog trenutka napune suzama, grlo mu se stegne, hvata ga blaga nesvjestica, srce se uznemiri, zatreperi pa se uzlupa, iskoči iz ritma, kao da je to i njegova, slušateljeva, posljednja pjesma u životu, kao da je posljednja pjesma na svijetu, poslije koje će nastati mrak, tišina i šum planeta koji se oko sebe i oko svega kreću, šum pustih magnetofonskih vrpci. 

Zaim Imamović daleko je od vremena kad bi mu ovo bila zadnja pjesma, četrdeset i četri su mu godine, na vrhuncima karijere, pred sobom ima još tačno trideset godina života. Radmili Jagodić još nije ni trideset, ali je, opet paradoksalno, već učinila gotovo sve ono po čemu će je pamtiti. Rođena 1935. u Olovu, sarajevsko radničko dijete, tokom rata ostala je bez oca – ne znamo, a više nas nije ni briga kako je, na kojoj strani i od čije ruke poginuo – poniknula je iz one fine, uredne sirotinje, koja bi se potrudila da za djecu sve učini, da im da kruh u ruke i uputi ih u svijet, koji se u to vrijeme u svojoj cjelini i protežnosti širio od Baščaršije do Čengić vile. Radmila je završila srednju školu i zaposlila se u pošti, kao poštanskotelegrafski ispitivač. Rado bi i zapjevala, a imala je samo jednog pjevačkog uzora, čije će ime spominjati cijeloga života, i u vrijeme kad to više nije bilo potrebno, i u vrijeme kad se sve razišlo i raspalo: Zaim Imamović. I tako je, nekih pedesetih, u godinama oko Staljinove smrti, mlada PTT službenica najprije pjevala u kući, uz majku koja je isto tako lijepo pjevala, da bi se onda osmjelila pa zapjevala i izvan kuće, vođena glasom Zaima Imamovića.

U vrijeme kada su njih dvoje snimali “Bilećanku” već je skoro deset godina bila profesionalna pjevačica, zaposlena na Radio Sarajevu. Tu će i penziju dočekati, kao jedan od onih velikih pjevača i glazbenika koji zapravo nikad nisu kročili na estradu. Iako je pjevala na onodobnim hit-paradama, imala je solističke koncerte, objavila nekoliko singl ploča, uglavnom dueta s drugim, poznatijim i probitačnijim pjevačima i pjevačicama – među njima mi se u pamet usjekla i lijepu legendu u sjećanju ostavila “Tamna noći, tamna li si”, koju je pjevala u duetu sa Zorom Dubljević, i uz pratnju harmonikaškog dueta Ismeta Alajbegovića i Jovice Petkovića, a koju ću kasnije mnogo puta i usput čuti u mnogo raširenijoj izvedbi Rize Hamidovića – iako je, dakle, Radmila Jagodić bivala na velikim pozornicama, ona je zauvijek ostala pjevačica s Radio Sarajeva. Bila je to njezina umjetnost i njen kruh.

Pjevala je ona sa Zaimom prije “Bilećanke”, a pjevat će i poslije “Bilećanke”. Ali ovakvu pjesmu više neće otpjevati. Naprosto zato što ovakvih pjesama više niti nema. Nije napisana u slavu revoluciji, niti je spjevana u šumi, među partizanima. Iza nje ne stoje velike škole, predratne muzičke akademije i konzervatoriji, niti je njezin autor putovao u Rusiju i s izvora se napajao melodijama i ritmom široke ruske duše. Ruske je pjesme slušao u mitrovičkoj kaznionici i u logoru u Bileći. Iza Bilećanke ne stoji nijedna velika ideja, nego neobična lirska senzacija: zvuk teških vojničkih cokula po hercegovačkom kamenjaru, povremeni zvek metala kad udari o kamen, i noć iza kamenih zidova.

Zaimov glas raspoznao bi se među svim drugim glasovima, ali on nije nužno pjevač narodnih pjesama i sevdalinki. Otpjevat će sve, s manjim ili većim uvjerenjem, ali jasno se uživljavajući u ulogu lirskog subjekta, pripovjedača, antičkog junaka, glasa kojim je pjesma prvi put potekla. U “Bilećanki” čuješ njega, ali ne čuješ narodnog pjevača. U Radmilinoj, opet, dionici čuje se što ona inače pjeva. Ne samo da ona ima manje iskustva, nego je ona, za razliku od njega,  samo pjevačica, i ne želi, ili nije u stanju, da iz jednoga lika prelazi u neki drugi lik. Ona “Bilećanku” samo pjeva, on je sasvim u njoj, on je lik iz pjesme.

Koju je napisao Milan Apih – Jure, partizanski prvoborac, prijeratni komunist i učitelj, rodom iz Celja. Priča o njemu mogla bi se ispričati od njezina kraja: Milan Apih umire nekoliko trenutaka prije početka opsade Sarajeva i velikog rata u Bosni i Herceogovini, ali nakon što se Slovenija već osamostalila, a rat u Hrvatskoj prekinut je potpisanim Sarajevskim primirjem – za posljednjih godina svog života Apih je tihi i razumni zagovornik slovenskoga nacionalnog izmirenja i podupiratelj one slovenske opozicije, okupljene oko Nove revije, koja će u službenome Sarajevu, kao i službenom Beogradu, biti kvalificirana kao fašistička, dok će se Slovence prilično otvoreno i s prezirom nazivati “bečkim konjušarima”. Ispričana od kraja, priča logično teče prema “Bilećanki”.

Ispričana otpočetka, priča će od “Bilećanke” logično voditi prema slovenskom nacionalnom pomirenju, s Jugoslavijom ili bez nje. Da se pitalo Milana Apiha, bilo bi s Jugoslavijom. Ali što ćeš kad Jugoslavija sebe samu nije htjela ili kad je Jugoslavija mogla sebe zamisliti samo kao političkoga monstruma, koji bi nastavio živjeti u 1945, tako što bi sve njezine narode i pojedince ucjenjivao jugoslavenskim jedinstvom.

Ispričajmo je, ipak, otpočetka, jer je početak poučan i neočekivano suvremen.

Kada se, sredinom tridesetih, pokazalo da se problem političkoga, nacionalonog ili rasnog delikta može rješavati mimo sudova i pojedinačnih suđenja, i to tako da se ne prenatrpavaju zatvori i kaznionice, dakle kada je Europa otkrila blagodati Hitlerovih koncentracijskih logora, različite su vlade Kraljevine Jugoslavije nastojale takvu praksu primijeniti i u Jugoslaviji, i tako riješiti sve probleme s komunistima, ostalim ljevičarima i republikancima, ako se republikanci opet budu pojavili. Prvi koncentracijski logor osnovan je već u siječnju 1935, i to u Višegradu, ali je već dva mjeseca kasnije zatvoren. Presudili su pritisak javnosti i činjenica da je Kraljevina, koliko god bila nesavršena, represivna i politički primitivna, u rudimentarnom smislu i u konačnom cilju ipak bila demokratska zemlja. Sabirni logori u koje bi se zatvarali ljudi bez formaliziranog suđenja mogući su samo za vrijeme rata, te u državama koje nisu demokratske. U takvim državama logor je prirodno stanje stvari i u vremenima blaženoga mira.

Nakon toga se vlast dosjetila da prikrije problem s legitimiranjem logorske prakse tako što su pri postojećim zatvorima otvarana odjeljenja za političke zatvorenike, koja su funkcionirala na način koncentracijskog logora i umnogome su bila izuzeta od pravnog sistema.

Nakon početka Drugoga svjetskog rata situacija se zakomplicirala. S jedne strane, vlasti su bile zastrašene međunarodnom situacijom, a onda i sve češćim štrajkovima i demonstracijama u zemlji, za koje su, ne bez razloga, sumnjičeni komunisti preobučeni i maskirani u nove sindikalne i političko-partijske forme, a s druge strane, jačanje Njemačke i Sila osovine ohrabrivalo ih je u kopiranju protudemokratskih rješenja u državi. Nakon 1. rujna 1939. i njemačkog pa ubrzo i sovjetskog napada na Poljsku demokracija u Europi više nije doživljavana kao društvenopolitički imperativ.

Nakon što je 26. kolovoza 1939. potpisan sporazum između srpskih i hrvatskih vođa Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka, koji je vodio u raspuštanje Narodne skupštine, Namjesništvo koje je na dužnosti zamjenjivalo malodobnog kralja donosi uredbu prema kojoj na Vladu prenosi zakonodavne ovlasti. Bio je to formalni kraj trodiobe vlasti i parlamentarne demokracije u Kraljevini Jugoslaviji, i sjajna prigoda za otvaranje koncentracijskih logora. Vlada Cvetković – Maček, u kojoj, da ni to ne bude zaboravljeno, sudjeluju i slovenski te muslimanski predstavnici, 15. prosinca 1939. donosi “Uredbu o izmenama i dopunama Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi”, po kojoj su upravno-policijske vlasti, sasvim zaobilazeći sud, mogle “uputiti na boravak u drugo mesto lica koja remete red i mir ili odrediti mesto stanovanja pod nadzorom vlasti”. Bila je to gotovo bezazlena formula za osnivanje koncentracijskih logora, među kojima će jedan, onaj u Kerestincu kod Zagreba, na kraju biti i logor smrti (što je i najveći osobni krimen Vladka Mačeka).

Slijede masovna uhićenja praktično svih dostupnih osoba koje su u policijskim evidencijama bile evidentirane kao kumunisti, i osnivanje koncentracijskog logora u Bileći, u prostorima stare austrougarske kaznionice, prethodne turske kasarne. Prvi logoraši u Bileću stižu 18. siječnja 1940, i formiraju se četiri logorska odjela, ispočetka u četiri sobe: slovenski, makedonski, srpskohrvatski i ženski. Prvi dolaze beogradski komunisti, uhićeni pred Novu godinu, među njima i trojica članova aktualnog Centralnog komiteta KPJ, Moša Pijade, Ivan Milutinović i Ivo Lola Ribar. Za njima dolaze Zagrepčani, Makedonci, Slovenci, Bosanci… Bilo je svijeta sa svih strana, uključujući i sve dostupne republikanske borce iz građanskog rata u Španjolskoj, koji su prema odluci iste vlade od 15. listopada 1939. repatrijalizirani i prihvaćeni kao slobodni građani.

Bileća je odabrana iz dva razloga: varoš na kraj svijeta, nema industrije, a gdje nema industrije, tu, pretpostavlja se, nema ni komunista, negostoljubiv pejzaž, oštra klima, mjesto kao stvoreno za jugoslavenski Sibir.

I u tom je Sibiru učitelj Milan Apih, onako za svoju dušu, u jednom naletu, napisao pjesmu o logorskoj četi koja se kreće kroz Bileću, između nijemih i naoružanih žandarskih straža. Pjesma lijepa, logorska, u njoj se spominju Sibir i daleka žuđena sloboda. Napisana u ritmički savršenoj formi, u trinaestercima, sa cezurom nakon osmog stiha, mogla se lako upjevati. Apih je po logoru zviždukao melodiju koja mu je sama došla i pjevušio svoju pjesmu, na jeziku na kojem nikad poslije neće biti pjevana, pa čak ni u Sloveniji, jer će ona druga verzija biti prejaka.

Tko je tekst Bilećanke preveo na srpskohrvatski? Postoje dvije verzije. Prema onoj koja se uvriježila, bio je to Moša Pijade. Prema onoj na kojoj je insistirao sam Milan Apih, bio je to Todor Vujasinović. Skloniji smo vjerovati autoru pjesme, nego partizanskoj historiografiji i mitologiji.

Todor Vujasinović bio je rodom iz Tešnja, završio je pravoslavnu bogosloviju, a onda je, u drugoj polovini dvadesetih, u Parizu studirao filozofiju. Tako je postao i član Komunističke partije Francuske. U Jugoslaviju se vraća 1930. i sljedećih nekoliko godina radi na partijskom organiziraju u centralnoj Srbiji. U travnju 1935. završio je na jednogodišnjoj robiji u Sremskoj Mitrovici. Po izlasku, 1937. postaje plan Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu. Na toj je funkciji i kao logoraš u Bileći. U ljeto 1941. komandant je Ozrenskog partizanskog odreda, jedan od organizatora ustanka u istočnoj Bosni. Vjećnik je na zasjedanjima AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, i ministar prometa u prvoj poslijeratnoj vladi. Dugogodišnji partijski i državni kadar iz Bosne i Hercegovine, ali bez prevelikih ambicija. Na kraju član Savjeta federacije, danas već zaboravljenog vijeća staraca, koje nije imalo veći politički značaj, ali je funkcioniralo, i danas funkcionira, kao dobar i pouzdan imenik umirovljenih prvaka revolucije.

Todor Vujasinović bio je obrazovan čovjek, darovit prozaist, pripovjedač i memoarist, i sve to pridonosi uvjerenju da je on prepjevao “Bilećanku” sa slovenskog, a ne Moša Pijace.

Prijevod od prvog do posljednjeg stiha vjerno prati metriku izvornika i samo u jednoj, inače meni najljepšoj strofi, bolje zvuči na slovenskom.

Ovako ta strofa glasi:

Daleč zdaj si domovina, nas izgnali so
Ko da krivi smo zločina, ker te ljubimo.

A ovako glasi prijevod koji se pjeva: 

Daleko si zavičaju, mi prognani smo
Prognaše nas zbog zločina, što te ljubimo.

Ova je strofa, ovaj distih, ključ pjesme, mjesto oneobičavanja, na kojem se razotkriva i sam autor i jasnom biva tema pjesme. A, na neki način, od tog mjesta vodi jasan put do onoga uz što će drug Milan Apih – Jure stati pred kraj života.

Dvije su sudbinosno važne konstatacije u ovom distihu: prvom pjeva da je daleko zavičaj iz kojeg smo prognani, drugom pjeva da su nas prognali zbog zločina što ljubimo svoj zavičaj.

Iako riječ domovina u slovenskom ima drukčije značenje nego u hrvatskom i ostalim našim istim jezicima – jedan je to od onih, kako se to kaže, “lažnih prijatelja”, kakvih je u bliskim slavenskim jezicima mnogo – u ovom je slučaju tačnija i preciznija od riječi zavičaj. Dok je zavičaj mjesto na kojem smo se svikli, na koje smo se navikli, na kojem smo se navrnuli, gdje smo se rodili, rodno mjesto i rodni kraj, domovina je mjesto gdje nam je dom. U arhaičnim hrvatskim govorima, često tačnijim od suvremenoga hrvatskog, recimo u Konavlima, domovina je još uža od zavičaja, i njom se naziva djedovina – zemlja i posjed koju jedan naraštaj nasljeđuje od prethodnog naraštaja, od oca porodice, onog na kojemu je posjed. Domovinu je u Konavlima sramota dijeliti, jer se domovina smanjuje dijeljenjem između nasljednika, i razbija se bogatstvo roda i zajednice. Desetljećima i stoljećima formalno nepodijeljena, domovina je jedino važno što se ima. I, na neki način, jedino što se brani.

Etimologija riječi domovina u slovenskom je ista kao i u hrvatskom, kao i u konavoskom, kao arhaičnom i lokalnom hrvatskom govoru. Ali bi se moglo reći da je konavosko razumijevanje domovine najsupstancijalnije, najbliže prvom značenju. Slovenska bi domovina mogla biti metaforično shvaćena konavoska domovina, jer se metaforom uvijek širi polje značenja i razumijevanja. Hrvatska bi, pak, domovina mogla biti metafora metafore.

Riječ domovina u pjesmi je ljepša i bliža od riječi zavičaj.

U tvrdnji da smo u bilećki logor prognani iz svojih zavičaja nešto je što je suprotno poetici i politici partizanskih i komunističkim pjesama. One su redom kosmopolitske, svejugoslavenske, okupljajuće, u njima se osjećamo kao svoji na svome baš na svakom pedlju zajedničke nam jugoslavenske domovine. Pa tako i u Bileći. Zavičaj nije na cijeni unutar poetike pjesama koje se više ne pjevaju. Ne znam nijednu koja bi ga tretirala kao “Bilećanka”. Jer nijedna, uostalom, i nije pjesma iz logora.

Drugi stih je, pak, posve subverzivan. I silno važan za razumijevanje “Bilećanke”, slovenskog partizana Milana Apiha, a možda i slovenskog nacionalnog pitanja u Jugoslaviji. Prognaše nas zbog zločina što te ljubimo! Naježim se od ganuća čim na ovaj stih pomislim.

To što Apih njime kaže, ne može se na drukčiji način reći i opet ne postoji niujednoj drugoj pjesmi.

Ni zbog proleterskog internacionalizma, ni zbog revolucije, ni zbog velikog ideala ravnopravnosti i bratstva svih ljudi i jednakih mogućnosti za sve, ni zbog opojne vjere u komunizam, ni zbog čega od svega toga nismo završili u koncentracijskom logoru u Bileći, nego zbog zločina što ljubimo svoje slovenske domovine, i u njima svoje bosanskohercegovačke zavičaje, i u njima opet svoje konavoske domovine. Iz perspektive Milana Apiha već je 1940. razlog za komunizam bio u ljubavi prema svome sirotom i osiromašenom Celju, prema tužnim slovenskim pokrajinama i prema Sloveniji, općenito. Jugoslavija u tome nije bila višak, niti se, iz perspektive prijeratnih slovenskih komunista, a zatim i iz perspektive Osvobodilne fronte, kao jedine uspjele primjene načela narodne fronte u južnih Slavena, postavljalo pitanje potrebe za Jugoslavijom. Slovencima je ona uvijek, do posljednjeg trenutka bila potrebna i poželjna, ali nakon što su se južna braća odrekla Jugoslavije tako što su je pretvorili u trojanskog konja, u zlatno tele, u zli totem čiji jedini je smisao da poništi slovenstvo Slovenije, Slovenci su se, zajedno s pjesnikom “Bilećanke”, lako odrekli Jugoslavije. Najlakše od svih. Zato što jedini nikad nisu sa njom kalkulirali, niti su Jugoslaviju vidjeli kao sredstvo za proizvođenje iluzije o vlastitoj veličini. Samo za Slovence Jugoslavija nije čarobno sredstvo za produženje penisa. Slovenija nikad nije bila, niti je imala ambicija biti, Jugoslavija u malom. Pa kad Apih zapjeva: “Daleč zdaj si domovina, nas izgnali so. Ko da krivi smo zločina, ker te ljubimo.”, čovjek se mora naježiti, jer to je, pored svega drugog, i pjevanje svijesti o zajednici, slovenskoj i jugoslavenskoj.

U pjesmi su i strofe koje se nikad nisu pjevale. Među njima i zadnja, kao optimistična poanta pjesme:

Bez pušaka, bajoneta, bude li nam poć’,
stupat će naša četa, slobodi nasuprot

Želja će se ispuniti, logor u Bileći bit će raspušten 25. studenog 1940, kad i posljednja skupina logoraša biva puštena na slobodu. Bilo ih je devedesetak, i svi će, nekoliko mjeseci kasnije, biti među ustanicima. Slobodi nasuprot, padali su kao klasje. Todor Vujasinović i Milan Apih pušteni su među posljednjima, tako da je pjesma iz logora izašla prije njih. Znali su je već i stanovnici Bileće, jer bi slušali logoraše kako pjevaju dok prolaze kroz mjesto. Neobično, ali logorski su čuvari i žandari poticali logoraše na pjesmu.

Zaim Imamović imao je glas ranjiva čovjeka. Bila je to temeljna njegova sudbina. I kad je zapjevao “Bilećanku”, melankoličnu logorašku pjesmu i vjerojatno najizvorniju od svih naših pjesama koje se više ne pjevaju, savršeno su se našli pjevač i njegova pjesma. Emocija se susrela s onim koji ju je umio izraziti. Apih, čija su glazbena znanja bila kao u svakoga onodobnog učitelja, slaba i ograničena, “Bilećanku” je upjevao s ruskom revolucionarnom pjesmom u uhu, premda će “Bilećanka” po svemu iznevjeriti slavni uzor. Pjesma je to koja u sebi ima nešto od kantautorske balade, više je glas pojedinca, nego kolektiva, i uvijek ju je bilo ljepše čuti u solističkoj, nego u zborskoj izvedbi.