Bio je kišovit, jesenski dan kad sam se autobusom vraćao iz Trsta, pod nogama mi je, u mojoj adidas torbi za trening, bilo sakriveno dvadesetak kantica laka za parkete. Dvokomponentnog, to ću saznati tek kad se vratim u svoj stan, na zapadu Rijeke, jer će nedostajati jedan par, pa će jedna kantica ostati do danas ne sjedinjena i nepotrošena. Često sam odlazio u Trst, kao srednjoškolac svojim ljubičastim fićom, a kasnije žutim jugom. No, ovaj put išao sam autobusom jer mi je trebao samo taj lak, a autobusna karta bila isplativija nego lijepa vožnja autom. Devedeset i druga je, student sam i sa svojom djevojkom uređujem stančić. Novac vidimo rijetko. Zato i krećem u stranu državu po nešto jeftiniji lak. S tom razlikom u novcu možemo otići na miješanu pizzu u tavernu opatijskog hotela Imperial. Isplati se. I naravno, manja je šansa da me carinici oglobe ako se sakrijem među ostale nevine, u autobusu.. Ispred mene sjedi djevojka s vrlo crvenim usnama koje škljocaju po sivilu i kiši, uz nju, mladić koji na nogama drži philipsov usisvač u kutiji, neraspakiran, spreman za carinske ovjere, povrate poreza i slične stvari. Stranci su. Ali uskoro počinju razgovarati. Predstavljaju se jedno drugome, rukujući se spojenih laktova, ona se glasno nasmije. Nisam čuo imena, ali se ona brzo pohvalila da joj je otac u Beogradu i da nadgleda raspodjelu jugoslavenske imovine, sukcesiju. Inače je Riječanka, s Krimeje. Završila je talijansku gimnaziju. I voli, sad šapće: D’Annunzija i sve to. Mladić je pita što to sve to?

Pa taj njegov stil, to što se o njemu u Rijeci ništa ne zna, a on je ustvari bio tako zanimljiv. 

Pjesnik? pita momak s usisavačem.

Da, vedro odgovara ona, ali i veliki hedonist, anarhist i slobodan čovjek.

Pokušavam ne slušati, ali do mene dopiru ove rečenice. Rodio sam se u Rijeci, cijelo vrijeme živim u tom gradu, a tek drugi put čujem za ovog čovjeka, o njemu malo znam, tek da je bio fašist, da je uveo diktaturu i da je umro sa sifilisom, od moždanog udara.

Ostalo ću čuti od jednog riječkog književnika, povjesničara na Sajmu knjiga u Puli, prije nekoliko godina. Nešto se popilo u jednom društvu i on se na spomen pjesnika kao divljih stvorova uključio rečenicom o Gabrieleu D’Annunziu: 

– On je bio tako maštovit da je bacao kovanice po podu dvorana u Guvernerovoj palači,, a onda tjerao putane da ih podižu svojim vlažnim pičkama. Koja bi uspjela, on bi je nagradio felacijom.

Svi su se smijali. To je druga slika o pjesniku i diktatoru koji je umarširao u moj grad i tamo se provodio kako je mislio da zaslužuje. 

Zaustavili smo se na talijanskoj granici, uz kratku kontrolu prošli do slovenske, pa dalje do hrvatske. Cijelo vrijeme lijevala je kiša, prozori autobusa bili su zamagljeni, ljuljali smo se po selima, ja sam svakom nogom pridržavao po jednu komponentu, onaj mladić ispred mene držao se za usisivač, u Beogradu se dijelilo bogatstvo, ona je pričala, a D’Annunzio je čekao skutren u nekoj tami, da ga ona opet izvadi na danje svjetlo i pomiluje kao brončanu figuricu, tajnu kojoj se vraćamo kad nas poklopi samoća ili strah od ljubavi.

Na hrvatskoj granici morali smo izaći iz autobusa i ostaviti stvari unutra, bilo nas je pedesetak i pokušavali smo se sakriti ispod jedne nadstrešnice. Carinik nam je prišao i tražio dokumente, drugi je krstario autobusom. 

– Čija je ovo farba? viknuo je onaj iznutra.

– Moja, odgovorio sam onom koji je stajao kraj mene.

– Platit ćeš carinu.

– U redu.

– Čiji je ovo usisivač, filips?

– Moj, reče mladić.

– I ti ćeš platit carinu. 

– Dobro, reče mladić. 

– Zašto bi platio, upita ona.

– Zašto? 

– Ko tebe što pita, odvrati joj carinik.

Ona se povuče, ova ju je grubost prestrašila, stavi ruke na mladićeva ramena i prošapće:

Poljubi me. Poljubi me. Poljubi me.

Mladić je gleda, ukočio se i zbunio.

Molim te. Molim te.

Nakon što smo izmirili dugove prema državi, nastavili smo vožnju prema Rijeci. Njih su se dvoje, sve do zapadnog ulaza u grad ljubili, zatvorenih očiju. Nisu progovorili niti riječ. Mladić je kutiju s usisavačem stavio na prolaz uz sjedala, a ona je Gabriellea D’Annunzia odložila u neku mladenačku zabludu, u ranu potrebu da nekog fascinira, da bude drugačija, avangardna. Oni su se ljubili, bio je to prvi put da sam ugledao fašista kako ljude vodi u ljubav. I zadnji.

Ovih sam se susreta s D’Anunziom sjetio danas, nakon što su u Rijeci izvješene njegove zastave, a u Trstu otkriven spomenik. O tom čovjeku ne znam gotovo ništa, nisu nam ga spominjali za vrijeme školovanja, on je bio tajna. Istina, nisu nam spominjali niti partizane koji su grad oslobodili, uopće, riječku povijest nismo znali. Bitke protiv Turaka, to da, i danas znam sve godine u 16. stoljeću i sve utvrde, čujem kako sikću jatagani nad vratovima nevjernika i kako ržu probodeni konji zavaljeni u blatne oranice, ali o D’Annuzijevom eksperimentu i teroru, o njegovom sjemenu koje je u svojoj zemlji posijao, nismo učili ništa. Zato sam, uz toliko neznanje, jasno upamtio tek ovo dvoje autobusnih ljubavnika i tu sliku putane koja čuči nad sjajnom kovanicom pokušavajući zadiviti poetu. 

D’Annuzio je ona limenka laka, bez svoje druge komponente, nešto neupotrebljivo, nepoznato. Stoji na polici s ostalom kramom, strah me ga je baciti jer danas sve recikliraju. On je, u mraku moje konobice na sigurnom, u svom sifilitičnom grobu. 

Dnevnik jednog penzionera/49

Ime mi je Vladimir, prezime Radman. Kao dvadesetsedmogodišnjak s ocem i majkom preselio sam 1993. iz Sarajeva u Zagreb, očev rodni grad, u kojemu sam i dandanas. Sada imam pedeset i tri godine. Ovo je moja priča o čitatelju i jednom piscu, Sarajliji, vršnjaku, koji je iste godine, kao i ja s roditeljima, zauvijek promijenio životnu sredinu. I otac i majka, oboje profesori, od malih nogu su mi savjetovali da čitam, da ću vremenom samo tako sa sigurnošću saznati i svoju i vrijednost svoga pisca. Zahvaljujući  njihovom savjetu, svoje svjetske pisce sam pronašao u ranoj mladosti, a novog, vršnjaka, još dok je rat bjesnio i u mojoj i u maminoj i u očevoj zemlji.  

Do preseljenja u Zagreb, kao čitatelj, izuzimajući one iz gimnazijske lektire, mogao sam se pohvaliti velikim spiskom svojih više puta pročitanih pisaca: Borges, Márques, Strindberg, Hamsun, Heminguay, Melville, T. Wolfe, Faulkner, Krleža, Andrić, Tolstoj, Dostojevski, Dos Passos, Selimović,  Kiš, Salinger, Pasternak, Platonov, Babelj, Sartre, Camus, V. Hugo, Zola, Baudelaie, Flaubert, Proust, Gide, Beckett, Cocteau, Kundera, Orwel, Huxley, J. Conrad, Boccaccio, Pirandello, Moravia, Leopadi, Da Vinci, J. Joyce, Cervantes, Lope de Vega, M. de Unamuno… Uz enciklopedije mojih roditelja, već 1992. godine, “za svaki slučaj”,  sve ove knjige preselile su u stričevom “opelu” iz Sarajeva u Zagreb. Očev brat, neženja, dugo nas je nagovarao na to, u njegovoj kući s ocem živim i danas kao u svojoj. Majka je iznenada umrla, i stric je iznenada umro. Sami smo. Zakasnili na povratak u moju i rodnu zemlju moje majke, sahranjene sa stricem u Mirogoju.  

Kada sam pročitao prvi tekst svog pisca, vršnjaka, osjetio sam da on  i moj duh na neki čudan način širi. Tko je on, tada nisam znao, iako smo u to vrijeme živjeli u istom gradu. Govorilo se da je vrlo mlad i vrlo darovit početnik. U sebi sam oporicao i jedno i drugo: niti je mlad niti je početnik. U Zagrebu sam nastavio čitati ne samo tekstove objavljivane u raznim listovima već i njegove knjige. Taj je autor pisao o svemu: o svakodnevici sredine u kojoj je djelovao, književnosti, slikarstvu, estradi, kleru, politici, društvu, najviše i najopširnije o svojoj obitelji, djedu, baki, tetki, ocu, ujaku, majci, njihovom porijeklu… Pisao je i pjesme, i priče, romane, putopise, eseje… Sve ga je zanimalo i mnogo je čitao. Kao i ja (tada još nisam i pisao!). Pisao je o svemu što je pamtio i doživljavao, sa znanjem i emocijom, melankolično, pametno, nekim blagim i mekanim jezikom u kojem je svaki detalj opisane teme bio uvjerljiv i duboko proživljen. U svojim tekstovima nije lagao, niti je izmišljao, jest se u njima znao narugati i podsmjehnuti glupim, zaslijepljenim, skučenim i uskotračnim mozgovima. Ako to nije neskromno reći, bio sam i u tome sličan njemu. 

Začudo, mome je autoru godio otpor sredine prema njegovoj povremenoj kritici društva u cjelini, iako je i njegova kritika imala i blagost i mekoću. Bila je sva oslonjena na intelektualnu snagu. Zaobilazile su ga nagrade zemlje u koju ga je iz Sarajeva preselio rat, osporavan je i njegov neporeciv i raskošan dar, ismijavan je i njegov sve veći opus… Skriboman, dijelili su mu svakojake atribute, pa i taj, najuvredljiviji. On se ni na takve uvrede, međutim, nije uopće osvrtao, uvijek je bio iznad njih, štoviše, kao da je svoje kritičare i poticao na napade. Zašto piše i protiv sebe, zašto sve laži, podlosti, niske udarce svojih napadača stalno prešućuje, na to pitanje nisam imao pouzdan odgovor. Nemam ga ni danas. Kao da je želio biti žrtva zatucanih, uskogrudnih, staromodnih, osvetoljubivih, vjerski zaslijepljenih… Taj je moj autor, zato, u svemu bio veći od svojih napadača, snažne vjere samo u moć riječi, ironičan prema dogmatima ustoličenim u vjeri koje je povremeno opominjao kao zločestu djecu… Dobronamjerno je upozoravao, prvi zlo otkrivao… Izrastao je u pisca mnogih, svih koji su se borili za ravnopravnost različitih, protiv jednoumlja, za defašizaciju društva. Bio je vrlo hrabar, a ja vrlo oprezan i suzdržan sve dok tu fazu nisam prevladao prihvaćajući i njega kao svog pisca.

Nisam odustajao od čitanja njegovih žanrovski različitih tekstova, od njegova opusa koji je iz godine u godinu narastao i dobivao vrijednosti klasika. Čitanju njegovih djela bio sam sve odaniji, nizale su se godine, stario sam kao i taj moj autor. Vremenom je njegovo ime i prezime sasvim preraslo i same sadržaje njegovih tekstova, dovoljno je bilo samo izgovoriti ga pa da se odmah prepozna čiji su. Dok sam ih čitao, netko mi je stalno šaptao u uho: Prihvati i njega kao svog, zauvijek. On je i tvoj pisac. Moraš to konačno i javno reći. S tim se riječima i moj duh iz dana u dan sokolio, širio i ohrabrivao, u svemu se izjednačavao s imenom tog pisca. Napokon, jednoga dana, oslobodio se od mog urođenog opreza, zamahnuo je krilima i ispunjen srećom odletio prema čitateljima s vlastitim tekstom. Priznanjem da je i moj. Postao sam konačno autor riječi kojima sam javno branio svog pisca. On je tek tada saznao moje ime, ja sam sve o njemu znao prije toga. U najzrelijim godinama života, prema davnim uputama oca i majke, tako sam se konačno približio i svojoj i njegovoj pravoj vrijednosti. Ali, onaj glas je šapatom u uho zahtijevao i njegovo ime. Neću napisati i njegovo ime, bio sam odlučan. Jer, ne samo ja, i svijet je tada već znao ime moga pisca, gotovo na svim kontinentima. Uslijedili su napadi i na mene samo zato što sam ga pridodao onom spisku književnih velikana; ma, neka su! Svim napadačima sam odgovorio: On nije samo moj, on je pisac i mog oca, bio je i pokojne majke. Svih generacija. I jest, s pravom, to je živa istina.

Zapisano u glavnom gradu zemlje koju su oduvijek najviše voljeli njezini neprijatelji.

Dva završna poglavlja prvog dijela romana Na Vrbasu tekija

XIII.

Rano ujutro glavnina austrijske vojske u tri je kolone otišla dalje, prema Travniku. U gradu je ostao jedan manji dio, da održava red. Ti koji su ostali bez zazora ulaze u napuštene dućane čiji su se vlasnici, bojeći se odmazde, privremeno sklonili u šumu. Uzimaju sve što stignu: od držalica za lopate, ćuskija, hrane, pa do mlinova za kavu koje jedan soldat iznosi na rukama iz radnje Mujage Karića, naslagane poput cjepanica. Niko im se ne usuđuje suprotstaviti.   

Za vojnog zapovjednika Jajca postavljen je fra Antin znanac iz đakovačkih dana, kapetan Pajo Begović. Fra Anto koristi to staro poznanstvo da pomogne svima, i Turcima i kršćanima. Po cijeli dan neumorno hoda Jajcem, a na njegovu molbu Begović je oslobodio sedamsto Jajčana i Varcarana svih vjera koji su bili zatvoreni u tvrđavu pod sumnjom da su sudjelovali u otporu. 

U danima koji su uslijedili, dok se grad sporo i mukotrpno vraćao normalnom životu, svi su jednim uhom pomno pratili napredovanje austrijske vojske. Život je u najvećoj mjeri još uvijek na čekanju, jer se čeka rasplet situacije u Sarajevu: Turci još uvijek gaje slabašnu nadu da bi se ratna sreća mogla u jednom trenutku preokrenuti, a Sarajevo im je posljednja i jedina nada. Tek nakon što je austrijska vojska, desetak dana iza događaja u Jajcu, ušla u Sarajevo i slomila fanatični otpor Hadži Lojinih ustanika, život se nastavio, a Turci koji su pred austrijskom vojskom u strahu pobjegli u šumu, polako se vraćaju u grad, opet uz fra Antinu pomoć, koji je posrednik između njih i kapetana Begovića.

Jedan dan se u gradu niotkuda pojavio kadija Rizvan i odmah je, već sljedeći dan, ponovo imenovan kadijom. Čim je to čuo, fra Anto je otišao pred Konak i sačekao Rizvana.

“O dobri moj fra Anto!” rekao je kadija, hineći oduševljenje, kada je ugledao pred sobom mrkog i zamišljenog fra Antu. 

Fra Anto zaprepašteno gleda u njega: ne može shvatiti da ljudi mogu do te mjere biti prijetvorni. 

“Nije ti drago što me vidiš, čini mi se?” upitao je kadija.

“Nije. Biće mi drago tek kad takim ko što si ti ugledam leđa. Još danas pokupi svoje stvari i napusti grad, jer ću kolko sutra otić u komandu i opričat Begoviću ko si i šta si, kako si bunu među svijet stavljo i huško svoj bašibozuk na pošten kršćanski svijet. I da si bio prvi protiv austrijske vojske. Nemoj mislit da neću! A ti znaš šta za take stvari sljeduje.”

Kadija se najednom pretvori u onu osobu koju je fra Anto ranije poznavao.

“Sikter!” reče nekim piskavim glasom. “Draži su svakoj vlasti vaki ko ja, nego li taki ko ti. Ja stavljam red, a taki ko ti samo bunu zameću.”

Ipak, kadija je već sljedeće jutro, zorom, napustio grad.

Prošli su dani smutnje i prevrata, teška i opasna vremena, jedna od onih koja preživjeli pamte dugo i ustrajno, i koja uvijek s istim žarom dugo poslije prepričavaju, dodajući im nove detalje, u kojima obavezno onaj koji priča dobiva na važnosti. Sada nastupaju neka druga. Grad polako ulazi u novu kolotečinu. Stvari su se u njemu preko noći izmijenile: do jučer ponizni i plašljivi kršćani dignuli su glave (“ko jalov klas”), te prolaze pored viđenijih Turaka bez pozdrava i poštivanja. Kršćanski momci drsko odlaze među turske kuće, tamo gdje ranije nisu smjeli niti pomisliti, pa tu pjevaju i prkose. Trgovina je živnula jer su u grad pristigli novi ljudi, činovnici, uglavnom Hrvati, Slovenci, Poljaci, Mađari ili Česi, koji troše mnogo više od ovdašnjih ljudi koji kupuju samo ono najnužnije: sol, gaz za fenjere ili lance za stoku. Muharemaga Sarač proširio je magazu, te svakodnevno šalje ljude po robu u Trst ili Beč. U jajačke dućane pristižu dotada neviđene stvari, od kišobrana, lula, šešira, pa do svilenih marama živopisnih boja.

Iz dana u dan povećava se broj činovnika koji pristižu u Jajce, a ubrzo za njima, kroz mjesec-dva, doprtljaju im i familije, skupa s namještajem i najnužnijim potrepštinama. Taj svijet donio je sa sobom u Jajce i svoje običaje, Jajčanima nepoznate i strane, nastojeći i tu, koliko mogu, živjeti onim načinom života na koji su navikli. Cijele familije, tako, navečer šetaju gradom, i u početku, kada tek stignu u grad, svi odreda s divljenjem zastanu ispred Plivskog vodopada, a kasnije, kada se naviknu na njega, više ga gotovo i ne primjećuju, poput domaćih ljudi. Taj činovnički svijet sve više se pretvara u jednu novu kastu koja živi gotovo bez ikakva doticaja s domaćima. Tek rijetki, poput fra Ante i Muaremage Sarača, komuniciraju s njima na ravnoj nozi.

I grad se mijenja. Stalno se nešto gradi, premjerava i popravlja. Postavljena je i rasvjeta, i to od zaravni s desne strane vodopada, pa kroz Travničku kapiju iza koje se grana u nekoliko sporednih ulica. Rasvjetu održava bivši telal Rizo Manjgafić; dolijeva gaz u fenjere i izvlači fitilje kada dogore. Svaku večer ostaju iza njega rasuti po ulicama žućkasti krugovi svjetla, dok nekim, samo njemu znanim redom pali fenjere. Nekada prođe pored jednog, pa zapali sljedeći, i tek se potom vrati natrag i prislanja ljestve uz onaj zaobiđeni. Nekada i zastane pored nekog, gledajući zamišljeno uvis. To radi isključivo kada se oko njega okupi besposleni svijet; a to je gotovo svakodnevno, kao i u vrijeme dok je telalio; bez obzira što time izaziva podsmjeh: on na taj način daje sebi i svome poslu na važnosti, jer to što on radi, taj njegov tajanstveni raspored kojim pali fenjere, misli on, oni ne mogu shvatiti, te će stoga narasti u njihovim očima. Pa će shvatiti kako taj posao niko toliko dobro ne može obavljati kao on, jer šta oni znaju šta je rasvjeta, carsko je u pitanju, pa ni to koliko on ulaže truda svaku večer da grad svijetli kako treba i kako je propisano.

“Dobro se ti, Rizo, udade. Tebi svaka vlast majka, a drugima maćeha”, govore mu.

“Jakako!” govori Rizo. “Tebi ko krivo! Vlast je vlast, i ona zna šta je čije: moje je da palim ove fenjere, a vaše da besposličarite. A ja ovo svjetlo palim jednako svima, i tebi i predstojniku. Jedino ga sebi ne palim.”

Tamo gdje je živio Rizo, na Baščelucima, rasvjeta još nije stigla, niti je bilo ikakvih naznaka da bi uskoro mogla. To Rizu cijelo vrijeme muči, i zastaje mu u grlu, kao suh i žilav zalogaj, to je nešto što ga čini manjim i beznačajnijim u tuđim očima, pogotovo u očima tog besposlena svijeta što se okuplja oko njega. I svi u Jajcu to znaju.

“Kako, bolan, tebi, ko carskom činovniku, ne provedu svjetlo?”

Rizo zastane u poslu. To je pitanje koje ga najviše ljuti. Ako je na ljestvama, koje su prislonjene na metalni stup o kojem vise fenjeri, tada obavezno siđe, te onima koji ga to pitaju odmjeri od šake do lakta.

“Sikter!  Vi ko da nemate pametnija posla, već poštenu čoeku na muku pristajat!” kaže im pritom.

I tako, za tragom svjetla koje se svaku večer vuče jajačkim ulicama za Rizom, idu i pošalice. Najčešće se ponavljaju, pa sve u jednom trenutku podsjeti na unaprijed dogovorenu pučku predstavu u kojoj svaka od strana mehanički i uvježbano igra svoju ulogu. Rizo, tako, kada puni fenjere, ostavi “na stranu” nešto gaza za sebe, da mu se nađe. Otkada je dobio taj posao, u Rizinoj kuću vise dva fenjera koji se cijelu večer ne gase. Svi znaju za te njegove sitne, bezazlene krađe, pa i činovnici iz gradske vlasti koji mu gledaju kroz prste, jer Rizo uzima malo, onoliko koliko mu je potrebno za ta dva fenjera.

“Ostavi li ti, bolan, car koju zeru gaza, da ne ćoretaš noću po kući”, pitaju ga u tim trenucima. “Il ti sam bez pitanja zagrabiš?”

“Prođi se ti, bolan, mene! Kako moreš dušu grišit! Telalit sirotinjsku muku i poštenje na sva zvona! Stid te i sram bilo!” odgovara Rizo zapjenjeno, pa onda, kada se smiri i siđe s ljestava, stane pred onoga koji ga je to pitao, pa mu smirenim glasom kaže: “Kažeš, zagrabim li? Bolan, kolko je crno pod noktom, ni tolko carskog ne bi uzo, sve da mi ga na silu guraju u ruke! Imam ja svoju plaću, a dok je plaće, biće akobogda i gaza.”   

Nekada se zna dogoditi i kakva neslana šala. Jednom su mu prislonjene ljestve, na mjestu gdje su se oslanjale na kaldrmu, podmazali uljem, te su ljestve na prvi Rizin nagli pokret skliznule i pale, a nesretni Rizo se najednom našao na zemlji. Dobro se ugruvao i samo pukim slučajem nije slomio nijednu kost. 

U Jajce pristižu i raznorazni čudaci, barem iz perspektive ovdašnjeg svijeta, kojima je sve ono što ne razumiju, čemu ne znaju svrhu i smisao, neka vrsta nove i nepoznate ludorije kojoj je taj strani i tuđi svijet sklon. Njima su svi isti: od rudarskih inženjera koji u okolici Jajca sakupljaju minerale, pa ih potom šalju u Beč; onih što hodaju po selima i zapisuju pjesme ili kupuju stare, neupotrebljive predmete, raspale preslice ili zarđale sablje; pa do šumarskih inženjera koji opasuju stabla savitljivim mjerilima, te izgleda kao da im uzimaju mjeru, poput poludjelih terzija, pa onda crvenom kredom zapisuju nešto po njima. Navrate ponekad i slikari. Oni su, opet, kod jajačkog svijeta posebni, prvi među tom neobičnom i čudovišnom vrstom, i dolazak svakoga od njih brzo se razglasi po gradu.

Slikari svoje štafelaje obično postave na nekom mjestu odakle se dobro vidi vodopad. Oko njih se učas sjate znatiželjnici, pa stoje u širokom krugu iza njih, te preko slikarevih ramena pažljivo i zadivljeno prate kako se na platnu pomaljaju konture vodopada. 

“Vidi ga! Ko da će svaki čas progovorit!” kaže neko, gledajući vodopad na slici.

Najčešće dolaze Hrvati, kojima je najbliže, ali ima i drugih. Jedan dan je tako u Jajce stigao mladi mađarski slikar Tivadar Kosztka Csontvary. 

“Nikada nešto slično nije došlo u ovaj grad, a barem smo se mi nagledali svačega”, govorili su Jajčani za njega.

Bio je šutljiva i zatvorena osoba, duboko nesretna i nezadovoljna svijetom oko sebe. Njegove oči, krupne i začuđene, nasađene na sitno i koščato lice, gore nekim postojanim, luđačkim sjajem, ugaslim i stalnim. Nosio je neobičan, plitak šešir čiji je obod bio zavrnut prema gore, da mu ne zaklanja pogled. Dvije godine prije nego što se prvi puta pojavio u Jajcu, Csontvary je doživio mističnu viziju u kojoj je čuo glas koji mu je rekao kako će upravo on postati najveći slikar na svijetu, veći i od Rafaela. Hodao je potom kao obnevidio širom Evrope i slikao, prateći taj unutarnji glas, pa je tako stigao i do Jajca. Dolazio je u više navrata, i svaki put bi se dogodilo isto: nezadovoljan naslikanim, slikar bi potrgao platno, pa ga uz nerazumljive psovke zavitlao prema rijeci, pokupio štafelaj i isti dan napustio grad. Stalno ga muči jedno te isto: neprestano mu izmiče ona sirova snaga kojom vodopad pršti, onaj zastrašujući šum koji stvara padanje i prskanje vode, a koji izaziva duboko strahopoštovanje. Taj njegov bijes više no bilo što drugo izaziva podsmjeh Jajčana, pa i onda kada Csontvary ode iz grada. Ivo Bojčeta, kršćanski mladić istančana sluha, nepogrešivo oponaša nesretnog slikara, boju i melodiju mađarskih psovki, te ga danima nakon što slikar ode iz grada salijeću na ulici: 

“Dedera, kako ono!”

Ivo se na to čudesno skupi, pa dođe mnogo manji nego što jeste, i progovori slikarevim glasom, gužvajući i kidajući prstima nevidljivo platno:

“Beka sege alatte!”

Pa to ponovi više puta, svaki put povisujući glas.

Ili:

“Lófasz a seggedbe!”

Tog Csontvaryja viđali su i po Mostaru. Tamo je slikao čuvenu mostarsku ćupriju, i to s mjesta odakle se njen vitki luk vidio u svoj svojoj ljepoti, koji se, gledan s tog mjesta, pružao nebom poput kakve okamenjene i posivjele duge, prkoseći gravitaciji.

U Konaku se izmjenjuju predstojnici koji su jedina i stvarna vlast u gradu. Pravda je nakaradna i neuhvatljiva, kao i u vrijeme dok je u Konaku sjedio kadija Rizvan, ali sada na jedan drugačiji, novi način, što kršćanima pada teže, jer je to s Rizvanom i sličnima bio ustaljeni red stvari na koji su navikli, a ovo sada ugušilo je sve njihove nade i očekivanja u neki bolji i pravedniji svijet. 

Nijedan od tih predstojnika nije ostajao u Jajcu duže vrijeme, niti je koji ostao upamćen po dobru, i svijet bi za kratko vrijeme zaboravio na njih. Ipak, od svih tih opskurnih i bezvoljnih činovnika koji su dolazili i prolazili kroz Jajce najgorim se pokazao neki Valentin Kolenz, Austrijanac, licemjerni katolik koji nijednu misu nije propuštao, ali je više katoličkog bilo u zadnjem jajačkom Ciganinu negoli u tom čovjeku. Bio je pokvarena osoba, podložna svakoj vrsti mîta, kršeći time i božje i ljudske zakone, jedna od onih ljudskih nakaza što želi ugoditi Bogu a pritom ne uvrijediti vraga. Malo je koji kršćanin u njegovo vrijeme dobio pred sudom parnicu protiv kakva Turčina, a ukoliko bi poneki od njegovih činovnika pristao svjedočiti kršćanima u korist, Kolenz bi mu to zabranio. Kada je domalo, zbog brojnih pritužbi, Kolenz smijenjen, fra Anto je s još nekoliko uglednih katolika otišao kod njega samo da mu kaže da je ovo za katolički puk najsretniji dan od dana kada su austrijske jedinice ušle u grad.

“Nek te prati božja milost, iako je nisi zaslužio. To ti govorim u ime svih ovih ljudi koji su došli ovdje sa mnom. E, pa, dobar ti put! Za nas se nemoj sikirat: ugledali smo leđa i gorima od tebe, pa smo preživjeli.”

Tada se dogodilo nešto neočekivano: Kolenz je pred njihovim očima zaplakao, i fra Anto i njegovi osjetili su se zbog tog plača nekom vrstom pobjednika. To je ona gorka i nepotrebna pobjeda od koje je svaka strana na gubitku. Izišli su iz Konaka zamišljeni i oborenih glava, ostavivši unutra uplakanog predstojnika.

Austrijskom vlašću nije zadovoljna nijedna od strana: veliki broj uglednih turskih familija doveden je do prosjačkog štapa, a mnoge od njih napuštaju Bosnu i sele u Tursku. Hrišćani se također teško mire s ovakvim razvojem situacije, njima je prihvatljiva jedino njihova, hrišćanska vlast. Kao posljedica toga, uz srpsku i crnogorsku granicu cvjeta hajdučija. Hajduci vješto koriste blizinu granice, pređu je kada im zagusti i tu se određeno vrijeme primire, pa se vrate natrag. Ali ono što je zajedničko svima, bez razlike, i kršćanima i Turcima, u njihovim životima se malo što promijenilo. Oni koji nisu imali ranije, nemaju ni sad, a oni koji su imali, imaju više nego ikad, a razlika između njih se iz dana u dan povećava. 

U fra Antinom životu se također malo toga promijenilo. Osjeća neku prazninu i bezvoljnost koji ga dugo drže. Ne postoji više ništa što bi ga moglo pokrenuti, neki povod koji bi ga ponovo nagnao na put u Beograd ili Rim. Laknulo mu je kada je iz Jajca premješten u župu Liskovica. U Jajcu se kod njega sve češće javljao jedan ružan i neugodan osjećaj, da živi u gradu koji mu sve manje pripada, da Jajce sada mnogo više pripada tim radišnim strancima koji su stigli sa svih strana, te ga uređuju po svojoj mjeri, neprimjetno mijenjajući pritom navike domaćeg stanovništva u čiji vokabular ulaze nove riječi, način odijevanja ali i neke geste koje su pokupili od došljaka, poput skidanja kape ili šešira u znak poštovanja. Čini mu se da je njegov svijet nepovratno nestao, potonuo, pa i to Jajce koje je smatrao svojim. Svakim danom nestaje, tako, jedan djelić stare fratarske Bosne, ali ne više po nekom ustaljenom redu, u onim uobičajenim mijenama koje svako vrijeme neminovno nosi sa sobom, niti se to događa beskrajno sporo i neprimjetno, kao dotad, već su te promjene vidljive iz dana u dan, kao da je neko kotač povijesti pokrenuo u neku višu, neslućenu brzinu.

A onda je napokon stigla jedna važna promjena u njegovu životu koja ga je pokrenula: krajem četvrte godine austrijske okupacije, stigla je crkvena dozvola za gradnju samostana. Istovremeno je izdana dozvola i za onaj u Rami. Vremena su se promijenila: gradnja novih samostana više ne izaziva smutnje i sukobe unutar Provincije kao nekad. Sada se događa nešto drugo, mnogo važnije i dalekosežnije: crkvena vlast se preslaguje, a s tim preslagivanjem dotrajava jedan svijet, onaj bosansko-fratarski, nepromijenjen stoljećima, a na njegovim ruševinama rađa se novi. Sada se o Bosni, o svim važnijim crkvenim i svjetovnim pitanjima odlučuje van zemlje, uglavnom po zagrebačkim i bečkim salonima. To je također jedna od stvari koje ga tište, koje pojačavaju njegov osjećaj skrajnutosti i izgubljenosti.

Uoči Božića te godine, iz Carigrada se u Jajce vratio fra Stipo Ladan koji je trebao predvoditi gradnju. Odmah, čim je stigao, počeo je s nabavkom materijala. Iz Sinja je doveo majstora Jakova Koljanina, na preporuku nekih tamošnjih fratara koje je poznavao. Koljanin nije bio izučeni arhitekt, ali je imao iza sebe nekoliko lijepo uređenih i osmišljenih gradnji po Sinju. Došao je u Jajce čim se podigao snijeg i odmah se dao na posao. To je ozbiljan i šutljiv čovjek, sav posvećen svome poslu. S njim su došla trojica pomoćnika koji su nadgledali klesanje kamena i njegovu ugradnju. Prvih nekoliko dana nakon što je stigao, Koljanin je povazdan nešto mjerio i premjeravao. S vremena na vrijeme pređe preko mosta u Kozluk, pa se spusti uz obalu naspram Selišća. Obigrava tu neko vrijeme, neprestano pritom nešto zapisujući. A nedjeljom, ili kada bi radnim danom pao neki svetac, Koljanin je satima šetao uz Vrbas, ili nekamo odlazio, najčešće u Travnik ili Sarajevo. Otuda se vraćao s gomilom skica koje bi tamo napravio.

Prije nego što je ugradio prvi kamen u zidine, Koljanin je na jednom mjestu provjerio temelje. Irgeti su ih pažljivo otkopali na mjestu gdje im je pokazao, a Koljanin je potom sišao u iskopanu rupu, izvukao nekoliko kamenova ugrađenih u temelje, te ih je najprije dugo opipavao prstima, a zatim uzeo čekić i pažljivo udarao po njima, osluškujući im zvuk. Tek je nakon toga kimnuo glavom, izvukao se iz rupe i pokazao irgetima da vrate iskopanu zemlju natrag i da je dobro nabiju. Potom se dao na gradnju. Provjeravao je sve i upravljao svime, pa čak i gašenjem kreča. Tjerao je irgete da u velikim kazanima zagrijavaju vodu sve dok ne proključa, a zatim tu istu vodu zahlađivao, sve dotle dok se u njoj nije mogao držati prst. Tek su potom lijevali vodu u kuhinju.

Fra Anto koristi svaki slobodan trenutak da dođe u Jajce, da vidi kako napreduje gradnja. Hoda gradilištem i sa zanimanjem promatra kako Koljaninovi pomoćnici klešu kutni kamen, provjeravajući ga svaki čas vinklom. Zatim se izmakne, sjedne na neko mjesto odakle vidi cijelo gradilište, pa dugo i zamišljeno pogledom prati užurbane majstore i irgete po njemu. 

Prije nego što su krenuli sa zidanjem, majstori su morali ukloniti nekoliko ruku zida uz Vrbas, koji je bio zakisnuo. Taj zid dao je sazidati fra Anto nekoliko godina ranije. Majstor Jakov, kojega se sve pita, odlučio je za svaki slučaj srušiti cijeli taj zid i sazidati ga iznova, što se nije pokazalo nekim većim problemom, jer je korišten već istesan kamen koji su iskoristili iz srušenih zidina. Kamen je bio dobar i zdrav: vlaga i smrzo nisu mu nimalo naštetili.

Zatim su fra Anto, Ladan i majstor Koljanin odredili unutarnje dimenzije i raspored soba. Majstor strpljivo sluša fra Antine i Ladanove prijedloge, povremeno ih ispravljajući.

“To ne bi bilo dobro”, govori im. “Nijedna mjera ne postoji sama za sebe: svaka proizlazi iz druge. Tu sobu treba skratiti po duljini, ili je proširiti, a duljinu ostaviti takvu kakva je.”

Gradnja je lijepo napredovala. Krajem ljeta te godine prvo krilo samostanske zgrade dovedeno je do krova, a već sljedeće započelo je zidanje prizemlja drugog. Te godine su urađene i pregrade unutar prvog krila, a do kraja godine bilo je izidano drugo, te pokriveno i pregrađeno, a cijeli samostan omalteren iznutra i obijeljen, te postavljena vrata i prozori. 

Majstor Koljanin je sljedeće proljeće, zajedno sa svojim pomoćnicima napustio Jajce. 

Tako je jedna višegodišnja borba dovedena do svoga kraja. Ipak, fra Anto se ne osjeća pobjednikom. To je jedna od onih pobjeda koja kod pobjednika ostavlja gorak okus, jer obično dođe prekasno, onda kada iz čovjeka iscrpi svu životnu snagu. Jedino ponekad osjeti neko zlurado zadovoljstvo, i to u trenucima kada se prisjeti svih onih koji su priječili gradnju, ili kadije Rizvana, njegovih riječi izgovorenih one godine kada je došao, kako će prije niknuti nokat iz kamena negoli na Vrbasu tekija.

XIV.

Teku godine. Fra Anto se sada nalazi u Kotor Varoši. Sve više se povlači u sebe. Odbija društvo i jedino nedjeljom, za oltarom, nakratko pada oklop u koji se začahurio, i na trenutak se pomoli onaj stari fra Anto od čije su neobuzdane ćudi strepili nekada gvardijani, definitori i provincijali. U tim propovijedima grmi, pretvara se u proroka koji se nemilice obara na nepravdu i ljudsku zloću. A kada se vrati u župnu kuću, i ostane sam, satima prelistava novine, kao da u njima traži neki nagovještaj da se svijet popravlja na bolje, zametke nečega što bi ga moglo okrenuti u pravu stranu. Radi to po nekoj navici, jer se više ničemu ne nada. 

U Bosni postoji jedna stara kletva:

“Dabogda ti se sve želje ispunile.”

S fra Antom kao da se dogodilo upravo to: turska vlast u Bosni je srušena, a samostan je bio izgrađen i uređen mimo svakog njegova očekivanja, nakon čega je uslijedilo razočarenje i rezignacija. Ipak, najviše ga muči jedno: “braća po krvi” iz dana u dan se udaljavaju jedni od drugih, jedni bi, sada, da su Hrvati, a drugi da su Srbi, a i jedni i drugi se sve bolje osjećaju u toj novoj koži, i fra Anti je postalo jasno da tome više nema popravke niti lijeka. A svi oni, bez obzira na ruho u koje su se zaodjenuli, žele biti iznad onih drugih, da po svome ćeifu uređuju svijet, ne pitajući one druge što o tome misle. Taj neuki svijet beznadno je zatvoren u vlastite priče i legende, i ne vidi ništa izvan vlastitih očekivanja i nada, niti ih što drugo zanima. Svjestan je da na tom površnom i lakomislenom svijetu valja raditi, kao na loše obrađenoj i zapuštenoj njivi, zaorati duboko i svojski, a svjestan je također kako nema onoga ko bi to mogao napraviti. Austrijska niti bilo koja druga tuđinska vlast zasigurno to neće napraviti, niti joj je to u interesu. Njima to stanje odgovara, jer im to omogućuje dugovječnost i trajanje. 

Zdravlje ga sve slabije služi. Krv, sada, baca gotovo svaki dan i sve češće osjeća neku muku i pritisak, nakon čega osjeti gušenje i nedostatak zraka. Ponekad pritom osjeti i bol. Jednom je nakratko zaspao i usnio čudan san. Rijetko je sanjao, a još rjeđe pamtio snove, a toga se sjećao do u tančine. Prolazi kroz polja isklasale proje, a onda u jednom trenutku, kada iziđe iz zasada, ugazi na razor, raskvašen od kiše, te onda dugo gazi po njemu, a noge, za koje se lijepi blato, postaju mu sve teže. Teško hoda i gubi dah, a onda ga probudi poznati bol u prsima i gušenje.

Teku tako godine, a gluhe i nevidljive borbe oko jedne nesretne zemlje ne prestaju, zemlje koja više pripada drugima, Turcima, Austrijancima, Rusima, negoli onima koji u njoj žive. Fra Anto jedinu utjehu pronalazi u duhanu i pisanju. To dvoje ga drži na životu. Sjedne za stol i zapali, pa zamišljeno promatra oblake dima koji cure između njegovih prstiju i beskrajno sporo plove prema prozoru. Ponekad mu se učini da je taj dim što mu se širi ispred očiju jedino vrijedno što postoji, da je samo on stvaran i postojan, te da je i takav, nestalan i satkan od svijetle paučine, postojaniji od krhkog ljudskog svijeta i svake ovozemaljske vlasti. Sve to dolazi i prolazi, a to ostaje, nepromjenjivo i stalno, nešto što uvijek pričinja isti užitak i ugodu, pa mu se učini da je to jedina stvar iz minulih, “boljih vremena” koja se ne mijenja ni nagore ni nabolje, te je stoga ne treba posebno uljepšavati, onako kako se uljepšava prošlost i vlastita mladost.   

Povazdan sjedi u sobi za stolom i piše. Godi mu samoća od koje se nekada užasavao. Sada piše i danju i noću. Međutim, rečenice sve sporije teku ispod njegova pera, jer nije  siguran vrijedi li išta više zapisivati i ima li to ikakva smisla. Ponajmanje ga zanima što će biti s njegovim riječima, kada ga jednom ne bude. Držao se cijeli život tek jedne stvari, da ne smije napisati ništa krivo, a da se ono što je pravo i istinito mora napisati, ma o čemu da se radi. Svjestan je da onaj koji piše nema kontrolu nad napisanim, da to više ne pripada samo njemu, već i onima koji čitaju, i dobronamjernim i zlonamjernim, da su i riječi izrečene u najboljoj namjeri podložne kvaru, krivom čitanju i zlim namjerama. Nekada je vjerovao, i u tome vidio glavni smisao pisanja, da će drugi iz toga izvući određene pouke, na dobro sebi i drugima, međutim kasnije je shvatio da se događa nešto drugo: svi uzimaju za sebe samo one djeliće istine koji im odgovaraju, a koji unaprijed potvrđuju njihove iluzije. Tako komadići istine postaju dijelom velike laži. Takva istina, onda, može poslužiti kao izlika za bilo što. Ipak, bez obzira na sve, to mu je uz duhan i kavu jedina utjeha, jedino u čemu još nalazi interes, i ne zna na što bi ličio njegov život bez toga: više ne piše zbog drugih, već isključivo zbog sebe, i to je jedini način na koji se nosi s demonima nesanice koji ga opsjedaju. Iz noći u noć događa se isto: noć teče, a san mu ne pada na oči. A onda, kad nakratko zaspe, i kada ga probudi mjehur ili bol u kostima, ne zna koliko je dugo spavao, i je li spavao uopće. Učini mu se da je na trenutak izgubio svijest, pa došao sebi, ne znajući koliko je to trajalo. Tada ustane iz kreveta i zapali. Imao je pored kreveta dva kratka skopaljska čibuka od kojih je barem jedan uvijek bio napunjen.

Vani sviće. Fra Anto leži i otvorenih očiju zuri u plafon. San mu ne dolazi na oči. Prije toga je nakratko zaspao, a onda ga je probudilo bubnjanje kiše po krovu. Zna da san tu noć više neće doći. Tada mu jedna misao prođe kroz glavu i dodatno ga oneraspoloži: 

“Šta su mu trebala sva ta sukobljavanja, razmirice, srljanje glavom kroza zid? Sukobi s braćom i razorena prijateljstva? Šta ima od toga, osim te nesnosne nesanice?” 

Fra Anti se zapravo događa ono što se kad-tad dogodi svakom onom koji je čista srca gorio za opću, javnu stvar, kada jednom svedu račune: gledaju kako se svijet oko njih mijenja, pa usprkos tome što su bili važan dio toga, u njihovim se životima malo što promijenilo nabolje, pa tako ispada da su sve to činili zbog drugih. A ako su se i dogodile neke promjene kod njih, one su uvijek nagore, kao ta njegova nesanica koju sve teže podnosi. Najviše mu nedostaje onaj tren, što traje kratko, kraće od svake misli, kada ga shrva san, ali je još budan i zna da tone u njega, da će svaki čas preći onu tanku, finu liniju između sna i jave. Taj slatki osjećaj je nepovratno nestao i fra Anti ponekad čak i u snove dolazi. I tamo mu stalno izmiče. Volio bi to barem još jednom doživjeti, i to je jedina želja koju još ima. 

Trajalo je to tako sve do jedne nedjelje, desetak godina nakon ulaska austrijskih jedinica u Bosnu, kada je za vrijeme mise pao po oltaru i ostao tako, nepomičan i presamićen preko njega. Priskočili su župljani. Fra Anto čuje glasove koji se udaljavaju, a pred oči mu se navlači magla. Ti glasovi iz magle podsjećaju na ona hladna dozivanja iz djetinjstva koja dolaze iz nekog drugog, dalekog i nestvarnog svijeta. A onda u jednom trenutku više ne čuje ni njih. Javi mu se na trenutak onaj dobro poznati i gotovo zaboravljeni osjećaj: učini mu se kako tone u najdublji san koji postoji.

Tekst objavljen početkom 2002. godine

Ne znam za čudniju riječ od riječi Cigan. Moji Romi, koje sam upoznao u Zagrebu i s kojima povremeno popijem piće, doživljavaju je kao uvredu i spominju kada je netko od javnih ljudi o njima govorio kao o Ciganima. Cigan je i Stipe Mesić, a Ciganima su, iz jednog vrlo specifičnog diskursa, nazivani i svi Srbi. Ta riječ je na neki način postala uvredom svih uvreda, tako strašna i ozloglašena da je cijeli jedan narod zbog nje promijenio ime, nazvavši se, u prijevodu, Ljudima. Time su svijet pokušali upozoriti kojoj vrsti pripadaju i kakva prava za sebe očekuju. Bez države i nacionalne ideologije, Romi su mogli biti samo ljudi. Iz neke više i plemenitije perspektive bilo bi to sasvim dovoljno određenje. Međutim, riječ Cigan teško je prežaliti i prepustiti je rječniku pogrda, jer ona podrazumjeva jednu raskošnu kulturu i osjećaj svijeta koji se, ni u izvornom ni u interpretativnom smislu, ne može zamijeniti drugom riječju. Kao što Carmen nije Romkinja, tako ni muzika Šabana Bajramovića ne može ne biti ciganska. Starija od pogrda, ona je nešto čemu se ne mijenja ime ili atribut. Između ostaloga i zato što nju odavno ne slušaju ljudi zbog kojih su Romi uzeli novo ime.

Šaban Bajramović rođen je 16. travnja 1936. godine u Nišu. Tako mu barem piše u dokumentima, premda sam do tog podatka previše ne drži. Četiri godine išao je u školu, kada su ga ponijele kavane i njegov talenat. U to vrijeme slova još uvijek nije naučio. Pred odlazak u vojsku imao je veliku ljubav, pa je zbog nje i dezertirao. Uhapsilo ga je i poslalo na Goli otok. Tamo je stekao prva ozbiljnija znanja, pjevao je u zatvorskome orkestru, uglavnom meksikanske pjesme i ponešto od crnačkoga repertoara. U jednom intervjuu rekao je: “Čovjek koji nije bio u zatvoru i nije skroz čovjek.” Šezdesetih godina Šaban Bajramović stvorio je zavidnu karijeru u birtijama duž Južne pruge i postao jedan od traženijih ciganskih pjevača. Pjevao je sve što se od njega tražilo, od zabavnjaka do narodnjaka, a najmanje ciganske standarde, ali kao kod svih velikih ciganskih pjevača i pjevačica s Balkana, ni njemu nije bilo najvažnije koju pjesmu pjeva, nego se radilo o tome kako ju pjeva. Krajem šezdesetih snimio je prve singlice; u svojoj kolekciji imam onu na kojoj se nalaze njegove autorske pjesme “Nataša” i “Merima”. Tekstovi su, naravno, bili na srpskom, a ne na romskom jeziku, jer se Šaban nastojao uklopiti u tokove ranog novokomponovanog melosa. Već tada nije bio sitničav i nije se zamarao činjenicom da je bolji od ostalih.

Uskoro su mu novac i lokalna slava, koja je za ljude kao on uvijek važnija od globalne, sasvim ugasili potrebu za izlaskom na estradu. Kretao se među poznatim svijetom, obilazio birtije po Jugoslaviji i postavio pjevačke standarde koje nitko drugi, unutar socio-kulturnoga žanra, nije mogao pratiti. Dok su se ostali značajni ciganski pjevači, poput Muharema Serbezovskog i brata mu Ajnura, povlačili iz kavana i počeli ozbiljno (često i preozbiljno) shvaćati svoj identitet i dok je velika Esma Redžepova gradila karijeru zajedno sa Stevom Teodosijevskim unutar nečega što je bilo elitno čak i kad bi se događalo pod svadbenom šatrom ili u birtiji, Šaban Bajramović tonuo je u svijet iz kojega je i potekao. Nije to bila propast, barem iz njegove perspektive, nego dosljednost. Zbog čega bi njemu, nesumnjivo najvećem, koji je mogao pjevati kao Louis Armstrong, ali samo kada je imao razloga za to, trebalo da snima ploče, slika se na televiziji i gradi karijeru kakva je priličila i onima koji uopće nisu znali pjevati? No, Šaban Bajramović je već tada imao jedan mali problem. Bio je strasni kockar.

Legenda kaže da je vađenje iz dugova bilo najvažniji razlog što je napokon pristao snimati ploče za Založbu kaset in plošč Radio televizije Ljubljana. Bili su to, napokon, ozbiljni albumi, s pravom ciganskom muzikom, na kojima je pjevao i tradicionale i svoje stvari na romskome jeziku, a za koje veliku zaslugu ima Jure Robežnik, bez čije strpljivosti bi sve najvjerojatnije propalo. Ali i on i izdavač povlađivali su geniju crnoga Ciganina, premda do danas nisam sasvim siguran jesu li doista bili svjesni Šabanove veličine ili su ga doživljavali kao sjajan potencijal na narodnjačkoj sceni. Naime, na tim je pločama bilo previše trendovskoga harmonikašenja i trilera na dobro ugođenom ćemanetu, sound je bio po mjeri lošeg estradnog uha, a tek povremeno bi, kao u elingtonovskoj obradi “Djelem Djelem”, Šabanu Bajramoviću bila pružena mogućnost da se pokaže najvećim.

On je bio i ostao samo pjevač, koji od muzike očekuje samo to da ga prati. Bio je dijamant u kič aranžmanima, Crna mamba i rođeni brat B.B.Kinga, božanski glas u šund produkciji. Dane i godine potrošio sam puštajući njegove ploče ljudima u čiji sam ukus vjerovao, a do čijega mi je oduševljenja bilo stalo. Blijedo su me gledali, tražili da stavim nešto drugo i bili uvjereni da se izmotavam i da iz nekog, tko zna kojeg razloga, hvalim narodnjačko smeće. Nekima bi bio simpatičan trud da se prikažem kao ekscentrik, koji istovremeno sluša Joy Division i Šabana Bajramovića, ali bit nerazumijevanja sadržana je u više puta postavljenom pitanju: Pa čuješ li ti uopće kako to zvuči? Naravno da čujem, ali čujete li vi, ljudi božji, kako čovjek pjeva? Te pjesme, često veličanstveno lijepe i tužne, ljudi nisu bili u stanju čuti, jer su bile snimljene unutar zvuka i zvučnoga smisla koji je bio ružan, neprivlačan i podsjećao je na mutne glavobolje lokalnih autobuskih linija, kada bi majstor po Bosni i Srbiji do daske odfrljio neki radio šabac.

Kada sam prije dvije godine načuo da su Mostarci uspjeli pronaći Šabana Bajramovića i nagovoriti ga da u Pavarotti centru snimi album, znao sam da se događa velika stvar. I snimanje i objavljivanje više su puta odgađani. Dolazio je, pa odlazio nizozemski producent, Šaban je nestajao i pojavljivao se, sve dok se prije nekoliko dana, iznenada, u prodavnicama nije pojavila ploča: “Mostar Sevdah Reunion present Šaban Bajramović, a gipsy legend”. Kupio sam je one subote kad su čondićevci demonstrirali na trgu, sjeo sam u auto, ubacio disk u plejer, provjerio jesu li svi prozori zatvoreni, da moju muziku ne čuje bijesan svijet pred semaforima, i zaplovio. Narednih šezdeset šest minuta su bili od onih rijetkih životnih trenutaka kada se rasplačem od ljepote. Tako je, recimo, bilo kada sam prvi put slušao Amaliu Rodrigues, kada sam čitao “Vodeni žig” Josifa Brodskog ili kada sam gledao “Buena Vista Social Club” Wima Wendersa. Album Šabana Bajramovića ima nešto od sve tri stvari. Njegov glas slobodan je i sugestivan kao Amalijin, njegovo pjevanje zvuči kao posljednja istina svijeta, poput venecijanskog Brodskog, a njegova naivnost u izravnom je dosluhu s genijalnim, kao kad stari Kubanci komentiraju Kip slobode ili kao kad Ruben Gonzales, skroman poput Franje iz Asiza, u onoj dvorani za baletne probe priča o tome da već dugo nema svoj vlastiti klavir. Svaka je umjetnost nasilni čin, ali postoje ljudi, različiti kao što su različite sve ciganske domovine, koji vas uvjere da je to što rade prirodno kao voda koja teče. Oni vladaju magijom stvaranja, a ne tumačenja, i to je ono što nagoni suze. Strašan je, u svojoj beskrajnoj ljepoti, trenutak u kojem čovjek to osjeća. Čišćenje od predrasuda i opterećenja vlastitoga karaktera, pretvaranje u osjet i čuh i povlađivanje onom dijelu sebe koji vjeruje, sve to ima smisao zbog muzike i knjiga od kojih se prirodno plače. Dobrota mimo svih moralnih načela ima isti taj smisao.

Šaban Bajramović je s Mostar Sevdah Reunionom i gostujućom ekipom muzičara snimio četrnaest pjesama. Sve su iz njegovog standardnog repertoara, a neke su već objavljene u više verzija. Aranžmani su neka vrsta putovanja po Svijetu; sa svih strana uzimano je ono što je bilo prikladno, od tex-mexa i swinga, kubanskoga ugođaja i Djanga Reinharta, sve do balkanskoga teškoga ciganskog derta; ali to šarenilo čini cjelinu ugođaja. Glas Šabana Bajramovića, velikoga ciganskog pjevača, na jednak će način kao i glasovi velikih Crnaca bluesa i soula nepogrešivo spojiti sve sa svačim, potvrđujući tako da jedna je muzika Svijeta. To bez savršenog aranžiranja mostarske ekipe ne bi bilo moguće.

Sam izbor pjesama neočekivano je, čak i za Šabanove stare fanove, otkrio da njegova muzika predstavlja konstantni odmak od striktno shvaćenih ciganskih tradicionala i da bi bila velika šteta to ne pokazati. Tako je svoje mjesto na albumu našao birtijski evergreen “Hanuma”, prvi put izdignut do svoga stvarnog smisla, kao pjesma iz ciganske i muslimanske tradicije; pa luda poskočica “Boza limunada”, koja djeluje kao neobično privlačan Gypsies Way of Life, ali najveće iznenađenje pjesma je “Pitao sam malog puža”. Za tu stvar sam prvi puta čuo prije desetak godina, tako što mi je netko odrecitirao njezin tekst. Prva asocijacija bio mi je neki stari bluesman, s početka dvadesetog stoljeća, eventualno zabilježen u onoj krckavoj ediciji s korijenima bluesa, koji pjeva basnu o svome životu. Znao sam da Šaban Bajramović o bluesu zna taman onoliko koliko ja o barbutu, dakle skoro ništa, i da nema nikakve šanse da mu je netko prevodio tekstove starih crnačkih pjevača. Da je netko to i pokušao, ne vjerujem da bi Šaban našao razloga slušati ga. Zaključio sam da isti duh lebdi nad vodama, svejedno je zovu li se one Mississippi i Missuri ili Nišava i da se jednako dotakne debelog Billa Broonzyja i Šabana Bajramovića.

Sada sam, napokon, čuo Šabanov blues, aranžiran i otpjevan u maniri  sevdalinke. Čovjek je pogodio ono što uvjereni Bosanci trube evo već petnaest godina: blues je ustvari sevdah, samo što su ga harmonikaši i estrada sjebali. Tu je Bajramović otpjevao pjesmu svoga života, u kojoj nam je sve lijepo objasnio, od toga da kad imaš para imaš i prijatelje do toga da na kraju sve pare i izgubiš, ali to nije razlog za očaj. Ostao si kokuz, bez banke u džepu, ostavili su te prijatelji, napustila te žena i sad nemaš gdje da živiš. U takvoj situaciji najbolje ti je naći prvog puža i pitati ga da ti kuću proda. Pa Šaban kaže: “Pitao sam malog puža da mi svoju kuću proda, a puž meni odgovara – otkud tebi druže para?” Puž je, naravno, genije. On je skužio ono što Mate Crkvenac nije u stanju shvatiti, dok mirno gleda kako mu prvog siječnja 2002. gangsteri marke mijenjaju u eure. Bože, hoće li on u naredna dva mjeseca čuti Šabana i hoće li Šabanov puž svojim pitanjem spasiti hrvatsku ekonomiju?

Svatko tko bude slušao album Šabana Bajramovića je Ciganin, kao što je svaki slušač bluesa u tom trenutku Crnac. Čovjek koji se u to upusti zavidi B.B.Kingu dok onako genijalno brljavi po gitari i zavidi Šabanu jer mu je Bog dao takav glas. Znači, mi smo Cigani i Crnci niže vrste, što je ipak bolje nego da uopće nismo Cigani i Crnci, pa da ne slušamo tu muziku. Naravno, zatvarajući prozore na svojim autima i stanovima, oprezni pred svijetom koji ništa ne kuži i ne konta, ali u slijepoj nadi da će i iza Cigana jednom stati neka Amerika i dopustiti nam da širom otvorimo svoje prozore. Tada ću doći Kasumu Cani i čestitati mu jer su on i njegovi od ljudi napokon postali Cigani. Do tada  sam sretan što me moji više neće blijedo gledati kada im pustim Šabanov disk. Buena Vista, dragi moji.     

Nekoliko puta sam susreo gospodina Gyorgya Konrada, na raznim skupovima. Čitao sam rado njegove tekstove, cijenio ga kao glasnika slobode, a sada imao priliku slušati i njegova uvijek dobro pripremljena predavanja. Jednom me njemu neko predstavio, rekao kako sam ovo i ono, on kimao glavom, njega nije trebalo predstavljati a takvih ovih i onih on je sigurno susreo mnogo u životu, poslije ih uglavnom zaboravio. Onda smo sjedili zajedno, novinar nas uslikao, ja pogrešno upotrijebio jednu riječ, pitao ga je li prevoditeljica njegovih knjiga na engleski njegov tumač, pa se on malo ljutnuo, ali smo se i kasnije ljubazno pozdravljali. Jednom me pozvao na kavu, navečer, da malo, reče, uz kavu porazgovaramo. Sjedili smo dosta dugo, on me pitao što mislim o političkoj situaciji u zemljama nastalim iz nekadašnje Jugoslavije, ja mu rekao da ne mislim ništa, onda se žalili kako je ta ljetna večer hladna, to ponovili nekoliko puta, pa se ubrzo razišli. Ništa važno ni pametno nismo rekli jedan drugom. Pisci čuvaju ideje za svoje tekstove i na kraju su potpuno i jedino u onome što napišu. U jednom časopisu su se poslije našla naša izlaganja s tog skupa. A i kava je bila dobra.

Oslonjen o pust cvijetnjak
tih otac šehida puši

Čeka

Da se poput stupa pepela
prelomi

Da padne
u mezar

Govor Dragana Velikića na dodjeli nagrade, Vilenica, 14.09.2019

Nagradu čine laureati.

Lista nagrađenih pisaca Vilenice je impresivna. Prijatan je osećaj biti u tom društvu. Hvala žiriju.

Moja priča sa Vilenicom počela je pre tačno trideset godina kada sam kao mlad pisac, koji je tek objavio svoj prvi roman Via Pula, dobio poziv Društva slovenskih pisaca. U Vilenicu sam došao direktnim vozom Beograd ‒ Sežana. 

Tri godine kasnije, kada sam ponovo pozvan u Vilenicu, ne samo da više nije bilo vozova, nego nije bilo ni zemlje kojom bi ti vozovi išli. Bio je rat, Srbija je izolovana sankcijama Međunarodne zajednice, njenim građanima uvedene su  vize. I tako nisam uspeo da ostvarim svoj drugi dolazak u Vilenicu.

Taj drugi put desiće se tri decenije kasnije, kada dolazim da primim nagradu. Na neki način moja književna biografija smestila se između dve Vilenice. U tom periodu nastao je moj književni opus, čiji se junaci kreću teritorijom od Jadrana do Dunava, i šire, od Baltika do Crnog mora, prostorom Srednje Evrope, koji transponovan u književnost uveliko prevazilazi otisak na geografskoj karti. 

A stanje na geografskoj karti, sa upisanim granicama, samo je pokušaj da se kretanje ‒ taj glavni princip života ‒ zaustavi u nekoj konačnoj verziji. Fiksirati granicu? Ima li uzaludnijeg pokušaja?

Šta se sve promenilo između moja dva dolaska u Vilenicu, onog iz 1989. godine i ovog danas ‒ Anno Domini 2019? 

Čitav svet se promenio. Izgledalo je da se menja na bolje – berlinski zid je srušen, a komunistički totalitarizam se doživljavao kao jedno od poslednjih uporišta zla koje se mora pobediti, da bi nova zora naše civilizacije konačno svanula. Naivna nada u glavama ljudi, kojih je pre tri decenije bilo nešto više od pet milijardi. 

Živimo u godini u kojoj samo u Jemenu gladuje 16 miliona stanovnika; u Avganistanu je prošle godine poginulo 40 000 ljudi; u Siriji se situacija ne smiruje; Ukrajina je žarište; Venecuelu je napustilo nekoliko miliona očajnika zbog gladi, nemira, nesigurnosti, bolesti. I sa Balkana se odlazi u talasima – devedesetih zbog rata, poslednjih godina zbog bede i sve gore političke situacije. Istovremeno reke migranata iz Afrike i sa Bliskog istoka kreću put Zapada. Na tom strašnom i nezaustavivom putu svakodnevne su njihove žrtve.

Klimatske promene, narastajuća socijalna nejednakost, siromaštvo i glad koji vladaju svetom, razulareni kapital – sve je to slika koja se razlikuje od one od pre trideset godina ‒ idilične slike o ujedinjenoj Evropi i sanjanom miru i spokoju. U međuvremenu nas je na Zemlji skoro osam milijardi. Resursi planete se nemilice troše i iscrpljuju, nema naznaka da je taj cunami moguće zaustaviti u dogledno vreme.

Kako književnost stoji u odnosu na sve to? 

Knjiga je najvažnije mesto susreta sa savremenicima različitih mišljenja, ideja i poslova; sa drugim kulturama; sa onima koji su živeli juče, pre deset, pre stotinu ili pre hiljadu godina; sa svime što je postojalo i sa svime što može da postoji u svim vremenima i svim prostorima. Kroz tu komunikaciju stiče se bogatstvo koje nijedna svetska kriza ne može oduzeti. Zahvaljujući tom iskustvu čitalac gradi vlastiti univerzum, oslobađa se zatočeništva prvog lica množine, prozire manipulaciju, ne pristaje da bude broj, nosi sopstveno ime i prezime. 

Zadovoljan je samo onaj ko je slobodan. Ko nije odsutan iz vlastitog života. Ko misli svojom glavom. A da bi se mislilo svojom glavom potrebno je raditi na sebi, formirati pogled na svet. Najsigurniji put je zakoračiti u svetove književnih dela. Samo prostori koje smo kao čitaoci naseljavali, ostaju za čitav život pouzdana kopna na koja se uvek možemo vratiti. Književna dela nanovo preslože život. I čitalac, nakon što je zaklopio knjigu koju je pročitao, poneće likove u stvarnost svakodnevice, dovršavaće njihove putanje izvan vremena i prostora omeđenih okvirom romana. I ne samo da će modelirati njihove sudbine prema parametrima vlastitog univerzuma, već će ti modeli upisani u talog čitaočevog iskustva na neki posredan način postati orijentiri jedne umetnošću nadograđene stvarnosti.

U večnom ponavljanju istog, svaki čovek ima svoje zemaljsko vreme, pa tako i mogućnost da ostavi nekakav trag, da se ne prepušta stihiji, da se menja i da bude bolji. Tom plemenitom cilju svoj doprinos više od tri decenije daje i Vilenica. Izuzetna mi je čast da sam ‒ ne računajući vile ‒ postao njen trideset i peti stanovnik.

Hvala.

Dugo smo oklijevali donijeti vrijeme u našu kuću.
Mjerili smo dane cvjetanjem ruža,
bujanjem trave,
spremnošću štenaca da iz legla odmaknu korak dalje.

Kada je, napokon, maleni plavi sat
počeo otkucavati na polici
njegov se puls stidljivo pridružio
pjesmi cvrčaka
i izgubio negdje u raskoši ljeta.
Odahnuli smo.
Tik i tak ovdje i dalje ne znače ništa.

Objavljeno 7. 01. 2000.

Mrzili smo seljake, smijali se njihovim naglascima, a ne daj dragi Bože da se ikad u razredu pojavio novi učenik-seljak, zubima bismo ga rastrgali ili bi, što je ipak vjerojatnije, bio linčovan riječima, a to se u tim godinama činilo strašnijom sudbinom nego da te netko zatuče na licu mjesta. Kada bi se seljak pojavio na utakmici, prepoznavali smo ga među deset hiljada navijača; kada bi ušao u kino, usred mraka smo ga prepoznavali po mirisu; kada bismo ga sreli na izviđačkom logorovanju, podsmjehivali smo mu se u lice jer on to, kao, ne konta. U svakom slučaju, bilo je krajnje nepreporučljivo u Sarajevu ili u društvu Sarajlija biti seljak.

I tko bi sad znao zašto je bilo tako i šta nam je toliko smetalo kod tih ljudi, jer gradski papci nisu bili ništa bolji od seljaka, zapravo bili su puno gori, ali nam uglavnom nisu smetali. Kod kuće nas nije odgajalo da mrzimo seljake, niti nam je s televizije govoreno da su građani bolji od seljaka. Bit će da nas je u našoj nesnošljivosti odgajala ulica, a zašto je ona to činila, nema više odgovora jer nema ni te ulice. Ulice umiru sa svakom generacijom, pa umjesto njih dolaze druge ulice koje nose ista imena, iste kuće i iste mirise, tako da nitko nikada niti ne primijeti da su jednoga dana umrle.

A onda bi u školi za lektiru dobili neku seljačku knjigu. Oni koji knjige nisu čitali, ne bi pročitali ni nju, a oni koji su čitali, pljuvali bi iz dubine duše i urbanog uvjerenja koje je kod čovjeka strašno jako kad mu je šesnaest ljeta i godina je 1982. Profesorica bi, jadna, i tim pljuvanjem bivala zadovoljna jer joj je bilo stalo da učenik barem pročita knjigu. Eto, recimo, “Priče” Ćamila Sijarica.

Te “Priče” bile su sasvim seljačke, seljački su bili svi likovi, seljački je bio ambijent i seljačke su bile sve piščeve literarne i životne fascinacije. Bila je, recimo, neka rečenica u kojoj se autor pitao kako bi lovac mogao pucati u međeda koji gleda zalazak sunca. Joj, kako je to nama bilo glupo i koliko smo se trudili smijati i piscu, i lovcu, i međedu. A što je najgore, tih dana se Ćamil Sijarić pojavio i na televiziji i govorio onako kako su govorile i njegove priče i kako, mislili smo, govore seljaci kada nisu dovoljno pametni da se srame toga što su seljaci.

Da, mi koji smo i inače čitali, pročitali smo sve te seljačke knjige i u njima seljačke priče, ali kao da i nismo. U osnovi bi bolje bilo da smo pametnije utrošili vrijeme i da smo pustili da prođu godine i da nas prođe huja na seljake, da smo sačekali smrt naših ulica i vrijeme kada ćemo se izmirivati i sa sobom i sa cijelim svijetom i popravljati ono što smo pokvarili u pubertetu. A to vrijeme došlo je za šesnaestogodišnjake iz 1982. već nakon tri-četiri godine.

Baš tada u Jugoslaviji je u najširu modu ušla latinoamerička književnost i magični realizam. Čitali smo “Sto godina samoće” i priče nekih čudnih pisaca koji su pisali o seoskim ludama koje pronalaze napuštene rudnike dijamanata, o ružnim maćehama i krčmaricama u krčmama usred prašume, pa bi nam sve nešto bivalo čudno. Kao da smo o svemu tome već nešto znali i kao da je ta artificijelna blesavost ili naivnost nešto što nam je puno bliskije nego sto su nam kreatori latinoameričke mode govorili.

A onda se Ćamil Sijarić opet pojavio na televiziji, govorio isto onako kao što je govorio prošli put, ali to više nije bio govor seljaka, nego je bio govor književnoga junaka koji je greškom ispao iz neke daleke prekomorske knjige. I šta ćeš nego da opet pročitaš one priče, a za njima i sve Ćamilovo, i pročitaš iste one rečenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se netko možda sjeća onoga što si govorio školske jeseni 1982.

Ćamil Sijarić tako je postao i ostao pisac sa iste stalaže kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada sastati svi književni teoretičari i praktičari ovoga svijeta, urlati da Ćamilu tu nije mjesto, zavijati na mjesec i udarati se šakama u glavu, ali ostat će tako. Ćamil je prvi Gaucho bosanske knjizžvnosti, vitez sandžačkih pampasa i eglen efendija iz predgrađa Buenos Airesa, ali odreći se sjećanja na vlastitu mržnju prema seljacima i svemu onome sto je u pubertetskoj viziji bilo seljačko značilo bi izdajstvo vlastite prošlosti. Uostalom, što znači pucati u međeda koji gleda u zalazak sunca najbolje mogu znati oni koji su se nekada tome nazor smijali.

Ćamil Sijarić je na pravdi boga poginuo malo pred kraj onih vremena. Poginuo je ispred Centralnog komiteta, od auta, a da auto u svojoj književnosti skoro nikada nije spomenuo. Nitko ne poznaje lice svoje smrti, od zmije otrovnice ginu oni koji sa zmijama nisu živjeli, a od automobila oni koji su ih ignorirali.

Ćamil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova naša, historije koja se dogodila i prošla, a koju je on spašavao vještinom čuđenja. Vjerovao je da samo cuđenje spašava njegov svijet, što je vrlo poučno. Puno je bolje čuditi se svome životu nego žaliti za njim.