DILAN TOMAS – POD MLEČNOM ŠUMOM

Vreme prolazi. Slušaj. Vreme prolazi. 

Ovamo bliže hodi.

Samo ti možeš čuti kuće kako spavaju u ulicama, u sporoj, dubokoj, slanoj, ćutljivoj, crnoj ufačlovanoj noći. Samo ti možeš videti u spavaćim sobama sklopljenih kapaka češljeve i podsuknje na naslonu stolica, bokale i lavore, čaše s lažnim vilicama,  i Deset zapovedi, i požutele „Molim, nasmešite se ljubazno“ pokojnika. Samo ti možeš čuti i videti iza očiju spavača: putovanja i zemlje, lavirinite i boje, zapraprašćenje i duge, melodije i želje; i let i pad, i očajanje, i velika mora njihovih snova.

Dilen Tomas, Pod mlečnom šumom

U mome sjećanju, sada dijelu mene, moje svijesti, smjestilo se Sarajevo iz vremena mog studiranja i kasnije, kada je već cijeli grad napredovao u svakom pogledu svakodnevno. Za mene su tada bile važne institucije i pojedinci u tim institucijama, redom, studentski list „Naši dani“ u kome sam sretao Nikolu Stojanovića, Stanišu Tutnjevića, svoje prve urednike, ali i cijeli niz mladih umjetnika, slikara i književnika; zatim Akademsko kulturno културно-умјетничко društvo „Slobodan Pricip-Seljo“ i „Tribina 08“, koju smo podigli iz „mrtvih“ poslije  odlaska prethodne generacije, Velje Miloševića, Slavka Šantića, Duška Trifunovića, Ljube Cvijetića i Svetozara Radonjića-Rasa; zatim Radnički univerzitet „Đuro Đaković“ gdje smo imali „dopunu“ školovanja na brojnim tribinama sa izuzetnom posjećenošću a gdje je jedne vrijeme radio Jovan Lubardić; i nešto kasnije Radio-Sarajevo, u ulici Danijela Ozme broj 7. Sada želim da se prisjetim te institucije, koja mi je dala novi horizont ne samo pisanja, nego i slušanja i kojoj sam dao svoj doprinos. Tu sam upoznao i sretao sjajne osobe, poznate i one u pozadini, koje rade izuzetno značajan posao sasvim skromno spomenute prilikom emitovanja priloga bez kojih tih priloga i ne bi bilo u eteru. Navešću samo neke. Izuzetna Ljubica Aleksić, redakcija radio-igre za djecu, u kojoj je  godinama bio urednik Slavko Šantić, potom nenadmašni putopisac Ćamil Sijarić, Nenad Radanović, Lazar Amidžić, Vlado Dijak… 

Prolazilo se pokraj portirnice, gdje je sasvim pri kraju sjedio čovjek na telefonskoj centrali. Bio je slijep, ali njegovi pokreti bili su sigurni, savršeno je poznavao svoj posao, odnosno raspored tada još uvijek više mehaničkih uključenja i isključenja pozivanih brojeva. Bio je to slijepi šahista, dugogodišnji prvak BiH u šahu za slijepe, Safet Mehdić zvani Saja, što je bilo uobičajeno, naročito u Sarajevu, gotovo svako je imao odgovarajući nadimak najčešće poput hipokoristika. Sada kad tražim na sveznajućem google-u  pod tim imenom i prezimenom ostajem zapanjen. Jedan veoma značajan čovjek za ondašnji razvoj šaha za slijepe sada je zaboravljen. Nikog nema da stavi na internet, da napiše za Wikipediju kratki tekst o ovom sjajnom čovjeku. Tu zaista nema opravdanja, civilizacijski se pada na ovakvim ispitnim pitanjima. Ali nije zaboravljen samo Sajo, zaboravljeni su mnogi koji su tada podigli Radio-Sarajevo na visok kvalitetni nivo programa, što će poslužiti i kao osnova za nevjerovatni polet televizije čim se osnuje. Hajde, potrudite se da mi objasnite pojam „kultura sjećanja“ koji se tako često spominje. Kod nas već podugo vlada odvratna nekultura obaveznog zaboravljanja, dirigovanog prekrajanja lokalnih istorija. 

Mene je u početku moje saradnje sa Radio-Sarajevom zanimala radio-drama, tačnije rečeno radio-igra za djecu. Kako je do toga došlo? Vjerovatno kupovinom knjige Dilena Tomasa, „Pod mlečnom šumom“, izdanje „Nolit“, Beograd, 1964. godina.  Knjigu sam pronašao u tada tek otvorenoj knjižari „Nolita“ odmah pokraj velike dvorane Radničkog univerziteta „Đuro Đaković“, zvanog „Templ“. Ne znam koliko sam puta pročitao tekst ovog velikog, sasvim nesvakidašnjeg pjesnika. Bio sam apsolvent matematike, zatrpan ispitima koji su mi bili preostali da diplomiram i tako obradujem majku koja je čekala u svojoj udovičkoj samoći u Bosanskoj Kostajnici takve lijepe vijesti. Radovala se ona i mome pisanju, izlasku prve zbirke pjesama, ali sve to uzimala je kao mladalački zanos, ništa više. Ni ja nisam bio baš načisto šta ću sa sobom. A to je svakako bilo teže pitanje od samog diplomiranja bilo čega na bilo kom fakultetu. Kad je Kiš objavio veličanstveni roman „Bašta, pepeo“ moja majka ga je pročitala nadušak, iako je imala samo tri razreda osnovne škole, i rekla mi, gledajući negdje preko mene, ko zna u šta – „Kad napišeš ovakav roman, bićeš pisac.“ Bio je to previsok kriterijum za mene, ali joj to nisam rekao. Kasnije sam upoznao Danila Kiša, potom otkrivao njegovo djelo, ali i njegove uzore o kojima ću i sam tu i tamo ponešto napisati. 

Kako su mi bili neobični ti dani, između  Algebre, profesora Veselina Perića, toliko apstraktne da je veoma teško pronaći nešto apstraktnije, i simfonije glasova dramskog teksta „Pod mlečnom šumom“ (Under Milk Wood) Dilena Tomasa. Osvojio me je pjesnički svijet, pjesnički jezik, Dilena Tomasa. Tako maštovit, a opet tako konkretan. U njemu se osjećala drevnost prostora koji je od predaka preuzeo pjesnik, sasvim u skladu sa naslijeđenom keltskom tradicijom u južnom Velsu. Ta moć jezika da stvara prostor i prenosi kroz vrijeme život koji se odvija poput života u prirodi, cijelog, biljnog i životinjskog, u koji se uključuje i ljudski. Živi se ne sjećaju mrtvih, oni i dalje žive s njima. To je neprekinuti lanac života na svakom pedlju ove planete. Bez tog lokalnog ne bi bilo ni univerzalnog. Zanos s kojim su pjevali o svojoj lokalnoj prošlosti, Jejts, s irske strane, i Tomas, s velške, mora da ponese svakog istinskog ljubitelja poezije. Uključivanje  te prošlosti u život savremenika je kao disanje. Njihovi pjesnički prethodnici, mali, čak neznatni, pojavljuju se u njihovim djelima kao kule svjetiljke kulture tih mjesta. 

Dramu za glasove, kako je u podnaslov stavio Dilen Tomas, preveo je na srpskohrvatski Svetozar Brkić, i napisao pogovor. Brkić je sačinio odličnu „Antologiju savremene engleske poezije“ koja se pojavila u prestižnoj ediciji „Nolita“, „Orfej“, koju je vodio izuzetan urednik Zoran Mišić. Nekako tih godina izdavač „Novo pokolenje“ promijenio je naziv u „Nolit“. Svetozar Brkić je bio izvrstan prevodilac, znalac prije svega, svog jezika, a potom i engleskog, koji je godinama predavao u srednjim školama. A prevoditi savremenu poeziju zahtjevan je posao. Da bi se osjetila ljepota ovog prevoda, evo još jedan odlomak iz drame čiji me glasovi prate već decenijama, mada je za upoznavanje mnogo uspješnije čitanje cijelog teksta.

Napolju sunce skakuće niz džombast užurban grad. Ono trči kroz žbunove ogrozda i ćuška ptice da pevaju. Proleće razmahuje svojim zelenim bičem po Školjkarkinom sokaku, pa školjke odjekuju zvukom. U ovom ostrišku jednog jutra Laregib je divlja i sveža voćka,ulice, polja, utrine i vode šikljaju na mladom suncu. 

Čekajući odlazak u vojsku, ljeta 1968. godine, pošto sam završio svoj kratki profesorski staž u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, napisao sam svoj prvi radio-dramski tekst za djecu i poslao ga na adresu Radio-Sarajeva, na redakciju programa za djecu i mlade. Vijest da mi je tekst prihvaćen dobio sam u vojsci, oko Nove 1989. godine, a odmah potom i honorar koji je bio gotovo u visini moje profesorske početničke plate. Obradovao sam cijeli svoj vod lijepom viješću, časteći drugove uz kafansku pjesmu u Požarevcu. Čuveni Bora Spužić-Kvaka, pošto smo se već bili malo podnapili, svojim hitom „Pođimo u krčmu staru“, doveo je društvo u stanje kada se zaboravlja ni ko smo ni gdje smo. Naravno, na kraju smo završili svi u zatvoru i s primjerenom kaznom. 

Moje intezivno bavljenje radio-igrom za mlade trajalo je desetak godina. Izvedeno mi je desetak radio-igara za djecu, neke od njih su prevedene na jezike naših nacija i nacionalnosti- Na primjer, kad ti tekst otkupio Radio-Skopje, onda očekuj da bude izveden na tri jezika, makedonski, turski i albanski. Slično je bilo i u Vojvodini. Još uvijek se repriziraju te radio-igre. Najpoznatija je bila „Priča o satu“, izvođena više puta u podijeljenoj Njemačkoj, prvo u DDR-u a potom i u ujedinjenoj Njemačkoj. Prevodilac je bila Barbara Antkovjak, koja je inače zadužila srpskohrvatske pisce za brojne prevode njihovih djela na njemački jezik. Živjela je i radila u Istočnoj Njemačkoj. Ali, za mene je najznačajnija bila drama posvećena slijepim šahistima, „Priča o šahu“. Od te drame kasnije će nastati i moj roman za mlade „Ivanovo otvaranje“, koji će dobiti nagradu „Politikinog zabavnika“ za 2000. godinu. Naslov dugujem Nabokovljevom izvanrednom romanu „Lužinova odbrana“. 

U ta vremena radio je i dalje bio izazovan medij, pa sam nastojao da pokrenem pisce u Banjaluci na pisanje tekstova za radio. Moje najuspješnije nagovaranje bilo je vezano za Ranka Pavlovića, koji će napisati petnaestak tekstova za djecu i desetak radio-drama za odrasle, takođe,  koji su mu isto bili izvođeni na radio-stanicama ondašnje Jugoslavije. Ali ni to nagovaranje nije bilo lako, morao sam da mu obrazložim za prvi tekst postupak, čak i da mu sugerišem temu – on je sve novotarije hvatao u letu i pretvarao ih u vrijedne tekstove. 

Da se vratim knjizi koja je povukla za sobom, kao svaka snažna lokomotiva, cijelu kompoziciju sjećanja. Taj prvi, „sarajevski“ primjerak nisam sačuvao, negdje mi se zagubila u podstanarskim seobama između Grbavice i Čengić Vile. Do nje ću ponovo doći tek poslije banjalučkog zemljotresa, tačno 5. februara 1970. godine, u Rijeci,  gdje smo uživali u maškarama. Knjižara je bila izvrsna, kupio sam nekoliko knjiga, među kojima i Džojsovog „Uliksa“, u prevodu Zlatka Gorjana. Ali posebno sam se obradovao čarobnoj knjizi Dilena Tomasa. Odmah, poslije prvog novog čitanja, sva ta mjesta kvarnerskog priobalja činila su mi se kao da su izašla iz Tomasove sanjarije, naročito Novi Vindolski, Selce, Crikvenica, Šmrika, Kraljevica, Bakar i Krk, sa svojim zagonetnim imenima. Ali mnogo ubjedljivije je poređenje sa poznatim pomorskim mjestima Boke Kotorske, gdje sam u Perastu, provodio više godina svoja ljeta kod ujaka. Ujak mi je, poput Dilena Tomasa, ali i drugog, mlađeg, mog ujaka, volio alkohol preko svake mjere. Majka se plašila da se ne ugledam na ujaka Jovu, pošto sam je podsjećao na njega kao dobar matematičar, ali i svojim likom i stasom. Svako mjesto u kotorskom zalivu ima svoju veličanstvenu istoriju, koju su pisci samo odškrinuli. Perast je na mene uticao toliko da sam mu posvetio svoj prvi roman, „Nasljedna bolest“. 

Bio sam uočio da u samom Perastu živi veoma malo starosjedilaca, mladih gotovo da i nema. Ljeti bi iz drugih mjesta dolazili mlađi kod svojih starijih članova šire porodice, uglavnom iz Rijeke i Zadra. Ali Perast nije bio pust, naselilo se tu novo stanovništvo, naročito poslije otvaranja konfekcije u Kotoru i u Perastu. Prije njih došli su iz brdskih sela u potrazi za poslom drugi stanovnici. Muški su radili u vojnim i civilnim malim brodogradilištima u Tivtu i Bijeloj. Oni nisu poznavali istoriju mjesta čiji su žitelji, njegovu slavu i legende. Uvijek treba nova generacija koja će se za to zainteresovati. Danas imamo primjer izvrsnog pisca Nikole Malovića iz Herceg  Novog. Upravo ti strašni diskontuiteti obilježavaju na našim prostorima gotovo svako mjesto. Iz potrebe novog stanovništva da se nekako ukorijeni na prostoru koji ne poznaje, nastaje neka mitska istorija koja nema nikakvo uporište u stvarnoj istoriji, što je za književnost izvrsna građa, ali za stvarnu istoriju opterećenje iz kojeg se rađaju djela koja više odražavaju želje svojih tvoraca i samog naroda, ako ne vladajuće politike i religije. 

Sam Dilen Tomas pisao je svoje dramsko djelo više od deset godina, ali nije dočekao njegovo izvođenje, samo objavljivanje prethodnih verzija. Početni tekst objavljuje kao srednjoškolac, da bi sljedeću verziju u kratkoj radijskoj drami „Sasvim rano jednog jutra“ (Quite Early Morning, 1944), za šta mu je inspiracija bio njegov boravak u velškom primorskom mestu Nju Kiju, objavio u školskom listu, ali je nešto kasnije pridodao i dio iz teksta „Grad koji je bio lud“ (The town that was mad) čime je zaokružena priča za glasove, koju sam pisac nikada neće čuti na radiju. Već je bio s druge strane, od 9.11.1953., jedan od likova svoje drame, čije postojanje evociraju živi. Taj veliki „živi“ bio je Ričard Barton koji će biti narator u čuvenom Bi-Bi-Sijevom izvođenju, ali i kasnijoj ekranizaciji u kojoj će mu se pridružiti još dvoje velikana, Elizabeta Tejlor i Piter O’ Tul, uz cijelu plejadu velikih engleskih glumaca. Ostala je priča da se Barton kajao što nije materijalno pomogao velikom pjesniku dok je ovaj još bio u životu. Priču mi je prenio Predrag Finci, još jedan od poštovalaca djela Dilena Tomasa. 

Ranko Risojević 

spušteni na prsa zemlje među zalud izginule još ih samo sisa smrti doji pokriva ih paljevina doma nebriga izdaja u njima uništena nada oko njih hladnoća „nitko ni o nama nije nisu to naša posla baš me briga” promjena kanala veselija tema ohlađen rosé iz sunčanih krajeva masline sir crna pršuta zaborav pun osmijeha tih divnih ljudskih stvorenja može još jedna prije odlaska mnogo posla sutra dobro dođe malo odmora „baš je lijepo kada me ništa ne uznemirava”

Milanu Gariću

I uvijek se iznova zbiva da te pitaju: a šta ćeš sada dalje,
zar se još nešto ima kazati, šta svoje ti već nisi rekao…?
Ali, nisi znao ni da ćeš uopće govoriti, to ne bijaše tvoja
odluka; naprosto: navirale su riječi kao pčele iz košnice
i oko glave su se rojile, a ti si nastojao ezoteričnu vezu
da doslutiš, pa da ih nižeš u redove koliko-toliko suvisle,
jer ako u vaseljeni postoji poredak, i jeziku bi moralo
biti moguće, pa makar i uz najveće, cjeloživotne napore,
imanentni sistem nazrijeti.

Drugi neki nad pukotinama su trajno nagnuti i strasno ih
istražuju, kao geolozi duboke kratere što nakon silovitih
potresa ostaju, razarajući svaku mogućnost sintakse, da bi
se, na koncu, i na riječ sámu okomili, i primisao odričući
na bilo kakvu vrijednost njezinu, a sve kako bi pokazali
da smo dopali u najgori od svih svjetova. I, makar svjesni
i ne bili, paradoksalnu religioznost na taj način iskazuju,
najdublju, čak i fanatičnu, po kojoj, zapravo, iz idealnoga
sklada stižemo, te, kao slijepci tumarajući kroz bespuće
ovostrano, u iskonsku se harmoniju bezoblični vraćamo.

Dotle, iskustvenoj vezi riječi i bića težeći, pa i istovjećenju
njinu kao konačnom cilju, vlastiti vrt obdjelavajući dakle,
ti ovaj svijet slaviš, ne kao najbolji – već neuporediv, jer je
jedini. Jer postojiš ovdje i sada isključivo, i neodoljivu si
težnju uvijek ćutio ka održanju varljive slutnje reda i svrhe,
bar jedanput smisao da ti namigne, barem u stihu tvome,
prije no što se survaš u bezdan neumitnog ništavila.

Drukčije, u stvari, nisi ni mogao, i ne preostaje ti drugo
nego da ustraješ, ni jednu biljčicu u bašti svojoj iz vida da
ne ispustiš, ali neumoljivo i nepopustljivo, kao i dosad što
si iluzijama odolijevao, jer utopiji su nužni temelji poput
aksioma neosporivi. A, na kraju, sasvim primjereno bilo bi
kad bi se tvoje riječi mogle pobrati, pa tu nikome potrebnu
trinu čežnji tvojih u grob sa tobom spustiti.

                                                                            (17.10.2019.)

Čast i slava današnjem nobelovskom dobitniku! Nakon tamburaša i igrača na žici, lokalnih poeta i poetesa, dolazi ova nagrada do jednog pesnika od rase. Pesnik koji je počeo svoj put ruženjem publike, ovo je nastavio, usavršavajući vlastitu poetiku negiranja svega oveštalog oko sebe, hodeći putem kojim je već prošao Beckett, Thomas Bernhard. Poznavao sam ga još u mladim danima, bio je tih u onom kutu iza naše bine, mokrih nogu od koračanja, isusovskog, po Bodenskom jezeru. Kao da je iz ovog jajeta u beogradskom teatru pre skoro pedeset godina, prhnuo današnji orao evropske književnosti. Orao je čest simbol po grbovima mnogih strogih zemalja, njegova krila ulaze u opremu pesničkih metafora koliko i na kalpake generaskih šlemova. Koplje koje sam jedanput uputio toj kraljevskoj ptici, palo je u trnje. Uvažena akademija gordih Šveda, slučajem Handke, kao da konačno rešava jedan prethodni predmet, Hamsunov. Onog golemog autora dvadesetog veka, nesumnjivo povezanog sa jednim od najmračnijih režima u povijesti. Šta je, zapravo, taj prethodnik, Knut Pedersen, iz norveškog mestašceta Lom, počinio u svom kompromitovanom životu? Stao je uz jednu zločinačku državu, obožavao je njenog vođu, zastupao je njegove ideje. Nije učestvovao ni u kakvim kriminalnim radnjama, nije odvodio ljude u dušegupke, nije ih vešao ni klao. Samo je prignuo glavu pred ovih događajima, smatrajući ih pravednim. A bio je i ostao najveći autor dvadesetog veka. To je potom platio, dobivši u poslednjoj deceniji svoje duge sudbine, ludačku košulju i drvene klompe, jer više nije imao prste spretne za baratanje pertlama. Šta je činio moj poznanik iz davnog beogradskog teatra, štićenik koji je u jedan mah zaželeo da bude tutor? Pola stoleća iza Hamsuna, stao je ovaj uz jednu zločinačku državu, obožavao je njenog vođu, usvojio je njegove ideje. Nije učestvovao ni u kakvim kriminalnim radnjama, nije pucao iz topa po Sarajevu, nije se ponosio odsečenim uhom nekog Hrvata. Samo je prignuo glavu pred ovim događajima, smatrajući ih pravednim. Prignuo se i nad grobom umrlog tiranina, kao da je istinski vernik. Bivajući i dalje najveći živi pesnik svoje nevelike zemlje. A kako Srbija nije bila poražena poput Hitlerove Nemačke, nije dobio ni onu košulju koja se vezuje na leđima. Sada se vrhovni sud književne pravde našao pred velikim obrtom, napokon više ne odmerava se političko shvatanje, zločin mišljenja, ostaje na snazi samo pesničko delo, retka odstupnica ljudskosti u ovom neljudskom svetu. Rotulus sa nobelovskom poveljom, koji se priprema za moga poznanika, čini mi se kao da dolazi još jedanput u Hamsunove ruke, i to ne kao onda, godine 1920, nego nešto kasnije, negde posle 1945, 1950? Čime odbačen bio bi prestup političkog ili drugog shvatanja, o čemu suđeno je nekad, možda brzopleto i ludo. Pa je i drugi jedan genijalni pesnik, Pound, iz istih razloga držan u kavezu, konstruisanom od američkih vojnih policajaca. Nego i ta uvažena štokholmska kuća bila je proteklih godina na kušnji, brojeći i u vlastitim redovima nejasne postupke i mutno ponašanje, niko nije savršen. Ničeansko traganje za istinom izvan moralnih kategorija nastavlja se. Veliki hrvatski pesnik Miroslav Krleža, upitan šta je zapravo istina, odgovorio je da ne zna. Istina je nekakvo nepoćudno zvere koje se mota negde između naših nogu, a da u stvari nema ni oblika ni imena. Da li je istina ono što se nama čini da jeste, ili je to ono što se drugima kao istina pokazuje? Možda Srbija pre trideset godina nije počinila nebrojene zločine nad nesrpskim stanovništvom, kao što možda ni oni drugi nešto slično nisu počinili nad Srbima? Možda moralna vertikala zapravo ne postoji. Čovek je ambivalentno biće, ne strahuje samo golman pred udarcem sa jedanaest metara, strah je ona emulzija u kojoj to biće, posebno u svem dosadašnjem poimanju svemira, traje i umire. Jer Brut je častan čovek, samo u jedan mah bude malo pometen. Ljudi nisu načinjeni od mermera, nego od one posebne materije koja se ne iscrpljuje njihovom anatomijom, mora li svak u svakom trenutku biti pribran, odlučan, odgovoran?  To će naravno iskoristiti zli dusi, ne samo oni iz romana Dostojevskog, njih je svuda. Pa će tvrditi da nije bilo srpske krivice u poslednjem ratu, da njen vođ nije bio najmračnije lice kraja proteklog veka, a da su one mase mladih i starih muškaraca u Srebrenici poubijale same sebe. Kao što jedan deo Hrvata, kvislinški poredak iz vremena fašizma i dalje uzima kao svoj. Možda će danas na beogradskim Terazijama paliti indijanske vatre momci oduševljeni dodeljenom nagradom, makar ne pročitali ni jedne jedine rečenice austrijskog pesnika. Šta mari! Mimo svega, mora da se nešto fundamentalno dogodilo u onih nekoliko švedskih glava, ko ih je tako fascinantno prosvetlio, da pređu preko jednog, zarad onog drugog. Pa nije ovo učeno društvo pod kraljevskom krunom tako lako prihvatilo postojanje Arkanovih bandi i Mladićevih koljača. Nego se točak povesti pokrenuo jednim drugim pravcem i moguće drugojačijim vidicima. Koje mogu da razumem, ali ne želim u njima da učestvujem.

Zagreb, 10. oktobra 2019.

Objavljeno:

13.10. 2019. Neue Zürcher Zeitung (prevela Katharina Wolf-Griesshaber)   

19.10.2019. Danas, Beograd

Moji su stari
živjeli od
vina i
duhana.

Baba je motala cigare od svježe
sjeckanih zlatastih listova  i spavala sa napola
ispušenom u ustima. Pitam: zašto baba
spava sa cigarom u ustima. – Probudi se
noću, kažu, pripali, povuče koji
dim i ponovo
usni.

Umrla je
u
devedeset i
nekoj.

Moj amidža je pio
najmanje litar
vina na
dan.

Pitam: amidža, zašto piješ toliko
alkohola?
– Bog s tobom dijete,  kaže
iskreno začuđen,  ja u
životu nisam
alkohola
probo.

Volio je popit, šaptali su u
njegovoj
pogrebnoj
povorci.

Tvoji su, govorio je pjesnik
srednjovjekovlja, potomci katara

izbjeglih pred papinim
progonom.

Mislim, nigdje se nisu
mogli tako dobro
skriti kao na toj lunarnoj
visoravni do koje
nije vodio
nijedan
put.

Zamolit ću, kad
pođem, da me zakopaju
u tu svetu zemlju vina i
duhana pa, kad  već nisam
živjela tu,  vječno
počivam
u njoj.

Ljeto i ranu jesen ono smo kratko vrijeme između jutra i podneva provodili s Lidijom i Borom. 

Dolazili su oko jedanaest, najprije on, sjedao je na desnu stolicu, na kojoj je do tada ležala moja torba, a nekoliko minuta kasnije i ona, na stolicu preko puta mene.

Lidija je pila zeleni čaj, Bora kapučino

Ana je uzimala aparat i fotografirala nas dvojicu.

Bora je odlučio da mu je ona najbolji fotograf.

Dvadesetak minuta po podnevu Ana i ja bismo odlazili na posao.

Oni su još neko vrijeme ostajali. Ne znam što bi se tada događalo.

Objavljeno u Novom magazinu 10.10.2019.

Krajem avgusta mjeseca ove 2019. godine, iz tiska je izašao roman “Meho” bosanskohercegovačkog pjesnika i prozaika Almina Kaplana, u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a. Recenzenti Ivan Lovrenović i Josip Mlakić, velikani savremene bosanskohercegovačke književnosti. Dakle, trebao bi ovo biti prvorazredni kulturni događaj kako u BiH, tako i u regionu, barem u onoj kasti društva koja se bavi izučavanjem književnosti, ili bar čitanjem te iste književnosti na međusobno razumljivim jezicima, ali nažalost, to nije bio slučaj. O ovoj knjizi se zasad kako u medijima, i printanim i online, tako i na društvenim mrežama (čast izuzecima), strogo molči. Hajde, bilo bi mi jasno da je Almin Kaplan neki anonimac u književnom svetu na prostoru regije, pa da je zbog toga neprimećen od strane onih inih koji se bave pisanjem književne kritike, al nije. Almin Kaplan je nagrađivani pjesnik i pisac, dobitnik nagrada kakve su Mak Dizdar,  Ratkovićeve večeri poezije te nagrade Zija Dizdarević. Da ne pričamo o tome da iza sebe ima pet knjiga poezije, i evo od mjeseca kolovoza dva romana. Dakle, Kaplan ne da nije anonimus nego je jedan od najplodnijih pisaca na prostoru Jugoslavije kada je reč o novim književnim snagama i imenima.

Međutim, ja čujem samo dugi bezgranični molk, te sam donio nijet da poradim na razbijanju istog. 

Roman “Meho” pripoveda o Dubravskoj visoravni između Stoca i Čapljine, o hercegovačkom kršiću i plodnim njivama, o povratnicima, graditeljima avlija i gasulhana, o breskvama i paprikama, međuljudskim odnosima u porodicama i džematima, bezbeli i o ratu i logorima. Eh, viđe mene nezahvalnog, ni da spomenem sijela. A na sijelima se u “Mehu” mogu čuti i ovakve životne mudrosti: “Ta sijela su završavala tako što bi se starice mirile s činjenicom da toga o čemu pričaju više nema i nikada neće ni biti. Jer ne može se više uzgojiti bostan kojeg su se prisjećali, kao ni kavade, paprike, krompir… Jer su im se u ratu zatrla sjemena.”  Takođe, ovaj roman govori o tome kako je kad se u grlu sakupi gusta pljuvačka prilikom teških razgovora, kad ne možeš pravu reč izgrgoljiti a vakat joj je, o onom pogrebnom ukusu cigarete posle neprospavane noći o kom majstorski pripoveda i Muharem Bazdulj u romanu “Lutka od marcipana”…

Čitajući roman “Meho”, sagledavajući slike i vizualizirajući ih, osećate se kao da gledate neko novije filmsko ostvarenje sjajnog turskog režisera Nurija Bilge Džejlana. I upravo u tome leži sva moć i majstorstvo pisca koji ga ispisuje. Pisac vlada tekstom, geografijom, lokalnim rečnikom i na taj način prodire u svaki svoj lik tako da vam se od toga dlake ježe na rukama a prste vam podilaze trnci. Bilo da su u pitanju muški ili ženski likovi, majstorski su ispisani i vi iz čistog nehata počinjete da živite sa tim karakterima, da se suosećate s njima, nervirate se, brinete i delite njihove radosti i razočarenja. A na vama je da verujete piscu i da se upustite u tumačenje muštri tog proznog tkanja čitanjem shema i prodiranjem kroz gusti tekst. Tu leži sva lepota proze, ono njeno iskonsko blago, oni pasaži teksta u kojima osetite svu radost življenja i pripovedanja. 

Kao što je sama priča romana dobra, tako su i korice ove knjige reme- delo stolačkog slikara i pjesnika Igora Borozana. Poznavajući Igorov rad, kako likovni tako i književni, a takođe znajući da su Almin i Igor pre svega veliki prijatelji, jasno mi je da je likovno rešenje ovih korica pun pogodak. Ta usamljena paprika i holandeza, uh! 

Mogao bih ja ovako još dugo, da gunđam, zanovetam, filozofiram. No, mislim da je bolje da se latite knjige. Od ovog mog muabeta nema mnogo vajde. Čitajte “Mostarsku zbirku”, “Bukaru”, “Ospice”… Pa onda čitajte “Trganje” i “Meha”. Shvatićete jednu stvar, a nju je sjajno u recenziji ove knjige objasnio gospodin Josip Mlakić. Al pre nego budem citirao Mlakića, reći ću vam sledeće, shvatićete da je Almin Kaplan neko ko je dosledno zamenio Mirka Kovača u našoj književnosti. Pisac koji je nastavio ono što nam je Mirko ostavio u amanet, a to je istinsko nepatvoreno pripovedanje. To je za mene vredno velikog slavlja! 

Dakle, Mlakić veli: “Već svojim prvim romanom ‘Trganje’ Almin Kaplan, iako već etablirani pjesnik, premetnuo se u po mojemu mišljenju najnadarenijeg proznog pisca mlađe generacije u BiH.”

Ja bih dodao još, najnadarenijeg proznog pisca mlađe generacije u BiH, i svim ostalim jugoslovenskim republikama.

Dnevnik jednog penzionera/52

Knjiga pjesama “Ceđena” (Zadužbina Petar Kočić – Banja Luka – Beograd, 2019 prevod Petar Pavlov) poznatog savremenog makedonskog pjesnika Riste Lazarova, tematski i problemski je raznovrsna, stilski i jezički uravnotežena, poetički i filozofski utemeljena.

Ono što u Lazarovljevim pjesmama posebno imponuje jeste teza da su riječi svjetlosnog porijekla, te tako njihov smisao nije u tome da znače, već da svijetle.

Ali, to ne zbog toga što svjetlošću nazivamo njihove spoljašnje manifestacije, njihova značenja ili zvučanja, ili bilo šta slično tome. Ne zbog toga. Već zbog toga što njihovo to što jest jestujuće jest svjetlosno. Svjetlost je u njima rječitija od riječi.

Zato je pjevati i svijetliti jedno i isto. Pa, tako, onda i pjesnik Risto Lazarov, u pjesmi “Od kuće do posla”, može da pjeva, ovako, eksplicitno i nedvosmisleno: Sada svakog jutra gledam/ da je moguće iz pesme sunce da teče.

Sunce, dakle, ne dolazi u pjesmu spolja, već je ono njena unutrašnja suština. Ona je – pjesma – otuda, sunčanog porijekla i stoga svoga porekla, ona, tek, ne znači, već isijava i svijetli. Njene riječi su, ustvari, vrsta magme jezika koja se sliva niz njene sunčane brežuljke, kako bi rekao Miloš Crnjanski.

Suštinski posmatrano, pjesnik je, pak, drevni demyurgos, stvoritelj, koji, svojim svevidećim i svesebeznalim okom, sve prati i  sve vidi, sa strane.

Ali, ono što, u ovoj svojoj knjizi pjesama Risto Lazarov ne ostavlja nedorečenim, jest neka vrsta arheologije riječi. Naime, pjesnik, u pjesmi “Zapad”, navodi da je želja riječi u pjesmi, u suštini, slična želji svakog drveta: Svako drvo želi da je / više od samoga sebe. (Zapad). Tako i one, riječi, u pjesmi, kao i ono, drvo, naprosto izostaju (ex-stasis) iz sebe samih.

Pa, kako pjesnik, u pjesmi, suštinski dovodi u vezu drvo i riječ, on, logično, i zaključuje o toj njihovoj vezi, tom nalikovanju riječi na drvo: Ima i takvih reči. (Zapad) – Reči drvenih, kao što pomišlja i na to da ima i drveća “rečitog”. I, otuda, u stvari, proizilazi i misao o ekstatičnosti i svake riječi i svakog drveta: ona, reč, tako, ekstatički, ulazi u pesmu, kao što, takođe tako, dakle, na isti način, i drvo ulazi u šumu. Ekstatički.

Ali, ako drvetu, u šumi, njegovu ekstatičnost, istajanje, podaruje, recimo, vlaga, šta, onda, riječima u pjesmi podaruje njihova ekstatičnost? – To je, kaže pjesnik Risto Lazarov, u pjesmi “Zapa, munja: munja je postojanje (Zapad). Kao najveći bljesak svjetlosti. Svetlost svetlosti.

I, otuda, po njemu, dolazi i pjesma, s te najmoćnije svetlosti sveta, koja i svemu daruje postojanje. Munja je postojanje. Pa, s tim u vezi, može da se kaže i ovo: pjesma je postojanje. I, sve, sve što je s munje i od munje, jest postojanje. Zato je i drevni mislilac, Heraklit, rekao ovo: Svime krmani munja. A, zbog toga, i pjesnik Risto Lazarov, u toj pjesmi, Zapad, kaže, rilkeovski: A i pesma je postojanje. I, onda, tu, u pjesmi Zapad, on definitivno i zasniva svoju pjesničku veru: Reči u pesmama su / nabrekle od munji.

Na taj, način Risto Lazarov, gotovo eksplicitno, govori, u zbirci pjesama “Ceđena”, o svojoj poetici, zasnovanoj i isceđenoj iz dubokih pjesničkih i filozofskih temelja modernog evropskog pjesništva, kao i iz drevne, antičke pjesničke tradicije i filozofije.

1.

PRIJATELJSTVO

Pa šta ako ti je sljedeća stanica
Odredište
Iznenadi potrebu,
Svakidašnjost
Iznevjeri rutinu
Budi Zoro budi Indijana Džons
Budi visočka piramida
Prvi put se susrećemo
A već putujemo zajedno
Prazno sjedište pored tebe
Samo je na mene čekalo
Prvi put putujemo zajedno
Kad je zadnji put bilo kao prvi
Sjeo sam pored tebe
Ni riječi nismo progovorili
Zato se tako lijepo razumijemo          

Znamo se oduvijek
Samo se sticajem okolnosti nismo ranije sreli

U osiguravajućem društvu
U kladionici
U pokopnog društva
Na ortopediji
Na kreditnom odjeljenju
Ne, ni riječ nismo razmijenili
Zato smo najbolji prijatelji
Zato što ništa ne znamo jedan o drugom
Nikad ni saznati nećemo
Nećemo iznevjeriti
Jedan drugog
Bit ćemo uvijek dostupni
Kad imam ja imamo mi
I obrnuto
Svojski ćemo se truditi
Da ne saznamo ništa
Jedan o drugom
Jer nam je stalo da ovo zbogom
Da ovo prijateljstvo traje
Kako je moglo biti
Tako je i bilo
Hvala na karti
Moj najbolji prijatelju

2.

REVIZORI

(Sarajevski revizori su obučeni u crne radne odore. Pomislim uvijek kad ih vidim da je rodbina koja odlazi na sahranu. Urođena sramežljivost me spečava da im priđem i iskažem saučešće)

Od putnika
Do putnika
Provjeravaju nas
Zaboli to nepovjerenje sugrađana
Nikako da pogodim pravi džep
Vadim ceduljicu
Zapisan broj mog mobilnog
Da se sa nekim sit ispričam kad to poželim
Recept za klin čorbu
Plaćen račun za zakup grobljanskog mjesta
Možda je u unutrašnjem
Rastresenim me čini ushićenje
Da sam neustrašivo krenuo na put
Gradskim i prigradskim saobraćajem
Na put pun neizvjesnosti i avantura i izazova
Kolumbo mi nekako postaje bliži od sestre
I dalje mi se ne vjeruje i dalje me provjeravaju

Nisam to dopuštao ni predsjedniku
Svoje Mjesne zajednice
Samo sam jednom u ovozemaljskom životu
Opomenut
Ukorom nastavničkog vijeća
Kad sam odbio da prihvatim
Da su dva i dva uvijek četiri
Tvrdeći
Da su onoliko
Koliko se dogovorimo

Besprijekorne prošlosti
Sa navedenom mrljicom
Ipak me provjeravaju
To što im ja vjerujem
Ne umanjuje njihovo podozrenje
Gdje li je iskaznica mjesečna
Gdje li dnevna poništena
Iskreno je zapitana
I dama revizorka sa trepavicama kakve je imala
Ako se dobro sjećam
Šekspirova crna dama
Ne razumiju da.
Ne oskudijevajući u džepovima
Odgovaram izazovima kakve traže i druge praznine u čežnji
Za punoćom svakodnevnog
Kakva se očekuje od pustolova čiju su pustolovinu prekinuli

Ipak
Čini mi se da sam im postao drag
Okružuju me, uzimaju podatke
Najzad pronalazim dokaz
Svoje nevinosti
Tapšaju me po ramenima
Zašto revizorka izmiče mome očinskom zagrljaju
Čini mi se da ću morati iznajmiti
Dvoranu BKC-a
Prilikom proslave idućeg rođendana

3.

DŽEPAROŠI

(Džeparoši  iz svih naših konstituitivnih naroda i ostalih uživaju ugled jednih od najvještijih, najmilosrdnijih i najobzirnijih. Traženi su i u Europskoj uniji. Ispovijed jednog ljevorukog)

Mi džeparoši smo posebna vrsta humanista
Olakšavamo ljude
Operišemo
Ne možemo znati šta nose u srcu
Ali možemo se obavijestiti
Šta nose u svom džepu
I iz te znatiželje
Proizilaze različiti pristupi subjektu
Mislim o tome
Sada kada smo u autobusu ostali
Samo vozač i ja
Svodim svoj učinak
Sa sjetom
Napušten od putnika koje pošteno doživljavam
Kao saputnike
Nedostaje mi društvo
Ozarenost kojom zrače sugrađani dok idu na posao,
U škole na fakultete
Ne pokazujem znatiželju prema mladima
Koji spreme seminarski
Diplomski postdiplomski
Ako putuju na kraće relacije
A doktorat kad obrnu krug
Ne pokazujem znatiželju ni prema vremešnim
Prvih sedam dana poslije podjele mirovina
Ali sam predusretljiv prema onima
Koje bi mogao novčanik da nažulja
Prepoznajem ih prema kakvoći
Brbljivog dezodoransa
Izdajice solventnosti
Ne očekujem zahvalnost
Olakšavam ljude
Preuzimam njihov teret

Remiza
Vozač pošteđen moje znatiželje
Čekat ću nestrpljivo da svane
Nedostajat će mi ljudska prisnost
Kao humanisti kojim robuje potrebi
Da operiše
Jutro u  kojoj  počinje da me svrbi
Lijevi dlan
Nemam dana bolovanja

Bez mene prolaze radosti
Neradnih dana
Moja plemenita vještina izumire
Kao kazandžijski, užarski i kujundžijski zanati
Neću se smiriti dok ne osnujem fond
Za stipendiranje talentiranih džeparoša
Imam vizitke na kojima piše
(njih ostavim onima koje sam olakšao)
IZGUBIO SI NA ĆUPRIJI – NAĆI ĆEŠ NA MOSTU
I mnogo još sličnih
A najčešće ostavim onu
Na kojoj su riječi djede koji me je
Odgojio
Da potomci treba da slijede stope predaka:
ČOVJEK JE UVIJEK NA DOBITKU
KAD JE ZAHVALAN DOBROTI NA DOBRU
A ZLU ŠTO NIJE GORE