Tekst o “Atlasu pseudomitologije” Svetislava Basare, premijerno tiskan u zagrebačkom tjedniku Express 

Rijetki su pisci poput Svetislava Basare, koji su objavili veliki broj knjiga, a da pritom uspijevaju zadržati visoki nivo svoga pisma, bez obzira radi li se o beletristici ili esejima. Njegova posljednja objavljena knjiga “Atlas pseudomitologije” ne samo da se uklapa u ovaj obrazac, već ga debelo nadilazi. Knjigu su objavili javno poduzeće “Službeni glasnik” i Institut za javnu politiku Beograd, a objavljena je u nakladi od 10.000 primjeraka. Radi se o jednoj od onih dragocjenih knjiga koje se obračunavaju s mitološkom sviješću, kakvih u Hrvatskoj, na žalost, nema. Jedina knjiga novijeg datuma koja je usporediva s Basarinim “Atlasom pseudomitologije” je “Kritika bosanskog uma” bosanskohercegovačkog publiciste Tarika Haverića. Basara piše kako je suvremena srpska povijest, odnosno realnost, nastala na mitološkoj svijesti, odnosno da je ona rezultat stogodišnjeg rata srpske akademske i političke elite protiv realnosti, kao rezultat njihovih megalomanskih ambicija, odnosno jalovih pokušaja da se budućnost bazira na tlapnji o “boljoj prošlosti”. Basara na jednom mjestu piše kako je ekstremno skeptičan prema srpskim povjesničarima, ali da ta njegova skepsa nije rezultat nezadovoljstva prošlošću, već je temelji “na opipljivim i lako provjerljivim činjenicama – na rđavoj stvarnosti” današnje Srbije. Sve ono što Basara tvrdi sadržano je zapravo u onim “znamenitim” rečenicama iz romana “Deobe” Dobrice Ćosića: “Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.” 

Za razliku od Haverićeve knjige, Basarin “Atlas pseudomitologije” napisan je u formi polemičke knjige, u kojoj kao paradigma srbijanskog društva figurira povjesničar Radoš Ljušić koji se, kako stoji u natuknici na Wikipediji, bavi “istorijom srpskog naroda u 19. i 20. veku”. Radi se o vremenu u koje Basara smješta nastanak mitologije koja je imala nesagledive posljedice na razvoj suvremenog srpskog društva. Inače, Ljušić je jedan od osnivača Srpske napredne stranke u kojoj je u periodu od 2008. do 2013. bio i član Predsjedništva. Basara ga opisuje kao “tajkuna srpske istoriografije” i “većinskog vlasnika svih važnijih istorijskih datuma u Srbiji”. Kao povod polemici s Ljušićem, Basara je uzeo Ljušićev kritički tekst o vlastitom romanu “Početak bune protiv dahija” u kojemu se Basara, u fusnoti, pozvao na nepostojeću historiografsku studiju Radoša Ljušića “Problem prekograničnih teritorija u doba vladavine kneza Miloša”. Onaj tko imalo poznaje djelo Svetislava Basara mogao je zapaziti piščevu sklonost fusnotama koje kod njega funkcioniraju kao sastavni dio književnog teksta. Radi se, naravno, o znanstveno neutemeljenim podacima, odnosno fikciji. U jednom od najpoznatijih Basarinih romana “Uspon i pad Parkinsonove bolesti” za koji je 2006. dobio Ninovu nagradu ima jedna satirična fusnota koja je ogledni primjer kako ovaj pisac koristi fusnote. Na rečenicu: “Jedna od strategijskih funkcija zidova jeste zaustavljanje istorije”, Basara u fusnoti objašnjava kako su Kinezi otišli korak dalje, jer je Veliki zid uz svoju osnovnu, obrambenu namjenu, “sprečavao odliv tradicionalnih vrednosti”. Ljušić je optužio Basaru za krivotvorenje, zloporabu, te je demantirao autorstvo navedene studije. “Zna li on”, piše Basara u svom nenadmašnom stilu, “pomislih, ne bez zlobe, da ima zlih jezika koji bi rekli da je nenapisani ‘Problem prekograničnih teritorija’ nešto najbolje što je objavio, upravo zato što to nije napisao.” Basara se nemilosrdno okomljuje na nesretnog Ljušića i po ovome ova knjiga neodoljivo podsjeća na dvije možda ponajbolje polemičke knjige nastale na ovim prostorima: Kišov “Čas anatomije” i Krležin “Dijalektički antibarbarus”. Na jednom mjestu Basara opisuje Ljušića na sljedeći način: “Kad stoji, stoji stameno, korena duboko uraslih u otadžbinsko tlo, ankerisan kao sopstveni bronzani kip. Zli jezici nadalje kažu – ne znam da li im treba verovati – da je istorikova sličnost s bronzanim kipovima velikana iz naše prošlosti toliko velika, da ga gradski golubovi ponekad pomešaju sa spomenikom, pa mu se poseru na glavu.”

“Atlas pseudomitologije” propituje i nemilosrdno se obrušava na veći dio mitova duboko ukorijenjenih u srpskom društvu, propitujući Crkvu, kulturu, historiografsko nasljeđe, mit o svestosavlju, kosovski mit, pravopisnu reformu Vuka Karadžića… Na jednom mjestu Basara spominje britanskog povjesničara Erica Hobsbawma koji je napisao kako mit nije moguće razoriti racionalnom kritikom niti logikom, ali se donekle može razotkriti iracionalnim oruđem, odnosno kontramitologijom. Upravo na ovaj način, kontramitologijom, Basara razgrađuje okoštale srpske mitove, na način da ih ogoli do karikature. Basara na jednom mjestu citira Herdera, njegovu definiciju nacije kao velikog, “neoplemenjenog vrta punog bilja i korova”. Srpsko društvo i njegova elita, po Basari, su valjda jedini u Europi koji umjesto da čupaju “korov” u svom vrtu, isti navodnjavaju, njeguju i zalijevaju, i koji umjesto afirmacije visoke kulture proglašavaju “budalaštine i greške” vrhuncem srpske duhovnosti.

Najbolji dio knjige, po mojemu mišljenju, je poglavlje “Totalno pomračenje Sunca ili Crnobog protiv Svetovida” koje sam čitao i ranije, kao novinsku kolumnu, ali u sklopu ove knjige ovaj tekst dobiva jedno popuno novo i neočekivano značenje. Govori na neki način o nastanku mita u realnom vremenu. Radi se o pomračenju Sunca od 11. kolovoza 1999. Pisac se u to vrijeme zadesio u Bajinoj Bašti. Budi se tog 11. kolovoza i mamuran iziđe u grad kupiti cigarete. Međutim, svi kiosci u gradu su zatvoreni. Zatvorene su i sve javne ustanove. Grad je sablasno pust. “Bio je to jedan od najsablasnijih prizora koje sam video u životu, a video sam podosta sablasnih prizora.” Što se dogodilo? Mediji su danima uoči pomračenja upozoravali na “opasnosti” koje sa sobom nosi pomračenje Sunca, uključujući i tadašnju ministricu zdravlja u Vladi Srbije Leposavu Miličević koja je izišla u javnost sa “stručnom ekspertizom” kako pomračenje Sunca može izazvati “uznemirenost, lupanje srca, povišeni pritisak, slepilo, svrab i ludilo.” Basara o tom ludilu piše: “Bilo je, rečju, svega i svačega u tom galimatijasu, ali je bilo srazmerno malo onih koji su opazili da se pre pomračenja Sunca dogodilo jedno mnogo opasnije (i mnogo trajnije) pomračenje – totalno pomračenje svesti.”   

U najopsežnijem eseju u knjizi, “Nesavršenstva najsavršenije azbuke na svetu”, Basara piše o Vukovoj pravopisnoj reformi, odnosno mitu o “najsavršenijoj azbuci”, po onoj “čitaj kako piše”. Moram priznati kako ranije nisam znao većinu onoga što o ovoj temi piše Basara. Na početku eseja poziva se na Konfucija koji je na pitanje Lu Chua što bi učinio da popravi stanje u pokrajinama zahvaćenim nemirima, odgovorio kako bi on reformirao jezik. “Kvarež, dakle, jednog društva i njegovih dobrih običaja”, zaključuje Basara, “započinje kvarenjem jezika.” U srpskom slučaju tu ulogu je odigrao Vuk Karadžić. Misteriozan je u tom smislu Karadžićev odlazak u Beč 1813. Taj moment u istom kontekstu spominje i Meša Selimović u svojoj studiji “Za i protiv Vuka”. Vuk je, zapravo, po Basari, bio puka marioneta slovenskog lingviste Jerneja Kopitara, koji je tom reformom za račun austrougarske vlade želio na neki način razbiti, ili oslabiti, panslavistički pokret koji je bio velika prijetnja monarhiji. Vuk je zapravo prekinuo kontinuirani i prirodni razvoj srpskog jezika koji je u svojoj biti postao antielitistički, banalno rečeno poseljačio ga je u skladu s vlastitim intelektualnim dometima što se na srpsko društvo odrazilo krajnje destruktivno.

Zanimljivo je kako je od svih mitova o kojima Basara piše, jedino mit o “najsavršenijem pismu” postao neupitan i u socijalističkom razdoblju. Može se čak tvrditi da je bio pretvoren u jednu od onih komunističkih dogmi, a Vuk Karadžić, uz Matiju Gubeca, na primjer, u jednu od rijetkih figura iz predsocijalističkog perioda koja je u tom društvu bila glorificirana. Dok je Matija Gubec bio neka vrst preteče “osviještenog proletera”, Vuk Karadžić je očito bio nešto drugo. U socijalističkoj Jugoslaviji postojala je sintagma o “radnicima, seljacima i poštenoj inteligenciji”. Intelektualci su, dakle, za razliku od ostalih u startu bili sumnjivi, što na neki način govori o antiintelektualnoj klimi u društvu. Vuk Karadžić je tom logikom u tom društvu bio paradigma poželjnog, odnosno “poštenog intelektualca”. Na žalost, stvari se u tom smislu nisu promijenile ni do danas, čak se može govoriti o svojevrsnoj degradaciji, ne samo u Srbiji, živimo u vremenu u kojemu je antiintelektualizam poželjan, ponajprije kao dimna zavjesa potkapacitiranoj političkoj eliti, jer je u ideološkom vakuumu koji se stvorio “nepoštena inteligencija” preostala kao jedini “prirodni neprijatelj” takvoj političkoj eliti.

Božanstvo Slučaj, ili naše namjere i sklonosti ljudske, tek nešto je od toga htjelo da vijest o Nobelovim nagradama za književnost dočekujem s Borom Ćosićem, na utrinskoj tržnici, u Limunu, uz uključen kompjutor i izravan prijenos iz Stockholma. O čemu smo razgovarali, to neću govoriti, ne samo zato što bi bilo indiskretno. Ali bilo je nečega skoro nadrealnog, avangardistički šašavog, u toj staklenoj kutiji nad kojom se natmurilo listopadsko, a ustvari kišopadsko nebo, u tome što će se za koji minut proglasiti čak dvije Nobelove nagrade, a ne kao što je red jedna, i u tome što je on, Bora Ćosić, ako ćemo pravo govoriti, jedini pisac naših jezika koji ima djelo, a bogme i recepciju, da s književnim pokrićem zasluži Nobelovu nagradu za književnost. I uopće nije riječ o tome hoće li je dobiti ili neće – a neće, jer ga, pretpostavljam, nije jutros zvalo iz Stockholma – nego je riječ o tome da na ovome jeziku postoji djelo koje bi težinu te nagrade moglo podnijeti. Čar Nobelove nagrade, i njezina neusporediva važnost, upravo je u takvim piscima i njihovim djelima. Dobitnici su tu samo da očuvaju njezinu reputaciju, i zato je toliko važno da Nobelovom nagradom prečesto ne bude čašćen neki bezveznjak, koji iz političkih, regionalnih i kontinentalnih ili rodnih razloga ostvari prednost nad književnošću. Čim se to dogodi, biva poremećeno nešto važno u našemu svijetu.

Pola sata prije početka direktnog prijenosa, prije nego što sam s Borom podijelio ekran, napisao sam objavu na autorskoj Facebook stranici, s kratkom listom mojih pisaca kojim sam poželio nagradu, s jednom spisateljicom na vrhu. To mu ne spominjem, dijelom zato da se slučajno ne bismo sporili, a i zato što u toj mojoj igrici ima neke sitne trivijalnosti, čije bih javne posljedice radije izbjegao. Nego mu govorim da će sad sigurno nagradu dobiti prozaist iz Kameruna i pjesnikinja iz Kambodže. Zašto smo frustrirani kad Nobela zasluži pisac iz trećega svijeta za kojeg u pravilu nikada nismo čuli? Ni iz kakvih kultur-rasističkih razloga, nego zato što smo čitatelji, i volimo da naš pisac osvoji nagradu. Prema bi, možda, po nas bilo bolje da nagrade nekoga nepoznatog, čijeg retka nismo pročitali i tko će nam biti veliko, osvajajuće otkriće. Ali to se, na žalost, ne događa. Još od Isaaca Bashevisa Singera i Eliasa Canettija nije se dogodilo da nepoznati književni genij osvoji Nobelovu nagradu, a nepoznati pisci iz trećega svijeta gotovo da nas u pravilu zapahnu tek ugodnim daškom folklora. Ta nagrada, uostalom, i ne služi da otkrije nekoga koga ne znamo, nego je ona tu da potvrdi hijerarhiju onoga što znamo. Tako i ove godine od Nobelove nagrade očekujem da potvrdi moje uvjerenje da je Bora Ćosić jedini pisac ovih jezika s književno nobelabilnim djelom, premda kao suštinski apatrid nema baš sasvim nobelabilan lik. Ali ništa mu o tome ne govorim, a on se ne peca na moju priču o kamerunsko-kambodžanskim piscima, nego kaže da bi volio da nagrade Pétera Nádasa.

A onda se otvaraju ona slavna štokholmska vrata, koja izgledaju kao vrata u onim našim austrougarskim stanovima visokih stropova, izlazi gospodin manekenske fizionomije, i počinje da na švedskom čita objavu. I ja tu prepoznajem ime Olge Tokarczuk. Nekoliko trenutaka kasnije izgovorit će i ime Petera Handkea.

Kratko sam još sa Borom Ćosićem, a zatim sklapam kompjutor i odlazim, iz utrinske zbilje vraćam se imaginaciji svoje fotelje za pisanje, da bih iz nje ispričao vlastitu čitateljsku pripovijest o dvoje dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Ali najprije ono što toj pripovijesti prethodi: Olga Tokarczuk tačno je dvadeset godina mlađa od Petera Handkea. Ona je 1962, on je 1942. godište. Premda je on davno s prijezirom govorio o Srednjoj Europi, tvrdeći da je to samo meteorološki pojam, oboje ne samo da su srednjoeuropski, nego su i, u nekoj imaginarnoj, svemu prethodećoj povjesnici, austrougarski, habsburški pisci, i to s granice imperija. Oboje su migranti, obezzavičajene osobe vrlo snažno usađene u svoje i u tuđe izgubljene zavičaje. Oboje su vrlo politični autori, ali s književnim djelom koje je u potpunosti lišeno političkih ili bilo kakvih drugih izvanknjiževnih opterećenja. Oboje su kritični prema prevlađujućim mentalitetima, vrijednosnim sustavima i političkim tradicijama u svojim zemljama, trajno na glasu da zagađuju i pogane gnijezdo u kojem su se ispilili. Oboje su vezani za forme, mitove i narative visoke i niske (ili masovne) kulture, djeca su velikih književnih kultura i univerzalne rock kulture, s tim da Peter Handke stoji na početku, a Olga Tokarczuk na kraju jedne epohe. Handkeov svijet otvara se sredinom šezdesetih, kroz avangardni teatar, eksperimentalnu prozu, izraženu kulturnu amerikanofiliju, šezdesetosmašku pobunu i soundtrack generacije Woodstocka, a većina tih odrednica može se povezati i s Tokarczuk, ali iz druge vremenske perspektive, u negativu, s kraja priče. I riječ je o dvoje vrlo različitih i međusobno udaljenih pisaca koji, međutim, čine jednu književnost. Veliku europsku književnost, koja je i naša, onoliko koliko smo mi njezini čitatelji. Moja jest, jer se između ova dva imena, slučajno povezana godinom s dvije Nobelove nagrade, razvukao, kao rublje na štriku, moj odrasli život. Čitatelj se nanovo formira sa svakom važnom knjigom koju pročita. Formirale su me knjige Petera Handkea i Olge Tokarczuk. Neke od knjiga koje su te formirale u međuvremenu te i napuste. Handkeove knjige nisu me napustile.

Olga Tokarczuk pripovjedačica je i romansijerka, esejistica, autorica kratkih priča, ekološki i politički vrlo osviještena žena, sitne figure, blagog i čistog osmijeha, vrlo lijepih, metalno-plavih očiju. Prva nobelovka koja je nosila dreadlockse, što samo po sebi i ne bi bilo od naročitog značaja da ne svjedoči o kulturama iz kojih je potekla i o epohi koja se u međuvremenu iz temelja promijenila. Ne samo što Olga Tokarczuk ne izgleda kao idealtipski književni nobelovac, kao nacionalni klasik i istočnoeuropski bard, nego ona suštinski nije ništa od toga, ni u životu, ni u svome proznom tekstu. Često je bivala u našim krajevima. Čini mi se da ju je Roman Simić svojedobno ugostio na svom Festivalu europske kratke priče, prije nekoliko je godina otvorila Prosefest u Novom Sadu, lani je otvarala Festival svjetske književnosti u Zagrebu. Među piscima koji su joj važni spomenut će Danila Kiša – po čemu mu je bliska – i svoju mladalačku fascinaciju Pavićevim “Hazarskim rečnikom” – što mi nije blisko, važan i vrlo slikovit komad jednoga njezinog romana odvija se na otoku Visu… Ali ne samo po tome, nego i po koječemu važnijem, još od 1961. i Ive Andrića, Nobelova nagrada za književnost nije nam prišla ovoliko blizu. (Ali nemojte da vas to zavara: ne samo da vi nećete doživjeti da se neki našijenac onobelovi, nego to neće doživjeti ni vaši unuci, čak ni pod već prilično nevjerojatnom pretpostavkom da – usprkos blaženkama divjak, andreama zlatar i tisućama onih koji hrvatski rokću, mekeću, muču, riču i kokodaču umjesto da govore – hrvatski jezik preživi do vremena vaših unuka.) Približila nam se zahvaljujući nizu sretnih okolnosti, nekolicini postojećih ili već ugašenih beogradskih i zagrebačkih izdavača, ali prije svega drugog i prije svih drugih, zahvaljujući beogradskoj i zagrebačkoj polonistici, te sjajnim prevoditeljicama i prevoditeljima Olge Tokarczuk na srpski i hrvatski jezik. Ne samo da je većina njezinih romana prevedena u jednoj ili u dvije verzije, nego su ti prijevodi sjajni, pisani s talentom i nadahnućem, dostojni autorice. U prijevodima na hrvatski i srpski, tekst Olge Tokarczuk u pravilu zvuči kao da ga čitamo u jeziku izvornika.

Posljednji njezin veliki roman “Knjige Jakubove”, golema, tisućustranična pripovijest o Jakubu Franku i njegovoj sekti, o Poljskoj na unutrašnjem razmeđu okcidenta i orijenta, i o prevrtljivom demonu identiteta, najprije je, u izdanju Službenog glasnika i ugasle Paideije, i u veličanstvenom prijevodu Milice Markić, objavljen u Beogradu, da bi zatim, nekoliko mjeseci kasnije, u izdanju Frakture i u dobrom i pouzdanom prijevodu Mladena Martića izašao u Zagrebu. Kao malo kad, činjenica dva različita prijevoda pružala je ne samo mogućnost usporedbe, nego i svojevrsne čitateljske igre, i naknadnih, nasumičnih čitanja i užitka u pjesničkim i ludističkim aspektima Olgina teksta. Ona je, naime, jedan od onih pisaca, kakvih na žalost nema previše, jer dobrih i istinskih pisaca je i manje nego književnih nobelovaca, čije rečenice vibriraju unutar sebe i unutar pojedinog odlomka, pa ih je užitak čitati i izvan konteksta.

Ona nije pisac koji cijeloga života piše jednu istu knjigu, premda postoje i opsesivne teme Olge Tokarczuk, kao i prozno-pripovjedačke strategije kojima se opsesivno koristi. Možda bi se moglo reći da ona cijeloga života piše nekoliko različitih istih knjiga, na nekoliko različitih istih načina. U suštini, ona je pisac suvremenosti. Sve što piše, piše iz sebe i iz svoje epohe, o sebi i o svojoj epohi. Samo što je njezina suvremenost, zajedno s njezinim identitetima, malo neobično postavljena unutar prostora i vremena. Prošlo je ljeto na otoku Visu jednako blizu i sada kao i vrijeme etničke rekompozicije poljskih zemalja i preseljenja naroda iz jednih zavičaja u druge zavičaje, iz kojih su iseljeni neki drugi narodi. A to je vrijeme jednako blizu Šabetaju Cviju i Jakubu Franku, i pravoslavnim bjegunima i bespopovcima, koji su bježali od svake vlasti i vladavine, i koji su u svakoj društvenoj instituciji prepoznavali prste antikristove. Sve to je suvremenost Olge Tokarczuk, koja joj služi kao materijal za romane, a koji su, opet, vrlo komplicirani i kompleksni prilog njezinoj osobnoj iskaznici u nastajanju, iz koje će se na kraju razaznati tko je, odakle je i gdje je zapravo živjela Olga Tokarczuk.

Poljski domoljubi, katolički konzervativci i fanatici, dakle jednom riječju – nacionalisti grdno se gnjeve na Olgu Tokarczuk. Razlog tome su, bit će, njezini stavovi, razlog tome je pobuna koju oni detektiraju u njezinoj književnosti, ali, usudio bih se to kao čitatelj sa strane reći, mnogo je važniji onaj treći razlog, tragično tipičan za sve nacionaliste i vjerske fanatike: oni su loši Poljaci jer u njoj ne prepoznaju Poljsku, karakterističnu i vrlo tradicionalnu. Kao što je Adam Mickiewicz rodom i identitetom bio Bjelorus, pa ga Bjelorusi s razlogom smatraju svojim, životom je bio Litvanac, i ništa ne bi od njega ostalo kad bi mu se oduzela Litva i njegov litvanski identitet, da bi život završio tako što je, tako karakteristično za Poljaka, Bjelorusa i Litvanca, išao u Istanbul da tamošnje Poljake i Židove nadigne protiv Rusije, pa je mučenik umro od kolere, tako je u drugom vremenu, ali u isto poljskoj kulturi, Olga Tokarczuk Poljakinja na mickijevičevski način. To je naprosto očigledno u svakome njezinom retku. Nju zanimaju tuđe kosti pod njezinim nogama, ona se bavi svjetovima onih koji su odsutni, njezina imaginacija temelji se na imaginacijama onih koji su određeni da ne postoje, ona je anarhist na način osamnaestostoljetnih bjeguna, ali ni njezin anarhizam nije puki politički program, nego izvire iz njezina identiteta. Anarhizam je njezina samosvijest. Sjećanje je njezin moralitet i njezina književna strategija.

Olga Tokarczuk nije pisac realističnog prosedea, kao što ni Handke nije pisac realizma, nekog starog, a ni nekog novog. Oboje, međutim, fascinirani su zbiljom, dokumentom stvarnosti, hiperrealističnim prizorom: Handkeu je stvarnost u detalju, u pojedinosti na slici svijeta, u nastojanju da se sjeti kada je prvi put nešto doživio, kada je prvi put nešto vidio, gdje je bio onoga ljeta kada je na radiju hit bila ona pjesma. Stvarnost Olge Tokarczuk u konstrukciji je, u okviru svijeta, u sklopu sjećanja. Ona je pisac snažne imaginacije, on je pisac koji vidi, osjeti, prepoznaje, pisac koji sav svijet svodi na jednu sliku. Njegova je imaginacija u prepoznavanju.

Peter Handke rođen je usred rata, u Griffenu, u varošici bogu iza nogu, duboko u koruškoj provinciji, koja se u neka ranija, tiša i mirnija vremena zvala Grebinj. Ustvari, nije se Handke rodio ni u Grebinju, nego u Staroj Vasi, u Altenmarktu, selu pokraj Grebinja. Mati mu je bila Slovenka Marija Sivec, koja je te 1942. pripadala narodu koji je, ne samo službeno, zajedno s ostalim Slavenima, smatran podljudima. Slovenci su nakon prisajedinjenja Njemačkoj iz 1938. uglavnom bili raseljeni. Ostala je služinčad njemačkih gazda i onaj najniži društveni sloj koji nije bio ni za iseljenja, ni za života. Otac Handkeov bio njemački vojnik Erich Schönemann, oženjen i situiran čovjek, koji je, kako to već biva, imao svojih seksualnih potreba. Marija Sivec noseća je stigla sve do Berlina, gdje se bez ljubavi udala za čovjeka koji će Handkeu dati prezime i biti mu očuh.

Njegovo podrijetlo sa samoga društvenog dna, pa njegovo rano djetinjstvo čine ga bliskim s dva pisca istoga podneblja, Thomasom Bernhardom i Lojzetom Kovačičem. No, dok je Bernhardu i Kovačiču to bila cjeloživotna, ali uglavnom književna tema, iz Handkeova traumatičnog podrijetla i djetinjstva u velikoj su mjeri proizašli njegovi životni i politički stavovi, svjetonazor, nacionalni i socijalni identitet i karakter.

Za njega svijet nije bio čudo, on nije odrastao da bi postao dio tog čuda, nego je odrana nastupio kao osvetnik, koji je za sebe i za sve što je doživljavao svojim, tražio pravdu. Umjesto da odraste, on se morao boriti protiv svijeta i protiv svega onog što mu je bilo namijenjeno kao identitet. Godine su kada je Njemačka do temelja sravnjena sa zemljom, s majkom i očuhom on živi u sovjetskoj okupacijskoj zoni, u istočnom Berlinu, pa u Griffenu, pa u Berlinu… Premda se društveni ideali razlikuju od onih iz vremena njegova rođenja, njihova životna situacija, društveni i klasni položaj, skoro da je nepromijenjen. Mati je ono što je i bila. Kao što su i ljudi, Nijemci, a pogotovo Austrijanci, ono što su i pod Hitlerom bili. Do stvarnog procesa denacifikacije ostala su desetljeća. Tada će Peter Handke već biti slavan pisac, skandalmaher, kazališni avangardist, veliki pjesnik – jedan od najvažnijih u odrastanju nekoliko hrvatskih i jugoslavenskih pjesničkih generacija – i ostat će trajno ogorčen čovjek. To što su njegovi kazališni, prozni i pjesnički tekstovi mijenjali ne samo njemačku književnost, nego je bivao među najutjecajnijim europskim piscima sedamdesetih i osamdesetih godina minulog stoljeća, samo je privremeno ublažilo bol i odgodilo Handkeov obračun sa svijetom, s vlastitom sudbinom, te na kraju, paradoksalno, i sa samim sobom. (U vrijeme njegove rane europske i planetarne slave, kada je i njegova romaneskna produkcija bila na vrhuncu, Handkeov će rad, premda ne i njegovo ime, biti poznat i nepismenoj čeljadi: prvi film Wima Wendersa, ne računajući “Ljeto u gradu”, koje je snimio kao diplomski rad, “Golmanov strah od jedanaesterca” snimljen je po Handkeovom kratkom romanu, a u “Nebu nad Berlinom” ne samo da je bio koscenarist, nego je Wenders u tom čudesnom filmu djelomično i ekranizirao Handkeovu poeziju. A u film “Paris, Texas”, u čijem stvaranju Handke nije formalno sudjelovao, upisan je njegov način gledanja i doživljavanja svijeta, upisana je Handkeova Amerika, njegova umjetnost detalja, njegov “unutrašnji svijet vanjskoga svijeta unutrašnjeg svijeta”. Scenarist filma “Paris, Texas” bio je Sam Shepard, jedan od onih pisaca u čijem je načinu i poetici lako čitati Handkeove utjecaje. Ili precizno, utjecaje njegove poezije.)

Otkriće Handkeovo u našim jezikom započinje 1970. preko Zagreba i Teatra &TD, pod upravom Vjerana Zuppe. Bile su to zlatne godine ovoga primitivizmom i stranačkim nasiljem danas ugašenog kazališta, ali i zlatne godine hrvatske kulture, općenito. Predstava “Kaspar”, koju je režirao Vladimir Gerić, s Ivicom Vidovićem u glavnoj ulozi, jedna je od orijentacijskih predstava u suvremenoj i nikad napisanoj hrvatskoj i jugoslavenskoj kazališnoj povijesti, i velika gesta jedne zapravo vrlo mlade generacije. Zuppa je tridesetogodišnjak, Ivica Vidović godinu je dana stariji, a Handkeu je tek dvadeset i osam, ali je opasno moćan, konfliktan, socijalno i poetički eksplozivan pisac, markantna figura generacije koja će razbijati tabue, propitivati očeve što su radili u Rusiji 1942, denacificirati Njemačku, stvarati novu Europu.
Kaspar je, zapravo, Kaspar Hauser, divlje dijete, pronađeno u Njemačkoj, tridesetih godina devetnaestog stoljeća, koje je naraslo u pjesnički, književni i kulturološki mit. “Kaspar” je, međutim, po mnogo čemu i autobiografski tekst. Handke je samoga sebe stvorio od vrlo loših pretpostavki, u krajnje asocijalnim prilikama. Nije mu bilo dopušteno da se oljudi, i nikad im to nije zaboravio. Kome? Austrijancima, Nijemcima, onima među kojima je rastao, i onima čijeg će jezika postati najveći pisac. Za razliku od Bernhardove figure mržnje prema austrijanstvu, katolištvu, katoličkom nacizmu i nijemstvu, u Handkeovoj mržnji nema ničega vedrog i duhovitog, ona nije oslobađajuća i izazovna, ona je tvrda, mračna i sveprožimajuća. Pisac cijeloga života, kao i Kaspar Hauser, traži način da se socijalizira mimo i izvan svijeta koji ga je zadesio i koji, s mnoštvom dobrih razloga, ne može da podnese.

“Kaspara” je na hrvatski prevela najvažnija Handkeova hrvatska prevoditeljica, a ovom njegovom čitatelju i najdraža. Rečenicu i stih Petera Handkea i danas najprije čujem kroz rečenicu gospođe Snješke Knežević. Ona je, primjerice, prevela i roman “Trenutak pravog osjećaja”, objavljen u izdanju Zore, godine 1986, ali 1979, u izdanju Centra za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, i “Živjeti bez poezije”, knjigu Handkeovih izabranih pjesama, jednu od najljepših, te u mnogo čemu najvažnijih knjiga u ukupnoj povijesti hrvatskoga izdavaštva. Snješka Knežević impostirala je Handkeov glas u Jugoslaviji i u jeziku i jezicima Srba i Hrvata, a zatim izblijedila iz priče. Kada Peter Handke dobije Nobelovu nagradu za književnost i kada bude provođena novinska anketa, Snješke Knežević neće se sjetiti.

U Zagrebu izlazi i “Ljevoruka žena”, te “Kratko pismo za dugo rastajanje”, meni dugo godina i najvažniji njegov roman. Handke nije pripovjedač, majstor fabule i velikih narativnih elipsi, on je graditelj tekstualnih tvrđava, eksperimentator, onaj koji bi, u skladu s načinom na koji piše, trebao biti teško čitljiv, neprohodan i dosadan pisac. On to, međutim, nije, ni neprohodan, ni dosadan, naprosto zato što je dobar, zato što je genijalan pisac; njegova proza je svjetotvorna. Svaki njegov tekst cijeli je svijet. “Kratko pismo za dugo rastajanje” najzabavniji je njegov roman, najbliži širokoj publici, ali i duhu vremena, naročito onog istočnoeuropskog. Knjiga je to fascinacije Amerikom i američkom kulturom. U “Kratkom pismu za dugo rastajanje” Handke se upušta u vedru potragu za identitetom, postaje Amerikanac. S Amerikom će imati puno više sreće nego s Balkanom. Ali do tog dijela priče tek trebamo doći.

Osamdesetih Handke u Žarku Radakoviću nalazi vjerojatno i najvećeg posvećenika svoje književnosti. Ovaj srpski pisac na cjeloživotnom privremenom radu u Njemačkoj upušta se u avanturu prevođena Handkeovih djela. Handke je jedini pisac kojeg Radaković prevodi, a prevođenje Handkea mu je, uz pisanje vlastitih, također handkeovskih proznih tekstova, jedina njegova misija u književnosti. Radaković, pritom, nije ni epigon, ni ponizni ljubitelj Handkeova genija, ni vrištač na rock koncertu. On je posvećenik jednoga samostvorenog književnog kulta, i u tom je poslu vrlo zanimljiv.

U godinama pred rat on svoje prijevode najprije objavljuje kod Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca. Radakovićev je srpski manje jezgrovit, precizan i ogoljen od hrvatskoga Snješke Knežević, ili je, možda, ovaj čitatelj ostao zarobljen u njezinom izrazu i načinu, ali među Radakovićevim prijevodima iz tog vremena dva su presudno važna. “Detinja povest” iz 1988. i “Užas praznike” iz 1983. “Užas praznine” zapravo je “Bezželjna nesreća”, “Wunschlosess Unglück”, kratki roman koji je na njemačkom objavljen 1972, ključ za razumijevanje biografije ovoga čovjeka i jedna od najsnažnijih i najstrašnijih knjiga koje čovjek ispisuje o sebi. Ona je tačka iz koje će, tridesetak godina zatim, započeti trend autobiografske, seberazarajuće europske proze. Koga zanima od čega je krenuo Karl Ove Knausgaard, neka pročita “Užas praznine”.

A onda mi dolazimo na red, naši ratovi, epoha propadanja i retardacije. Europski su umjetnici, gledajući nas na CNN-u i SKY-u, birali strane u skladu s vlastitim ukusima, afinitetima te, iznimno rijetko, u skladu s vlastitom savješću.

Peter Handke birao je u skladu sa svojom biografijom, što je, vjerojatno, i najpogrešniji izbor, jer kakve veze može imati bijeli svijet, i na tom bijelom svijetu jedan Balkan i jedna Jugoslavija, s bilo čijim formativnim traumama?

Handke odlično razumije i pomalo govori slovenski. Svojim se slovenstvom dičio još sedamdesetih. Bio je to, uz Ameriku, jedan od dva njegova odabrana identiteta. I bio je to identitet njegove majke, identitet ono malo preostalih ljudi iz Griffena i Koruške 1942. Slovenci će ga 1987. častiti kao drugog po redu nagrađenika srednjoeuropske nagrade za književnost Vilenica, koju će 2013. dobiti i Olga Tokarczuk. Hrvati će ga, godinama, skoro i desetljećima prije toga učiniti velikim svojim kazališnim piscem, pjesnikom i romanopiscem, i sve će to njemu veoma goditi dok god bude Jugoslavije. Bit će to njegova obećana zemlja, u kojoj, naravno, nikada neće živjeti. Njegov san o Jugoslaviji nalik je domovinskim snima djece i unuka naših emigranata i gastarbajtera, koji u tim svojim bosnama i hercegovinama, srbijama, hrvatskima i kosovima nikad nisu živjeli, niti im na um pada da žive, ali u zavičajnom folkloru i mentalitetu, a često i u zavičajnim fašizmima, nalaze svoju arkadiju, obećanu idealnu zemlju, za koju vrijedi, onako iz daljine, život svoj dati. Tu Handke postaje banalan, a iz banalnosti nastat će naši problemi s njim i njegovi probleme s cijelim svijetom, koje je, s druge strane, oduvijek želio i na koje je bio spreman, pa zbog toga, vjerojatno, nikad neće shvatiti da nešto nije bilo u redu s njegovim opredjeljenjima i zalaganjima u vremenima rata u bivšoj Jugoslaviji.

Davno, već stvarno veoma davno, Peter Handke prevodio je zagraničnog slovenskog proznog pisca Florijana Lipuša, najvećeg slovenskog pisca u Austriji prije pojave Maje Haderlap, ali izvan zavičaja savršeno anonimnog. Bila je to ispomoć jednoga autsajdera drugom autsajderu. Pola stoljeća kasnije Florijan Lipuš ono je što je i bilo, dobar pisac i čestit manjinac, koji usred skandala s dvojezičnim pločama odbija većinske počasti i povlači se u samoću svoje jedinstvenosti. Sjajan u svom savršenom odsustvu. Oko Handkea se pola stoljeća kasnije prolamaju svjetovi, slavan je i omrznut, ali je i dalje onaj isti autsajder, koji se nije odmakao od nevolje iz koje je potekao.

On 1991, kao ni svih sljedećih godina, nije želio shvatiti da je pripovijest o nezavisnosti iznuđena i da ta Jugoslavija, tako lijepa iz prizora njegove zagranične mašte i iz perspektive strašnoga austrijsko-njemačkog života njegove majke, malo-pomalo ubija svoju djecu, ubija narode koji su je sačinjavali, pretvara se u krmaču koja ždere svoje mladunce. Nije ju takvom vidio, jer takvu nije želio. Ono što je, međutim, vidio i što je u njemu izazvalo zeusovski gnjev bilo je da omražene Njemačka i Austrija, da svi oni pisci i nacionalni velikani, u kojima je vidio ambleme vlastitog poniženja, podržavaju Sloveniju i Hrvatsku na putu osamostaljenja. I šta je Handke tad vidio: 1941, 1942, Hitlera, nacizam, činjenice svoga rođenja, majčino cjeloživotno poniženje, sve ono što s nama kojima se Jugoslavija raspadala nad glavom i kojima su po glavama padale granate i mine njezine armije, nije imalo baš nikakve veze.

Srbi su, njemu se tako činilo, bili za opstanak Jugoslavije. Nije on vidio razliku između Velike Srbije i Jugoslavije. Uostalom, ni žrtve baš nisu bile voljne govoriti o razlici, nego su njihove elite insistirale, pa i danas insistiraju, na tome da je svaka Jugoslavija bila isto što i Velika Srbija. I na kraju, Nijemci i Austrijanci su, kao i cijeli zapadni svijet, bili protiv Srba. Kao što je 1942. i sljedećih petnaestak godina cijeli svijet bio protiv njegove majke i njega. Banalno. Ali tako to biva, genijalan pisac genijalan je samo u svojim knjigama. Banalan u životu.

Knjižica “Jedno zimsko putovanje prema Dunavu, Savi, Moravi i Drini – ili pravda za Srbiju”, kojom je, nakon što su masovne grobnice već bile napunjene, a genocid u Srebrenici počinjen, nakon što je Sarajevo tri i pol godine bilo pod srpskom opsadom, a zločin nad Vukovarom već bio pomalo zaboravljen, za Handkeovog je čitatelja bila nepodnošljiva baš svakom svojom rečenicom. Bile su to riječi, bio je to stil velikog pisca, ali tekst koji je proizvodio bio je nepodnošljivi folklorni kič, imitaciju srpske patriotske proze koju je, možda, pisao kakav Mladićev narednik. I sve to u inat onima koji su… U inat kojima? Teška je to i duga priča.

Sljedećih godina i desetljeća Peter Handke bio je kažnjen svojevrsnim bojkotom, kako u Njemačkoj, tako i na Zapadu. Nobelova nagrada za 2019. označava kraj bojkota. Ali ne zbog Handkea, nego zbog same književnosti i jednoga od najvećih i najvažnijih pisaca našega vijeka. Sve drugo ostaje isto, pa i čitateljev odnos prema nečemu što nije književnost, ali ga se itekako tiče. Čudno je to kada te najdraži tvoj pisac pokušava ubiti ili kada je ravnodušan prema tvom ubijanju. Nije za oprostiti. Ali ne treba ponavljati Handkeovu grešku u mišljenju i u snalaženju, grešku prema vlastitom životu.

Bilo je tih godina pisaca koji su vrlo snažno reagirali na Handkeovo moralno i ideološko proklizavanje i podršku Slobodanu Miloševiću i njegovu režimu. Ali najtačnije i najbolje tad mu je otpisao Bora Ćosić. Ne samo zato što je veliki pisac, nego i zato što braneći svijet od Handkeovih zabluda nije branio svoje pleme. Književni talent, ipak, talent je za drugog. I strašno biva kad pisac iznevjeri vlastiti talent. Ili kad, poput Petera Handkea, zađe u vlastitu prazninu, kad podlegne vlastitom jadu, umjesto da od jada stvara veliku književnost. Umjesto da napiše još jednu “Bezželjnu nesreću”.

“U jednom društvu, prilikom jednog izleta u planinu, htela je da ode u stranu i obavi nuždu. Zastideo sam je se i počeo da se derem, pa nije otišla. (…)

Kada bi svi bili opskrbljeni i gotovi sa jelom, koketno bi svaki put stavljala u usta preostale korice hleba. (…)

Smrtni strah kada se usred noći probudite, i na stepeništu gori svetlost. (…)

Upravo su mi u radnim danima posle njene smrti njene smrtne patnje postale naročito žive. Svakog petka je bolno počinjalo da se smrkava i postajalo mračno. U noćnoj magli žute seoske ulične svetiljke; prljavi sneg i smrad iz kanala; prekrštenih ruku u televizijskoj fotelji; poslednje povlačenje vode u klozetu, dva puta.”

7.

Sedmi je listopada 2018. godine. U Sarajevu je u njegovom naselju jutro maglovito. Već od deset sati sunce postepeno topi maglu, oko podne nastupa njegova puna vladavina. Za popodne je najavljena kiša.  

S balkona promatra odlaske i povratke prvih glasača kojima se ni ove godine ne želi pridružiti. Prva izvješća o odzivu birača pratit će ispred televizora, reporteri će zaustavljati sudionike svih uzrasta i razina obrazovanja, od njih će saznati ono najbitnije. Oni što se već vraćaju s birališta imaju hod važnih osoba, s onima što na birališta tek odlaze razmjenjuju riječ-dvije usput, usporavajući korake. Među njima je i netko tko mu maše dok se približava njegovom balkonu, još ne prepoznaje tko je. Čuje kucanje na vratima kojima prilaze i on i Ljiljana. 

– Otkud ti ovdje, Nijaze – iznenađeni su oboje posjetom prijatelja s kojim su bili nerazdvojni sve vrijeme rata, onda je jednog dana sa suprugom nestao iz Nerkeza Smailagića, ulice susjedne njihovoj ondašnjoj Tetovskoj. Nekoliko godina nakon Daytona susreli su ga u Titovoj, i tek tada saznali da je svoj dvosobni stan prodao i kupio dva, jednosoban u sarajevskoj Titovoj, u kojemu je ostavio suprugu od koje se razveo, i garsonijeru u Zagrebu, gdje je stalno nastanjen. I opet nestao. Bio je jedan od mnogih trgovačkih putnika Svjetlosti, s knjigama u gepeku svog golfa i ugovorima na otplatu na rate. Na kotačima dizelaša obilazio je gotovo sve gradove bivše Jugoslavije, dobro je zarađivao. Nakon naglog nestanka u ratu iz susjedne ulice ubrajao ga je u skupinu prijatelja na čekanju, u statusu trgovačkog putnika u Svjetlosti je, kao i on, bio u stalnom radnom odnosu.  

– Eh, otkud… O tome ću vam ukratko, kao i o svemu drugom radi čega sam vam navratio. A navratio sam vam da vidim kako ste, moram i kod mame i starog, oni su kod sestre na Vratniku. 

– Pa, nisi nam nikad ovako iznebuha, nemoj samo nakratko, Nijaze.

– Nisam vam dugo navraćao, to je istina…. Otkad je ova nova tehnologija u modi, meni sestra mobitelom sličicu, ja sličicu njoj, ona meni poruku, ja poruku njoj. Ali, vama ću danas ovako, ukratko o svemu što sam čuo i vidio na biralištu, onda i vraćajući se s glasanja… 

Opisuje im kako ga je smorilo prijepodnevno stajanje u redu, kako mu od toga još uvijek drhti svaki mišić, izdaju ga i koljena. Mislio je da je na spisku u centru grada, na adresi kupljenog stana prije Daytona, kad ono nije. Ostao je na spisku stare adrese, ovdje, a dok je to saznao, morao je obići pola Sarajeva… Dok su to jutros ispravljali, zovući ovog i onog, šaljući ga ʼvamo i tamo, ožednio, ogladnio, da im dalje o tome ne priča… Njegovo ga prvo poratno glasanje u matičnoj domovini umalo nije došlo glave… 

On je i dalje zbunjen. Tolike je poratne godine njegov prijatelj zaobilazio naselje iz kojeg je nenajavljeno nestao u ratu, što ga je to tako značajno baš danas dovelo u njegov dom? Dobro ili zlo? 

– Pa, ukratko, recite vi meni kako ste? Jeste li dobro i zdravo? – pita ih bivši stanovnik susjedne ulice be faze Alipašina polja.

– Ma, sada imamo svega, i hrane i pića, samo smo nekako u duši i jedno i drugo ranjeni, ispražnjeni, ujedeni – odgovara mu Ljiljana. – Gunđamo na stanje koje je u ovom gradu zavladalo u poraću, ali od gunđanja se ne umire… 

– E, baš si me i iznenadio, ali i zbunio, Nijaze – prekida je suprug. – Što te natjera ovamo nakon toliko godina baš danas?

– Eeeh! – duboko uzdiše Nijaz. – I o tome ću ukratko, velim, samo da predahnem.

– Predahni, dabome. Od gunđanja se, velim, ne umire, umire se od ovog što je mene snašlo – nastavlja Ljiljana svoju svakodnevnu jadikovku. 

– Nije valjda nešto ozbiljno – pita je gost.

– Početkom veljače sam pala, desna me ruka boli i boli… Ni u kakvim redovima ne mogu stajati, nije mi ni do kakvog glasovanja, ali da ti o tom ne pričam, iako je priča naša glavna alatka za sve nevolje, s njome nas dvoje ovdje rješavamo baš sve… A nakupile se i kojekakve nevolje, mnogo ih je, ne mogu se riješiti ni za dva ljudska života… Ali, hajde, samo se ti raskomoti, predahni, pred ručak je, pa ćemo za sofru zajedno. 

– A, jok, jok. Pojeo sam u BFAZI, kod one lijepe gospođe na uglu, baš dobru picu. Naslušʼo sam se i ovakvih i onakvih priča ispred njezine radnje, i o tome ću vam ukratko, čim dođem sebi… 

– Otkad smo te davnih dana slučajno susreli u centru grada od tebe nikakvog glasa. Kao i u ratu, kad si se odavde nekuda sklonio, preko noći si iznenada nestao. Ja te po tko zna koji put stavio na svoj spisak prijatelja na čekanju – kaže mu on. – I od tada te nigdje. Kao da ovdje više i ne navraćaš.

– Pa, može se reći da i ne navraćam. Kad smo se zadnji put vidjeli rekao sam vam da ovdje i kod bivše ponekad navratim na dan-dva. Prespavam kod nje kad je sama u stanu, ali rijetko jest, kad nije, onda sam kod sestre, starog i stare na Vratniku. Odatle obično krećem u obilazak gradova u entitetima, nikad ne stignem i kod vas. Ponegdje nešto u entitetima i prodam, potom nazad u Zagreb. U tom gradu mi je nekako najkomotnije…

– Baš lijepo. Nekʼ je bar tebi tamo komotno, kad nama nije ovdje – prekida ga Ljiljana.

– Sve se u Sarajevu, brate, promijenilo, pa mi i nije neki merak u njemu biti duže – nastavlja Nijaz. – Kad god u Sarajevo navratim, ja sam u njemu kao neki tuđin, nema više onog predratnog grada. A nas, Bošnjake, Hrvatska, bogme, pazi kao i rođene… Iako i tamo  ne prestaju kojekakve frke i torokanja, te ustaše, te četnici, te partizani, korupcija, prijevare… Ali, mi smo među onim probranim u Europi, nijedan zavidljivac nam ne može ništa… Tamo i knjiga nekako ide, čita tamo svijet. Ovdje, što da vam kažem, kratko se, velim, zadržavam i u ovom gradu i u entitetima… – ispovijeda se starim prijateljima Nijaz nakon što se raskomotio na trosjedu uz Ljiljanu. 

On je u svojoj stolici za odmor u kojoj se nešto brže zaljulja kad god ga u priči starog prijatelja nešto iznenadi.

– Ugodno je čuti da ti je tamo dobro – kaže Ljiljana. – A nama, ovdje, ah… ne valja nam ovo, ne valja nam ono, bit će da ne valjamo ni mi…

– Po onome što sam danas ovdje čuo i vidio ne bih tako… 

– A što si to čuo i vidio, Nijaze? – radoznala je Ljiljana. – Baš me zanima… Riječ svakog tko ovdje nije s nama veoma nam je važna. 

– Vidio sam svojim očima i čuo sve koji na sav glas govore i ovako: – Ma, onaj Dodik sve kvari, a podržava ga i Čović, ali sigurno će im dohakat naš Željko… Ružno je to, brate, i čut. Kako znaju da je to sigurno? Kao da je sve unaprijed s tim Željkom i dogovoreno.  

– Pa, zar baš tako govore i na javnom mjestu? – pita ga on sa svoje nemirne stolice. 

– Najjačim glasom govore baš tako – odgovara mu Nijaz. – Kažem ti, skonto sam ja tek danas kako je vama ovdje, pa sam i navratio da vam to kažem, da znate da vas nisam zaboravio. Svoja ću opažanja prenijeti i u Zagreb… Nekʼ se zna… 

– Ako i u tvojoj glavi tako stvari stoje, onda ti je jasno zašto nas dvoje ni danas ne idemo na glasovanje – ispovijeda mu se Ljiljana. – Ali, na glasovanje će možda doktorica Hizreta. Ako bude išla, rekla je da će nam navratiti i sve ispričati. Nju si i njezina Joška upoznao u ratu.

– Bio sam u Nerkeza Smailagaića kad je njezin Joško ranjen u nogu. Pričalo se o tome u cijeloj našoj ulici.

– Nedavno umro. Nikad mu ta rana nije zacijelila. 

Neko vrijeme sve troje šute. Sunce je rastjeralo maglu, riječi koje im je u stan s asfalta ispred BFAZE donio Nijaz kao da je vraćaju i u stan njegovog domaćina i bivšeg susjeda. U njemu se nekakva magla zgušnjava, kako priča odmiče tako se i svjetlost u njoj topi. Kamo li ih vodi ovaj neočekivani govor neočekivanog gosta?

On govori:

– Vidi, Nijaze, te nas priče o zadanom pobjedniku ovdje posebno uznemiravaju. Sve pratim i sve analiziram. Malo-malo pa čitam svoj ratni dnevnik, uspoređujem njegovo vrijeme s ovim, razgovaram o razlikama s Ljiljanom… Vrlo je malo razlika… 

– Meni te njegove analize uvijek samo pojačaju bol u ovoj jadnoj desnoj ruci. Ožive u meni strah iz onog ratnog vremena. 

Nijaz šuti. Šara pogledom po prostoru glavne sobe kroz čija vrata prolazi i na balkon, vraća se nazad, zadržava se i u blagovaonici… Isključen je iz razgovora, a on i Ljiljana nestrpljivo čekaju njegov nastavak.

– Baš vam je sada lijepo u ovom stanu. Kad sam vam ono jednom, u ratu, ovdje svratio, bilo je sve porušeno… Prozori bez stakla, samo neki u najlonima, nije ni njega bilo, zidovi prošarani gelerima…

– Sve smo mi to sami, nije nam pomogao ni Caritas, ni Crveni križ… – govori Ljiljana.

Nijaz se neočekivano vraća mjestu na kojem je razgovor prekinut:    

– Umalo da zaboravim, prijatelju: Prodavao sam po Hrvatskoj i tvoj ratni dnevnik. Potresan je, brate, ali dobro mi je išla njegova prodaja. Voli tamo svijet svaku ratnu informaciju odavde.

– Je li?  

– Prvo sam ga pročitao, onda sam ga i prodavao. Dirljiv je, brate, sve je zabilježio, ništa nije prešutio. Pouzdan dokument. Ni danas ne vjerujem da smo sve one strahote preživjeli. Gotovo pune četiri godine kao u konclogoru, nije to mala stvar. Pravo herojstvo. Ne povratilo se!

– Strah nas je danas oboje da se ono zlo ne ponovi, zato stalno i toročemo. A štošta se od onog ratnog, konclogorskog, godinama ovdje već ponavlja, samo na drugi način. Rat je ovdje produžen drukčijim alatkama, Nijaze. Perfidno i podmuklo. Oružje je promijenjeno, nema onog svakodnevnog granatiranja i snajperskih smaknuća, zamijenila ih je retorika, vrlo ubojita i opasna, čije rane zacjeljuju bolno i sporo.

– Sve to tako i u ovom trenu odjekuje i u Zagrebu, prijatelju. Pratio sam tamo sve medije pred ove izbore, pa kad sam već dvojni državljanin, velim, pođi u Sarajevo na svoje prvo glasanje i provjeri. 

– Nacionalističke vladavine, Nijaze, ovdje predugo traju i ne odustaju od sukoba. Sukob je njihova najefikasnija i najubojitija alatka za očuvanje statusa s kojega jurišaju na sve što ga nipodaštava i ruši. 

– To sam primijetio danas i na biralištu, u školi, onda sam to čuo i od glasača dok sam jeo picu. 

– Sukobi su ovdje, Nijaze, posljednjih mjeseci sve izraženiji preslik onoga što je u ratu vođeno i oružjem i riječima. U medijskim kampanjama najmnogobrojniji je mjesecima nasrtao na najmalobrojnijeg. Pošto-poto, htio je da ga podčini, da mu oduzme i pravo konstitutivnosti. Taj najmalobrojniji je, opet, i u miru pravio iste greške: branio se najekstremnijim sredstvima. U svom jurišu na trećeg, jačeg, koji pod imenom građanske zagovara unitarističku vladavinu, udružio se s onima kojima je u ratu, uz pomoć vlastite politike, prepustio Bosansku Posavinu… 

– Dok sam u BFAZI jeo, slušao sam o tome glasove i lijevih i desnih… 

– Takozvanih lijevih, valjda.

– Da, takozvanih lijevih – odobrava mu Nijaz. – Dopirao je do mene i glas jednog nepoznatog gosta koji je od svog stola razgovarao s nepoznatim za drugim stolom. Pogledom je pronalazio sugovornike za trećim i četvrtim stolom od moga. 

– Tako ti se kod nas oduvijek razgovaralo u kavanama. Preko stolova.

Samo u dvije rečenice Nijaz mu opisuje sadržaj tog sarajevskog kavanskog razgovora preko stolova: – Pa, vi lijevi danas ste i ponajveći nacionalisti. Vaša građanska BiH je umrla onoga dana kada su oni koji je danas zagovaraju svojim hanumama vratili na glavu hidžab, nikab i burku… Licemjeri.

– Ma, zar se i tako govorilo na javnom mjestu? – opet se čudi Ljiljana.

– I tako – odgovara joj Nijaz i svoje domaćine odmah preseljava i na glasačko mjesto, u školu, gdje je dugo stajao u redu: – Tamo sam čuo kako se dvojica punim glasovima naduravaju: – Moramo ovoj zemlji vratiti bosanstvo, jarane. – Eee, malo morgen, prijatelju – odgovorio mu je drugi i nastavio: – Nikada bosanstvo ovdje neće biti glavno, zapamti što ti kažem. Kao što nije ni jugoslavenstvo u propaloj Jugoslaviji. – To je i moje mišljenje, miješao se u razgovor treći. – Ništa takvi nisu naučili od propasti te naše bivše države. A nije ona bila ni tako loša. Jazuk što se raspala. 

Nijaz zastaje, kao da ga je premorio izgovor riječi koje su mu nekako posve tuđe.

– Moj Bože, dobro je da nismo s tobom Ljiljana i ja bili u toj školi, u tom redu – popunjava on taj Nijazov prerani zamor. – Možda bismo nas dvoje s takvim svijetom i u svađu.  

– A onaj treći ponovi: Jazuk, bezbeli – neočekivano brzo nastavlja Nijaz. – Jazuk i za one današnje koji su za ukidanje konstitutivnosti naroda – veli taj treći. – Jer što ćeš ti u ovakvoj zemlji bez jednakih prava konstitutivnih naroda? Ništa. – Ali, ako se takvo pravo da i onome kojeg na prste možeš izbrojati, jarane, – javlja se glas i nepoznatog četvrtog – što će onda ostati onome najmnogobrojnijem? Ništa. Mrva od vlasti. Nije ni takvo pravo pravedno. – Ostat će mu, prijatelju, ravnopravnost – odgovara mu treći. – Ovo je trojedna država, nema u njoj najmnogobrojnijeg ni majmalobrojnijeg… 

Nijaz se opet neočekivano zaustavlja.   

– E, evo i kave za našeg dragog gosta. Miriše li ti, Nijaze, kao da je prava? – pita ga Ljiljana dok kavu oprezno stavlja na stakleni stolić pred svog gosta. Ne pitajući ga, ona se na trenutak povukla iz glavne sobe u kuhinju gdje je iz protočnog bojlera za sve troje skuhala neskafe. 

– Baš miriše – odgovara joj Nijaz. – Iako sam u BFAZI već popio jednu, i ovu ću.  Kʼo da je prava espreso, draga Ljiljano… A dok sam jeo picu – odmah nastavlja njezin nenadani gost – čuo sam i one koji su se vraćali iz škole i zaustavljali pred BFAZOM, jer nisu mogli unutra, nije bilo mjesta: – Svi za Željka, izdvajao se glas najgrlatijeg. Sramota, brate, ružno i čuti, stidio sam se i u vaše ime – završio je svoja opažanja nakon glasovanja Nijaz i zašutio…

Pridružili su mu se i domaćini.

 – Eto, sve sam vam rekao… Draga gospođo Ljiljana, stvarno ti je dobra ova kava. Popit ću je  jednim srkom, onda do auta, eno ga pred džamijom Kralj Fahd, već kasnim na Vratnik. Sad sve znam kako vam je. Čuo sam sve najbitnije ovim svojim klempavim ušima, samo sam htio da vam to kažem. I odoh.

– Pa, Nijaze, ja iz frižidera izvadila i pivo. Samo da ga iz kuhinje donesem.

– Popio i to u BFAZI, uz kafu. Odoh. Žurim. Lijepo vam je sad u ovom obnovljenom stanu, sve sam vidio i čuo na licu mjesta, i sve sam vam sad rekʼo. Sad znam kako vam je ovdje. Sve. Najmalobrojnijim je ovdje i najteže. Odoh.

   U tišini sobe kao potopljeni u hladnu vodu dugo šute udvoje. On u njoj hrabri samo jednu misao: Nijaz je najbolja potvrda svega što je u proteklom razdoblju s Ljiljanom zaključivao o njihovoj svakodnevici i životu u poraću. Danas mu je taj prijatelj koji živi u drugoj državi, u drugom gradu, iako uzgred i na brzinu, nakon glasovanja detaljno opisao sve. 

 Čekaju doktoricu Hizretu već puna dva sata, dakle, neće doći. Zvoni telefon, podiže slušalicu, prepoznaje glas svog školskog druga.

– Jesi li to s glasovanja? 

– Nisam. I neću. Neću ni na ovo glasovanje. Sad mi je čovjek ispričao sve, došao iz Zagreba, ovdje glasovao, i sve nam ispričao u nekoliko minuta… Odbijam demokraciju koja ubija druge kad i sebe. Kandidati zadani, unaprijed se zna hoće li i pobijediti i za koga glasovati? Neću za zadane, oni što su od njih bolji, bit će ionako u manjini, i s mojim i bez moga glasa. 

– A ja bio rano jutros. 

– Svaka čast. Zgadila mi se i predizborna kampanja. Neću. Podsjetila me na godine rata Hrvata i Muslimana u središnjoj Bosni. Vratila me u te godine bez pucnja i granate, riječima i inženjeringom. Pa, onda, uz sve to i uplitanje zapadnih i istočnih susjeda u izbore. Pravdanje da je to njihova daytonska obveza i dužnost je vrlo smiješno. Ma, cirkus od demokracije. Neću s onima koji glasno ubijaju druge kad i sebe. Naša je demokracija postala i ubojica i samoubojica. Izrodila nepobjediv broj nakarada i ekstrema, ne možeš ih nikako pobijediti. Najmnogobrojnijem se osladilo da vlada najmalobrojnijim… Najveći nacionalisti su danas u tzv. građanskim strankama, to je javna tajna, o čemu dalje da pričamo. U njih su se uselili i nacišovinisti i profašisti, razni mrzitelji drugog. Neću.

– I meni se čini da je tako. Ipak, griješiš. Ja sam baš zato i bio na glasovanju. Poslušaj me i idi, još imaš dosta vremena.  

– Ma, neću… Ali, hajde, da se ne natežemo, vidjet ću… Možda…

– Proći će sve to što ti se zgadilo. Vjeruj mi.

– Proći će, a traje od 1992.!? Sa stalnim manjim i većim potresima.

– Proći će. Bio sam u vlasti, sve to dobro znam. Proći će čim se formira nova vlast. 

– Proći će čim se formira nova vlast. Možda. 

– Garantiram.

– I tada će sve ove turbulencije utihnuti? Sumnjam.

– Drži me za riječ. 

– Demokracija je kod nas i pred izbore i u vrijeme izbora i poslije njih samo teška bolest s vrlo visokom temperaturom. 

– Nemoj tako. 

– Izbori su kod nas bolest demokracije, umjesto slavlje njezinih jednakih prava. Visoka temperatura je trajna, demokracija povremena.

– Ne pretjeruj, druže! 

… Dani predizborne kampanje, dan glasovanja i postizborno vrijeme vraćaju ga opet objavljenom ratnom dnevniku u kojem je djelomično opisano i vrijeme od listopada 1992. do ožujka 1994. Kao da je u tim godinama bio i ove 2018., mnogo duže nego u Sarajevu. Dnevnik ga nekoliko dana vraća u sve gradove ondašnjih sukoba Hrvata i Muslimana: pronalazi ih u njemu i ponovno proživljava i u vrijeme prebrojavanja glasova nakon održanih izbora, u verbalnim obračunima stranačkih vođa i njihovih simpatizera, u Mostaru, Jablanici, Prozoru, Rami, Konjicu… U tom razdoblju nije mogao izbjeći njihovu retoriku ni u Travniku, Novom Travniku, Vitezu, Busovači, Uskoplju, Bugojnu, Kreševu, Kiseljaku, Fojnici, Kaknju, Varešu, Maglaju, Zenici, Zavidovićima, Žepču… 

Jedan šokantan događaj, kakvih je već bilo, iznenada ga udaljava iz tih njegovih povremenih boravaka u vremenu svakodnevice i vremenu ratnih devedesetih: dvadeset i šestog listopada 2018., u njegovom susjedstvu, u ce fazi Alipašina polja ubijen je policajac Adis Šehović, teško je ozlijeđen njegov kolega Davor Vujinović. Nakon nekoliko sati, nažalost, i on je preminuo. Uznemirujuće, i preblizu njegovog doma u be fazi Alipašina polja. U prijestolnici njegove zemlje koja odvajkada živi kao trojedni dom različitih naroda slični događaji nisu više rijetkost. Svaki je dan u njoj netko ranjen, napadnut, pa i ubijen. Droga, šverc, automafija, narkomafija, privredni kriminal, krađe, narušavanje reda i mira… 

… Što li je to danas, dakle, drukčije nego onih dana kad su grad zasipali granatama i mecima? Eh, taj lijepi nesigurni kapitalistički život u demokraciji koja ubija slabije kad i sebe! Jednoga ubojicu policajaca su pronašli, za drugim se još traga. Otkad je zašutjelo oružje, traga se za sigurnijim životom, gdje se nalazi, je li to nekome već poznato? 

– Boli me ovo – govori Ljiljana dok stoji ispred njega i lijevom rukom pridržava desnu. – Izgleda da nikad neće ni prestati. Boli me i boli. 

– Zovi Branku, dogovori novu masažu. Mene boli ukupna stvarnost koju živimo. Kao i ona koju smo jedva preživjeli.

– Ništa ne pomaže. Previše je te stvarnosti za jednog čovjeka. Kao da je rat u poraću nastavljen i protiv moga tijela i protiv moga duha. Previše je ovakve stvarnosti i za dva čovjeka. Ogroman teret po glavi stanovnika ove zemlje.

– Hajde, ne nasmijavaj me u ovoj postizbornoj muci… U vremenu potrage za ubojicama nevinih policajaca… Pa, i jest, i po glavi stanovnika je mnogo ovakvog zla. Ali, zovi Branku. 

– Boli i boli. Ne pomaže… Kao da su se rat i poraće ujedinili i slili u moju desnu ruku. Boli i boli. Ne pomaže.

Osmi je dan svibnja 2019. godine. Srijeda. Puna godina i dva mjeseca od Ljiljaninog pada na beton i puni sedmi mjesec od općih izbora. Sam je u stanu, ona je kod Danice na petnaestom katu. Osjeća se čudno, nikako da utvrdi pravi razlog tog svog novog raspoloženja, iako je sve veći prostor smirenosti u njegovoj duši. Od sedmog listopada prošle godine postizborno vrijeme kao da je u njoj ujezerilo neku vedriju stvarnost. Kao da je i on isplovio iz njezine petomjesečne oluje u ugodni povjetarac. Pita se je li se to i on vratio prvoj stranici ove priče, onom danu kad je od fra Marka primio njegov tekst o zaposjedanju Teologije i snažnoj potrebi da u svom ratnom dnevniku provjeri prema kome je griješio a prema kome nije.  

„Junaci“ predizbornog vremena kao da su konačno posustali, zašto im je, onda, gotovo cijele prošle godine dozvoljavao da ga vrate u vrijeme ratnih dana? Tko je negativac, on, ili ti „junaci“ koji su vraćanjem vremena u ratne dane dobili ono što su htjeli, u odnosu na njih, on je dobio vrlo malo. Jezikom ponižavanja malobrojnijeg, neki od njih su već izgubili sve, sami su sebe ranili, i on je bez ikakve potrebe na velikom gubitku. 

Vlast još nije formirana, iako je svi pobjednici žele čim prije. Jedni se u toj žurbi korigiraju, pristaju na suradnju s protivnicima koje su u kampanji blatili, ponižavali i optuživali, drugi ulazak u vlast namjerno otežu uvjereni da njihovo vrijeme sigurno dolazi, iako je taj dolazak sve sporiji. To im vrijeme tetura kao pijanac koji je iz kavane tek krenuo prema svome domu. Kao da su se i oni koji ubijaju druge kad i sebe upravo osvijestili pa jedni drugima šapuću na uho da drugi ne čuju njihovo priznanje poraza. Priznaje u sebi i on da je i njegovo predizborno, izborno i postizborno vrijeme, sve do ovoga trenutka, s istim grijehom. Tek danas otriježnjeno. U tišini sobe sebi danas zamjera što se tako emotivno uopće uključivao u njihovu prljavu igru, ali se u saznanju i junači jer toj igri uskoro, nada se, dolazi konačni kraj. Olakšanje ne poriče, izlaz iz mučnog vrtloga ga veseli, iako je prema izlazu još uvijek skeptičan. Ipak, nada za zemlju koja se tako sporo oporavlja od rata jača i u njemu. Je li varka? 

Naravno da njegova radost nije potpuna. Sve dok se vlast ne formira, mnogo je toga neizvjesno. Oprez jest istanjen, konačno rasterećenje još nije sigurno. Jest na pomolu, i jest na vidiku nejasno, a još je i u magli. 

Započinje pregled teksta u računalu od prve do zadnje njegove stranice. Lagano pomiče „miš“ po redcima, nakon pregleda poslat će ga vlasniku i uredniku Frakture Seidu Serdareviću na čitanje i ocjenu. Na trenutak se zaustavlja kod Lovrenovića čiji je „grijeh“ kad ga je objektivnije sagledao pripisao sebi, s tim je, dakle, ad acta. Višegodišnji teret s kojim njegova duša nije mogla nikako iskazati svoju širinu kao da je napokon stao na ljudske noge i tako i njega i „grešnika“ oslobodio težine nesporazuma koji je na novi način neobjašnjeno potrajao i u poraću. Od njega je u najbukvalnijem smislu bolovao, od njega je osjećao i strašnu fizičku bol. Od te boli bio je povremeno i na smrt tužan, tuga ga je izjedala i uništavala. Trošio se u njoj pišući i ovu prozu, ali nije joj nikako znao odrediti pravo ime. Neočekivano ga je otkrio u jednom tekstu Miljenka Jergovića (Taj Jergović!). To ime je najbolje pristajalo bolesti jednoga junaka Antuna Pavloviča Čehova, Ivanova. „Ivanov nedovoljno zaboravlja, on pati od bolesti prisjećanja, ona ga grize, troši i uništava. Višak sjećanja čini ga ranjivim. I nesposobnim za odgovore.“ (Taj Jergović!) 

I nakon ovoga njegovoga otkrića on se pita što je to u najgorem vremenu u njemu i „grešniku“ proizvodilo neosjetljivost na bol i jednog i drugog? Što ih je udaljavalo jednog od drugog umjesto zbližavalo? Zar patnja ne zbližava ljude baš onda kada im je najteže? Rat je upravo takvo stanje. Jedne poratne godine poslao je svom „grešniku“ dirljivo mail pismo o tome, nije mu na njega nikad odgovorio. I danas žali što to pismo nije sačuvao, sve je u njemu vapilo za prijateljstvom i oporicalo vlastiti grijeh. Istinsko njihovo prijateljstvo, dakle, i dalje je na čekanju.

Nekadašnjem susjedu iz prizemlja, Boži, i njegovim sinovima Vladimiru i Sveti, i njihovoj majci, Hrvatici, izgubio je svaki trag. Nikada neće saznati jesu li živi i gdje žive.

A Seno je mrtav. Otišao je u grob bez jedne noge koju je izgubio neke godine u poraću na prilazu novogradskom Domu zdravlja preko zelene površine zasijane minama. U stanu je iza njega ostao pisaći stroj koji mu je darovao čim ga je zamijenio računalom. Često mu je kucao na vrata da mu pročita novu pjesmu o Karadžiću, bio je u tim trenucima njegov strpljiv slušatelj sve dok obojica nakon čitanja ne bi prasnuli u smijeh. Sve do smrti ponavljao je da će Bosna i Hercegovina biti muslimanska država, jer u njoj najviše stradaju muslimani, jest, ponavljao je to često pred svima.

Niti o jednom stanaru osamnaestokatnog nebodera u dnevniku nije rekao ništa loše, ono što je s njima svakodnevno stoički podnosio s njima ga je samo zbližavalo. U tom strašnom vremenu svi su dostigli vrhunce svoje ljudskosti, mnoge sretne obitelji su popucale, mnoge su svoje članove izgubili, raseljeni su po cijelome svijetu.

I Stjepan Šiber je mrtav. Njegova debela memoarska knjiga objavljena prije smrti još nije pročitana, ona je autentični svjedok onoga što on još ne zna a važno je za istinu i povijest. 

Kao da je njegov „miš“ nagazio minu, stoji pred rečenicom o Bobanovoj Herceg Bosni i čeka eksploziju. Strah od te tvorevine u njegovom je dnevniku tek stidljivo iskazan. Poratno suđenje Prljiću i ostalim u Den Haagu označilo ga je u punome rasponu, mračnom, stravičnom, neljudskom. Zar je autor dnevnika, koji je nastajao u vremenu tih strahota, u informativnoj blokadi, o veličini počinjenog zla mogao znati išta više od onoga što je u njemu ostavio? I dok čita retke, koji strahotu bilježe tek s nekoliko riječi, Herceg Bosna, nažalost, ponovno živi, vratili je u život prošlogodišnji opći izbori, kao i ona ružna slika granatiranog Mosta… Most je iznad Neretve obnovljen uz pomoć turske Vlade, obnova mu je svakim detaljem vratila njegovu punu graditeljsku autentičnost. Obnovljena Herceg Bosna, nažalost, na tom vrelom hercegovačkom prostoru je isto što i cancer u metastaziranom organizmu. Taj cancer je progutao najbogatije dijelove Bosanske Posavine, nije ih Osvajač dobio vojno, dobio ih je kao desert besramnom političkom trgovinom. A trgovci i danas šuruju, i eto što nije na dobro. I eto zašto on i dalje u sebi ponavlja: Nije na dobro, nikako nije na dobro… U njegovoj ruci i „miš“ od toga drhti i nikako da se udalji s te razorne političke mine.

Kad sve promatra globalno, o politikama koje su vodile rat u svom dnevniku je pisao onako kako ih je preživljavao s drugima, najosobnije iz punine svoga ja i najbliže svim ja drugih i drugačijih s kojima je dijelio ratnu kataklizmu.

Stećak je davno ugašen, Napredak ga ne obnavlja. Vrijeme u kojem je bio na njegovom čelu bilo je najdramatičnije, na njegovim stanicama ostavio je tekstove čijih se sudova ne stidi ni danas.

Mario Vukić je sa svojom Mahirom („Oženit ću je, Mirkec“) i sinom Ivanom, oženjenim lijepom Afrikankom, u Sydneyu, njegova kći Ana, likovna umjetnica s londonskom specijalizacijom, živi u Sarajevu. Njezina baka Branka je u groblju Bare gdje i Anina majka Nataša, Srpkinja, ubijena gelerom početkom rata u haustoru nebodera u centru Sarajeva. Filozof. Sjajan poznavatelj kulturne povijesti Bosne. Dokazao je to u ratu serijom tekstova o stećcima objavljenim u Stećku. I isključio se iz povijesti Bosne.

I Dragan Šimović je mrtav, njegovi ratni zapisi iz Stećka objavljeni u knjizi Prolaznik, čiji je urednik, živi su, ne umiru. 

A Franjo Topić je od obnove rada Napretka 1990. u njemu još uvijek njegov alfa i omega. Danonoćno širi njegovu djelatnost prostorima bivše države, Europe i svijeta. On je apsolutni gospodar ove bogate civilne udruge, koju blagoslivlja i katolička Crkva, čije bogatstvo uživaju samo povlašteni a stvaraju ga čete volontera. Stećak, nažalost, ne obnavlja. Na sva vrata kuca, političarima i raznim drugim moćnicima najčešće, sva mu se otvaraju. Od svih traži, svi mu daju. Dijeli rijetko, uvijek isključivo prema jednome kriteriju, vlastitom.   

I pjesnik Ilija Ladin je mrtav. (Ma, je li stvarno mrtav?) Umro je u staračkom domu u Nedžarićima, izvan svog jednosobnog stana na osmome katu kod kina Kumrovec, koji su prije njega koristili ovaj pripovjedač i njegova supruga. Preko velikih mu je veza, kao beskućniku, ovaj pripovjedač uspio osigurati rješenje za taj stan prije nego što je on uselio u nešto veći na Alipašinom polju. Kad se u stanu odomaćio, izvan njega je raširio priču kako mu ga je prethodni korisnik ostavio potpuno prazna, bez šporeta, perilice rublja i frižidera, a trebao je… Jeo je kao ptica, pjevao i živio kao ptica. Što li je u frižideru namjeravao da čuva? Možda svoje stihove? Pa, njih je samo za sebe zamrznula vječnost. U stotinu voda oprala ih je njegova poetika čistoga stiha, svaku riječ ispekla na temperaturi originalnosti koja garantira održivost u vječnosti…

I Nedžad Ibrišimović je mrtav. Bio jednom jedan čempres. Nije bolovao, umro je lako: zaspao topal, iz mraka noći osvanuo leden. Melek.

Fra Ljubu Lucića je pokosio nepažljivi vozač u Zagrebu, kao i onaj Antu Kovačića u Sarajevu… Nikad te dvije nesreće neće zaboraviti…

… S „mišem“ je na samome kraju posljednjeg poglavlja svoje nove proze. Ubojica policajaca Adisa Šehovića i Davora Vujinovića još nije utvrđen. Istraga je u završnoj fazi, to je saopćeno nedavno baš u ovom mjesecu. Sumnjivac nije jedan, ima ih više, a svi se brane šutnjom. 

Ljiljana kuca na vrata, iz radne sobe u kojoj je ispred računala, čiji monitor treperi kao pregrijani ljetni zrak, žuri da odvrne ključ. Vrijeme je da s njom podijeli radost koja je u njemu tek počela da gori. Neće dozvoliti da se ugasi ma što je ubuduće nastojalo ugasiti. 

– Šalje ti Danica tri palačinke, ja sam svoje pojela gore. Kaže mi da više ne zovem Branku, proći će i bez njezinih masaža.

Preuzima od nje tanjur prekriven srebrnom folijom, odlazi s njim u veliku sobu, on sjeda u svoju stolicu za odmor, jede, ona spušta tijelo na veliki smeđi trosjed. 

– Baš su joj dobre ove palačinke… – govori preko zalogaja. – Ali, dok si bila gore, mene spopalo neko ludo osjećanje da je na pomolu neko posve novo vrijeme. U njemu se izmirili i svađalice, bivši ratnici progovorili mekšim jezikom od mirotvoraca. Jedva sam čekao da dođeš, da to osjećanje podijelim s tobom. Jesam li u pravu? 

– Hajde, ne pričaj mi bajke. Nikad ovdje neće biti mira koji nas dvoje priželjkujemo.

– Ozbiljno? 

– Najozbiljnije. 

– Onda me onaj moj školski drug, Ilija Šimić, lagao, kao i ovo današnje moje osjećanje. Govorio mi u vrijeme glasovanja da će nakon izbora sve biti drukčije čim se utvrdi sastav nove vlasti. 

– Ali, to još nije ni na vidiku. Počekat ćeš…

– Nije, a meni danas nešto govori da već pušu neki novi vjetrovi, osjećam ih u svojim grudima. Sad se kajem što sam onako slijepo bio uz one koji su tvrdili da nam se vraćaju sve ratne godine. I opet sam se doveo u situaciju da se pitam prema kome sam griješio, prema kome nisam. 

– Hajde, jedi to i šuti. Nismo mi nikakvi anđeli. 

– Je li to tebe desna ruka više ne boli, nekako si mi drukčija. Kad te boli, kukaš li kukaš…

– Boli, dabome da boli, ali trenutno mogu i trpiti. Ako nastaviš tu svoju priču, počet ću jaukati.

– Dobro, neću. 

Jede i šuti. Možda je ona u pravu, misli, opet pretjerujem. Opet se od pretjerivanja hladim. I opet se pitam: Prema kome sam griješio i tko je griješio prema meni? Iako nisam anđeo, jesam li do odgovora na to pitanje u priči s Ljiljanom već odgovorio? O tome mi nakon čitanja ove priče ne dođe nikakva riječ mailom ni od fra Marka. On je moj ispovjednik, on najbolje zna da nisam svetac, on najbolje zna da sam i u prijestolnici različitosti i dalje vrlo usamljen čovjek. 

Odlaže prazan tanjurić na kojem mu je donijela palačinke i govori preko posljednjeg zalogaja:

– Čuj! Imam prijedlog kako da izliječiš svoje bolove u desnoj ruci. 

– Reci! 

– Počni ponovno čitati moj ratni dnevnik. On je lijek protiv svake žive rane. Utuk na utuk, živa rana protiv žive rane. Rekla si mi da te držim za riječ. Da te podsjetim. To si mi obećala baš onih dana kad si povrijedila svoju desnu ruku. Je li se sjećaš? 

– O, da. To sam posve zaboravila. 

– U njemu je i jedna velika poučna priča o onima koji ubijaju druge kad i sebe. 

– Nismo valjda i nas dvoje među njima?

– To ne znam. To neka provjere oni drugi. Ruku na srce, nismo ni nas dvoje ni u čemu  bezgrešni. 

Dugo je zagledana u njega, zbunjena je, ne zna kako da nastavi takav razgovor s njim.

– Ma, što ti meni stalno zakukuljeno-zamumuljeno o tim nekim koji ubijaju sebe kad i druge – napokon izgovara.

– Izgovorila si pogrešno. Treba: O onima koji ubijaju druge kad i sebe. 

– U redu. O onima koji ubijaju druge kad i sebe. Je li to tebi u ovom gradu baš toliko loše pa stalno protiv njega brundaš?

– Meni je u ovom gradu, kao i tebi, štošta drukčije nego što je nekad bilo. Nešto staro, nešto radikalno promijenjeno. Niti su za to krivi njegovi domicilni niti njegove pridošlice. Kriv je onaj koji je to razorio. Gotovo četiri godine je to trajalo, dobro se potrudio.

– Sad smo u njemu samo nas dvoje, moji svi umrli, tvoji iz Tramošnice ovdje su samo ponekad gostovali. Oni iz Županje malo češće. Sad možemo i u Županju, u kojoj su grobovi tvog brata i sestre, ako misliš da je tamo bolje nego ovdje? 

– Nipošto. Nikud odavde. Kakav je takav je, ovo je moj grad. Zavičaj mi je porušen i raseljen, ovo je moj drugi zavičaj. Ti si ovdje rođena, sama, sa mnom, nikud od tebe. Ti si moj novi zavičaj. Kao i ovaj grad.

U Sarajevu, 08. svibnja 2019.

O knjizi O književnosti i piscima pisca Predraga Fincija

I ove je godine, 2019., već tradicionalno, u radnu i prijateljsku posjetu Hrvatskoj došao Predrag Finci, naš filozof i pisac, koji već više od frtalj vijeka živi u Engleskoj, ali se ne pravi Englez, nego sudjeluje – i svojim knjigama i člancima kao i svojom fizičkom prisutnošću – u filozofskom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, mnogo više od nekih filozofskih i kulturnih radnika koji su korijenski i korjenito vezani za našu balkansku zemlju. 

U malo više od sedmicu dana, Finci je sudjelovao s vlastitim izlaganjima na dvama međunarodnim simpozijima (Filozofija medija u Zagrebu, od 17. do 20. rujna, te Um: koevolucija biologije i kulture, u okviru znanstveno-kulturne manifestacije 28. Dani Frane Petrića, u Cresu, od 22. do 25. rujna) i na trima promocijama knjiga u Cresu i Zagrebu. A još je našao vremena i za neobavezna druženja s prijateljima i prijateljicama, kojih njemu i njegovoj Damjani u Hrvatskoj ne fali. 

A ne fali mu ni energije, kao mislitelju i piscu. Na rečenim su promocijama promovirane čak četiri njegove knjige koje je objavio u posljednjih godinu dana: O književnosti i piscima (Sarajevo: Art Rabic, 2018.), Zapisi veselog filozofa (sa slikovnim zapisima Amele Hadžimejlić, Sarajevo: Art Rabic, 2019.), Misterij, iza svega (Beograd: Factum izdavaštvo, 2019.) te Što se sviđa svima: komentari uz Kantovo shvaćanje umjetnosti (Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo, 2019.). Neupućeni će odmah reći: skriboman! U doslovnom značenju te riječi Finci zaista i jest skriboman, ali bez ikakvih negativnih konotacija. Jer, s uobičajenim negativnim konotacijama, skribomanija je „bolest pisanja, neodoljiva potreba za stalnim pisanjem, proizvodnjom osrednjih ili loših tekstova“, dok je svaka Fincijeva knjiga nadprosječno dobar, izvrstan tekst, izbrušen kristal, a ne graforeja ili misaona dijareja. 

Elem, bio sam počašćen pozivom da na onom skupu u Cresu, u ponedjeljak, 23. rujna, predstavim Fincijevu knjigu O književnosti i piscima, pa u nastavku donosim ono što sam tamo izrekao. Na istom je mjestu Predrag Finci predstavio knjigu Gorana Sunajka Estetika ružnoga, a Goran Sunajko drugu Fincijevu knjigu, Što se sviđa svima. Nekoliko dana nakon toga, u Zagrebu su upriličene promocije Zapisa veselog filozofa (26. rujna, s Amelom Hadžimejlić, Dubravkom Pozderac-Lejlić i Goranom Sunajkom) te Misterija, iza svega (27. rujna, sa Seadom Alićem, Enesom Kiševićem i Martinom Petrinjak).

* * *

Oni koji su Predraga Fincija upoznali tek na ovom creskom skupu 2019. godine upoznali su ga prvenstveno kao znanstvenika-filozofa, jer su imali priliku slušati njegovo predavanje „Instinkt kao um u Bergsonovoj filozofiji“, zatim njegovo predstavljanje znanstvene knjige drugoga autora i naposljetku tog drugog autora kako predstavlja Fincijevu znanstvenu knjigu o Kantovoj estetici. U ovome što je meni palo u predstavljački zadatak – a to je knjiga O književnosti i piscima, objavljena 2018. kod sarajevskog izdavača Art Rabic – publika će moći upoznati i Fincija kao pisca-esejista. To dvoje, uzeto zajedno, prilično je dobar „uvod u Fincija“, iako opet ne pokriva sve što Finci jest i što radi. O tome što Finci jest i što radi govorio sam više puta, u prilikama nalik na ovu, a nešto od toga sam i zapisao te objavio (https://www.jergovic.com/ajfelov-most/umjetnost-kao-najizvjesnija-neizvjesnost/). Zato pomalo strepim od ponavljanja, ali me tješi to što je sam Finci, iz godine u godinu, iz knjige u knjigu, uvijek nov i svjež, pa se nadam da će to, na neki način, prijeći i na mene te da ću izbjeći ponavljanje i uspjeti ponuditi još jedan, koliko-toliko originalan „finciološki“ doprinos. A Fincijeva knjiga o književnosti i piscima ne samo da je nova nego je i svježa, kako s obzirom na cjelokupnu knjišku produkciju na našim jezicima, tako i u njegovu opusu. 

Za razliku od knjige Misterij, iza svega, knjiga koju ovdje i sada predstavljam nema misteriozan, tajnovit, nego posve transparentan i jasan naslov – O književnosti i piscima. I upravo o tome se radi: Finci u ovoj knjizi priča o književnosti i piscima, u šest poglavlja, od kojih prvo („Pričati o priči“) funkcionira kao uvod ili proslov, a zadnje („Budućnost književnosti“) kao zaključak. Između toga su četiri poglavlja: „Umjetnost kao nadgradnja“, o književnosti, odnosno njezinoj naravi, funkciji, ulozi i zadaći u socijalnom kontekstu, zatim „Ima li smisla pisati?“, dramatično, uvelike autorefleksivno propitivanje cilja, svrhe ili smisla pisanja, ali i čitanja, kao i mišljenja uopće, što Finci na drugačiji način razmatra, to jest varira u poglavlju o „Granicama pisanja“, svjedočeći, kao i u prethodno spomenutom poglavlju, u kojoj mjeri vjeruje u zasebnu, autonomnu egzistenciju teksta, povrh autora, a u određenom smislu čak i bez autora, dakle, svjedočeći kako (i zašto) pridaje poseban ontološki status – tekstu. 

A tu je i poglavlje „Katalog, moj“, što je najzanimljiviji, a možda i najbolji dio ove knjige. I najopsežniji je, a vjerojatno i centralni. Skoro bih se kladio da je autorova prvotna namjera bila objaviti samo taj osobni katalog pisaca i knjiga, ali mu se učinilo da je to premalo ili krnje, pa je „tek tako“, jer mu pisanje ide od ruke, napisao još nekoliko stotina stranica da „podeblja“ i uokviri „Katalog“. U tom poglavlju, bez namjere da pravi neki konačni, kanonski popis važnih i nezaobilaznih pisaca i djela – štoviše, usprkos takvoj namjeri – Finci nas obavještava o mnogome i različitome iz svijeta književnosti, filtriranog kroz njegovo vlastito čitalačko i životno iskustvo. Mnogo pisaca i djela, mnogo činjenica, ali i mnogo duha, pa i duhovitosti, u tim crticama. Između fakcije i fikcije nastaje svojevrsna „fincija“, koja nije ni fakcija ni fikcija, nego specifična nadogradnja činjenica pripovijedanjem o njima, ali i specifična razgradnja osobnih priča (koje su ponekad zamišljene ili izmišljene) „tvrdim“ činjeničnim elementima.

Ono što je Finci ovom knjigom ponovno pokazao i dokazao jest da mnogo misli, mnogo promišlja, ali da također umije da to dijeli s drugima jer umije da piše. A to nije pravilo među školovanim, „oznanstvenjenim“ misliteljima. Ono što ova knjiga pokazuje i dokazuje jest da je Finci u osnovi znanstvenik-filozof (načitan filozofa od Aristotela, preko Kanta i Hegela, do Husserla, koji baš i nisu bili literati profinjenoga stila), premda je očito da ova knjiga nije zamišljena kao znanstveno-filozofsko djelo. Isto tako, u strožem tekstu, kao što je njegova knjiga o Kantu, Finci ne uspijeva sakriti druge slojeve svoje naravi, esejističke, pa i pjesničke. Fincijeve su misli kantovski disciplinirane i uredne, ali nimalo suhoparne i dosadne. Nerijetko zauzima neobične kutove sagledavanja problema i dovodi do iznenađujućih zaključaka, ali su oni udobno smješteni u razumljivu i komunikabilnu cjelinu, naime, u logički i umjetnički dorađen tekst. O tome je lijepo zaključio bosanski pisac Ranko Risojević (https://www.jergovic.com/ajfelov-most/fincijev-uvod-u-lektiru/) koji je, u svome osvrtu na ovu Fincijevu knjigu, kazao da je ona „istovremeno beletristička i udžbenička“ te kao takva „gotovo savršen uvod u lektiru“. I još nešto lijepo i točno kazao je Risojević; dao je gotovo savršenu definiciju knjige O književnosti i piscima: „bez prevelike filozofije, ali ne bez uticaja filozofije“. 

O književnosti i piscima također pokazuje i dokazuje da je Finci najbolji u kratkim formama – u mikro-eseju, filozofskom ili prozno-poetskom fragmentu, crtici, aforizmu. Može on istrčati i maraton, pa i pobijediti u njemu, ali je ipak najbolji u kratkim utrkama, na sto metara. Ova knjiga to pokazuje i dokazuje time što se sastoji od niza tekstova, a svaki od tih tekstova opet od niza fragmenata, koje se može čitati i zasebno i kao cjelinu. U manjim formama misao je zbijenija, i brže dostiže čitaoca, i jače ga pogađa. Ali, ponavljam, zna Finci lijepo i rastegnuti misao kroz rečenicu, kada na drugačiji način uvlači čitaoce u svoju igru misli i riječi. Općenito govoreći, neizmjerno je korisno imati pri ruci mislitelja i pisca koji piše s lakoćom, i to ne samo knjigu za knjigom i tekst za tekstom nego i rečenicu za rečenicom. Čitaocu je to iznimno važno jer – džaba ti misao ako je samo tvoja. Međutim, Finci ne podilazi čitaocima, ne simplificira, u smislu banaliziranja, ne kalkulira računajući na uspjeh, kao što to čine neki među takozvanim „popularizatorima znanosti“ i „javnim intelektualcima“. On misli i ispisuje prvenstveno sebe, ali na takav način – i u tome je njegovo umijeće – da to komunicira i korespondira s drugima, s Drugim. Na jednom mjestu u ovoj knjizi on tu podlogu ili pozadinu dovodi do riječi u svojevrsnom kredu pisanja i pisca: „Kada bi me neki mladi pisac upitao za savjet, rekao bih mu ono što sam samom sebi govorio: piši o onome što uistinu znaš. I o onome što uistinu jesi. Ostavi ono što pripada Drugom njemu, o tome ti ne umiješ, ti to nisi. Nikada ne laži. Uči, čitaj, puno čitaj, a piši o onome što voliš, što poznaješ, znaš i osjećaš. Budi discipliniran, sto puta promisli, pažljivo pročitaj što si napisao, popravljaj, dotjeruj, napiši ponovo ako treba, bit će bolje. I iznad svega vjeruj u ono što radiš. Sebi vjeruj. U svaki tekst se uloži do kraja. Iza toga će se pojaviti nova snaga, nove ideje, zamisli, novi ti. Ti si tvoj tekst. Piši samo ono što ti hoćeš, samo ono što sam misliš da je pisanje. Ti si jedina mjera i jedino mjerilo svojega pisanja. I na kraju: piši kako hoćeš. Piši onako kako ti hoćeš da pišeš. Nikakav savjet, nikakvo pravilo ni metoda ne može te učiniti dobrim piscem. Samo ti.“ A opet, na jednom drugom mjestu, kaže: „Moja imaginacija je stvorila stvarnost teksta, koji se odvojio od mene i postao tekst za Drugog i po Drugom.“ To je ona ontološka zasebnost i autonomija teksta, koju sam prethodno spomenuo.

Taman kad vas lakoćom i ugodnošću pripovijedanja uljuljka, kao u poglavlju „Katalog, moj“, Finci vas potrese, uzdrma ili čak užasne nekim uvidom koji zasijeca duboko, do srži problema, primjerice, problema čovjeka kao kulturnog bića. Pritom mislim na poglavlja „Granica pisanja“ i „Budućnost književnosti“. Čitajući ta poglavlja shvatio sam koliko Fincija mori nerazmjer između onoga što se može reći i dospije reći, s jedne strane, te s druge strane, onoga što se ne stigne reći ili se ne može izreći, a trebalo bi biti izrečeno i, dakako, zapisano. Kaže on: „Mnogo je velikih, lijepih stranica pohranjeno u trezorima povijesti književnosti. Ali, postoji i mnogo toga što nije bilo, još gore: što nije moglo biti napisano. Nije napisano zato što je pisac bio na koban način onemogućen, ili zato što se pisac nije osjećao doraslim postavljenom zadatku, ili zato što ni jedna riječ nije mogla obujmiti događaj o kojem je pisac htio pisati.“ 

Finci je glasovit, u šali bismo mogli reći i „zloglasan“, po svojoj spisateljskoj produktivnosti. Nedavno sam utvrdio da ni sam ne zna koliko je točno knjiga objavio – smatrao je da ih je objavio manje nego što jest. Mnogima je neshvatljivo da (i zašto) toliko producira, da (i zašto) toliko piše i objavljuje, gotovo opsesivno-kompulzivno. Meni se, dok sam čitao ovu knjigu, učinilo da sam shvatio zašto je tome tako. Naime, od užasa da bi pisanje i čitanje, pisci i čitaoci, književnost i knjige… sve to da bi jednom moglo nestati poput sarajevske Vijećnice 1992. ili postati posve irelevantno, što je zapravo isto, Finci piše mnogo i sve više da bi otežao posao uništavačima i ignorantima knjiga i književnosti. Naravno da je to utopijski pothvat, naivan i važan kao sve utopije, ali barem saznajemo, bivamo upućeni, prosvijetljeni o tome zašto su knjige i književnost važni, i zašto ih trebamo spašavati od uništavanja, irelevantnosti i zaborava, i zašto se trebamo truditi da, što je moguće duže, odgodimo ulazak u distopiju svijeta bez knjiga, književnika i književnosti. U tom duhu, predstavljanje knjige O književnosti i piscima pisca Predraga Fincija zaključio bih zastrašujućim, lijepim i poučnim riječima kojima on zaključuje ovu knjigu: „Svijet bez lijepe i istinite riječi je pusti svijet, kojem se propast već dogodila. Književnost je jedan od znakova otpora takvoj duhovnoj pustoši. I kao znak svijeta i kao svijet po sebi. A kao veliko djelo ujedno i znak autentičnog bivanja. Dokaz i potvrda našeg Jest.“ 

Branislav Perković (Sarajevo 1956.) jedan od najboljih ilustratora kojeg je Bosna (BiH) iznjedrila i spada u ponajbolje ilustratore svog vremena u bivšoj Jugoslaviji i zasigurno najbolji kolorista od kako se pojavio na sceni. Kolor mu je raskošan, prepoznatljiv i suptilan – doveden do perfekcije, od tananog sfumata do najdubljeg crnila i kolorita. Ilustracije rađene u tempera tehnici su mu briljantne – vizualizacija predmeta, oblika i prostora  je savršena. Za taj period dostatna su dva-tri primjera (između mnogobrojnih), prvi – naslovnica prvog broja magazina ARKA (1988), drugi – naslovnica (ilustracija urađena 1990.) prvog broja strip revije BOSONA (2015) i treći – ilustracija Minotaur (1990). Sve tri nam pokazuju visok nivo crtačkog i slikarskog umijeća, te za taj period, možemo slobodno zaključiti da po kvaliteti nije zaostajao za najvećim svjetskim imenima ilustracije poput: Frazette, C. J. Jonesa, Boris Valleja etc. Da kojim slučajem nije došlo do disolucije Jugoslavije, ovo danas ne bi bila puka pretpostavka nego činjenično stanje… 

Branislav Perković je započeo saradnju sa sarajevskim Malim novinama (list za školu i djecu) sredinom 80-ih prošlog stoljeća, gdje je bio angažovan kao saradnik na ilustracijama. List koji se štampao u tiražu od 400 000 primjeraka i distribuirao širom ex-Yugoslavije. Nešto kratkih autorskih strip uradaka u tehnici tuš-pera sa osobenim grafizmom novog vala objavio je u Spunku i Spunk novostima (specijal Stripoteke 1/1984). Ovoga vrsnog sarajevskog ilustratora pozvala je u drugoj polovini osamdesetih novosadska izdavačka kuća Forum za koju je uradio mnoge ilustracije za naslovnice njihovih izdanja, a za ovu priliku izdvojio bih set naslovnica za ediciju Strip Valijant (meko izdanje). 

***

Godine 1990. sam iz najveće štamparije u BiH NIŠRO „OSLOBOĐENJE“ – gdje sam radio deset godina na Hellovim kompjuterima kao Operator na Digisetu i jednu godinu na mjestu likovnog urednika štamparije – prešao u drugi OOUR NIP „Revije PRESS“ na mjesto likovno-grafičkog urednika magazina ARKA. Da bih došao do tog mjesta, izgleda, jedino sam ja, morao završiti Akademiju likovnih umjetnosti (Sarajevo), za razliku od ostalih kolega kojima je bila dostatna srednja škola. Moj mentor, čovjek koji me uveo u svijet grafičkog novinskog dizajna i prijeloma je  poznati sarajevski tehnički urednik i karikaturista Esad Bajramović.

Magazin ARKA

Poslije prvog broja (februar 1988) svi koji smo učestvovali u izradi ovog magazina bili smo  impresionirani naslovnicom čiji je autor Branislav Perković, uključujući i idejnog tvorca magazina ARKA, glavnog i odgovornog urednika Ahmeda Bosnića. Tad sam se prvi put susreo s radom ovog ilustratora. Taj broj i naredni brojevi štampani su u tiražu od 100 000 primjeraka, za tržište cijele Jugoslavije. 

Za deseti, jubilarni broj ARKE, trebalo je objaviti naslovnicu čiji je autor ilustracije ponovo Perković. Obzirom da smo bili „kratki“ s rokovima, Eso (Esad Bajramović) mi je predložio da odemo do Grbavice po originalni predložak, do stana ovog mladog i perspektivnog ilustratora. Tad smo se prvi put i vidjeli i upoznali Brane i ja. Na prvu, dopao mi se njegov vedri duh i optimizam uz dostojanstveno i skromno držanje.  I takvog ga se sjećam do danas, jer se poslije toga, nažalost, nismo nikad više ni vidjeli niti čuli (Jesmo 25 godina kasnije preko elektronske pošte)… 

Ili možda ipak  jesmo – još jedanput 1991. na njegovoj izložbi u foajeu kluba Collegium Artisticum gdje sam imao prilku vidjeti originalne ilustracije. Tad sam dobio na poklon katalog-afišu (četiri stranice) A4 formata. Ta afiša će, među rijetkim stvarima, preživjeti u mom stanu na Grbavici II (Kemala Kapetanovića 28/4) cijelu Opsadu Sarajeva… 

Ništa nije slučajno!

Ilustracija s te naslovnice i poleđine afiše imaće veliki udio u stvaranju i pokretanju jednog drugog velikog projekta. Dvadesetčetiri godine nakon izložbe i štampanja kataloga-afiše, aprila 2015. Perkovićeva ilustracija krasila je korice prvog broja strip revije BOSONA, časopisa za strip umjetnost- internacionalnog karaktera. Kao da je čekala sve ove godine – koincidencije ne postoje, jer ništa nije slučajno na ovom svijetu. Zahvaljujući savremenim tehnologijama (komunikacijskim sredstvima), putem Interneta i Facebooka, uspostavlili smo ponovo saradnju i prijateljstvo koje traje do danas i trajaće, još dugo, dugo…

A evo podsjetnika na ovu priču preuzetog sa foruma www.stripovi.com

13.06.2013.: 

Naslovnica je posebna priča. I vrlo zanimljiva. Naime, kad sam bio 1990/1991.(ne sjećam se) na izložbi (u Collegiumu Artisticumu u Sarajevu), ilustracija kolege (autora naslovnice) Branislava Perkovića od kojeg sam dobio popratni katalog (afisha od 4 strane A4 formata u koloru) koji je stajao kod mene na Grbavici do 1992., kada sam zbog nastale situacije morao izbjeći preko Miljacke na drugu obalu (stranu). Godine 1997. vratim se sa porodicom u stan koji je bio totalno opljačkan i poprilično devastiran…
No, i pored toga ostale su za mene neke vrijedne stvari (porodični album i jedna vrlo vrijedna knjiga “Umjetnost multioriginala” autora Dževada Hoze (mog profesora) i par kataloga sa izložbi, gdje se našao i ovaj od Branislava Perkovića. I eto do danas je ostao u mom posjedu. Kad sam planirao reviju BOSONA, ova ilustracija je bila jedini izbor za prvi broj. Ima u njoj simbolike, snage, ali i likovne ljepote. Uspostavim kontakt sa Perkovićem koji je već odavno u inostranstvu i kažem mu za namjeru. Čovjek se obradovao pravo što je u životu jedan njegov katalog sa te izložbe (i što ga nismo zaboravili). Sa zadovoljstvom mi odobri objavljivanje svoje ilustracije za naslovnu i zamoli me da mu pošaljem skenove ilustracija iz tog kataloga za svoj portfolio što sam i učinio.

Dakle, ilustracija nikada nigdje (osim u katalogu) nije objavljena i ovo je zvanično promocija iste, poslije 22 godine. Ilustacija, kao da je čekala cijelo vrijeme na BOSONU da se objavi. I u drugom broju bit će također lustracija Branislava Perkovića. Ali o tom – potom.:)

***

Strip revija BOSONA

Naime, strip revija BOSONA trebala se pojaviti dvije godine prije nego je izišla. Nije nam bilo suđeno. S razlogom, vjerovatno, dok se sve kockice ne poslože…

Za strip reviju BOSONA specijalno je izradio naslovnicu za 2. broj 2015., a za 8. broj iz 2019. iskoristili smo briljantni fragment njegove ilustracije koja je nastala prije raspada Jugoslavije. S Branislavom Perkovićem za časopis BOSONA #1 urađen je i intervju, tako da su se naši čitaoci upoznali sa životom i radom ovog umjetnika koji je svoju egzistenciju pronašao s druge strane Atlantika.

Karakter Branislava Perkovića

Da se vratimo glavnom junaku naše priče Branislavu Perkoviću, maestru kolorne ilustracije. Još u umjetničkoj školi u Sarajevu izučio je tajne slikarskog „zanata“. Vrijeme provedeno nakon toga bilo je usmjereno prema ilustraciji i stripu.  Pripadao je onoj vrsti odabranih ljudi sačinjenih od posebnog  kova koja se ne zadovoljava prosječnošću, nego gradi sebi put kvalitetom do samog trona, što je ispravna formula za uspjeh. 

Marljivo je radio, učio i vježbao, iz dana u dan, jer je intuitivno znao da je talenat samo pet posto, a sve ostalo mukotrpan rad. I nije se štedio. Kreativnosti i talenta mu nije nedostajalo, pa ipak pristupao je svakom projektu i onom najmanjem – ozbiljno i temeljito. Vrlo brzo se čulo za njega i tako je na preporuku Ahmeta Muminovića krenuo u profesionalne vode printanog medija.

Pa šta ga je to toliko izdvajalo među masom ilustratora ondašnje Jugoslavije; ovom prilikom nećemo se baviti njegovim stripovskim rukopisom niti opusom, nego ćemo se usredsrediti na ilustraciju kao likovnu disciplinu primijenjene umjetnosti. Na tom polju je dao i najveći doprinos.  

Stoga, otkrijmo zajedno, najveću snagu ovog umjetnika među stripašima i ilustratorima.  

U likovnoj i primijenjenoj umjetnosti osnova svega je crtež. Perkovićev je bio precizan, sugestivan, i hiperealističan. Njegove kompozicije su dobro promišljene, anatomIja i karakter svih predmeta na „slici“ su likovno uvjerljivi i snažni; raskošnom slikarskom paletom udahnuo bi život svakoj ilustraciji. Pa da napravimo analizu prvog od tri njegova djela koje smo odabrali kao najreprezentativnije iz tog njegovog famoznog slikarskog perioda. 

Rukopis svojstven slikarima

Sve njegove ilustracije iz ovog perioda, visokog likovnog izraza, rađene su temperom – slikarskom tehnikom (možda čak uz kombinaciju s uljanom bojom). Ova naša prva po redu naslovljena kao „Noeva barka“ objavljena je kao što smo naveli 1988. Kompozicija je postavljena vertikalno, na prednjem planu, dole lijevo je Noe (do pasa) u crveno-ciglastim tonovima hiperealistično urađen u momentu kad se bori sa razbješnjelim vjetrom i valovima. S njegove desne strane je u istoj ravni pramac Arke u oker žutoj do zagasite smb boje kojom s gornje desne strane gradi i glavu psa labradora u profilu, opasnog pogleda i stava, dok na suprotnoj strani u istoj ravni je glava uspaničenog konja u kontra profilu, očiju izbezumljenih od straha i otvorenih čeljusti -u smeđim i oker tonovima, dok je između njih prednji dio glave preplašenog teleta, sličnih smeđih tonova. Zapravo, ovdje se sve ove životinje stapaju jedne s drugima koloritom i magličastim (sfumato), fluidnim prijelazima koje je Branislav Perković vješto ugradio u sliku i to je jedna od bitnih karakteristika njegovog slikarskog rukopisa.  Na sredini slike, a iznad glave teleta, viri do njuške dio glave psa Doge, s desnom stranom skroz u sjeni, dok je lijeva osvjetljena. Desno od nje, a iznad glave konja i Noea, smještena je glava crne pume – opasnog predatora. Sve ove životinje se drže skupa i nisu neprijateljski raspoložene jedne naspram drugih, naprotiv, zajedno proživljavaju istu sudbinu. Iznad njih je jarbol koji prati dijagonalu  raspoređenih glava životinja, tvoreći trokut na ostatku desnog ugla slike sačinjen od  zelenkasto-smeđih tonova golemih valova. Sa lijeve strane slike u uglu ostao je obrnute forme manji trokut, kojeg su zauzeli razbijeni valovi sastavljeni od bjeličaste pjene. Dijagonalu jarbola pod pravim uglom sijeku zategnuta jedra, središnji sastavljen od mornarskih plavo-bijelih pruga po vertikali, dok su ostala dva sa strana sastavljena od zeleno-crnih vertikalnih pruga. 

Ovo bi bila opservacija recepijenta na kojeg autor snagom uvjerljivosti i dinamičkom kompozicijom gradi oslikani drevni biblijski motiv. Perković to radi sugestivno i briljantno! 

Gorštak

„Gorštak“ (Highlander 2), druga je ilustracija koju smo odabrali za ovu priliku. Kao da je namjerno ovako koncipirana za naslovnicu kataloga, knjige, časopisa ili neke druge printane publikacije, jer je težište priče prebaćeno skroz na desnu stranu, položenog formata. Na njoj je prikazan mlad i odlučan ratnik, u punoj ratnoj spremi čvrstog i odvažnog garda na kamenitom grebenu – sa svojom saputnicom, koja se nalazi odmah iza njega, s njegove desne strane. Njihove duge kose, zastava i oprema (presvlaka) od krzna, talasaju se u istom smjeru, na blagom jesenjem povjetarcu…   U lijevoj ruci mu je kaciga metalna, dok desnom rukom drži crvenu zastavu malo ukoso postavljenu. Na njoj su nacrtana dva crna zmaja, jedan ispod drugog u kontra pozi. Na ovoj ilustraciji samo lice gorštakove dame podsjeća na Frazettine ženske likove, sve ostalo nema nikakve veze sa ovim velikanom ilustracije.  

Autor naslovnice prvog broja BOSONE svojom slikarskom vještinom nam čak ukazuje i na otrgnut vremenski fragment – za vječnost. Ovdje je kompozicija postavljena horizontalno – podijeljena na dva dijela. Donji dio čini listopadna brezova šuma okupana bojama zlatne jeseni, a gornji – vedro plavetnilo. Svi predmeti i likovi su osunčani. Brezova šuma je u tananim sfumato nanosima, od hiperrealističnih dijelova do apstrahiranih formi. Perković je očito učio i od velikih engleskih majstora pejzaža što je za svaku pohvalu, jer mnogi ilustratori (ali i strip autori i strip crtači) ne razumiju napraviti distinkciju između ilustrativnog karaktera (crteža ili „slike“) i čiste likovnosti. Naš mladi umjetnik je dobro apsolvirao kako teoretsku – kroz povijest umjetnosti – tako i praktičnu nastavu. Gorštaku je do udetalje minuciozno obradio i opredmetio (dao karakter predmetima) korice i dršku mača, do svih bitnih dijelova njegovog metalnog oklopa. Zadržavao se na detaljima na onim mjestima za koje je smatrao da im treba dati hiperealistični tretman, dok je draperiju i krzno apstrahirao širokim ujednačenim potezima i adekvatnim koloritom, gradeći tako volumen blagim prijelazima od najsvjetlijih do najtamnijih tonova. Perković je snagom svog talenta i totalnoj posvećenosti ovom pozivu gradio i izgradio svoj prepoznatljiv rukopis. Njegov kolorit i na ovoj ilustraciji je izvanredan.

Ilustracija ili umjetničko djelo

Minotaur  je sa aspekta likovnosti najkvalitetniji rad Branislava Perkovića iz cijelog njegovog opusa (period do 1992.), a najvjerovatnije i do danas. Za prosječnog posmatrača ova je ilustracija iz Perkovićevog opusa, kao i mnoge druge, visokog likovnog izraza, i tu se priča završava. No, za znalca iz domena likovne umjetnosti to nije slučaj, jer ovdje se gubi granica koja diferencira ilustraciju – od primijenjene umjetnosti do umjetničkog djela. Perkoviću je to uspjelo u Minotauru i to nam je sasvim dovoljno (uz prethodne primjere) da ga smjestimo na mjesto koje mu pripada.

Ovo likovno djelo s tehničke i sadržajne strane  (žanr), pripada savremenoj umjetnosti hiperealizma (nove figuracije), odnosno neonadrealizma. Dok je slikao ovaj svoj rad, Perković se još „tražio“ – kojim putem poći. U ovom djelu sintetizirao je svo svoje likovno predznanje iz sfere likovne umjetnosti i prenio ga na hamer – bojom i kistom.  Da je kojim slučajem, uradio svog Minotaura na velikom slikarskom platnu, Perković bi danas bio  poznati bh. slikar i njegove slike bi prošle kroz mnoge galerije širom svijeta…  Pa, ipak, iako je Minotaur urađen na malom formatu hamera s  likovne strane ne umanjuje mu se na značaju.

Poziv iz velike izdavačke kuće da radi ilustracije za naslovnice njihovih izdanja, uz ljubav prema stripu, je odredilo Perkoviću put ka primijenjenoj umjetnosti za sva vremena… 

Minotaur

Uz neosporan crtački i slikarski talenat Perković inteligencijom i pronicljivošću gradi svoj likovni svijet. Pa tako imamo u Minotauru ambivalentni prikaz unutrašnje borbe čovjeka i životinje i mitskog stvorenja, ali i goleme zajedničke sinergije, prvi put na ovakav način hiperrealistično izražene, gdje na slici imamo prikaz izlaska iz pećine razgoropaćenog predatora sa ogromnim ubojitim duplim rogovima i glavama, s tijelom životinje stopljenim s čovječijim, koje nosi ubitačno sječivo u desnoj ruci. Njihove očI su širom otvorene i prijeteće – rastvorenih usta i česljusti s oštrim vampirskim zubima. Opasan nadrealni mitski predator, sugestivno i slikarski vizualiziran – virtuozno od strane Branislava Perkovića.

Kompozicija  je horizontalno postavljena, na mjestu gdje se sijeku imaginarne dijagonale smješteno je čelo sa očima Minotaura. Paleta boja je smirena, od izvora svjetlosti koje dolazi s prednje strane i odozgo, od zasljepujuće bjeline preko sivkasto-plavičastih sfumato prijelaza do tamno modre koja se gubi u desnom gornjem uglu slike. Jako osvjetljena ciglasta predstavlja istovremeno i ulaz u pećinu ili osvijetljen pećinski kameni dio ili pak izdužena leđa opakog predatora… 

Dinamična anatomija crteža u ovom radu je savršena, te uz sugestivna skraćenja i smireni kolorit potvrđuju najveću snagu ovog autora. Zato smo i naslovili ovaj esej onako kako to zaslužuje ovaj vrhunski sarajevski umjetnik (u svijetu primijenjene umjetnosti): „Virtuoz boje i kista – Branislav Perković“.  

Sa., 10.07.2019.

Dnevnik jednog penzionera/51

Kako god se namjestio,
Osjećam te pod rebrima,
Nevidljiva oteklina si,
Balon u teškoj tmini.
Šta ćeš tu, gdje bješe upala,
Dok sam tek svijet shvatao,
Jednako samotan kao i on?
Dva, a možda i tri dana,
Nisam znao za sebe,
Dvoumeći se na koju ću stranu.
Ja ili onaj što zna i može?
Sada bi trebalo da te znam,
Nevidljivog, jadnog, poraženog,
Baš na toj strani rebara,
Gdje je sve bilo ili-ili.
Tu si, u meni, jednako
Stran i domaći, čovječe.
Čekaš nešto ili nekoga,
Kao zaraza od koje nema lijeka.

Objavljeno u listopadu 2001.

Prošlo je točno četrdeset godina od onog listopadskog dana kada je Radio Beograd objavio ekskluzivnu vijest da je Ivo Andrić dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Priznanje će mu biti uručeno desetog prosinca, pred prepunom stockholmskom vijećnicom, u atmosferi koju nikad prije, ni poslije nije doživio nijedan južnoslavenski pisac. U ovjerenu vječnost Andrić je zakoračio po svim salonskim propisima, odjeven u uredni smoking i s govorom koji je bio skroman i mudar, lišen društvenih aktualnosti ili strasnoga užitka u velikom trenutku za pisca i njegov jezik. Isti taj govor Ivo Andrić mogao je održati i đacima travničke gimnazije; ništa se u njemu ne bi promijenilo, niti bi manje vidljivo bilo piščevo nastojanje da ga mimoiđe medijski ceremonijal književne slave. Ono u čemu su drugi uživali, njemu je predstavljalo muku. Kao starinski čovjek i pisac čiji je svijet pripadao prošlim stoljećima, Andrić u Stockholmu nije mogao odigrati veliku ulogu, koja će se pamtiti i prepričavati i pružiti dodatni sjaj čudu Nobelove nagrade. Skrušeno je prihvatio priznanje i vratio se u zemlju koja ga je slavila i u kojoj se po mračnim uglovima, i ispod glasa, već raspravljalo o tome kojem nacionu pripada njegova nagrada i tko je sve na veličini izgubio jer je Ivo Andrić nešto dobio. Ta mizerna razračunavanja postat će javna tek pred pad komunizma, jer se tek tada zbog njih nije riskirao zatvor. Ivo Andrić bit će već dugo mrtav kada shvatimo da je 1918., odlazeći u Beograd, izdao svoje hrvatsko porijeklo i kada nam bude objašnjeno da je cjelokupnim svojim djelom uvrijedio bosanske muslimane. A 1992. nad spaljenim višegradskim džamijama, pokraj Drine kojom je tekla krv neizbjeglih ljudi i usred vrhunca mržnje prema katolicima, Nikola Koljević je, na proslavi piščeve obljetnice, Ivu Andrića proglasio za “najvećeg nerođenog Srbina”. Tog dana bilo je mrtvo sve ono što ga je činilo velikim pripovjedačem, sve od čega je bio sastavljen svijet koji je opisivao i sve što je tvorilo njega samoga, do toga da je od “rođenog” postao “nerođeni”. Na kraju su izgorjele i biblioteke po bosanskoj provinciji, kojima je poklonio novčani iznos svoje Nobelove nagrade.

Cinik bi rekao da je pisac Andrić posthumno stradao od Andrića diplomate. Nakon što je pristao na kraljevsku službu, čiji je vrhunac bio ambasadorsko mjesto u Hitlerovoj Njemačkoj, nakon što je napisao jedan grozan polutajni izvještaj o rješenju “arnautskog” pitanja i nakon što je pristao da mu društveni konfor, bez kojega ne bi ni mogao pisati, osiguravaju Koljevićevi i Karadžićevi ideološki prethodnici, valjda je zaslužio da sami temelji njegovog svijeta budu preorani. No, lako je cinizmom liječiti svijet, za svaku ljudsku slabost naći objašnjenje i tako sahraniti sve živo što je još ostalo nesahranjeno. I na kraju cinik je opet u krivu, kao što su u krivu svi koji već više od pedeset godina pokušavaju nacionalizirati Andrićevo djelo izvlačeći književne činjenice iz piščevih nikad baš sasvim odriješitih građanskih opredjeljenja. U načinu na koji je Ivo Andrić smještao i razmještao svoju osobu nema ničega što bi dovodilo u pitanje njegovu pripadnost svim identitetima koji se u njegovom pisanju prepoznaju. Taj srpski književnik je zapravo hrvatski pisac, čije djelo bi tvorilo bosansku književnost, čak i kada mimo njega u njoj ne bi bilo više ništa. Ta, za balkanske i pribalkanske uvjete teško shvatljiva formula, objašnjava i zašto cinični uvidi u Andrića uvijek promašuju bit stvari, pa čak i onda kada cinik nema namjeru osporiti književno djelo, nego tek duh koji ga je stvorio. Čak i teza o protuislamskom karakteru Andrićevih romana i priča pada u vodu pred prostom činjenicom da je Turska zemlja u kojoj je naš nobelovac već četrdesetak godina bestseller pisac. 

Zaboravimo sad i cinike i budale, zaboravimo i onog hrvatskog sabornika i Tuđmanovog savjetnika koji je prije koju godinu u Vjesniku Andrića proglašavao za kurvino kopile, pa se vratimo svemu što je ljepše, a možda i poučnije; vratimo se u 1961. godinu, na najglamuroznije dane naše književnosti. Tih dana dospjeli smo, po prvi puta nakon Drugog svjetskog rata, u središte planetarnog kulturnog interesa. Identificiran je preko nagrade naš mali jezik i činilo nam se da nije riječ o jednokratnom priznanju, nego da smo ušli među priznate i poznate i u tom društvu ćemo puno dulje ostati nego što je Andrić ostao u Stockholmu. Računica nam nije bila baš sasvim bez smisla: nakon što jednom budete u svijetu viđeni, dobra je prilika da će vas u svoje društvo opet pozvati. Skandinavske književnosti postale su dio tog društva s Ibsenom, pa ih do danas nitko nije izbacio van. Latinoameričke književnosti su pred svijet došle s Marquezom, da bi se i danas književni agenti pentrali po planinama Bolivije i mačetama krčili amazonsku prašumu, a sve ne bi li pronašli nove i nove unuke i sinove staroga Gabriela Garcie. Tako smo, eto, i mi te 1961. vjerovali da bi Andrićev slučaj mogao pokrenuti proces našeg prepoznavanja.

Sljedeće, 1962. godine, dogodilo se još jedno čudo, koje s Nobelovom nagradom nije bilo u izravnoj vezi, ali smo ga doživjeli kao novi znak. Kao prvi neamerikanac u povijesti Dušan Vukotić dobio je Oskara za crtani film. Rođen u Bileći, tamo gdje se miješaju Hercegovci sa Crnogorcima, taj Zagrepčanin po životnome djelu i opredjeljenju zaslužio je da bude slavljen i hvaljen do kraja vijeka, ali ga je umjesto toga ispratila zavist. Vukotićev Oskar se, kao i Andrićev Nobel, na kraju pokazao kao povijesni incident, a ne kao posredno priznanje jednoj kulturi. Osim toga, dvije nagrade u dvije godine pokrenule su samoubilačku histeriju, koja traje do danas i zbog koje smo velikim dijelom zaslužili ignoranciju i prijezir što nas prate širom svijeta. Naime, započeo je trend delegiranja nacionalnih veličina i njihovih djela u konkurenciju za ozbiljne svjetske nagrade. Dok god je bilo novaca na bacanje štancani su filmovi, čija je jedina svrha i poetika bila da osvoje Oskara, a predlaganje pisaca za novog Nobela prešlo je sve granice dobroga ukusa. Angažirana je politička infrastruktura, započelo je zivkanje članova Švedske kraljevske akademije i užurbano prevođenje i objavljivanje na stranim jezicima onih za koje se u šest jugoslavenskih republika vjerovalo da su rođeni nobelovci, uglavnom loše pjesničke makulature i nerazumljivih epskih gromada. Mimo Miroslava Krleže i Vaska Pope, koji su normalnom zapadnom svijetu nešto značili, s južnoslavenskih prostora, pogotovu nakon raspada Jugoslavije, nuđeni su pisci koji, možda, jesu nacionalne veličine, ali Nobelov komitet nije nikad držao malih nacionalnih veličina ili umišljenih veličina malih nacija. Legenda kaže da je Danilo Kiš bio blizu Nobelove nagrade, ali iza njega, srećom po pisca i djelo, nije stajala balkanska ili pribalkanska infrastruktura.

One godine kada je umro Ivo Andrić, bila je to 1975., posljednji od trojice naših ljudi dobio je Nobelovu nagradu. Bio je to Vladimir Prelog. Imao je sreće  jer se u kemiji nagrađuju egzaktna otkrića, a država i partija nemaju pristupa u taj svijet.

Jutros kroz gustu kišu vozim prema sajmu polovnih automobila i prevrćem riječ rabljen, rabljeno, rabarbara, rabindranat po ustima. Na radiju se raspada još jedna ljubav, magleni obrisi iznutra na staklu, pet prstiju koji crtaju zvijezdu, ranjena rabarbara, rasipni rabljenik, rumora, rasap ringišpila. Odlazi moj automobil, jezersko zelena, boja usplahirenih vila u korejskoj bajci. To me veseli, rastanci su čiste pozicije opstanka, svaki je zanimljiv, pišemo bijelim po bijelom, važemo zrak, jer smo na kraju uvijek bogatiji za jedno, ili više sjećanja. Rabarbara je pred vratima sajma, naplaćuje mi ulaznicu i ja vozim do čistine na livadici. Tamo, dok kiša sve jače udara po tankom limenom krovu, dok kaplje padaju u jezero, na čistom papiru ispisujem model, godište i cijenu u eurima. Ispod svega broj mobitela, pa taj papir zataknem iznutra i čekam da ga kondenzacija namoči. Onda mi netko lupa na staklo, prenem se i spustim, kiša se odbija u moje oči, jedna se ruka pruža kroz otvor.

– Nađimo se na pola puta, šta kažeš?

Prihvatio sam tu ruku, stranac ima topao, mekan dlan, nokte s crnim obrubom od motornog ulja. Nakupac je i govori svoju rečenicu. Gledam kako da podignem staklo, a da nikog od nas ne prignječim, da okončam ovaj razgovor i vratim se u rabljeno, rabuzina i rastka. Kako da se pomaknem u neku stvarnost, o tome mislim svih ovih godina. Ali, stvarnost ima crne nokte, lažljivu rečenicu i stoji na kiši bez imena. Rasap ringišpila, rabarbara, rabindranate, vidiš li ovo? Vidiš li moj nemir pokisli i jezero natopljeno vodom, posve mokro? Vidiš li kako je malo potrebno da se vratim natrag, da pređem preko bujica i visoke zemlje, da poviknem rabarbari ne, ne ne, baš ne, to cijelo vrijeme nisam ni bio ja!

Pobili su mi, zlotvori kleti, i polovinu porodice,
ali nedovoljno im, u krvi ogrezlim, i to sve bješe,
pa i zdanje ovo njino kaursko, odurno i pogano,
ispred očinske mi kuće, u bašti mojoj sazdaše!
Bogom se kunu – da vjeruju i da ga štuju odano,
a u toj crkvi oni pred Šejtanom padaju ničice,
jer takav to je soj: oni, u stvari, ništa ne griješe,
sada su ščepali ono čemu se oduvijek nadaše!

Ali, nana Hata na to, umirenim glasom, veli:
Nemoj, pjesniče, ti ne možeš u moje ime tako,
iza djela i riječi svojih neka se uspravi svako,
a riječ bi tvoja, baš, da oštricom svijet podijeli.
Bosanac znade, a mene i iman u mome srcu uči
da svijeta ne može biti ako on ne bude cijeli.
Polahko, neće biti ovog što je pri mojoj kući,
rast će tu opet kupus, krompir, grah i mrkva,
tu gdje, u avliji mi, nakrivo je izniknula crkva.
Nikoga ne smiješ kleti niti zbog mojih šehida,
u džennetu su oni, sve slabijeg mi očinjeg vida…

Ustajte, ustajte, niz Konjević Polje sada gledajte!
Ubicama ni mrtvi na grudi našoj mira ne dajte!
Kad opet budu horde crne nahrlile Bosni na hride,
nek znaju da udarit će tada i na neumrle šehide!
Muminke petero neka rađaju za nemilosnu osvetu,
to nam je sveti zavjet – za sortu onu prokletu!

A nana Hata, sad tužna, ali opet pribrano kaže:
Kleveće mene teško stih tvoj svaki, i o meni laže.
Ni zlikovcima nikada nikakvo zlo ne želi nana,
nesretna sam i zbog njih, kao zabludjelih insana.
Nestat će i nas i njih, računi će se jednom svesti,
a novom su naraštaju potrebni oproštaj i dobrota,
prošlost ih, Allah će dati, ne smije zlobom smesti.
Djetinjstvo novo neka ih nosi, i bosanska ljepota,
neka Bosanke hiljade rađaju Jovana, Ivana, Alija,
jer Bosna je za sve njih dženetska, obećana avlija,
a tijesna će biti svima budu li u njoj sa sobom sami.
To ti je, pjesniče, iz srca nane Hate molitva. Amin.

(5.6.2019.)