Kategorički imperativ

Kad sam postao „šetač psa“ – odnosno kad sam se, zahvaljujući Morni, pridružio vojsci onih koji sa svojim psima dva-tri puta dnevno posjećuju obližnji park ili livadu – suočio sam se s problemom koji je više socijalne i političke naravi, ali u njemu vazda bubri moralno i etičko pitanje. Sranje! O tome se radi. Kad se pas posere, izmet svakako treba pokupiti s vrećicom namijenjenom za to i baciti je u najbližu kantu za smeće. 

Velika većina „šetača pasa“ to i čini, bez obzira na opću razinu svoje socijalne osviještenosti i moralnosti. Ali u idealnim slučajevima: ugodna proljetna jutra, smiraj ljetnih popodneva, tople jesenske večeri, idilični zimski snježni pejzaži. Međutim, iskušenja nastupaju za vrijeme proljetnih višednevnih potopa, ili neizdržive podnevne ljetne žege, ili kasnojesenske susnježice, ili na minus deset u siječnju, ili naprosto u sitne sate, kad pasja potreba prekine prvi ljudski san. „Ovo je ipak kutak parka u koji ljudi rijetko zalaze“, ili „Ma to je samo govance koje će nestati za dan-dva, prije nego što netko ugazi u njega“, ili „Jebiga, drek je bio toliko rijedak da ga nisam ni mogao pokupiti“ – takvi se izgovori pojavljuju razumnom, socijalno odgovornom i moralnom ljudskom biću. 

A dileme zapravo nema: govna treba kupiti – zaključit će različite etičke teorije (eudaimonizam, kontraktualizam, utilitarizam). Posve decidiran odgovor nalazi se, pak, u deontološkoj etici Immanuela Kanta: govna treba kupiti bezuvjetno. Kantov kategorički imperativ, kao osnovni zakon čistog praktičkog uma, kaže: „Djeluj tako da maksima tvoje volje u svako doba ujedno može da važi kao princip općeg zakonodavstva.“ Jedna druga formulacija kategoričkog imperativa glasi: „Svako umno biće mora djelovati kao da je, svojim maksimama, u svako vrijeme zakonodavni član u općem carstvu svrha.“ – Očigledno je da se radi o prastarom „zlatnom pravilu“ koje nalazimo, među ostalim, u konfucijanstvu („Što ne želiš da drugi tebi učini, ne čini ni ti drugome“), židovstvu („Ono što sam mrziš, ne čini bližnjemu svome“), kršćanstvu („Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima“) i islamu („Nitko od vas nije vjernik sve dok svom bratu ne poželi ono što želi samom sebi“). No Kant je taj kamen-temeljac moralnih nauka istesao i izbrusio te ga ugradio, skupa s umom, slobodom, voljom i autonomijom, u zgradu svoje univerzalističke etike.

Kao profesor etike, godišnje barem tri puta govorim o kategoričkom imperativu i vazda tražim primjere pomoću kojih bih objasnio što je to ustvari i zašto je to toliko važno. Međutim, tek kada sam se s pogibelji da stanem u pasje govno suočio razmišljajući o tome što da radim s Morninim govnom, sinulo mi je ne samo da je problem kupljenja pasjih govana najbolji primjer za kategorički imperativ nego i da je kategorički imperativ najbolje rješenje za problem kupljenja pasjih govana. – Želite li živjeti u svijetu koji bi bio beskrajno minsko polje pasjega izmeta? Jamačno ne. Stoga u humaniziranom okolišu i humanom društvu nema isprike za prepuštanje pasjega izmeta prirodnim procesima, ni za koga, ni u jednom godišnjem dobu ili dobu dana. 

Prema Kantu, jedini ispravan postupak je onaj čije opravdanje može važiti za svakoga i uvijek, a jedino ispravno praktičko pravilo je ono koje se može univerzalizirati. Ukratko, svako Mornino govno je univerzalno govno. (Ima li, povrh toga, subjektivnih, objektivnih i apsolutnih govana – na stazi Hegelovog subjektivnog, objektivnog i apsolutnog duha – o tome još nisam razmišljao, ali nastojat ćemo oko toga Morna i ja.)

Odgovornost

Ono što se i inače zbiva potencira se ljeti, kad ljudi krenu na godišnje odmore, pa ne znaju što bi sa psom koji im narušava njihovu ljudsku komociju. Nevjerojatno je, nezamislivo, da neki ljudi (tada ili bilo kada) izbace na cestu neke pse, da ih nikada više ne bi vidjeli, kao da su radi dvotjednoga ljetovanja ili iz nekog drugog razloga bacili u smeće polupraznu flašu mlijeka ili ocvali buket cvijeća. 

Kada bi ljudi malo više razmišljali, bilo bi mnogo manje nesreće, i u ljudskom i u pasjem svijetu. [Kada bi još nešto čitali, bilo bi još i bolje (ali to nije od presudne važnosti jer u spisima se obično govori o onome što svatko sam može dokučiti, samo ako razmišlja).] Recimo, kada bi se malo više razmišljalo o psima kao živim bićima, da ne kažem osobama, a ne kao o stvarima, da ne kažem igračkama. [Kant je rekao: „Djeluj tako da čovještvo, kako u svojoj osobi, tako i u osobi svakog drugoga, u svako vrijeme ujedno koristiš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo“, što je reformulirao Fritz Jahr, misleći baš na ne-ljudska bića: „Poštuj svako živo biće u načelu kao svrhu po sebi i po mogućnosti postupaj s njim kao takvim“.] Također, recimo, kada bi se malo više razmišljalo o odgovornosti, koju se ima ili preuzima, za biće s kojim se našlo u zajednici ili odlučilo ući u životnu zajednicu. [Hans Jonas govori o „ontološkoj odgovornosti“, koja se odlikuje totalnošću, kontinuiranošću i budućnosnošću, a povrh toga, misleći baš na ne-ljudska bića i cjelokupnu prirodu, govori i o čovjeku kao „izvršitelju skrbništva koje jedino on može vidjeti, ali ga nije on stvorio“.]

Nada

Pročitao sam i iščitavao, čak i na njemačkom, magnum opus Ernsta Blocha – Princip nada; tri toma, ukupno više od 1500 stranica, pa još sekundarnu literaturu o tome, pa druga Blochova djela i druga djela o problematici nade; a i mnogi drugi su, kao i ja, i više i bolje od mene. Ali tko nikad nije čekao da se pas pokaki – u mrzlu novembarsku zoru, kad je još mrak, a kiša pada, i vjetar puše, i krhki kineski kišobran gubi smisao – ne zna što je nada. 

Tehnologija

Blažen život – dakle, utopijski – zamišljam kao jednostavnu brvnaru opremljenu tek najnužnijim predmetima, ispod koje je, u podrumu, nepregledan labirint, prepun raznoraznih sitnica dostatnih za cjeloživotno istraživanje. Svakodnevni život, onaj koji ne može umaći rutini, ima se odvijati u brvnari, a noću ili zorom ili u popodnevnim smirajima – u osamljenosti ili s najbližima – ide se u labirint. 

[Logika asketizma – koju, ovako nezadovoljan svojom nedosljednošću, sa zadovoljstvom prihvaćam – kazuje: savršenstvo se stječe pojednostavljenjem i svršava u jednostavnosti. Drugim riječima, savršenstvo se krije u oslobađanju (kao metodi) i oslobođenosti (kao cilju): kad se riješiš onog suvišnog, možeš se posvetiti onom važnom, da bi otkrio ono bitno. – Stoga mi se lapidarni iskaz Ivana Illicha čini kao vrlo dubok uvid i kao vrlo revolucionaran zahtjev: „Kada me pitaju jesam li utopist, kažem da sam za pojednostavljenje, a ne za romantizam.“]

Kako stvari stoje, život današnjeg čovjeka izokrenuta je slika one nadzemno-podzemne utopije: svakodnevni život u površinskom i kaotičnom preobilju svega i svačega, a u podrumu krajnja oskudica ili čak ništa, pustoš i praznina. 

Ne treba čovjek biti posebno bistar da bi zaključio da glavnu ulogu u tom izopačenju igra moderna tehnika, prvenstveno informacijsko-komunikacijske tehnologije, mobilna telefonija, internet i takozvane društvene mreže. Kad si svuda, nisi nigdje; virtualna sveprisutnost vodi nas u Nigdjezemsku, distopiju. [Nisam lud, niti licemjeran, dok tipkam ove riječi na računalu; tko želi plivati ne može ostati suh. Ipak, želim sačuvati ostatke analogne pameti i pamćenja, i ne želim da mi bude svejedno.] Bio je jedan grafit – ispisan, začudo, na tlu (točnije, na pješačkom prijelazu), tako da ga nakon nekoliko dana više nije bilo – koji bi trebalo uklesati u kamen ili ga sačuvati za budućnost u nekom drugom trajnijem mediju: „Tehnologija je ljudima olakšala život, a ljudi su sve teži“. Kada sam ga pročitao (prvi put, drugi put, treći put… i nikad više) prisjetio sam se Sigmunda Freuda koji je, govoreći o kulturi općenito i modernoj kulturi napose, rekao: „Čovjek je, moglo bi se reći, postao neka vrsta boga s protezama.“ Da likujemo zbog tog obogotvorenja i slavimo tog čovjeka, sebe, na trenutnom vrhuncu moći? Nipošto! Moderni je čovjek manje svemoćni bog, a više otužni invalid. To, uostalom, primjećuje i Freud: „Ne smijemo zaboraviti da se današnji čovjek, premda je sličan bogu, ne osjeća sretnim.“

– O tome razmišljam dok promatram Mornu kako, njuškajući, piškeći i kakeći, koristi pasji Facebook, za što ne treba nikakve naprave, ni bežičnu mrežu, pa čak ni električnu struju. Ima Facebook-profil (dobro je znaju na njenoj livadi, brzo je upoznaju i drugdje, čini mi se da je i influenserica); čekira Facebook redovno (važna je dnevna rutina); učlanjena je u neke grupe (premda je prilično otvorena za sve korisnike i korisnice tog Facebooka); ima mnogo prijatelja i prijateljica (ali su neki, naravno, na listi „restricted“); dosta lajka (iako nije baš neselektivna), a svaki dan ima i neke važne objave koje lajkaju drugi. Gleda li je čovjek nezainteresirano, a pogotovo ako je gleda nanervirano, činit će mu se da se tu ne zbiva ništa posebno. No, pomisli li se na to što se, u samo nekoliko koraka, zbiva iza njezinog ida, vida, njuha, sluha i duha – uočit će se, onjušiti i osluhnuti svašta, i sve.

– O tome razmišljam dok promatram Mornu: sve što ljudima pružaju Facebook, druge društvene mreže i ine tehnološke proteze može se postići i drugačije, i jednostavnije, i bolje. Ali ubrzano zaboravljamo kako. 

Smisao

Kad god mi netko na zvjezdanom nebu pokazuje i tumači Velikog medvjeda, Malog medvjeda i druge svemirske zvijeri – uživam, prosvijetljen i ganut, usprkos tome što ja nikad to ne uspijevam vidjeti; nikakve strukture, sheme, smisao. Neka specifična sljepoća, šta li. – A na zemlji se događa slična stvar: kad Morna pravi plan šetnje, bog ne bi shvatio zašto baš te točke – to busenje trave, ta stabla, te rupe i izbočine, ti odlomci asfalta – (možda jedino neki drugi pas; ja sigurno ne). Ali ne ometam je. Uglavnom slijedim, obradujem se često. Kaos može imati smisao, i on može biti lijep, sve i ako ga ja ne vidim.

Smrtnost

Bolna točka svake ljudsko-pasje veze i pomisao koju svaki praktični pasoljub otklanja, odnosno potiskuje – više i upornije kad razmišlja o svom psu, negoli kad razmišlja o bližnjem čovjeku ili samom sebi – misao je o smrti. Razlog je dobro poznat i prost: pasji je životni vijek (kao i kod mačke, glodavca, ptice ili ribe) prosječno mnogo kraći od ljudskoga, pa iako (nasreću) ne znamo koliko ćemo dugo živjeti, slutimo od početka veze da ćemo nadživjeti psa s kojim smo se vezali, čak i ako pretpostavimo da će on doživjeti duboku starost. 

Razum bi rado iskoristio usporedbu s ljudskim svijetom i odnosima unutar njega, jer žalovanje za bližnjim ljudima ima svoju utješnu racionalizaciju i proceduru (biološku, psihološku, filozofsku i teološku), ali to se ipak ne da primijeniti u slučaju ne-ljudskih bića s kojima smo se sjedinili. [Bez ikakve teorijske obrade i uz opasnost da me se ismije, mogu reći da sam više plakao – nezaustavljivije ridao – rastajući se od mačka Žabice, negoli kad su odlazili mnogi dragi ljudi, bliski i još bliži.] Zašto je tome tako? 

Pod jedan, ono temeljno, naša ljudska oprema. Smrtnost kao pojam smrti, koji kronološki i logički prethodi umiranju i smrti, te ih, u misli i osjećaju, natkriljuje. [Primjerice, u Bitku i vremenu Martina Heideggera, cijela poglavlja o smrtnosti, Sterblichkeit, i bitku-k-smrti, Sein-zum-Tode.] Da nema smrtnosti, samo bih jednom i odjednom umro, a ovako uvijek i oduvijek umirem. Sasma ljudski, i automatski, pomišljam da je tako i kod drugih, a još gore kod onih koji nemaju ni medicine ni religije da im život i smrt učine lakšima. 

Pod dva, ono drugo, njihovo, ne-ljudsko. Ako ne-ljudska bića nemaju pojam smrti, pa ni smrtnost, onda su, na neki način, besmrtna. A to je nama teorijski neshvatljivo i praktički neprihvatljivo, tako da njihovu egzistenciju, razapetu između dolaska-iz-ničega i odlaska-u-ništa, sebi prikazujemo radije kao tragičan moment naših ljudskih smrtonosnih života nego kao priliku za slavljenje njihovih neomeđenih života i beskonačnosti života uopće. 

Pod tri, a vezano za jedan i dva, naše doživljavanje onog njihovog. Možda se radi i o ovome: kad umire ne-ljudska životinja, čini nam se da nestaje jedan život – ili čak Život – nezagađen svođenjem računa, planovima ostvarenim i neostvarenim, razmišljanjima o smrti kao krajnjem horizontu; da nestaje jedan život – ili čak Život – u čistom obliku, kondenzat i supstrat života. 

Eh, kada bismo mogli ovako: saslušati ono što nam govori razum i pustiti osjećaj da nam to potvrdi: prihvatiti smrt s veseljem, jer smo imali privilegij da sudjelujemo u beskrajnoj reprodukciji života, u veličanstvenom toku nastajanja i nestajanja, u kojem ništa nije nastalo samo od sebe i bez razloga, i ništa ne nestaje zauvijek i bez razloga; ili barem prihvatiti smrt ravnodušno, kao što je to, čini se, činio Epikur koji je kazao: „Smrt nas se ništa ne tiče: jer svako dobro i zlo osniva se na opažanju, a smrt je gubitak opažanja. Zato prava spoznaja da se smrt nas ništa ne tiče nama omogućuje uživanje u onome što je smrtno u životu. […] Jer u životu nema ničega strašnog za onoga koji je pravo shvatio da ničega strašnog nema u neživljenju! […] Dakle, najstrašnije zlo, smrt, ništa nas se ne tiče, jer dokle god mi postojimo, nema smrti, a kad smrt dođe, nas više neće biti. Ona se ne tiče ni živih ni mrtvih; jer žive ne dodiruje, a mrtvi ne postoje više.“

Dnevnik jednog penzionera/48

Nisam ja rudar što školovati djecu moram i što nema drugog posla.
Rudar sam jer duboko dolje ja tek sam čovjek.
Za mene život dat će drug iz jame, ja život svoj za kamarata bih dao.
Toga na svijetu bijelom više nema.
Kada iz tame na sunce izlazim, kao da iz dobrog pakla u raj uđem zao.

Volkswagenova buba s mjenjačem na desnoj strani suvozačeva sjedala.

Vozi nas čovjek kojeg poznajem samo u snu. Uznemirava me to što kada on pritisne kvačilo, ja moram mijenjati brzinu. Oduvijek imam problema s koordinacijom pokreta. Tako je dugo i naporno iz prve stići u treću pa opet nazad u prvu. 

Vozimo se zavojitim planinskim krajem, koji me sad, kad o ovoj avanturi mislim, podsjeća na romanijska i podromanijska mjesta, koja sam posljednji put obilazio s ocem prije četrdeset i pet godina.

Često mijenjam brzine, ali nikad ne stignem do četvrte. U planini ne treba četvrta.

Vozimo se u posjetu Ivici Đikiću.

Posjećujemo ga zato što je prehlađen.

ničeg nema tako mnogo kao nagomilanih roba sales sales sales closing down everything must go total liquidation prošla sezona roba prije isteka trajanja proizvod koji više nikog ne zanima radnja propala svaki čas neka rasprodaja svaki čas ti prilika da kupiš ono što ti ne treba trgovci da prodaju što inače ne mogu (ali nitko vam „ne može prodati nešto bez vašeg pristanka”!) velik ponuda nema više odstojanja između kupca i proizvoda ima ih bit im u njihovim skupim igračkama velika je to obaveza a i puno drugog posla nema se vremena za bližnjega osim preko telefona njime se razbija osama korisna sprava javi svojima opet ima svačega to tebi treba kupi probaj prodaj vidiš da su u redovima pred dugačkim zdanjima otoka zbog novog proizvodima tko ga prije kupi sretna osoba „jesti bludničiti mlatiti piti” sve baš kao i tvoji zemljaci a iznad svega imati imati imati imati to je način života razmjena roba kretanje novca višak vrijednosti obrt kapitala ponuda potražnja u svakoj je robi prikrivena nepravda u svakoj šutnja o nedjelima nisi ni primijetio da si i sam postao potrošna roba nije to samo stvar prodajnih artikala proizvod si slabije kvalitete došljak iz crnih šuma prebjeg iz istočnog bloka budi sretan pala je zavjesa prestala briga takvo ti je ovo doba ovaj svakodnevni teatar otuđenja pjevanja songova u čast bogaćenja o tome mora biti napisana neka loša pjesma nipošto neka lijepa poezija je način disanja ritam tvog života iskustvo bivanja zato je nekada tako opora ružna odbojna poezija nije ljepota nego istina cilj pisanja nije ljubavna fantazija nego opomena ne treba nam riječ koja se svijetu udvara ovo je surovi kabaret u kojem i tebe zapade mala uloga dobit ćeš za nju svoja tri groša budeš li imao sreće i ti ćeš biti senzacija možda i cijelih petnaest minuta nije veća tvoja upotrebna vrijednost samo si jedan od proizvoda ovoga svijeta lako može biti napravljena zamjena tebe ćemo kada ti istekne vrijeme ugovora baciti na otpad penzionera staviti te na rub života tvoja je uloga već nekom drugom dodijeljena ovo je efikasna podjela promišljen plan rada uspješna razmjena na sceni se sve brzo mijenja nisi više od dobrih kupaca nema tu buržoaskih emocija valjda ti je jasno tako je kod kapitalista nije bolje ni kod socijalista nestala razlika ovo je posljednji čin efekta otuđenja prije nego što dođe novogodišnja rasprodaja neka ti bude utjeha „i nakon nas će doći: ništa što je vrijedno spomena”.

Škola nije počela u ponedjeljak 4. rujna 1972, nego dva dana kasnije, u srijedu 6. rujna. Ta dva dana odgode trajala su vrlo dugo, plašio sam se da ću zaostati za generacijom. I na neki način mi se čini da trajno i zaostajem – za ta dva dana. Do škole, koja se nalazila u Donjoj vali, dok smo mi živjeli u Gornjoj vali, bilo je oko tri kilometra. Prvi dan škole Nona je išla sa mnom, da mi pokaže put, premda sam ga već znao. Od sutra sam u školu išao sam, ili u društvu s drugom drveničkom djecom. Bila bura, bio jugo, orilo, gorilo, padalo, nikome nije na um padalo da me vodi u školu. Nije bilo straha da će me satrati auto, da ću, lud i mlad, pasti u profundu, da će me silovati neki manijak – riječ manijak u to je vrijeme značila svašta, a zamjenjivala i današnju riječ pedofil. Sa šest sam se godina osamostalio, kao i većina moje generacije. I bio sam, kao što vidite, đak-pješak.

Bilo nas je četvero u prvom razredu i još četvero u drugom, tako da nas je učiteljica Nada Kostanić rasporedila da u dvije desne klupe, tamo do vrata, sjedimo mi iz prvog, a u dvije lijeve sjedit će oni iz drugog. Bio sam uznemiren i vrlo uplašen, jer sam već nekoliko dana znao da ćemo pred razredom skidati cipele i obuvati papuče. Molio sam Nonu da mi se kupe neke mokasine, ili čizme, ili svejedno kakva obuća, samo da je bez špigeta (bos. pertli, hrv. vezica…), ali ona nije htjela, nego je rekla da je sad vrijeme da naučim vezivati cipele. Neću se valjda već prvoga dana škole brukati pred drugovima jer ne znam vezati cipele? Problem je, međutim, bio što ja nisam bio u stanju da naučim vezivati cipele. I sad je to trebalo prikriti od drugih. Možda jednom napišem priču i o tome kako mi je to uspjelo.

Pamtim i štošta drugog od tog prvog dana škole, ali najdublje mi se u pamet usjekao taj strah od blamaže. I danas ga osjećam. S onim drugim strahom, da zaostajem za generacijom, mnogo se lakše nosim. A ni onda ga nisam tako ozbiljno shvaćao.

Imaginarni prijatelj/79

Samo sam jednom dobio jedinicu iz lektire. Profesorica me prozvala da kažem što mislim o Ani Karenjinoj. Rekao sam da nemam što da govorim o tom romanu i da ne razumijem tragiku glavne junakinje, koja je, uostalom, kurva. Nisam to rekao zato što sam tako mislio. Samo su me zanimale reakcije, htio sam se napraviti važan pred razredom, tresao me je pubertet, htio sam skandalizirati profesoricu… Nije ništa rekla, ama ni riječ, samo mi je upisala jedinicu. Nekoliko mjeseci kasnije, kada su na kraju godine zaključivane ocjene, pravila se kao da te jedinice nema. Nikada me više nije ništa pitala o Ani Karenjinoj. Tako da je ta jedinica, formalno gledajući, ostala do danas neispravljena. Šteta, jer me kopka što je tada mislila, i što je mislila da ja mislim, i je li branila književno djelo od razbojništva svoga đaka, ili je branila čast njegova glavnog lika. Volio bih vjerovati da je bila uvrijeđena jer sam uvrijedio Anu Karenjinu.

Godinama kasnije čitao sam opet i ovu knjigu. I začudo, nisam se identificirao ni s Aleksejem Karenjinom, ni s grofom Vronskim. Obojica su mi, svaki na svoj način, postali strani ako su mi ikada uopće i mogli biti bliski. Identificirao sam se s njom, i jasni su mi i bili svi njeni razlozi. Ona nije bila odvažna, a ni jako zaljubljiva žena. Nije hrlila kroz život raskriljenog zagrljaja. Sve suprotno. Ovisna je o svojoj slici u tuđim očima, o skladu i miru koje njezino prisustvo budi u drugim ljudima. Nezamislivo je da bi se takva žena mogla zagledati i zaljubiti mimo svoga muškarca i svoga života.

Psihologija Ane Karenjine bila mi je dovoljno bliska da sam se lako prepoznavao u njezinim postupcima. Razumio sam je bolje nego što bi se očekivalo da čitatelj razumije književnog lika. A ako pretpostavimo da ni sam pisac do kraja ne razumije svoje likove – oni su, barem u onome što je u priči najvažnije, samostalni od svoga stvaratelja – onda nije izvan pameti vjerovati da sam Anu Karenjinu razumio bolje od samog Tolstoja. Zato što sam joj po naravi bio bliži. Ne hvalim se time: čitatelj je karakterno bliži književnom liku od pisca.

Ana vidi što se zbiva s Levinom i Kiti. I zaljubi se u Vronskog. Iako, to se, možda, i ne bi moglo nazvati zaljubljivanjem. Dogodi se nešto teže od ljubavi. Vronskom ona povjerava svoj život, svoju narav i karakter, sve svoje, ne obazirući se na to da će je to sasvim preobraziti. On se, naravno, uplaši, pa pobjegne u neki rat u kojem će poginuti. Ali čak i da se to nije dogodilo, da je ljubav pobijedila, završetak bi morao biti tragičan.

A ovako: on se izmakao, i ona je pala pod vlak. Svima je, kao, sve bilo jasno.

Slučaj Ane Karenjine lako je i lasno objasniti jezikom roto ljubavnih romana i novinske crne kronike. Jer zaboga, tem je imala aferu, tem je ostala trudna, tem je mužu iz čista mira priznala što se dogodilo. I tako se, uglavnom, njezin slučaj i objašnjava. Istina je, međutim, da je Ana pokušala pobjeći od svoje slike u tuđim očima, i iz svoga karaktera preći u drugi. A to ne ide, koliko god bilo privlačno. Tolstojev roman nije priča o porodicama, sretnim i nesretnim, kao što je pisac u slavnoj prvoj rečenici najavio. Sva porodična drama zbila se u njezinoj duši.

U prijevodu Marka Vešovića

RASKID

U stakla dažd, vrata škrip samo,
S vetrom što zelēn mete,
Ovde sam ja, ti si tamo
Međ nama milje sve te.

O kad tek nevreme ili
Samo milje bi, Mila,
Sav raskid naš objasnili
To soba za smeh bi bila.

Ta opreka se među nama
Objašnjenju ne daje:
Više no dalj, kiša sama,
Od godina duža je.

1893.

Predgovor knjizi  TEREZIN SIN – Autobiografija bez šminke Vjerana Miladinovića Merlinke, objavljene u uzdanju Red Boxa 2013.

Rođenima u Jugoslaviji bila je Ustavom zajamčena ravnopravnost u zbratimljenoj zajednici naroda i narodnosti, radnih ljudi i građana, pionira, omladine i penzionera, samoupravljača, prvoboraca, vjernika i ateista, djece, žena i muškaraca, sviju – pod jednim malim, skoro beznačajnim uvjetom: da su normalni. A što znači biti normalan, e to nikada nitko nije precizno definirao, ali svi, ili barem golema većina, građana naše društvene zajednice imala je jasan pojam o tome što normalno   jest, a što normalno nije i nikako ne može biti. Ovo drugo – nenormalno, nastrano, izopačeno, bolesno – uznemiravalo je ljude, budilo u njima strah i trajno nespokojstvo, onako kako ih je, u neka prethodna vremena, odmah poslije rata, četrdesetih i pedesetih, uznemiravala pomisao da je sve oko nas puno britanskih, američkih, sovjetskih špijuna. Nakon što je špijuna nestalo, a Jugoslavija ojačala, pojavili su se – pederi. Oni su uvijek bili nekako prvi među svim nenormalnima. Slijedili su anarholiberali, Jehovini svjedoci, Hare krišne, tehnokrati, lezbijke, kleronacionalisti i nacionalisti, transvestiti… Možda su transvestiti u tom općejugoslavenskom konsenzusu oko normalnosti, ipak, bili najnenormalniji. Ništa oca porodice i člana SKJ, u mladosti nositelja tri udarne značke s omladinskih radnih akcija, Jugoslavena i ateista – koji je, za svaki slučaj i zlu ne trebalo, ipak potajice krstio djecu – ne bi toliko zaprepastilo kao otkriće da tu, negdje oko nas, postoje muškarci koji se oblače u žene ili da postoje osobe koje su, po vlastitome sudu, rođene u pogrešnome tijelu, muški koji su ustvari ženske, ženske koje su ustvari muški. Što je u tome toliko uznemiravajuće? Možda neki čudan, potmuo osjećaj da se radi o zaraznoj bolesti i da bi se jednom i njemu, radniku i samoupravljaču, pregaocu i entuzijastu, moglo dogoditi da zaviri u ženin ili kćerin ormar i u njemu otkrije svoju pravu prirodu. Svijet rođenih u Jugoslaviji bio je obilježen strepnjom da se svaka nenormalnost širi kao infekcija, kao variola vera, u stvarnosti i u filmu Gorana Markovića.

U desetljeću pred propast Jugoslavije došlo je do nagle liberalizacije, pa su mnoge nenormalne stvari postale veoma normalne, čak i poželjne. Na žalost, očevi porodica nisu se masovno odmetnuli u pedere, matere se nisu odavale lezbijstvu, Jugoslaveni su postali još konzervativniji u odijevanju: u modu su došle vojne i paravojne uniforme, uglavnom iz Drugoga svjetskog rata. Međutim, normalno je postalo, čak i vrlo mondeno, biti nacionalist, kleronacionalist, šovinist, rasist. Ustvari, u osamdesetima je bilo društveno prihvaćeno sve ono zbog čega se prethodno išlo u zatvor. I onda se, nekako logično, Jugoslavija raspala u nizu vrlo krvavih i bezdušnih ratova.

Umjesto jedne relativno neslobodne zajednice, u kojoj su tihe većine bile opsjednute idejom o normalnosti, nastalo je šest-sedam relativno neslobodnih zajednica, u kojima je ta opsesija dodatno naglašena. Nakon što su nacionalisti i njima srodna domoljubna čeljad, koja incestuozno ljube majku domovinu i oca nacije, postali hipernormalni, svo breme nenormalnosti svalilo se na pedere, lezbijke, transvestite, kao i sve one koji su, po bilo kojoj osnovi, ostali u manjini. Ovo drugo ima u sebi nekoga literarnog smisla, kao paradoks i kao farsa: tako su Srbi u Zagrebu ili Albanci u Beogradu na svojoj koži mogli osjetiti kako je pederima. Ali ni oni, vjerojatno, to nisu osvijestili, iz istoga razloga iz kojeg Hrvati u Zagrebu ne žele znati  kako je Srbima, a Srbi u Beogradu kako je Albancima…

Životna priča Vjerana Miladinovića mogla bi nositi naslov: Jedna mladost u Jugoslaviji. Ili nekako tako. On, a pomalo i ona – kako je već kome volja i kako se tko osjeća u odnosi u Vjerana i Merlinku, i kako se Merlinka u kojem trenutku svoga života osjećala – proživjeli su život u zemlji u kojoj je bilo proklamirano i zajamčeno  svako ljudsko pravo, ukoliko je grupno konzumirano i formulirano. Prava pojedinaca, onih koji su se, poput Vjerana Miladinovića, fatalno razlikovali, koji su mislili svojom glavom i usuđivali se biti ono što jesu, bila su krštena, obezvrijeđena, ismijana i na kraju ukinuta. “Terezin sin” priča je o životnome mučeništvu, i kada bismo je sveli na golu fabulu, na faktografiju ljudske egzistencije, priča Vjerana Miladinovića sličila bi kratkim i poučnim hagiografijama, žitjima kršćanskih svetaca, predraskolnih i poslijeraskolnih, čije je cjelokupno zemaljsko postojanje bilo jedna velika patnja, iza koje je stajala duboka vjera, ali i potreba da se bude u skladu s vlastitom prirodom. Između njih i autora ove knjige naročite razlike nema, osim što ne postoji vjera, niti uvjerenje, nema društvene skupine koja bi tog ljudskog stvora smatrala svojim svecem ili koja bi jedan od tristošezdesetpet dana u godini, ili barem onaj tristošezdesetšesti prestupni dan slavila kao Dan svete Merilinke.

“Terezin sin” se, naravno, može čitati i na neki drugi način: iz sociološke perspektive, kao autorefleksija transrodne osobe u vremenima socijalizma – ili još nešto učenije od toga. A može se čitati i bez ikakve primisli i tendencije, kao što se čitaju dokumenti čovjekove sudbine. Jedino što ovaj tekst traži, bez čega on ne može, jest minimum ljudske i čitateljske empatije. Bez toga, bez empatije, “Terezin sin” idealan je da ga se ritualno spali na nekome od beogradskih, zagrebačkih, jugoslavenskih trgova. I da tako priča krene ispočetka i da tako ponovimo naš tužni dvadeseti vijek.

Merilinkin život, život Vjerana Miladinovića, nije bio freak show. Ali povijest zajednice u kojoj smo živjeli, povijest Jugoslavije, bila je jedan veliki, spektakularni freak show. Da nije tako, ne bi se te zemlje toliki njezini stanovnici danas sramili nje.

Današnji nacionalisti u Srbiji i u Hrvatskoj, svi koji prepravljaju svoju prošlost, ljudi su koji danju pokušavaju sakriti da su noću šetali gradom u ženskim haljinama. Merilinka bi ih razumjela i nježno ih pomilovala.  

Lopate u potrazi za zlatom
Odlože se čim
Gromovi i munje
Nebo pošaraju.
Oni su šipka koju treba
Usjeći za sebe dijete
Koje je bez pitanja
Pojelo šlag sa šampite.
Opominju ako pomisliš
Akram da si s bogom.