Novo je doba.
Ručaju dva kompjutera, veli Gordana,
Koja proba izgnati bolest iz svoje kože.
Ručaju dva kompjutera, ona će ponovo, kao za se.

Još jednom se okrenem do škripa stolice
Da se nagledam čovjeka
Koji desnom šakom
Po tastaturi udara jako,
Kao da po sofri moje majke grad pada,
A lijevom, neprestano, ko reda radi,
nasumice po tanjiru nabada.

Ona tu, pored njega, kao po dogovoru, isto…

Možda se dopisuju ta dva lika,
Veli Gordana, nasmija se i
O porculan zvecnu kašika.

Trenutak zbunjenosti je kao apćiha, uživam u prvom kihnuću.

A tako i u zbunjujućem trenutku kad vidim sebe u očima drugog čovjeka.

Devetnaest godina kasnije do mene je stiglo pismo u kojem Aleksandar Tišma predlaže Kulturnom centru Novoga Sada da ugosti mladoga pisca, prebjeglog iz Sarajeva u Zagreb, kojeg je upoznao na nekom književnom nastupu u Švicarskoj. Pismo je pisano na pisaćem stroju, na jednome listu papira, rukom je dopisana adresa i broj telefona na koje valja poslati poziv, a zatim i Tišmin potpis.

U pismu on opisuje mladoga pisca, onako kako ga je vidio i doživio u tuđini. Taj opis subjektivan je poput svakog fotoportreta, i zato je dragocjen.

Je li moguće da postoje te druge oči koje ugledaju mene? I kako je moguć takav svijet, izvrnut naglavce, tako da gledano biva ono što gleda?

Objavljeno u Ninu 3.10.2019.

U prvom romanu Vladmira Nabokova, Mašenjka, ima jedna antologijska scena kada se u improvizovanom filmskom studiju u Berlinu snimaju kadrovi ushićene mase nekom slavnom operskom primadonom. Sve se radi na play back. Statistima se preko megafona daju uputstva. Na određeni znak oni ponavljaju svoje oduševljenje. Ono čemu se raduju, snimiće se negde drugde. Njihov zadatak u studiju je da se veselih lica, obuzeti zamišljenim spektaklom, nadnose nad prazninom.

Oslušnimo Nabokova: “Ništa nije prezirao: često je prodavao i samu svoju senku, slično mnogima od nas. Drugim rečima, odlazio je u svojstvu statista na snimanje van grada, gde su u vašarskoj šupi uz mističnu vrisku padala svetla iz čudovišnih reflektora upravljenih poput topovskih cevi u mrtvački–žutu gomilu statista. Reflektori bi grejali ubistvenim bleskom, obasjavajući narumenjeni vosak ukočenih lica, pa bi se uz škljocanje gasili – ali u tim staklima na sklapanje još bi dugo dogorevala crvenkasta rumen: naš ljudski stid”. 

I onda, jednom prilikom, u bioskopu, Nabokovljev junak  prepoznaje kadrove filma u kojem je bio statista. Za trenutak mu se učinilo da je u masi ugledao i vlastiti lik. “Napregnuo je pogled i s najdubljim drhtajem stida prepoznao sebe među tim ljudima koji su po narudžbini tapšali, i setio se kako su svi morali gledati napred, na zamišljenu scenu, gde nikakve primadone nije bilo, nego je na daščanom podijumu, među fenjerima, sedeo riđ čovek bez prsluka i pomamno se drao u megafon”.

Već sedam godina kreće se Srbijom procesija statista, i po unapred utvrđenom scenariju kliče svome vođi. Srpsko Međugorje je uvek tamo gde je On, moćni izbavitelj ubogog sveta, faraonski dalek, a opet, tako blizu, naš Alek. Zar je moguće da se u razmaku od samo četvrt veka istorija ponovi? Još jedno “događanje” naroda, ovog puta bez rata, kao farsa, međutim, sa posledicama po Srbiju ništa manje pogubnim. Jer, ako je Miloševićevo ludilo bilo konvencionalno, Alekovo je radioaktivno. Kada jednom dođe i njemu kraj, proces dekontaminacije od naprednjačke pošasti potrajaće decenijama.  Veliko je pitanje šta će ostati od mentalnih resursa Srbije posle vladavine naprednjaka.  

Čopor je formacija u kojoj se Alek najbolje oseća, tu je on svoj na svome još od navijačkih vremena kada je sticao radikalski staž, kada se makljao po stadionima, i po vlastitom svedočenju putovao do Zagreba na okršaje sa “dinamovcima”. Zato je nakon dolaska na vlast njegov glavni cilj bio ukinuti institucije i medije, osloboditi čopor stega uređenog društva, pretvoriti državu u poljanu. Naprednjačka stranka postaje javno preduzeće. Jedini uslov za zapošljavanje je slepa poslušnost i bezuslovna odanost vođi. 

Danas je Srbija rijaliti‒država. Korupcija je legalizovana. Prizori razrovanih beogradskih ulica i trgova podsećaju na psihodelične slike Hijeronimusa Boša. Taksimetri iznajmljenih građevinskih mašina mafijaša otkucavaju profit i kada radovi stoje. I posle sedam godina za sve propuste naprednjačke vladavine dežurni krivci su “žuti”. Režimski mediji do besvesti ponavljaju mantre u koje raja veruje. Sa onima čija jedina dnevna lektira su naslovnice tabloida, lako se manipuliše. Primitivizam, neznanje, nasilništvo, korupcija i kriminal u potpunosti su zavladali srpskim društvom.

Da li je neko mogao sanjati da će se garda postrojavati da bi odala počast fudbalerima koji u patikama prolaze crvenim tepihom. Garda mora da sluša, jer je Alek svoju krpenu lutku postavio za glavnokomandujućeg, pa kroz nju zbori. Ali fudbaleri ne bi morali da učestvuju, njima nije u opisu da poslušno koračaju van terena. I mnogi drugi imaju još uvek prostora da se odupru, ali ipak to ne čine. Nastavljaju poslušno da se nadvijaju nad prazninom, nesvesni da je praznina crna rupa koja će ih na kraju progutati.

Nekome sa strane teško je objasniti šta se to u Srbiji dešava, još od vremena rušenja Savamale, ukidanja Glavne beogradske železničke stanice, vožnji nepostojećim metroom uoči izbora, podizanjem ugostiteljskog objekta na Pančićevom vrhu, uspostavljanjem srpske krimi–liste “Aco Srbine” na Kosovu. Jer, logično pitanje je kakvi su to ljudi koji dozvoljavaju da ih vlast tretira kao marvu? 

Tokom sedam godina vladavine, Alek je u nečemu potpuno uspeo. Za sve one koji ga podržavaju ukinuo je stid. 

Objavljeno u tjedniku Express 27.09.2019.

Kad je riječ o razumijevanju knjiga Miljenka Jergovića, pogotovo njegova “sarajevskog opusa”, treba imati u vidu prvenstveno dvije stvari, prije svega barem donekle biti upoznat s kontekstom u kojem se te priče događaju, pod uvjetom da se zaboravi sva ona silna stereotipija o jednom gradu koji je, nažalost, došao u žižu javnosti zbog krvave i brutalne opsade u prošlom ratu, te imati određenu empatiju prema tom svijetu. Pogotovo zato što Jergović, što kod njega iz knjige u knjigu samo jača, ne želi podcjenjivati svoje čitatelje nego unaprijed računa na ove dvije stvari, odnosno ne želi ništa dodatno pojašnjavati, “crtati”, tako da njegove knjige, pogotovo posljednja, “Selidba”, iziskuju silno posvećena čitatelja. U suprotnom, bolje je neke Jergovićeve knjige ne uzimati u ruke.

U knjizi “Fatalne simetrije” Nebojše Lujanovića postoji jedan izvrstan esej, “U zamci imena”, koji volim spomenuti s vremena na vrijeme, u kojem Lujanović istražuje korištenje osobnih imena u književnim djelima koja nastaju na prostorima Bosne i Hercegovine, gdje je često osobno ime ujedno identitetska odrednica, tako da neupućeni ostaju uskraćeni za pojedine slojeve teksta koji su iznimno bitni. Međutim, ne vrijedi to samo za imena: postoji cijeli niz detalja koji funkcioniraju na sličan način.

U ovom smislu ilustrativno je nekoliko rečenica iz “Selidbe”: “Stojim na uglu Titove i Kulenovićeve, na onom najkraćem pješačkom prelazu na svijetu. Mogao bih ga preskočiti u dva i pol koraka, ne nailaze auti, ali čekam zeleno i nastojim ne pogledavati uz Dalmatinsku.”

Svatko onaj koji je barem nekoliko puta u životu prešao preko ovog neobičnog pješačkog prijelaza, a prosječan Sarajlija ga prijeđe više tisuća puta u životu, na trenutak će zastati i pokušati proniknuti u pripovjedačeve motive, jer čekati zeleno svjetlo na tom semaforu ako ne nailaze automobili je u najmanju ruku čudno. Je li pisac ljutit na svijet oko sebe i želi unijeti iskru reda u taj kaos? Ili u onaj u vlastitoj glavi? Ili, zapravo, odgađa neodgodivo, mučnu selidbu koja je završni čin jedne obiteljske povijesti? Vjerujem kako će ovaj detalj, što može samo vrhunska književnost, kod Jergovićeva iseljenog sarajevskog čitateljstva izazvati ono sudbinsko prepoznavanje, što podiže simboličku kvalitetu teksta, kao neka vrsta trajno sačuvane memorije.

Slično nerazumijevanje teksta često dovodi do “nesporazuma”, što je vrlo važno kad je riječ o djelima Miljenka Jergovića. Lujanović u svom eseju zapravo pojašnjava na neki način i unutarnji mehanizam tih “nesporazuma”, koji se uglavnom događaju zbog nepoznavanja konteksta. To se ponajbolje da pojasniti na Jergovićevu romanu “Nezemaljski izraz njegovih ruku”, koji je nekim književnim kritičarima poslužio kao sredstvo obračuna s ovim piscem, iako se iz njihove perspektive radi o temeljito “nepročitanoj” knjizi. Navest ću samo jedan aspekt toga: Jergovića su u početku, 90-ih, književni kritičari u Hrvatskoj često, i kad treba i kad ne treba, povezivali s Andrićem, a da to u ovom slučaju nitko nije primijetio, iako je, po mojemu mišljenju, Jergović u ovom romanu najviše andrićevski, ponajprije zbog načina na koji promatra historijske ličnosti u stvarnom vremenu, skidajući povijesnu “pozlatu” s njih, prikazujući ih kao stvarne, nesavršene “male ljude”, što je Andrić doveo do savršenstva.

Ne postoje svete krave, ali se nikad s piscem ne treba obračunavati preko njegovih knjiga. To je stvar elementarnoga književnog (ne)poštenja. Slični tekstovi spadaju u drugi književni žanr, u polemiku, a ne u kritiku. Pogotovo ako se takav tekst poput zloćudnih metastaza širi dalje, pa jedan dan u sklopu svojevrsne hajke koju protiv Jergovića vode određeno vrijeme neki “građansko-nacionalistički” krugovi u Sarajevu osvane na stranicama PEN Centra BiH, kao punokrvni prilog toj hajci, na stranicama institucije koja bi trebala pisce štititi od sličnih nasrtaja, a ne sama ih inicirati, pogotovo zato što je Miljenko Jergović član PEN centra i jedan od njegovih osnivača iz vremena opsade Sarajeva.

Tu dolazimo do jednog apsurda: da pisac koji je na književnu mapu svijeta upisao Sarajevo kao nitko prije njega postane u tom Sarajevu predmet hajki. Tipičan bosanski paradoks, rekao bih. Govorimo o gradu koji je u trajnom nesporazumu s cijelim nizom svojih slavnih sugrađana, koji ne pristaju na mitološku-čaršijsku sliku grada.

Jergovićeva “Selidba” po mnogome je jedinstvena knjiga na ovim prostorima, a pogotovo je važna za Bosnu, gdje postoji jedna izreka koja kaže: Dvaput seliti – jedanput umrijeti. Ta izreka je mogla nastati jedino u Bosni, i to zbog traumatičnog povijesnog naslijeđa, te Jergovićev roman treba čitati i u tom ključu, kao tematiziranje jedne neobično važne, a temeljito skrajnute teme, te je pravi nonsens da je prva slična knjiga objavljena tek u današnje vrijeme, kad ta tema nema onu nekadašnju težinu, kad je sve u manjoj ili većoj mjeri prividno usklađeno s vanjskim svijetom u kojemu su selidbe bile koliko-toliko prirodan način života.

Ona je zapravo jedna vrsta rekapitulacije te teme, gdje stara Bosna stane u desetak Ikeinih vrećica, kao poveznica s novim vremenom, a ujedno je obiteljska kronika. Ikeine vrećice, dakle, u Jergovićevu svijetu nisu slučajno, kao što u ovoj knjizi ništa nije slučajno, niti jedan detalj, ma koliko banalan bio, samo treba proniknuti u njegovo pravo značenje.

Pa ni svojevrsni mini putopis kroz devastiranu Bosansku Posavinu, kojim počinje ova knjiga, a koji je svojevrsna poveznica sa spomenutom izrekom. Nigdje kao na sličnim mjestima ne možete osjetiti onu tihu jezu koja vas obuzme tom prilikom te shvatiti koliko su smrt i selidbe čvrsto povezani, bez obzira na to tko je odatle otišao, a tko došao i naselio se: svi sa sobom nose sličnu, tešku i mučnu popudbinu, samo u različitim smjerovima.

Ovo se nadovezuje na jednu rečenicu iz romana “Dugi oproštaj” Raymonda Chandlera: “U svakom je rastanku malo umiranja.” A svaka je selidba, pogotovo one bosanske, jedna vrsta rastanka, umiranja, odnosno polagane smrti, ma koliko to patetično zvučalo. Ta dimenzija je u Jergovićevoj knjizi dobila svoje stvarno značenje.

Jergović u “Selidbi” prebire obiteljske memorabilije, dokumente, knjige, pisanu zaostavštinu, pripremajući to za selidbu, i sve to čudesno pretvara u vrhunsku književnost, i to ne štedeći nikoga, uključujući sebe, bez obzira na to što čitatelj ne zna, niti to mora znati, koliko je sve to utemeljeno na faktografiji. Iz tih, na prvi pogled banalnih, artefakata izranja pred nas punokrvna obiteljska kronika. “Selidba” je, mogli bismo to i tako reći, knausgardovski roman u najboljem značenju te riječi.

Još ako se prisjetimo jedne izjave sjajnog poljskog pisca Andrzeja Stasiuka, koju često volim spominjati, koji je u jednom intervjuu rekao kako književnost, zbog sterilnosti tog svijeta, više ne “stanuje” na Zapadu nego negdje drugdje: on je, na primjer, spomenuo Albaniju. Dakle, “Selidbu” u tom ključu možemo promatrati kao Knausgarda u više nego “zanimljivu” vremenu i prostoru.

Zanimljiv je i način na koji sve to Jergović preoblikuje u književnu građu. To je najvidljivije u poglavlju “Čovjekova jazbina”, u kojemu književna građa postaju i recepti. Ovaj postupak književnog oblikovanja podsjeća na već znameniti “Red vožnje autobuskog, brodskog, železničkog i avionskog saobraćaja” Eduarda Kiša, iz romana “Bešta, pepeo” Danila Kiša.

Jergović na sjajan način demonstrira kako književni kontekst daje na značenju i najbanalnijim činjenicama. Govorio sam o subjektivnosti nekih osporavatelja Jergovićeva djela, ali treba, možda, računati i na vlastitu, bez obzira na to što je možda niste niti svjesni. Jesu li moje impresije o ovoj knjizi subjektivne, zbog sličnog potonulog svijeta koji dijelim s autorom, i koji, čini mi se, razumijem do u najsitniji detalj, te je ovo zapravo opis jedne ponešto drukčije “skice u ledu” iz jednog mojeg romana, ne znam. Ali znam da će ova knjiga u mojem književnom imaginariju zauvijek imati neobično važno mjesto, i kao neka vrsta briljantno ispripovijedanog “vlastitog iskustva”.

Iza najborbenije pjesme naše revolucije, za čijim ostacima tragamo kao za izgubljenom mitskom Atlantidom, stoje jedan bosanski brdski konj, konjevodac i ostarjeli vitez na konju. Konj, čije ime povijest ne pamti – nije ga se sjećao ni sam konjevodac, kada sam ga, devedesetpetogodišnjaka, za ime pitao – imao je najodgovorniju zadaću pred poviješću: ostati miran i kad gruha s neba i iz zemlje, a svud oko nas otvara se pakao, zanemariti vlastita čula, savladati strah i sasvim potisnuti svoju životinjsku narav i urođenu konjsku plahost, nego polako, korak po korak, tako da ne baciš starca sa svojih leđa, koračati uz planinu, ili ni galopom ni kasom, nego korakom ljudskim, korakom mučenika, sveca kojemu se neće ni imena upamtiti, i biti pretpostavka svega velikog i važnog što će se mimo tebe dogoditi. Jer da on, taj konj zaboravljena imena, nije bio tako miran i dobar, i tako hrabar, na svaku žrtvu spreman, nego da je, u skladu sa svojom prirodom i s logikom ljudskoga pakla u kojem se ni kriv ni dužan zatekao, sa sebe zbacio staroga viteza, pa se za njim bacio u provaliju, povukavši za sobom i konjevodca, ne samo da ne bi bilo jedne pjesme, nego bi se značenja unutar priče tako razdesila i raštimala da bi i revolucija, možda, potekla drugim tokom.

Vitez je imao lice i stas Don Quijotea. Na njegov je način bio uključen u stvarnost, kao netko tko i ne živi u živome svijetu, nego se našao u svijetu načela. Konjevodac je, mimo vlastite volje, zadobio ulogu Sancha Panze. Takva je bila njegova ratna i revolucionarna zadaća, koju mu je namijenio osobno vođa revolucije. Trebao se brinuti za staroga viteza, nabaviti za njega kravu, koja će se uz litice i klance verati odmah iza konja, i trebao je svakoga mirnog jutra negdje u šumi zapaliti vatru, kuhati za viteza mlijeko i u mlijeko drobiti vojnički dvopek, u slučaju da ima dvopeka, ili tvrdu kukuruzu, koje bi se obično našlo. Također, trebao je voditi računa o vitezovom fizičkom zdravlju, nabavljati za njega lijekove, ali i o njegovom duhovnom i duševnom zdravlju, biti mu intelektualna i moralna podrška, razgovarati s njim o umjetnosti, o Bogu i o životu poslije života – jer vitez je, za razliku od svih drugih, bio religiozan – i njegove staračke predrasude i ludosti prihvaćati kao svoje vlastite.

Konjevodčeva revolucionarna zadaća bila je delikatna i teška, skoro kao konjeva. Samo što je čovjek po prirodi stvari i stvaranja nesavršeniji stvor od konja, pa još o svemu tome ima svijest. Dok se sve to događa, čovjeku se u glavi razvija priča o događaju, pa ono što je izdržao u zbilji, to mu se još jednom vraća u svijesti.

Pred drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu, pjesnik Vladimir Nazor je po narudžbi drugova napisao “Pjesmu o pesti”, čiji su prvi stihovi ovako išli: “Uz Tita i Staljina,/ dva junačka sina,/ nas neće ni pakao smest.” Već u tim je riječima bilo nečega tragikomičnog, čega suvremenici nisu mogli biti svjesni, a što će prvi osvijestiti onaj tko pjesmu bude mogao čuti uhom sljedećih pokoljenja, tako da riječi uskladi s njihovim stvarnim značenjima. Riječ smesti znači isto što i pomesti, omesti, spriječiti, osujetiti. Ali prva pomisao je – smesti s uma. Uz Tita i Staljina, dva junačka sina, nas ni pakao neće smesti ni odvratiti od naših namjera. 

“Mi dižemo čelo,/ mi kročimo smjelo,/ i čvrsto stiskamo pest.” Tako je to u drugoj strofi, da bismo u četvrtoj doznali i čemu stisnuta šaka: “Tko drukčije kaže,/ kleveće i laže,/ našu će osjetit pest!” Tad pjesma biva bliska nogometnoj navijačkoj budnici, a stari se vitez pretvara u Dubravka Ivaniša Rippera, koji pjeva: “I kolcem i lancem,/ i bokserom u glavu,/ udari, razvali/ za Dinamovu slavu.” Razlika je samo u tome što se Ripper igrao i što iza njegovih riječi i stava leži mekan jastuk ironije, tako da se glava na njega sigurno dočeka. Ripperov punk je mirnodopski i mladenački, iz posljednjih je naraštaja koji su još živjeli od tekovina revolucije, dok je Nazorov punk brutalan, od njega pucaju lubanje.

No, što je to u trećoj strofi, a što je staroga viteza toliko razgnjevilo: “Rod prastari svi smo,/ a Goti mi nismo,/ Slavenstva smo drevnoga čest.” Tu Nazor pjeva o traumi s kojom je došao iz Zagreba, u onom čunu u kojem je skupa s Goranom prešao Kupu. Stari pop Kerubin Šegvić, nekadašnji političar i novinar, historiografski fantast, s vremenom sve radikalniji desničar, od tridesetih blizak Stjepanu Buću, zagrebačkom protonacistu i osnivaču Hrvatske nacionalsocijalističke stranke, koja će u NDH biti zabranjena da ne bi ustašama predstavljala simboličku konkurenciju i da ne bi zbunjivala odani narod, osmislio je Gotsku teoriju o podrijetlu Hrvata. Ona u osnovi nije bila ni na čemu zasnovana, don Kerubin nije bio maštovit pisac, pa nije smislio vlastitu legendu, a prethodnici na koje se pozivao mislili su i tvrdili nešto posve drugo od onog što je on htio kod njih naći. Toma Arhiđakon, u čije nalaze on polaže vjeru, naziv Goti koristio je kao primorsku pogrdu na račun onih koji su živjeli iza brda. Njegovi su Goti bili današnji Vlaji.

Ali kako je ustašama dobra bila upravo svaka tvrdnja i teza koja bi Hrvate razdvojila od Srba i ostalih Slavena, a pripojila ih Nijemcima, tako su teoriju popa Kerubina prihvatili kao svoju vlastitu, te je od prvih dana Nezavisne Države Hrvatske bučno razglašavali, preporučivali i utuvljivali narodu u glave. A narod povodljiv i blesav, a narod opijen beskrajnim morem gluposti, tu je, kao i sve druge preporučene teorije, spremno prihvaćao, baš kao da su mu u tome pomagale društvene mreže i najmoderniji gadžeti, što je Vladimira Nazora sasvim izbacivalo iz takta. Osim toga, nije on ni inače begenisao popa Kerubina i njegove plitke maštarije. Mrzak mu je bio i kao desni klerikalac, i kao primitivac, i kao dogmat iz onih dubokih i mračnih orijentalnih krajeva, koje se čarolijama nastojalo kristijanizirati i evangelizirati. Premda podrijetlom vrlo bliski: Nazor iz Postira na otoku Braču, a Šegvić fetivi Splićanin, iz poštene težačke obitelji, razdvojile su ih stoljeća i civilizacije. Šegvić je bio devet godina stariji, i već je četrdesetogodišnjak kada 1906. stiže u Sarajevo s ozbiljnom i odgovornom nakanom da, nasuprot politici bečkih vlasti, na svaki način proširi i produbi hrvatsku nacionalnu ideologiju među domaćim katolicima. Postaje glavni urednik Hrvatskog dnevnika, koji će uređivati sve do protjerivanja iz Sarajeva, ali će do kraja života ostati vezan za Bosnu i bosanske teme, naravno interpretirane na njegov, krajnje disparatan i pomaknut način. Kerubina Šegvića je, kao i tolike druge fantaste bez mašte i povjesničare mimo povijesti Bosni privuklo to što je, zahvaljujući najprije dugoj osmanskoj vladavini koja je proticala bez teksta i mimo teksta, to bila zemlja bez pisane povijesti, bez naracije, u koju je onda mogao upisivati, pa i do dana današnjeg upisuje, tko što hoće. Tako je Šegvić, recimo, napisao i roman “Posliednji Kotromanići ili propast bosanske državne nezavisnosti”, a pisao je i o fra Grgi Martiću, hercegovačkim ustancima i drugim u ono vrijeme privlačnim orijentalnim temama. Bosna je bila svojevrsna optička varka epohe: orijent, dalek i nepoznat poput Bagdada, do kojeg se, zahvaljujući Beču i bečkim prugama i cestama, stizalo za manje od dana.

Nazor, koji će Bosnu proputovati i Bosnom se naratovati na bezimenom konju i uz konjevodca Cigu, partizana kojemu dugo neće znati ni pravog imena, bio je ozbiljan pisac, pjesnik i pripovjedač, ali i čovjek vrlo razigrane mašte, u čijoj su se glavi rojile stvarne i izmaštane mitologije. Njegov orijent, za razliku od Šegvićeva orijenta, nije bio prostor za misionarenje, niti za utjerivanje naroda u vjeru i u nacionalnu mitologiju. Nazorov orijent bio je, kao i za bolji dio njegove generacije, svijet tajanstva kojemu se valja prepustiti i koji ima smisla osvajati samo kroz prepuštanje.

Ali Bosna je u priči o toj dvojici ljudi manje važna. Ono što Nazor popu Kerubinu nikako nije mogao oprostiti bili su Goti. Obojica su u političkom i nacionalnom smislu bili izričiti Hrvati, Nazor je to bio i mnogo izrazitije nego Šegvić, ali Nazorov je svijet, fikcionalni i stvarni, bio zasnovan na idealiziranju slavenstva i na mitologiji koja je iz slavenstva proizlazila. Oduzmu li mu pop Kerubin i ustaše pravo na slavenstvo, oduzeli su mu ono što on zapravo jest, kao i ono što je napisao.

Partizani su, naravno, imali svijest o tome da se valja propagandno suprotstaviti maštalačkoj mašineriji Nezavisne Državne Hrvatske i narod izvlačiti iz mračnih ustaških fantazija. Pogotovu je to postajalo važno posije pada Italije, kada su Hrvati nagrnuli da se priključuju partizanskom pokretu. Tako je, između ostalog, bilo važno i to da se ljudi vrate svijesti o zajedničkom južnoslavenskom podrijetlu, kao i svijesti o tome da su sa Srbima ista krv. U neka druga vremena razgovori o krvi i podrijetlu nisu najsmisleniji, ali u to su se vrijeme vodili i u drugim dijelovima Europe. Tek će pobjedom iz 1945. krv prestati da bude argument u raspravi, a progovorit će se o kulturnom i jezičnom podrijetlu. U nas, pak, ta se promjena neće dogoditi sve do danas.

Ali nije vjerojatno da su drugovi iz Vrhovnog štaba sugerirali Nazoru čime će se baviti u ovoj svojoj pjesmi. Njegovo bavljenje popom Kerubinom i Gotima tiče se njegove osobne frustracije i toksične izloženosti zlima ustaških novina i krugovala.

Dalje se, u petoj i šestoj strofi, sve nastavlja u smirenju, a pomalo i u prebrojavanju prstiju: “Sve prste na ruci,/ u jadu i muci,/ partizanska složila je svijest./// Pa sad kad i treba,/ do sunca, do neba/ visoko mi dižemo pest.”

Pjesmu starca na konju u melodiju je utočio i uglazbio sam konjevodac. Partizanskog nadimka Cigo, jer je bio crnpurast, ali suprotno Nazorovu uvjerenju, nije bio Ciganin, nego sarajevski Jevrejin, koji je u partizane, na ravnu Romaniju, s drugovima otišao u taksiju. Oskar Danon o svemu je tome, pa i o ovoj pjesmi, govorio s nekom lijepom avanturističkom vedrinom.

“Pjesma o pesti” bit će soundtrack drugog zasjedanja AVNOJ-a, kada će i Josip Broz Tito biti proglašen za maršala i imenovan za predsjednika Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, najviše civilne vlasti u nastajućoj državi. Drugovi s osjećajem za stih i ritam u čast su tim okolnostima intervenirali u tekst pjesme, pa je već tad u Jajcu pjevano: “Uz maršala Tita, junačkoga sina”. Počast Staljinu je prešućena, da bi se pet godina kasnije pokazalo da je pjesmi time učinjeno dobro. Drukčije da je bilo, pjesma ne bi dotrajala do naših dana, i ne bismo je se mogli ni sjećati.

Nismo znali za strah
mi djeca ispod Kozare.
Grozno je bilo samo
kada bi nas potjerao
zao tukac iz tuđeg dvorišta.

A onda se nešto užasno desilo
i majke su nas krile pod suknjama
pred krvavim noževima.

Nož, nož, nož
slušali smo iza svakog ćoška!
A onda je žena jedna došla

I molila našu majku
da joj sve troje nas preda!
I opet smo čuli;
da ne idu pod
nož, pod nož…

Probudili smo se potom
u sobi s puno djece
i ugledali ga pod svijećom!

Ali taj je nož
bio u ruci Diane Budisavljević
koja je nama,
spašenoj djeci iz Jasenovca,
beskrajnu rezala kobasicu.

Dnevnik jednog penzionera/50

1.

nema tih novih istraživanja te povijesti nema tog tumača te televizije filmova tih novina knjiga nema onoga koji će ispraviti zločine od poraza napraviti pobjede od sramote čast od krivaca nevine nema te stvarnosti koja će sakriti grobove izbrisati logore u privid u laž pretvoriti ubijene nema pravde koja će hvaliti kame nema morala koji će slaviti ubojice nema tog zločina koji to jednom neće biti ubojice koji će po volji vladajuće bruke prestat ubojicom biti 

nema tog pravednika ni stradalnika koji će zločine zaboraviti nema tog oprosta koji će zločince od zločina odvojiti nema tih mrtvih koji se mogu vratiti nema nevinih koji su sve druge ubijali u bijegu opet pucali nema pravednih ratnika koji su sve što od njih bi različito ubijali ubijali ubijali ubijali poslije i istinu o sebi na metu stavili nema ništavila koje ništavilo neće uvijek biti

2.

ni jedno mračno doba gesta osoba nije bez uzroka odgovornosti krivice u svakome njegova aitia svako čestit svoje na vidjelo jednom iznese svaki bi tat svoje da sakrije oni koji zločine pravdaju prikrivaju zaboravljaju sa sebi sličnima proslavljaju u svom slavlju smrt nevinih proslavljaju velikog njemačkog filozofa nisu shvatili možda neuki ne znaju da je u njegovoj knjizi opisana krivica kriminalna politička moralna metafizička ratnim ubojicama svaka dokazana pokazana kao krivnja zauvijek označena i ona koja je to jednom bila i ona koja se opet naokolo oglašava nova zlodjela priprema

3.

a kada bi evo i mene neki časni čovjek upitao odmah bih rekao nemam neću da imam za ubojice razumijevanja nikada nikako ne bih na stranu zlikovaca ne bih preuzeo pravdanje fašista okrutnih ubojica zločinaca ni riječi njihovih odvjetnika političara demagoga gadnih oportunista ne bih ponovio u sebi bih sebe uništio jer kada bih tada sam sa sobom ne bih mogao pred licem pravde s mirom ne bih stajao nego zločincu nalikovao a to nikad nipošto ne bih 

nema tog mene koji ne bi na strani ranjenog  proganjanog ugroženog bio nema mojih koje zbog počinjene nepravde ne bih napustio nema bliskog kojem ne bih ako je zločinac da je zločinac rekao nema tog mojeg kojem ne bih po pravdi odmjerio nema što ne bih da bih do pravde poštenja dobra došao čast pravicu moral sačuvao nikada ne bih nikad zlikovac bio 

i vjerujem da nema logora zatvora skloništa bunkera nema okolnosti vremena mjesta nema časti nagrade počasti gdje bi častan  svirepim ubojicom postao ni s takvim se solidarizirao nema krivice koju bi pravdao ne bi ničim nikada nikako s ubojicom ne bi sebe bliske svoje ne bi tolike poštene pravične nevine u krivicu zločinaca zatočio ne bi pravdanjem krvnika tolike nevine izdao na sve njih ljagu zločinaca natovario ne bi se smrti uništenju sramoti  dodvoravao

i još vjerujem: ni jedan pošten to nije  

O ZLATNIM POLUGAMA NAŠE DOMOVINE
NAMIJENJENIM ZA PROIZVODNJU KAŠIKA

O tome ćemo nekom drugom prilikom, kada se steknu uslovi,
jer tebe zapravo zanima kako sam
proveo vikend.
Vikendica na Sejšelima još nije završena. Bez uvrede, majstori su svuda isti.
Nije ni pod krovom, nisu završili ni potporni zid
Ćevapdžinica na Havajima još nje dobila dozvolu,
nije to jednostavno kao kod nas.
Butik na Mauricijusu … jedna humanitarna orgnizacija traži toliki reket
da to prevazilazi moje trenutačne mogućnosti.
Odlučio sam da vikend provedem u općini u kojoj živim.
Snabdjeo sam se raznim izdanjima enigmatike, rasklopio ribarsku stolicu i
zasjeo na sredini pješačkog prelaza.
Formirala se nepregledna kolona vozila. Vozači su mi razdragano prilazili i
srdačno nudili vodoravna i uspravna rješenja.
Bilo je i neopravdanog trubljenja od pojedinaca.
Kao njima se žuri, kao tamo ih čeka med i mlijeko.
Takvima je vozač šlepera, po obrazovanju romanista,
objasnio da to nje pristojno, da to uznemirava ležećeg policajca,
i da je u suprotnosti sa principima jednakosti, bratstva i slobode.
Vatrogasci su donijeli roštilj koji smo raspalili,
kao što rekoh na sredini pješačkog prelaza.
Bolničari iz kola hitne pomoći iznesoše gajbu piva..
Iz bmv-a je izašao predsjednik općine i obratio se prisutnim

-2- 

na takav način da su zatamljena stakla postala prozirna
pa iza njih nam mahnuše sirote ali nadarene studentice koje
stipendira općina. Otvoriše prozorčić i poručiše da čovjek uči dok je živ
a neki ako imaju štelu i poslije. Svoj pozdravni govor
načelnik općine završi riječima da je uz ratnu industriju enigmatika
najperspektivnija naša
privredna grana
Kada su bile riješene i nagradne ukrštenice
oduševljena masa me je podigla na ruke, donijela
ispred moje zgrade i hitnula uvis do mog balkona.
Oglasio se fiksni. Više od sudbine zlatnih poluga zanimalo te
kako sam proveo vikend .
Ni rođenom bratu ne bih ovo povjerio. Neka molim te ostane među nama.

U ovih sam pet dana razgovarala sa preko četrdeset ljudi. Sa sinovima partizana iz bunkera, s unucima partizana, sa kćerima i unucima onih koji su zbog pada bunkera ubijeni. Razgovarala sam sa profesorima, autorima knjiga o NOB-u i Dalmaciji, sa ljudima od skoro devedeset koji su pokušavali postati ilegalci pa su već i zbog samog pokušaja, ne znajući, to na neki način i postali. Pročitala sam gotovo svaku relevantnu knjigu, članak i iskaz. I nastavljam to činiti i dalje. Otvorena sam za svaki novi trag ili svjedočanstvo. Saznala sam (od kćeri ubijenog iz grupe) da je moja nona Anka znala za Sokola! Sve tri udovice koje su se sastajale i razgovarale, znale su za Sokola! Sinu ipak nije rekla kako je Trenta tek treći u nizu krivac koji je (bilo time što je dozvolio da Nijemci nađu kod njega popise ilegalaca koji su trebali preuzeti vlast nakon njemačke kapitulacije bilo time da je propjevao kada je Gestapo počeo ispitivanje pa rekao tko stoji iza konspirativnih imena Kolumbo, Gusar, Ribar….) odgovoran za masovno hapšenje koje je uslijedilo. Da mu je rekla za N.F.-a i Sokola, otac bi, ne mislim već tvrdim, ubio ovog što je preostao, a Anka bi tada ostala i bez muža i bez sina. Mudra žena.

Dakle, prema svjedočenjima korčulanskih sinova, unuka, kćeri, prijatelja, rodbine, tadašnjih omladinaca, dostupnih i komplementarnih izjava, zapisa i dokumenata, priču ću rekonstruirati navodeći samo ona imena za koja sam potvrdu dobila iz više od dva neovisna izvora. Inicijale ću (jer ljudi iza sebe ostavljaju djecu, unuke, praunuke) staviti samo ondje gdje s dovoljnom sigurnošću ne mogu potvrditi informaciju. Imena i izjave svih svjedoka (a ima ih toliko da u ovoj formi ne mogu izložiti svako) dostupna su i provjerljiva za slučaj da netko od potomaka ili povjesničara odluči publicirati istraživanje (koje i dalje traje) ili poželi napisati knjigu o ovom zločinu i njegovim inicijatorima. Ukoliko to prije mene netko ne napravi, izgledno je da ću to napraviti sama.

Petar Franulović Trenta, kao tajnik Narodnog i Kotarskog oslobodilačkog odbora, dobiva u zadatak da, zbog izglednog poraza Nijemaca, s ostalim partizanskim aktivistima organizira izbore za JNOF (Jedinstvena narodna oslobodilačka fronta) te iz Blata, noseći popise s imenima partijskih članova – ilegalaca koji bi trebali preuzeti vlast po oslobođenju Korčule, stiže na Vrnik gdje se u bunkeru-kavi nalazi sa Stipom Malovanom, Rokom Kršinićem, Ivom Skokandićem i Vinkom Lovričević. Uz njih su i jedan Poljak te njemački prebjeg koji je imao biti poslan po vezi na zapadni dio otoka (Blato i Vela Luka) koji Nijemci tada drže još samo formalno (uz poneku ustrašenu patrolu) dok stvarni nadzor nad ovim teritorijem imaju upravo partizanske snage.

Govorimo o drugoj polovici kolovoza 1944. godine. Fra Sokol Bernardin s Badije, iz samostana, dolazi držati misu na Vrniku (škoju pored Korčule). Nakon mise prilazi mu N. F. , kamenoklesar koji je sasvim slučajno, vjerojatno u šetnji, uočio partizanski bunker. Sokolu prenosi ovu informaciju, kao i točnu lokaciju na kojoj se partizani skrivaju. Fra Sokol od Ante Foretića Moše, koji je povremeno radio u franjevačkom vrtu na Badiji i koji bi po potrebi na vesla vozio Sokola u Korčulu ili na Vrnik, traži da ga vozi u Korčulu. Moša je, kao partizanski omladinac, o tome izvijestio partizane rekavši da je Sokola i skupio nakon povratka od Nijemaca. Sam Sokol u Komandaturi, prema svjedočanstvu Villima Fuliera koji je bio rođenjem Nijemac, na njemačkom jeziku otkriva lokaciju partizana i bunkera u kojem se nalaze dokumenti s imenima vrha ilegalne jezgre korčulanskog NOO-a. Villim Fulier, čim je to bilo moguće, izlazi iz Komandature (jer je radio i po potrebi prevodio upravo u Komandaturi) te sa ovim saznanjem o Sokolovoj dojavi odlazi do časne majke Manes Karninčić koja o svemu (budući da je radila za Pokret zbog čega je kasnije i bila priznata kao borac) obavještava partizane. Nažalost, u noći, prema iskazu pokojne Vinke Lovričević koja u času preciznog iskrcavanja Nijemaca izlazi iz bunkera kako bi obavila nuždu (što joj i spašava život), kao i prema iskazu Roka Kršinića, Nijemci upadaju u bunker, hapse partizane na spavanju te nalaze popise i dokumente s imenima najvažnijih članova Pokreta. Vinka Lovričević ostala je kratko skrivena iza grmlja, nakon čega je preplivala s Vrnika u Lumbardu gdje joj pomaže familija Nobilo, preciznije (prema potvrđenom svjedočanstvu njegovog unuka s kojim sam razgovarala) pomaže joj Mušić Nikola. Presvukli su je, utoplili, nahranili, stavili joj rubac na glavu, brime drva na škinju i tako je spasili i izvukli od nacista. Malovan bježi i jedva ostaje živ, Kršinić i Skokandić bježe iz samog zatvora (kuća Verzotti, iznad današnje dizalice). Trenta jedini ostaje u rukama Gestapa i njegovim uhićenjem otvorit će se živi pakao za najmanje četiri, a najvjerojatnije za čak devet korčulanskih obitelji. Popisi bivaju do kraja dešifrirani (pri čemu valja imati na umu da je i sam Trenta bio izdan i mučen). Za mene je treći u nizu krivaca. Ali, unatoč mržnji prema Trenti (koja je upisana u obitelj i zbog koje je otac otišao iz Korčule upravo u času kada shvaća da će, ako ne ode – zasigurno ubiti Trentu!) ne zaboravljam da je Trenta i sam žrtva. Ne znam što bih učinila da mi Gestapo u rukama drži kćeri. Ne zna to nitko od nas. Ali znam da bih se ubila prije nego bih (neobjašnjivo od Gestapa ostavljena na životu) živjela s tom spoznajom na duši. Trenta se ubio nije. Živio je gotovo sto godina! Prema iskazu potomaka, prema zapisima, isti dan Gestapo hapsi Todora Foretića Kolendu (konspirativnog imena Kolumbo), Andriju Cvitkovića (konspirativnog imena Gusar), skojevca Domenika Ballarina (Ribar… ali čekam potvrdu informacije) te Antona Nadila Krenića (čija se unuka ne spominje ničeg pa tako ni nonotovog konspirativnog imena!). Prema informaciji koja se poklapa u dva iskaza što su mi ih dali potomci, u narednih dan ili dva nakon uhićenja ove grupe, Nijemci hapse i Vojka Trojana, Lucu Peručić, Katu Curać, Martina Šegedina te Antu Pivca. Vremenski je teško odrediti redoslijed uhićenja i samih likvidacija, ali ova se grupa (iako se datumi uhićenja ne poklapaju na isti način kod svih svjedočenja i zapisa) također dovodi u direktnu vezu sa Sokolom i njegovom aktivnom ulogom u prokazivanji partizana i njihovih pomagača. Za tako malu sredinu, gotovo je pa nevjerojatan scenarij po kojem bi unutar ovako kratkog vremenskog perioda bilo moguće pronaći i likvidirati devetero njemačkih neprijatelja a da nema poveznice među tako preciznim uhićenjima. Moja obitelj, kao i obitelji još dvoje ubijenih, spaja obje grupe u jedno, povezano uhićenje. Za mnoge od nas istina je (baš zbog priča naših starih) ta da nam nonoti i none leže zajedno, na nama nepoznatom mjestu. Neka su prijateljstva bila neizbježna i neupitna upravo zahvaljujući ovoj činjenici. Neke su odanosti zacementirane upravo ovom utješnom istinom. Prema sjećanju Fulierove kćeri, ali i ostalih sugovornika – njezinog je oca od hapšenja (uz činjenicu da se otac sakrio pod šufit) spasio Lozica, prvoborac koji se vratio iz Beograda i koji je rekao: ”Ovaj je čovjek bio naš. Spašavao je partizane!” Sam otac joj je govorio da je spašavao partizane, ali je rekao i da, koliko pamti njegove riječi – neke ljude nije stigao spasiti. Fulier je, osim ovoga, partizanima predao i planove za dizanje određenih punktova i zgrada u Korčuli u zrak! Njegovim sam unucima i kćeri, baš kao i N. Devlahović (nećakinji časne Manes) zahvalila jer su njihovi potomci, a potomcima časnih ljudi koji su pokušali spasiti mog nonota i druge koji su zbog Sokola pokupljeni – treba izraziti zahvalnost! Obećala sam im (a to ću i učiniti) da ću, jer i Fulier i časna Manes leže pored mojih na groblju Sv. Luke – otići do njihovih očeva i teta kako bih se poklonila njihovom životu.

Iskonski poriv ljudskog bića jest da pokopa svoje mrtve. Da njihovu tjelesnost pohrani pod ploču ili zemlju, da se od nje oprosti. Pa kada se konačno oprosti od tjelesnosti, kada se uvjeri u propadanje materijalnog, ipak metafizičko, esencijalno, ono najbolje u pokojniku – u našem umu nastavlja život bez kraja. U obiteljima poput moje, taj je život u umu neugasiv. Svaka slika, svaka svečanost, svaka šutnja – novo je oživljavanje, materijaliziranje pokojnika do te mjere da o njemu možemo govoriti u posve novoj kategoriji, kao o čovjeku u smrti neumrlom! U mojem je umu nono živo, herojsko biće. Snažan, krupan, zgodan (po riječima L. Ballarina, Ante Lešaje i drugih)!

I kada s Domenikom Ballarinom postavlja eksploziv na njemačke brodove, i kada odluči “pustit mulariju da se svaki dan igra po njegovom brodogradilištu” (svjedočenje A. Lešaje) i kada na ramenima uz svoju braću Vicka i Stipu, Rokovce brodograditelje nosi kosti Sv. Todora… i kada noni Anki na stol stavlja kruh za dicu: Vinka, Fanicu i Zoju. I da ga ja ostavim, po preporuci gradonačelnika, na kakvom zaborav-grobu? Jer da “ne treba sad to dizati na neku veliku razinu!” Na koju razinu bi ti, Andro, da ja dignem svog nonota? Na neku manju, podnošljiviju. Da ga strpam, onolikog, u kakvu fusnotu?

Pa kakva misao mora biti u čovjeka koji bi takvu preporuku izrekao? Koliko nam, po prilici, traju naši mrtvi?

Kaže još gradonačelnik Fabris novinaru: “Gledajte, meni je žao što se to dogodilo na Korčuli. Ja smatram da nije normalno da vas netko izvuče iz kreveta i ubije. Meni je žao i tih partizana. I ne vjerujem da to sad treba dizati na neku veliku razinu.”

Kada gradonačelnik govori o nevinosti Sokola i o tome kako eto žali i “te partizane” što su pobijeni – on istodobno traži simpatije revizionista i antifašista, on kalkulira kao da se radi o šahovskim a ne ljudskim figurama. I zbog toga ga se ne može smatrati relevantnim sugovornikom. Za to mu fali integritet i elementarna ispravnost. I padobran da ga spusti i prizemlji s oblaka na kojem igra igru zvanu “Čovječe, ne ljuti se!”

Ti ljudi žaljenja ne trebaju, niti bi ga dali. To su bili (a i sad su, posmrtno živi… jer i iz groba vode bitku, možda važniju od svih dosadašnjih) ljudi od akcije, ne žaljenja i cmizdrenja. Ljudi koji su branili Dalmaciju, domovinu, dom, obitelj! Kako štovani gradonačelnik misli da bi poteštavao da su pobijedili Sokolovi NACI poslodavci? Kako bi nam Kolinda pjevala na Tvrđavi bez ovih (i svih ostalih) časnih boraca, partizana? Kako vidimo, ostali bismo uskraćeni za mnoge ljepote koje danas uživamo!

Fric bi bio gradonačelnik Korčule, a ne Andro, Vinko, Todor! Dijalektički defetizam ispisan i pojeftinjen pozlatom, ispuštenim slovima, spomenik deficitu odgovornosti, antipod lucidnom umu i poštenju. Poput robe na scontu koja ide budzašto, samo da ide, da se proda… spomenik špijunu omogućen strahovima i šutnjama, najnižim potrebama ušuškavanja u toplinu stranačkog krda. Bahatost i neučtiva glasnoća stranačke džamahirije. A odanosti i stvarne lojalnosti ideji, sugrađaninu ili zajednici malo, tek u tragovima. Fingirana zainteresiranost do trenutka u kojem se gase kamere, još malo mentalnog napora dok se ne poždere i ne poloče i posljednji kanapeić sljubljenog kurca i palca što ih je kakav popularni Chef sljubio u slavu i na čast Sokola i njegovih adoranata!

Tu na ovim škojima lomio se Hitlerov Reich, tu je njegovo “Ein Volk, ein Reich, ein Führer!” prdnulo u čabar uz veliki prasak! Dok sav pristojan svijet komemorira ovu pobjedu i njeguje kulturu sjećanja, mi Hrvati je se sramimo. Ovakvim postupcima odričemo se najčovječnijeg i najboljeg dijela naše prošlosti. Memorijska kultura progovara nepogrešivo i precizno… o tome tko smo, što smo, koje vrijednosti štujemo. Ona svjedoči o tome što nam je važno! Preobrazba onoga Svijeta, svijeta u kojem je bilo legitimno zaklati petogodišnjaka jer nije arijevske krvi – nije sramota! Antifašizam, pobogu ljudi – nije sramota! Dogma! Čudovište iz mraka!

Antifašizam je čupanje petogodišnjeg djeteta iz ruku krvnika što mu nožem upravo zarezuje vrat!

I tada je, baš kao i danas, trebalo progovoriti, djelovati, uzeti pero, hranu ili pušku. Pa moj je nono sa Domenikom Ballarinom (Talijanom ali i Hrvatom u drugoj generaciji), s legendarnim i zajebanim Dragutinom Mertlom (diverzant na nacističke kamione, ne povezuje se sa Sokolom ni u jednoj liniji svjedočanstava, sudbina mu je, iako tragična, bila drugačija i nevezana za Sokola) nacistima pokazao s kim će imati posla dok god ne odu tamo odakle su došli! Zbog ovakvih su se noću okretali. Svi su oni… Foretić, Ballarin, Nadilo Krenić i Cvitković “Adio Mare” sudjelovali u brojnim i po okupatore pogubnim i štetnim akcijama. Kakav je i koliki ulog u toj borbi protiv Talijana a potom i Nijemaca te njihove podguzne bratije bio – valjda je sada svakoj budali jasno. Tamo gdje su ulozi životi – nema roka trajanja. Nema ti tu, Andro, protoka vremena, nema tvog “tolikog vremena”! Za mene i moju obitelj, za mog pokojnog oca i nonu, ništa nikada nije bilo gotovo. Za nas ga i dalje nema. A nema ga zahvaljujući Sokolu, Hitleru, ustašama, četnicima i ostalom ološu! Uz to… i sama je kategorija žaljenja kojom mi častiš djeda – izrazito problematična. Žali se za zagorenim jelom, žao je ljudima kad se ispostavi da su propustili dobar film na televiziji, žao bude čovjeku zbog promašenog razgovora (“žali Bože vremena!), dođe dugovječnijima i žal za mladošću (Ko?Šta?Na?), a poznato je i da je Mujo svojedobno u Mostaru svojski smjestio Fati… žalosna joj majka!

Izrečeni sadržaj morao bi zrcaliti misao u najvećoj mogućoj mjeri. Ako to čovjekov um nije u stanju činiti, onda se čovjek nađe u problemu. Gdje su se točno slova uneredila (a na postolju Sokolove biste čak i slova u neredu jesu… ili fale ili zlaćano kičasto reflektiraju poluistinu)… pa se špijun bez pardona naziva mučenikom, ubojica žrtvom, okupator prijateljem, Markovina, Lešaja i oni koji ne pristaju na ovu svinjariju – nedovoljno dobrim Hrvatima koji bi ”tako govorili i o prekomjernom granatiranju Knina” (može li se pasti niže od ovoga?) dok se sami partizani, podvrgnuti detaljnoj revizionističkoj obradi, redom proglašavaju: banditima, krvoločnim ubojicama, sadistima iz najgorih noćnih mora, maloumnim ignorantima prava na demokratsku proceduru i pošteno suđenje, nekvalitetnim Hrvatima kojima bi kontrapandan u domoljublju valjda imali biti… ne znam, lupam… recimo Ustaše! Valjalo bi se konačno i jednom zauvijek odlučiti i jesmo li za Hajduka ili smo za Bayern!

Zna li gradonačelnik da ljudi s vizijom, s onakvim biografijama i mudima (a trebalo je imati konjska za ić protiv onakve sile!) sjaje mrvicu dulje i mrvicu jače nego bi to pomislili na prvu. Zna li gradonačelnik, zna li fra Zovko, zna li vrhovna zapovjednica, zna li društvo iz gostione “Kod Sokola” prizvati i osjećati patnju koju su morali proći ove “partizančine”, “jugoslavenčine”… devetero njih. “Majko moja, majko moja!”… pa pucanj… čuli su i prepoznali glas Anteta Pivca. Znaju li ti veseljaci da je za mene, a trebalo bi tako biti i za sav ostali civilizirani svijet, 75 godina u ovoj stvari – pičkin dim! Zna li skockana ekipa da su Talijani i Nijemci (uz prknoljube ustaše i četnike) bili okupatori i zločinci? Da su u svom demonskom projektu pobili preko 50 milijuna ljudi! Znaju li da bez otpora i borbe protiv fašizma nikada (pa ni tada!) ne bi postali gradonačelnici, državnici, a bogami ni građani Hrvatske. Tu činjenicu duguju najprije partizanima, a potom i braniteljima, kao njihovim nastavljačima. Stvari bi, da nas je Hitler zadržao, po Hrvate izgledale potpuno drugačije. Osim u jednoj stvari. Bistu bi Sokolu, kao i Sokolgrad (jer to bi jedino ostalo isto) ovih dana otvarao neki Obersturmführer Kurt! Gerstein npr.

Ima li ikakve sumnje u to da je moralni imperativ bio (i ostao) pružiti otpor, zaštiti obitelj, sugrađane, zemlju, trude i muku predaka? Kako se mogla dogoditi takva sramotna greška, izopačenost i anomalija da bez bitnijih znakova otpora a poradi vlastitih strahova ili udobnosti – zakopamo svoju ljudskost. Intelekt koji, za mračnih vremena, nije spreman na djelovanje i borbu, tek je memento vrijedan prezira.

Kako se, uistinu, moglo dogoditi da čovjeka kojeg desetci dokaza (kao i neovisne višestruke linije dokumentiranih svjedočanstava iz onog vremena, a koje sam u ovih šest dana potvrdila) terete za izdaju, danas proglašavaju mučenikom. Pa je predložen i za beatifikaciju! Jer su ga partizani likvidirali bez suđenja. Kad preteče neznanje ima li uopće smisla tražiti sram?

Moj nono kojeg je vaš junak ubio nije samo konstatirao vrijeme. On je vrijeme stvarao. Partizani su ga stvarali. A što mi radimo, o čemu šutimo danas? Danas to vrijeme i ostavštinu, i to baš na dane oslobođenja Korčule, ovom sramotom – nanovo rušimo, drobimo u prah. Vraćate nas u pakao, u izdaju, u doba kada se čekićalo po židovskim, partizanskim i ostalim nearijevskim i neprijateljskim glavama i glavicama (o da, glavicama! jer pucale su, još kako su prsnut znale dječje glavice male… samo zato jer su pune pogrešne krvi… krvi “nevaljale rase”).

Korčula nikada nije pristala šutjeti pod osvajačem! “UNABHÄNGIGER STAAT KROATIEN” ovdje prošlo nije!

Nemoćni, zaduženi, skršeni, ucijenjeni, klonuli, umorni… ima li još snage u vama? Da se zauzmete za te ljude, vaše davne sugrađane. Ne traže ništa evo već sedamdeset i pet dugih godina. Miruju, pod morem šute, ne smetaju nimalo. I ne traže iznuđeno žaljenje (“Meni je žao i tih partizana”), ne traže nijedno i ničije žaljenje. Oni su sa žaljenjem raskrstili ‘41. Ukalkulirali su i ovakav, fatalni ishod. Bili su idealisti, ali ne i mone. Bili su, dozvoljavam… možda i budale – ali ne i kukavičke pizde! A moglo se, recimo, i ja bih došla tamo… na tom mjestu počastiti spomenikom fratre koji su pomagali partizanski pokret! Don Božu Depola, don Petra Kalogjeru, padre Vida Mihičića, padre Bernarda Maroevića, fra Vjenceslava Banderu… časnu majku Manes Karninčić! Ili ovih četvero hrabrih boraca! Moglo se razgovarati na nivou nešto složenijem i višem od nivoa petogodišnjaka (zaista je uvredljivo odgovarati na argument kako prevoditelj Villim Fulier koji se zatekao u Komandaturi jer je tamo radio nije mogao čuti Sokolovu dojavu jer je, eto, Sokol govorio njemački!)

Egoizam krda udobno grije i obećava povećanje mišićne mase u vidu okrupnjivanja sinergijske sile. Ali nema tu ničeg vrijednog, ničeg u dovoljnoj mjeri snažnog čak ni da okrzne onaj dio što je uporište, temelj, sama esencija i bit vrela čovjekovog. Onaj dar da osjećamo strujanje ljudskog daha i krvi, sluh za ljudsku patnju, nemoć i pad, nagon za djelovanjem i popravljanjem svijeta… svijest o tradiciji, imenu i prošlosti – neuništiva je sila! 

Metaznačenjska Pojava izvan meteorologije, formalnih zakona i trenutnog konsenzualnog raspoloženja što se nosi u sezoni jesen-zima 2019./2020.!

Odali ste počast ubojici najsjajnijih u najmračnijim vremenima, poklonili ste se krvniku pametnih i odvažnih, slavili ste onoga koji je izdavao Hrvate Nijemcima! Izabrali ste da vam uzor bude čovjek zbog kojeg su naše familije ostale bez majki, rođaka, očeva, djedova i baka.

Kakav čovjek moraš biti da se ne zamisliš pa da se, nakon što razmisliš, ne ispovraćaš nad ovim! Presumpcija nevinosti zbog izostanka suđenja? Svakako. Ali što ćemo s Adolfom Hitlerom. Ili Goebbelsom. Jesu li i oni bili nevini jer nisu suđeni. Ubili su se. Možemo, s današnjeg nivoa razvoja svijesti, razgovarati o suđenjima i pečatom ovjerenim presudama. Možemo i moramo. Jer danas je to pozitivan standard i dobra praksa koju moramo (sa)čuvati. Sama rasprava o suđenju može se voditi iz različitih diskursa. Filozofskog i sociološkog, ponajprije. Valja nam misliti o razini današnje i razini ondašnje svijesti. O napretku. O tome da li bi danas bila izgledna ili moguća Hirošima, Nagasaki, Tokio, Dresden. Zato se u ovoj stvari ne isplati tražiti objašnjenje. Treba shvatiti (što ne znači da treba i odobravati) kontekst vremena. Kao što ga i sama shvaćam. Ne pitam se, naime, ni jednoga trenutka zašto nonotu nije suđeno, zašto nisu pozvani zapisničar, sudac, porota i svjedoci. Da saslušaju okrivljenog, ispitaju upletene, objave konkluziju, fino lupe pečat, da u lešadu izvole ubaciti najbolju ribu te paradiže kao posljednji obrok, pa da mu, kako je danas već red i običaj, lege artis – spraše zrno u glavu!

A ako bismo, unatoč ovome, opet o suđenju što ga Sokol dobio nije, molila bih da se ipak poštuje red. Prvo o partizanima što su bez suđenja stradali, prvo o dvogodišnjacima što su bez pečata u komorama pogušeni pa onda eventualno o špijunima što su partizane prokazivali! U toj fili Sokol se bezobrazno tiska preko reda!

Pomalo Sokole!

Eno ih, koliko vidim iz daljine, devetero ispred tebe!

Kako čujem, a i vidim iz fotografija, pristojniji i intelektualno superiorniji dio korčulanske kulturne i javne scene nije pristao komemorirati Sokola. Nije se dao impresionirati uzvanicima (pa ni notornim Sedlarom!). Kultura sjećanja, pokazuje se, moguća je upravo tamo gdje se stoljećima osluškuje memorija i bilo grada. Ljudi pamte duže od pojedinačnih života. I pritom nije sasvim svejedno radi li se o Zagrebu ili Korčuli. U manjim sredinama ljudi su upućeniji jedni na druge. Važnije je znati kako ti je susjed, rođak ili prijatelj. Recimo da ovih dana treba bacit barku u more. Moraš zvati četvoricu! Pa ako se dogodi da ti ujutro kažu: “Na njih ne računaj, izdao ih Sokol, svih je Gestapo zatvori!” – ti dobro zapamtiš događaj. Tiče te se, sablažnjava te, boli. Dirnuli su i u tebe. U tvoj svijet. U tvoje ljude. U tvoju drugu obitelj. Predstavnici grada i države moraju, bez obzira na stranačku ili ideološku orijentaciju, stati upravo uz one svoje ljude koji u kolektivnoj svijesti, u važnoj ali nedovoljno prepoznatoj memoriji grada – imaju pozitivnu ulogu. Ako petorica ondašnjih omladinaca (devedesetak nam godina danas ima dundo Livio Ballarin) kao jedan kažu (a kažu mi) da su konsternirani, ogorčeni, zaprepašteni i ljuti slavljenjem špijuna koji je 1944. skrivio smrt najboljih i najaktivnijih ljudi onog vremena – onda se to ne tiče samo mene kao unuke – tiče se čitavog grada.

Meni jest osobno. Jer sam Todorova. Ali i Korčuli je osobno! Jer to znači i značilo je samo jedno: opstanak. Ako ne pamtite točno, precizno i uporno – kako ćete znati koga ćete zvati da vam da ruku na barci, kući, na groblju kad mrtvog oca ili mater… treba spustit pod ploču? Moji su Foretići Kolende pred petstotina godina upisani u župnu knjigu. Isto su toliko upisani u meta-knjigu “Memorija grada Korčule”! Nećete je naći u knjižnici. Nego u ljudima. Rađali se, množili se, umirali, odlazili, vraćali se… živjeli!

Pamtiti i misliti Korčulu, ne samo živu već i onu mrtvu, rasutu po grobovima u Sv. Luke, po grobovima pod morem Badije, Vrnika ili Sutvare, znači razliku. Između toga ima li Korčule ili Korčule nema. A toj maloj a u stvari velikoj, od Zagreba većoj memorijskoj sili što je šire i jačaju u njoj pohranjeni nebrojeni mrtvi i živi – do sada nitko utekao nije!

U Korčuli rastu porodična stabla. Sekvoje duša. Svaka grana pamti. Najviše ona najbliža suncu. Neka od tih stabala listaju, bujaju, rastu dalje… neka i bez novih listova dišu. Pluća grada. Drže mu dah prohodnim, toplim. Drže grad neuprljanim, čistim! Ono malo sitne truleži što bi da blagujemo otrov fašizma, što bi crvljivu i smradnu lešinu učinilo jestivom, što nam uvaljuje muda pod bubrege, a ološ pod heroje, što pljuje na prodanu, izmrcvarenu, poniženu i pobijenu braću i sestre pozivam na razum. Pozivam na suosjećanje. Pozivam na ispravnost. Ovo je veće od Sokola i Todora. Veće je od mene i od vas. O ovome ovisi kakvi će nam ljudi sutra biti naši sinovi i naše kćeri. Dozovite se pameti i tražite oprost od ovih ljudi.

Ubili ste nam ih po drugi put!

Ave Imperator, morituri te salutant!

EVO VAM VAŠI MRTVI:

Todor Foretić Kolenda

Domeniko Ballarin

Andrija Cvitković

Antun Nadilo Krenić

Vojko Trojan

Luca Peručić

Martin Šegedin

Kata Curać

Ante Pivac

Ovo je moj nono (u sredini), a desno je moj bižnono Vincenco Visko. U svom su brodogradilištu.