– Molim? 

– Mogu li nešto da vas pitam? Da li ste vi Naumov? 

– Da. Jesam. 

– Samo da znate kako mi je laknulo. Nisam bio siguran da ste to baš vi. Kišobran…

– Kišobran? 

– Da. Da, onaj vaš crni kišobran. Zaboravili ste ga u maloj pošti kada ste plaćali račune. Bio sam odmah iza vas, potrčao sam za vama, ali vi ste jednostavno nestali. I evo, posle sedam dana uspeo sam da vas nađem… Inače, vaš kišobran je još uvek tamo, u maloj pošti. Zamolio sam jednu službenicu da ga pričuva dok se ne pojavite.  

– Zaista ste učinili dobro delo. A odakle vam moje prezime? 

– Pitao sam službenicu da pogleda u kompjuteru. Baš fino što sam vas našao. Gledam vas i kažem sebi: Da, to je baš onaj čovek. Eto, imali smo sreću. Ako sad odete do one male pošte, sigurno ćete naći onu istu službenicu. Prošle nedelje je radila pre podne, znači da je ove popodne. Crnka je, nosi naočare i zove se Verica. 

– Vi izgleda odlično pamtite imena. 

– Da, pa… možda nisam mnogo pametan, ali imena pamtim. 

– U svakom slučaju, hvala vam. Mada upravo danas putujem, i za dvadesetak minuta treba da budem na autobuskoj. Zato ivučem kofer sa sobom. 

– Imate vremena, stići ćete. Do pošte ima samopet minuta. 

– Ali zaista… 

– A šta ako kiša padne tamo gde ste se uputili? 

– Zaista, na to nisam ni pomislio. 

– Eto, vidite. Zato vi lepo pođite do male pošte,tamo je Verica, i vaš kišobran. 

– Znate šta, što se kišobrana tiče, iskreno govoreći… bio sam u onoj maloj pošti, to priznajem, ali ne sećam se da sam ga nosio sa sobom. 

– Ma sigurno je vaš, sto posto. Crni kišobran, od onih starinskih, sa futrolom. 

– Mislim, da je tu ipak posredi neki nesporazum. Jer ja nemam crni kišobran. Imam doduše jedan, na rasklapanje, ali je šaren i odavno ga ne koristim. Enoga u podrumu. Osim toga, ne mogu da nosim kišobran kad vozim bicikl. Zato me ni onomad niste stigli. Nosio sam vetrovku. 

– Naumov, mislim da u ovome niste u pravu, što se kišobrana tiče. 

– Izvinite, ali ja sada zaista moram da požurim, pobeći će mi autobus. 

–  A kišobran ostavljate, tek tako? 

– Pa nisam siguran da je moj, to sam vam već rekao. Ako baš insistirate, sutra ću da ga uzmem, kad se budem vratio u Skoplje. 

– Znači, putujete nakratko. A gde? 

– U Veles. A kakve to veze ima… 

– U Veles? Pa za Veles imate autobus na svakih pola sata. Pođite vi prvo do male pošte,  do Verice, kad vam ja kažem. 

***

– Naumov, Naumov! Kako ste? Kakva ciča zima. A kiša, pada li, pada. Posmrzavaćemo se. 

– A, to ste… vi. 

– Da, ja sam. Slučaj sa kišobranom, sećate se? Ovaj isti koji i danas nosite. Pre godinu dana rekao sam vam da ste ga zaboravili na šalteru u maloj pošti. Kod Verice, sećate se?

– Da, da, svakako. 

– Dakle, ipak ste otišli u Veles. 

– U Veles? Da, žurio sam na autobus, ali sutradan, kao što ste me uputili, otišao sam u onu pošticu. 

– I? Da li sam bio u pravu? 

– Da. Zaista sam zaboravio kišobran. 

– E da znate da mi je laknulo. Pomislio sam tada da ste se naljutili na mene. 

– Zašto da se ljutim? Pa, vi ste mi pomogli. I tako… baš mi je milo što sam vas ponovo sreo. 

– Naumov, mogu li nešto da vas pitam? Kišobran, da li vam je od koristi? 

– Da, koristim ga, kao što vidite. 

– I kako vam se čini? 

– Solidan je. U redu je. 

– Da li biste mi ga prodali? 

– Molim? 

– Da li biste mi ga prodali? 

– Ali star je. Iskrzan. Nije za prodaju. 

– Onda, poklonite mi ga. Da vas nisam ponovo uvredio? 

– Pa, da vam pravo kažem, malo mi je sve ovo čudno. Toliko ste insistirali da ga uzmem, a sad hoćete da mi ga uzmete. 

– Da vam ga uzmem? To nikako. Želim da mi ga date. Vašom voljom. 

***

– Dobar dan. Da li me prepoznajete? 

– Dobar dan. Naumov? Prošlo je prilično vremena… Kišobran? Ovaj… 

– Da, ovaj koji nosite. 

– Zar nije zanimljivo što i danas pada kiša. Kao i prošli put, pre nekih desetak godina, teško je reći? I tada, kao i sada, opet pada… Pa, kako je, Naumov? 

– Tako, tako. A vi se još uvek služite mojim kišobranom? 

– Pa ne bi se moglo tako reći. Tačnije, bio je vaš. Ja sam se već toliko navikao na njega, da radije mislim kako je oduvek bio moj. Iako sam ja bio taj, ako me pamćenje dobro služi, koji vas je upozorio da ste ga zaboravili. U maloj pošti… 

– Kod službenice po imenu Verica. 

– Eto, vidite, sećate se i imena. 

– Otišao sam, jer ste bili uporni, i uzeo ga. Zatim, posle godinu dana, sreli ste me i uzeli ga.

– Zapravo, zamolio sam vas da mi ga date. 

– Svejedno. Ipak ste ga uzeli. Iako, uistinu nisam znao da li je stvarno moj. 

– Naumov, a mogu li ja vama nešto da kažem? Da vam priznam? 

– A šta to? 

– Tada, kada sam vas sreo i rekao da ste zaboravili kišobran u maloj pošti … 

– Da?

– No, dobro, reći ću vam pravu istinu. Ni ja nisam sigurno znao da je kišobran vaš. Vi ste bili u maloj pošti i upravo ste izlazili kada sam ja ušao unutra i na šalteru ugledao kišobran. Pomislio sam da ga je neko, vi ili neko pre vas, zaboravio. Vi ste onako brzo, gotovo trčeći, izleteli… tako da… nisam mogao da znam da li ste to baš vi… Mada, dopao mi se. Delovao mi je tako nekako… lepo. I, odmah sam ga poželeo za sebe. 

– I zato ste smislili celu tu igru? 

– Da, ali kišobran mi se zaista mnogo dopao. Zaista. Zavoleo sam ga. 

– Znači tako. 

– Tako… No izvinite, žurim. Treba da se dogovorim s jednim majstorom, molerom, da mi okreči stan. A i pokisnut ćete ovako, bez kišobrana. Vidite, kiša prosto lije. Pa onda, dovi|enja. 

– … Ja… 

– Molim? 

– Ja… ustvari ne znam ni kako se zovete. Kako da vam se obratim. Sledeći put.

– E, sad ćete se sigurno začuditi. Jer prezime mi je veoma slično vašem. Samo mu dodajte “ski“.  Naumovski.

S makedonskog preveo autor

(jedna zimsko zdravoljubavna)

Da ti kupim naranče?
Što da mi kupiš, pa imaš ih
eno, u svom vrtlu.
Nezgodno mi, znaš, godine su tu
i visoko su, bogamu, idem zato
do dućana, odma’ sam nazad.
Ne mora se, a i zašto?
Radi tebe!
Kako da ne, ti bi samo kríla niz put
daj sjedi tamo, i zašuti već jednom.
Ali moram ti to.
Ma što, golube?
Kako da ti kažem, znaš
leđa mi nisu, ni oči, ruke, ni koraci
pa ni ono nešto nije mi baš nešto
ter me pusti da te bar obradujem
stavim barem, eto, s vitaminom ce
zima je, ugrist će te.

Dadoh ti život, sve zlo pride,
Sav ozaren, ponavljaš – Još!
Tvoje muke i rane nek svi vide.
Evo ti, čedo vječno, ovaj  broš

Koji osjećaš  svake noći,
U srcu svom taj bol pretka,
Što ne uspije nikog proći
Bez oštrog noža ili metka. 

Dadoh ti sve blago patnje,
A ti na podu išteš – Još!
Zar ništa ovdje nije zadnje,

Ni to što počini tvoj ološ,
U moje ime, u moje tamno ime?
Ne zovi me više, ne moli me.

Sredinom decembra bio sam na XXII Nikšićkim književnim susretima. Prvi put u tom gradu, koji sam tokom tri dana boravka obilazio uzduž i popreko. Najviše po dubini. I to od trenutka kada sam na Trgu Slobode ugledao spomenik narodnom heroju Jugoslavije, Čedomiru Ljubi Čupiću, kojeg su četnici zarobili, mučili u zatvoru, i javno streljali 9. maja 1942. godine. 

Svakoga dana zastao bih pred figurom tog crnogorskog rodoljuba. Stoji na trgu, bez postamenta, levu nogu isturio napred, krenuo je negde. Tako izgleda iz daljine. Kada se priđe, vidi se lanac kojim su mu vezane ruke. Drugi kraj lanca gubi se pod skutima dugačkog šinjela.  Njegov osmeh, uhvaćen foto-aparatom nekoliko minuta uoči streljanja, ovekovečen je na spomeniku. 

Iz dubine sećanja javlja mi se crno-bela fotografija koju sam šezdesetih godina prošlog veka video u nekoj knjizi, verovatno u udžbeniku za istoriju. Prepoznajem taj osmeh, njegov grubi otisak u bronzi. To je osmeh prkosa, čin hrabrosti u poslednjim trenucima života, ali i gorak osmeh saznanja upućen prisutnima na trgu koji svedoče egzekuciji. Na licu Ljube Čupića nema panike, ni užasa pred ništavilom smrti. Njegov osmeh kao da dolazi iz neke udaljene budućnosti koju on jasno vidi, i u koju će kroz nekoliko trenutaka zakoračiti. On nam nešto poručuje. 

Zadivljujuće je šta se sve može pročitati u tom otisku u bronzi. 

Osam decenija kasnije taj osmeh lebdi nad robljem. Živimo u vremenu u kojem je moral ukinut, izvršene su pogubne rokade, dobro i zlo zamenili su mesta, licemerje i nitkovluk umesto poštenja i čestitosti, ideali su obesmišljeni, ne postoje više ideje za koje se vredi boriti, građani su pretvoreni u beslovesnu gomilu, svedoci smo novih generacija najgorih koje se bore za vlast. Postali smo društva bez nade na čitavom prostoru jedne bivše zemlje. Ne postoji sutra, već samo kavez sumorne sadašnjosti. Po tom kavezu teturaju hipnotisani podanici svakoga dana bogatiji za još jednu laž, oslobođeni stida i zdravog razuma.

Tokom boravka u Nikšiću smešten sam u malom, privatnom hotelu “Jugoslavija”, čije tri zvezdice svetle intenzitetom neke više kategorije. Čudi me da nema i četvrte. Verovatno je razlog tome veličina soba neodgovarajuća za de lux kategoriju, ali sve je u tom prostoru savršeno i ničega ne manjka. Imam osećaj kao da sam u kabini nekog luksuznog putničkog broda. Ime hotela priziva putovanje u prošlost.

Zidovi hotelskog restorana, hodnici i sobe prekriveni su fotografijama jugoslovenskih glumaca. Sve same veličine. Nema tog hotela koji ima toliko zvezda kao “Jugoslavija” u Nikšiću. U mojoj sobi je Milena Dravić, crno bela fotografija. Prepoznajem kadar iz filma Prekobrojna. Hotelski kafe dizajniran je u stilu šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka. Po zidovima scene iz filmova koji su klasika YU kinematografije. U jednom uglu biletarnica. Ne, nije kulisa, jer nekoliko devojaka i mladića stoji u redu. U dnu kafea primećujem širom otvorena vrata kroz koja se ulazi u veliku bioskopsku salu. Kao da sam zalutao u kadrove filma koji je odavno skinut sa repertoara. 

Mi smo danas u nekom drugom filmu u kojem pirotehnika služi da prikrije nepostojanje bilo kakvog scenarija. Rijaliti je zamenio gladijatorske igre. Umesto varvara stižu nam migranti. 

Na odlasku upisujem u knjigu gostiju rečenicu: “Da je Jugoslavija bila kao ovaj hotel ‘Jugoslavija’, i danas bi postojala”.

Ostavljam Nikšić, Trg Slobode i onog heroja koji je dospeo tamo gde mi nikada nećemo doći. 

 Vreme u kojem živimo ne ostavlja na licu osmeh, već samo jezivu grimasu poraza.

Objavljeno 7. 1. 2013.

Preko puta Hotela Europa, pa malo niz ulicu, jedna je stara austrijska zgrada, u posljednjem ratu stradala od granate, tako da na gornjim katovima više nitko nije živio. Dugo je, iz jednog balkončića, ili možda prozora, ne sjećam se više, a ne mogu provjeriti, jer ne živim u Sarajevu, raslo stablo. Ne znam koje je bilo vrste, ni kako je sjeme doletjelo gore, ni gdje je pronašlo zemlju u kojoj će se začeti, ni kako je uspjelo izrasti tako granato i zeleno, pravo stablo, gore negdje u visinama, tamo gdje više nije bilo ljudi. Gledao sam ga kad god bih krajem devedesetih došao u grad, i sve do u dvijetisućite, a onda je 2002. ili 2003. stabla nestalo.

U baš toj kući rodio se Oskar Danon, prije tačno stotinu godina, 7. veljače 1913., u dobrostojećoj građanskoj porodici, od oca visokoškolovanog trgovca, vlasnika više dućana, i majke koja je lijepo svirala klavir. Stari Danon bio je vlasnik kuće iz čijeg će najvišeg kata jednom izrasti stablo.

Danon je pohađao Prvu gimnaziju, u kojoj se zarazio komunizmom i džez muzikom. Kao petnaestogodišnjak, učenik petoga razreda, s prijateljima osniva Bobi džez ansambl, u kojem svira klavir. Bio je to prvi džez orkestar u povijesti Sarajeva. Godina 1928.

Pet godina kasnije odlazi u Prag i studira filozofiju, te kompoziciju i dirigiranje. Diplomirao je i obranio doktorsku tezu na temu Claudea Debussyja i impresionizma u glazbi. Po studiju se vraća u Sarajevo, koje tih predratnih godina –  kao i svaki put pred rat – doživljava svoje zlatno doba. Formirana je Sarajevska filharmonija, osnovan je Collegium Artisticum, a Danon se druži, stvara, umjetnički i politički djeluje sa svojim generacijskim drugovima, redom ljevičarima i komunistima: Danielom Ozmom, Vojom Dimitrijevićem, Ismetom Mujezinovićem, Emerikom Blumom, Jahielom Fincijem, Pavlom Goraninom, Miljenkom Cvitkovićem…

Šesnaestog srpnja 1941, desetak dana pred izbijanje ustanka, Danon iz Sarajeva – gdje je prethodnih mjeseci živio u strogoj ilegali – bježi taksijem u partizane. U taksi, na Bjelavama, sjeo je sa Slavišom Vajnerom, budućim Čičom, i sa Slobodanom Principom, drugom Seljom.

Kako je bio tamne puti, Danon je u partizanima ponio nadimak – Cigo. Kada je pjesnik Vladimir Nazor pridružen Vrhovnome štabu, drug Cigo je dobio borbeni zadatak da se brine da Nazoru nikada ništa ne usfali, te da ne izgubi glavu u neprijateljskim ofanzivama. U skladu s partijskom konspiracijom, nije mu rekao ništa o sebi, pa ni to kako se zove. Jednom je, ushićen obrazovanošću svoga pratioca, Vladimir Nazor uskliknuo kako Tito mora dobiti rat ako ima ovako pametne i školovane – Cigane.

Danonovi roditelji su, zahvaljujući brizi komšija, uspjeli preživjeti rat, tako što su prebjegli na teritorij koji je kontrolirala Mussolinijeva Italija. Oboje su poslije rata emigrirali u Ameriku. Majka je radila kao kuharica u jednome jevrejskom staračkom domu u Detroitu, dok je otac bio domski ekonom. Bili su, manje više, sirotinja. Kada je, sredinom šezdesetih, otac umro, majka se vratila u Sarajevo. Umrla je 1972.

Oskar Danon živio je u Beogradu, gdje je dvadesetak godina bio direktor opere i profesor na Muzičkoj akademiji. Odigrao je veliku ulogu na društvenoj i umjetničkoj rehabilitaciji glazbenika koji su se tokom rata ogriješili tako što su sudjelovali u javnom i kulturnom životu ili su odlazili na turneje po Hitlerovoj Njemačkoj. Oskar Danon je Zagrebu i hrvatskoj kulturi vratio pijanisticu Melitu Lorković, tako što je početkom pedesetih s njom iz Beograda doputovao u Zagreb, da Meliti priredi veliki solistički koncert, uz pratnju Zagrebačke filharmonije, kojom je on dirigirao. Za čudo, hrvatska mu kultura, tojest njezin glazbeni dio, to nikada nije zaboravila.

Tokom devedesetih i dvijetisućitih, po pola godine je živio u svojoj vikendici u Baškoj, na otoku Krku, a drugo pola u Beogradu. Objavio je memoarsku knjigu (u suradnji s novinarkom Svjetlanom Hribar) “Ritmovi nemira”, a malo pred smrt, tek kao devedesetpetogodišnjak, postao je i član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Umro je 18. prosinca 2009. u Beogradu. Bilo je to prvo ljeto koje nije proveo na Krku.

Oskara Danona upoznao sam tri godine ranije, u Opatiji, na Bejahadu, tradicionalnoj kulturnoj manifestaciji Jevreja s područja bivše Jugoslavije. Nekoliko smo večeri sjedili, pili vino i razgovarali. U duši je bio mlad čovjek, svježih interesa i saznanja, pa ga je trebalo nagovarati i navoditi da priča o dalekoj prošlosti. Više ga je zanimala današnjica. Ali kada bi pripovijedao o davnim danima, trudio se da pronađe neku anegdotu, vic, nešto što će priču olakšati i relaksirati, osloboditi je suvišnog mraka i težine. Nije on ništa prešućivao, ali je nastojao da svaku nesreću i tragediju ispriča tako da slušatelja oslobodi potrebe za sućutnim potvrđivanjem.

Bio je tolerantan čovjek. Valjda nisam tolerantnijega sreo. Imao je razumijevanja za sve, a kada bi pripovijedao o zlu, činio je to nastojeći da mu ne pridodaje nikakva i ničija nacionalna ili vjerska obilježja. Bio je Jevrejin, bio je Židov, nije to ničim dovodio u pitanje, ali nije se preko te pripadnosti legitimirao. Ako bih, na osnovu opatijskih i jednoga kasnijeg beogradskog razgovora, govorio o načinima na koji mi se Oskar Danon predstavljao, o prioritetima u nizanju njegovih identiteta, rekao bih da je on bio: prvo muzičar, zatim Jugoslaven, pa komunist ili ljevičar, a tek onda Jevrejin. A Jevrejin je bio po Sarajevu, sarajevski Jevrejin, iz centra grada, s ruba Baščaršije… To, naravno, ne znači da je bio manje Jevrejin od nekoga tko je u sebi više Jevrejin, nego bilo šta drugo. Upravo suprotno: time što je najprije bio muzičar, potom Jugoslaven i ljevičar, Danon je bio mnogo više Jevrejin nego netko tko je samo Jevrejin.

Na rastanku mi je, ne bez nekog očaja, rekao: “Devedeset i pet, to je zastrašujuća starost. Zastrašujuća!” Nisam ga mogao razuvjeriti, ni utješiti, iako je dobro izgledao, imao je čvrst stisak ruke, vrlo mirne prste i savršen sluh. Bila je to jesen 2008, a Beograd je bio u magli i smogu. Njegova zgrada, u samome centru grada, stotinjak koraka od Narodnog pozorišta, bila je okružena šumovima, bukom i  vrevom velegrada, ali u njegovom stanu je bila savršena tišina. Savršeno mjesto za glazbu. Ako se čovjek u času svoje smrti u nešto pretvori, Oskar Danon se pretvorio u  glazbu.

Pismo Nicolette Dosio iz zatvora prijatelju, pokretu i talijanskoj javnosti

Dragi Alberto [1],

napokon ti odgovaram, ali pošta ovdje stiže usporeno. Tebi, svim drugaricama i drugovima, zahvaljujem na solidarnosti i na tolikim pismima, na koja odgovaram kad i kako mi tamnica dopušta.

Do mene dopiru brojne vijesti o velikom zalaganju, po cijeloj Italiji, kojim se žrtvujete za potporu meni i pokretu NoTav. Uspjela sam vidjeti na televiziji poneki prizor iz “Vještice koja nosi ugljen”: stvarno zajedljivo i zabavno. 

Zacijelo toliko solidarnosti koja, preko stotitne poruka, uspijeva ući i u zatvor, dovodi ih na čistinu, pa su pred objektivnim problemom. Ovo je, više nego ikad dosad, trenutak da se udara jače, ne toliko zbog mene, koja nisam ništa drugo do “mala sjenka na granicama carstva”, nego protiv kriminalzacije aktivista i socijalnih borbi a u korist posljednjih, poniženih i uvrijeđenih, kojih su pak zatvori prepuni.

Sada proživljavam neposredno iskustvo zatvorske nepravde, što sam ranije samo teoretizirala: zatvori su doista mjesto represije i društvene kontrole, a sudišta oruđe nepravedne pravde, slabašna prema jakima a snažna prema slabima.

Ja sam još među “novopridošlima”, u prostoru prvoga razvrstavanja onih koji ulaze u zatvor. Tu smo u ćelijama zatvoreni 18 sati dnevno, nagurani u sobičcima četiri metra sa dva, zauzetih krevetom na kat, stolićem na zidu i dvjema klupicama, te dvama ormarićima: sve u paru, jer se ćelija dijeli s drugom “sućelijašicom”.

Kontakti s drugim zatvorenicama mogu se ostvariti jutrom na tuširanju, u vrijeme šetnje, ili od ćelije do ćelije, dovikujući se preko hodnika. Ovdje doznajem za brojne priče o nasilju nad ženama, o bijedi i neimaštini: o držanju u ropstvu, prostituciji, ovisnosti o drogama, sitnim krađama, a žrtve su one, ovdje zatočene žene. Toliko ih je vrlo mladih, toliko izbjeglica ili Roma, toliko ih plače za djecom ostavljenoj rodbini. Doista komad potopljene ljudskosti.

Zatvor, znamo to, nije tu da izbavlja, već da satire: uništenju osobe i volje ciljaju apsurdna i promjenjiva pravila, uskraćivanje vremena i prostora, prisilan suživot, poput ptičica u pretijesnoj krletci, oklopi i mreže koje blokiraju ćelije, lupanje po željeznim rešetkama u svako doba dana i noći.

Ipak, i na ovom zaboravljenom mjestu postoji solidarnost među zatvorenicama, ruka ispružena u pravi čas, višak namirnica ustupljen onome tko nema novaca na računu, lijepa riječ protiv očaja.

Dragi Alberto, toliko toga učim na ovom veleučilištu, iskustvo je koje uvećava gnjev i osviještenost. Svi se ovdje nadaju pomilovanju: to mora da je snažan cilj, nužna dopuna borbe za okoliš i društvo – amnestija, ukidanje doživotnog zatvora i 41bis. 

Dakle, toliko toga treba uraditi, a vrijeme izmiče, ako želimo zaustaviti pustošenje skoro pa nepovratno. Svijest da “juriš na nebo” nije tek sahranjena uspomena i da Otpor nije mrtav, omogućuje mi da vedra živim i među ovim zidovima.

Sve vas grlim

Nicoletta

[1]

Alberto Perino, talijanski aktivist i pacifist, jedan od lidera NoTav pokreta.

Preveo i priredio Tvrtko Klarić

Mladost, onu prvu, kada se još može mijenjati putanja, provodio sam u snack-baru hotela Beograd, koji smo zvali Zemun. Ruku bih u vatru dao da je od mene poteklo to ime.

Spustio bih se sa Sepetarevca u grad, kupio novine u kiosku ispred Narodne banke. Troje dnevnih, sve magazine od tog dana, možda i još nešto, Stripoteku, Džuboks, Rock.

Sjeo bih za stol uz prozor, pio espresso i coca-colu, nisam pušio, i zadovoljan bih bio ako bih stigao prelistati sve novine prije nego što naiđe netko.

U hotelu Beograd konačio je s proljeća 1991. Dragoljub Žarković, glavni urednik beogradskog nedjeljnika Vreme. Nazvao me da se nađemo (moj broj bio je 510-343), tu u hotelskome snack-baru.

Pamtim da je bio dan, da su svi stolovi uz prozor bili zauzeti, pa smo sjedili za onim, meni najmržim stolom pokraj šanka, tako da su mi ljudi za barskim stolicama sjedili nad glavom. Pamtim da je iznad mene, na barskoj stolici, sjedio Neka, i da nam se ubacivao u razgovor.

Ne pamtim, međutim, ni riječi od onog što smo razgovarali.

Po tom smo se susretu poznavali, što nas je oslobađalo barem jedne suvišne konvencije pri susretima koji uslijediše u dalekoj budućnosti. Usputni, s nogu, od kojih također ni riječi ne osta. Sve je zaboravljeno, negdje u mraku iza svijesti leži.

Trideset godina smo se znali, skoro. A sjećanja kao u nijemome filmu.

Beograd je u međuvremenu postao Bosnia, Zemuna nestalo, a Neki je granata odnijela obje noge. Dragoljub Žarković od jutros je mrtav.

Kao nadrealističko ulje na platnu: sjedimo na mesinganim stolicama za okruglim stolićem od lažnoga mramora. Nada mnom Neka, kao gavran crn, usijeca nam se u riječ, premda Žarkovića ne poznaje. I premda riječi nema.

Mene strah da će mi se s barske stolice svaliti na glavu.

Dnevnik jednog penzionera/67

(Dva fragmenta iz rukopisa)

Prohladno proljetno praskozorje nad slavonskom ravnicom. Niska rijetka magla, iz nje sipi vlaga. Nakon paklenoga treska i loma, među dijelovima raznesenoga teretnog vagona na ledini s obiju strana pruge razbacana leže tijela zatvorenikā i stražarā. Petorica su mrtvi, mnogi teško izranjeni i polomljeni. Nekoliko ih je s lakšim ozljedama i ubojima, a dvojica su, čudo božije, netaknuta. Ukupno – četrdesetjedan kažnjenik, osam milicionera i jedan kapetan Udbe. 

Na mokroj travi u plitkoj barici, svezani u zajednički lanac, leže fratar i vladika. Prvi je Ljubo Hrgić, profesor franjevačke gimnazije u Visokome, pisac, drugi je Varnava Nastić, episkop hvostanski sa službom u Sarajevu. Tako su putovali, tako ih je bacilo na ledinu. Na početku putovanja u Zenici sjela su njih dvojica na nekakvu klupicu uz nužnik na kraju vagona, ali ih je kapetan odatle potjerao, pa se na nju smjestio sam i zaspao. Poginuo je odmah, bilo je to mjesto izravnoga sudara. „Pričaju oni kojima ništa nije bilo, da je on bio na mjestu mrtav, poznali su mu slijepljeno tijelo po metalnim dugmadima“ – bilježi Hrgić u svojemu dnevniku (a taj će nam još biti od koristi). 

U službenim Udbinim izvještajima, gdje se opisuju povrede stradalih, uz Hrgićevo ime stoji prelom obje noge, dok on sam piše o slomljenoj karlici, oštećenoj kičmi, velikom unutarnjem krvarenju, k tomu: „Iz ušiju krv je tekla, lijevo oko bilo je zalijepljeno krvlju i blatom“. Za Nastića Udba bilježi prelom jedne noge i kontuziju, a u crkvenim biografijama vladičinim stoji da je pretrpeo prelom ruke i obe noge.

Oskudni su i međusobno nepodudarni izvori o događaju, pa nije sasvim jasno kako se dogodilo da u zoru toga aprilskoga dana godine 1951. na malenoj željezničkoj stanici u Slakovcima u udaru teretnoga vlaka iz pravca Vinkovaca bude smrvljen vagon s kažnjenicima koji su iz zeničke tamnice prevoženi u tamnicu srijemskomitrovičku. Je li vagon bio iskopčan i ostavljen sam na jednom od slobodnih kolosijeka jer su mu se zapalile osovine, kako stoji u Udbinom izvještaju, pa je krivnjom otpravnika vozova na ovoj stanici na kola sa osudjenicima naletio teretni voz, dok se u drugom izvještaju govori o naletu voza na voz. Ili je vagon ostao u kompoziciji brzoga vlaka koji je, kako piše Hrgić, „ne znam iz kojega razloga zadržan u stanici“, a bio je sastavljen tako, da su „između nas i ostale kompozicije bila umetnuta dva prazna vagona, valjda da ne bi bilo kontakta između nas i slobodnih putnika“? Neki od preživjelih su se sjećali da je dolazeća lokomotiva davala signale da se ljudi spase iskakanjem iz vagona, te da su oko vagona trčali željezničari, lupali na prozore crvenim lampama i vikali izlazite, izlazite, a onda se razbježali. 

Ubrzo stižu oficiri Udbe iz Vinkovaca s milicionerima. U izvještaju se kaže da je poginulome kapetanu Đorđi Čajiću „u tom momentu prišao jedan kapetan i oduzeo mu sva službena dokumenta, novčanik, sat i pištolj“. Na mjestu nesreće zajteču građane, njih preko dvije tisuće, kako pružaju pomoć kažnjenicima „davajući im mlijeko i alkoholna pića, dok povredjene milicionere nije niko niti pogledao“. Nepovrijeđeni milicioneri iz smrvljenoga vagona utvrđuju da nedostaje šest kažnjenika. S otkočenim oružjem u rukama Udbini ljudi odmah obavljaju pretres brzoga vlaka, koji u stanici čeka dozvolu da nastavi put. Brzo pronalaze bjegunce, koji su bili po gradjanima smješteni u spavaća kola.

Sve – i zdrave i ranjene i mrtve – odvoze najprije u Vinkovce pa sutradan u Osijek, jedne u zatvor, druge u bolnicu, a potom kamionima u Srijemsku Mitrovicu. Da je to za teške ranjenike kalvarijsko putovanje, jasno je i Udbinim izvjestiteljima. Ali, to se moralo učiniti čak i bez službene odluke – pišu oni – „jer je banda rasijana, gradjani joj dolaze u posjetu, a uslovi obezbedjenja u bolnici su vrlo teški“. Inače, ranjenici su u osječkoj bolnici dočekani izvanredno, imaju odličnu brigu i smještaj, tako da se svi pitomci čude. Kao da se pomalo čudi i sastavljač Udbina izvještaja. 

Kakva je to banda, tko su njih četrdesetjedan? Slikovito društvo: katolički svećenici (fratri i svjetovnjaci, dvojica trapista, jedan biskup, dr. Petar Čule), muslimanski imami, pravoslavni popovi (vidjesmo, i jedan vladika), pisci, novinari, intelektualci, znanstvenici (Alija Nametak, Čedomil Čekada, Ljubo Hrgić, Rešad Kadić, Jozo Petrović, Jovan Kuzmanović urednik Batinoga časopisa Izbor, koji će od uboja umrijeti drugi dan u Osijeku), članovi organizacije Mladi muslimani. Na najvišu kaznu, 20 godina, osuđeno ih je jedanaest (među njima i Hrgić). Ostali od 18 godina pa naniže, nitko manje od pet. Jedan od bande, fratar Emanuel Kljajić – doživotno. Krivice im se različito opisuju, ali sve su političke i svode se na neprijateljsko držanje prema NOP-u ili na podrivanje nove vlasti u Jugoslaviji. Tu i tamo iskrsne i tvrđa pojedinost, poput one u Hrgićevu slučaju, o čemu će još biti riječi, ili u onoga nevoljnika Hamdije iz Mostara, koji je 1941/42. ratovao kao hrvatski vojnik na Staljingradu, tamo se smrznuo, pa bi mu u zatvoru u Zenici, dok bi kusao čorbu, graške znoja izbijale na jednoj polovici lica dok bi mu druga bila studena kao led. Staljingrad je preživio, vratio se kući, pa je 1945. uhapšen, prvobitno suđen na smrt, ali mu je kazna preinačena na 20 godina. Zapamćeno je da je bio učen derviš mevlevija, prilježni zapisivač tumačenja Rumijeve Mesnevije i Širazijeva Divana na seansama kod velikoga sarajevskog mesnevihana Mujage Merhemića Hajrija. 

S kojih razloga Udba premješta ovu grupu svojih pitomaca iz Zenice u Srijemsku Mitrovicu? O tome nema nikakvih sigurnih podataka, pa su nastala razna tumačenja. Među preživjelim kažnjenicima i u krugovima bliskim njima uvriježila se, pa traje do danas, priča o namještenoj željezničkoj nesreći, kojom se „režim jednim potezom htio riješiti neprijateljskih elemenata“. Razumljivo je da su njome htjeli dati sebi veću važnost, a istovremeno vlast pokazati što nečovječnijom. Ali puno je pojedinosti koje tu legendu već na prvi pogled čine neuvjerljivom. Dovoljna je samo ova: godine 1949. i 1950. zenička tamnica puna je političkih osuđenika, sve samih neprijateljskih elemenata, broj im oscilira između četiri i pet tisuća. Samo oni znaju kako im je bilo u zloglasnoj staklari, polirnici, cinčaonici, bačvariji i drugim radionicama, u samicama ledarama, uz batine i druga zlostavljanja. Ali masovna ubijanja bande tada nisu više na dnevnom redu, kao što su bila neposredno nakon završetka rata. Sada je drugi program, prevaspitanje, stvaranje novoga čovjeka, pa se pune kaznionice – postojeće, sa starom reputacijom još iz doba Austro-Ugarske, i nove, poput Gologa Otoka od 1949. godine i Rezolucije Informbiroa. 

Sve u svemu, mnogo je vjerojatnije da je nesreća rezultat javašluka, sad baš da li samo otpravnika vozova na ovoj stanici iz Udbina izvještaja, ili i nekih drugih krivaca i okolnosti – ostat će nepoznato.

Fratar i vladika

O fra Ljubi Hrgiću ovdje će se još govoriti, vidjet ćemo mnoge njegove strane, poželjne i one druge, ova pripovijest i jest njemu posvećena. Da vidimo sad tko je Vojislav Nastić, monaškim imenom Varnava, na majskom zasjedanju Arhijerejskoga sabora Srpske pravoslavne crkve 1947. izabran za vikarnoga episkopa hvostanskog s arhipastirskom službom u Sarajevu, a već u decembru uhapšen i bačen u istražni zatvor.

Rođen je 1914. godine u kući oca Atanasija i majke Zorke, hercegovačkih izbjeglica u Garyju, nadomak Chicaga, na južnoj obali golemih voda hladnoga Michigana. Bio je to cvatući grad čelika, crnaca, srpskih i hrvatskih doseljenika, kojemu je bila proreknuta blistava sudbina grada stoljeća, da bi šezdesetih godina, nakon nemilosrdne promjene konkurencijskih odnosa, postao grad utvara – polunapušten, urušen, zadivljao. Jesu li se dvije godine stariji Mladen Sekulović iz bilećke doseljeničke porodice i mali Vojislav Nastić mogli kao djeca poznavati i susretati, nećemo saznati, a lako je zamisliti da jesu. Tek, Mladen je otišao svojim putom, postavši kasnije veliki holivudski karakterni glumac Karl Malden. Vojislav s osam godina napušta Ameriku: oca Atanasija grije nacionalna vatra i obećavajuće sunce novostvorene države, pa se porodica 1922. godine vraća i nastanjuje u Sarajevu. Atanasije-Tanasije otvara lokal nazvan „Amerikanac“, koji pod tim imenom postoji i danas. 

Vojislav je briljantan učenik, višestruko nadaren, na kraju gimnazijskoga školovanja već odlično poznaje solfeđo, svira violinu, govori engleski, francuski i nemački jezik. Naumio je studirati teologiju i zamonašiti se. Otac ga vodi u Ohrid kod vladike Nikolaja Velimirovića da mu blagoslovi te želje. Oni se poznaju još od 1915. godine, kada srpska vlada Nikolaja šalje u Ameriku i Englesku da radi za nacionalnu stvar, i kada on izbliza prati i visoko cijeni Atanasijev nacionalno-vjerski trud. Lako je moguće i da je kao ugledan gost ulazio u dom Nastićevih. Kako bilo, Vojislav završava 1937. Bogoslovski fakultet u Beogradu te odmah dobije mjesto vjeroučitelja na učiteljskoj školi i gimnaziji u Sarajevu. Po očevoj smrti nasljeđuje restoran „Amerikanac“. Postoje neka škrta i maglovita sjećanja da ga je vodio manje brinući o zaradi a više o potrebama siromašnih i gladnih, bez obzira na vjeru i narodnost. Zamonašio se u mileševskom manastiru 1940. godine, uzevši redovničko ime Varnava.

Protuslovni su podaci o Varnavinom životu za vrijeme Endehazije. Po jednima sve vreme Drugog svetskog rata ostao je u Sarajevu, pod vlašću takozvane Nezavisne države Hrvatske gde je delio ratnu sudbinu zajedno sa svojim narodom. Po drugima, a mahom su to američki izvori – tamo ga časte i slave kao sveca i uglednika američkoga pravoslavlja, morao je bježati iz Sarajeva (he had to leave Sarajevo in order to save his life) nakon što je odbio Pavelićevu ponudu da se stavi na čelo novoosnovane Hrvatske pravoslavne crkve. Ne kaže se kamo je pobjegao. Ne znamo koje je tvrđenje vjerodostojnije. Ako se priklonimo prvomu, možemo samo zamišljati kakav je mogao biti svakodnevni život profesora i monaha Varnave u Sarajevu pod ustaškom vlašću, osobito u razdoblju divljačkoga terora za proljetnih i ljetnih mjeseci Četrdesetprve, kada ustaše već u svibnju dabrobosanskoga mitropolita Petra Zimonjića odvode u logor i u smrt, a banjalučkoga vladiku Platona mrcvare i ubijaju takorekuć na ulici. 

Ni Četrdesetpete s nastankom nove vlasti ne dolaze mirna vremena za Varnavu. To više, ako stoje tvrdnje u njegovim kasnijim hagiografijama, da u ratu nije odbio samo Pavelića, nego i ponude partizana da im se pridruži. O eventualnim vezama sa četnicima ne znamo ništa, osim ako se na njih ne odnosi dio iz osude koji govori o „pomaganju terorističkih bandi“.

U Sarajevu je, još od smrti mitropolita Zimonjića, upražnjena arhijerejska stolica, pa mitropolijom upravlja vladika zvorničko-tuzlanski Nektarije. Da bi sarajevski pravoslavni narod imao duhovnu skrb, on dodijeli Varnavi čin protosinđela i postavi ga na službu u dvije sarajevske parohije. Ubrzo potom slijedi i njegovo imenovanje episkopom. 

Izgleda da su to – te dvije-tri godine poslije rata – bili zvjezdani časovi njegovih iskušenja i njegovoga zrenja u vjeri, kroz koje je on novu vlast i njezinu ideologiju neopozivo uvidio kao duhovnoga arhineprijatelja i svim se srcem prihvatio spašavanja ljudskih duša iz njegovih đavoljih zamka. Zahvaljujući marljivosti vladičinih službeno zaduženih slušatelja, upamćene su, djelomično i zapisane, njegove žarke propovijedi u Sabornoj i Staroj crkvi u Sarajevu, kao i njegovi razgovori s narodom. Za Jugoslavensku armiju govorio je da je ustanova za ubijanje ljudi, koja samo troši ogromne novce, da su oficiri licemjeri i baksuzi, koji će na slučaj sukoba prvi pobjeći, te da zemlju u slučaju napada spoljnih neprijatelja, ne treba braniti oružjem. Zemlja će propasti ako se ne prihvati nekakav njegov religiozni plan. Petogodišnji plan za izgradnju zemlje izjednačavao je sa stanjem u hitlerovskoj Njemačkoj, a našu omladinu sa fašističkom hitlerovskom omladinom. Kada je selo pokraj Sarajeva dobilo elektriku, govorio je da je to sračunato na pomračenje duša naše blagočestive dece srbske; to su svetle kuće sa mračnim dušama. Paroli Komunističke partije „bratstvo i jedinstvo“ on suprotstavlja Kristovu „ljubi bližnjega svojega“ kao daleko uzvišeniju. Analfabetskim tečajevima pretpostavlja trud Crkve da prvo opismeni ljude s tri slova: BOG, jer ko ne zna ta tri slova on je najveći analfabeta. Na javnome suđenju to je bilo prizvano u kratkom, žustrom dijalogu između tužitelja Mijovića i vladike Varnave, u koji je kao argument uveden novoustoličeni, zemni bog:

– Znači, Vojislave, za vas je i drug Tito analfabeta?

– Jest. I on i svi drugi koji neće da znaju za tri slova BOG!

Presuda, izrečena 1. ožujka 1948, puna je za ono doba zastrašujućih kvalifikacija: „zločin izdaje, pomaganje terorističkih bandi, slabljenje ekonomske i vojne moći zemlje, neprijateljska propaganda i špijunaža u korist anglo-amerikanaca“. Špijunaža se dokazivala podatkom da je vladika primio u kuću vozača koji je dovezao Unrinu pomoć u Sarajevo, a svoju sestru Dobrilu naučio engleski „kako bi mogla dočekati anglo-amerikance“. Ona je još dobro prošla; zabilježeno je da je brižna i budna Udba tih mjeseci u Sarajevu hapsila i Olgu Ninčić, suprugu Avde Hume, jednoga od najviših partijskih funkcionara, ženu koja je bila s Titom na Visu i njegov osobni prevoditelj u susretu s Churchillom u Napulju 1944 – jer je znala engleski. A i ti „anglo-amerikanci“! Donedavno moćni i slavljeni ratni saveznici, sada su opasni neprijatelji, jer je zahladilo između Moskve i Zapada. Ali, neće proći ni cijela ta godina, Četrdesetosma, a sve će se stubokom okrenuti, pa će najveći neprijatelj postati Staljin a njegovi pristalice najgora banda, kojom su punjeni zatvori i strašni otočni logor. 

Na suđenju Varnava je u jednom trenutku blaženom jednostavnošću sažeo svoje poimanje sudbine vlastite i narodne, historijske i duhovne, kao i listu vječnih neprijatelja. Ne čudi se, rekao je, što mu komunisti kao hrišćaninu sude, jer su to „i Turci i Nemci i ustaše sa nama činili“.

Kad vladiku Varnavu, nakon nekoga vremena provedenog u zatvoru u Stocu, dogone u Zenicu, u glasovitu sobu br. 13. žargonski prozvanu popovsko-hodžinskom, fra Ljubo Hrgić tamo leži već nekoliko godina. Uhapšen je i osuđen u srpnju Četrdesetpete. Vidjet ćemo kad za to dođe vrijeme, podrobno koliko se može na osnovi dostupnih podataka, za kakve je čine ovaj tankoćutni lirik, znalac književnosti i tajni pijanac zaradio dvadeset godina robije. 

Tko zna što je navelo šefove zatvorske Udbe u Zenici da fratra i vladiku na putovanje u Mitrovicu spreme sputane u isti lanac. Različitost vjerska i narodna, pa da ne šuruju i ne došaptavaju se zavjerenički? Ili čista slučajnost, jer vezali su po dvojicu, morao je netko s nekim? Osim tih lanaca, njih dvojicu ništa ne veže. Jesu visoko školovani obojica, govore jezike, znaju knjige, istim su krstom kršteni po rođenju, istom se kršćanskom Bogu mole i služe, ali ovdje to od davnine razdvaja a ne spaja. Još s iskustvima netom završenog rata, u kojemu se katoličko i pravoslavno, hrvatsko i srpsko zakrvilo nasmrt, kako se samo bliskō i bratsko može zakrviti! Ne zbližuje njih dvojicu ni istovrsna kazna kojom su ih udarili novi gospodari, koji ne mare za Boga i vjeru. A nije ih, kako ćemo vidjeti, zbližila i nije u njima ukresala nikakvu iskru ni ista patnja i stradanje.

Đavo je sjećanje. Čovjek ne pamti ono što hoće, ni ono što je njemu važno, nego pamti ono što najtačnije u sebi sažima jedno zaboravljeno vrijeme. Ne pamti stvarne slike i događaje, nego pamti metafore. A kako je fudbal sam po sebi jedna metafora – u našem slučaju: metafora rata među narodima – tako je ono što biva upamćeno od nogometne igre u stvari metafora metafore. Ili metaforine metafore metafora. U svakom slučaju, nešto što je veoma udaljeno od onoga što je stvarno bilo.

Među vrlo snažnim i živim upamćenjima ovoga fudbalskog kibicera na to vrijeme s početka, sredine i kraja devedesetih slobodni su udarci što ih je ljevicom izvodilo Siniša Mihajlović.

Najprije u Zvezdi, pa u reprezentaciji koja više nije bila naša, premda je još uvijek nastupala uz onu istu himnu, pa u Romi, Sampdoriji, Laziju i Interu, uvijek iz nekih dalekih daljina iz kojih se u pravilu ne udara po golu. I obično bi u živom zidu stajala samo dvojica, najviše trojica protivničkih igrača, jer nije običaj, bez obzira na sva prethodna iskustva, da se pred loptu koja je na trideset, trideset i pet metara od gola, postavlja širi i brojniji živi zid.

Nekako je to i sramota, kao da si neki plašljivac, a osim toga ne čine živi zid neki slučajni prolaznici, nego ljudi iz obrambene formacije, koju prethodno treba prerasporediti, razbiti je i usitniti, a on, umjesto da iz tih dalekih daljina puca po golu, jednostavno može nekom dodati loptu – njihovih je više, jer su naši u živom zidu – i eto ti lakog i sramotnog gola. Gola koji je pao zato što se golman uplašio slobodnog udarca s trideset i više metara.

Osim toga, nije u prirodi igre da se čuda stalno događaju. A čudo je, ili grdna golmanova slabost, gol koji se primi iz tih i takvih daljina.

Sjećanje na svaki od tih Mihajlovićevih golova nosi mirise, boje, okuse i dominantne osjećaje jednoga vremena. Na osnovi svakog tog gola mogao bih, čini mi se, rekonstruirati i tu našu zajedničku epohu raspada, i vlastito, intimno vrijeme proživljeno u tom raspadu.

Čovjek ponekad pamti ono što je drukčije, što je netipično i odstupa od pravila. Golovi Siniše Mihajlovića odstupali su od pravila igre. Bili su nemogući. U prirodi je čovjekovoj da žudi za onim što je nemoguće, tome se nada i u to vjeruje.

Rodio se u Vukovaru, što te 1969. nije bio podatak od šireg značenja. Nije to bila metafora, samo mjesto rođenja. Koje će dvadeset i dvije godine kasnije postati metafora, koja je veća od naših života i koja će nas po svoj prilici nadživjeti.

Otac vozač kamiona, mati radnica u tvornici Borovo, obućarskom socijalističkom gigantu, nastalom na nacionaliziranoj baštini čehoslovačke Bate. Da su vremena bila sretnija, ili da su životi potekli običnijim, a samim tim i poželjnijim tokom, za Sinišu Mihajlovića nikad se, vjerojatno, ne bi ni čulo. Njegova sportska karijera, u stvari njegov život, kao i životi i karijere svih markantnijih izuzetaka u njegovoj generaciji, rođenih između Slovenije i Makedonije, nastali su u atmosferi raspada i velike kolektivne nevolje, usred koje su, kao u nekom velikom situ, prosijavani naši životi i sudbine.

Da nije bilo tako kako je bilo, možda bi i on bio nekakav pogonski inženjer u Borovu, koji se u slobodno vrijeme bavio fudbalom i sada, na pragu pedesetih, trenira vukovarske pionire, prvake Jugoslavije, koja se, naravno, nije raspala, nego i dalje traje onako nesavršena i nakrivo nasađena, kao što je, uostalom, i sve drugo što traje nesavršeno i nakrivo nasađeno.

Da nije bilo one zlokobne atmosfere u kojoj su se, srednim osamdesetih, stvarale pretpostavke za raspad ne samo zemlje i društva, nego i svakoga njezinog stanovnika pojedinačno, bi li Siniša Mihajlović bio fudbaler? Ili bi, u skladu s logikom mirne i prosperitetne zajednice, oca vozača kamiona nasljedovao kao – eto, recimo – pogonski inženjer u Borovu? Ako je fudbal metafora rata, ili nečega drugog što ratu prethodi, onda bi bilo tako. Bio bi Mihajlović drugi čovjek, i svi bismo mi bili drugi ljudi. Ovako smo djeca velike nevolje.

Pamtim ga s brojem 11 i brojem 8 na dresu. Možda su i tu sjećanja varljiva. Ali nije igrao s brojevima koji bi mu, s obzirom na to što je bio, vjerojatno više odgovarali. Nije bio ni 5, ni 4, ni 6, a ni 3.

Bio je od oca Srbina i majke Hrvatice. I bio je gnjevan na Hrvate, a Hrvati su bili gnjevni na njega. Bilo je to vrijeme krvavo, kada se događalo sve ono što do danas neće biti zaboravljeno. Nego će još biti i nadograđeno i uzdignuto u legendu.

Ljudi ne žele zaboraviti zlo i nepravdu, nego ih još konzerviraju, pretvaraju ih u turšiju, koja će im trajati do kraja života. Naravno, pamti se samo zlo i nepravda koje si sam pretrpio i koje su pretrpili tvoji sunarodnici. Tako se pamti i tako se radi, premda je već očito da bi svijet bio spašen, duše bi bile spašene, kada bi se našlo onih koji bi pamtili zlo i nepravdu učinjene drugima.

Zanimljivo je bilo devedesetih gledati Mihajlovićeve golove na hrvatskim televizijama. U tišini, bez riječi pohvale, a bez razloga za pokudu, lopta se na putu prema golu opirala sili zemljine teže i letjela ravno u mrežu, daleko od domašaja užasnutog golmana.

Šta li su mislili ljudi koji su te golove gledali na svojim ekranima? Šta je njima bio Siniša Mihajlović? I šta smo mi tad bili jedni drugima?

Vijesti o njegovoj bolesti dvadesetak godina kasnije u hrvatskim će medijima biti objavljene bez previše riječi. Kao da se razbolio bilo koji drugi talijanski trener. Ali ipak su objavljene, što možda i ne bi bile da je riječ o nekom drugom talijanskom treneru.

Dobro je što je tako. Dobro je kad god se ne dogodi neko zlo. Siniša Mihajlović sretno je oženjen čovjek, s mnogo djece, ženom Talijankom i građanskim životom koji je vrlo daleko ne samo od Vukovara i zemalja iz kojih je potekao, nego i od sudbinskog okvira u kojem živi najveći dio njegove jugoslavenske generacije. Njegov srpski patriotizam, na kojem vrlo insistira, pomalo je nalik odnosu prema mitskoj zemlji i prazavičaju među pripadnicima druge ili treće generacije južnoslavenskih emigranata. Kao da je u jednom životu odživio već nekoliko života i preko glave preturio još mnogo više istorijskih i društvenih epoha.

Dok priča srpski, Siniši Mihajloviću danas se čuje da je stranac. Negdje u intonaciji, u naglasku, u melodiji, u tome što mu ponekad zafali riječi. Lice skriva nekim velikim kačketima, jarkih boja. Zapravo, skriva bolest. Ili je samo predizajnira, jer je i ne bi morao skrivati.

Trenira klub koji je stalno u problemima. Ne trenira prvake ni šampione. I to je zanimljivo, dobro, karakteristično. U tim šutevima ljevicom iz dalekih daljina postoji nešto autsajdersko, gotovo očajničko. Nemoć da se primakneš golu. I onda raspališ. I pogađaš ono što nikad, ali baš nikad, ne bi pogodili oni koji nisu autsajderi.

Da Jugoslavija nije krenula tamo gdje je ubrzo završila, da smo i mi danas drugi ljudi, a da je Siniša Mihajlović pogonski inženjer u Borovu i da trenira vukovarske pionire, prvake Jugoslavije u svom uzrastu, i da povremeno s veteranima igra revijalne utakmice, sve bi drukčije, a možda i sretnije bilo.

Samo bi jedno ostalo isto: pričale bi se legende o tome da je inženjer Mihajlović imao gromovitiju ljevicu od onog malenog Brazilca Roberta Carlosa, svjetskog fudbalera.

Postoji i nešto što nije podložno povijesnim mijenama i hirovima sudbine. Ljevica jača od igre i od života.

(Budikarakter.rs)

(Prenošenje ovoga teksta na drugim portalima bez odobrenja autora zabranjeno je. Svako kršenje ovog pravila smatram zlonamjernim, a počinitelje ću tužiti.)