Pogledajte se u zrcalo i recite: „Volim i cijenim sebe!“ Kako se osjećate? Izgovorite to ponovno smiješeći se, gledajte se ravno u oči. Recite to sebi puno puta tijekom dana, što češće možete, u svakoj prigodi. Obavezno ujutro u kupaonici, u automobilu ili na tramvajskoj postaji, dok kupujete u trgovini ili gledate izloge, dok šetate, dok gledate tv, na poslu tisuću puta ponovite. Neka to bude vaša mantra, vaša himna, volite se, razmazite se, što čekate? Okrenite novu, čistu stranicu i ispišite je pozitivnim porukama svome novorođenom, najvoljenijem Ja!

Imaš dobar posao

Koliko god joj se činilo glupo i smiješno, Vesna je u sebi nekoliko puta ponovila tu zatupljujuću pjesmicu. Iskinutu i već poprilično zgužvanu stranicu popularnog ženskog časopisa držala je u pretincu ispod stola ne nadajući se obećanom čudu, ali ipak je nije bacila. Spuštene glave uronjene u papire i brojeve, jednim je okom budno pratila strujanje oko sebe, znoj ljudske nestrpljivosti i nemira, kašljucanje i komešanje. Nenametljivo osvjetljenje, jedva čujni zvučni signali, udobni naslonjači, ugodna svježina, sretne i sterilne obitelji što su se smiješile s plakata, sve je to bila tek mutna podloga na kojoj se još jače odražavala slika umora. Doista, kada bi pomislila na svoj posao, prvo bi joj pala na pamet sva ta umorna lica, umor svih tih ljudi, i njezin umor, stiješnjeni, iscijeđeni do posljednje kapi u eliksir svakodnevne izdržljivosti. Ali nije se žalila, o svome poslu rijetko je pričala. Najčešće bi čula gotove sudove drugih: imaš dobar posao. Što tome dodati? Začuo se signal, netko je tiho uzdahnuo i sjeo nasuprot, nije odmah podigla glavu i samo je osjetila val omamljujućeg, ugodnog mirisa, nešto voćno i cvjetno, s laganom, slatkastom notom badema. Ponekad je u tim kratkim sekundama koje bi ukrala za sebe, igrala igru pogađanja, pokušavala odrediti dob, spol, neku osobinu klijenta koji bi sjeo preko puta nje. Rijetko je pogađala, ali igra ju je zabavljala. Podigla je pogled s osmijehom koji još uvijek nije postao samo razvučena crta usana i ugodno se iznenadila. Pred njom je sjedila prilično stara gospođa, s ukusom odjevena i našminkana, pomno njegovana. Uživala je u prizoru. Gospođa se nasmiješila i pozdravila, u njezinim kretnjama bilo je nekih sitnih, nespretnih, ali finih trzaja, mogla se naslutiti nesigurnost, kao i neobična uglađenost. Nije mogla dokučiti što joj se više svidjelo, blagost kojom je odisala, pažnja kojom se dotjerala s tolikim ukusom, nesvakidašnja ljepota staračkog lica koju brojne i uočljive bore nisu nimalo umanjile, čak su joj dale posebnu draž. 

“Izvolite” – ljubazno se nasmiješila.

“Željela bih produžiti karticu” – krhka je starica odgovorila nenametljivim, ugodnim glasom pružajući već pripremljene dokumente.

Vesna se naprezala, trudila se čuti klijente, već duže vrijeme osjećala je kako slabije čuje, glasovi su postajali nerazgovijetni pa je sve češće nagađala, čitala s usana i pravila se da je sve razumjela. Pregledala je dokumente, otvorila račun, izvježbanom brzinom obuhvatila sve podatke i shvatila da će simpatičnoj starici morati reći neugodnu činjenicu: „Da, kartica je istekla… napravit ćemo novu…“- mrmljala je i odugovlačila – „ali, nažalost, ušli ste u dobnu skupinu kojoj više ne možemo ponuditi karticu na rate.“

Starica se lagano trznula, ali odgovorila je tiho, smiješeći se: “Pretpostavljala sam.”

Dalje je sve išlo rutinski, sjedile su bez riječi, prostorija je uobičajeno pulsirala, klijenti su se smjenjivali na okolnim stolicama. Vraćajući starici dokumente zapazila je usahlu, krhku ruku, ali njegovanu, s brižljivo nalakiranim noktima. Glavom joj je prošla slika njezinih iskrzanih, neodržavanih noktiju, s grickanjem se borila cijeli život, i postidjela se pred prizorom pa se odmah postidjela što o tome razmišlja. Starica je sa smiješkom zahvalila, ustala je bešumno i brzo kao da se ispričava, ali Vesni se učinilo da je ulovila trenutak u kojem je u staričinim očima smiješak zasjenio tračak prijekora. Znala je da je ljudi poistovjećuju s pravilima i propisima koje već dvadeset i pet  godina recitira jednoličnim glasom poput automata. Najviše je mrzila pomisao da nečije nezadovoljstvo nosi sliku njezina lica. Svih ovih godina nakupila se živopisna galerija nesretnih, propalih, nevidljivih ljudi. A bilo je i onih arogantnih, agresivnih, neki su joj se unosili u lice, istresali na nju svoj dugo potiskivani bijes, zaštitar joj je pomagao nebrojeno puta. Posljednji su se put dva branitelja posvađala oko prednosti u redu. Pljuštale su psovke i uvrede o nezasluženim privilegijama, nabrajali su se datumi i akcije. Ljudi su već uzmicali prema ulaznim vratima, ona je u panici jedva vidjela slova na tastaturi, činilo se da sve nestaje u žutozelenom bljedilu njihovih lica i više se ne sjeća otkud je došla ta jedna riječ, mala gesta koja ih je obojicu umirila poput dresiranih psića. Kao da su se baš za nju lijepili takvi slučajevi. Prosječni klijenti, s kojima sve odradi kao na pokretnoj traci, postali su prava rijetkost.

Da, bila je sretna kada je dobila posao, tako dobar posao! Nije ni slutila da će veći dio radnoga vijeka provesti u razmišljanju kamo pobjeći, kako se izvući. Nije se pomakla s mjesta, uvjeravala je sebe kako joj je dobro, predobro u usporedbi s drugima. Dobra i sigurna plaća, tek pokoja neugodnost, sitnica, pa ipak radi s ljudima! U posljednje vrijeme stalno sluša priče kako je njeno zanimanje prvo na redu automatizacije. – Pa kad će više! Samo izvolite, gospodo roboti, niste ni do koljena robotu kao što sam ja!- A tek predrasude s kojima se susretala. Čim spomene nekome da radi u banci, u zraku već može namirisati etiketu razmažene i nesposobne neradnice koja se dokopala fine stolice tko zna kakvim sumnjivim vezama. I nije važno što se ne uklapa u tipičnu sliku službenice na šalteru. Ne dotjeruje se, za modu nikada nije imala istančan osjećaj, koliko god se potrudila, na njoj je sve visjelo, suknja se uvijek okretala oko nje. I ta vječna borba s masnom kosom koju mora prati svaku večer. Pretiha, presavjesna, sve tisuću puta provjerava. Kolege se oslanjaju na nju i kad treba i kad ne treba. Želi se pobuniti i obraniti, ali to završi tako da se na kraju osjeća kao da se svima ispričava i dodvorava. U svemu tome najmanji je problem taj samoljubivi balavac od šefa. To je nekako podnosila, gledala je na njega kao na nedoraslo, razmaženo derište s kojim mora biti strpljiva. Dok je većina drhtala pred njim, ona se samoj sebi čudila, hrabrost je bila nešto posljednje što je očekivala od sebe.

Jer ja to zaslužujem

Sjedila je na klupi u gradskom parku i lizala sladoled. U mislima joj se neprestano vrtio zatupljujući slogan Jer ja to zaslužujem kojem bi povremeno dala vlastiti naglasak Jer ja to ne zaslužujem. Znala je da dolazi iz neke reklame, ali koliko god se trudila, nije to mogla ni sa čim povezati. Najmanje je to mogla povezati sa sobom. Srušila se na klupu od umora. Sladoledom se odlučila nagraditi nakon iscrpljujuće prijepodnevne utrke da stigne obaviti sve što si je zacrtala. Uvijek si tako natrpa prijepodne, kuhanjem, kupovinom, sve češćim odlascima na preglede i pretrage. Činilo joj se važnim što više iskoristiti dan koji je bio osuđen na propast samom činjenicom što radi poslijepodnevnu smjenu. Teško si je priznavala da se sve više umara i sve manje toga uspijeva obaviti. Liže taj sladoled i pita se priliči li joj sjediti tako sama na klupi sa sladoledom u ruci. Osjeća se nezgrapno, njezinim tijelom i kretnjama kao da upravlja netko drugi. Sjedi na samom rubu, napeta, kao da se ispričava. 

Iz stana je izišla poletno, odlučna kupiti nove cipele, već ih je odabrala, probala, čekale su je. Prvo je trebala preživjeti ginekološki pregled, a onda šećer na kraju. Kada je naposljetku zastala pred izlogom trgovine i ugledala svoje umorno, snuždeno lice, shvatila je da će ostati bez cipela. I cijena pregleda izula ju je iz cipela! Toj ženi što je u staklu izloga nemilosrdno proučava i ne oprašta joj bore i podočnjake, izrast koji je već trebala obojati, nove cipele sigurno neće pomoći.

Menstruacija joj je kasnila jedanaest dana. Znala je da je blesavo tako nešto pomisliti, ali simptomi su bili poznati, u nju se uvukla tiha slutnja da je možda trudna. Dva poroda, stotine ginekoloških pregleda nisu umanjili nelagodu s kojom se skidala i smještala na stolicu. Ginekološka je ordinacija izgledala poput unutrašnjosti svemirskoga broda. Okružena ogromnim ekranima, još se više zbunila pokušavajući izići na kraj s novom, modernom ergonomskom stolicom. Bila je presitna da bi postavila sve dijelove tijela onako kako je to stolica zahtijevala. -O Bože- pomislila je – možda sama očitava i daje dijagnozu. Umjesto ginekologa, lijepo ti sve objasni stolica. Mogle bi se proizvoditi za kućnu upotrebu, s programom, čipom, računalom, kako god!- Iako je toplo, pomalo drhturi tako gola i izložena dok se ne ukaže poznato lice dobroćudnog diva. Ni sama ne zna koliko ih je promijenila dok nije naišla na liječnika s kojim je zadovoljna. Zapravo, nije bila zahtjevna pacijentica, nije se vodila za najboljim preporukama, samo je tražila nekoga tko neće biti arogantan i napuhan kao žaba.

“Gospođo Vesna, pa nismo se dugo vidjeli” – zagrmio je. Baš uvijek mora početi tako da se osjeća nelagodno, neodgovorno prema svome zdravlju i krene ispričavati. Ovaj put se samo nasmiješila i nemoćno slegnula ramenima. 

“Ima nekih problema?” – pitao je dok je navlačio rukavice, pokretao računalo, pripremao ultrazvuk. Nijednom je nije pogledao, a činilo joj se da je previše usredotočen na petljanje po uređajima da bi je uopće i čuo.

“Menstruacija mi kasni jedanaest dana. Nije puno, znam, ali oduvijek dolazi točno u dan.” – izrecitirala  je sve podatke o menstrualnom ciklusu, datum posljednje menstruacije, koliko su obilne… i slušala poznato aha, hm, hm. Povukao ju je još niže niz stolicu i započeo s pregledom, na jednom se ekranu pojavila njezina amorfna unutrašnjost, a na drugom uvećano, ogromno, smežurano spolovilo i s gađenjem je odvratila pogled. 

Hm, aha, da, da, endometrij prilično stanjen, da vidimo, da vidimo, sve čisto, nema tekućine, hm, da vidimo jajnike, hm, da, nešto malo folikula, ali…gospođo Vesna, koliko vam je sad točno godina?“- postavlja pitanje u jednoličnom tonu mrmljanja tako da je sa zakašnjenjem shvatila kako joj se obratio pa nesigurno odgovori: „ četrdeset sedam.“

“E, da, sve je u redu, lijepo, krasno, da, gospođo Vesna, vi ste u promjeni” – konačno ju je i pogledao, baš sad kad joj je val vrućine i crvenila zapljusnuo lice. -Što je tu lijepo i krasno- pomislila je isključivši se tako da ostatak dijagnoze nije ni poslušala. Kada je shvatila da je pregled završio, otapkala je do zastora i prtljajući po odjeći pokušala se što prije obući. Još joj je nešto govorio dok je bila iza zastora, a kad je provirila odjevena i sva skupljena kao da se u međuvremenu smanjila za dva broja, tutnuo joj je papire u ruke, srdačno potapšao po leđima i uputio sestri.

Mlada, ljepuškasta sestra nije dizala pogled, pružila joj je omotnicu s nalazima i račun od kojeg joj se zamračilo pred očima. – Osamsto kuna! Za lijepu i krasnu promjenu!

Izbrojala je novčanice i nasmiješila se najljubaznijim i najzadovoljnijim osmijehom koji je mogla navući na lice. 

Imaš krasnu obitelj

Kada bi se održalo natjecanje u prepričavanju doživljaja iz vojske, zasigurno bi pobijedio njezin Nenad. Nevjerojatno je da to čovjek može prepričavati s istim žarom tolike godine. A najviše je izluđuje kad gotovo uzvišenim tonom i s patosom krene na epizodu čišćenja wc školjke. Kao da očekuje da ga zagrliš i utješiš što je doživio to ponižavajuće, traumatično iskustvo, a pritom mu ne padne na pamet da ona već dvadeset godina uzaludno trlja i riba jer njezin bi Nenad sigurno pobijedio i da se kojim slučajem održava natjecanje u fulanju wc školjke. Već dvadeset godina mu prigovara, prijeti i zahtijeva da se tog posla i sam prihvati, i već dvadeset godina on odgovara istim osmijehom, punim dječačkoga i nevinoga čuđenja kojim je tako često razoružava. Ali dobar je Nenad, ne pije, ne puši, ne skita se. I divan je otac, u životu još nije srela brižnijega od njega. Kažu da koliko muškarci mogu o vojsci, toliko žene mogu o trudnoći i porodu. Njezina sestra Kristina primjer je iz udžbenika. Nije sigurna je li i jedno obiteljsko druženje prošlo bez neke anegdote s poroda, nekako, konci svih priča, bilo o poslu, putovanjima, bolestima, na kraju se zapletu i završe uvijek u istom klupku u kojem nikada ne manjka ni suvišnih savjeta oko odgoja. Vesna je i tu pomalo iznimka. O svojim iskustvima s poroda nije puno pričala. Onoga trenutka kada je ostala trudna,  postala je mama. U njoj se sve promijenilo, preplavila ju je takva silina osjećaja, takva energija i snaga koju nikada ne bi mogla povezati sa sobom, sve se posložilo na svoje mjesto i ona je tiho, nenametljivo  gradila neko nevidljivo, samo njoj opipljivo gnijezdo puno ljubavi u koje se tako silovito uselio život sa svim svojim smislom i besmislom. Isto je doživjela i s Mašom i s Anjom. Zaokružila se, proljepšala, prvi put u životu bila je zadovoljna svojom kožom i kosom. Nenad joj je stalno govorio da blista, i sve bi bilo idilično da joj je on manje išao na živce. Neko vrijeme gotovo ga nije podnosila, ali i to je prošlo. Sve prođe i dođe porod i sve što misliš da znaš, da si naučila iz hrpe časopisa koje si pročitala, sve pada u vodu. Ne znaš ništa, nitko ti ne može pomoći i potpuno si sama. I urlaš i sramotiš se i svakoga trena misliš da je s tobom gotovo, da umireš. Mašu je rađala dvanaest sati, Anju sedam. Trebalo joj je šest godina da zaboravi što je prošla s Mašom na porodu, ali se već s prvim trudom sjetila kako si je čvrsto obećala da to neće prolaziti još jednom. Maša je bila najveća beba u rodilištu. Kada ju je onako sitna i iscijeđena uzela u ruke i stavila na grudi, Maša je zgrabila bradavicu i usisala je u sebe nevjerojatnom halapljivošću i ostala je prikopčana tako, i danju i noću, pune dvije godine. Kliknulo je od prvog trena, Maša je bujala, rumenila se i prela poput mačkice, sita i zadovoljna na maminim grudima. Vesna je uživala u toj bliskosti i bila je ponosna što ima toliko mlijeka, što Maša tako vidno napreduje i što divljenje i komplimenti pljušte sa svih strana. Nije joj teško padalo ni nespavanje, ni nesloboda, jedva je stizala u kupaonicu, o malo mira i samoće nije ni sanjala, Maša je jednostavno bila ukopčana. Stidljiva po prirodi, Vesna je sve potiskivala u sebi, ali morala si je priznati da gotovo oholo uživa, a poznanice koje su rodile kad i ona i s kojima je održavala rijetke kontakte, lažno je tješila zbog neuspješnog dojenja. Nenadu bi s gorljivim, gotovo vjerskim žarom objašnjavala da su priče o slabom mlijeku i upaljenim dojkama samo zablude, još gore, izgovori za komociju koje se većina žena nije bila spremna odreći. S ponosom je isticala da bi ona mogla dojiti i viseći s lustera. A onda je došla Anja, mali, smežurani zamotuljak od jedva tri kilograma. Kada je išla u bolnicu, ispratio ju je snijeg do koljena, a već drugi dan nakon poroda, udarila je takva nesnosna južina da joj je od memljive, vrele sobe, vlastitog plamtećeg  tijela i sunca koje je pržilo kroz nezaštićeno staklo, došlo da skoči kroz prozor. A Anja je u svemu tome plakala tri dana i tri noći bez prestanka, neutješna i gladna. Sestre je nisu htjele nahraniti, inzistirale su na dojenju i gledale su s visoka kako je Vesna svakog trena stavlja na dojku, isfrustrirana i posramljena kao da nikada nije držala dijete u rukama, a ona je Mašu dojila rekordne dvije godine u svim mogućim i nemogućim položajima. I krenule su Vesnine suze, nepresušne, nezaustavljive, poplavile su cijeli njezin život i sva očekivanja. I plakale su i Vesna i Anja punih mjesec dana, i prošle u suzama izgrižene bradavice, upaljene dojke i bolno izdajanje dok nije jednom, iznenada, Anja zinula kao mala slonica i skoro progutala ono što je od mame od silne brige ostalo, i stroj je proradio. I opet radio savršeno pune dvije godine. Prva je kontrola pokazala da je tolika briga bila potpuno nepotrebna, Anja je lijepo napredovala, samo je na mamu malo odgojno djelovala. I ostalo je tako sljedećih trinaest godina. Anja je bila Vesnin lakmus papir na kojem se preslikavala svaka i najmanja pogrešna odluka, makar to bilo samo pitanje postavljeno neugođenom intonacijom. Teško dijete, reklo bi se, zahtjevno. Maša je pak bila suprotnost, sve je rješavala lako i brzo i nije pravila dramu ni oko čega, kao da su se problemi rješavali sami od sebe, bez puno njezinog uplitanja. Zapravo, obje su bile odgovorne i savjesne, odlične učenice, ali kod kuće lijene i nesamostalne. Kako su Vesnu stizale godine, ponekad bi se pobunila i tražila malo pomoći koja je uvijek stizala škrto, na kapaljku, i od Nenada i od cura. Nije mogla ne priznati da si je sama tu kašu skuhala, obožavala ih je i brinula se za njih slijepom odanošću pa situacije u kojima im je pred školu donosila sendvič koji su navodno slučajno zaboravile ili po njih dolazila autom kada bi se navukli prvi oblaci, uopće nisu bile rijetkost. Kako su djevojke odrastale, nisu bile rijetkost ni situacije u kojima gunđa, žali se i prigovara što sve mora sama. Provjerena zaštita od maminog gunđanja bile su, naravno, dobre slušalice. Vesni bi ponekad kao rame za plakanje poslužila vlastita majka, ali to su bile doista posebne, krizne situacije kada bi Vesna pomalo gubila kompas, inače si pribrana nikad ne bi priuštila čuvenu majčinu sadističko-mazohističku propovijed koja bi obavezno završila riječima: „ Pa što bi ti htjela, imaš krasnu obitelj! Znaš da tata cijeli život nije znao u kojoj mu ladici stoje čarape. Umro je a da nije znao koji broj cipela nosi, ja sam mu svake kupila!“  Moglo bi se reći da se s Nenadovom mamom puno bolje slagala nego s vlastitom, barem je u njenom društvu bila opuštenija. Nije bilo zavirivanja u svaki kutak stana, skeniranja prašine i otrcanih self-help recepata, Nenadova je mama bila fokusirana na svoje unuke i uglavnom je samo njih izluđivala. Za Nenada joj je često znala reći: „ Neka ti pomaže što više, nema muških i ženskih poslova, nauči ga da radi sve kad ga već ja nisam naučila“.  Vesna bi se samo isključila, odavno više nije komentirala koliko se puta ponovio prizor u kojem bi Nenadu mama naprosto otela iz ruku posuđe ili rublje i na sebe preuzela rijetke kućanske dužnosti koje su mu uopće dopale.

Stavi sebe na prvo mjesto

Jedan od onih dana. Tri u jedan. Vesna trči kući pristaviti ručak, Maša u sedam putuje s klubom na pripreme. Neka dijete pojede nešto kuhano prije puta. Perilica od jutros stoji na programu cijeđenja i brzim pogledom procjenjuje situaciju, da, naravno da je greškom ostavila Nenadove crne traperice, sad je sve rublje sivo, a unutra je Anjina nova, žuta majica! I kad bi to bilo sve, stiže Anja sa zastrašujuće umilnim izrazom lica: „ Mamice, skroz sam ti zaboravila reći, danas u šest je roditeljski.“

Vesna u sekundi prokuha, ali stisnutim glasom jedva progovori: „ Danas u šest naručila sam se kod frizera“.  Za oko joj zapnu ručnici koje je jučer promijenila, ali, naravno, Nenadov već smrdi po vlazi jer ga nikada ne raširi, na Mašinom je otisak ruža, Anjin je, kao i uvijek, ostavljen na perilici. Baš kad je pomislila u sebi da zavrišti odmah ili da pričeka još koje ugodno iznenađenje, otpada držač za ručnike, a samo je trebalo zategnuti vijak, rekla je to Nenadu barem deset puta. Dok polako sve dovodi u red, u glavi računa kad bi se ponovno mogla naručiti kod frizera, koliko je puta ove godine ona išla u školu, a koliko Nenad, polako preuzima kontrolu, sve su to beznačajne sitnice, zar je poludjela da se živcira zbog ručnika i jednog vijka. U dnevnoj sobi poseban doček: Nenad na trosjedu slatko spava s daljinskim upravljačem u rukama. Ne stigavši ni promisliti o svojoj odluci, ostavlja sve i izlazi iz stana, prvo u šetnju da razbistri glavu, a onda kod frizera. I najbolje je tako, ne promisliti. Ovo je prvi put da je učinila nešto takvo, ugasila nedovršen ručak, ostavila rublje da se izgužva u perilici, izišla a da se nikome nije javila. Sjetila se svoga ginekologa: „Gospođo Vesna, vi ste u promjeni!“ – Eto je, dakle, promjena-, pomislila je i nasmijala se samoj sebi, mada ju je već peckala pomisao na rublje koje će poprimiti neugodan miris i teško će se glačati. Maša će dva dana jesti samo suho, od puta joj se uvijek poremeti probava. Ali Vesna već sjedi u frizerskoj stolici i odvraća pogled od lica u ogledalu. Pokušava se našaliti pa kaže frizerki kako bi za gospođe njezinih godina trebalo ponuditi neki paket usluga bez ogledala. Frizerka, mlada djevojka, odgovara samo kratkim smiješkom, baš nju briga za Vesninu promjenu i ogledala, zaposlena je, užurbana i okretna.  A Vesna pokorno sjedi s onim groznim osjećajem koji toliko mrzi, sve se nešto ispričava i dodvorava. Dok čeka da se boja primi, prelistava neki trećerazredni ženski časopis i nailazi na identične vježbe za lice koje joj je nedavno poslala Kristina. Vježbe za lice protiv bora…tridesetogodišnjakinje-triput tjedno, četrdesetogodišnjakinje- četiri puta, a pedesetogodišnjakinje svaki dan…kad god se sjetite, dok kuhate, usisavate, glačate rublje, ništa vam ne treba, vrlo brzo moći ćete vježbati i bez zrcala…-Da, vježbajte dok vam ne otpadne vilica- pomisli Vesna sjetivši se kako je bila dovoljno luda da na Kristinin nagovor to jednom i pokuša.

“Kosa vam se prilično stanjila” – kaže frizerka – “mogli bismo se ošišati malo stepenasto”.

“Da, mogli bismo” – odgovara nesvjesno u množini dok u sebi razmišlja zašto ju je sad tako oneraspoložila ta konstatacija koju odavno i sama zna, kosa joj nemilo opada. Pita se bi li ona tako razgovarala sa svojim klijentima. Neugodna se istina može reći na sto načina. Ona bi, recimo, rekla ovako:- Jeste za malo promjene? Da vas ošišam stepenasto, kosa bi vam dobila volumen, baš bi lijepo živnula?- Opet ta čarobna riječ promjena. Ali to što se ona mijenja, što i službeno prestaje biti žena, ne znači da će se išta promijeniti oko nje. To samo znači da će morati biti promijenjena, a ista ili ista, a promijenjena. Pogleda mladu ženu koja se grbi iznad njenog tjemena i pomisli kako je samo malo starija od Maše, treba joj iskustva, naučit će s vremenom dodvoravati se mušterijama. Nije to lak posao, čekaju je bolovi u zglobovima i iskrivljena kralježnica, baš ne bi bila sretna da su joj Maša i Anja tako cijeli dan na nogama. I počne je ispitivati o njezinu životu, pazeći pritom da se ne ponavlja od prošlog puta. Frizerka jedva dočeka i nadoveže se pričom o dečku koji radi u Švedskoj; dva mjeseca u Švedskoj, a jedan kod kuće. Bila je kod njega i svašta vidjela, a najviše se smrzavala. Iza odsutnih, mehaničkih pokreta frizerkinih ruku počinje se nazirati nešto nalik na frizuru. U sebi pomisli – može proći – i zadržavši pogled u ogledalu u čiju je zamku skupa s frizurom ipak upalo i njezino lice, sjeti se ponoviti nekoliko puta u sebi: – volim i cijenim sebe, volim i cijenim sebe… Frizura i nije tako loša, a i boja je ovaj put pogođena. Kući ide zadovoljna, ali s nelagodom koja potmulo svrdla negdje u trbuhu, prvi put u životu stavila je sebe na prvo mjesto. Na mobitelu jedan Nenadov propušteni poziv i poruka: “Javi se kad možeš, Maša se pakira, ne zna di joj je neka ljubičasta majica“. Dvije Mašine poruke: “maaamaaaa, hitno! di je ona ljubičasta majica?” I sljedeća: “našla!”  – Ne pitaju gdje sam, valjda misle da sam na roditeljskom – pomisli. Na vratima se sudari s Nenadom. Na brzinu joj  izreferira da je odvezao Mašu na autobus i da je Anja otišla do grada. Novu frizuru uopće nije primijetio, kao ni to da se obojala, niti da se smješka ničim izazvana. Vesna se u hodu preodijeva i mašinerija se pokreće. Uključuje štednjak, otvara balkonska vrata da pusti u stan malo svježeg zraka i dosjeti se kako bi za rublje bilo najbolje ponoviti zadnji program na perilici.

Jutarnji list 07.04.2009.

Kada je, početkom sedamdesetih, partija ocijenila da našoj omladini prijeti opasnost da se sasvim otuđi od vrijednosti narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, jer su masovno u modu ušle jakne vijetnamke i američke vojne hlače i bluze, nabavljane po vojnim otpadima u Njemačkoj i švercane preko granice u zemlju, osmišljen je projekt “Lijepo stoji partizanska bluza”.

Kroz njega se, osim afirmiranja domaćih uniformi i ratnih obilježja, pokušalo doskočiti ideološki neprihvatljivoj, a prilično masovnoj pojavi, obožavanja Lennona, Dylana, Morrisona, Rudija Dutschkea i drugih, istina redom lijevih popkulturnih ikona, ali koje nisu bile pod paskom Partije. Možda je najneugodniji primjer bio Che Guevara, čiji su lik omladinci i omladinke na radnim akcijama masovno preko šablona otiskivali na brigadirske bluze.

Tako je iz ideološkoga opreza, a i zbog tradicionalne navade ovdašnjih oligarha i nagovaranja naroda da kupuje domaće proizvode, na majice i brigadirske bluze odštampan lik Ive Lole Ribara. Malo zatim, po nalogu trenutka, Kornelije Kovač napisao je pjesmu Ivo Lola, koju će otpjevati Zlatko Pejaković i koja će, bez obzira na zloupotrebe i prekomjerna emitiranja, biti jedna od ljepših i dirljivijih jugoslavenskih postrevolucionarnih pjesama. Nekoliko godina Lolu se pokušavalo pretvoriti u našega domaćeg Chea, sve dok nije minula ova neukusna i ružna manipulacija, kakvima je partija postala vrlo sklona kada je, s liberalizacijom političkoga sustava, stvorena svijest o konzumerističkoj vrijednosti revolucije i njezinih simbola.

Ivo Lola Ribar rodio se u Zagrebu 1916, a poginuo je na Glamočkome polju 27. 11. 1943, pred polijetanje u Kairo, gdje je, zajedno s Vladimirom Velebitom i Milojem Milojevićem, trebao zastupati Vrhovni štab u razgovorima sa saveznicima i prvi predstaviti državu koja će se dva dana kasnije roditi u Jajcu. Lola je studirao u Parizu i u Ženevi, u Beogradu je završio pravo, zanimao se za filozofiju i književnost, bio komunist i dobar sin Ivanu Ribaru, predratnom građanskom političaru, neko vrijeme predsjedniku Ustavotvorne skupštine Kraljevine Jugoslavije, inače jednom od čestitijih ljudi predratne politike. Sin ga je 1941. i nagovorio da odabere stranu i pođe u partizane. Malo prije Lole poginut će mu i sin Jurica, a Nijemci će mu 1944. ubiti i ženu Tonicu. To je ono što je stari Ribar izgubio u borbi protiv fašizma.

Pjesma Kornelija Kovača bila je, zapravo, prepjev ljubavnoga pisma, jednoga od dirljivijih u našoj epistolaristici, koje je Lola napisao za svoju djevojku, Beograđanku Slobodu Trajković, za slučaj da pogine: “Ako primiš ovo pismo – ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš, uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi.” To je duh pisma koje ona nikada nije pročitala jer su je, kao komunističku ilegalku, Nijemci umorili u dušegupki. Sloboda je potekla iz gospodske beogradske obitelji, o kojoj je u svojim memoarima, naslovljenim “Nojeva barka” vrlo dojmljivo pisao srpski slikar i umjetnički kritičar te dopisni član JAZU (a onda valjda i HAZU) Miodrag B. Protić.

Razlozi zbog kojih je početkom devedesetih nestala Ulica Ive Lole Ribara u Zagrebu i u većini hrvatskih gradova jasni su i nisu višeznačni. U sljedećih dvadesetak godina izbrisane su iz kolektivne memorije gotovo sve pozitivne, a zatim i bilo kakve druge konotacije njegova imena. One se ne mogu nanovo stvarati, jer je uništen kontekst u kojemu je Lolino ime moglo nešto značiti.

Zato je bilo bespredmetno i pomisliti da se nekoj zagrebačkoj ulici nanovo nadijeva njegovo ime. Prijedlog koji je u zagrebačkoj Skupštini izglasao SDP, plasiran u predizborno vrijeme, teško bi se mogao drukčije shvatiti nego kao manipulacija ovim mrtvim, dvaput ubijenim mladićem, i apel na lijeve glasače da izaberu SDP. To je jeftin i ideološki bezbolan način da se preko nečijih privatnih sjećanja na antifašizam dođe do glasova na izborima.

Da je esdepeovcima bilo do uspomene na Lolu i na cijelu jednu iščezlu zagrebačko-karlovačku obitelj, čija je žrtva nekada simbolički stajala u temeljima hrvatskoga antifašizma, nazvali bi, možda baš hrabro pred izbore, barem jednu ulicu u skladu s idealima za koje se porodica Ribar borila. Recimo neku široku, lijepu i dovoljno dugu sunčanu ulicu, s vrtićem, školom, a možda i s nekom novom modernom crkvom, nazvali bi imenom Porodice Zec. Ali za takvo što je, gospodo moja i drugovi, potrebno ozbiljno biti antifašist, a ne okradati mrtve da bi se pridobili živi.

Ulomak iz neobjavljenog romana “Huk”

Iako je usirena krv sastrugana s puta, a beton ispran, poslijepodnevni zrak i dalje miriše na željezo. Raznose ga prejedene zunzare, tijela napuhnutih do granice prsnuća. Sudaraju se u  zraku, slijeću na cvijeće i trule šljive u travi.

Brat kleči kraj puta i kida žute kadifice iz našeg cvjetnjaka. Tvrde stabljike ostavljaju mu snažan zeleni miris na rukama. Duboko pod polomljenim noktima zavukla se suha zemlja. Buket kadifica je užareno sunce. Iako na površini bijela, izgrebana koža mu je natopljena tuđom krvlju. Stoji nasred puta blijed. Sam. U zjenicama nestaju tanki uvojci dima. Sunce u ruci nije pomirisao. 

Iz očevih usta izlaze topli magleni oblaci. Sjedi u hladovini, na stepenicama pred širom otvorenim ulaznim vratima. Gleda kako se beton suši i kako se iz njega isparava vrelina. S ćelave glave mu kapa znoj. Hladniji je od suza. Čikovi zgaženi rebrastim đonom. 

Did stoji okrenut leđima ocu. U betonskom koritu je kanta s bunarskom vodom. Rukom zahvaća vodu i polijeva se iza vrata, po leđima. Na kraju opere pazuhe. Voda mu se slijeva niz kožu i upija u maskirne hlače. Čini se da did to ne primjećuje. Umije se i mokrim rukama prođe kroz gustu kosu. Obriše se svojim kiselim peškirom. Ne osjeća mu miris. Naviknuo se na njega kao i na svoju medvjeđu šapu. Obuče košulju i zakopča se. Gornje dugme ostavi nezakopčano. 

Nitko ne govori ništa. Prođu pored srebrnih smreka, bodljikave žice i ruža od kojih su ostale trnovite stabljike, između dva čudovišno velika bora i skrenu lijevo prema Spasojinoj kući. Prema izvoru i groblju. Hodaju polako uz vijugavu cestu. Jedan iza drugoga. Brat ide prvi, sunce u rukama gleda prema zemlji.  

Kuće su tihe. Dvorišta ponegdje otvorena, pred vratima razbacane gumene papuče i opanci. Bijele plastične kante i sepeti puni natrulog voća. Kapija na Spasojinom dvorištu je zatvorena. Jučerašnji dan i proteklu noć proveo je u sjeniku. Izašao je u zoru kad je sve utihnulo. Stoji na dvorištu i gleda na cestu. Kimnu glavama u znak pozdrava. Spasoje skine šubaru i stane uz kapiju. Gleda kako zamiču iza zavoja. Prekrsti se.

Cvjetovi zove kraj sjenika pretvoreni u crne sočne bobice. 

Groblje je na brežuljku. Iz šume se vidi kao na dlanu. Zato su raku iskopali u podnožju groblja, u sjeni visokih hrastovih stabala. Tamo sunce nikad ne dopire. Iskopali su je vojnici. Krampovima. Nema razlike između kopanja rova i kopanja groba. Čizme su im blatnjave jer je zemlja tamo vlažna. Voda nadire odasvud. 

Dovezli su me u starom bijelom kombiju. Debela užad. Priviknuta na teške drvene sanduke. Nose me na ramenima. Otac, brat, did i Dunjin otac. On je došao u kombiju s vozačem. Sanduk je lagan, ali im se na leđa sručila sva težina vedrog neba. 

Svećenikove su ruke raširene. Bijela krila. Koža meka i čista. S obje strane krila stoje umorne noge. Klecava koljena i blatnjave čizme. Svećenikov glas ujednačen je i mek. Sanduk padne u blatnjavu kaljužu. Zvuk je obespokojavajući. Poput udarca čekića u glavu eksera. Blatnjava užad izvučena i smotana u zmijsko leglo. Grude zemlje u ruci su hladne. Takva je bila studen u babinom jorgovanu. Grude udaraju o poklopac sanduka. Prljavi prsti trljaju se o tkaninu na hlačama. Muški plač je nijem. 

Ispod križa s mojim imenom brat spusti sunce. Po zemlji kapa žuti vosak majčine marinske svijeće.

Jutarnji list 11.09.2007.

Igrala se u Sevilli utakmica Europskoga prvenstva u košarci između Hrvatske i Portugala. U publici je bilo dvadesetak naših ljudi, a pred televizorima u domovini jedva koji više. Dvanaest godina naši su gubili na svim važnim natjecanjima, te nas košarka više ne zanima, kao što nas do prije koji dan ili mjesec nije zanimao ni skok u vis, pa još ženski. Osim toga, ti Portugalci su, gotovo odreda, tek prosječni igrači iz drugoligaških europskih klubova, tako da je rezultat utakmice unaprijed predvidljiv. Reporter je barem deset puta, onako posprdno i podcjenjivački, ponovio kako se Portugal na Europskome prvenstvu pojavio nakon pedeset šest godina pauze.

Međutim, jedan njihov igrač zove se Coelho, što je reportera Hrvatske televizije, jednoga od posljednjih veterana domaćega sportskog izvještavanja, potaklo da kaže kako narečeni nije u rodu s “poznatim nobelovcem”. Kada tako nešto čuje u lijeno i prohladno rujansko predvečerje, televizijski gledatelj – jedan od spomenutih dvadeset i nekoliko – reagirat će na dva načina. Ako je strasni konzument HTV-a i sudionik u novinskoj nagradnoj igri “Pronađi rubriku kulture i osvoji godišnju pretplatu na naš list”, tada će samo slegnuti ramenima i reći: jest, vidiš, tako je, baš neobičan slučaj da se portugalski košarkaš preziva isto kao i slavni nobelovac, kojega je onomad primio i odlikovao predsjednik Republike Stjepan Mesić! Ako gledatelj utakmice, pak, nije od novina i od televizije, mogao bi se počešati po svojoj praznoj tikvi, te se upitati: čekaj, boga mu, iz koje je oblasti taj Coelho dobio Nobelovu nagradu.

Do odgovora je lako doći ako čovjek vlada internetom, a moguće ga je saznati i putem telefonskih informacija. Dakle, ako nazovete 988, ljubazni ženski glas izvijestit će vas kako još nikada nijedan Coelho nije dobio Nobelovu nagradu, kao što je nije dobio ni neki Kasun, Planinić ili Prkačin. Ali tko zna, možda među kemičarima, fizičarima ili čak ekonomistima postoji ozbiljan kandidat, koji bi već na jesen mogao biti ovjenčan najvišim priznanjem. Možda u prašumama Amazone neki Coelho upravo vodi odsudnu bitku za spas zelenih pluća planeta Zemlje i možda će za to uskoro biti nagrađen Nobelovom nagradom za mir. Ali otkuda sportskome reporteru Hrvatske televizije takva ekskluzivna informacija?

Lijepo bi bilo vjerovati kako taj čovjek nije mislio na Paula Coelha kada je govorio o “poznatome nobelovcu”. Naime, taj ne samo da nije nobelovac, nego se Nobelova nagrada dodjeljuje za nešto što je poprilično različito, ustvari suprotno, od onoga čime se Paulo Coelho bavi. Razlika između Coelha i književnosti je po prilici onolika i onakva kakva je razlika između kemije i alkemije ili urinokulture i kulture. Tu se nipošto ne radi o razlici u ukusima, nego o razlici u smislu i sadržaju pojmova. Nema nikakve sumnje u to da se Paulo Coelho bavi pisanjem, ali to nipošto ne znači da on ima neke veze s književnošću, bila ona dobra ili loša. On piše i izdaje priručnike za samopomoć, namijenjene blaženoj i nezahtjevnoj publici kojoj je lako pomoći. Ružnoj curi poručit će da je lijepa, smotanom frajeru da je jako sposoban, a oboma da će im se sve želje ispuniti ako zatvore oči, čvrsto stisnu šake, i nešto silno zažele! Eto, otprilike je to smisao Coelhovog pisanja i kratki sadržaj svake njegove knjige.

Kako je onda moguće da jedan relativno ozbiljan čovjek, sportski reporter, pomisli da je Paulo Coelho književnik, pa još i nobelovac? Kako je moguće da tu istu stvar misli i dobar dio publike pred televizijskim ekranima? A što će, molim vas lijepo, i misliti ljudi koji ne čitaju ništa osim novina, uzrujano će povikati neka čestita profesorica hrvatskoga u mirovini, ali neće biti u pravu. Prosječan televizijski gledatelj i prosječan čitatelj svejedno kojih dnevnih novina trebao bi znati za tu malu, sitnu razliku između Gabrijela Garcije Marqueza i Paula Coelha, taman da nikada nijednu njihovu knjigu nije imao u rukama, kao što mu je jasna razlika između nogometa i košarke, makar da u životu nije vidio neku sportsku utakmicu. Svijest o takvim razlikama je među važnijim razlozima postojanja novina, radija i televizije, a sram što ne razlikujemo Marqueza od Coelha, nogomet od košarke, kruh od kolača, Milanovića od Sanadera, breskvu od kajsije, ono je što nas čini kulturnim ljudima u najelementarnijem smislu riječi. Čim nestane srama, zreli smo za Paula Coelha.

Kulturne rubrike u novinama, kao ni emisije iz kulture na radiju i televiziji, ne služe samo onima koje kultura doista zanima, kao što ni policija ne služi isključivo tome da hapsi. One su tu čak i više zbog onih kojima je sve to jako dosadno i koji će se prvom prilikom provaliti s izjavom kako je Coelho slavni nobelovac. A i onima koje, kao, kultura zanima i nije im dosadna korisno je da ih se malo usmjeri. Eto, recimo, kada se Paulo Coelho pojavio u hrvatskome prijevodu, književna kritika je već iščezavala iz novina, a na televiziji je, kao i kultura općenito, još od početka devedesetih bila nalik na loše izrađen Willerov goblen, tako da mnogi naši poznati intelektualci i intelektualke nisu znali kako da se odrede prema tom piscu. Pročitali su “Alkemičara”, svidjelo im se to što je unutra sve bilo puno duhovnosti, pa su se razbrbljali po novinama kako je riječ o sjajnom piscu.

Sve dok nisu otvorili neke strane novine i sablaznuli se kad su tamo pročitali da Coelho ništa ne valja. Tek od tog trenutka Coelho je u nas postao pisac za nogometaše i manekenke. I dobitnik Nobelove nagrade za književnost ostatku puka kojemu je sve svejedno.

Dnevnik jednog penzionera/68

Intervju za prilog Bestbook zagrebačkog tjednika Express vodila: Ružica Aščić

Bosanskohercegovački pjesnik Almin Kaplan (Mostar, 1985.) koji je na pozornicu stupio 2008. godine sa zbirkom „Biberove kćeri“, za kojom su slijedile „Čekajući koncert roga“, „Ospice“, „Mostarska zbirka“ i „Bukara“, u posljednjih nekoliko godina preobrazio se u punokrvnog prozaika. Najprije je napisao roman „Trganje“, u kojemu se bavi odrastanjem dječaka tijekom ratnog doba, a prošle godine je u VBZ-u objavio zapažen roman „Meho“, o ruralnom životu povratnika na Dubravsku visoravan, između Stoca i Čapljine, koji oslikava jednostavnu i pobožnu svakodnevicu tamošnjih stanovnika nakon rata.

„Meho“ je postratni roman, o stanovnicima jednog hercegovačkog sela koji pokušavaju uhvatiti konce svojih života. Bi li rekao da smo i danas u nekoj postratnoj atmosferi, s obzirom na to koliko se toliko priča o prošlosti? Osim što smo se tehnološki razvili i ušli u stadij nekog divljeg kapitalizma, postoji li nešto po čemu se ovo današnje vrijeme razlikuje od devedesetih, kad se netom završio rat?

Pa ne znam koji je pravi naziv za stanje u kojem se danas nalazimo, s tim da ono jest postratno. Time bi se trebalo ozbiljnije pozabaviti. Ono što zapažam kao običan pojedinac jeste da u BiH trenutno imamo u porastu trend podizanja spomenika žrtvama rata, što, čini mi se, ni približno nije bio slučaj u godinama koje su iza nas. Po mom osjećaju, vlasnici „sjećanja na žrtve“ u strahu su da bi im se biračko tijelo moglo oteti pa obilježavaju sve što se obilježiti može a što će poslužiti kao „argument“ njihovim politikama. Tu se uvijek radi o podsjećanju na stradanje od onih drugih, koje se ceremonijalno demonizira, i koji su kao kolektiv odgovorni za patnje naroda čijim se zaštitnicima nacionalisti predstavljaju. Mislim, što je realno, da ljudi, zbog godina koje su prošle, polako zaboravljaju rat i nacionalisti će sve teže i teže pričom o istom uspijevati prikriti vlastitu odgovornost za stanje u kojem se nalazimo. U onom trenutku kada pojedinac prestane da se boji onih „drugih“ mogao bi izaći iz memljivog podruma u kojem ga kao birača (luđaka) drži njegova politička stranka. A izaći na danje svjetlo značilo bi, recimo, vidjeti da Bakir Izetbegović nije ni malo veći prijatelj BiH od Dragana Čovića te da i jedan i drugi svojim politikama nanose nesagledivu štetu vlastitim narodima. Porast trenda sjećanja na žrtve ima za cilj birača zadržati u podrumu u uvjerenju da se vani još uvijek puca. Ako Hrvati i Bošnjaci (npr.) nisu u stanju 25 godina nakon rata zajedno se sjećati žrtava i na bošnjačkoj i na hrvatskoj strani, onda je besmisleno na stradanja ikako podsjećati. Tu, u toj tački, u vremenu koje mi danas živimo, čini mi se da dolazi do obesmišljavanja svih žrtava. Jer sjećati se ima smisla samo ako će sjećanje biti usmjereno protiv šovinizma kao takvog. Intelektualna i kvaziintelektualna elita trebala bi prestati prozivati vladajuće nacionaliste zbog kriminala u njihovim redovima – jer su građani na takvo što oguglali – i shvatiti da je puno korisnije otimati im žrtvu kao simbolički kapital uz pomoć koje manipulišu neprosvijećenim (i institucionalno smlaćenim) stanovništvom već dvije i pol decenije. Žrtve treba ujediniti protiv nacionalista na vlasti. Eto, živimo rat i poslije rata – i još malo, ako se ovako nastavi, spomenike ćemo dizati današnjici. Mnogo nas, nažalost, još uvijek nije izašlo iz memljivih i oronulih podruma iako već uveliko osjećamo bolove u kostima i ružno kašljemo.

U „Mehi“ je interesantan lik Muriza, stranačkog čovjeka kojeg nitko ne voli, ali kojeg svi mole za usluge kad zagusti. On je na neki način klišej sitnog balkanskog pogodovanja po stranačkoj liniji. U cijelom ovom korupcijskom kaosu, čini li ti se da i taj mali čovjek nije nedužan? I on se najčešće okoristi prilikom kad je dobije, rado prihvati to sitno mito ako se pred njega iznese. Čini mi se da je u našem društvu malo nedužnih.

Jedna od najsvetijih dužnosti književnosti, kako to reče Sartre, jeste da nas uvjeri kako niko nije nevin. Pozivati na odgovornost je važno i stvar je kulture. Međutim, pogrešno je osuđivati – trebamo se truditi da jedni druge razumijemo prije nego što jedni o drugima bilo šta zaključimo. „Mali čovjek“ nije nedužan i to mu se treba davati do znanja – kontinuirano i civilizirano, a najbolje je kroz lični primjer. Jer pazite: obrazovni sistem je u rukama vladajućih pomoću kojeg oni proizvode svoje biračko tijelo. Nismo svi imali istu šansu – i onda nam se ne smije jednako ni suditi. Svjedoci smo rigidnih kritičara koji nemaju ni zeru tankoćutnosti i koji biračko tijelo degradiraju i isključuju jer je takvo kakvo jeste. Ne vidim da tu neko nešto ozbiljno analizira prije nego donese sud. Nema nevinih – svi smo odgovorni za stanje u kojem se nalazimo ali ima onih koji su odgovorniji i čiji grijesi su veći. O tome je važno pričati. Intelektualci danas ne trebaju biti mudri – već hrabri. Naša imena nam trebaju biti oružje – važno je kritikovati politike naroda iz kojih dolazimo. Dakle, nema nevinih, a odgovornosti nam svima fali. „Mali čovjek“ je tragičan lik i njegova neodgovornost je posljedica zapuštenosti. I nije najveći problem to što se „mali čovjek“ ponaša neodgovorno već je problem što on nema svijest o tome.

Nije tajna da je BIH jedna od kompleksnijih zemalja u Europi, toliko da je mnogi uopće ne razumiju. Kakav je danas odnos Bošnjaka, Srba i Hrvata u Bosni? Kakav će biti suživot ova tri naroda u budućnosti, ako se uopće usudiš davati prognoze? 

To je teško pitanje i ne volim prognozirati. BiH je kompleksna država koju malo ko razumije ali o kojoj svi imaju mišljenje. I svi joj, kao, žele pomoći. Po mom osjećaju BiH nije sposobna svoje probleme riješiti sama. Radi se o državi triju naroda koji su bili bliskiji 1993. nego što su danas. Mene posebno zanima odnos Bošnjaka i Hrvata – jer živim u jednoj od tek dvije multietničke sredine gdje su pripadnici različitih naroda izmiješani u pravom smislu te riječi. Lideri Bošnjaka i Hrvata se trude ova dva zavađena naroda zavaditi još više i zadržati ih u stanju pripravnosti kako bi se jedni od drugih odbranili kad sutra ponovo pukne. Izbor Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva od strane Bošnjaka kao većine, odnose između ovih dvaju naroda, narušio je do te mjere da je pitanje hoće li se ovakvo nešto ikada prevazići. U BiH Bošnjaci treba da shvate da ih od Čovića ne može i ne smije braniti Bakir Izetbegović. Ali evo što to ne shvata tzv „mali čovjek“ – to ne shvataju ni bošnjački intelektualci koji ko zapete puške reaguju na svaku glupost koju izvali Milorad Dodik, a koji nemaju nikakav problem kad Bakir Izetbegović poziva na jedinstvo u nekakav „probosanski blok“. To je skandalozno! Ali evo, prestat ću pokušavati objektivno sagledati stvar i ispričat ću vam priču za koju su me mnogi upozorili da je ne pričam jer mi niko neće povjerovati. Naime, kao dijete zemljoradnika, logoraša i veterana, dobar dio svog života sam živio u neimaštini. U vrijeme studentskih dana često nisam imao novca da sebi kupim sendvič – jednom smo čak ozbiljno razmatrali da se s fakulteta ispišem jer mi otac više nije mogao kupiti ni mjesečnu kartu za autobus. (Bilo je to jedne sušne godine, kada je sve što smo posadili podbacilo.) Moj kolega i prijatelj na fakultetu, inače Hrvat, shvatio je u kakvoj sam situaciji i odlučio da me kroz čitavo moje studiranje pomaže tako što će me diskretno hraniti. I to bi bila samo još jedna priča o nekakvom prijateljstvu pojedinaca koji dolaze iz dvaju zavađenih naroda da ovaj moj prijatelj nije bio sin stopostotnog ratnog invalida kojeg su baš Bošnjaci snajperom pogodili u kičmu i koji je „zahvaljujući“ svojoj invalidnini imao dovoljno novca da njegov sin može hraniti i mene. Eto, to je moja priča i mislim da ju je, koliko god da zvuči nevjerovatno, važno ispričati. To je ono što ja imam reći o odnosima Bošnjaka i Hrvata kao čovjek.

U Bosnu se prošle godine vratilo stotinjak ISIL-ovih boraca iz Sirije, točnije Bosna ih je silom prilika morala primiti. Predstavljaju li ovi ljudi realnu prijetnju? Gura li se ovaj problem pod tepih ili postoji neki realan plan što s tim ljudima?

Da, to je veliki problem i odgovorni su svi oni koji su bili protiv toga da se pitanje radikalnog islama propituje i rješava u vrijeme kad je to bilo moguće rješavati. Danas imamo situaciju iz koje ćemo se teško izvući s tim da problem nisu samo ISIL-ovi borci koji se vraćaju u BiH već i mnogi drugi mladi ljudi koji duboko vjeruju, da parafraziram Oza, da cilj opravdava sredstvo i da je pravda, šta god ona značila u njihovom slučaju, iznad života. Na suprotnoj strani smo mi koji vjerujemo da život ima prednost pred svim uvjerenjima i vjerovanjima. Nije pitanje šta je fanatizam – pitanje je ko je fanatik i kako je to postao? Oz između ostalog upozorava da je fanatizam stariji od islama. I to je važno napominjati jer smo skloni da mislimo da je fanatizam nešto što se veže isključivo za ovu religiju. Mnogo je mladih ljudi koji su pod raznovrsnim utjecajima i spletom više okolnosti radikalizirali svoje stavove pa su danas onesposobljeni za suživot. Jedan od razloga zašto je u porastu broj fanatika u islamu na ovim prostorima, jeste i islamofobija koja je obilježila prošla vremena. Međutim, to nije i ne smije biti argument onima koji su dužni da se pozabave problemom radikalnog islamizma. Ko je ISIL-ovac? Mislim da je to pitanje koje bi trebali svi sebi postaviti i onda se potruditi na nj naći odgovor. To su nesretnici koje ljulja kriza identiteta i koji su uz sve to i socijalni slučajevi, ljudi bez perspektive, ljudi koji žive sumornu svakodnevicu i koji iz vjerskih razloga ne idu u kafane ili kladionice… Svima bih savjetovao da pročitaju sjajni roman Emira Imamovića Pirketa pod naslovom Terorist – i stvari će im biti mnogo jasnije. Zanimljivo je kako je taj roman prešućen u regiji – a još je zanimljivije kako je nepročitan u BiH. Ništa kao književnost ne pomaže da shvatimo jedni druge i da si, ako ništa, jedni drugima bar ne odnemažemo.

Miljenko Jergović te je nazvao dijelom novog hercegovačkog vala, a Josip Mlakić najnadarenijim piscem mlađe generacije. Kakva književnost se danas piše u Hercegovini? Kako izgleda ta scena?

U BiH kao i u Hrvatskoj se piše mnogo više nego što se stigne čitati. Je li to dobro ili je loše – nećemo procjenjivati. Književnost koja se tu stvara je raznovrsna i još uvijek se uglavnom bavi zadnjim ratom. Da, imamo i nekakvu tranziciju s tim da je ona u drugom planu. U BiH se trenutno dešava jako puno odlične književnosti, s tim da imamo i jako puno prosječne ili čak loše književnosti koja je isturena prema zemljama u regiji ili čak prema širem europskom tržištu kao najbolje što u BiH nastaje. Razloga za to je više – a glavni je taj da je novac za kulturu često u rukama određenih interesnih skupina koje se služe neliterarnim kriterijima kad ga distribuiraju. Onda imate tzv projekt-pisce, koje su postavili pisci starijih generacija, da nam „svijetle“, dok njihovi tvorci, dakle bardovi, drijemaju u svojim uvjerenjima da su najveći. Onda, medijski prostor predviđen za kulturu je nikakav. Urednici kulturnih rubrika ne poznaju i ne čitaju domaće autore – čak ih na malograđanski način podcjenjuju. Da ne duljim, kulturna politika ne postoji i mnogi autori nisu u stanju da se afirmišu zbog toga što žive tamo gdje žive ili već zato što su nepodobni. Prednost je ta da su bosanskohercegovački autori uvijek i hrvatski i srpski i crnogorski, zbog jezika koji nas spaja, pa je moguće egzistirati i van granica vlastite države. Bez obzira na sve, u BiH ima jako puno sjajne književnosti.

Bosna ima bogatu književnu tradiciju. Je li ti ona, kao mladom piscu, teret ili se u nju rado ugledaš? Tko su domaći pisci koji su ti značili kako za tvoj formativni, tako i za spisateljski razvoj? 

Pripadnost tradiciji nije nešto što dolazi s našim rođenjem. Tradicija se, kako to već reče Eliot, mukotrpno mora steći. Najindividualniji dijelovi djela nekog pjesnika, kako to u svom čuvenom eseju objašnjava Eliot, mogu biti baš oni u kojima su mrtvi pjesnici, njegovi dakle preci, najsnažnije potvrdili svoju besmrtnost. Nedostatak talenta da se čita pjesnike od prije pedeset i više godina današnji autori pravdaju kao obračun s tradicijom. Ko biva, moja književnost nastaje kao posljedica sukoba između mene i mojih književnih predaka koje ću da ignorišem. A ignorišem ih jer sam ja, ovovremeni, uznapredovao toliko da je njihova onovremene i „naivna“ književnost nama poznate same po sebi, bez da je čitamo. E nije tako… Da bi se to desilo, najprije pretke morate pročitati. Pogotovo je važno čitati pjesnike vlastitog jezika – jer su prevodi i najvećih svjetskih pjesnika često manje poezija i od prosječnih pjesnika jezika na kojem mislimo, pišemo, čitamo i osjećamo… Književna tradicija – kakva god da je – mora biti usvojena ako hoćete da pišete i nakon 25 godine… Nisam nikakav tradicionalista – pa ni po pitanju književnosti – ali to me ne ometa da čitam pjesnike koji su ovdje stvarali prije pedeset i više godina, kao što mi ne smeta da razumijem i s njima živim, moje tradicionalne roditelje, komšije i rodbinu. Na mene su utjecali mnogi što neživi što živi književnici iz jezika kojem pripadam. U nekim fazama sam se divio jednim pjesnicima, u drugim pak fazama nekim trećim, za koje nisam nalazio razumijevanja prije. Znate, nije uvijek do pisca i njegovog dijela – vrlo često je do nas. Ako vam neka knjiga ne ide – možda vam bude išla neki drugi put. Meni su značili i znače mnogi pisci iz našeg jezika – a pošto je spisak dugačak, neću ih sad nabrajati.

„Sjeća se kako su mu“, pišeš o svom protagonistu Mehi, „avlija, džamija i čitavo selo kao dječaku bili puno veći.“ Kako se ti osjećaš kad hodaš krajolikom kojim si hodao kao dijete? Je li sve puno manje? Otkud taj osjećaj da se kuće i zgrade oko nas smanjuju kako rastemo?

Da, sve je puno manje danas u odnosu na naša djetinjstva s tim da se to smanjivanje prostora posebno osjeti kad kao dijete odete pa se u rodno mjesto, nakon godina i godina, vratite. Meni je danas krajolik iz kojeg sam zauvijek prognan najprije stran, a onda i mali. Pokušaj povratka je nemoguća misija – kad jednom odete, ne možete se vratiti, pogotovo ne ako ste prognani. Progon iz prostora je ustvari progon iz vremena. Pogotovo ako je to vrijeme nastavilo da galopira gonjeno šibom onih koji su htjeli da vas tu, u prostoru, nikad više ne bude. Djetinjstvo je doba kada smo najbliži raju i kada nam je svijet veći. Dovoljno je da se prisjetimo svojih kuća u djetinjstvu – sobe su nam tad bile udaljene miljama i na putu od jedne do druge prostorije dešavale su nam se nezamislive avanture. Kad odrastete, iz sobe u sobu prelazite da biste nešto obavili, da uzmete neku stvar, da se odmorite, o putu kroz hodnike ne razmišljajući, dok kao dijete, u sobu odlazite kao u nepoznato, uspinjete se preko nabora na tepihu kao preko brežuljaka, šteku da biste dokučili uskačete se, verete se preko prag, do šaltera se pentrate preko komode… Kasnije, kad odrastemo, svega toga nestane, pa u sobu kad trebamo – samo uđemo…

Imaš neobično snažan strah od potresa i o tome si baš govorio kad su Bosnu potresali snažni potresi prošle godine. Otkud ta neobična fobija? Kako se nosiš s njom?

To je samo jedna od nekoliko fobija s kojima se nosim. Sve je počelo 1997. godine. U granatama oštećenoj kući u Blagaju kod Mostara, dok sam čitao roman Zeleno busenje Edhema Mulabdića, doživio sam zemljotres od kojeg se po meni počeo runiti plafon. Tada sam shvatio koliko je priroda nemilosrdna i koliko smo nemoćni da se od nje odbranimo. Poslije sam, jedanput, bježeći iz kuće uslijed zemljotresa pao i povrijedio prste na desnoj ruci. Dugo nisam zaključavao vrata kuće – bojeći se da ih neću (u panici) znati otključati. Međutim, razmišljajući intenzivnije o zemljotresu u zadnje vrijeme, nadošao sam na to da je taj moj strah usko vezan za strah od granata. Kao dječak, uslijed granatiranja, skrivajući se po podrumima, proživljavao sam agoniju kakvu nisu proživljavali ni moji roditelji koji su sa mnom dijelili prostor i koji su opasnosti bili svjesniji. Meni je najstrašnije to što je uslijed tih nasumičnih granatiranja civilnih objekata bila stvar slučajnosti hoće li granata pogoditi baš nas. Na isti način se bojim zemljotresa, jer su nepredvidivi, baš kao što su bili nepredvidivi i oni koji su ispaljivali granate. A to je sve skupa strah od života u kojem smo kao pojedinci nebitni. U kuću u kojoj smo živjeli pogodile su dvije granate i znam šta je to kad se kuća urušava a ti si u njoj. Ne bih volio da se takvo što dešava i mojoj djeci. Eto, zbog toga se bojim, ne samo zemljotresa, već puno puno toga… Strahovi su najčešće iracionalni a meni pomaže kad ih verbaliziram.

Živiš na selu pokraj Stoca, gdje te ljudi prepoznaju kao onog koji „štampa knjige“. Kako to da si odlučio živjeti na selu i je li ti ta životna situacija književno potentna? „Meho“ je uostalom roman koji portretira duh male ruralne zajednice. 

Nije mi polazilo za rukom, pokušavao sam nekoliko puta, da započnem život u gradu. Ritam sela mi je bliži i tu se bolje snalazim. Gradska buka je nešto na šta se nikada nisam mogao naviknuti. Kad ste dijete sa sela – gdje vlada tišina – onda imate potrebu da detektujete svaki zvuk koji osjetite. E kad to pokušavate u gradu, onda vam se život pretvori u pakao. Ne mogu da podnesem da se pod mojim prozorom dešava nešto na što ja trebam samo da zažmirim. To je moja priroda i morao sam je poslušati jer je nisam mogao mijenjati. Osim toga, za pisanje i čitanje najvažniji je mir. Ja sam se na selo vratio i zbog toga: da bih u miru čitao i pisao. A naravno da je mala ruralna zajednica književno zanimljiva. Na selu vrijeme teče drugačije i sela su jako dobra za opipati puls cjelokupne društvene zajednice. Primijetim da ima jako mnogo književnika koji smatraju da je selo prevaziđena forma života – pa onda i nisu baš raspoloženi za literaturu kakvu ja pišem, smatrajući je unaprijed dosadnom. Takvo nerazumijevanje me čini tužnim. Pa seoski (u negativnom smislu te riječi) mentalitet je dominantan u našim zajednicama – on obuhvata čak i predrasude prema selu, kao i predrasude uopće. Međutim, to me ne ometa, ne planiram nikome udovoljavati – spreman sam živjeti kao onaj crv u drvenoj gredi, tiho…

U romanu „Trganje“ pišeš o tome kako su u tvome selu Hrvati i muslimani za vrijeme Drugog svjetskog rata pobacali sve Srbe u jame i da je to danas praktički zaboravljen događaj o kojem se ne priča. Kako je moguće u isto vrijeme znati za te stvari i spokojno živjeti? 

Ma to je priča sviju nas. Mi smo skloni o mnogo čemu ne pričati samo ako nam to nešto stvara nelagodu. Nismo sposobni vidjeti da smo ranjivi i da nas ranjivost povezuje s drugim ljudima – i da smo svi kadri podjednako biti i zli i dobri. Ono što oku ili uhu nije ugodno, mi gurnemo pod tepih. Tako je i s tom pričom koju sam već u nekoliko navrata ispričao, pa ne bih da se ponavljam. A pričam je kao primjer, jer je takvih priča na svakom koraku. Ja sam uvjerenja da ima smisla – u ovim okolnostima – podsjećati samo na zločine koji su činjeni u naše ime. Zašto? Pa mislim da je to jedini način da i drugi postupe isto. Da, naivno jeste, ali nikako nije glupo pitanje: zašto se Hrvati i Bošnjaci iz Stoca ne prisjećaju srpskih žrtava iz Drugog svjetskog rata? O tome, naravno, neće niko ni da razmišlja – i moje pitanje je takvo da bi me mnogi mogli proglasiti ludim. Jedino je tako moguće boriti se protiv zla – sve drugo je uzalud. Kad se prisjećamo žrtava naroda iz kojeg imenom i prezimenom dolazimo, to su automatski poeni onome ko je vlasnik „sjećanja“ a o čemu sam govorio kad sam odgovarao na prvo pitanje. Kad se prisjećate žrtava koje su u tvoje ime činili – tada to nema ko kapitalizirati. To, da smo kadri da se prisjećamo žrtava na drugoj strani osporava one koji nas demoniziraju i s nama takvim (dakle zlim) prijete narodima koje predstavljaju.

Cijelu jednu zbirku poezije posvetio si Mostaru, njegovim ulicama i ljudima. Što ti znači taj grad? Kako je na tebe utjecao?

Kažu da gradovi na pisce utječu koliko i knjige koje čitamo. Ja sam u Mostar došao kao srednjoškolac u onim postratnim godinama kad se još uvijek nije olako prelazilo s jedne obale na drugu. Mostar je tada bio jedan od najviše srušenih gradova u BiH i pritom još grad dubokih podjela. Lutao sam ulicama i bez uputstva sastavljao svoj Mostar, grad s kojim se danas rijetko ko slaže. Mostarska zbirka je knjiga koju ljudi ne vole – pogotovo je ne vole ljudi iz Mostara. Mostarska zbirka je knjiga koju sam napisao iz neke huje – ispisao sam je u agoniji: u nju sam stavio sve one artefakte razorenog i podijeljenog grada koje sam skupljao i koji su u meni sazrijevali decenijama. Osim toga, u Mostarskoj zbirci sam se poigrao s mitovima kojima smo svi skloni. Naravno, nisam htio, kako je to jedan kritičar rekao, da to bude gradska knjiga – već baš suprotno: da to bude knjiga koju Mostar nikada neće prihvatiti. I u tome sam uspio.

Čini mi se da si jednom rekao da tema bira pisca, a ne obrnuto. Koje te teme trenutno zaokupljaju? Također, što ti lakše dolazi u posljednje vrijeme: pisanje proze ili poezije?

U zadnje vrijeme sam skloniji prozi nego poeziji s tim da u mom slučaju razlika između te dvije forme i nije najjasnija. Trenutno privodim kraju svoju prvu zbirku priča koja treba da izađe nekad na proljeće. Osim toga, imam jedan rukopis proze kojem jedva čekam da se posvetim. Zaokuplja me tema povratka – o tome puno razmišljam. S obzirom na to da imam iskustvo povratnika i dovoljan odmak da bi se možda mogao s tom temom pozabaviti na književno relevantan način, možda ta proza bude o tome, ali suviše je rano za prognoze…

Kada sam počeo stariti?

Vjerojatno onda kada sam prvi put, preturajući po fotografijama, i među njima nalazeći one na kojima sam s drugim, katkad viđenim i čuvenim ljudima, pomislio bi li, da se sad pojave, da iz smrti makar i na čas ima povratka, ono dvoje najvažnijih u mom izlasku na svijet, prepoznalo s kime sam ovo.

Nono, čiji se svijet ugasio listopada 1972. Nona, čiji se svijet ugasio lipnja 1986.

I nisam to pomislio samo jednom, nego sam potom često, preturajući po kutiji sa fotografijama, a godinama zatim i po arhivu kompjutora, igrao istu igru: ovog bi prepoznala ona, ovu bi, možda, prepoznalo oboje, ova se pojavila godinama nakon njih…

I kako vrijeme prolazi, igra sve manje ima smisla.

Uskoro će njih dvoje u toj mojoj igri zbunjeno gledati s kim se to fotografiram, koji su to ljudi na slikama, muškarci, žene, sve dalji, tuđiji i bljeđi. I onda će ih spopasti tuga, tužnija mnogo od tuge koju su mi onda nanijele njihove smrti. Sve tuđijim ću im biti, i daljim, kao što im je tuđ i dalek već grad u kojem su legli u grob.

Zato je dobro da iz smrti nikakvog povratka nema.

Konj

Braća imaju konja
Timare ga i ljube
I pošto uveče legnu
Osluškuju njegovo
Rzanje do duboko u noć
Konju se, kad se vraćaju
Iz šume ne žuri
On zjapi u puteve 
Što braći ulaze ispod 
Plećki i ne dalje
Konj zna da će kada 
Jedan od braće u kuću
Dovede ženu 
On morati da ide
Gdje će on tada otići?
Hoće li to biti predio 
U koji urasta mjesečina?

I ta lijepa pjesma

Kad bih se rodio
Kad bih se ponovo rodio
Kad bih na ovaj svijet došao kao
Bajro Bundevica, s mudračkom 
Bradom, zidanom štalom
Iz koje bikovi ne riču jer su siti
I žena da mi u zavežljaju
Donosi doručak
I među otkosima da stoji
Dok rosa joj se penje uz butine
I kad bih imao odijelo za Bajram
I sa stolarom Ispod Kamena
Kad bih pušio duhan šuteći
A šutnja iz stolarskih stega
Pošla bi sa mnom
I zatvarala bi se u moje rane
Smio bih 
Kad bih se spremao u šumu
Smio bih pjevati i pjevati
Pred vjetrom i velikim
Deblima dok padaju
Smio bih umrijeti ni za čim žaleći

Duhan

Ispred ulaznih vrata
Pod lučnom nadstrešnicom 
Na konac nanizano
Visilo je lišće duhana
Dodirnula sam ga što je
Potreslo cijeli štrik
Jedan od braće pitao me
Ako želim da će mi rado
Dokučiti
Rekla sam mu da samo
Volim gledati u zagasiti duhan
Kako se njiše kao u oči
Muškarca koji je neodlučan
Brat je dohvatio konac
I svukao nekoliko listova
Lomili su se u toploj
Ruci septembra i padali
Po travi
Znali smo da se to nebo
Između nas prolomilo
I samo smo stajali tu
Pred kućom tražeći
Put jedno drugome

Rumena stožina

U noći je neko braći
Zapalio sijeno
I pretvorio ga u zrak
Samo se stožina rumenila
Ne kao očitovanje
mijene sijena
Nego da ljudi koji
Su se okupili vide
Kako stožina kad je
Braća podignu odoljeva
Vatri i srcima zavidnih
Tiho su ispratili ljude
govoreći im da nisu
Srbi potpalili
Nego onaj mali Muradifov
Što nije kako treba
A voli vatru
Viđali su ga i ranije 
Kako se vrti po imanju
Potom su se braća vratila u kuću
Po duhan po ljubav
Još jednom da prožvaču gorčinu

Eden žetva

U pšenici je točak
Kao mjesec i laskave
Ruke laskave žene iz
Kojih rastu desarke
U pšenici čovjek je živ
I svako zrno po jedan 
Zub na sebi nosi

Na rukovjeti braća žanju pšenicu
Do Preobraženja
I kada se zlato s neba oljušti
Zahvaljuju:
‘Daj nam visoku pogaču’
A tri klasa za krsta zataknuta
Mežuraju se u postelji
Dok se obojica ne otisnu u san

H.M.E. ili Pjevanje
u sijenci mišljenja 

 ________________________H.M. 

Opet vješto pokušavate predstaviti svoje
okretno mudrovanje kao umjetnost, jedan
kratak, elegantan, zaokružen, prepametan,
hipersenzibilan esej o sjenci kao pjesmu. 

I taman kada biste u trenutku potpunog
uživljenja, počeli slutiti pjev, vi bi
zaćutali, a riječi bi vam se raspršile
kao sjemenke topole, stamene trepetljike
na vjetru. Sjemenke riječi, riječi sjemenke. 

Kao i uvijek, cijelu vječnost bi oklijevali
da krenete za bilo kojom od njih, od onih
koje padaju ili se uskovitlane dižu, sežu
i dalje od nedosežne sjenke visoke jasike. 

Radije bi ostali u dvostrukoj sjenci
govora o sjenkama i nastavili da redate
svoje logocentrične stihove i strofe,
da se uzdate u izdašnost sjenke u kojoj još
uvijek ima mjesta i kada u nju uđeš sav,
da vjerujete u neranjivost onoga koji živi 

u sjenci; da ne tragate za onom sjenkom
koju možda baca more ili možda samo
vrijeme, da ne sanjate i ne mislite o sjenci
svjetlijoj od Sunca, o hladnoj sjeni Slobode. 

Pišući pjesme, vi kao da svo vrijeme sebi
zapravo branite da zapjevate cijelim bićem,
da izađete iz svoje sjenke, barem na tren.
Kao da vjerujete u osjemenjivost riječi
istrajnije i više od nas; kao da čekate
da nakon svega, sama riječ baci na vašu sjenku
svoju tananu sjen, padne na plodno tlo. 

Oprez, prepis 

__________________Rajneru Malkovskom

Hvatajući u rečenicu gluvotu
seoskog šora, uhvatio je živi trenutak
i u njemu vječnost, jednu mačku
što oklijeva
kao da odmjerava
rastezljivost vremena.
Opčinjen ne-prolaznom sažetošću i jasnoćom
živog časa, njegovim suštim
majstorstvom u izrazu koji se ne postiže
govorom i jezikom, pustio je dugi, lijeni,
nijemi mačiji hod da mu ispuni pjesmu,
jedan katren samo, od jedva šesnaest riječi,
okačen ne-uokviren o prethodne dvije. 

Učinilo mu se, kao i mački, da je svo vrijeme stalo
u nju, u tu malenu, stišanu pjesmu, i da se tu više
nema šta ni dodavati ni uduzimati. Promakla mu je
blago podignuta šapa prednje desne noge, stajanje
na tri noge, ukopanost u vrijeme,
zastoj praćen skladnim pokretom glave,
oprezom jednakim oprezu
koji bi imao i sam, prije nego što zapiše pjesmu,
riječi koje znaju da se uvijek radi o životu i smrti. 

Prepričavanje 

____________________(Po) M. Krigeru 

Čija ono bješe smrt
koju prepričavaš, čija
kuća, zapušteno dvorište,
korov između njega i lijepih
riječi, između pjesnika i nas?
U čijoj to kući još gori
svjetlo, i kome to
razjarene leptirice kucaju u prozor,
lude od želje da se oproste?
O kakvim to pismima i novinama
pred vratima govoriš, o kakvoj to
vijesti na prvoj stranici izvještavaš?
Misliš li, zaista, da će to biti
dovoljno mravima da saznaju
koga to ovde oplakuju?
Jesi li baš posve siguran, jesi li
načisto s tim, da je to baš taj
pjesnik, o kome govoriš?
O čemu govoriš? 

Navodim, kako vidiš, jednu tvoju pjesmu
skoro u cijelosti, i skoro više od tog,
isječak dugog, smrtno ozbiljnog razgovara
s njom, sa tvojom kratkom, završnom pjesmom,
i ne raspravljam se i ne nadgovaram se s njom,
samo je blago dodirujem na osjetljivim mjestima,
stavljam, takorekuć, prst na tvoje čelo,
jer mi se čini da nakon svega
što si joj dao, i nakon svega
što ti je dala, zaobilazno pjevušiš o smrti
poezije, prepričavaš i sam to što svaki dan
vidiš, o čemu često svašta čuješ i slušaš,
i, očima i ušima svojim ne vjeruješ, jer znaš
da bi to bila i smrt čovjeka. Sama samcata
smrt, za doručak, ručak i večeru, svaki dan.

Jutarnji list, 2.10.2007.

Nakon što je danima obilazio grad, praćen skupinom prevaranata i opsjenara, njegovo indijansko ime bilo bi Čovjek Koji Je Pio Vodu A Nije Bio Žedan. Ulazio je u javne zahode, natakao pred kamerama čaše iz kojekakvih pipa da bi svoje sugrađane, taman kao da su sasvim retardirani, uvjerio kako im ništa neće biti ako se napiju iz njegova vodovoda. Zna on, lukavac, što drugi kobajagi ne znaju, da nema tog otrova, osim cijankalija, koji će te otrovati nakon samo jedne čaše, pa se junači pred narodom, budući da drugu čašu popiti neće. No, onda se najednom počinje događati nešto nepredviđeno: tone grad, nestaju sirotinjske katnice starosjedilaca, skupa s vrtom i tri lijehe sa zelenom salatom i lukom! Zijevnu rupa, koja se ne može tek tako sakriti, do vrha ispunjena vodom, koju se ne može tek tako ispiti, a on – mudar kao indijanski poglavica – gleda prognane kako sa zavežljajima u rukama napuštaju svoju djedovinu, i govori: hvala Bogu da našim sugrađanima ne fali ni nokat! Nakon što ti ljudi bivaju smješteni u remetinački hostel, baš kao da je 1991. i četnik ih je ognjem, nožem i ve-be-erom išćerao iz rodnih domova, on eliminira svaku mogućnost prigovora, pa kaže kako su u tom stjeničavom objektu u predgrađu bolji uvjeti nego što su bili u njihovim kućercima na Martinovki. No, a sad zamislite što bi se dogodilo da je takvu rečenicu Milan Bandić prije nekih dvanaest ili petnaest godina uputio prognanicima iz Nuštra, Vukovara, Škabrnje? Čovjeka Koji Je Pio Vodu A Nije Bio Žedan javnost bi s pravom tada utopila u čaši vode ili bi ga zagnjurila u onu njegovu jamu, onu elektroprivredinu škrapu nasred Martinovke, i ne bi ga puštali na suho, sve dok mu i posljednji prognanik ne bi oprostio njegove bezosjećajne riječi. Međutim, vremena su se promijenila, ljudsko dostojanstvo je u međuvremenu dodatno pojeftinilo, Bandićevi privatni investitori se u općoj percepciji ne sude po istome kriteriju kao i četnici, a ni životi stare zagrebačke sirotinje i proletarijata koji pamti vrijeme kada se na Martinovki loptao Ico Hitrec ili kada su Ličanin i Makabi igrali posljednju predratnu utakmicu, ne vrijede jednako kao i životi nekih drugih Hrvata. Dok jedan od njih objašnjava kako se tu nije smjelo kopati, jer je na mjestu Plitvičke ulice nekada tekao potok, Bandić odmahuje rukom, uzvikuje – kaj god!, tvrdo kao da iz grla istjeruje košticu od trešnje, i veli da taj potok nitko nije vidio. Njega ne brinu činjenice, niti narodno pamćenje, jer su na njegovoj strani zakon, sudovi i policija, dok je na strani tog čovjeka nešto tako imaginarno i neopipljivo kao što je sjećanje. Milan Bandić spreman je renovirati njegovo sjećanje, kao što je posjekao onu živu ogradu duž tramvajske pruge prema Gupčevoj zvijezdi, da bi je učinio ljepšom i betonskijom.

Pritom, svi nekako znaju, samo ih je strah reći, da su te blatnjave rupe u koje klizi Zagreb njegovo djelo, jer nitko u ovome gradu ne može ni lopate iskopati, a da se ne pita njega. Ne treba tim ljudima sud na kojem će to dokazati, niti im trebaju novine koje će njihove sumnje potvrditi: oni znaju da iza svega stoji Bandić, ali je njihov mentalitet takav, utučen i discipliniran, da će ga još više poštovati nakon što im njihove kućice pogurne u kakvu rupu, iznad koje će neki njegov, Kikašev ili Mamićev pajdaš izgraditi urbanu vilu, stakleni toranj, poslovnu zgradu ili betonski penis, koji će za svaki slučaj pridržavati nebo da se i ono ne sruči na svu tu nesolidnu, nepoštenu i lopovsku gradnju. Pritom, Bandić zna kako do daljnjega može računati na diskreciju Sanaderove stranke i Vlade, koja će se do kraja balade ponašati kao da Zagreb nije u Hrvatskoj, nego je na kraju svijeta, u Poganoj Vlaki ili iza Bregane, da bi se zauzvrat i bandići jednako diskretno odnosili prema njihovim jamama i gradilištima.

Milan Bandić počasni je predsjednik Dinama, koji je građane Zagreba preko Kikaševog holdinga učinio najvećim pojedinačnim sponzorom kluba. U proteklih godinu dana istovarili su mu, Bandićevom dobrotom, pedeset milijuna kuna. Nakon što se neki dan dopredsjednik Dinama Zdravko Mamić ostrvio na javnost, baš kao da je ušmrknuo punu pudrijeru kokaina, pa se raspsovao i prijetio na sve strane poput ubojice iz srpske slepstik komedije na temu malovaroškoga mafijaškog kuma, Milan Bandić je na molbu da komentira istup svoga nogometnog i gospodarskog partnera izjavio: “Ne želim komentirati. Nisam čuo što se dogodilo, a kada saznam, onda ću vidjeti.” Dok je izgovarao te riječi, vjerojatno je, u Mamićevom duhu, psovao majku kroz majku onome tko mu je šapnuo da se tako lakomisleno javi na mobitel.

Ali to je samo trenutna nervoza, jer Bandić zna, ono što znamo i mi, da on neće “vidjeti” nakon što “sazna”, nego će se poput Kočićeva Davida Štrpca, čisto socijaldemokratski, zevzečiti s tom takozvanom javnošću, sve dok ona ne zaboravi Mamićevo prostačenje, kao što će zaboraviti i jamu na Martinovki. Bandiću ne pada na pamet da bi nam trebao s očiju ukloniti Zdravka Mamića, niti mi sami, ruku na srce, možemo zamisliti Zagreb bez Mamića. Nije Mamić nikakav incidentni huligan, on je, skupa s Milanom Bandićem, jedan od glavnih kreatora današnjega društva unutar hrvatske metropole. Mamić određuje pravila ponašanja u Zagrebu, a mi smo tek deminutivčići kojima tobože zasmetaju njegove verbalne muževnosti. On i Milan Bandić su cijeli jedan Iso Kršnjavi ovoga vremena i ovoga grada koji samo što se sav nije sručio u jednu blatnjavu jamu i u jednu prljavu seljačku psovku.