Godine 2050. iz staračkih domova širom svijeta avionima dovoze starce u grad na europskom Orijentu. One koji još mogu hodati medicinski tehničari pod ruku vode kejom niz žutu rječicu, pa pokraj nekadašnje Evangeličke crkve, i preko mosta, drugom obalom, prema otomanskoj čaršiji. Druge, koji su nepokretni, voze u kolicima.

Terapijom sjećanja liječe se dementni devedesetogodišnjaci. Naglas, sami od sebe, neupitani izgovaraju stara imena ulica i mostova kojim prolaze. A onda išću da im se kupi sladoled u slastičarni na uglu, boza, limunada. Njihovi dječji glasovi miješaju se s glasovima osmogodišnjaka koji izlaze iz mekteba.

Htjeli bi potrčati, jer su vidjeli nekog poznatog, ali ih momci čvrsto drže za pazuhe i za ramena, ne puštaju ih da iskoče iz kolica.

Većinom umiru po povratku iz grada u kojem su rođeni.

Kao djeca koja se još nisu naučila strahu od smrti.

Život je ako ti se nigdje ne žuri. Vozimo se polako, turopoljskim selima, od Donjeg Dragonošca prema Brezovici, Remetincu i Zagrebu. Nebo se nad nama od oblaka zacrnilo, samo se prema horizontu, na zapadu, rastvara zasvođeni fragment sunčanog plavetnila, u obliku trijumfalne kapije, s plahim, bijelim oblačićima, kao na slikama Salvadora Dalíja. Vidi kako je lijepo, govorim ti, ali šuma ubrzo zakloni sunčanu kapiju, tako da je ne uspijevaš snimiti. Međutim, ne zaustavljaš kameru na telefonu, snimaš put ispred nas, sela kroz koja prolazimo, nebo. Kap po kap, kiša kapa, pa sipi, i pljušti. Uključujem brisače, ali tako da se rijetko kreću, to je za kameru bolje. Uglavnom šutimo, izgovaramo riječ-dvije, imamo svijest o tome da će sve ovo biti na filmu. I sve što gledamo i što se oko nas zbiva, prizori, slike, kadrovi, puno je sadržaja, mnogo ljepše nego inače. Kada bi bilo moguće živjeti s mišlju da je kamera uključena, ništa se ne bi podrazumijevalo, sve bismo vidjeli bolje, i vrijeme bi puno sporije prolazilo. Put traje desetak minuta, filmu je kraj na prvome semaforu. Tu počinje grad. Tu požurimo, i više ne vidimo i ne pamtimo ništa.

U doslovnom prijevodu s francuskog, bien-pensant bila bi osoba koja dobro misli (bien – dobro, penser – misliti). No, kada bi značenje bilo doslovno, ne bi ni bilo potrebe da se taj izraz upotrebljava na izvornom jeziku. Bien-pensant označava zapravo osobu, vrlo često javnog intelektualca, koja prihvaća i podržava one ideje koje su postale popularne, pomodne i u jednom širem krugu općeprihvaćene, izbjegavajući dublje promišljanje o njima i kritičke i samokritičke refleksije. Pojedinac, koji se često naziva i intelektualcem, tako nastupa ne u svoje ime, nego u ime službeno „ispravnog“ i poželjnog razmišljanja – sadržaj njegovog nastupa postaje ne ona vrsta kritičkog i dubljeg propitivanja vladajućih „istina“ (a to su po pravilu istine vladajuće klase, da parafrazimo Marxa) koja bi trebala definirati intelektualca, nego (samo)potvrđivanje uklopljenosti u službene, dominirajuće i popularne obrasce.

„Dobromislećost“ političkog populista ili novinskog kolumnista donekle je razumljiva. Prvima je to u opisu posla, a drugima je često uvjet da imaju posao. Političari koji nisu „dobromisleći“, koji su radije „navjestitelji nepopularnih istina“ nego „zrcalo, odnosno utjelovljenje prevladavajućeg raspoloženja ili trenutnih interesa“ (Havel, 1998) teško mogu, barem kod nas, računati na uspjeh u tzv. političkoj utakmici. Tim više jer se politika često isključivo svodi na traženje neprijatelja i borbu protiv njega, umjesto na stvaranje prijatelja i brigu za opće dobro. Medijske zvijezde, gurui i influenseri, osim ako ne proizvode skandale, svoju megapopularnost uglavnom duguju ulozi svojevrsnog „pučkog tribuna“, plivanju na valovima „masovnih osjećanja“ i hiperprodukciji egzaltiranih i patetičnih priča koje su često na granici dobrog ukusa, a često i duboko iza nje. Za osobe koje se smatraju intelektualcima trebalo bi, pak, da vrijede neka druga pravila.

Biti „dobromisleći“ stvar je komocije, komfora. Ne ići protiv struje, ne suprotstaviti se masovnoj histeriji, izabrati „pravu stranu“ u trenucima kad su svi zabarikadirani u rovove iz kojih iz horoka bacaju bombe, ne inzistirati na diferenciranom mišljenju tamo gdje je sve banalizirano i uprošćeno do nivoa subjekt-prekidat-objekt – savjet je koji bi svaka majka dala svom djetetu zabrinuta za njegovu dobrobit. Jasno je da za rovovskih bitki najlakše stradaju oni koji nisu ni u jednom rovu. Ili, rečeno metaforom iz poljoprivrede i stočarstva, divljim zvijerima najviše je izložena ovca koja nije ni u jednom stadu.

Bitka kod Bleiburga 2020.

Jedna od takvih rovovskih bitki odigrava se tokom maja 2020. godine, a vezana je za obilježavanje 75. godišnjice od završetka Drugog svjetskog rata, koji je na našim prostorima imao i svoje produžetke i penale u vidu događaja koji se simbolički sabiraju u ime Bleiburg. Brzo su se formirala dva nepopustljiva tabora. S jedne strane crkveno-nacionalne strukture koje su godišnju blajburšku komemoraciju prenijele u Zagreb i Sarajevo (problem se dogodio zbog Sarajeva), predstavnici i (glasno)govornici vjersko-političkog establišmenta kod Hrvata, izgubljeni u prostoru, vremenu i materiji, uljuljkani u viktimizacijske mitove i poziciju pravednih mučenika; s druge strane oni koji nisu ni mogli ni htjeli vidjeti u sarajevskoj misi ništa manje doli obnovu NDH-a, a uljuljkani u poziciju izvršitelja pravde i civilizacijske superiornosti.

U jednom rovu oni koji od Bleiburga prave najveći nacionalni stradalnički mit i ne pada im na pamet niti da jasno i glasno progovore o tome tko je te ljude 1945. doveo do Bleiburga (i u međuvremenu štakorskim kanalima pobjegao u Argentinu) niti da jasno i glasno, bez uvijanja u „osudu svih totalitarizama“ i ostaloga svega i svačega osude NDH, koja je bila zlo u svojoj biti i koja je izvršila genocid nad Židovima, Srbima i Romima; imamo, dakle, tu lažno-patetičnu žal za žrtvama, a zapravo se ne žali nikoga nego se plače nad sobom i nad svojom lažnom ugroženošću. U drugom rovu oni koji ne žele ni čuti da nije partizanski časno ubiti više od 50 tisuća zarobljenih ljudi, pa makar se radilo i o pripadnicima kvislinških vojnih snaga i njihovih civilnih simpatizera. Njih je, što bi rekao istaknuti antifašist i socijaldemokrat Milorad Dodik, „trebalo sve pobiti“; prema njima „nikakve empatije nema“, „i one koji su hodali godinama, trebalo je naći i pobiti“. Naravno da odavno pomahnitali Dodik nije reprezentativni predstavnik te strane, naravno da uglavnom njoj i ne pripada, naravno da ni tu nisu svi s istim motivima i s istom razinom (ne)empatije i isključivosti, no njegove izjave najdirektnije opisuju ideju o „pravednoj osveti“ koju je sumnjivo i propitivati.

Razboriti glasovi i glasovi koji su uspjeli reći nešto artikulirano i trajnije od dnevnopolitičke upotrebe bili su rijetki, empatija je većini ostala strana riječ, a tutnjalo se naveliko i histerično o hrvatskom fašizmu i o hrvatskoj ugroženosti, o antikatoličkom Sarajevu i o ustaškom kardinalu, o crnoj misi za najveće koljače i o vjerničkom sjećanju na nevine žrtve…

Tri rečenice P.E.N. Centra

U situaciji „ili-ili“ od pojedinca se tražilo da odabere stranu i da postane vojnik. U agresivnom i militariziranom diskursu nije bilo prostora za analitičko mišljenje i diferencijacije: ako može sve stati u najviše tri ubitačne rečenice, tim bolje. U tu površnost utopio se nažalost i dio P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini sa protestnim pismom „protiv najavljene komemorativne mise za Bleiburg“ (traljavost odmah u naslovu, jer što bi to bila „misa za Bleiburg“ i gdje je nazvana tim imenom? a krstila se drugdje još oštrijim opisima poput „misa za fašiste i njihove simpatizere“) koje se sastoji upravo od tri rečenice. Dovoljno za dva tweeta ili jedan prosječan Facebook status. U svakom slučaju, nedostojno dobrog dijela imena koja su ga potpisala, među kojima je puno ljudi koji zaslužuju poštovanje i čije djelo svakako ne može nimalo biti umanjeno potpisom na jednom takvom traljavom pismu.

Kako god, to pismo bilo je povod za istupanje nekoliko članova P.E.N. Centra iz te organizacije. Ovdje ću izdvojiti tri imena jer ću se njima detaljnije pozabaviti: Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Ivica Đikić. Sudeći po kasnijim istupima pojedinih preostalih članova i članica, pitanje je što su spomenuti tu i dosad uopće radili. Pojedini članovi književnog društva odaju dojam kao da su u svom rovu desetljećima čekali i jedva dočekali da saspu paljbu na one za koje tvrde da su od početka javnog djelovanja fašisti/nacionalisti, samo su se eto tobože uspješno kamuflirali i sad se konačno, kao, raskrinkali.

Ono što najviše zaprepašćuje jest lakoća s kojom se Lovrenovića, Đikića i druge u dijelu javnosti nakon tog poteza likvidira. Postali su – a što bi drugo nego – fašisti, a u najmanju ruku – jezikom nekadašnjih vremena – nisu „poštena inteligencija“. Navikli smo već odavno da postoji važan dio Sarajeva (konkretno i simbolički) koji svaku različitost proglašava fašizmom, kome je svaki Hrvat nacionalist, fašist i „UZP-ovac“ dok ne dokaže suprotno (a to nije nimalo lako „dokazati“ i često pretpostavlja mučne ritualne samoponižavanja), navikli smo i da postoje mediji u koje je davno ušao duh Riste Đoge, tako da nas ni „otkrivanje“ fašizma i tome sličnog kod spomenutih književnika ne treba čuditi.

Ne čudi, dakle, jer smo navikli, no ipak zaprepašćuje svakog s bar minimalnom mjerom dobrog ukusa, znajući za djelo koje su oni ostavili i ostavljaju iza sebe, a koje nije samo književno. Tko za Miljenka Jergovića ispaljuje takve (dis)kvalifikacije, preporučujem mu da za početak pročita knjige „Tušta i tma“ i „Drugi krug“ koje je Jergović pisao zajedno sa Svetislavom Basarom, pa neka onda s Jergovićevim „Herkulom“ u rukama pred ogledalom opet za njega kaže da je hrvatski nacionalist i fašist.

O Ivici Đikiću dovoljno (za one kojima išta uopće može biti dovoljno) reći će činjenica da je bio urednik Feral Tribunea i tjednika Novosti, a svakome tko želi razumjeti „arhitekturu“ genocida u Srebrenici preporučujem njegov dokumentarni roman „Beara“.

Da je Bosna i Hercegovina sretnija zajednica, Ivan Lovrenović bio bi jedan od njezinih simbola. Ne postoji nitko u bosanskoj suvremenosti, a rijetki su bili i u prošlosti, tko se poput njega tako temeljito i akribično posvetio istraživanju Bosne u mnogim aspektima tog pojma: kulturnom, historijskom, umjetničkom, političkom…

Lovrenović kao „mislilac Bosne“

Kad su velikog američkog fizičara židovskog porijekla, nobelovca Richarda Feynama pitali: „Kad bi u nekoj kataklizmi cijela znanstvena spoznaja bila uništena i mogli bismo samo jednu rečenicu prenijeti sljedećoj generaciji nekih novih bića, koja rečenica bi sadržavala najviše informacija u najmanje riječi?“, on je odgovorio: „Ta da su sve tvari napravljene od atoma – malih čestica koje se kreću naokolo u neprekidnom gibanju, privlačeći se kad se malo udalje, odbijajući se kad se malo približe.“

Nisam Feynman, ali ako biste meni postavili pitanje: „Kad bi u nekoj kataklizmi nestala cijela Bosna i sva njezina povijest i kultura, šta bi bilo dovoljno da se spasi pa da buduće generacije nekih drugih ljudi znaju šta je ta Bosna ustvari bila, kakav je to fenomen i zašto smo ga usprkos svemu voljeli?, rekao bih: „Djelo Ivana Lovrenovića.“

Zašto? Zato što je u to djelo utkano ono najbolje što su radili drugi kroz povijest ove zemlje: od srednjovjekovlja do Andrića i Selimovića, zatim Truhelke i Bešlagića, Jukića, Jurkića i Ugljena, od prusačkog dovišta do podmilačkih hodočašća, pa do magazina Dani i najboljega u bh. izdavaštvu.

Maniheistički odnos prema stvarnosti

Nastavlja se inzistirati na zacementiranim etikecijama i neutemeljenim isključivostima, na manihejskom odnosu prema stvarnosti u kome je sve jednostavno crno-bijelo: mi smo dobri, pravedni, mi smo bijelo svijetlo, oni su zlo i tama. Ako se stvarnost gleda kroz dualne kategorije, onda pojedinac može biti ili neprijatelj (za jedne) ili izdajnik (za druge). Nevjerojatna je lakoća s kojom su Lovrenović, Đikić i Jergović postali „neprijatelji“ Sarajeva, Bosne i naravno antifašizma; kao što su već davno – zbog njihove dosljedne kritike hrvatskog nacionalizma, hrvatskih velikodržavnih fantazmi i nacional-klerikalizma – jednakom lakoćom postali „izdajnici“ Hrvata i „neprijatelji“ države Hrvatske.***

Ako se kompleksna i multidimenzionalna stvarnost promatra kroz maniheističke kategorije, rezultat može biti samo sveopća banalizacija i trivijalizacija, što ugušuje svako izoštrenije sagledavanje društvenih fenomena i odnosa. Uz, naravno, denunciranje onih koji izlaze iz bien-pensant okvira. Na kraju toga – ostaju nam kolektivne histerije.

www.prometej.ba

*** Nakon objavljivanja teksta prelistao sam lipanjski broj Svjetla riječi, nekada respektabilnog mjesečnika bosanskih franjevaca koji je nakon čistki nepodobnih i neposlušnih utopljen u prosječno sivilo vjerskog izdavaštva na ovim prostorima. Autor Ivan Bubalo tu piše tekst „Dvojac s kormilarom u sjeni“, posvećen Ivanu Šarčeviću, Dragi Bojiću (Šarčević i Bojić nekada su bili glavni urednici tog lista) i Ivanu Lovrenoviću zbog njihovih stavova vezanih za Bleiburg i Drugi svjetski rat i poraće. Iz tog teksta će ciljana publika lako zaključiti da su spomenuti intelektualci – a što bi drugo bili nego – komunističko-partizanski i protuhrvatski nastrojeni. Eto kako „institucionalno“ mišljenje lako završi u plitkim diskvalifikacijama.

Početak je mjeseca juna, godina 2001. Sjećam se dobro – Nedžad me nazvao i zamolio da toga dana pođem sa njim i da pokušamo u nekoliko škola prodati nešto njegovih knjiga:

– Okokuzilo se, moj Faize, okokuzilo…

Pristao sam iz istih stopa. Rekao sam mu da dođe po mene na Čengić Vilu, pa ćemo zaredati po školama..

Tako i bi. I, iako sam odavno poznavao Nedžada, prvi put ga vidim za volanom. Bio mi je neobičan, ali se čovjek na sve brzo svikne. Auto, bogme, ne baš neko, drnda, pišti i kao da se iz ruku otima; stara zastava 128. Ni žuta, ni zelena… Tu negdje. Zavija k’o ranjena vučica. Pitam Nedžada:

– Boga ti, Nedžade, može li nas ovo dovući do Hadžića?

Ne znam radi čega, ali bjesmo riješili da krenemo od osnovne škole „9. maj“ u Hadžićima. Na zadnjem sjedištu, u jednom paketu, lijepo složene njegove knjige; roman “Karabeg”. S “Karabegom” bjesmo krenuli popravljati posrnuli Nedžadov bužet.

– Može, bolan Faize, kako nas ne može dovući!…

– Dobro – kažem mu.

Negdje kod Mostarskog raskršća okrenu mi se Nedžad: 

– Boga mi, Faize, dobro ti mene upita. Baš u tom trenutku zastava nešto posebno zatrese, ali – dovela nas je do Hadžića, a i od Hadžića.

Nije baš prijatno kucati na vrata direktorskih kancelarija i uvijek iznova započinjati istu priču i iščekivati šta će nam direktor odgovoriti.

Prepoznavši Nedžada (doduše ne svi) direktori su ustajali, nudili nam stolice, pitali hoćemo li kafu, ali kada bi čuli radi čega dolazimo – mijenjali su raspoloženje i više nas nijesu gledali u glavu, već mnogo niže.

Mogla bi se o svakom direktoru i njegovom ponašanju ispričati priča zasebno, ali  jedan od njih, zauvijek će ostati urezan u moje sjećanje, a vjerujem da je to isto sjećanje i Nedžad u grob ponio.

Prošlo je, evo, dvadeset godina, a ja i sada vidim i čujem kako se, dok mu saopštavamo radi čega smo došli, okreće jednom nastavniku i mirno kaže:

– Sanjao sam ti kravu…

Nedžad i ja se samo pogledasmo i ostadosmo mirni i hladni kao dva kamena, iščekujući kako će čovjek reagovati na našu ponudu.

Kasnije smo saznali da se ovaj tek bio zadirektorčio, a da je vlasnik krave koja mu je došla u snove, bio njegov ljuti protivnik i protivkandidat, s kojim je pokušavao da izgladi nesporazume i razne spletke kojima su se obojica služili boreći se za direktorsku fotelju. Vlasnik krave, zanesen traženjem nekakvog dokumenta u ormaru nedaleko od direktorovog stola, zastade za trenutak, kao da mu se obje noge ukočiše, pogleda u patos, pa nastavi tražiti. Direktoru ništa ne odgovori, kao da se ne valja. Direktor, ne shvativši da smo mi tu, jer želimo da za potrebe školske biblioteke prodamo bar desetak primjeraka knjige, izvuče i otvori crni novčanik, a unutra se zašareneše razne kartice. Iz same sredine izvuče deset konvertabilnih marka i pruži ih Nedžadu. Izvuče fijoku stola i knjigu, koju mu bjesmo pružili da pogleda, stavi unutra.

– Alahimanet – odzvoni Nedžadov bariton, što je značilo da smo tu završili posao i da nam je ići dalje.

U školi u Semizovcu prodali smo posljednje primjerke “Karabega”.

Nije Nedžad bio nezadovoljan prodajom toga dana; izvadi, nasumice trpan novac u džep, pogleda novčanice i zadovoljno klimnu glavom: – Evo, tu su, ima i jedna velika para – veli, gledajući u novčanicu od dvjesto maraka.

To nam je, po odobrenju direktora, za dvadeset “Karabega”, isplatio blagajnik Ragib u jednoj osnovnoj školi u Vogošći.
                                               

***

Došlo je vrijeme da se rastajemo, ali, vidim, Nedžada nešto kopka.

– Šta je, Nedžade? – pitam.

– Nešto bih da te zamolim, moj Faize, ako smijem?

– Reci – kažem mu.

– Ja, Faize, nemam ćuskiju kod kuće. A meni ćuskija treba. Ti znaš da ja, evo godina ima, živim na selu, u Popovićima kod Ilijaša? Imam baštu, a u bašti vazda posla. Kakav je to domaćin ako nema ćuskiju?

Nije mi bila novost da Nedžad u zadnje vrijeme živi negdje blizu Ilijaša, ali me iznenadilo da mu treba ćuskija.

– A gdje ćemo naći ćuskiju – pitam, a on kao iz topa: – U Visokom, najbolji su visočki kovači, reko mi juče komšija Osman, on zna…

I okrenusmo niz rijeku Bosnu.

Dođosmo u Visoko, a Visoko ko Visoko; klasična bosanska čaršija kroz koju grlja rijeka Bosna i na sve strane se zelene parkovi i šarene ružičnjaci.

Mnogo je ljudi koji prepoznaju Nedžada, prilaze mu pozdravljaju ga, a njemu godi… Godi i meni. Jedan je čovjek i mene prepoznao, priđe mi i zagrlismo se. I Nedžadu pruži ruku, pa se sjeti: – A ovo Ibrišim, merhaba Ibrišime…

***
 

Našli smo kovača. Pozdravi smo se i rekosmo da nam treba ćuskija. Iz ugla čađave radionice, kovač, star i poguren, izvadi zaoštrenu željeznu polugu i reče da je to ćuskija.

Nedžad je uze, okrenu nekoliko puta u rukama, zagleda, ali – nije mu se dopala.

– Neću ovakvu ćuskiju, hoću okruglu, alahimanet – veli, podiže ruku u znak pozdrava, pa i s njim završismo.
                                                 

 ***

Vraćamo se iz Visokog. Okrenem se Nedžadu i on, vidjevši da mu nešto imam kazat’, ponamjesti se da čuje:

– Eto, Nedžade – velim mu – ne poznaju te ljudi: šetasmo toliko po visočkoj čaršiji i slabo te ko pozdravi, a jesi li vidio kako se ljudi meni javljaju: malo, malo pa me neko zasretne: Merhaba, Faize, selam, Faize, dobar dan, Faize…

– Lažeš, Faize, lažeš… Mene su pozdravljali, a ne tebe, tebe je samo jedan čo’jek prepoznao – veli kroz neku mješavinu smijeha i ljutnje.
   

 ***

Na samom izlazu iz Visokog, pored ceste – velika njiva. U njivi dvije žene, okopavaju repicu, sagele se, rade i ne obaziru se ni na šta drugo. Cestom jure auta, dolje huči rijeka Bosna, a njihove misli i oči vezane su samo za zemlju koju kopaju ispred sebe.

– Evo – kažem mu – vidiš li tamo one dvije žene?

– Vidim, bolan, kako ih ne bi vidio – odgovori Nedžad.

– E sada ćemo njih pitati da li te poznaju.

– Valja! –  istog časa zaustavi auto, zakrcka ručna i mi izađosmo iz auta. Nežad visok i prav kao svijeća (doduše i ja sam tu negdje), ali on u odijelu, sa šeširom na glavi, istina, puno markantniji.

– Gospođo! – zovnem, i ona žena bliža nama, ne ispravljajući se, okrenu glavu.

– Poznajete li vi ovog čovjeka, znate li koje on?

Žena zastade, osloni se na motiku, osmotri ga, pa će onim umilnim ženskim glasom:

– Menščini da je nešto k’o pisac.

– Eto, moj Faize, poznaju mene u mojoj Bosni – likuje Nedžad – eto, i ratarke me znaju…                                                

***  

Bilo je ovo 2001. godine, negdje početkom mjeseca juna. Dan bio sunčan. Dolinom rijeke Bosne razastrti zeleni ćilimi, okićeni bijelim cvjetovima.

Tačno deset godina poslije – umro je veliki bosanski pisac Nedžad Ibrišimović. Pokopan je u haremu sarajevske džamije Ferhadija, tik uz Baščaršiju.

Ne znam da li je ikada pronašao ćuskiju po svojoj volji. Ako i jeste – volio bih znati gdje je ostala i da li je dočekala još nečije ruke.

Nebo je uvijek isto, trg uvijek drukčiji.
Vječnost je mirna, život je pokret. 

Sarajevo je grad koji sam svojedobno dobro poznavao, a ipak nisam znao imena većine ulica. Za mene je, kada bih spominjao neku ulicu, to bila ulica u kojoj stanuje Ferid, ispod pruge, kod škole, nešto je bilo u FIS-u, pored džamije, u Husinoj kafani, u uličici gdje je Amerikanac, blizu Svetog Ante, iznad taksi-štanda na Čaršiji, tamo gdje je bio Paviljona, u Metalcu, u Brankovoj raji, blizu Stare pravoslavne, kod Martinove pekare, iza „cirkus-placa“, iza Filozofskog, na Vidikovcu…, lijevo, desno, pored onoga, dvije ulice dalje, kod parka, malo prije Higijenskog, uz stepenice pored Prvog maja… Oni koji nisu znali o čemu govorim nisu bili Sarajlije.

U mom djetinjstvu u grad su dolazili: mljekarice sa svojim mjericama („Od ovog mlijeka svako ozdravi“), tržni prodavači („Friška roba, jeftino, kako nije…“), na vrata kucao švercer mesom („But, samo za vas, teletina…“), seljanke koje mijenjaju kokoši i jaja za robu (što im nudiš njima, kažu, ništa ne vrijedi, a ni ti o njihovim kokošima ne kazuješ bolje). Sada su se slični ljudi naselili, oni što su kokoši kupovali pomrli ili odselili. Migracije. Jedni nestali, drugi nastali. Mladost zamijenila starost („Ništa nije kao što je bilo…“). Neka je, tako i treba. Radujem se što je bilo onako kako je bilo, radujem se što je bilo, žao mi što više nije, ali je tako kako jest. U mom gradu me sada više ponese susret sa predjelom nego bilo što drugo: to dječak ponovo prelazi drveni most, ide u drugu raju. Mnogo toga je meni još samo sjećanje, a i ono što u mom gradu iz davnih vremena još postoji, postaje mi dokaz iščezlog, izgubljenog, uništenog, ali i nježna uspomena: bilo je, zar nije!?

   3.

Kada bih danas opisivao svoj grad, opisivao bih mjesta kojih nema: Stara Istra, Korzo, Samek, Gradina, Bučukova antikvarnica, Dom mladih, Mordina igranka, Umjetnički paviljon, klubovi, od šahovskog do pjesničkog, amaterska društva, izviđači i ferijalci… Kome bih to? Onima koji bi ih se mogli sjetiti. Koji sada jesu, ne bi im to ništa značilo. Grad je drugačiji. Život je drugačiji. A ja ipak mislim da je to isti grad. Donekle sam u pravu. Ne samo zbog imena grada, ni zbog sličnih mjesta, ni istog rasporeda ulica, nego i zato što je to isti grad, samo s drugačijim stanovnicima, u drugačija vremena, pa je, eto, isti, a drugačiji. O tome govori svaka dijalektika promjene, to pokazuju uspoređene slike onoga što je bilo i onoga što je sada. 

Kada mislimo prostor, imamo predodžbu o konkretnom prostoru. Grad je za nas neki grad, najčešće onaj koji poznajemo. O njemu imamo iskustvo i određene dojmove. Naš odnos prema prostoru, u ovom slučaju gradu, odnos je prema osjetilnom, a iz percepcije grada izvlačimo neku ideju grada, bit grada, što se jasno osjeti u mišljenju i kazivanju o „duhu grada“. Taj duh tada postaje metafizička oznaka samog grada, konstanta jednog mišljenog i doživljenog prostora. Dojam postaje pojam grada. Otuda je za mnoge koji imaju neposredno iskustvo o nekom gradu uvijek začuđujuća svaka promjena, pa obično bivaju neprijatno iznenađeni što grad nije „ono što je bio“. Svijest o povijesnom karakteru grada (prostora) je suprotna idealiziranoj slici „vječnog postojanja“.

Takvu sliku „vječnog“ stvara sjećanje, koje je osobni imaginarni muzej. U imaginarnom muzeju, muzeju bez zgrade, duhovnom muzeju u kome se okuplja sve što jest umjetnost i kultura, priprema se istinska povijest duhovnog. Ona se priprema u pisanim dokumentima, ali i u onom sjećanju u kojem se čuva i nezabilježeno i ono što nije moglo biti opredmećeno, ono što svoju metafizičku snagu zahvaljuje upravo tome što nikada nije moglo postati objektom. A u tome je sve što uistinu pripada određenoj kulturi, sve što pripada štimungu jednog podneblja, sve što je ostalo anonimno ili nezabilježeno…., ukratko: sve što čini biće jedne duhovnosti, sve što je život te duhovnosti. Onome koji je uistinu vezan za neki grad, sav je grad pun postojećih i nepostojećih spomenika, pun mjesta u koja se smještaju uspomene; onaj koji drži do kulturnih vrijednosti ima i svoj zamišljeni, imaginarni muzej, koji bi trebao biti muzej za sviju, a i onaj intimni, osobni „muzej“, u kome čuva svoje uspomene. U takvim osobnim memorabilijama i pamćenju osoba čuva svoju sliku grada, sliku koja je teško promjenjiva konstanta..

Ova metafizika biti i nepromjenjivosti grada narušena je osobnim svjedočenjima o promjeni, povijesnim događanjima, a ponajviše pod utjecajem politike koja dominira u zemlji i svakom njenom gradu. O tome nam svjedoči povijest grada. Sarajevo je bilo grad u otomanskom carstvu, u Austro-ugarskoj, u kraljevini Jugoslaviji, u socijalističkoj Jugoslaviji, a sada je nominalno glavni grad Bosne i Hercegovine. Sarajevo je bilo i u kulturnom i nacionalnom pogledu različito opisivano, od grada sa najvećom muslimanskom i židovskom populacijom, preko „multikulturnog grada“, do nove slike grada, u kojem sada dominiraju Bošnjaci. 

Migracije, prirodne i nasilne, sudbine su svakog grada. Ove promjene stanovništva su uvijek mijenjale i karakter grada, od postojanja kulturnih institucija do svih vrsta običaja. Mijenjao se i pogled na grad. Opisivan je kao spoj orijentalnog i zapada, kao tamni vilajet, kao grad-žrtva, kao simbol otpora, kao oslobođeni i promijenjeni grad. Tako je i sa slikama drugih gradova. Pariz je, recimo, nazivan gradom svjetlosti, slobode, raspuštenosti, kulture, terorizma… Svaki grad se u bitnom smislu mijenjao i prestajao biti onakav kako je označen ili u uspomeni sačuvan. U tome je šok nostalgije: što je nestala zaustavljena slika i na njeno mjesto došla nova. Što je vrijeme izmijenilo prostor. Što se povijest nije zaustavila. Što je ono što pamtimo postalo nešto drugo.

    4.

Gledam s prozora trg: tu sam, pored tog trga odrastao. Trg je život, promjena, kazivanje, povijest, slika. Život koji odlazi, život koji dolazi. Mijenjano je ovom trgu ime, uvijek u skladu s vladajućom ideologijom. Ne znam kako se zvao kada je nastao. Vjerojatno po nekom vladaru. U doba moje mladosti zvao se Trg oslobođenja, sada Trg Oslobođenja/Trg Alije Izetbegovića. A zapravo je to uvijek bio park, sa dvije velike parcele ispred Saborne crkve i ravnom, kasnije popločanom površinom, gdje su djeca igrala lopte, svojedobno braća Nikolić bili prava atrakcija u igranju nogometa „na male”, imali toliku publiku da njihove utakmice nisu remetile ni uvijek stroge „snage reda”. 

Onaj koji se sjeća zna čega na trgu nema. Trg se promijenio, nije onakav kakav je bio u doba mog djetinjstva. U blizini trga je oduvijek bilo nekoliko škola, oficirski dom, a bio je tu i velik Novi hram, čija je gradnja dovršena 1930., a koji smo mi jednostavno zvali Templ. Sarajevska Jevrejska opština ga je nakon Drugog svjetskog rata poklonila gradu, jer su Židovi tokom rata pobijeni, malo ih je preživjelo, nije im više trebao hram koji je mogao primiti 1.000 vjernika. 1964. je preuređen, postao Radnički univerzitet, ali je s nestankom socijalizma pojam radničke klase potisnut i danas se najčešće veže uz tešku financijsku situaciju radništva, a ne uz kulturu. Od 1993. nekadašnja sinagoga je postala Bosanski kulturni centar. Promjena imena govori o promjeni funkcije građevine, a obavještava nas i o vladajućoj ideologiji. Tako u jednom zdanju postoje njegovi različiti slojevi, u njenoj vidljivoj strani prikrivena njena povijest, u njoj priča o nastanku i transformiranju jedne značajne građevine. Ono što je od nje sačuvano, dobilo je novu funkciju i novi sadržaj. Većina značajnih zgrada koje pamtim i dalje postoje. Tu je Saborna crkva, fakultet, Gradska tržnica, nekoliko glomaznih austrijskih zgrada, u jednoj od njih je ranije bio atelje Maria Mikulića, tu je i zgrada u kojoj sam odrastao, a koja je nazivana Palačom Spas… U crkvi je sada manje vjernika, na tržnici meni neznani prodavači, nema nekih radnji koje pamtim, nema ni Maria Mikulića, ni ja ne stanujem u kući mojeg odrastanja. I trg je drugačiji, na njemu mi nitko poznat. A pamtim ga, kažem, odavno, od djetinjstva. 

Na trgu je nekada, prije nego što sam se rodio, bio kip kralja Aleksandra, onda u doba Drugog svjetskog rata njemački orao. Srušen i jedan i drugi. Pored Saborne crkve je bila Bogoslovija, sa neoklasičnim stupovima, koja je kasnije postala Arhitektonski fakultet, a još kasnije je ta lijepa građevina preuređena u kocku Ekonomskog fakulteta. Preko puta Saborne crkve bila je i sada je velika lijepa kuća, u kojoj je svoj atelje imao Vojo Dimitrijević, do nje nekoliko malih jednokatnica, među njima i slastičarna gospodina Pijuka, čiji je sin bio jedan od onih „problematičnih mladića” i poput drugih njemu sličnih odjednom nestao. Bila je tu i mala pijaca. Na tom prostoru izgrađena je Svjetlost, svojedobno jedna od najboljih izdavačkih kuća na prostoru Jugoslavije. Sada su na trgu i kipovi pisaca, od kojih svaki čas neki strada, na što su pisci već za svojih života navikli. 

U doba moje mladosti poznavao sam gotovo sve koji su stanovali oko trga. Danas s izuzetkom dvije osobe ne znam nikoga, a ne stanujem tu više ni ja. Još u doba mog djetinjstva za blagdana je tu svirala vojna glazba, svira i danas, samo su druge melodije. Jedno vrijeme je sa strane bio kip majke s djetetom i mala fontana („Nemoj piti vodu, oznojen si”). Poslije su napravljena dva kruga, koji su služili modelarima aero-kluba kao piste za njihove male letjelice. Nedjeljom su ovi modelari zabavljali publiku, dizali u nebo svoje makete jedrilica i malih bučnih aviona, djeca su dolazila u pratnji roditelja od kojih poslije ništa nisu mogla vidjeti. Ničeg više od toga. Danas su tu kiosci, tezge, nakupci, sitni trgovci, ratari, travari, već tko zakupi prostor po danu, sa strane osiromašeni penzioneri igraju šah, po noći mladež. Ne usuđujem se u kasne sate preko trga jer svako jutro vidim naokolo šprice. Zato ja slici dodajem ono što je poslije nestalo. Gledam trg i dodajem mu ono što mu je oduzeto, vidim ga onakvim kakvim je ranije bio. A ono što je bilo još prije toga pokušavao sam zamisliti, pa prestao. Slika onoga što sam ranije vidio čini me svjedokom onoga što više nije. 

Nekada, u starom Rimu trg je nazivan forumom, što je kasnije postala riječ za diskusiju o značajnim pitanjima, jer su se različite značajne rasprave u davna vremena vodile baš na trgu, u središtu grada i njegovim institucijama. Toga nije bilo na trgu kojeg ja pamtim. Djeca jesu galamila, stariji potiho razgovarali na klupama o nečemu što ih je zanimalo ili brinulo, no javnih diskusija nije bilo. Ali su promjene na trgu rekle i pokazale sve što je o jednom gradu i jednoj zemlji trebalo biti rečeno. Slika trga koji se mijenjao i još uvijek mijenja govori o promjenama, od promjena životnih navika i sastava stanovništva do promjena znakova i politike koja iza tog znakovlja stoji. A sve te promjene pokazuju i dokazuju da ni nebo pod kojim smo nije kakvo je bilo. Nije ni moglo biti, jer ni ono nije uvijek, nije zapravo nikad isto.

Pisanje romana nisu čista posla. Svi koji pišu romane su pod teškom sumnjom. Ali baš je nekog briga! Ipak sam ušao u uži izbor: u deset romana od dvesta. Sada sam dobro. Videćemo kako ću se osećati sledećeg četvrtka. Kako je onima koji nisu ušli u uži izbor? Sjebani su, no za dan-dva sve će proći. Da li će proći? Teške su rane, Amfortasove rane koje zarastu pa se ponovo otvore. Ipak, ovo je neadekvatno poređenje, ali baš zato… Neuspeh je ravan smrti. Vrlo glupa igra, zašto je čoveku to potrebno? Supremacija? Ne znam. Vrednovanje je ipak potrebno, jer bez vrednovanja nema užitka. Radost za pobednika, tuga za poreženog. Setio sam se kako počinje Ničeov Zaratustra, u gradu zvanom Šarena krava, porazom umetnika, plesača na žici, porazom koji je ravan smrti, sam đavo ga je preskočio. “Bernardijeve sobe”, za koju sam dobio Ninovu nagradu, više se i ne sećam, kao da je nisam napisao. Malo čitam, a svoje objavljene knjige nikad ne čitam, osećam stid, ne želim da im čitanjem pridajem značaj. Roditelj koji nema ljubavi za svoju decu. Ta podela na veliki i mali narativ je čista glupost, profesorski izum. Ako je neko lud u okviru neke institucije, na primer, duševne bolnice, ili, ne daj bože, na nivou cele države i to se obznani u medijima, imamo trenutno takav slučaj baš ovde u Srbiji, onda je to veliki narativ, velika metafora, a ako neko poludi između četiri zida svoje sobe i ne želi da se leči, onda je to mali narativ. Glupost! Po tome bi se moglo reći da su Beket, Kafka, Čehov i Karver pisali mali narativ. Taj takozvani veliki narativ je uvek bliži kiču, tj. laži, zato što prevazilazi okvire individualnog iskustva. Takođe, velik narativ su danas tzv. covid-bolnice, masovno umiranje u sabirnim centrima, masovna patnja pod nadzorom maskiranog medicinskog osoblja. Ali neko neće da pozove lekare, zapravo, neće da se prijavi i umire u svom stančiću sam. Posle danima leži mrtav u krevetu dok ga vonj ne oda. Ovde su svi postali sumnjivi. Nije stvar u tome da treba nekog lečiti, nego sve zaražene treba identifikovati i eliminisati. Naravno, covod-bolnica može biti nečije individualno iskustvo, nečija lična intimna priča, tako da ova definicija, tj. razgraničenje malog i velikog narativa, nije tačna. Uvođenje zabrane kretanja za starije od 65 godina ovaj stalno pravda svojom velikom brigom za “bake i deke”, kako on reče, ali naravno iza toga je samo briga da ne pukne zdravstveni sistem jer ako se to desi, pućiće i njegova diktatura. On se lomi između potrebe da sačuva svoje glasače, to je dobar deo penzionerske populacije, ili da ih žrtvuje i tako rastereti penziski fond. Ako se razbolim, moraću da se prijavim, pre svega zbog Jasne i Filipa, da ih ne zarazim, a onda mi covid-bolnica ne gine, tamo ću umreti za dva dana, ne verujem da bih duže izdržao sa svojom klaustrofobijom. Postoji drugo rešenje: čim primetim prve simptome da sednem u auto i pobegnem u Frušku goru, da se zavučem što dublje u šumu i da tamo skončam među lipama. Za dve nedelje lipe će početi da cvetaju i Fruška gora će postati opojni okean mirisa, u talasima noćni vetar će prožimati moćne krošnje. Inače, valja reći da je Fruška gora jedna od tri najveće lipove šume u Evropi. No, ne verujem da sam u stanju tako nešto da izvedem. Poslednjih godina sam razmišljao da kupim neko oružje, na primer, kratku dvocevku, tzv. bokericu, ali sam se kolebao, sumnjao sam da bih dobio dozvolu s obzirom na dijagnozu koju imam i koja je poznata policiji. Mogao sam da oružje kupim i na crno, ali sada je kasno.  

Ispušio sam, ništa od Nina. Doduše, ušao sam u najuži izbor od pet knjiga, ali samo pobeda se beleži. Kako sam mogao uopšte da se ponadam? Navukli su me, bez zadnjih namera, a zapravo bio sam bez ikakvih šansi. Da sam ranije otpao, ni po jada. Sekretarica redakcije me pozvala telefonom i zamolila da za svaki slučaj u ponedeljak pre podne, kada se bude odlučivalo o dobitniku, budem u stanu, pošto nemam mobilni. Takođe, mom izdavaču je rekla da za ponedeljak pripremi sto primeraka romana. Pomislio sam: možda ona zna nešto. U ponedeljak u deset sati zazvonio je telefon, pretrnuo sam, kada sam podigao slušalicu javila se neka žena, agent prodaje u nekoj firmi, pozvala me je na promociju nove garniture rostfraj posuđa. Oterao sam je u majčinu. Eto, a izigravam frajera, kao nije mi stalo. Te dve knjige koje su ispred mene i oko kojih se žiri preglasavao, bave se baš tzv. velikim narativom, u pitanju je pokušaj istorijske dekonstrukcije, na veoma visokom literarnom nivou. Ideološki one su jasno orijentisane, zalažu se za određene vrednosti koje su plasirane dobrim temeljnim pisanjem kroz jasno koncipiranu formu romana. Ja ne umem tako da pišem pre svega zato što nemam zanata, ali i ne želim tako da pišem. Kada je književnost u pitanju, ideološki sam mutan, neodređen, za mene etika i estetika više nemaju nikakvog značaja, ako se insistira na tome, čini mi se da rezultat može biti bajat ugođaj, što sa ove dve knjige srećom nije slučaj. Naravno, ugođaj je uvek bitan, on je suština, nema ništa bez zadovoljstva. Da li je moguće plasirati ugođaj bez estetskog plana ili bez etičkog stava? Upravo to sam pokušao u “Grozoti”. Ali u odnosu na ta dva romana “Grozota” je ipak samo B produkcija, ne treba da se jedim, nego da to prihvatim i da čestitam autorima. Ja sam samo jedan talentovaniji amater koji je prilično daleko dogurao. U svom romanu “Po šumama i gorama” koji je zauzeo drugo mesto na Ninovom natječaju, dobio je čak dva glasa, Milenko Bodirogić se na nekoliko stranica razračunao i sa Miroslavom Mandićem, tj. sa njegovom idejom: Miroslav Mandić je Bog. Pre petnaestak godina jedan poznati novosadski, ali i svetski umetnik mi je rekao da je sreo Miroslava u Beogradu i da mu je ovaj upravo to saopštio. Njegov komentar je bio da je Miroslav pukao, da je poludeo. Ja sam mu odgovorio da ne treba na to da gleda kao na neku vrstu psihoze, da je to samo jedna ideja. Sveti Pavle je takođe tvrdio da je svaki čovek Bog. Ako verujemo u subjekt, u dušu, ta ideja nije bez osnova. Bog je subjekt, apsolutna posebnost, čovek je takođe subjekt, a subjekt je kao duša po definiciji večan, neuništiv, bar po hrišćanskom učenju, dakle, čovek je jednak Bogu. Hik-štuc! Bodirogić je ovu ideju pak razmatrao kao neku vrstu ego-tripa, tj. supremacije i potrebe da se dominira nad drugima. Inače, u romanu on je rabio Miroslavovu ideju umetničkog dela kao neke vrste hodočašća, s tim što su dva prijatelja hodočastila po “šumama i gorama” jedne nestale zemlje, a Miroslav je pisao svoje knjige hodočasteći diljem Evrope. Išao je peške na Helderlinov grob, Blejkov i Remboov.   

Miroslav Mandić mi je jednom prilikom rekao da ga romani uopšte ne interesuju, da je čitanje, ali i pisanje romana čisto traćenje vremena. A družio se sa Tišmom kome je pisanje romana bilo sve u životu. Čitavo delo Knauzgorovo se sastoji od reminiscencija i dnevničkih zabeleški, iako temeljnih. Miroslavova “Ruža lutanja” na preko tri hiljade stranica je upravo to, dnevnik destogodišnjeg hodanja Evropom. Kada je nastajalo to obimno delo, Knauzgor beše dečak.

La Casa Verdi, za siromašne ostarele umetnike, takođe za mlade siromašne umetnike, ali pre svega za pevače, muzičare. Šta se trenutno događa u Italiji, u domovima za stara lica? Užas! U jutarnjem polusnu video sam neku priliku ogrnutu crnim plaštom, pod crnom kapuljačom, odjednom se okrenula, fluorescentno-zelena mrtvačka glava me je pogledala. Amica mea!

Bilo kakav racionalan, da ne kažem, kalkulantski odnos prema religiji i Bogu je besmislen. Jasno je da je Crkva propala i od nje ne treba očekivati ništa. Naravno, u mojim godinama teško je izbeći pitanje o Bogu, ali ja se ne molim, tj. ne nadam se da će mi Bog kupiti mercedes-benc. Živeo sam veoma skromno, iza privida nekakvog književnog uspeha krio se jad palanačkog tavorenja, dosada, trabunjanje, piskaranje, mnogo sam se nalupetao ali i naslušao gluposti. Moje književno delo je minorno, tj. beznačajno. Naravno, sve je to posledica kukavičluka koji je glavni uzrok laži. Moj poslednji roman “Grozota ili…” je primer te tužne zablude. Čudno je kako čovek ne može da shvati da se jedino isplati biti hrabar, samo hrabri se spasu, tako je bilo u ratu, tako je u miru, i uvek je bilo tako. Pa opet, iako mi je to jasno, lakše mi je da se zavaravam, da se ponašam kukavički i da srljam u propast. Jedina dobra strana kukavičluka je umerenost. To je neka vrsta lične higijene. Nisam činio opačine, retko sam nekog povredio, možda dva ili tri puta u životu. Ipak, pisanjem, dakle, rečima sam povredio neke ljude koji su mi bili prijatelji. A da li sam u životu nekom pomogao? Ne sećam se. U poslednjih četrdeset godina nisam jeo meso, sa izuzetkom morske ribe i to malu količinu jedanput nedeljno. Ipak, to sam činio da bih izbegao oholost, da bih participirao u grehu velikog dela čovečanstva zbog ubijanja životinja. Trenutno sam u kućnom pritvoru zbog pandemije koronavirusa do koje je upravo došlo zbog mesne ishrane. Navodno, u kineskom gradu Vuhanu jeli su supu od slepog miša koja je neka vrsta afrodizijaka, eto, seks je uvek povezan sa smrću. Za mene kao klaustrofoba ova situacija je teška robija, ne smem na ulicu, navikao sam da se svaki dan šetam oko šest-sedam kilomatara. Proleće buči na sve strane, sunce, Uhrlicht prožima sve, pojavljuju se mladi zeleni izdanci na granama, kupuščići, kako Jasna reče u jednoj njenoj pesmici. Bele se i roze se behari na granama, a ja sedim na prozoru, u prizemlju, dok me boli lepota ranoprolećnog dana. Pustim Palestrininu muziku, bruje ljudski glasovi kao harmonia mundi, nešto vrlo apstraktno ali i vrlo konkretno. Prolaznici me gledaju, misle da sam poludeo. I ne da ne molim Boga da mi kupi mercedes, nego ne molim ga za bilo šta, pošto nisam ništa zaslužio, a i ne treba mi. Ipak verujem u Dobro, u Jedno i to me drži, iako je ono izvan ovog sveta. Ili je ipak prisutno samo kao doživljaj, kao nadahnuće u zlom svetu? 

Hoking je rekao da će se svet vratiti u tamnu materiju iz koje je i potekao. Ali šta to znači kad ljudi ne znaju šta je tamna materija? Logički to je besmislica. Vratiti se nekud a ne znati gde je to, ili šta je to. Možda je svet već u tamnoj materiji. Ovo je samo još jedna glupost! Ničeov savet u jutarnjem dremežu kog ne mogu da ga se setim. Zapisao sam ga na nekom papiriću, ali papirić je nestao, kao da je u zemlju propao, odnela ga vatrena promaja. Nešto otprilike ovako: Svođenje računa je neminovno i brz prelazak na drugu stranu.

Kada sam imao četrdesetak godina, znao sam neke stvari, kao da mi se nešto otkrilo. Međutim, danas ne znam šta je to, nešto tako bitno. Jednostavno, zaboravio sam. Pisanje proze me je potpuno zaludelo, to izmišljanje pričica, udaljilo me je od poezije, od suštine. Setio sam se jedne Ničeove pesme iz “Dionisovih ditiramba”: Ti najviša zvezdo bića, nepojmljiva. Da li je to u pitanju, kao i Malarmeova Severnjača, postojanje, neuhvatljivo i zato tako opijajuće i okrepljujuće. Tajna postojanja, nikada nećemo shvatiti postojanje, nećemo ga objasniti i to je nešto najdragocenije. Šta predstavlja Kleova Zlatna ribica ili Zajčev Sunčani grgeč? Ali kakve veze ima zvezda sa nekakvom ribicom? Možda su zvezde ribe univerzuma? Plivaju u eteru ali se i proždiru.

Nisam činio opačine, ali ubijao sam bubaruse i komarce. Imam grižu savesti zbog toga. Borimo se sa bubarusama već nekoliko godina, ordiniraju svaku noć u našoj kuhinji. Pokušali smo sa dezinskcijom koju je nekoliko puta izvršila komunalna služba, ali ništa nije vredelo. Posle smo stavljali u uglove kuhinje neke kockice, vrlo jak otrov, bilo je malo bolje, ali opet noću bi se skupljale. Kada ustanem i upalim svetlo, na kuhinjskom stolu vašar, stresem ih i izgazim, šta drugo. Posle se kajem. Sada je posebno opasno s obzirom da je epidemija, mogu da nam prenesu virus iz kanalizacije. Legnem u krevet i ne mogu da zaspim, zbog okrutnosti, šta su mi bube krive? Mene bi isto tako mogao neko moćniji da slisti za tren oka. Da li imamo pravo da se zaštitimo na takav načun? To što sam svesniji od njih, da li sam vredniji, pa samim tim i sa većim pravom. I da li sam svesniji? Da li je Gregor Samsa pretvorivši se u bubu potonuo dublje u nesvesno ili je pak postao svesniji? Bube se bore za svoj životni prostor, imaju pravo na to bez obzira što zagađuju. Pišući ja se takođe borim za svoj životni prostor, ali takođe i zagađujem. Sve što napišem u tenutku se pretvara u đubre.

Jako sam nespretan sa rečima, ne znam kako sebe još da naružim. Uživam u tome da se svedem na pravu meru, da se osvestim. Ja sam ništarija, potpuno bezvredan i nepotreban stvor, ubeđen sam u to. Ispao sam iz vremena, informatički sam potpuno nepismen. Kompjuter mi služi samo kao neka vrsta pisaće mašine, bez mobilnog telefona sam. Nisam u stanju nikud da mrdnem iz Ujvideka. I u dvadesetom veku, koji je moj vek, bio sam prilično pogubljen. Gledao sam samo da ništa nemam sa državom, sa institucijama. Bolest mi je u tome pomogla, da iskočim, da se ekstrahujem iz sistema. Napustio sam fakultet, oslobodili su me vojske, nisam imao nameru da se bilo gde zaposlim. Živeo sam na ulici, ispred samiške na Limanu. Roditelji su me uvek izdržavali, I dan-danas živim od očeve penzije koju sam nasledio kao invalid, kao duševni bolesnik, da se ne lažemo. Moj otac, sa kojim se i nisam baš uvek slagao, dobro me je zadužio, i mrtav se brine o meni. No, neko će reći da sam ja samo jedan prepredenjak koji je sebi uredio život po meri. Zbog plašljivosti uvek sam pazio šta radim, bio sam preoprezan, nikada nisam upadao u nevolje. Iako sam živeo na ulici, nisam imao ništa sa kriminalom, nisam se drogirao, osim jednog kratkog perioda kada sam živeo u Beogradu. S obzirom da sam imao male prohteve, uvek je bilo dovoljno novca za život. Važno mi je samo bilo da za doručak imam svoju miso-supu. Nisam morao ni o čemu da brinem. Opredelio sam se za umetnost iz vrlo sumnjivih razloga, pre svega zato što sam tu mogao da se sakrijem, što je, naravno, pogrešno. Rezultat je bila loša umetnost. Ako bi mi neko dao do znanja koliki sam pacer, ja sam to lako relativizovao, samo bih pomislio koliko je ta pozicija lošeg pisca opšte mesto, nekog je morala da snađe ta nevolja, bilo koga sa nekim imenom i prezimenom, čak sam se osećao dobro u toj ulozi. Svojom umetnošću nisam nikada pokušavao nešto da rasčinim, naprotiv, bio sam čist iluzionista, prodavac magle, prodavac sfumata. Ipak, kao marginalac uspeo sam da dobijem neke nagrade, mnogi to s pravom ne mogu da shvate. Objašnjenje je da sam imao puno sreće. Ali svakako da te nagrade nisu došle kao rezultat neke velike umetnosti. Pre bi se moglo reći da sam bio simpatičan ljudima koji su bili članovi žirija. Jedan akademik, takođe dobitnik Ninove nagrade, koju je dobio za knjigu koja i nije roman, jednom prilikom je rekao da je velika sramota što su mi dali Ninovu nagradu. Potpuno se slažemu, u pravu je. Danas mislim da je moj prezir prema državi, institucijama i uopšte prema politici, išao iz pogrešnog gvinta. To može imati opravdanja, ali onda treba ići u pustinju a ne baviti se umetnošću. Ili se ubiti, odmah. Ako živiš u gradu, u polisu, politika se ne može nikako izbeći, ispadaš samo još veća budala ako sve to ignorišeš, pošto si u sve uključen, hteo ne hteo. Danas je jasno da ovi sa vlasti neće sići mirnim putem, Dakle, rat je neizbežan ako se žele promene. Da li je tzv. demokratska opozicije spremna na tako nešto? Da li će kad prođe pandemija doći do građanskog rata? Strah me je i da pomislim na to, ali ne verujem, nema potencijala. No, možda je građanski rat sitnica naspram eventualnog svetskog sukoba do kog može doći kad pandemija prođe. Ali ko zna, možda pandemija uopšte neće proći, možda će samo da šeta sa jednog kraja sveta na drugi dok definitivno ne uništi čovečanstvo. Ova situacija sa koronom je najzad obznanila da partija koja je na vlasti raspolaže jurišnim odredima koji su već sad spremni za nekakvu Vartolomejsku noć kada će se obračunati sa svojim polit. protivnicima. Opet neprecizno poređenje, klizav tren, ali dobro… Pre dve ili tri godine svaka zgrada je umesto predsednika kućnog saveta dobila nastojnika. To su sve ljudi koji su aktivisti vladajuće partije, inače dovedni su iz provincije, i koji tačno znaju ko je ko u njihovoj zgradi. U noći obračuna oni će otvarati ulaze jurišnim odredima, navijačkim grupama, koji će upadati u stanove i ubijati ili odvoditi političke protivnike kao neprijatelje režima. 

Kada je počela epidemija, mislim na lokalni nivo, telefon je zvonio svaki čas, ko se sve nije javljao. Evo, danas posle skoro dva meseca, više niko ne zove, niti ja koga zovem, poslednjih nedelju dana telefon ni da zucne. Namerno neću nikog da zovem, osim sestre, sa kojom se čujem svaki dan, baš da vidim da li će me se neko setiti. No, možda je razlog tome i nedostatak sadržaja, ništa se ne događa, skučeni smo u svojim stanovima, pa nemamo šta da saopštimo jedni drugima. Kada sve ovo prođe, naravno, za koga prođe, neke stvari će se promeniti, ne mislim na javni život, nego na intimni plan, teško da ćemo ostati prijatelji kakvi smo bili pre. Kopicl i Relja se uopšte ne javljaju, oni samo prevode i potpuno su se isključili, ušli su neke druge svetove i tamo im je super. Tu se vidi koliko je prevođenje književnosti temeljnije od čitanja ili pisanja, koliko je to ozbiljniji posao. Ne mogu ništa da čitam, samo piskaram, ali stalno mi se nameće aktuelna situacija, ne mogu pisanjem da pobegnem od toga. Iako, kao što već rekoh, ja sam slab u tome, vrlo sam tanak kada komentarišem aktuelnosti, a i ne interesuju me, jednostavno, nemam novinarskog nerva, nisam ja Besaraba. 

Tačno je da je život velikih naroda bajoslovan, opijajući, ali sada mi se čini da svo zlo dolazi baš od velikih. Ratovi, pandemije, ekonomski potresi, sve to kreiraju, pre svega, veliki narodi, ne možeš se ničem dobrom nadati. S istoka na zapad, počelo je u Kini, završiće se u Americi. Neće se završiti, pošto će im ovi vratiti virus i tome nema kraja. Naravno, mali su u sve uključeni, oni su kao neka vrsta provodnika, mora da prođe kroz njih. Ali će i prvi nestati zato što ih je mnogo na malom broju.

Ne možemo da spavamo od vrana. U pomrčini, još pre nego što se pojave prvi zraci sunca, u našem dvorištu počinje graktanje. Da li su vrane najavile ovaj opšti pomor od korone? Pomislio sam da platim nekog lovca da ih pobije, ali sam odmah shvatio da to nema smisla, da nemam prava na to. Da li je fon Trota u “Radeckom maršu” pucao na vrane? Pa naravno da nije, znao je da je to uzaludan posao, da time ne bi ništa postigao. Svi događaji, sve pojave u prirodi pa i u istoriji su neminovnost, ne vredi se suprostavljati.

O ludosti! Kad sam mlađan lovac bio ja, jedna me je moma volela, ili Znam jednu momu sa puno zlata, sa puno zlata, osim toga daće kuću njojzi njezin tata. Njojzi i njezin, niko više tako ne govori, ili moma, kao neka muška devojka. Međutim, opera je još uvek živa. Ugodno je imati ulogu ma kakva god da je, glavna ili sporedna. Prodana nevesta ili Strelac-vilenjak. Maksova arija, ah! 

Svaki dan izlazim u 18 časova u šetnju, to je vreme kada penzioneri imaju pravo da napuste svoje garsonjerice. Idem sporednim uličicama, pošto na Bulevaru oslobođenja penzioneri lelujaju kao utvare. Ne mogu to da gledam. Kisačkom ulicom, u kojoj su uglavnom radnje sa pogrebnom opremom, izađem na ulicu Jovana Subotića koja se pruža u pracu sever-jug. Iz bočnih ulica pozdravlja me sunce koje se polako spušta. Stojim na raskrsnici sa podignutim rukama, pozdravljam veliku zvezdu, ili ona pozdravlja mene, oprašta se sa mnom. Poslednja ulica u nizu je Pavlova, inače ulica u kojoj sam proveo detinjstvo i dobar deo mladosti. U dubini ulice sunce izgleda kao neki veliki medaljon od belog zlata u koji se može slobodno gledati a da se ne oslepi. Kada zatvorim oči, kao da se u tenu prenesem kroz prostor, u univerzumu sam, vidim ružičastu maglinu kroz koju plovim, približavam se suncu, ali ono me ne sažiže, samo umilno greje. Pre nego fotoni krenu put Zemlje, tj. prema meni, ja sam već tamo, na samom početku njihovog puta.

Pitanje koje mi je postavljeno u jutrošnjem dremežu: Da li ćeš umeti da se kockaš sa novim licima, Trišmane? Kako ovo shvatiti? Miroslavov odgovor: Miroslav Mandić je Bog, Bog je Rastko Surlić, Rastko je Prole, Prole je Kebra, Kebra je Vladislava, Vladislava je Kebra, itd. Ulančavanje i prohodnost u svim pravcima. Sve je zamenjivo. Ali pojavi se neko nov, nepoznat… neko ime?

                                 (odlomak iz romana u pokušaju  ASTAL   TIŠ   RIBA   FRIŠ)

Imali smo lozu, koja se pružala uz metalnu šipku, pa niz terasu po ogradi, uz ljestve za tavan, sve do krova. Ljeti je listala, stvarala hlad i iluziju da smo na moru i kad nismo na moru bili. Rađala je malo, desetak grozdova možda, sitnoga žutog grožđa, slatkog kao da je zrilo na južnim stranama Hvara.

Lozu je Obrad posadio s druge strane ograde, na komšijskoj strani, pedalj od svog posjeda, jer na ovoj strani nije bilo zemlje. Bit će da mu je Fehim dopustio.

Tako je bilo onda.

Kada je sin rahmetli Fehima betonirao svoju stranu, da načini plato na kojem će parkirati auto, Nona ga je zamolila da ostavi desetak centimetara oko loze.

Ili ga zidari nisu poslušali, ili im nije rekao.

Nikada Fehimovom sinu spomenuli nismo što nam je zazidao lozu. Pozdravljalo se kao i ranije, ljubazno i na distanci.

Ona je listala i sljedećeg proljeća. I dala je onih istih deset grozdova, sitnoga žutog grožđa, slatkog, kao da nije tu, i kao da ni mi nismo tu.

Prolistala je i onoga drugog proljeća, ali ne više onako.

Posljednji grozd bio je siv kao zid, kao lice čovjeka na samrti.

Važno je vjerovati da je zidaru rekao da nam ne zazida lozu, i da je zidar zaboravio.

Da bi se ostalo tu.

_______________________Bekimu Sejranoviću, nesmirenom putniku

Kuda je to usmjerio brod, čovjek na krmi,
Odjednom ponovo sam, kao i po rođenju,
Dugo, veoma dugo nikome jasan, nesmiren,
Pošto je osjetio očev zov, jedino nasljeđe.
Svoj si, tu na brodu, na rijeci što te mami,
Ulazi ti u san, prazni sobe i stanove,
Ostavlja bliske, za zemlju vezane,
Da bi im se vratio, sasvim nenadano,
Pretvoren u knjigu, u beskrajnu priču Save,
Jedinog vladara nad tvojim vremenom,
Nad tvojim posrtanjem, kroz zemlje,
Kroz gradove koje ćeš napustiti odmah,
Čim u njima ostaviš dio sebe, zemaljski,
Blizak ljudima što putuju tvojim snovima,
Uvijek neodlučnim, što se ne vežu,
Čak i kada nema ni bujica ni virova,
Kao što te je dočekivao Vrbas,
Kojim se ne plovi tamo gdje bi htio.
Sada moraš nenadano, spustivši sidro
U bliska srca, da te ne slijede,
Da gledaju svoje zemaljske poslove –
Ploviš opet sam, samotni krmanoše.

Stari se garderober s krajem ove sezone sprema za mirovinu pa je u kazalištu odlučeno da mu se priredi ispraćaj.

Samo će za njega biti odigrana pretpremijera nove predstave, lake porodične komedije najslavnijeg domaćeg pisca, idealna stvar da razgali publiku nakon epidemije. Nakon toga će mu na pozornici, dok mu cjelokupni ansambl i svi zaposleni budu publika, biti uručen dar: štap sa zlatnom drškom i halpcilindar od zečje dlake, rekviziti impresarija iz predstave Cabaret; a on će zatim održati govor.

Noćima smišlja što će reći, piše pa briše, nevičan govoru, monologu, nastupu.

Samo izvolite, prosim, ljubimruke, samo rečenice od jedne riječi govorio je u svom poslu. Toliko riječi stane između dva kaputa.

Na kraju odluči da će reći da je kao mlad garderober, s mjesec dana iskustva, služio najvećega našeg režisera i njegovu gospođu ženu, i da je ona, kad je gospon režiser slučajno zamahnuo prema njezinom licu promašivši šakom rukav, trepnula i uzmaknula korak, s izrazom lica kao iz nekoga filma. Nakon toga, sljedećih četrdeset godina, pogledom je pratio gospodu i njihove dame, naročito zimi, u vrijeme uskih rukava i zimskih kaputa, i tako u glavi, sebi za razonodu, stvarao listu onih pred čijom uzmahnutom rukom, one zatvaraju oči i uzmiču.

O njima bih, i o sebi, mislio sam, pisao da sam pisac, a ne garderober.

Ali i od toga je odustao. Bilo ga je sram pretpostavke da bi on, Joža, mogao biti pisac.

I odlučio je da će u govoru reći samo hvala.

Jer samo toliko može stati u monolog garderobera.