Podigla se zavjesa,
publika je dugo aplaudirala,
niko nije izlazio na scenu,
pa se konačno sve utišalo.

Prolazili su minuti,
sati, dani, godine,
ništa se nije događalo.
Nije bilo ni sjenki,
ni karađoz crnim okom
nije pokušavao
da omađija gledaoce.

Onda je iz publike
izišao čovjek i dugo,
ćuteći, šetao pozornicom.

Poslije godinu,
možda dvije,
izišao je drugi čovjek,
pa su, izgubljeni,
stajali i osvrtali se,
kao da nekog čekaju
(Godoa, možda).

Pozorište je život!

To je viknuo onaj
što je prvi izišao.

Dajte mi nož!
Krv mora poteći
prije nego što se spusti zavjesa! 

(prva u 2021)  1. 1. 2021. 

1.

pet metara revolucije
četiri pokvarena zuba
u Rusiji su ljudi jeli ljude
tog oktobra
tako barem pričaju susjedi

tri nadolazeće zime
trovat će pse u ulici
majka kaže bezbožnici
dva ostaje u prekoračenju opisa
poslušne kućanice Mace
kada zbraja sate do dolaska muževih
spojenih obrva

ona ne govori previše da ne izađe iz svoje slike
piskutav glas pušta u mesnici
kada naručuje odreske
za nedjeljni ručak
ili pod sitnim rebrima muža
koji je jedva vidi čak
i tijekom rasutog dana

jedan je očenaš potreban
i zdravo marija kad se ispovijedaš
kaže majka
uvijek tako zada svećenik
ako nisu preveliki grijesi

zaista kažem vam
svećenik riga sunčeve poljupce
a iz ustiju mu
ispadaju ručice

zaista kažem vam
poslušna kućanica
čeka ljubavnika svakog utorka
a on popravlja njena bedra sifon i veš mašinu
skrivajući spojenim usnama
svećenikove prste
ispod suknje

2.

u početku bijaše samo nezrela tvrda sisa
u susjede Mace ali godine su ušle pod njeno tkivo
i sad nosi bujne grudi
kao zlatnu ogrlicu s imenom
koju je dobila od muža prošlo ljeto

kad me majka pošalje njoj po jaja
uvijek mi priča o svojim slijepim crijevima
kaže da je najgore biti bolestan
u početku bijaše više crijeva bez oka
ali sva progledaju osim jednoga
koje čuči dugo
dok ga ne probudi bog
jer je vrijeme da ga uzme

Macine kokoši pune su boga jer su na crkvenoj zemlji
i uvijek ih poškropi svećenik kad ide u blagoslov
Macina vrata puna su svetih slikica
koje dobije u posjetama
jedna za svaku godinu svetosti
samo od Mace cijela ulica kupuje jaja

u početku bijaše Macin mrak
i u mraku bijaše tvrda Macina neplodnost
i meka Macina crijeva
i kad bi svjetlo kokoši su se razbježale usred Macina cvjetanja
ostala su puna mraka
zdrava domaća jaja
kao i Macine grudi
ispod njih raste cijeli grm bijelih laži
i more bez riba
koje poplavi utorkom
pod žuljevima

3.

za trajanja južine
susjedstvo pojede veliki udav fjake
i osjećaj manje stvarnosti
svi u ulici postanu razdražljivi
korištenje psovki poraste čak za pedeset posto

samo Maca nije meteoropat
ona uvijek
ljubi susjeda svoga svim srcem svojim
pita kako je i prepriča dnevne obaveze
prošli tjedan išla je do grada frizeru
uvijek ga preporuči svim susjedima
kao i svog mesara
i pedikera

raspituje se ovih dana gdje može kupiti
kvalitetnu novu posteljinu

pitam se
dok prizemlja kuća poplavljuje glavobolja
hoće li Maca ikada
sašiti dovoljno veliko jedro
od plahti koje gledam na njenom štriku
da odmakne od naše ulice
ili barem moje pjesme

4.

pretprošli tjedan netko je prebio našu kuju
nije mogla ustati na stražnje noge
pa smo je uspavali
sitna i skotna pala je u smrt
kao u moj zagrljaj
kad bi je odvezali s lanca

zakopali smo je u dvorište
blago onima koji plaču
jer će se utješiti
i ona je bila puna boga
zaklala je jednom Macinu kokoš

nosili smo smrtnu tajnu
pod jezikom
kao mentol bombon
čuvali smo i onu da ne dolazimo
iz ovog dijela galaksije
inače
gledali bi nas poprijeko
i možda prebili
kao Mimi

5.

tri metra revolucije
dva djeteta
jedno u trbuhu drugo na leđima
pa sveštostanepodnoge
sveštouđeuusta
dobro je dobro je
u Siriji je kažem vam
tog proljeća sravnjeno sa zemljom
pola zemlje
sve je to rekla voditeljica koja živi u televizoru
namazana elektricitetom i naslagom pudera
Sirija nije ispod našeg kreveta
koja sreća
broj ubijenih
broj jaja za večeru

retrospektivno gledajući Maca je jučer promišljala o svom životu
i nešto je iščašeno ostalo u kostima svijeta
jer Maca vidi kad nitko ne vidi
djecu u trbusima
kako kuckaju kao novčići za milodar
a novčići za milodar način su da ljubav
ubaciš u trbuh medvjeda
pa u košaru
pa u božja usta
puni krug ako pitate Macu

mir s tobom
Maci se gadi dirati tuđe ruke ljudima u crkvi
retrospektivno gledajući
jučer je shvatila shvatila da je stvarno sretna
pa danas čak i to radi s nekom radošću
a iščašeno je rame svijeta
u Siriji
i bog zna gdje još
otkud ne stižu vijesti

6.

Maca se zapravo zove Marija
to nitko ni u užem susjedstvu ne zna
Maca nije feministkinja, ali je zajebana
muž joj je jednom došao pijan kao letva
pa krenuo naganjati Macu i kokoši
po dvorištu i kući
Maca ga je odvalila tavom po glavi
jednom
i pao je
kao letva
tijelo Kristovo
Amen.

7.

Maca je po horoskopu Jarac
danas ima samo tri zvjezdice
kažu da je očekuju zdravstveni problemi
Nada se kako će u drugom listu proći bolje
barem četiri zvjezdice
tamo su joj ipak prošli tjedan prognozirali:
“Bit ćete vedri i odlično raspoloženi pa ćete uživati u izlascima i druženju”
tako je i bilo
Maca je svaki dan išla do grada
i sa svim je susjedima imala
kako se kaže
odličnu komunikaciju

8.

jedan metar revolucije
petnaest centimetara erekcije
na zgodne elektromagnetske djevojke
u katodnim cijevima
nema se za LCD
Turska je izglasala sultana
njegovanu bradu
uzgojit će
kao u seriji Sulejman
bogu je sve moguće
u Turskoj ljudi će jesti ljude
ali to nije iza ograde
ovdje još uvijek jedemo
samo jaja i piliće

retrospektivno gledajući Maca mi je jutros poklonila
posvećene pisanice
obojane u luku
i nešto je krivo zaraslo u kostima svijeta
Maca vidi kad nitko ne vidi
kako u jajima lupaju pilići
kao crkvena zvona
a crkvena zvona način su da probudiš boga
čak i kad on to ne želi

uzmite i jedite od ovoga svi
Macu jako bole koljena
jutros je klečala najdulje na misi
bol u ispravne svrhe stoički podnosi
i nešto je krivo zaraslo
u Turskoj i tko zna gdje još
otkud ne dolaze vijesti
i bog šepa
dok se spušta u televizore
treba nešto reći
Uskrs je

9.

Maci sam napisala pismo kad smo selili:
Draga M.,
ovim putem priznajem ti kako je Mimi pred dve godine zaklala tvoju kokoš.
Štef je zgazio još jednu pred osam mjeseci. To su te dvije za koje znam što se dogodilo s njima.
Čula sam da je i Željkina kuja zaklala jednu, ali to je možda samo trač. Nismo ih pojeli, bio bi grijeh, samo da znaš.
Iskreno, Maco, znam da te onaj majstor obilazi svakog utorka, a ti se praviš fina. Zato mi ni najmanje nije žao tvojih kokoši. Ok, žao mi je kokoši, ali ne i toga što su bile tvoje.
Što ako, draga Maco, sutra padne komet i izbriše nas kao dinosaure?
Sagradi više taj jebeni brod i sašij to jebeno jedro.
I bježi, Maco, dok ti nije kasno!

Probudila se s blagom temperaturom. Toplomjer je pokazivao 101 F, što je u celzijusima okruglih 38 stepeni. Nije to ništa, mislila je. Rukom je zatim još jednom dodirnula čelo, umila se, oprala zube i popila gutljaj gorkog sirupa, što je podsjetio na djetinjstvo njenih kćeri. U spavaćoj, muž joj Hamid, k’o zaklan je spavao. Danas mu je slobodan dan, i ona će prije nego ode na posao pripremiti doručak i kahvu, da ima šta pojest, i popit kad’ se probudi. Tako to ona radi, evo već trideset punih godina. Bila bolesna, ne bila. Tako je naučena. Ona ne čeka da muško zapovidi ili još gore, ne daj Bože, gladan i žedan da ostane, pored nje žive. Zna ona šta je reda, i kako treba. Tako je i radila. Ćutke i bez pogovora. On okom, ona skokom. Njegov pogled, pri tome, svakodnevno svrdla njenim vijugama, poput dalekog sjećanja, kojeg se ne može otarasiti. Sramota bi je bilo iz kuće izaći, među svijet, da suprotno uradi. 

Kao onomad, kada je kao djevojčurak krenula na igranku i prvi put stavila karmin. Cupkala je pred ogledalom i pućila, usne rumene, poput ašlame. Imati karmin u to vrijeme bilo je isto što imati čokoladu. Ako je neko donio, iz Beograda, Zagreba, il’ Sarajeva, i pojela bi se. Mimo toga, jeo se domaći pekmez i slatko od šljiva, ako je godina bila rodna. A karmin joj donijela drugarica Marica, iz preduzeća, kad’ je bila u posjeti rodbini u Zagrebu. 

– Donijela sam ti nešto Minka, da se središ za večeras. Biće finih momaka. Možda te koji i begeniše, haj znaj. 

– Možda me koji i begeniše, haj znaj, hrabri se Minka, i pući uzrele usne, grickajući ih zubima, zamišljeno. 

Kad’ joj je mati uletjela u sobu, bijeli je rukav, kojim je otrala usta, brže bolje, sakrila za leđa. Na obrazu joj ostao, koliko vršak prsta, trag karmina. 

– Minka, šta ti je to u ruci? Minka, govori, udarit ću te, Bogom ti se kunem! Govori odmah!

– Karmin majko, sjeća se Minka da je kroz zube procijedila, jer znala je da će mati karmin baciti u vatru, a njoj oštembiljat crven biljeg na desnom obrazu, svojom težačkom rukom. 

– Jel’ te sramota da takva izađeš pred oca? Je li? Sram te bilo i stid! Pameti nemaš ni koliko boba jedna. Hoćeš da i tebe i mene iskandžija, jel’ to hoćeš ? A šta bi tek ljudi pričali! Kuku meni, Minka draga! Živi ne bi ostali, od jezika. Rekli bi odmah, kako ona Mehagina ide u kurvaluk, tobejarabi. Da ti to više nikad nije naumpalo, jel’ jasno!? Dok si pod mojim krovom, tako ti je. Kad’ se udaš, radi šta hoćeš, čuješ li me! Sram te bilo, gusko jedna, dabi li gusko! Bolje ti je idi poradi po kući šta treba. Ocu kafu pristavi, sad će s posla bahnut. 

Sjeća se Minka igranke na koju nije otišla, i mirisa karmina, iz šporeta. Sramota je i dan danas, materinog šamara i ugašenih suza.

***

Otići će na posao toga dana, s blagom temperaturom, i grlom koje je škakljalo. Pred sami će ručak počet i kašljucat. Od maske je sigurno!? Ne da čovjeku disat. Nije ni čudo što kašljem, k’o da sam sipljiva, tješi se Minka, dok sluša najnoviji izvještaj CNN-a o broju zaraženih. 

– Gluho bilo, i daleko. Ovo je više prevršilo svaku mjeru. Izludit će narod. Trebat će nam svima, ne po jedan, nego po tri dobra psihijatra kad sve ovo prođe, jada se Minka kolegici, koja je kao i ona, prije dvadesetipet godina, došla u tuđu zemlju.

***

Sutra dan, Minki nije bilo nimalo bolje. Hamid je već otišao na posao, a ona je u krevetu čekala drugu smjenu. U leđima je osjećala, kao da joj ne neko givite privezao. Kada se mutna u glavi, slaba u rukama i nogama, nekako pridigla, oteturala se do kuhinje. Ništa joj se pod milim Bogom nije jelo. Kahva što je ispkela nije mirisala. Da joj nije rok istekao, pitala se? Otpila je gutljaj, bljutav i bezukusan. Pripalila je cigaru i krenula raspredati zamršeno klupko misli. 

Hoćul’ nazvat bolovanje? Šta ako me pitaju šta ti je? Jesi uradila test? Kako ću Hamidu na oči, majko mila? Ko će mu Bože dragi prinositi da jede i pije ? Djeca će mi se sikirat? Pogotovo Samra, ona je milostivna, na nenu rahmetli. A i ona će zmija svima u firmi i cijelom gradu sve razglasiti. Ne bi to u njoj moglo ostat. Ako ne bi na usta, na guzicu bi joj izašlo! A ko će živ od jezika poslije ostat? Uh, sramota Minka draga, sramota. Gledat će u te k’o u bukaču kad izađeš među njih. K’o u hajvanče kakvo, gluho bilo.  

Kahva se ohladila. Pepeljara prepunila, a ona je i dalje dumala, i dumala. Kad’ se već razdanilo, i prikuckalo vrijeme da ide, Minka otresito ustade, zgrabi telefen sa stola, i nazva.

– Dobar dan. Molim Vas, ako možete obavijestiti direktora da danas neću moći na posao, ne osjećam se baš najbolje! 

– Može, naravno. Nema problema! A koji je razlog tome gospođo Minka, ako smijem pitati ? 

– Temperatura, umor, bol u zglobovima. Izgubila sam čulo okusa i mirisa, ma znate, uobičajeni simptomi. Dišem, uglavnom, bez problema, što je najvažnije. Al’ kašljem zato, grlo svoje poderah. Znam, nije za pohvaliti, ali nije ni za sramote, pa nek’ moj Hamid i narod kažu šta hoće. Hajde, doviđenja, i prijatno! Čuvajte se! Idem ja sada na testiranje, a poslije, možda i na vakcinaciju.  

(Džemaludin Latić: LICE ISTE ŽENE, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2020., 263 str.)

Pišući o bh./bošnjačkoj poeziji u XX.st, Enes Duraković je za Džemaludina Latića rekao da je u poeziju, sa svojom prvom zbirkom Mejtaš i vodica, kročio kao zreli pjesnik, „ne čekajući“ da prođe kroz (uobičajeni ?) period stilskog usavršavanja. Tu konstataciju barda naše književne kritike mirne duše možemo prenijeti i na Latićevo prozno stvaralaštvo – zbirku priča i pripovjedaka pod naslovom Lice iste žene ( pa čak i na njegovo dramsko stvaralaštvo: prije tri godine premijerno je u Narodnom pozorištu u Sarajevu izvedena njegova klasična, dobrim dijelom stihovana tragedija Gazi Husrev-beže ili:Bukagije za koju je Ferid Muhić rekao isto što i Duraković za njegovu poeziju). Ističemo ovu odrednicu klasičnog,  jer je Latić, suštinski, klasični pisac, ali ne u stereotipnom smislu te riječi, nego pisac koji se, kreativno nadilazeći modernu antirealističku poetiku,  vraća klasici, u ovom slučaju: bh. prozi, odn. „pripovjedačkoj Bosni“ XX.st. gdje stoje Samokovlija, Andrić, Sijarić, Kulenović i drugi umjetnici kraćnih proznih formi.

Mi ćemo ovdje dodati još jednu odrednicu ovog pisca doctus-a:  poetičku raznovrsnost. Kao i u poeziji, Latić se „igra“ formama. On je „izučio“ / usvojio prozne tehnike Ive Andrića (npr. njegova prva priča Ptice mrtvačke, melheme tavne napisana je u jednom dahu kao pjesma u prozi – poput brojnih, modernih Andrićevih priča u kojima fabula samo lagahno tutnji u pozadini), a posebno – Ćamila Sijarića, tog majstora nad majstorima pripovijedanja čak u nekadašnjem jugoslavenskom, pa i južnoslavenskom okviru, pisca Mirisa lišća orahova. Latićeva, usuđujem se ovdje reći: antologijska priča Na Kućištu, kad je propadivo opančar, ne samo što tematski podsjeća na Sijarićevu posthumno (!) objavljenu priču U noći, nego joj se „približava“ po majstorskoj upotrebi pjesničkog jezika i vođenju jedne koncizne fabule kojom ograđuje ogromni, strašni, strašni svijet zločina nad muslimanima / Bošnjacima koji su živjeli na granici između Bosne i C. Gore, u planinama lijevo od Pive. No ne samo u ovoj priči, nego u gotovo cijeloj ovoj knjizi Latić se bavi zločinom, strahom i torturom nad ljudskim bićem kako u ratovima, tako i u miru. Njegova zbirka je brutalni memento jugoslavenskom komunizmu (Latić je, kao što je poznato, proveo teške godine robije kao antikomunist po jugoslavenskim kazamatima!). Otprilike kao što je Andrić ispisao svoj memento Turskoj carevini u Prokletoj avliji, Latić ispisuje svoj isto takav mini-roman pod naslovom:Hafiz Puška, koliko je meni poznato: najimpresivniji prozni umjetnički dokument o stradanju bosanskih muslimana ( i katolika) na Golom otoku! Ništa potresnije o tom neviđenom paklu ja nisam pročitao! 

I, nakon svega, Latić tematizira i život u opkoljenom Sarajevu tokom posljednje velikosrpske agresije i genocida nad Bošnjacima. To su više fiktivne negoli realističke priče ispisane na tragu proznih poetika, po svemu sudeći, njegovih uzora: Dostojevskog, Tolstoja, a najviše Isaka Babelja i Isaka Baševisa Singera (ne slučajno: slavnih jevrejskih pripovjedača koji su pisali o zlu nad njihovim narodom). To je svijet ishaviješćenih, ostavljenih očajnika u sarajevskom paklu (npr. Sljedbenik Ernsta Blocha, Crni magovi, Nioba, Ždrijebe…) – novi Latićev potresni memento o zlu koje se nadvilo i koje se nad  Bošnjacima nadvija posljednjih stotinu i pedeset godina.  

***

U školu neću ići iduća dva tjedna jer imamo zimski raspust. Neće mi nimalo nedostajati. Tamo svakako nema ništa i nikog koga posebno volim, osim knjižnice i knjižničarke, nastavnice Nune. Svakog mi petka pripremi po dvije knjige, a prošlog mi je petka dala čak njih pet. Kartica u kojoj upisujem pročitane knjige već je ispunjena, pa mi je dala novu. Obećala je,  ako pročitam svih pet, da mogu doći do njene zgrade s mamom ili Srbinom i dat će mi dati još koju. Na žutom papiriću mi je napisala adresu. Ima jako lijep rukopis. Njena slova plešu. A “n” i “u”  izgledaju kao da se malo ljube u obraze. Ne znam je li joj Nuna pravo ime i kakvo joj je to ime uopće. Ne znam nikoga tko se tako zove. Morat ću je jednom pitati je li joj mama dala ime, ili možda baka. Imala sam priliku prije je to pitati, ali uvijek me pomiluje po kosi što me zbuni i zaboravim pitati. Možda nije pristojno da je pitam. Poznaje me samo iz knjižnice. Malo mi je čudno da me voli. Sigurno ni ona nije prijateljica s mojom učiteljicom dok sam joj simpatična. 

U knjižnici budem sama s nastavnicom, a nekad dođu djevojke iz osmog razreda. Visoke su i zimi nose velike crne čizme. Slične sam vidjela kod čika Bože. On radi u gardi. Neke imaju i kosu obojenu i karmin roze boje na usnama, kao mama ili baka. Čitaju one debele knjige s police koju uopće ne mogu dohvatiti. Dječaci pomalo mrzovoljno ulaze, neki ne znaju što im je zadatak za lektiru, pa se nastavnica Nuna malo nasmiješi i pomogne im pronaći knjige. 

Meni je, ipak, najdraže, kada nema nikog jer onda mogu dodirivati sve knjige i čitati naslove. Kad me nastavnica ne gleda, onda pomilujem korice. Neke su knjige usamljene kao i ja. Nitko ih ne čita. Nisu nikada posuđene. Ako su i posuđene, onda su išarane, listovi su puni ušiju, a korice im se raspadaju. Možda ljudi koji pišu te knjige misle da je knjigama dobro u knjižnicama. Meni se, ipak, čini da nije. Pred nekim knjigama se djeca skupe, pa im se rugaju, govore im da su dosadne i “a ti Bosne, ‘ko će ovo čitati ‘vako debelo”. Zato knjige koje donesem iz knjižnice pazim i svaku zagrlim kad se rastajemo. I mene mama zagrli kad se rastajemo. 

***

Pao je snijeg. Sva će se djeca ići sanjkati i klizati na brdašce kod policije. Nekoliko puta sam otišla i nije bilo baš zanimljivo. Išla sam s Vanjom. On je veliki. Ovog će ljeta završiti peti razred. Svaki me dan zove vani, a kad je raspust i po dva puta dnevno. Zna naš kućni broj na pamet. Srbinu je simpatičan jer ima dugu kosu. Njegova se baka zove Vanda i ispelala mu je pletenice. Uvijek nosi žuti ruksak i čizme, pa ga lako prepoznam kada  je u grupi s drugim dječacima. Vanja kaže da smo najbolji prijatelji. 

Kad dođemo kod policije, sjedim na sanjkama i Vanja me vuče. Nekad se zatrpamo u snijegu. Kad se grudamo, samo se smijem, a jednom sam se upiškila u gaćice od smijeha i skafander je bio mokar. Mama ga je oprala, pa tri dana nisam mogla ići na snijeg jer se sušio. 

Vanja ne zna da se to dogodilo, samo mama zna. Zato smo išli šetati po Barama. Mama me pustila jer je Vanja stariji. Njegova je mama rekla da se moramo vratiti za sat vremena i da me mora paziti. Odveo me kod rijeke. To nije daleko, ali tamo djeca ne idu. Ni s mamma. Ni mame tamo ne idu jer se plaše. Samo tate smiju tamo. 

Naša je rijeka malena i tiha. Učili smo u školi da se zove Grlonica. Nije kao one rijeke koje sam gledala na televiziji. Puna je smeća. Prazne plastične boce, najviše ih je od piva i coca – cole. Coca colu mi mama ne da piti i nikad to nisam probala. Nije ni Vanja, pa smo se dogovorili da će on kupiti u trgovini kada idući put budemo išli. Voda u rijeci je je smeđe boje. U koritu je veliki šporet. Ne znam kako je on tamo dospio. Vanja želi da još šetamo, ali malo se plašim. Nikog tamo nema, ali stalno dopiru čudni zvukovi. Hodamo po smeću i blatu, a vidjeli smo i nekoliko šprica. Mi smo dobivali vakcine u Domu zdravlja pa znamo kako to izgleda. Ne znam tko živi kod rijeke, ali mora da je neuredan. Da je njemu mama kao moja, davno bi ga opomenula i morao bi pospremiti ovaj nered. Možda tu živi netko tko nema mamu. To trebam saznati, ali ne znam kako. 

Vanja je dodirivao prstima te prljave predmete. Pokušao je otvoriti vrata u toj sobi u malom tunelu.  Želi da idući put kada dođemo, uđemo u te napuštene sobe i prostore. Plašim se. Najviše se plašim da se ne ošugam. Kad smo se vraćali, Vanja me zagrlio i sad je sigurno sva ta prljavština na mom đubretarcu. To, ipak, ne smijem reći mami. Bila bi jako ljuta da sazna. 

***

Prvi dan škole nakon zimskog raspusta, moramo donijeti napisani  sastav. Tema je “Kako sam proveo ili provela zimski raspust”. Prošle je godine tema bila “Zima i Božić u mojoj obitelji”. Gotovo sva djeca u razredu napišu isto. Meni je to muka slušati. Ispada da sve bake prave kolače, a djedovi cijepaju drva. Srbin ne cijepa drva, a ni baka Lucija ne pravi kolače. To rade baba Marga i mama. Njima darove donosi Djed Božićnjak, a meni mali Isus. Oni kao da ne znaju da djed Božićnjak ustvari ne postoji. Prošle godine sam napisala da je mali Isus bio beba kao moj brat Leo i da je noću uvijek plakao i budio nas sviju. Dobila sam peticu samo zato jer je druga učiteljica ocjenjivala. 

Neke curice napišu bezvezne sastave, dobiju četvorke, ali učiteljica svejedno njihove isprinta i stavi u školski hol. Čak su mi priznale da su slagale da su pravile kolače s mamama. Moje nije još nikad okačila iako redovito dobivam petice i pišem istinu. Ove godine ne znam što bih napisala. Ne smijem o Vanji i tome kako smo išli kod rijeke. To nitko ne smije saznati. Čak ni Srbin koji zna sve moje tajne. 

Rekla sam mu da me Vanja zagrlio. Srbin se smiješio i nije ništa rekao. Baka Lucija me pitala zašto sam uvijek s Vanjom, a ne s curicama. Odmah sam se zacrvenila. Dok netko spomene Vanju, zacrvenim se i moram se nasmiješiti. Vanja čita knjige, ali one za starije. Pričao mi je da postoji dječak po imenu Koko koji se spremao na putovanje u Pariz. Vanja se iznenadio da znam da je Pariz glavni grad Francuske, a on nije znao kako se zove rijeka koja teče kroz taj grad. Rekao mi je da ćemo jednom otići u Vitez. Njegova mama tamo ide svaki dan kombijem. Tamo joj je posao. Moramo skupiti novce za karte. Koštaju pet maraka, a kada je zima, ne dobivamo za sendvič u školu, pa nam je teško uštedjeti. Mogla bih Srbina pitati da nas odveze ili da nam posudi novce.

*** 

Kako sam provela zimski raspust?

Prvo su se jedne noći, dok je padao snijeg, sastala sva slova abecede. I nastala je prva riječ, pa druga, treća. Nastale su stotine riječi. Prvo su dobile noge i krenule trčati jedna prema drugoj, a onda i ruke. Kada bi se dvije riječi zagrlile, nastala bi treća, a kada tri odmah bi se pojavilo šest novih riječi. Sudarale su se tako, ljubile i grlile. Duge riječi bi sporo hodale, pa bi ih kratke stalno požurivale. Riječi koje su duge pomagale su onima koje su kratke. Nisu mogle uskočiti u bilježnicu, pa bi ih duge riječi stavile na leđa ili u naručje. Redale su se jedna do druge, kao mi na tjelesnom u vrstu. Skroz velike, velike, male i skroz male.

Jedna je skroz malena riječ počela plakati jer nije bilo dovoljno mjesta za nju. Ispadala bi iz bilježnice. I kada su druge riječi priskočile da je pridrže, međusobno su se izmiješale. Nastala je potpuna zbrka. Jedna je skroz velika riječ držala skroz malu riječ u naručju. Male su joj riječi šaputale da se ne plaši. Velike su je riječi mazile po rukama i nogama. Kada se skroz malena riječ smirila, druge su se riječi strovalile na bilježnicu,  bez reda i rasporeda. Nisu više bile u vrsti i tako su sve zaspale. Ujutro je bilježnica bila puna rečenica. Bile su kratke i duge. Neke završavaju točkom, a neke usklikom i pitanjem. Bilo ih je jako smiješnih, toliko da te zaboli stomak. Onih tužnih je bilo nešto manje. Opet je jedna rečenica bila višak. Jedva se pogurala na kraj stranice. Onda je nastala nova rečenica, pa su morale prijeći na drugu stranicu. I tako je, kroz nekoliko noći, čitava bilježnica bila ispisana. Nije više bilo mjesta ni za jednu jedinu točku. 

Mislim da tako nastaju knjige. 

Ilustracija: Barbara Jukić

Tek što se Pogačnik naviknuo na iritantno zujanje, osjetio je kako se ležaj polako pomiče i da iz kapsule izlazi na dnevno svjetlo. Pričekao je nekoliko sekundi dok kretanje nije prestalo, pa škiljav pogled usmjerio prema doktoru koji je sjedio pored medicinskog aparata i pažljivo promatrao podatke raspoređene po nekoliko ekrana.

– Kakva je situacija? Bolje nego prošli put? – upitao je pacijent bojažljivo.

Doktor je i dalje promatrao ekran pokušavajući zumirati jedan njegov dio. Kada je u tome konačno uspio, trebalo mu je još neko vrijeme da analizira splet šarenih linija nalik izohipsama. Zatim se okrenuo prema pacijentu:

– Nije baš. Pronašli smo dva karcinoma. Bili su u ranom stadiju, pa su odmah tretirani.

Pogačnik je s olakšanjem pogledao doktora. U njegovom, stoljeće i pol dugom, životu broj ovakvih intervencija bio je golem. Bilo je očito da su genetske predispozicije učinile svoje. Zgodna je stvar ta kapsula, pomislio je zadovoljno. Poželio je istog trenutka izaći iz ordinacije i što prije zagrliti Ivanu, s kojom je dogovorio sastanak u prijateljevu stanu.

U tom trenutku doktor mu je prinio očima staklenu bočicu čiji sadržaj je Pogačnika neodoljivo podsjetio na djetinjstvo i topljenje čvaraka u dvorištu roditeljske kuće.

– Također, pronašli smo i ovo. To je izvađeno iz krvnih žila…

Doktor je pričekao nekoliko sekundi da vidi kakav učinak će izazvati njegove riječi. Zatim je nastavio:

– Ne čuvate se. Zato barem vodite računa da se redovito kontrolirate.

Pogačnik se uspravio u sjedeći položaj i pokušao čim prije povratiti liječnikovo povjerenje:

– Ne brinite doktore, znate da sam redovit kod vas. Nego recite… provjerili ste brainkup?

Doktor je pucnuo prstima.

– Skoro sam vam to zaboravio reći! Sve radi kako treba. Podaci stižu gotovo neprestano. I dobro da ste pitali – ta stvar je vrlo bitna. Tu nikakve pogreške ne smije biti.

Pojavom najmodernije 43G mobilne mreže postalo je moguće detektirati vrlo osjetljive moždane valove koji su dolazili iz predjela hipokampusa. Ukoliko bi se osoba s tim formalno složila, svaki novonastali moždani sadržaj je 43G mrežom u gotovo realnom vremenu prenošen na podatkovnu platformu koja je bila smještena „negdje u cloudu“, kako je to Pogačniku pojasnio doktor. Time je stvarana svojevrsna sigurnosna kopija cjelokupnog moždanog sadržaja (brain backup). Otuda je sustav dobio naziv brainkup.

Protivnika ovog sustava, tzv. antibrejnkapiraca, bilo je izuzetno mnogo. Njihovi razlozi su zvučali više nego razumno. U tehnološkom smislu, brainkup je omogućavao drugim licima pristup znanjima i najintimnijim uspomenama osobe koja bi pristala na pohranu podataka. Nadalje, te podatke je posve legalno, doduše još uvijek u eksperimentalnoj fazi, koristilo ministarstvo unutarnjih poslova kod istraga zločina. Međutim, šuškalo se da se podaci uzimaju i od osoba koje nisu dale privolu za to, kao i da se oni ponekad koriste u druge, uglavnom nepoćudne, svrhe.

Pobornici sustava, tzv. brejnkapirci, naglašavali su kako brainkup, uz sve ove nedostatke, ipak ima i jednu neprocjenjivu vrijednost. Naime, usprkos enormnom napretku medicine unazad stoljeća i pol, jedna stvar je ipak ostala neriješenom. Bile su to traume koje izazivaju smrt ili trajno oštećenje mozga.

Tek desetminutni boravak u kapsuli omogućavao bi otkrivanje i tretiranje različitih bolesti koje su se ranije smatrale neizlječivima. Virusi i bakterije bili su uništavani još u zraku kozmičkim mikrovalnim zračenjem koje su na Zemlju kanalizirali sateliti, lansirani isključivo u tu svrhu. Nano-roboti su putovali krvotokom do najnedostupnijih dijelova organizma i obavljali preglede svih tjelesnih sustava koje su, u slučaju potrebe, mogli odmah tretirati mehaničkim, električnim ili kemijskim putem. U slučaju oštećenja bilo kojeg tkiva ili pak ekstremiteta, napredna tehnologija 3D printanja organa omogućavala je gotovo trenutnu izradu nadomjestka. Međutim, u slučaju oštećenja mozga, nije bilo dovoljno samo rekonstruirati tkivo. Doktor je pokušao Pogačniku to i slikovito pojasniti:

– Samo 3D printanje mozga nije dovoljno. Na taj način mi vraćamo u prvotno stanje hardver i sistemski softver. Ali, da bismo imali i podatke, moramo raditi sigurnosne kopije. Upravo tome služi brainkup. Ako zatreba, mi ćemo iz clouda povući nazad sve vaše uspomene, znanja, cijeli vaš život, i upucati ga u mozak, razumijete?

Pogačnik je zadivljeno gledao doktora. Svaki put su ga iznova fascinirala tehnološka dostignuća i njihova primjena u suvremenoj medicini.

Doktor je zastao na trenutak, primaknuo se Pogačniku, pa nastavio nešto tišim tonom:

– Morate znati da ipak postoje neka ograničenja. Zbog toga svakako pokušavajte izbjegavati moždane traume.

Pogačnik ga je zainteresirano pogledao. Nije znao na što doktor misli.

– Znate, prostor za pohranu je velik, ali nije beskonačan. Zbog toga se umjetna inteligencija brine da se neka sjećanja koja su nebitna, automatski komprimiraju pa čak i pobrišu iz vaše sigurnosne kopije. U praksi to ne bi trebalo značiti ništa specijalno. To su sjećanja koja vi ni sada ne možete dosegnuti. Međutim… postoje teorije da u toj umjetnoj inteligenciji postoje neke algoritamske pogreške. Stoga – doktor ovdje priprijeti kažiprstom – čuvajte se!

Pogačnik je bio istinski fasciniran doktorovim znanjem i informiranošću.

***

U prvi mah, pomislio je da nije ni napustio ordinaciju. Ležao je na krevetu u bijeloj sobi, dok mu je plastična cjevčica iz boce završavala u veni. Da nešto nije u redu, shvatio je kada je pored kreveta vidio Andreu, svoju suprugu. Držala ga je nježno za ruku.

– U bolnici smo. Doživio si nezgodu, neoprezno si istrčao na cestu. Bio si već mrtav…

Veseo glas iza njenih leđa prekinuo ju je u pola rečenice:

– Na svu sreću, vi ste korisnik brainkup sustava! Sigurnosna kopija je na najbolji način iskorištena i vraćena u mozak koji smo prije toga rekonstruirali 3D tehnikom. – mladi liječnik je bio sretan što je operacija protekla u savršenom redu. – Oprostite, nisam se predstavio. Ja sam doktor Roboz. No, to nije bitno. Gospođa je potpuno u pravu. Sada se morate samo odmarati.

– Čuo si doktora, spavaj sada! – rekla je Andrea. Nekoliko sekundi prikupljala je hrabrost. Pustila mu je ruku i dok je ustajala sa stolice šapnula: – Kada se vratiš doma, morat ćemo popričati. Ali sada je najvažnije da se oporaviš.

Pogačnik je blago uzdahnuo, što je moglo biti posljedica bolova, ali i supruginih riječi. Prije nego je napustila sobu, Andrea mu je utisnula blagi poljubac u obraz.

***

Pogačniku je trebalo nekoliko dana da u potpunosti ovlada tehnikom pretraživanja svojih znanja i sjećanja nakon što mu je uspješno restaurirana sigurnosna kopija. Osjećaj je bio donekle čudan, ali liječnici su rekli da je to normalna pojava. Kada je mozak konačno počeo normalno funkcionirati, Pogačnik se pokušao prisjetiti trenutaka prije nezgode.

Sjetio se crkve svetog Josipa, kraj koje je prošao. Okolina je bila zarasla u travu i korov. Fratar u dvorištu crkve, kojeg je ljubazno pozdravio, rekao mu je da pastve više nema, pa stoga nema tko počistiti crkvu i okoliš. Otkako je tehnologija napredovala, svi se radije uzdaju u kraljevstvo na zemlji negoli Kraljevstvo nebesko. Nitko se više ne moli Bogu a svi se igraju Njega, više za sebe rekao je fratar. Zatim ga je ljubazno pozvao da vidi unutrašnjost crkve što je, ni sam ne znajući zbog čega, Pogačnik prihvatio.

Nakon toga, kao kroz maglu vidio je muškarca koji bježi kroz crkvena vrata i fratra ispred sebe, kako ga pokušava spriječiti da potrči za tim čovjekom. Rukom u kojoj je držao pištolj odgurnuo je fratra koji je pao i glavom udario u rub oltara. Sljedeće čega se sjećao bila je bolnica. Nezgode nije bilo nigdje.

Ležeći u bolničkom krevetu, uporno je pokušavao ponovno i ponovno vrtjeti film vlastita sjećanja, ali s jednakim rezultatom. Prilično maglovito vidio je trenutke u prostoru crkve i nakon toga bolnicu. Između nije bilo doslovno ničega!

***

Odmah po izlasku s liječenja, Pogačnik je odlučio rekonstruirati dan nezgode. Nadao se da će povratak na mjesto događaja potaknuti neko sjećanje koje je ostalo skriveno u moru podataka koji su vraćeni u njegov mozak nakon 3D rekonstrukcije tkiva.

Gotovo se onesvijestio od iznenađenja kada je ispred crkvenih vrata vidio nekoliko upaljenih lampiona i nalijepljenu osmrtnicu. Prvi razlog bio je taj što su riječi „lampion“ i „osmrtnica“ gotovo spadale u arhaizme, kamo ih je smjestio napredak medicine.

Drugi, značajniji razlog Pogačnikove iznenađenosti, bila je fotografija na osmrtnici. Iz gornjeg desnog kuta smiješilo mu se lice ljubaznog fratra s kojim je tek koji dan ranije razgledao crkvu. Potpuni šok uslijedio je kada mu je potpuno nečujno prišla časna sestra i rekla:

– Pronašle smo ga mrtvog pored oltara. Siromah, pao je, udario glavom i na mjestu ostao mrtav.

Časna se na brzinu prekrižila i rukom nježno pomilovala fratrovu fotografiju. U međuvremenu, Pogačnik se malo pribrao.

– Zna li se nešto više detalja?

– Bili su iz policije. Dalje ne znam ništa. – odgovorila je časna. – Sada je i tako svejedno. Mi noćas odlazimo. Više nema potrebe za crkvom ovdje, pogotovo kada nema nikoga tko bi mogao služiti misu.

Idućih nekoliko noći Pogačnik nije spavao. Klupko događaja koje je raspleo, u kombinaciji s njegovim, doduše nepotpunim, sjećanjem govorilo je u prilog tome da je nehotično ubio fratra gurnuvši ga u rub oltara. Zbog čega se to dogodilo, Pogačnik nije imao pojma. Također nije imao pojma niti o pištolju. U kući ga nije bilo, a nije ga pronašao ni nakon detaljnog pregleda crkvenog okoliša. Međutim, sam trenutak koji je prethodio fratrovoj smrti bio je nepogrešivo zapisan u njegovu sjećanju. Kada je nakon nekoliko dana grižnja savjesti postala neizdrživa, odlučio je otići na policiju prijaviti se.

***

Baš kada se spremao pritisnuti kvaku na izlaznim vratima, začuo je reski zvuk kućnog zvonca. Pred vratima je stajao policajac.

– Dobar dan. Gospodin Pogačnik?

Pogačniku su kroz glavu proletjele sve teorije zavjere antibrejnkapiraca. Je li moguće da nam stvarno presreću misli?, zapitao se. Zar je to uistinu moguće? No, previše vremena za razmišljanje nije bilo.

– Da, to sam ja. Izvolite?

– Molim vas da pođete sa mnom. Sve će vam biti objašnjeno na odredištu.

Pogačnik se sjetno nasmiješio. Odredište je moglo biti samo jedno. Poznavajući brzinu i efikasnost pravosudnog sustava, te dokazne mogućnosti koje je omogućavao brainkup sustav, znao je da će već istog popodneva biti smješten na odsluženje zatvorske kazne.

Stoga se nemalo iznenadio kada je shvatio da ga policajac vozi u bolnicu, i to upravo u ordinaciju mladog doktora Roboza. Nakon što je Pogačnik u opuštenoj atmosferi potpisao nekoliko formulara, doktor je provjerio jesu li vrata zaključana i počeo:

– Molim vas za maksimalnu diskreciju glede ovog razgovora, što ste uostalom upravo i potpisali.

Pogledao je policajca, koji je kimnuo glavom u znak ohrabrenja. Doktor je nastavio svoje izlaganje:

– Kao što vjerojatno već znate, podaci koje primamo u brainkup sustav pohranjuju se u cloud. Kao takvi koriste se, doduše još uvijek u eksperimentalnoj fazi, i kao dokazni materijal. Osim toga, sustav umjetne inteligencije omogućava i pretraživanje segmenata sjećanja koji potencijalno sadrže zločine. Tako je prošli tjedan od osobe XHP09256 izolirano sjećanje na zločin u crkvi svetog Josipa. Osoba je, doduše nehotično, ubila fratra.

Pogačnika je stvar počela interesirati. Osjećao je da se bliži rasplet koji bi mu mogao ići u prilog. Pogledom je poticao doktora da nastavi.

– Međutim, izolirani segment sjećanja je umjesto u policijskom dosjeu pogreškom završio u vašoj sigurnosnoj kopiji. Naši stručnjaci još istražuju zbog čega se to dogodilo, ali pretpostavljamo da je to zbog iste prostorne i vremenske komponente u kojima su sjećanja nastala. Naime, u vrijeme zločina i vi ste bili u crkvi… Zbog toga vam je sjećanje, da se tako izrazim, „prepisano“.

U tom trenutku u razgovor se uključio i policajac:

– Kako to u životu već biva, prije nego smo otkrili pogrešku vama je sigurnosna kopija vraćena u mozak. Drugim riječima, zajedno s vašim, vratili su vam dio sjećanja ubojice. E sad, kako je riječ o dokaznom materijalu na koji nemate prava, morat ćemo izvršiti korekciju.

Pogačnik je zbunjeno pogledao policajca, pa Roboza. Liječnik je nešto petljao po računalu, a zatim se malo odmaknuo od ekrana.

– Pogledajte. Ovo je vaše pravo sjećanje koje smo zabunom prepisali.

Pogačnik je vidio kako s fratrom stoji pored oltara, kada su se vrata crkve otvorila. U nju je ušao muškarac kojeg je Pogačnik odmah prepoznao. Bio je to Darko, muž njegove ljubavnice Ivane. Vikao je Pogačniku da ga već duže vrijeme prati i da dobro zna kamo ide. Krenuo je prema njemu držeći u rukama pištolj. Da spriječi fizički obračun, fratar je pokušao zaustaviti Darka, a Pogačnik je pobjegao kroz vrata crkve. Preskočio je ogradu i istrčao na cestu. Posljednje što se vidjelo na snimci bilo je vjetrobransko staklo nekog automobila kako se lomi pod udarcem njegove glave. Pogačnik se gotovo onesvijestio.

– Ne brinite. Sada je sve u redu. – doktor Roboz ga je pridržao za nadlakticu. – Sukladno uputama policije, morat ćemo napraviti minimalnu korekciju. Iz vašeg sjećanja ćemo pobrisati ubojičin segment a na njegovo mjesto ćemo ubaciti ovo vaše sjećanje, koje ste maloprije vidjeli. Tako će sve doći na svoje mjesto.

Pogačnik je zamišljeno gledao pred sebe. Ideja koja mu je u tom trenutku pala na pamet učinila se privlačnom.

– Doktore… možemo li izbrisati još nešto?

Doktor je upitno pogledao policajca, koji je odgovorio da ga taj dio ne zanima. Pod njegovu ingerenciju spadalo je samo brisanje dokaznog materijala. Roboz je bio spreman na suradnju.

– Što bi to točno trebalo izbrisati? I kada je to?

Pogačnik je malo premišljao, a zatim na komadić papira ispisao Ivanino ime, s datumom iz prošloga siječnja. Doktor je podatke vrlo brzo unio u polje pored kojeg je stajalo povećalo. Trenutak zatim, na ekranu se pojavila lista segmenata koji su, prema pacijentovom naputku, trebali biti izbrisani.

– Ovoga ima nešto više, sveukupno 24 Gb. Sigurni ste?

Pogačnik je samo prstom pokazao na složenu aparaturu spojenu s računalom koja se već nalazila instalirana na njegovoj glavi, što je trebalo značiti neopozivu potvrdu. Doktor je odabrao opciju Select all, a zatim pritisnuo tipku Delete.

Sve je bilo gotovo već nakon nekoliko sekundi.

– Evo ga! Ubojičino sjećanje smo pobrisali, baš kao i dio koji ste mi označili.

Pogačnik ga je zahvalno pogledao. Uistinu se osjećao fantastično. Grižnja savjesti je nestala kao rukom odnesena!

***

Nakon izlaska iz bolnice, odlučio je ponovno otići do crkve svetog Josipa. Smatrao je da će time na neki način zahvaliti i odati počast fratru koji mu je spasio život, čije ime nije ni upamtio. Kada je ušao u crkvu, otišao je do oltara. U sjećanje mu je došlo djetinjstvo, pa je odlučio pomoliti se. Ubrzo je shvatio da se više ne sjeća ni jedne molitve. Nije bio siguran je li algoritam umjetne inteligencije molitve smatrao „nebitnim“, ili sjećanja stvarno nisu postojala. Umjesto molitve, ubacio je u škrabicu nešto novca i izašao van na zrak. Nije mogao vjerovati da izbrisanih 24 Gb mogu u čovjeku stvoriti toliku prazninu.

U mojoj Slavon’ji, a di bi drugdi, tradic’ja se, fala dragom Bogi, istim načinom, voljom, žarkim žarom, vrućom vodom i njenom toplom parom te naoštrenim sječivom nastavlja daj’ to milina dojt i prisustvovat’ jednom tak’om jedinstvenom događaju i užitku za nepce i dušu kakoj’ svinjokolja, tog dvajstdevetoga jedanajstoga. Postojana zbog životne potrebe i navade, koj’ more i imade, te oniju važni’ sentimentalni’ razloga prisjećajuć’ se tiju dana kad smo bili mladi i radoznali, a i zbog lipi’ uspomena na naše stare i njeka jednostavno srcu toplija i duši ugodnija vrimena. Al’ sam’ ak’ tog dana ispada subota il’ ned’lja, jerbo se odavnja više ne praznikuje k’o što j’ bilo njegda, kad se divan’lo i šal’lo da j’ tog datuma i najvećeg državnog praznika, bijo najbrojniji ”pomor svinja na Balkanu!” 

Svake god’ne, redovito u spomenuto doba i vrime potli jauz’ne, rada odlazim u jedno staro selo sa tri mosta koje se nalazi u mom Mikešlandu i lipo j’ opjevano od lokalnog, lakonotnog sastava županijskog dometa, poznatog rušanskog ‘armun’kaša i pjevača, Kreše Gumboca.  

Osoba sam koja ne puši i slabo pije a nisam mesar, lovac, pecaroš ni lugar; traktorista, kombajner, zemljoposjednik nit’ njeki radnik u poljoprivredi a kamoli da se bavim stočarstvom. Od peradarstva znam di se kupuju najbolji pilići i kopuni u gradu i daj’ od stare koke najmasnija i najfinija ju’a. 

Ne spadam u kategorije šaljivdžija, bećara, lola, bekrija a ni mudradžija koji na svojstven način sve živo zaokupljaju i zabavljaju. K’o najmlađi med prisutnikima na ovom važnom događaju imadem sasma drukčiji život i zanimac’je od oti svakojaki’ sposobnjakov’ća, stručnjaka  i gazda sa sela pa me, kada na klanje dojdem da pripomognem, lipo smjeste u zapećka, izmed dvi vatre i dvi kotlenke, da pedantan i odgovoran, kakav već jesam k’o pravi, pravcati varoški Mikeš, kutljačom i marom mišam čvarke a digod i, poput Matije Ljubeka u vožnji onog svog kanua jednokleka, fest zaveslam po dnu kad je kot’o zamalo pun sala pa se štagod prilipi. Ujed’no pazim na gicina pluća-zvanu bila džiger’ca, iznutrice, kož’ce, obrezotine i zaostalu sitnar’ju oko kostiju te raspolovljene glave, da se lipo u drugoj kotlenki prokuvaju i obare za švarglina, kobas’ce il’ ćurke. 

I dok domaći, uz prigodnu muz’ku na rad’ju, pandlerima lipo otkoštavaju te drugim, dužim i zaobljenijim nožev’ma režu meso, baveć’ se šunkama, plećkama, rebrima i polama; trančirajuć’ sve potrebno, režući špeka i salo, a ondak potli bilim i crvenim lukom, solju, biberom, lorberom i ostalim mirod’jama, mišajuć smjese i zalivajuć’ ji gemištom, crnjakom, pivom il’ rak’jom, a digod i konjakom po želji, ja sam sam u svom svitu med drvima, žarom, vatrom, dimom i parom stalno radeć’ rukama i gledajuć’ da mi nješta ne prekipi il’ utrne se, a nedajbog da zagori. Veljka odgovornost koju od nji’ ostalih imade malo koji.  

Kad se nalož’la vatra i don’lo kotla punog svakojako izrezanog masnog tkiva i sala, u kojem nisam učestvov’o nidabera, nalivši dovoljnu količinu vode, ufatjo sam se posla i ”zaveslaja” non-stop ”plešući” jednakog ritma i takta oko kotla s čvarkima, al’ i onoga drugoga sa iznutricama, plućima, sitnom krtinom, kož’cama i glavama da se sve dobro skuva.

Čim su prvi čvarki svojim masnim cvrkutom živahno zacvrčali i toplim mirisom poznatom okolinom zamirišali, odma’ su i gosti raznorazni polak’ pristizali da se malko prismuču uz domaćinsku dobrodošlicu i gostinjsku zdravicu:- ”Da se pos’o obavi u najboljemu redu i veselju!”, dis’ mi njeki odma’ prilaz’li bacajuć’ pogleda u nutrinu kotla uljudno priupitavši:-”Majstore… ide li? napominjući i da pazim šta radim. A potom se vraćali natrag društvu dij’ carevala šala, komentiranje nogometni’ utaknica sviju razina, lokalpatrijotska promišljanja društva i sistema, domaća i strana gospodarska osvrtanja i jara za polit’kom i saborskim zastupnikima uz spominjanje nacijunalnog stožera civilne zaštite i epidemijološki’ mjera te neizostavno ogovaranje komšiluka i ostala zafrkancija sa prisutnim muškarcima i ženama na ispomoći. 

Potlam dobra dva i po’ sata ”plesa i veslanja” oko plejnata kazana, nal’jo sam mliko i ubrzo j’ prvi kot’o od čvaraka bijo gotov. Glavni od ”mesnate manifestac’je” i gozbe, gazda  Joza ji prešom istiska a potom se odlila mast u kantu a u manju ranjglicu drožđa za čvarkove pogačice te se bac’lo još koje drvo u ložišta i kren’lo se nauž’nat. Koj’ tijo jest pečeno, friško meso, i sarmu od, takođe’, friško mljevenog mesa ranom zorom zaklani’ gica, sa pire prilogom, žgancima i kiselim zeljem te jetru na safta i usput probat’ malo moji’ čvaraka koje j’ ujna Branka odmjereno posol’la. 

Svi jeli i svi se najeli i nazdrav’li, a mene lipo pofal’li da sam izvanredno ispeko tog ”slavonskog čipsa” koji, bolje neg’ onaj pravi, med zubima krcka!

Već bilo skorom četr’ sata kad je kren’la druga tura za peć čvaraka i ja se osokol’jo pofalama te još bolje prion’jo, opet svakojako izrezanim, masnim i salnatim komadićima šta ji njeka drhtava i neprecizna ruka narezala. Pazjo sam na vatru, lipo veselo mišo i skakuto oko kotlenke k’o kak’i baletan oko primadone kadli me ufatlo dab’ moro ijt na ono misto di i carevi idu sami. 

Muzika treštila a svi majstori bili zauzeti, žene u kujni zaposlene a gosti njeki malo pripiti pa se nisam mog’o odlučt’ kog pozvat’ i koj’ će me dostojno zamint a pri tom nipošto čvarke ostav’t’ same da mi ne zagore?! Auuu… njikad mi nij’ bilo gore! Uto, sretno baš naiđe mlađahni Marko te mu ja predam kutlaču i obavezu dok obavim pos’o u šekretu. Tak’ i bilo, sam’ što sam se dulje neg’ inače zadržo. Zaustav’la me ženina bila kava još od fruštuka jerbo j’ bila prava a ne divka, pa još izlila više soca i u njem’ bila sva moja nevolja. 

Markina se tuljko sa kutljačom zaigro daj’ na vatrišće zaboravjo pa se čvarki počeli’ lad’t’ a ja mor’o ponovo vatru razgal’t’ da dobijem povoljnu temperaturu da se masni komadići previše ne zagriju i zakuvaju. Polak’ već i mrak stig’o paj’ gazda njeku staru, nitnastu žarulju, na brzinu namontiro a pod strejom izmed dva kazana i prolazom ‘ladni vitar zapuvo pa se puno dima pojav’lo koji j’ lud’jo čas ovamo, čas onamo, u potiljak pa u lice, tak’ da sam mor’o stav’t staru šilkapu na glavu radi promaje i masku na labrta i prek nosa zbog dima, al’ mi ni to nij’ baš pomoglo jerbo mi dim oči štipko šta me poprilično zabrin’lo glede otog drugog kazana i potvrde mojeg umijeća i znanja o topljenju čvaraka za koje sam netom tuljko pofala dobjo.

Sa žalošću i nevoljom sam pogledavo priko med preostalo društvo oniju kojis’ nješta rad’li i oniju kojis’ se na nogama ljuljali, uvideć’ da mi nema pomoći već da, kuljko mog’, zaškiljim, uzdam se use i prifatim kutljače. Usred jada sjetjo se odma’ vojske i one gas-maske, ”atomskog slijeva i sdesna” i još svačega pa da ju metnem ko spasenje premda smo je ko vojniki mrzili najviše…

Uslid mraka i stare žarulje koja j’ prikazivala drugačje boje, premda s’ mirisi i ostali popratni sljedovi i sastojci bili isti, drugi čvarki ispali malo žilaviji, izazvavši mi sumnju daj’ možd’ gicina konstituc’ja bila mišićavija pa samim timen i njeno masno tkivo i salo j’ poprim’lo tvrdoću tej’ trebalo sam’ malko produž’t postupak?! Al’ ja odgovorno tvrdim da j’ za to isključivi krivac stara, nitana žarulja, narančasto-smeđega sjaja koja me zavarala jerbo se jasno nij’ vid’la boja i tekstura čvaraka, k’o za dana, pa j’ ta tura malo omanla. A najposli, imade puno ljudi koji i tak’e čvarke volji.

* * *

Potli ovoga, mnogi stručnjaki će kas’t da sam mog’o lipo par čvaraka izvad’t’ i probat’ te osjet’t kak’is’ ispali! Eee, dragi moji, koj’ma odma’ iz ovi blatni’, gumeni stopa moji’ gumiđonki, tvrdim da niste u pravu ni za onu crnu i garavu crtu ispod noktiju, jerbo potli prve rakijice dobrodošlice i usputnog probavljanja paljene i posoljene svinjske kože, dinstani’ džiger’ca s bilim lukom za jauznom zalivenih ku’anim vinom s klinčićem i ražnjića ispečeni’ na žaru u kotlenki i prek’ grljanjka polivenih pivom-svaki nolmarni okus u ustima se izgubjo, tak’ da vam je to čista nula od prigovora. 

Za dobro kušanje mora bit’ čista usna šupljina, a ne k’o kad majstori prave švarglina i kobas’ce pa jim ispadne ljuto il’ preslano, njekad i sveg’ pomalo falično, jerbo se nalivaju rakjom, vinom i pivom pa im zbog ljutine, kiseline i gorčine u ustima sve se pošempera. – Eeee vi’š… zat’ ja imadem moju Katu – pofal’jo se prika Mata, ona njišt’ ne pije i ne glonca tak’ da kod mene na klanju ona uvik sve prva proba i bež nje njikad njišt’ nejde. Ona kak’ kaže – ja joj isto tak’ virujem!

Potli ovog njeg’vog iskaza svis’ glavom okretali pitajuč’ se dimuj’ Kata?! govoreć’ da ju obavezno dovede za slideće klanje…

* * *

Na kraju svega treba da se nadoda najvažnija činjen’ca povodom opisanog događaja koja glasi: Zabajdav mi sav trud sa čvarkima ak’ ne zadovoljim gazdar’cu sa kantama masti koja se nij’ dobro ispekla il’, nedajbog, bila malo zagorena jerbo tada mi uzalud sav trud, nastojanja i radnja. 

Loši čvarki daju se psima, mačkama il’ gicama, al’ mast, mast koja se cile god’ne koristi za povanje mesa, razne pečen’ce, mirisne i fine zafrige, kolače i ku’anje svakojaki’ variva – toj’ šteta nesaglediva. Stoga sam najsretniji, ma kuljko se naždroko i kuljko god me svi učesniki lipo nafal’li das’ fini moji čvarki, tek sutradan kad nazovem da provjerim jesam li možd’ uprsk’o mast…

– Imam dok sam živ – govori na cesti muškarac poznat mi izviđenja – bome i ja, dodaje kompanjon mu.

Misle na paštete, mesne doručke, grah u konzervi, tekuće sapune u plastičnim pakovanjima od litre, gelove za tuširanje, toalet papir – ovo zadnje im baš i ne vjerujem, svašta se u crijevima događa kad trese i drma.

Ako samo tutnji, onda najprije moramo provjeriti ne prolazi li bager, viljuškar, vatrogasno vozilo, dok mi provjerimo, tutanj stane.

Samo se njiše voda u dopola punoj čaši, ostavljenoj na sigurom mjestu da se do kraja ne prolije ako zaljulja jače. Pola čaše vode je naš seizmološki centar. Važnija je od regala, ti su već uglavnom podignuti na svoja slavna, pobjednička postolja, prazni. Za kristal i ostalu jednostavniju staklovinu je lako, baš nam nedavno Evropska unija naredila da moramo imati posebne kontejnere za staklo, ali ih nitko ovaj tjedan ne prazni pa stakla okolo po blatu i otpornoj travi. Ni gliste iz tih porazbijanih čaša i šalica neće da piju kišnicu. Ne plaze ni puževi.

Prijatelji zovu, i oni iz vremena kad smo bili brucoši, šta bi poslali i kome, mislim na deke, tople jakne, raspitujem se kod osobe koja je dobro upućena, preklinje: neka nitko ništa ne šalje, nemamo gdje skladištiti, svega ima napretek, neka se dobronamjerni ljudi strpe mjesec-dva, do tada ćemo biti zaboravljeni, proći će Nova godina i Božići … samo se smijuljim.

Kad me Miljenko Jergović prije nekoliko dana upitao kako sam, a ja odgovorila da je sve u redu, taj čovjek koji sve razumije piše: Istinski dobri su oni koji za mjesec-dva budu pomagali, ili koji se barem budu brinuli za Petrinju, Sisak, Glinu.

Sad je najvažnija zelena naljepnica. Garantira da možeš biti u životnom prostoru, bio stan ili kuća, zidovi se ne bi smjeli urušiti na tebe, ali, ali … onaj opaki od 6,2 po Richteru podigao nas je u zrak pa onda bacio na zemlju, povaljali se oni koji se nisu za nešto čvrsto držali, kao što sam sama s obje ruke za dva zida i dva štoka jednih vrata, između predsoblja i kupatila. Al’ je on bacio na zemlju i naše dimnjake i krovove. Mogu biti u kući, mogu i drugi u stanu, ali kraj je decembra i početak januara, sredina zime, pametan zaključak na cesti: dobro je što nema zime … ma uvijek ima nešto dobro i u najgorem, ali mi se tresemo od hladnoće.

I vapimo: ne trebamo paštete, mesne nareske, sapune i toalet papir, trebamo uljne radijatore na struju, da olakšamo i državi jer kažu da oni dobro griju a ne troše previše struje. Ma dobra je meni i Iskrina grijalica iz donacije od 2000 W, evo je kraj nogu, gore ruke ledene, ali me već pitaju zašto ništa ne pišem, pa se dogovorih sa prstima, topli mantil ima džepove pa ćemo polako sa jednom rukom, onda promijeniti ruku.

I još mi je Miljenko Jergović napisao: I bilježite to što se oko vas zbiva. Bit će Vam važno, a ono što Vama bude važno bit će i čitateljima. Svaka sitnica tu je bitna.

A priča u mene, već sad, kao u priči. Rekoh jučer četvorici vatrogasaca iz Ogulina da će se naći u jednoj priči, naravno da mi nisu povjerovali, a hoće, zato što su bili na tavanu moje stare “ježeve kućice”, našli složen biber crijep od tko zna, nitko ne zna, prije koliko desetljeća i promijenili na krovu sve razlupane koje su povukla dva dimnjaka kad su se stropoštavala. Poslije toga kiša, već jučer popodne i danas cijeli dan. A na koliko krovova nisu stigli …

– Vaša je sreća što je kuća mala i niska, pregradni zidovi debeli i čvrsti – statičar lijepi zelenu etiketu. Barkod kuće.

Prosto mi neugodno što danas zahvaljujem onima koji razvoze “Da li šta trebate” – ne, hvala, ne trebam ništa, znam da ima ljudi koji trebaju, samo, hoće li svi do njih stići.

– Kako je kod tebe – odlično, ja prezadovljna, samo neka ne ide iznad 4 Richtera, ako bi se zemlja naglo umirila ne bi slutilo na dobro.

Ja sam u Glini, ovo sve se događa u Glini, jesmo zdrmani, ali ipak rubno, usudim se to reći sugrađanima.

U Majske Poljane smo odlazili na noge ili na biciklu, Miljenko je sve o tom lijepom selu napisao u tekstu naslova “Majske Poljane, kratka povijest jednoga sela u Hrvatskoj”, a moja malenkost samo će jednoga dana dodati priču o čovjeku koji mi je povremeno rado donio friško izmuženo, još toplo kozje mlijeko. Ne znam gdje su sad koze, on je poginuo u kući, a žena je u bolnici.

A moje drage Petrinjke? Sve tri sam upoznala u jeseni koja je tek minula. Spojile nas knjige.

Najprije Zrinku, agilnu i istinsku antifašistkinju koja za svakog partizana uvijek ima i nalazi pravu riječ i ne da ni slovo nikome protiv NOB-a, divizija i odreda, ofanziva i Tita. Nije u Petrinji. Ali će još mnogim drugovima govoriti na posljednjim ispraćajima. To je njena pobjeda. Slavica, snaha ugledne petrinjske familije, godinama medicinska sestra u glinskoj Hitnoj pomoći, jučer otišla za rodno Valjevo, to je ranije zasluženi godišnji odmor, ali će se brzo vratiti sa sanitetom iz Beograda i tko zna otkuda još jer su već pitali kako bi i šta bi. I kad se vrati ne može biti u svom stambenom prostoru jer se iz sobe vidi nebo. To je njena pobjeda. (Inače, u glinskom Domu zdravlja rade na vlastitu odgovornost. Ali svi rade.) Nevenka, nastavnica, u duši umjetnica, slikarica i kiparica, sad je kod sina u Sisku, kuća za rušenje, nema sprata, a u ateljeu sve pretumbano, polomljeno. Slikat će nove, nepredvidive i nikad viđene petrinjske vedute, možda i podzemlje koje trese nadzemlje oblikuje u glini ili kamenu. To je njena pobjeda.

I jučer, prve moje suze, nakon puno, puno mjeseci, tvrdo je srce u mene jer je obloženo čelikom ličnih tragedija. U kutiji higijenskih potrepština pristiglih u Glinu iz Vukovara, pa od volontera u moju ledenu kuću, na vrhu crtež drvenim bojicama: snješko, bor, djed mraz, kutije sa nevidljivim poklonima, potpis: Martin Blaževac. Drugi-treći osnovne, rekla bih. Ne piše.

Divan crtež, vrele suze, hladne ruke i noge, ali, sve je to naš život i idemo dalje, ne plačemo, ne kukamo, javimo se nekima trećima da čujemo kako su i možemo li nešto za njih učiniti.

Nadzemlje je jače od podzemlja! Mi smo stupnjevani po ljudskosti koja još nema neko posebno ime. To je naša pobjeda.

U Glini, 3. 1. 2021.

Austrijski pjesnik Ernst Jandl – kojemu se u prošloj, 2020. godini navršilo 95 godina otkako se rodio i 20 godina otkako je umro – napisao je prije točno 30 godina dvije novogodišnje pjesme. 

Sklon jednostavnom izričaju, ali ne i jednostavnim mislima, Jandl je i u tim novogodišnjim stihovima s lakoćom spojio djetinje čuđenje i filozofsku refleksiju, mrkli mrak prolaznosti i svjetlucave trenutke nade, ono veliko i ovo maleno. 

Prvoga dana 2021. godine uz Jandla ćutim šutnju velikoga i jade malenoga, i potrebu da se nešto kaže. Potresi u dubini Zemlje i stradanje naroda Banije, Pokuplja, Pounja. Globalna politika i očaj migranata u koncentracijskom kampu Lipa kraj Bihaća. Pandemija i novogodišnji koncert Filharmoničara pred praznom dvoranom Musikvereina u Jandlovu Beču. 

* * *

jučer zadnji dan
godine 1990.
danas prvi dan
godine 91.
i dosad
tolike
i odsad
tolike
i svi broje
i svi brojimo
čim naučimo
dokle god možemo
i nemamo što da biramo

* * *

godina treba biti dobra.
što znači dobra?
znaš što znači dobra.
ali biti, što znači biti?
znaš da biti znači prolaziti.
ne, biti znači ostajati.
onda ostani još malo prije nego što pođeš.
A što znači treba?
da bi moglo biti i drugačije nego što želimo.
Naposljetku godina.
brojimo u godinama.
nije li to strašno?
ipak: godina treba biti dobra. 

(Ernst Jandl, Letzte Gedichte, München: Luchterhand, 2001., str. 98 i 97.)

(odlomak iz romana “Na Vrbasu tekija”)

Na jednom mjestu u svom eseju Paradoks o šutnji, Ivan Lovrenović piše za Andrića:

Samo su se još dva pisca mogla približiti takvom kulturnom i društvenom statusu: Miroslav Krleža i Branko Ćopić. Obojici je, međutim, nešto ‘nedostajalo’. 

Usprkos svemu, vlastitim biografijama, pogotovo onim ratnim: Dok Krleža, dakle, žuri na jug u grotlo Balkana, Andrić, kao da se izbavlja od njega, sve krećući se na sjever, posjećuje katedre, kavane i biblioteke srednjoevropskih prijestolnica, piše Ivan Lovrenović o periodu Prvog svjetskog rata, dok se o mukotrpnoj ratnoj biografiji Branka Ćopića iz Drugog svjetskog rata zna gotovo sve. O dilemi Krleža ili Andrić, rivalitetu koji je vladao između ova dva pisca, napisano je toliko toga, tako da nema potrebe tom korpusu ozbiljnih tekstova, usmene predaje, pa i tračeva, dodavati bilo što. Ono što je možda zanimljivo, a što treba svakako spomenuti, je to da je ritam u tim svojevrsnim sučeljavanjima uglavnom davao Krleža. Može li se i u ovom slučaju govoriti o poslovičnoj Andrićevoj šutnji?

Slučaj Branka Ćopića mnogo je zanimljiviji. Što je to nedostajalo Branku Ćopiću, čiji je Gluvi barut uz Krležina Hrvatskog boga Marsa vjerojatno nešto najbolje što je ikad nastalo na ovim prostorima, a kad je riječ o književnoj niši koja se danas naziva ratnom prozom? Oluja jednog vremena nije mogla da me ne uzbudi, izjavio je Miloš Crnjanski 1963. godine u jednom intervjuu povodom svojih Seoba. Dvije najveće oluje 20. stoljeća, Prvi i Drugi svjetski rat, ostale su trajno i neponovljivo, iz prve ruke, opisane u djelima Miroslava Krleže i Branka Ćopića. Veliki bosanskohercegovački pjesnik Skender Kulenović u eseju Na marginama Ćopićevog ‘Gluvog baruta‘ daje  neponovljiv opis konteksta u koji je Ćopić smjestio radnju svog romana:

Mlado, prvi put ujedinjeno i u samom svom ujedinjenju razjedinjeno, ovo tlo, pritisnuto apsolutnim njemačkim željezom, preko noći je prslo po svim svojim nezavarenim šavovima; razjedinjena prošlost otvorila je sva grotla svih mogućih resantimana, vjersko-nacionalnih, klasnih, ličnih, svud je potekla lava animalnoga, i bespomoćnost je zaledila razum i srce. 

Književni teoretičar Enver Kazaz možda na najbolji način ukazuje na Ćopićeve nedostatke kad je u pitanju njegov najvažniji roman:

U takvom kontekstu ‘Gluvi barut’ ulazi u književnu praksu kao roman koji kritizira, čak vrlo otvoreno i nedvosmisleno, upravo ideološku moć, te odustaje od crno-bijele matrice u prikazivanju partizanske borbe, subverzivno se odnoseći prema ideološkom i simboličkom imaginiraju koji je partizanstvo izjednačio sa etično neupitnim, čak vrhunskim herojstvom i humanošću gradeći socijalistički mit apsolutne čistote partizanskog pokreta. 

(…) 

Subverzivni potencijal Ćopićevog ‘Gluvog baruta’ ostao je baš zbog toga do danas u književnoj kritici nepročitan, a njegov autor kanoniziran u svim literaturama interliterarne južnoslavenske zajednice isključivo kao spisatelj za djecu. 

Skender Kulenović, s druge strane, ne spominje Ćopićevu subverzivnost, što je logično s obzirom na vrijeme u koje je njegov tekst nastao, početkom 60-ih godina prošlog stoljeća, jer je to bilo ideološki zazorno, ali je pun udivljenja prema Ćopićevu romanu i načinu na koji ovaj pisac piše. On je Gluvi barut opisao kao poemu mračnu kao smrt i životom svu prozračenu i ozarenu. Ćopić je, po njemu, na neki način i tragičan lik:

Pa i tu, na toj ivici od koje počinje sanja, Ćopićevi konji, i kad okrilate, potkovani su zemaljskim potkovicama… 

(…)

Pa i tu, kad počne da sanja, on će sanjati dušom zemaljske bajke i povjerovaće kao u život samo u onu sanju koja ima punokrvnu životnu istinitost bajke.

O kvaliteti Ćopićeva Gluvog baruta nema dileme ni Enver Kazaz, uspoređujući ovaj roman s Babeljevom Crvenom konjicom:

Zato se i može reći da je Ćopić južnoslavenski Isak Babelj, te da su i ‘Gluvi barut’, a pogotovu ‘Dani crvenog sljeza’ iz ‘Bašte sljezove boje’ – u dosluhu sa babeljovskim osjećanjem i predstavljanjem komunističke borbe protiv neprijatelja iz ‘Crvene konjice’. Ako je Babelj na globalnom planu obilježio antiratnu literaturu demaskiranjem komunističkog mita i njegove apsolutne etičnosti preko naracije o zločinima sovjetske Crvene armije, onda je to Ćopić učinio na ovdašnjoj, lokalnoj razini u ‘Gluvom barutu’.

Međutim, sličnosti između Babelja i Ćopića ovdje ne prestaju: cijeli je niz detalja u Gluvom barutu koji svojom snagom i sugestivnošću prizivaju neponovljivog Babelja. Tu je, na primjer, scena u kojoj majke sačikaju partizansku kolonu nadajući se da će nekim čudom negdje na njenom začelju prepoznati svoje mrtve sinove koji su u njihovim očima ostali zauvijek djeca. Ta strašna, nenadmašna slika razbijene partizanske kolone koja se ljulja kao puna kolijevka je punokrvna babeljevština u najpozitivnijem značenju te riječi:

U prvom zaseoku partizansku kolonu već su izrazdvajale i zaustavile svemoćne i neustrašive majke ledenice, ogluvjele od tišine, slijepe od suza, odrvenjele u samoći. Zaljuljala se kolona kao puna kolijevka, protepala kao dijete, zabatrgala bosim nožicama. Miriše kolona na mlijeko prvorotkinja, žmirka izvinutim dječjim trepavicama, guče iz grubih sitastih pelena. 

Ćopić je velik i po nekim drugim detaljima. On je, naime, od najneočekivanijeg materijala, od priprostog seljaka, stvorio možda najzanimljiviji i najzačudniji lik cjelokupne južnoslavenske književnosti. Radi se o Luki Kaljku iz Gluvog baruta. Stvoriti lik koji zasjeni svog autora najviše je književno umijeće, veće od bilo kojeg drugog. Takvi su Barun Münchhausen, Sherlock Holmes, Victor Frankenstein, Jay Gatsby, Petar Pan, Pinokio, podvojeni Dr Jekyll i Mr Hyde… Ili lik koji je prepoznatljiv u istoj mjeri kao i njegov Tvorac, poput Hamleta, Ignjata Glembaya ili Don Quijota. Luka Kaljak ne pripada niti u jednu od ove dvije kategorije po prepoznatljivosti, ali po svemu drugom, po dojmljivosti i književnom oblikovanju, nesumnjivo spada. Kaljak je reakcionarni element koji je nekim čudom preživio strijeljanje desetine za likvidacije političkog komesara Vlade, rigidnog staljiniste. On sumnja u to da je živ, vjeruje za sebe da je vukodlak čiji se život odvija noću. U tom liku ima toliko fine, nenametljive simbolike, a postoji tu i nevidljiva veza s Andrićevim živim mrtvacima: Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo. Međutim, to je lik koji podjednako dobro funkcionira i bez učitavanja simboličkog, odnosno nije samo simbol, već punokrvno ljudsko biće. 

Ukratko, Andrić je, za razliku od empatičnog i apokaliptičnog Ćopića čija oluja zaudara na smrt i raspala ljudska trupla, hladni i objektivni forenzičar, što ovu enigmu – Andrić ili Ćopić – ako se uzmu u obzir stoljetne navada ovdašnjeg svijeta, mnogo sklonijeg Ćopićevu književnom postupku, čini još zamršenijom.