Na fakultetu sam pomislio da bi možda bilo fer, svima nama koji smo odrasli pored stadiona, priznati barem parcijalu ispita „Psihologija gomila“ po obaveznom udžbeniku Dr. Gustava Le Bona. Otac vikendom neće naći mjesto za parking pred zgradom, pa ću uvijek pun gepek nekakvih kesa i cekera, nositi sudarajući se sa rijekom uzbuđenih ljudi koja kulja niz ulicu. Moji užasnuti roditelji primjećuju da navijačka skandiranja znam bolje nego dječje pjesmice kojima nas vaspitačica uči u obdaništu, prepoznajem glasove uličnih prodavača koji čudnim akcentom nude „Dvojni C“ u tetrapaku i košpice u novinskom fišeku. Ubrzo ih prilično dobro oponašam ubrzano recitirajući: „Sok, sok, hladan sok navijači, sok…“ – što prolaznike zabavlja a imitirane trgovce nervira. Osjećam se sigurno jer me natovareni prodajnim asortimanom ne mogu stići, a i imaju preča posla od toga da me vijaju po ulici. Na raskrsnicama milicioneri iz oblaka duhanskog dima strogo nadgledaju povorku, prolazeći pored njih navijači se primire, utišaju i nakratko prestanu psovati. Milicija izdvaja nekog raščupanog alkoholičara koji je u gužvi ostao bez lijeve cipele, kroz poderanu smeđu čarapu mu je provirio nestvarno bijeli palac. Primjećujem da su pijanci uvijek ili ekstremno dobro ili loše raspoloženi, ali ne razumijem od čega to zavisi. Ovaj bez cipele, ohrabren našim klicanjem, sretno pjeva dok ga službena lica pakuju u plavog stojadina. U satima prije utakmice prostor ispred samoposluga postaje jedna velika birtija, ljudi bezbrižno naslonjeni na automobile lokalnih stanara piju pivo i žestoka pića nazdravljajući malim flašicama rakije, loze i konjaka. Samo prave meraklije i iskusni cugeri su pored pića kupili i mezetluke, na haubama ispred njih je rukom raskomadan bijeli hljeb i rašireni masni papiri sa salamom, sirom, paštetom, konzervama sardine iz Rovinja i neizostavna tegla kiselih krastavica. Stižem zapaziti da stroga etikecija parkirališta-birtije nalaže da se za hladnim predjelom na haubi poseže naizmjenično, između gutljaja pića i dimova cigarete, odmjerenim i trezvenim pokretima koji nalikuju na promišljene šahovske poteze.
Govoreći o manje prizemnim stvarima, sa našeg balkona stadion Koševo se ne vidi, ali kada se upale reflektori, bijelo svjetlo se veličanstveno prelije na noćne oblake pa se čini da je skandiranje publike prizvalo ogromni leteći tanjur.
Iz nekog razloga naši očevi ne vole posebno fudbal, ili ga barem ne cijene dovoljno da bi nas vodili na utakmice. Zbog toga već kao desetogodišnjaci na utakmice idemo sami sa jasnom strategijom kako da uđemo i bez karte. Prva stvar je doći barem par sati ranije pred stadion, brzo shvaćamo da je kako vrijeme prolazi i tribine se pune sve teže besplatno ući. Iskustvo nas uči da je najlakše proći redare na istočnim kapijama gdje se i pozicioniramo. Potom pažljivo skeniramo gomilu navijača tražeći čiku koji bi nas na par minuta želio usvojiti i uvesti na stadion kao nekoga svoga. Tražena osoba nije pripita, prosta, odrpana ili u glasnom i lošem društvu. Od navijačkih rekvizita idealan kandidat može imati šal ili kapu, ali ako nosi i dres, ili da stvar bude strašnija maše zastavom, onda je zasigurno riječ o nogometnom entuzijastu previše fiksiranom na utakmicu da bi posvetio bilo kakvu pažnju dječacima bez karte. Također, tražimo dobro raspoložene, vedre i blage ljude, a ne one namrgođene, stroge i sumnjičave. Previše mladi navijači nemaju dovoljno autoriteta da nas bez karte provuku pored redara na ulazu, a opet oni prestari su često mrzovoljni, razdražljivi ili previše maglovitog uma da bi im mogli predvidjeti reakcije.
Sunce se poput oseke oprezno povlači sa istočnih tribina, sjenke su se rasplinule, a suton isprao nebo. Kako večer pada, zrak se čini zrnastim, fascinantno je da ljudi mogu udisati nešto tako zrnasto. Sumrak pred stadionom niko ne bi mogao naslikati, a da bi uspio, platno bi moralo biti veliko kao i sam prizor i moralo bi da sadrži talasanje bordo šalova, neumorno kruženje bijelog vozila hitne pomoći, dim koji se lijeno kovitla sa roštilja pokretnih grilova, vlažnu njušku milicijskog vučjaka. Ako se ne izostavi nijedan detalj onda nastaje veličanstven prikaz navijačke liturgije, tajanstvenih muških rituala, čarobne raskoši ljudskog udruživanja, a i ja sam, također, dio tog crteža.
Najljubaznijim glasom odabranog čiku zamolimo da nas sa sobom uvede na utakmicu, ako nas odbije, pogotovo na grub način tretirajući nas kao ulične prosjake, osjećamo se posramljeno jer već tada znamo da naš status u životu uglavnom proizlazi iz poštovanja koje nam ukazuju drugi ljudi. Ali nas to ne smije spriječiti da pokušamo ponovo, tražeći sljedećeg kandidata zanemarit ćemo utisak da nam je u želudac zabodena crna tanka žica iz koje povremeno vrcaju mračne iskre poniženja. Pamtim da smo s tom privremenom starijom braćom ili očevima, poslije više ili manje nelagodnih nastojanja, na kraju nekako uvijek uspijevali da upadnemo na utakmicu.
Možda stoga što sam kao spužva u mladosti do zasićenja upio sve te ceremonijale, glasove i boje, kao stariji nisam nastavio ići na utakmice i postao dio navijačkog bratstva. Godinama kasnije stižem nezainteresirano primijetiti da je u danu kada se igra utakmica sve manje ljudi, na parkiralištu više niko ne teferiči čekajući meč, a i sam tekst pjesama i skandiranje se vremenom promijenilo.
Vjerojatno sam dosta toga i zaboravio sve do druge godine fakulteta kada sam se sudario sa sociologijom supkulture i definicijama grupa koje dijele ista uvjerenja, jednako djeluju i, kako učene glave racionalno zaključuju, utjelovljuju kulturni obrazac. Pa sam nakon što mi se vratila slika koševske istočne tribine, u mom sjećanju naslikana na platnu velikom kao i sam prizor, uzaludno poželio da mi se prizna barem parcijala predmeta „Psihologija gomila“. Prema neizostavnom udžbeniku Dr. Gustava Le Bona.
Spasitelj
U vrijeme kada je Tito dopuštao odlazak svima na privremeni rad u europske zemlje, njegova mlađa sestra bila je ljubimica obitelji. Zaljubila se u momka iz susjednog zaseoka, svoju ljubav nije krila od svojih najbližnjih. Jednoga dana povjerila se majci da je u drugom stanju. Šokirana, majka je posavjetuje da to čim prije saopći i svome momku, ako se odmah vjenčaju, neće biti neki veliki grijeh. Poslušala je majku, i njezin momak odmah pristane na ženidbu, te majka navijesti ocu da će im kćer uskoro pred oltar. Velika radost u obitelji. Pripreme svadbe prihvate se i brat i starija sestra, koja je tih dana s mužem bila u roditeljskoj kući, doputovala s njim iz Sombora na kraći odmor.
Nakon nekoliko nedjelja, međutim, proširi se vijest da momak nije u Tramošnici, da je u nekom njemačkom gradu, kod rođaka koji je ondje radio, i da se neće vraćati. Dobio je ondje posao o kojem je sanjao mjesecima, neće često dolaziti u zavičaj.
Na pobačaj nisu smjele pomišljati ni trudnica ni njezina majka, vijest o trudnoći najteže je pogodila oca. Bio je častoljubiv, strog i prema sebi i prema drugima, vrlo krutih načela, veliki vjernik. Popustljiv jedino prema miljenici obitelji. Majka i brat pronalaze ga u štali između dviju krava na štriku privezanom za gredu potkrovlja gdje je čuvano sijeno, s omčom tek stavljenom na vrat. S mukom ga skidaju sa štrika i uvode u kuću. Otima im se na pragu, trčeći od njih zaustavlja se u vrtu iza kuće, u kukuruzištu. Vraća im se uplakan, jecajući, stalno je ponavljao:
– Što nam je ovo učinio taj deran? Ima li on srce? Pa, ona je naš anđeo.
Sve što se nakon toga dešavalo, pamte sve troje i njihova miljenica kao veliku dramu od koje su se oporavljali mjesecima. Cijela je obitelj bila uzdrmana izdajom neodgovornog mladića, bjegunca od svoje naivne djevojke. Na sreću, čim je vanbračni rođen, teret obiteljskog srama, počeo se polako topiti. Dječačić je svojim gugutanjem i osmjesima rapidno skupljao empatiju svih ukućana, pa i svog djeda u zadnji tren skinuta sa štrika. Kad ga je već prve godine odbila od sise, njegova se majka, kao i njezin nesuđeni muž, bjegunac i izdajnik, zaputila na rad u Njemačku. Baka je s bratovom ženom i sinovima preuzela svu daljnju brigu o unuku, krave su im svaki dan davale litre i litre dragocjenog mlijeka. Treće godine miljenica obitelji javlja da će uskoro ipak na vjenčanje: pronašla je na poslu rastavljenog Hercegovca čiji sin živi s majkom u nekom mjestu u blizini Neretve. Kupio kuću s velikim vrtom u Županji, treba je još malo dotjerati iznutra i izvana, u nju će se za stalno useliti čim se još malo oboje zakopite u Njemačkoj, on ima već dogovoren i posao u Županji. Otišao stariji brat kod mlađe sestre da upozna budućeg zeta, vratio se sa slikama i laskavim vijestima o njemu. Pričao im:
– Jest Hercegovac rastavljen, ali čovjek je skroz u redu. Jest da Hercegovac već ima odrasloga sina, ali što fali, brzo će ga stići i sin njegove nove žene. Djeca rastu kao iz vode, ovaj naš posebno, nije uopće na ćaću, kao da je na djeda. Dobro mlijeko, dobar sir, kokošaka i pilića puno dvorište, u svinjcu nekoliko svinja, što i ne bi! Hercegovcu Hercegovac u hrvatskim cestama već obećao stalni posao, a žena, eno joj vrt, nekʽ sadi, nekʽ okopava, nekʽ bere, plodna je slavonska zemlja. Puna Hercegovaca.
Poslao slike starijoj sestri i njezinom mužu u Sombor, gdje su oboje bili i te godine zaposleni kao sezonski radnici, bili i oni zadovoljni takvim iznenadnim rješenjem. Svatova nije bilo, crkveno vjenčanje je obavljeno u Tramošnici, useljenje u novu kuću u Županji koju je mladoženja davno kupio i otplatio, nakon dvije godine zajedničke štednje izvana i iznutra dotjerao i ispunio novim namještajem, proslavljeno je i ićem i pićem. O sramoti i poniženju koje je najmlađa sestra doživjela od svoje prve ljubavi nikada se od tada nije izgovorila niti jedna riječ. Ta gorka istina jest se uvijek šutke gutala u svim grlima osramoćene obitelji. Sve zaboravili i pakosni seljani, sve ih svojim smijehom ušutkao sin osramoćene majke, njime ih okrenuo protiv oca izdajnika. Pričalo se o njemu u mnogim kućama kao o velikom nečovjeku. Baki i djedu, međutim, kao da je i taj izdajnik i taj nečovjek najviše nedostajao, duboko su uzdisali oboje kad god im je unuk, kasnije, iz Županje dolazio u posjet i kad god su s njim ostajali sami.
Tako je bilo i s njegovom majkom uz novoga muža. Samo se spasitelj obitelji i tada smijao i radovao životu bez oca. I kad se budio u svom krevetcu, i kad je skakutao u svom dupku, i kad je zakocenjen počeo trčkarati ispred njih. Smijao se i gostima, tako ih je osvajao, tako ih je motivirao da šire njegovu životnu radost kako u Županji tako i u selu. Napokon, taj spasitelj obitelji smijehom je tako vremenom zauvijek preselio u zaborav i svog odbjeglog oca.